O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
utorak, kolovoz 11, 2009


Nisam mogao ne primijetiti plimu koja je zadnjih mjeseci i tjedana zapljusnula društvenu mrežu Facebook, usoljenu silinu glasova koja se okomila na jedan običan servis upirući u njegovu krivnju kao da ovaj ima ijednu živu stanicu. Istodobno su bez lekcije prošli svi oni zaigrani živi primjerci koji su zabušavali s pogrešnim alatom. Optužbe na račun Facebooka su ozbiljne koliko i one na račun ispravnosti vozila kojim u pogrešnom smjeru upravlja osoba u alkoholiziranu stanju, a ideja o njegovu blokiranju jednaka onoj da se iz prometa isključe svi osim pijanca za upravljačem. Kao što mnogi ljudi godinama imaju vozačku dozvolu, a da se ne znaju ni pošteno sparkirati (imao sam susjeda koji zbog višestrukih fobija nakon položenog vozačkog ispita nije napravio više od deset kilometara vožnje, no taj još nije bio ništa prema biseru koji je vožnju započinjao priručnikom za vozače, i tako nekoliko narednih godina), tako se ni mnoštvo koje se trendovski sjatilo na međumrežje kao ptice na telefonske žice, ne zna ponašati usprkos stupnju informatičke pismenosti. Pritom se zaboravlja da je za sve potrebno imati i kulture, a ne samo formalno znanje.
Prateći malo to virtualno selo zvano Facebook, zaključio sam da se ovaj obično koristi na dva načina: jedan je pomalo neozbiljan i uključuje mahnito skupljanje tzv. prijatelja (još jedan isprostituiran pojam), nuđenje svijetu svojih prerađenih slika (pa ove stranice katkada nalikuju stranicama agencije za spajanje usamljenih srdaca) i otvaranje besmislenih grupa u svrhu samoreklame i čoporativna nadmetanja. Drugi je način zadržavanja na Facebooku nešto ozbiljniji i usmjereniji na produktivniju komunikaciju s dislociranim sugovornicima koji se međusobno relativno dobro poznaju s obzirom da su poslovno ili privatno povezani. O potencijalnom trećem načinu korištenja Facebooka u gazimestanske svrhe ovoga puta, ležernosti teme radi, ne bih trošio riječi. Dakle, Facebook možemo shvatiti kao kafić koji neki koriste za ugodno druženje, a drugi za opijanje i razbijanje, no bilo bi bolje da ga doživimo kao ekonomično sredstvo za premošćivanje fizičkih udaljenosti jer u tom slučaju nećemo postati ovisnici kao u slučaju hodočašćenja u kafić. U tom slučaju neće biti ni krvnih delikata koji se sve češće vežu uz korištenje ove društvene mreže ili se barem takva patologija neće izravno vezivati uz jedno virtualno okupljalište.

Kada bih malo analizirao profile svojih znanaca koji krstare Facebookom opisao bih nekoliko meni najzanimljivijih:

Profil #1: muškarac, bivši suprug i otac, u braku s preljubnicom proveo integralnih godinu dana, živi sa sinom i psom u unajmljenom stanu koji je posljednji put očišćen po izgradnji stambenog objekta, od svih pokretnina u stanu posjeduje samo plahte, poznat po tome što je veći dio dana provodio ispred škole, danas radi jedini posao koji su mu drugi našli, dok večeri provodi u obližnjem kafiću ili na Facebooku gdje ćaska s osobama koje poznaje samo preko slika. Nije izbirljiv (možda zato što manjka ponuda), avanturistički je tip kojemu je život autocesta pa svako malo drži palac uzdignut. Netko će se valjda i zaustaviti.

