O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
subota, listopad 25, 2008
Slika preuzeta s http://www.surlalunefairytales.com

U posljednje vrijeme sve manje pratim televizijske vijesti i dnevnike, a novine zaobilazim u široku luku. Hrpa beskorisnih vijesti koje se ponavljaju od zore do sumraka, prepotentni čitači istih koji očito misle da otkrivaju osmi kontinent...i mnoštvo redaka iz crne kronike koji ovom društvenom sivilu dodaju crnila. I kao da to nije dovoljno - evo novih satova paranoje i još malo sipina crnila iz vrlih medija. Osim što su  dotični u ime puka  (kojega to točno?) ustvrdili kako je ovaj jadan postao uspaničen i prestrašen  (halo, ovaj narod je prošao kroz rat  i paljbu s kopna, mora i zraka!) zbog atentata u središtu  metropole (da slijedim misli Žarka Puhovskog i upitam po čemu umorstvo u metropoli treba zabrinuti više nego homicid u nekom drugom hrvatskom gradu?) čitavu su večer, bez da je očevid i započeo i bez da su uspjeli prijeći liniju zabrane pristupa,  gledateljstvi zamarali svojim ad hoc rekonstrukcijama koje su potom, a što je bilo i za očekivati, bezbroj puta korigirane. Tako se od eksplozivne naprave u ili ispod automobila i vađenja tijela iz istoga došlo do eksplozivne naprave među otpacima i žrtvava koje u automobil nisu ni ušle (naravno, brzopletost i površni zaključci su oduvijek  bili boljkom ove struke, pa ti poslije demantiraj i pokreni tovara koji je izdahnuo). Papagajski ponavljajući isti set neprovjerenih podataka i gradeći priču bez subjekata, vrli su se medijski radnici blijedo oslanjajali na struku koja im, jasno, bez gotova očevida nije mogla pružiti informacije koje su ovi neukusno nestrpljivo očekivali.
Na jednoj od televizijskih postaja hvalevrijedni gosti i ljudi od zanata (Željko Sačić, Joško Morić) uopće nisu uspijevali doći do izražaja jer su stalno prekidani od voditelja koji se ni sami nisu znali uskladiti pa su jedni drugima upadali u riječ. No i to bi se dalo podnijeti da uobičajen televizijski program nije svako malo prekidan izvanrednim vijestima u kojima se ništa novo nije moglo saznati i koje su nalikovale reprizi reprize. S druge strane,  jedna druga televizija i jedna druga emisija koja se već dugo ne bavi problemima građanstva već  cijedi iste teme o političkim elitama, svojim posebnim izdanjem nije puno dalje odmakla od uradaka kolega s konkurentske televizije nad kojom bezrazložno pokazuje medijsku nadmoć. Ista promašena propitkivanja o nečemu što gostima nije niti može biti poznato i kojima je stoga preostalo tapkanje u mraku tj. teoretiziranje biva presoljeno potpuno besmislenim: Što biste vi napravili da ste ministar unutarnjih poslova? Zar ne može bolje od ovakva jeftina razgovora? Je li Pukanić svojim pisanjem povukao vraga za rep ili je sadio tikve s istim, nemam pojma niti me baš nešto zanima jer kako kaže jedan cijenjeni Indexov forumaš, MP44:

boli me kurac za njihove obračune i prebijanja, sigurno neće mene dirat sa pet kredita bokte... (link)

