O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
subota, studeni 1, 2008


Blagdan Svih Svetih nije tek formalnost paljenja svijeća i prigodna uređivanja posljednjih počinaka onih koje nema među nama, već je podsjetnik na krhkost prolaznosti na koju smo zaboravili svih preostalih dana u godini, a što nas košta ljudskosti prema znanima i neznanima. Da, pored svih svijeća i vatrometa koje iznjedre blagdani mi smo još uvijek u duboku mraku jer malo toga želimo ili stignemo činiti iz srca. Naučeni poštovati samo ono čemu je moguće odrediti vrijednost i tablično prikazati, upali smo u zamku želje za napretkom pod svaku cijenu. Stoga ako naše odavanje počasti onima od kojih je ostalo tek ime na komadu slitine postoji kao puko ispunjenje nepisane obveze, onda ništa nismo naučili o tome kako ostati čovjekom jer našu ovozemaljsku baštinu ne čine ni brojevi, ni tablice, već postupci koji jamče makar suzu manje onima koji čekaju da nas zamijene. Da, toliko su i nama dugovali, i iako možda nismo naplatili dugovanje, ne znači da moramo učiniti isti propust. Nažalost, živimo u vremenu u kojemu se zbog brzine rijetko osvrćemo za onime što smo učinili  sebi ili drugima: griješimo bez nuđenja isprike i činimo nažao bez pokajanja vjerujući kako je samo kršenje napisanog protivno ljudskom. Međutim, čak i ono što je zakonu milo, ne znači da je ispravno i da se ne moramo zamisliti nad onime što činimo odnosno ne činimo. Društvo nas počesto ne potiče na dobrobit iako o njoj ovisi, a čekanje drugih da učine prvi korak najbrži je put da izoliramo ono malo ljudskosti koja je preostala iz vremena kada smo svijet oko sebe gledali drugačijim, djetinje nevinim, očima. Možda je baš danas dan za rastati se s nekim navikama koje, iako nam golicaju dušu, ostavljaju crni pečat na tkivu tuđih osjećaja i ne moramo biti tankoćutni da ne ostavljamo ono što sami ne bismo primili.
Opomena životu se svaki dan nadvija nad naša posuđena tijela, no primjećujemo je samo onda kada nas podsjeti dužnost ili posjeti nužda. I dok se prva uvijek najavi i ciklički nas obilazi  podsjećajući na obvezu prema vrijednostima zajednice koje smo nekritički prihvatili, potonja nas gotovo uvijek iznenadi  ostavljajući vrlo malo vremena za ispravljanje neravnina i rušenje  zidova koje je za sobom ostavila naša iracionalnost. Zato je čak i kasno tek sutra dati doprinos svome rehumaniziranom ja jer sutra je tek potencija čiji ostvaraj ovisi o nekim višim voljama. Ono što možemo, mi mali velikih želja, jest da se na kraju dana zapitamo sljedeće:
  • Jesam li danas ikome išta dobra učinio? Ako nisam, što me u tome spriječilo? Zašto nisam ostavio barem osmijeh ili lijepu riječ iako je druga strana pokazala lošu volju? Jer ako svi budemo oklijevali, hoće li jedinim sunčanim aspektom ostati jedna prastara zvijezda i njezine pjege?
  • Jesam li danas ikome nažao što učinio? Ako jesam, što me na to navelo i jesam li požalio? Mogu li to ispraviti i kako?
  • Jesam li danas ispunio sve svoje obveze prema sebi i drugima? Ako nisam, je li to zbog neodgovornosti, zaborava ili stvarne spriječenosti? Ako sam bio neodgovoran, već sutra ću promijeniti svoj pristup obvezama; ako sam  bio zaboravan, već sutra ću početi zapisivati sve što moram ispuniti; ako sam bio spriječen, nadoknadit ću što je prije moguće. Ali ono najbitnije: oprostit ću sebi i ispričati se drugima zbog neispunjenja očekivanog.
Naučili smo živjeti prema obvezama i svijet mjeriti novcem pa olako odmahujemo nad svim onim što nas ne obvezuje i nije naplativo, dok smo istodobno odmor pronašli u negiranju tuđih vrijednosti i prekvalifikaciji neistomišljenika u neprijatelje utemeljujući tako neohedonizam - verbalno cipelarenje za dušu. Da, postali smo nasilno sebični pretjerujući u obožavanju vlastita mišljenja i imovine koje nam već sutra mogu oduzeti ne nužno ljudi, već onaj ili oni što su nanizali bisere na nisku života s koje svaki dan otkliže jedan od njih. Mora li taj biser pasti u kal naših pogrešaka ili ćemo biti dovoljno  pribrani i hrabri omogućiti mu da klizne natrag u bistrinu iz koje je izvađen onoga dana kada smo prvi put ugledali svijet. Život me naučio ići niz oluju, kliziti niz vjetar, upijati kišu; štedim na vremenu kao na najvrjednijem sitnišu ne očekujući da će mi jednoga dana donijeti kapital. Zapravo, kapital je svaka moja spoznaja koja me odvraća od prihvaćanja lakog i šturog, plitkog i povodljivog. Koga? Mene. Zato svakoga dana nastojim ne biti ono što jesam i ne postati ono u što se pretvaram.
  • Ne ogovaraj jer time gubiš dostojanstvo, ali i pravo na zaštitu od zlih jezika ukoliko ti se dogodi isto, a dogodit će se. Tko će onda biti uz tebe? Vjerojatno ni oni s kojima si do jučer činio isto. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne ponizuj tuđa uvjerenja i vjerovanja jer onda ni ti ne zavrjeđuješ tuđe poštovanje. Kako ćeš tražiti razumijevanje u nemoći od onoga koga do jučer nisi ni priznavao? Od nelagode, nikako. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne svađaj se jer svađa potiče agresiju i daje alibi za rat u kojemu jedna strana mora izgubiti. Želiš li biti gubitnik u besmislenosti? Tko će tada za tebe navijati? Vjeruj mi, nitko. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne osvećuj se jer je osveta iracionalna odluka emocionalno slomljenih, a slomljeno se ne ispravlja novim lomom. Tko će te tješiti nakon još jednog loma? Vjerojatno ni oni s kojima si kovao te nečasne planove. Znam, dogodilo mi se.
  • Oprosti jer teško je prijeći preko sebe, a upravo je najveći pothvat onaj koji je prošao najstrmiji put. Hoće li ti biti lakše? Ne znam. Još učim kako.
Postoji samo prošlost. Ona kojoj su dokazi u arhivima jedina može dati svjedoke sadašnjosti koja ne postoji i budućnosti koja tek treba postati. Ona je ta koja nas razdvaja ili povezuje i koja nam, u konačnici, omogućava nadu u budućnost. Zato naš osvrt na prošlost, humus našeg postanka, ne može biti površan, još manje formalan ili pak propagandistički usmjeren bilo da se radi o mrtvima ili živima. No mi činimo upravo to bezrezervno poštujući jedne i beskompromisno osuđujući druge ne znajući da smo na tom putu zaboravili jedino sebe.
homoLudens @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.