Profil #2: žena, supruga i majka, akademski obrazovana (uz više sreće, a manje truda), opsjednuta ulogom supruge i majke pa neprestano šalje izvještaje o zgodama svojih ukućana (što su jeli, kako su spavali, kakva im je bila probava, itd.), suprug-pingvin također ima otvoren profil na Facebooku, ali je gotovo nevidljiv i rijetko komentira topničke dnevnike svoje družice. Još uvijek nije sigurna u kom smjeru nastaviti karijeru pa dane krati šopingom i dugim kavama s neosufražetkinjama koje su kao i ona zadnju knjigu pročitale još u srednjoj školi. Dobru vanjštinu kvari unutrašnja praznina očita pri pokušaju ostvarenja konsktruktivnijeg razgovora. Ovdje dobro pristaje ona narodna: Svaki lonac nađe poklopac.

Profil #3: žena, udana, bez djece, nikada nije polagala pažnju na obrazovanje, no prezire obrazovanije od sebe, izuzetno brine o svom izgledu iako nema nikakav društveni život i rijetke su rute izvan kuće i radnog mjesta, Facebook koristi po načelu "vidjela žaba da se konj potkiva", krajnje apolitična, formalno religiozna, još uvijek bez ideje kakvu karijeru želi, mašta o životu Rockfellera dok istodobno skuplja sitniš za kavu. Za to vrijeme suprug karta s jedina dva prijatelja ili se igra s daljinskim upravljačem smatrajući se, poput svoje životne družice, potcijenjenim primjerkom. Valjda zato gledaju svisoka i kada nose smeće u kontejner. Neka verzija Gotovčevih, ali osim blistavog obrazovanja i sličnih neradnih mjesta, sve je ostalo antipodno.

#4: muškarac, nezadovoljan izgledom, karijerom i svojim nezainteresiranim roditeljima koji radeći nisu ništa zaradili, eksperimentira sa životom kao da je maloljetan, u neprekidnoj potrazi za bilo kakvom dušom (jer shvatio je da gubi vrijeme tražeći srodnu), aktivan na mnogim internetskim servisima gdje se predstavlja nadmoćnim u svim znanim područjima i kategorijama, u naravi je zapravo skroman i ne voli se isticati. Što je stariji sve više poprima osobine svojih roditelja. Jedna od njih je i kulinarsko umijeće u spravljanja dvaju jednostavnih jela od kojega jedno pripada kategoriji onih hladnih pa često objeduje u opskurnim zalogajnicama. Sve više nalikuje na boema koji razumijevanja ne nalazi ni u sebi samome.

Profil #5: muškarac, neoženjen, radikalan prema drugima, liberalan prema sebi, redovit na misama, no prezire kler, kao i Petrarca ima svoju Lauru, no pjesnički je invalidan, živi u prevelikoj kući s obitelji koju rijetko viđa, neprestano se žali na teško financijsko stanje dok istodobno nije u stanju pobrojiti svu imovinu, radi uz studij koji prezire i ne zna zašto je isti upisao, redovito prijavljuje ispite kako bi pao na njima, dijelom to čini i kako bi zadržao studentska prava (ako mu je za vjerovati), želi napustiti zemlju jer zna da bi drugdje uspio u roku treptaja, ali nema živaca tražiti radnu dozvolu, društveno je neprilagodljiv, izbirljiv je (možda zato stalno kombinira dvije košulje s dva para hlača), tvrdi da se nikada neće oženiti jer nijedna izabrana nije izabrala njega, sklon je čestim promjenama raspoloženja u rasponu od smijeha hijene do tužaljke kamena.

Dakako, svjesni ste da su ovo tek pojedini mjehurići pjene u moru profila, no meni su se učinili zanimljivijima od profila kakve nam serviraju redatelji loših sapunica koji neprestano forsiraju nepostojeće dijaloge i živote.

