O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
četvrtak, srpanj 16, 2009


Na prošlu su se prohladnu subotu, na zagrebačkom središnjem trgu, okupili članovi udruge RODA kako bi uputili prijekor ministru Milinoviću i njegovu ministarstvu što predlaže zakon kojim se ograničavaju neka prava vezana uz medicinski potpomognutu oplodnju. Pritom su doveli i svoju djecu kako bi pokazali da im takav prijedlog zakona ne bi omogućio radost roditeljstva (kao da je pojam roditeljstva uvjetovan biologijom odnosno prokreacijom ljudske vrste) da je isti bio predložen i donesen u vrijeme kada su nastojali postati roditeljima. Izuzetno je zanimljivo što su skup većinom pohodile žene kao da je riječ o ženskim, a ne ljudskim dvojbama, tim više što biološko majčinstvo čini nepotpunost u ostvarivanju potomstva. Općenito je u ovakvim raspravama besmisleno imati žensko ili muško stajalište. Treba razmišljati ljudski jer je to jedini način da se izbjegne subjektivnost pri pozivanju na neka prava, posebice u slučaju kada ona nadilaze mogućnosti vlastitog organizma i probijaju granice volje prirode, tim više što nema neke budućnosti svijet u kojemu su čovjek i sva njegova htijenja mjera svih stvari. Možda problem leži u obrnutu poimanju prirodnih zakonitosti koje kažu da svako životinjsko mladunče (tu pribrojimo i ono ljudsko jer čovjek po biološkoj klasifikaciji ne može pobjeći toj skupini) mora imati roditelja (jednog ili dva), međutim, svaki životinjski roditelj ne mora imati mladunče tj. potomka. Ovo je uistinu gruba definicija u kojoj je naglasak na potencijalu, da se nešto može i ne može, mora i ne mora, bira i odbija. Zato ima ljudi koji mogu i žele imati potomke i ljude koji ih mogu, ali ne žele imati. I jedni i drugi slobodnom voljom odlučuju hoće li biti posljednji u nasljednoj liniji. To je ono na što, za razliku od životinja, imaju pravo. Posebna je kategorija ljudi koji ne mogu, a žele imati potomke (jedinstveno u živih bića). Njihovo je htijenje posve razumljivo, ali ostaje diskutabilno njihovo poimanje roditeljstva: je li roditeljstvo ostvarivo samo prokreacijom? Je li roditeljska sreća samo u podizanju biološka djeteta? Je li briga za dijete uvjetovana stupnjem podudarnosti DNA? Osobno ne vidim razlike između imati biološko (biti roditelj) i adoptivno (biti roditelj) dijete. Naravno, ukoliko je interes uistinu imati dijete i biti roditelj. S druge strane koliko je smislena izjava saborske zastupnice Milanke Opačić koja tvrdi: "Kada srce kaže dijete, ne kaže Hrvatska" (ovo "srce" je zapravo nagon, a ovo "Hrvatska" je zapravo sterilitet; malo političke demagogije u društvu u kojemu ista caruje nije naodmet). Bit ću malo i glup, ali to je jedini način da se obračunam s besmislenošću: I moje srce kaže Amerika pa mi samo nedostaju viza i novac za put, a smatram da je moje prirodno pravo moći kročiti na svaki pedalj planeta koji nije ničije vlasništvo i na kojemu su sva ograničenja umjetno i nasiljem postavljena. Zašto bih ih morao poštovati? Što želim reći? Postoje granice, prvenstveno one prirodne, čije je postojanje opravdano. Rušenje tih granica može stvoriti dalekosežne posljedice. Vidjeli smo već do sada kako je neodgovorno ponašanje čovjeka uništilo prirodu kakva je nekad postojala, a u kakvu su došli naši preci: danas udišemo zagađeni zrak, izloženi smo nečistoj vodi i hrani sumnjive kakvoće, sunce nam sve više postaje neprijatelj, a prirodni resursi okidači sukoba. O manipulaciji na biotehnološkom području neću ni govoriti jer tek sada otkrivamo da nas namjerno čine pacijentima. Nije problem što neki par želi postati roditeljima uz pomoć znanosti, ali postaje problem ako se korištenje te pomoći iscrpljuje do maksimuma čime dolazi do financijskog i zdravstvenog preopterećenja (pa i sloma). Zar, mi, koji živimo u svijetu ograničenja na svakom koraku, nešto možemo nazvati restriktivnim?