Pridružujem se ovom nadahnutom iskazu istine što znači da za razliku od vrlih medijskih radnika ne mislim da je na ulicama zavladala panika. Dapače, mnogi su anketirani građani upravo u njihovim emisijama izjavili da smo mi, mali, sitni i Bogu i vragu nebitni i bez ugovora s ijednim od njih dvojice, zapravo, sigurni. Pa čega da se onda plašimo? Netko će reći da se treba bojati kolateralnih žrtava, no moja mi životna filozofija ne dopušta misliti kako se suđeno može izbjeći i kako iz panike može proisteći išta produktivno ili, nedajbože, promijeniti tijek budućnosti u dijelu univerzuma u kojemu su već određeni života naših potomaka, a kamoli ne nas koji smo već dobrano izlizali pola životnih tračnica. No bolje i to nego imati takav peh kao što je to imao šef SDP-a koji je jedan dan glasovao za Sanaderovu smjenu, a drugi dan pozivao na jedinstvo i suradnju s istim; ili pak peh zagrebačkih plavaca koji su osiguravali grad od navijačkog ludila, dok ih je iznenadilo jedno sasvim drugo ludilo ili pak Hrvatskog novinarskog društva koje je osudilo napad na novinarski posao (ako je to bio napad na novinarstvo odnosno ako zanemarimo izjave Jasne Babić i Mirjane Pukanić o nekim drugim poslima), a iz vlastitih je redova izbacilo svog laureata. Daleko je ovo od Bejruta, pa i Sicilije. Barem za nas građanski sitniš, stoga, šuškajmo dalje svojim životom jer premalo vrijedimo da bi nam mrak bio više od izostanka svjetla.
homoludens @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 9, 2008

Slika preuzeta s: http://thirdwatch.files.wordpress.com

Kažu da je Haški tribunal politički sud koji smanjuje kazne pripadnicima agresorske strane, da nastoji izjednačiti žrtvu i agresora i da optužnice (napose one iz mandata Carle del Ponte) obiluju neistinitim podacima (dijelom i dokazano u slučaju koji se vodi protiv Ante Gotovine), no onda prelistam jučerašnji Večernji list i vidim da je Haag zapravo mila majka, a ne zločesta maćeha. Naime, Večernji list prenosi kako je Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku odustalo od kaznena progona 16 osoba osumnjičenih za ratni zločin usprkos već prikupljenim dokazima za zločin protiv civilna stanovništva i kulturne baštine  Dotičnima se stavljalo na teret da su u razdoblju od 1992. do 1995. zapovijedali granatiranjima na prostorima od Konavala do Stona. Još je čemernija stvarnost oko sudbine prvooptužene sedmorice na čelu s Božidarom Vučurevićem. Taj bivši trebinjski gradonačelnik i predsjednik SAO Istočne Hercegovine nikada nije iskazao žaljenje za ratne zločine kojima je zapovijedao, dapače, potvrdio je kako mu uopće nije žao. No još je bila skandaloznija njegova izjava (u jeku rata) kako će, nakon što ga sruši, sagraditi stariji i ljepši Dubrovnik. Vučurević i ostala šestorica su optuženi  za udruživanje radi ostvarenja projekta velike Srbije i pripajanja hrvatskoga teritorija (od Debelog brijega do Neretve) SAO Istočnoj Hercegovini. Također, dotični su sudjelovali u sastavljanju paravojnih četničkih postrojba koje su zajedno s bratskom JNA izvele zračne napade na prostoru koji su namjeravale anektirati. U tim je napadima 65 civila ubijeno, 200 njih ranjeno, dok je 200 zatočeno u logore. Znate li gdje je taj Vučurević danas? Divani u Trebinju.
Pitanje je čemu suditi za ratne zločine jer očito kazne ili nema ili je bezobrazno niska? Kao što smo vidjeli, počinitelje ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata (a mora ih biti jer zasigurno se jame nisu same ispunile kostima), usprkos stalnim otkrivanjem kosturnica, još nitko nije vidio iza rešetaka istražnog zatvora. Javnost je podijeljena: jedni suosjećaju sa starčićima koji možda ne bi dočekali suđenje, drugi negiraju počinjenje zločina ili sredstva opravdavaju ciljem, a zapravo je najveći problem nepostojanje hrvatskog Simona Wiesenthala koji bi se pozabavio stradanjima na način kako je to ovaj činio za svoj narod. S druge strane, odustajanje od kaznenog gonjenja, sporost u postupcima izručivanja onih osuđenih u odsutnosti, akt abolicije koji je zaustavio mnoge istrage o mogućim počinjenjima ratnih zločina, tvrdnje u javnosti o slobodnom kretanju onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji, omogućavanje aktivnoga bavljenja politikom onima koji su sudjelovali u separatističkoj politici, nimalo ne pridonosi čak ni placebo osjećaju pravde. S obzirom da većem dijelu mrtvih (pa ni onima 64-ero mrtvih pod Vučurevićevim zapovjedništvom) ne možemo osigurati kažnjavanje njihovih krvnika, najpoštenije da se proglasi akt o općemu oprostu svima za razdoblje od VII. do XXI. stoljeća.
homoludens @ 15:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, svibanj 9, 2008
Čitam na dnevnik.hr još jednu gadariju (nakon Fritzlove) pomračena uma:

Guadalupe Gutierre-Juarez, 37-godišnji muškarac pritvoren je u St. Anthonyju zbog sumnje da je silovao djevojčicu. Policija nije željela otkriti postoji li između djevojčice i osumnjičenog muškarca obiteljska veza, niti detaljnije informacije o mladoj majci i njezinom djetetu. Poznato je samo da je desetogodišnjakinja rodila djevojčicu u bolnici Madison Memorial u Rexburgu.

Kamo ovaj svijet ide, odavna mi je jasno. Međutim, ono što mi nije jasno jest kako je uspio tako skrenuti? Očito da ovakvih debila ima na bacanje i da su kazne i previše smiješne. Jedina bi odgovarajuća kazna bila kastracija (što su izgubljeni testisi naspram uništena života!?), no odmah bi se javili kvocani pa pitali za ljudska prava (zasigurno bi među njima bilo i onih kojima je i kastracija kućnih ljubimaca atak na djevičanstvo prirode). Dakako, fućka se njima za prava žrtve sve dok se njima takvo što ne bi dogodilo. Slučajevi pomračena Austrijanca i ništa manje defektnoga Amerikanca, samo potvrđuju da monstumi nemaju nacije. No to smo ionako znali. Ipak, nekima je to bilo i bit će mjesto na kojemu će dokazivati urođeno zlo kolektiviteta.
homoludens @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2008

image: www.massenaworldwide.com

Vjerujem da su mnogi, ako ne i većina, zgroženi nad zločinom koji se dogodio na području Omiša, a čija je žrtva 20-godišnja studentica Kristina Šušnjara ubijena na izuzetno svirepi način.Prije nego što krenem s nekim svojim razmišljanjima, želim vas malo podsjetiti na statistiku.

Zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu
1863. - Venezuela
1865. - San Marino
1877. - Kostarika
1903. - Panama
1906. - Ekvador
1907. - Urugvaj
1910. - Kolumbija
1928. - Island
1943. - Andora
1956. - Honduras
1962. - Monako
1966. - Dominikanska Republika, Solomonski otoci
1968. - Austrija
1972. - Finska, Švedska
1976. - Portugal
1978. - Danska
1979. - Luksemburg, Nikaragva, Norveška
1981. - Zelenoortska Republika, Francuska
1982. - Nizozemska
1985. - Australija
1987. - Njemačka, Haiti, Lihtenštajn
1989. - Kambodža, Novi Zeland, Rumunjska, Slovenija
1990. - Hrvatska, Češka, Mađarska, Irska, Mozambik, Namibija, Sveti Toma i Princip, Slovačka
1991. - Makedonija
1992. - Angola, Paragvaj, Švicarska
1993. - Gvineja Bisau
1994. - Italija
1995. - Džibuti, Mauricijus, Moldavija, Španjolska
1996. - Belgija
1997. - Gruzija, Nepal, Poljska, Južna Afrika
1998. - Azerbajdžan, Bugarska, Kanada, Estonija, Litva, Ujedinjeno Kraljevstvo
1999. - Turkmenistan, Ukrajina
2000. - Obala Bjelokosti, Malta
2001. - BiH,
2002. - Cipar, Crna Gora, Srbija
2003. - Armenija, Sejšeli
2004. - Butan, Grčka, Samoa, Senegal, Turska
2005. - Liberija, Meksiko
2006. - Filipini
Smrtna je kazna pak zadržana u sljedećim državama: Afganistanu, Bahamima, Bahreinu, Bangladešu, Barbadosu, Bjelorusiji, Belizeu, Bocvani, Burundiju, Kamerunu, Čadu, Kini, Kongu, Kubi, Egiptu, Ekvatorskoj Gvineji, Eritreji, Etiopiji, Gvatemali, Gvineji, Gvajani, Indiji, Indoneziji, Iranu, Iraku, Jamajci, Japanu, Jordanu, Kazahstanu, obje Koreje, Kuvajtu, Laosu, Libanonu, Libiji, Maleziji, Mongoliji, Nigeriji, Omanu, Pakistanu, Palestinskoj Samoupravi, Kataru, Ruandi, Saudijskoj Arabiji, Siera Leoneu, Singapuru, Somaliji, Sudanu, Siriji, Tajvanu, Tadžikistanu, Tanzaniji, Tajlandu, Trinidadu i Tobagu, Ugandi, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, SAD-u, Uzbekistanu, Vijetnamu, Jemenu, Zambiji, Zimbabveu i još ponekima.