Što poručiti za kraj? Dragi fejsbukovci, sredstvom se rukovodi na ispravan način, od njega se ne očekuje zrelost i odgovornost, stoga, ako ste zeleni, pričekajte još nekoliko izlazaka sunca, a nakon što ih dočekate ne zaboravite zadržati nadzor nad životom u tri dimenzije.
homoludens @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 15, 2008

Mogu li oni koji su do jučer imali glavnu ulogu u igrokazu tradicije udovoljiti zahtjevima suvremenih amazonki koje neprestano kradu inicijativu? Dok žene misle da mogu apsolutno sve, muškarci su zbunjeni jer su izgubili status lovca i zaštitnika koji sada biva lovljen i neprestano tjeran biti spremnim zaštititi se od najezda estrogena. Međutim, iako dobri lovci, spretnost žena tu prestaje jer kada uhvate u mrežu svoju lovinu, ova im ili spretno izmakne ili ih vrati u položaj potčinjene. Tako završava pustolovina emancipiranih u svijetu koji je, realno gledajući, najvećim dijelom muški (dovoljno je krenuti od kanonskih oblika u jeziku, preko glavnih likova u religijama, itd.). No nije problem u svijetu koji se još nije oteo patrijarhatu, već u nerazumijevanju različitosti iz čega proizlazi većina sukoba. Komunikacija među spolovima je pomalo mučna: žene i muškarci se ne razumiju na razini svoje posebnosti koja, htjeli oni to priznati ili ne, postoji. Ideja unisexa i emancipiranosti ima smisla tek do jedne granice, i to do one koja ne pokušava obrisati fizičke granice, a što su neke feministice ipak pokušavale pa napravile više štete po tu komunikaciju, nego koristi. Žene su se danas ohrabrile, neke su postale agresivne, neke ne prezaju ni od čega postavši neprijateljski raspoložene prema drugim pripadnicama svoga spola, dok su neke posesivne prema muškarcima; nekada tjerane u brak, danas su usavršile tehniku tjeranja u isti vraćajući se tako iskonskoj potrebi - stvoriti obitelj. Nakon toga se sljepljuju sa svojom tradicionalnom ulogom potpuno gubeći obrise žena-ratnica. No dok ne ostvare taj svoj plan potican od najbližih žena u svome životu, majki, preuzimaju taktiku suprotnog spola misleći da tako dokazuju otklon od povijesne uloge čuvarice gospodareva doma. Ipak, jedini otklon koji čine je od prihvaćanja takvima kakve jesu do  jačanja nepoštovanja. Kakvo poštovanje može imati žena koja trči za muškarcem koji je ne želi ili ona koja ga tjera u brak samo da ne bude samohrana majka? Ima nekoliko detalja koje smatram bitnim u komunikaciji među spolovima, a koje želim podijeliti sa ženama kao svoja usputna razmišljanja. Dakako, nismo svi isti, ali neka obilježja nas čine pripadnicima određene grupe.
  1. nikada, ali uistinu nikada, ne pokušavajte promijeniti / preodgojiti svoga partnera. Vjerojatno ni vi same ne biste voljele biti preodgajane, pa ne tražite to od drugih jednako odraslih. Ako vam se nešto ne sviđa kod partnera, obazrivo (ne svadljivo) mu na to skrenite pažnju, a ukoliko on to ne želi ili je previše toga u njemu što vam se ne sviđa radije se pomirite s time da niste našli srodnu dušu. Nikada ne treba inzistirati na pogrešnom odabiru jer vas isti može koštati više od kvalitete života.
  2. muškarci su uglavnom manje elokventna bića od žena, nisu skloni verbalnim istrčavanjima pa ih katkada zamara tolika frekvencija zvučnih valova (zapravo, dokazano je da ih neke frekvencije iritiraju pa ih naprosto ignoriraju). Drugim riječima, ako taj vaš netko ima potrebu za šutnjom, poštujte to, a ne tražite dodatna objašnjenja zašto i kako jer time samo pokazujete nerazumijevanje. Jer zašto bi ga on onda morao imati za vaše maratonske govore? Prihvatite tu različitost umjesto da joj pokušavate otkriti izvore.