Znam da su ljudi posebno zanimljiva bića, sva bi ona htjela imati i biti ono što nemaju i ono što nisu: drugačiji izgled, veću moć, potomke koji će ispuniti sva njihova očekivanja. Mora li to baš biti tako? Ne mora, niti je itko dužan osigurati ostvarenje takvih htijenja i to govori moje nenominativno ja. S druge strane, izuzetno mi je zanimljiv udio vjernika u ovakvim pitanjima. Naime, među njima ima dosta onih koji tvrde da je Milinovićev prijedlog zakona povratak u srednji vijek. Nije li inzistiranje na slijeđenju vjerskih dogmi u 21. stoljeću povratak u srednji vijek budući da je znanost demantirala većinu tih dogmi? Je li opravdano i vjerski odgovorno od onih koji tvrde da vjeruju u Boga (a spomenimo da samo rimokatolika, muslimana i židova ima u Hrvatskoj čak 89,12%), da preuzmu Njegovu ulogu i pridruže se tvorničkoj proizvodnji ljudskih bića (ubrizgavanje uzorka, uzgoj u hranjivu mediju, razvoj u klinici, zamrzavanje, uništenje viškova). Je li to novi katekizam modernih vjernika, ovih silnih postotaka koji naprosto dave statistiku i koji tvrde sljedeće: "Vjerujem u Boga i strašno mi je bitno vjenčati se u crkvi i biti svake nedjelje na misi, ali odbijam prihvatiti Njegovu volju da ne mogu imati potomstvo". Gdje nestade Budi volja Tvoja? Ili sam zapeo u vremenu s krivim Mesijom ili u svemu tome nedostaje puno iskrenosti: u onima što vjeruju ili u samom konceptu vjerovanja koji je nastao, čini se, na klimavim temeljima. Da obuzdaju svoj strah i nemogućnost tumačenja stvari i pojava oko sebe, ali i da uspostave moć koja im realno ne pripada, ljudi su izmislili religiju, uspostavili saveze i postavili neke svoje idole za koje su ustvrdili da im upravljaju sudbinom. Onda su im se klanjali narednih stoljeća i tisućljeća sve do trenutka kada su shvatili da je stvarni život ponajprije u rukama drugih ljudi, od ništa manje tkiva i žila. Prilagodivši se trenutku, prešli su u formalne vjernike koji su od onoga što su prihvatili i nametali njihovi preci zadržali samo invarijantne funkcije (svaka sličnost s Proppovom naratologijom je namjerna). Tako smo došli do sljedeće teorije u kojoj nam tvrde da svaka žena (jer upravo su one u središtu etičke dvojbe) ima ljudsko pravo postati majkom, pritom nam pokazuju svoju djecu kako bi dokazali koliko je opravdano mijenjati volju prirode zbog osobne volje, i kada prihvatimo njihovu pro-life kampanju, dobijemo šamar novom tvrdnjom: svaka žena ima ljudsko pravo ne postati majkom na način da uništi neželjena potomka (upravo u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima stoji da nitko ne smije biti samovoljno ubijen i da svatko ima pravo na život). Dobro, jesmo li za stvaranje ili uništavanje ljudskog potomstva ili ćemo o tome prema pojedinačnim slučajevima? Zašto bi onda zakon morao biti općenit i nalagati: svim pacijentima treba omogućiti beskonačni broj tretmana bez obzira na posljedice po njihovo zdravlje i troškove koje snosi država. Isto tako, neka se omoguće namjerni prekidi trudnoće do zadnjeg dana njezina trajanja bez obzira na posljedice po zdravlje majke i troškove koje bi u tom slučaju snosila država. Također, neka se omogući beskonačan broj doniranja spolnih stanica po donoru da jednoga dana svi naši potomci budu velika sretna krvnosrodna obitelj. Zar se nismo složili da nema smisla ograničavati želje i da svaka od njih ima svoje pravo bez obzira na dvojbu i cijenu? Ovaj apsurd je samo reakcija na drugi apsurd koji traži biti potpomognut tuđim sredstvima.
Ali ono najbitnije i dalje odlažemo, ostajemo na početku jer nismo riješili značenje roditeljstva, a ovakve rasprave (dvojbe) uvijek samo stavljaju naglasak na njegovu formalnost, dok je sam sadržaj uvijek nekako izvan fokusa interesa. Da nam, realno gledajući, djeca i nisu toliko bitna i da činimo slabo po pitanju njihove sreće i zadovoljstva (ne u smislu pojedinačnosti) dokazuju i  podaci UNICEF-a o svakom trećem zlostavljanom djetetu, a ne možemo se, kao zajednica, pohvaliti kampanjama za  većom i provedivijom zakonskom zaštitom prava djece. Gdje su te parole? Ili ostavljamo dobrobit društva i vraćamo se nagonima čim ispunimo svoja očekivanja? Meni osobno ovdje nije bitno pojedinačno dijete i hoće li netko uspjeti prevariti svoju prirodu, već djeca u cjelini, pa hajdemo onda svi zaštititi tu našu (ako uopće možemo društveno artikulirati tu posvojnost) djecu - i zapostavljenu i zlostavljanu. Hajdemo pozvati sve te naše nesuđene roditelje kojima je priroda odlučila uskratiti biološko roditeljstvo i senzibilizirati ih za jednako vrijedan oblik roditeljstva. Nije li to način počovječenja, a ne ispunjavanjem osobnih želja i želja okoline koja je mentalno u srednjemu vijeku, a istodobno ima znanstveno-fantastična očekivanja ne shvaćajući da znanost nije samo u službi čovjeka, nego i prirode u cjelini, jedinog stvarnog autoriteta. Ljudi koji ne razumiju što znači roditeljstvo i briga za svu djecu, a ne samo vlastitu, koji nemaju pojma o odgovornosti spolnog života, nego se uglavnom prepuštaju nagonima, danas su najglasniji u zahtijevanju dostupnosti suvremenih tehnologija i istodobno sljedbenici religija koje su umalo na lomači spalile istu. Jednom sam, u jednom od svojih tekstova, napisao sljedeće:

No, ključno je pitanje je li itko ikada uopće definirao pojam majke na način da on ne uključuje samo čin rađanja? Je li se itko, osim papagajskog ponavljanja istih shema, zapitao što taj pojam sve podrazumijeva? Je li majka ona koja rađa i odgaja, ona koja tek rađa ili ona koja tek odgaja? Treba li majka imati i nekakve majčinske osjećaje ili je dovoljno da iz sebe izbaci produkt reproduktivnih organa (da budemo sirovi do kraja jer je i zakon očito sirov) i time praktički imitirati stroj.
Svaka životinjska ili ljudska ženka ima potencijal postati majkom - dakle, taj potencijal može i ne mora ostvariti (u ljudskoj je zajednici taj potencijal kontroliran, ali i često izložen očekivanjima zajednice kao primarnom zadaćom žene). Neke životinjske i ljudske majke ubijaju svoju mladunčad - one ljudske sklonije su ubijanju zametaka odnosno ploda i za to ih zajednica sankcionira na propisani način (moralnom osudom ili zakonskom kaznom ili pak oboje). Sve to ih ne čini manje majkom, ali tek u biološkom smislu. Međutim, pojam majke nije samo biološki, već i sociološki, i psihološki, i lingvistički (semantički), i pravni, pa mi se inzistiranje na izjednačenju ova dva pojma čini nekvalitetnim rješenjem jer na neki način degradira sve one druge žene koje nesebično i s puno ljubavi odgajaju svoju nebiološku djecu, ali i one koje nisu rodile svoju biološku djecu. Ovakav način diskriminacije ljudskih odnosa u korist najma jednog šupljeg organa, a na štetu brige, ljubavi i odgoja, samo dodatno birokratizira ionako birokracijom zagušeno društvo. Jer, budimo realni, biti majkom ne znači samo iskustvo puknuća vodenjaka i vrištanja u rađaoni. Dakle, po mom bi skromnom mišljenju, u zakonske majke trebalo uvrstiti i sve one požrtvovne žene okupljene pod priručnim nazivima pomajka, posvojiteljica, skrbnica, itd. Kada bi se ovaj tzv. problem riješio na taj način, ne bismo dolazili do apsurda da se ženu koja je napustila vlastito dijete traži dozvola za njegovo udomljenje odnosno posvojenje (dakle, taj netko dobiva pravo sebično spriječiti djetetov odlazak u novu i sretnu obitelj) (...).