* * *
Zašto ljudi ubijaju druge, tema je o kojoj je možda i bespredmetno raspravljati jer um je ubojice poput skrivene nagazne mine zaostale u prijašnjim ratovima odnosno traumama koje se otkrije tek kada dođe do eksplozije. Kakvu kaznu dati takvim monstrumima koji, na nesreću svega što je poznato o patologiji ponašanja, žive oko i pored nas? Kako kazniti njihovu patologiju, a da ne budemo isti pa čak i gori od njih i da nas, uostalom, ne optuže kako smo pogazili civilizacijske norme i kako se igramo Boga? Europski se pravosudni sustav odavno prestao igrati Svevišnjeg, popustila je čak i muslimanska Turska, istina, pod pritiskom "tankoćutne" europske maćehe, no "okrutna" se Amerika još uvijek ne da i praktički se ravna po starozavjetnoj metodi oka za oko. Možda time stopa ubojstava nije manja, ali svaki ubojica živi i ubija sa spoznajom da će se i on "u prah pretvoriti" i da ga nikakvo "uzorno ponašanje" i "uvlačenje nadređenima" neće pustiti u novu sezonu lova na nezaštićene. Može li zatvor bešćutnom ubojici biti kazna ili je iek privremeni odmor zločinačku umu? Koliko se takvih pomaknutih ličnosti uspijeva resocijalizirati i koja je, uostalom, svrha vremenski ograničene kazne, posebice za one koji ne znaju i ne žele ništa drugo osim (po zvanju i zanimanju) biti zločincima? S jedne strane ovo društvo postaje hipersenzibilno na pogrešne pa sve lagano klizi prema ponašanju koje će život ubojica smatrati svetijim od života onih koje su te ubojice smaknule jer to je, eto, civilizacija. Ako je dio civilizacije ubiti ljudski i pravno nevinoga, po čemu njezinim dijelom nije i smrtna kazna pravno krivome? Je li SAD zbog toga manje civilizacija? Osobno me jako zanima tko su oni koji inzistiraju na ukidanju takve kazne u SAD-u. Ljudi koje nitko nije krivo ni pogledao? Dobro nam je poznato da su naša mišljenja određena hipotekom iskustva, pa ako je to iskustvo pozitivno odmah smo u stanju opraštati umjesto i uime drugih. Drugim rječima, naš pristup je upitno objektivan i prilagođen je isključivo našim unutrašnjim standardima koji počesto drugima nisu prihvatljivi. Iako je o ponovnom uvođenju smrtne kazne u Hrvatskoj bespredmetno razgovarati, ponajviše zbog prakse političke Europe čijim dijelom želimo što prije postati, ostaje pitanje koji su to motivi onih koji priželjkuju takvu kaznu? Bijes u onih izravno ili neizravno umiješanih ili pak idealistički motivi vođeni mišlju kako se ne treba miješati u Božje posle? Ove su dvije krajnosti zasigurno loš glasnogovornik onima pro i kontra i upravo zato na ovom pitanju već dugo egzistira moratorij, pa su izrazi civilizacija i Bogu Božje jedino što se može čuti dok ih vrisak nevinih žrtava još jednom deplasira u njihovoj neozbiljnosti, pa čak i kleveti. Kada pomislim koliko je izopačen netko tko ubija nedužno biće na pragu života, i to po nečijem pomračenom nalogu, pitam se kakvi to ljudi paradiraju "argumentima" poput ovoga:

As far back as the 1960s, almost every industrialized nation had abandoned the death penalty as a barbaric and pointless anachronism. (Vince Beiser)

Izvor: Amnesty International
homoludens @ 22:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.