  3. dobar dio muškaraca nema potrebu svako malo iskazivati ljubav (osim ako živite na filmskom platnu). To ne znači da su bezosjećajni, već samo da su umjereni u izražavanju vlastitih emocija (koje im ipak nisu u prvom planu, niti ih žele podijeliti s cijelim svijetom ili blogosferom) i da je besmisleno tražiti dokaz ljubavi na taj način. Ako vam o ljubavi ne govore partnerovi postupci (a ljubav je upravo to - postupak), onda je inzistiranje na riječima slab pokušaj utjehe od kojega nećete imati nikakve koristi, a kamoli rezultata.
  4. predobro je poznato da je muškarcima seks važan dio života, no još je bolja zabluda da ženama nije. Uostalom, ljudska je ženka najpromiskuitetnija među primatima (znanstveno gledano) pa ne stoji da su muškarci opsjednuti divljaci koji pošto-poto nastoje ostvariti svoju pohotu. Ali i da ne znamo sve to, dovoljno je osluškivati s koliko se tko partnera hvali i tko koga s kime vara. Dakle, treba prestati s ulogama blaženica, djevica i svetica i priznati da smo svi mi samo ljudi sa sasvim normalnim potrebama kojih se ne treba sramiti, a još manje nad njima filozofirati. Da, začet sam uz čitanje Platonove Apologije.
  5. većina muškaraca voli sport i muška druženja s prijateljima. Ne razumijem neke žene svojih prijatelja koje kukaju kako ih ovi zapostavljaju i više se posvećuju prijateljima nego njima. Svatko od nas mora imati svoj mali entitet slobode, hoće li to biti kava s prijateljicama ili tekma s prijateljima, nije bitno. Bitno je da se taj dio ostavi nedirnut i da se zbog njega ne zove na raport i rade scene. Ah da, uvijek zaboravim taj izlet u teatralizam. Zaboga, žene drage, čemu taj potez očajnika?
  6. svađa je trenutak koji malo toga bitnog rješava i uglavnom izbacuje neka nakupljena nezadovoljstva u optužujućem tonu. Najopasnije je ako se krene s predbacivanjima, uvredama vjerujući kako će se tako druga strana povući. Umjesto toga dolazi do eskalacije u kojoj strada tjelesno slabija strana. Što želim reći? Da treba znati kada je pametno zašutjeti, a nebrojeno sam puta prisustvovao svađama u kojima se žene nisu znale zaustaviti. Ne branim nikoga, ali ne mogu reći da niste svadljivije, a da istodobno ne znate okrenuti leđa i otići s mjesta koje vas čini nezadovoljnom. Pomalo čudni kriteriji.
  7. uvijek, bez obzira što mislite o njoj, treba poštovati partnerovu majku. Uostalom, majka je većini nas svetinja čije vrijeđanje se ne zaboravlja, još manje oprašta. Ukoliko je na vašoj strani, ona je adut koji treba iskoristiti jer će u većini slučajeva sin prije odabrati majčinu stranu. Ako vas ne prihvaća (najčešće), dobro je ostati neutralan jer je najveća pogreška stati između majke i sina. Nitko nije toliko glup da se odrekne majke zbog jedne od milijun. Nažalost, dobar dio žena misli kako su jedine i nezamjenjive. E, pa nisu. Zato je muškarcima lako otići, bez kukanja i suvišnih objašnjenja.
Za kraj ono najbitnije: u životu vrijedi samo dogovor, dogovor i dogovor. Ako ga ne možete postići, okrenite se. Tako ćete onemogućiti svaku svađu i nasilje. Žena-ratnica danas nije potrebna, već ona koja je dovoljno blaga da drugima postane neugodno suprotstaviti joj se i dovoljno snažna duhom da je drugi bespogovorno slijede. Ma kakve amazonke i ostale ratnice koje su mrzile muškarce i ubijale vlastite sinove?
homoludens @ 01:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, srpanj 18, 2008