Ako ostavimo po strani etičke dvojbe, pa i činjenicu da država nije Djed Mraz s proračunom bez dna i da ista ima pravo odlučivati i zakonom odrediti kako će utrošiti sredstva ne povodeći se za nečijim osobnim željama koje ne pripadaju kategoriji ljudskih prava i njihovom otuđenju (kako otuđiti ono što ne posjeduješ, kako otuđiti potencijal?), a kamoli nekom od oblika životne ugroženosti, ostaje onaj pravi ljudski razlog zašto je humanije ne inzistirati na metodama koje financijski i zdravstveno iscrpljuju (možemo reći: i životno ugrožavaju ukoliko nisu provedene pod strogim nadzorom i ukoliko se neograničeno koriste), a na koji, u svojoj sebičnosti, nonšalantno zaboravljamo: djecu koja su samo biološki tuđa, a odgovornošću naša. Neka svi oni koji se boje da nikada neće ostvariti roditeljski san i koji čeznu dati roditeljsku ljubav pokažu da im je predmet interesa dijete bez obzira na njegovu obiteljsku anamnezu, tim više što su u svome slučaju spremni prihvatiti pomoć potpuna stranca odnosno donora i takvo iskreirano biće nazvati svojim moleći Boga da ovo ne dozna o svom laboratorijskom iskustvu.

Također upozoravaju da je ovim zakonom posebno ugroženo zdravlje žene. 'Užasno je teško nakon svakog neuspjeha ne gubiti nadu i krenuti ponovo, znači skupiti snagu. I sad kad još imate državu koja vam to onemogućava, osjećate se kao građani desetog reda', rekla je Ivona Pičman.(dnevnik.hr)

Nije li zdravlje žene daleko više ugroženo opetovanim korištenjem metoda koje u načelu donose slabašne rezultate (30 do 35 posto uspješnosti do tridesete godine života i 15 posto u žena iznad četrdeset godina) i otvaraju put raznoraznim manipulacijama (sjećamo se svi sudske presude jednom uglednom ginekologu i njegovoj ženi, a pitanje je koliko toga još nije otkriveno i sankcionirano i koliko njih manipulira spolnim stanicama kao da se radi o numizmatici)? Nije li u čitavoj kampanji, zapravo, zanemareno zdravlje žene i iskazana nebriga za one koje nisu ostvarile biološko roditeljstvo, a istodobno su narušile zdravlje? Je li itko ikada dao (a kamoli osnovao) prijedlog za osnivanje fondacije koja bi tim ženama olakšale sve te gubitke? Mi jednostavno nemamo pravo tražiti samo osobno zadovoljstvo pozivajući se na znanost kao čudotvorku, a istodobno ne biti spremni za posljedice u svijetu u kojemu sve vrvi od bolesti i neuredna života, a koji su dobrim dijelom odgovorni za sve viši postotak sterilnih parova.
Nije samo ograničenje broja tretmana uzbunilo protivnike Milinovićeva prijedloga zakona, već i inzistiranje da pravo na medicinski potpomognutu oplodnju imaju samo parovi u braku, pa je pitanje je li intencija zakona da očuva pravnu i semantičku kategoriju braka pod svaku cijenu ili je intencija protivnika zakona da dokažu kako je brak odavno prestao biti simbolom sigurnosti i svojatanja prokreacije. Kakve god da intencije bile i kako god da tumačili što to pojedina zajednica jest, ostaje činjenica da ni u jednom trenutku svog zalaganja za dijete nismo preispitali njegova htijenja. Pristaje li biti stvoreno plaćenim metodama? Pristaje li biti produkt kalkulirane donacije? Pristaje li na anonimnost podrijetla do punoljetnosti? Pristaje li biti zamrznuto? Pristaje li biti rođeno s manama svojih stvoritelja? Pristaje li biti uništeno? Da je riječ o keksu, ne bih se dvoumio što žele brašno, šećer i jaja. Prelomio bih keks i utopio ga u mlijeku. Pobogu, pa mi se stalno bavimo time što bismo mi htjeli i kako da što više zadovoljimo sebičnost svoje odraslosti? Kao da nikada nismo bili djeca i kao da nikada nismo doživjeli što znači ovisiti o tuđoj volji. Zašto nikada nismo ovako postavili stvari: svako dijete ima pravo na roditeljski dom, umjesto da samo kukamo o tome kako ga je teško pružiti. U dvoboju između želja odraslih i prava djece, uvijek ću beskompromisno biti na strani onih koji svijet mjere pogledom, a ne apetitom.

U želji za roditeljstvom mnogi će biti prisiljeni otići u inozemstvo, no rijetki će to i ostvariti. 'U situaciji krize i gubitaka posla, ljudi neće biti u prilici niti dobiti kredit da odu u inozemstvo, pa mislim da su im šanse stvarno svedene na nulu stvarno', rekla je Sanja Malec. (dnevnik.hr)

U želji za roditeljstvom je dovoljno otići u dio grada s domom za napuštenu djecu, ne treba a priori potrošiti tisuće (koje u recesiji možda nećemo ni vidjeti) da bi se prirodi dokazalo kako je savladiva i da nema te želje koja nije neostvariva. Čovjek koji je sposoban usrećiti samo sebe i uvjeriti sve ostale da to čini zbog njih, nije dostojan roditeljske uloge. U tu ću se svrhu osvrnuti na dva konkretna slučaja: jedan je onaj bračnoga para Boban, a drugi bračnoga para Coce. Leonarda i Zvonimir Boban su dugo čekali svoju priliku da postanu i biološkim roditeljima. Dok su čekali svoju, priliku su pružili drugima usvojivši četvero odbačene djece. Tko im može zanijekati sreću roditeljstva i tvrditi da je zakon, a ne priroda i mi sami, glavni uzrok nezadovoljstva koje to uopće i ne mora biti. Uostalom, svaki je nedostatak prednost, kao i što je svaka prednost nedostatak. Samo ih treba znati iskoristiti u prave svrhe. Evolucija je to odavno dokazala. S druge pak strane, Vinko i Janja Coce su dvadeset godina pokušavali ostvariti roditeljstvo. Grabeći sve do Rima, na kraju su bili potpuno zdravstveno i financijski iscrpljeni potrošivši novac koji bi bio dostatan za postavljanje na noge najmanje jednog ljudskog bića, budućeg zdravog i korisnog člana zajednice. Na pitanje zašto nije posvojio dijete, Vinko Coce je kazao sljedeće: "Mnogi su nam predlagali da ga posvojimo, ali zbog prirode mog posla nekako nisam mogao dopustiti da sve padne na teret ženi." Iz ove bi se rečenice dalo zaključiti da je posvojeno dijete divlje i nepoćudnih manira, potencijalni delikvent, pa traži veće ulaganje u odgoj i najmanje dva odrasla odgajatelja kako bi s njime izašli na kraj. Time su samo potvrđene predrasude o tome kako svako dijete treba odgajati samo onaj kome se ono slučajno (češće) ili namjerno dogodilo, a sva ostalu, siročad, treba getoizirati da se vrlu civilizaciju ne podsjeća kako u vrijeme pseudohumanizma i povećane potražnje za roditeljstvom postoji netko neželjen. Ima tu još jedna dvojba: ako nekome priroda uporno ne dopušta biti roditeljem, gdje stoji da je on sposoban ostvariti onu društvenu ulogu roditeljstva? Probajmo se i to zapitati.

'Da je meni nešto tako bilo mislim da Petre ne bi bilo s obzirom na sve ovo što ide uz to', rekla je Jadranka Stanić. Petra je svoje roditelje razveselila nakon pet godina neprestanih pokušaja. Puhanjem balona sada i ona daje podršku ostalima.

Gospođa Stanić je potpuno u pravu (osim da je njeno petogodišnje dijete davalo potporu kampanji koju ne razumije). Njene kćeri ne bi bilo, ali to ne znači da ona ne bi bila majka (ako se složimo oko toga što majka jest) i da ne bi jednako tako voljela svoga potomka. Dajući joj pravo na njeno mišljenje, ali i na svoje, zaključit ću ovaj tekst potpuno neutralnim zaključkom:

Svako je živo biće, pa tako i čovjek, tek potencijalno roditelj, kao i što je svaki embrij tek potencijalno čovjek. Analogno tome ne postoji obveza, ni prirode, ni zakonodavca, da tu potencijalnost realizira pod svaku cijenu. Volio bih da ovakve teme čitavo društvo promatra s manje emocija jer ovdje nije bitno koliko je tko osobno involviran, već koliko sve to ima pravnog, medicinskog, etičkog i ekonomskog opravdanja. I, ono najbitnije, u svemu tomu ne smijemo dopustiti da se ljudsko biće svede na komponentu kombinacije, a njegov postanak na uslužnu metodu odnosno onu kojoj je moguće odrediti cijenu i uplatitelja.
homoLudens @ 20:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.