Preuzeto s: http://www.mascared.com

Na ovu me temu navela jedna Indexova forumašica (na žalost, ne pamtim imena) koja se pitala kako funkcionira obitelj onih ljudi koji vise na internetu od 0-24. To me potaklo na razmišljanje o virtualnom životu koji je  manično zasjenio onaj stvarni, pomalo čak i depresivni za dobar dio populacije. Da ne glumim pamet, citirat ću:

Svjetska zdravstvena organizacija je ustanovila da je depresija 4. najveći svjetski zdravstveni problem, a 2020. godine biti će 2. svjetski zdravstveni problem. Depresija je najveći uzrok nesposobnosti među odraslima. (Murray i Lopez, 1996., preneseno s plivamed.net)

Zašto ljudi toliko navraćaju u ovaj virtualni teatar? S obzirom da je toliko popularan, očito da nudi mnoge blagodati koje nisu dostupne ograničenosti našega postojanja izvan njega. Taj nam virtualni teatar nudi mnoštvo pozornica, ukoliko zabrljamo na jednoj, nije teško pronaći drugu na kojoj će nas iznova upoznavati neka nova publika. Isto je i s  biranjem uloga  od kojih nam nijedna nije strana i svaku možemo odigrati s većom ili manjom uspješnošću. U ovom teatru možemo biti sve što poželimo, biti ono što nismo i sakriti ono što jesmo, a tu je uvijek dostupno i znanje koje nemamo i koje je dovoljno samo potpisati. Ovdje možemo imati živčane slomove, a da to nitko ne mora ni primijetiti jer će sve anulirati nekoliko smajlića, možemo biti lijepi i osjećati se poželjno na temelju slike koja nije naša, možemo biti dovoljno bezobrazni da za to ne zaradimo pljusku i biti dovoljno neovisni da nas nitko ne poželi probuditi i vratiti kući. Ovaj petarpanovski život na daskama koje virtualni život znače, zračni su jastuk kojim ublažavamo sudar sa stvarnošću, bez razrađena scenarija i u maniri komedije dell'arte, poruku po poruku, temu po temu, interpretiramo kako nam toga časa odgovara jer mi smo redatelj, scenarist, producent i glumac koji zbog svog neuspješnog virtualnog komada neće izgubiti renome, već samo jedno od niza imena s beskonačna popisa. I tako dok se zastor ne spusti, a njega može spustiti samo neplaćeni račun, abuse prijava ili izostanak na stvarnim daskama koje život znače. Da, na tim daskama mi igramo onu najvažniju ulogu života u kojoj počesto nemamo ni toliko hrabrosti, ni toliko kreativnosti jer smo sapeti društvenom kritikom, a jednom kada vas pribiju na križ, silaska nema, još manje traženja rezervnih pozornica.
homoludens @ 12:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, srpanj 12, 2008
Osobno mi je zanimljivo promatrati kako se ovaj svijet mijenjao kao da je cijeli  u, istina sporadičnom, karnevalskom zanosu pa mu s vremena na vrijeme treba obrtanje ustaljena reda koji ga prešetava s margine grotesknosti na marginu tragičnosti. No taj ustaljeni red, norma koju su postavljali i postavljaju oni što o životu, a napose ljudskosti, znaju i premalo, nikako nije mogla parirati tehnologiji koja je, iako stvarana ljudskom strašću, uspješno izbjegla njezine boljke ostavivši svoje kreatore u slijepoj ulici.

 
Ako svoj kratak pregled započnemo lekcijom morala čiji su učitelji smjenjivani kako su se smjenjivala tumačenja prijestupa nad njime, dovoljno je sjetiti se kakav je status golotinja imala tijekom ljudske povijesti. U kratkim bismo se crtama mogli osvrnuti na nekoliko kontrolnih točaka: antičke obnaženosti koja je provirivala s gotovo svakog tijela, srednjovjekovne fobije koja se skamenjivala nad ženskim gležnjevima i prikazima Adama i Eve bez smokvina lišća,  na današnji nudizam koji samo što nije zalutao izvan granica plaža. Istu bi nam priču mogla ispričati ljudska put koja je od bljedila pa do preplanulosti imala i još uvijek ima svoje krvave epizode. Od obilježja sunčanih krajeva preko obilježja onih što rade na zemlji (seljačka posla) odnosno onih koje kontriraju uzvišenu gospodsku bljedilu pa sve do omražena pojma iz kolonijalističkog rječnika da bi danas svatko blijed bio okarakteriziran kao onaj tko je bolestan ili si ne može priuštiti sunca - bilo u solariju, bilo na moru.

   
Ni lekcija znanosti nije prošla bez drame u više činova pa ste do prije samo nekoliko stoljeća mogli završiti kao žrtva paljenica ako biste se usudili natuknuti da je Zemlja okrugla; danas vas smatraju luđakom ukoliko to negirate jer svatko i bez škole zna da je Zemlja tek obična lopta na igralištu Mliječne staze. No nimalo mliječnim nije bio put da se dokaže kako u svemiru nema nikakvih ploča, a kamoli da na jednoj takvoj obitava ljudska vrsta. Osobno držim da je ovo jedan od najekstremnijih područja na kojima je do izražaja došla tipična ljudska osobina posesivnog posjedovanja stvarnosti.
Na području duhovnosti (koja se neprestano nadmudruje sa znanošću) nije bilo ništa manjeg obrtanja reda: od prvih šamana do već organizirana svećenstva koji su ili utjelovili bogove ili tek prenosili njihove poruke služeći kao ponton između dviju dimenzija - zemaljske i nebeske: otvorena je prava burza duha na kojoj se prodavalo grijehom i izlječenjem., a kupovalo strahom. Dotični su bili doživljavani kao spasitelji čije strpljenje i dobru volju (ako ih je uopće bilo) nije dobro dovoditi u iskušenje jer nitko nije htio riskirati prezir s neba. Istina, tek vidljiva dijela svemira, a ne nikakvih dveri sazdanih od mramora i optočenih zlatom u kojemu stoluje nabrušeni starčić kojemu je brada jedino što ima od ženskog roda.  No tijekom "mračna" srednjovjekovlja sama insinuacija da to netko čini je rezultirala aktiviranjem svih mogućih sprava. Ali ne onih za fitness (negdje me u svom neredu sablaznio podatak da su još tijekom 19. st. u Zagrebu tako obilježenim ženama pomoću takvih naprava čupali dojke). Činilo se, pa i iz našeg uskog kuta gledišta, da je najvećom srećom bilo što prije osjetiti plamen pod nogama, a u koji je nerijetko bacano još jedno utjelovljenje sotonske duše - obična domačka mačka. Da ne bude zablude, mačke su i nadalje ostale u nemilosti pa ih naveliko truju, sakate, ubijaju, a najveći je civilizacijski napredak ako na njih, nakon što prolaznicima presijeku put, ovi tek pljunu. Ipak, kako je znanost davala sve više odgovora na mnoge nedoumice, ali i ispravljala nebuloze kojima je duhovnost manipulirala, strah je prosječna žitelja Zemlje sve više kopnio, no ne i potreba za samozavaravanjem o postojanju onog  nekog koji bdije i sve zna o nama, o predestiniranom putovanju  čiji itinerari sigurno netko nosi u rukavu ili barem kartama. Zato danas  tako dobro trže moderni šamani, bacači graha, kavenih zrna, tarot karata i ostalih listova i listina.

 
 
Jedna priča se ipak nije puno mijenjala, ne zato što nije mogla ili smjela, već zato što je sljedba ustroja matice i radilica duboko, ali i nekritički ukorijenjena u svijest ljudskog društva. Kažem nekritički jer  bi i 1 gram sive tvari  trebao biti dovoljan da radilice shvate kako bez matice mogu opstati, ali ne i ona bez njih i da je njihov poltronizam jednako glup koliko i besmislen, pa čak i opasan jer onemogućava stvarni napredak. No, kako je takvo poimanje neosviješteno, prije ćemo dočekati propast ljudske civilizacije, nego da većina shvati sav apsurd ugnjetavanja od strane nekoliko polovnih mozgova koji se kriju iza volje naroda. Kao da su narod i njegova volja jamstvo za išta.
Ako je istina da se stoljećima prije suverenu aplaudiralo na još jednoj uspješnoj kakici, onda je istina i da se po tom pitanju nismo puno odmakli jer suvremena je demokracija upravo to i nastavila - podržavati onoga koji često nšta drugo  ne radi doli - kaka (možda ne u tuticu, ali u foteljicu svakako) pravdajući se da ima podršku u kvorumima, nategnutoj većini, itd.
Naslijedivši razne promašene sustave u kojima je vlast značila savladati ljudske gabarite i time dobiti najviše dopuštenje za rušenje ljudskosti, propala militaristička i imperijalistička društva (održavana topovskim mesom) kojima je osvajanje jednog dijela ove nevidljive točke u svemiru značio gotovo kao cijeli svemir, suvremena demokracija i nije imala u čemu pronaći uzore, a kamoli u jedinkama koje povijest nije ništa naučila osim kako se dočepati vlasti pa makar i na jedan dan. Zapravo, kratkim osvrtom mi i ne nalazimo ništa doli borbu za vlast, stezanje različitosti, nametanje osobnih ideja i uzora, potrebu za unificiranjem osjećaja i mišljenja, manipuliranje manje bistrima i podložnima. Drugim riječima, fašizam je oduvijek bio na djelu samo u različitim oblicima i s akterima koji su više ili manje koketirali s ludilom, opojnim sredstvom ili nekim od božanstava (religija je uvijek pristajala uz vladare i vlastodršce jer je jedino na taj način mogla masovno prodati nepostojeći proizvod onima željnima kruha i vode).



 
Znakovito je još nešto, kako su sve te tvorevine propale zauvijek se nataloživši pod zemljinu površinu., dok  se, suprotno tome, tehnologija suvereno uzvisila sondirajući prema površini Sunca. Ljudska civilizacija uspješno sondira u unutrašnjost Zemlje, vraćajući se svojim špiljskim navikama, ali s jednom razlikom: s handsfree i kreditnom karticom. Ali kako gdje, jer ovaj svijet dijeli duboka raspuklina jada i čemera s jedne i bezobrazne neumjerenosti s druge strane. Dok se one ne susretnu, tehnologija će sve više povećavati svoju prednost nad ljudskim, a karneval će se periodički nastaviti na radost onih maškara koje traže svojih pet minuta.
homoludens @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 24, 2008

izvor slike: www.mdc.hr - Ralo

Napokon je završio Celebrity Big Brother u kojemu je za dva tjedna glupiranja pobjednik odnio 100.000 kuna - to je slika vrijednosti ovoga društva kakvu nam oslikava ekipa s televizije koju ne želim reklamirati. Nema tog rada i znoja koji može konkurirati ovom novokomponiranom sustavu vrijednosti u kojemu bi i sveti Pavao poručio: Tko radi, ne treba ni da jede (dakle bez čestice ne). Tako je to u društvu u kojemu u kontejnere zaviruju i obrazovani ljudi kojima su drugi (č. nečiji nesposobni prijatelji, rođaci i ostala putujuća rodbina) oduzeli perspektivu.
Nakon svega, čude se kako su mladi depresivni, završavaju po komunama, pučkim kuhinjama ili na grobljima. Što da im bude uzor? Idiotski reality showovi u kojima se honorira glupost, potiče nerad i protjeruje građanština? Ako je svijet postao veliko selo, onda je društvena slika koja nam se ovdje nameće pejsaž selendre u kojoj je tehnika neuspješno zamijenila ralo. Nije čak ni problem ako je ovoga trenutka budalaština pokretačka snaga društva, no ona već toliko dugo traje da ne postoji opreka između glupog i pametnog, naprednog i nazadnog, prevare i usluge. Glupost je pametna jer joj nema ravne, nazadnost je zapravo napredak promatran odozada, a prevara usluga koja će se zasigurno pamtiti pa je zato vrijedna prakse i spomena. Kao i današnja izuzetno važna  vijest u 14 sati na jednoj radiopostaji s nacionalnom koncesijom o muškarcu - ma zamislite samo - napadnutom šlapom. Blagoslovljen bio svijet u kojemu je šlapa oružje. Toliko o ralu s antenom
homoludens @ 14:28 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 2, 2008

http://www.flightsim.com - Amy Johnson, pionirka zrakoplovstva, prva žena koja je samostalno preletjela od Engleske do Australije

U posljednje je vrijeme u Hrvatskoj prisutan novi trend - nasilje među ženama. Zadnji se eksces takvoga tipa dogodio u Vinkovcima, i to usred bijeloga dana gdje su dvije maloljetnice demonstrirale navodno muški "sport". Tako se u jednom vinkovačkom parku još jednom potvrdilo kako agresivnost sve više poprima ženske oblike, i to ne samo one gramatičke. O ponašanju današnjih djevojaka i žena, sociologinja Krizmanić kaže:

Cure su postale nasilne, stalno nazivaju dečke, dolaze im na vrata, vulgarne su i preslobodne. Ne znam je li to posljedica emancipacije ili je to jednostavno opći trend. (Jutarnji list)

Možda je uistinu u pitanju trend, a možda je i posljedica na papiru ostvarene emancipacije koja je u praksi ostala samo na ideji. Više nego ikada žena je nezaštićena i prepuštena sama sebi, a time je pomalo i ogrubjela obzirom da drugačije ne bi opstala u sustavu koji joj nikada nije bio pretjerano naklonjen. Nekada pod nadzorom oporog paterfamiliasa koji je, istina, nije cijenio kao jedinku, ali je imao dovoljno odgovornosti da izvrši svoju dužnost i zbrine žensko čeljade u novu obitelj u kojoj bi joj na kraju najvećim kamenom smutnje postajala upravo žena - suprugova majka. Da je ova priča žena je ženi vučica i prije poznata potvrđuju i pisanja Pietra Nutrizia Grisogona  koji je tvrdio da više žena u istom kućanstvu dobro funkcionira samo zato što onih nekoliko zajedničkih sati provedu u spavanju. Neosporno je da je žena (kao i pripadnici nebjelačke rase) tijekom povijesti prošla svoju golgotu.  Dovoljno je spomenuti nekoliko primjera iz dalmatinskoga zaleđa i dinarske zone gdje bi se žene svojim muževima obraćale s vi, a oni njima s ti, gdje bi u javnosti morale hodati nekoliko koraka iza muža, a bilo im je i zabranjeno da razgovaraju sa strancem (na ulici, u kući) kao i da s gostima sjednu za isti stol (sjedile bi sa služinčadi). Dozvoljeno bi im bilo tek da posluže gosta uz obavezno sagibanje glave. Treba li ići tako daleko i izravno pa citirati Grisogona i Lovrića u sljedećemu ( Nota bene, govorimo o Hrvatskoj):

Žena se smatra najnižim stvorenjem u obitelji pa kad netko od njih u razgovoru sa kakvim prijateljem mora spomenuti ženu, majku, sestru, umeće "da prostite" kao da govori o nečem mučnom i prljavom. (Pietro Nutrizio Grisogono, Notizie per servire alla storia naturale della Dalmazia, Trevigi, 1780)
Muškarci na žene gledaju kao na prljave niske i ružne životinje koje se ne smiju ni spomenuti bez prethodnoh ispričavanja, što nije potrebno reći npr. prije spominjan ja kobile. (Ivan Lovrić, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i život Stanislava Sočivice, Venecija, 1776)

Zašto je ženama bio i jest tako gorak ovaj zemaljski kruh? Dijelom zbog svoje tjelesne konstitucije, dijelom zbog sporedne hraniteljske uloge (u počecima formiranja društvenih uloga temeljenih na spolnoj diferencijaciji), a kasnije i stoga jer je pristajala na tuđa, a ne svoja očekivanja. Ne možemo samo reći: muškarci su izrabljivali žene jer su to i u gotovo jednakoj mjeri činile i same žene. I majke su prodavale svoje kćeri, i svekrve su psihički zlostavljale svoje snahe, i gospodarice su se iživljavale nad svojom poslugom. Danas znamo da je jedan od razloga raspada kućnih zadruga, tih velikih gospodarstava s nekoliko generacija pod istim krovom, bio upravo zbog ženske ćudi. Svađe i sukobi među ženskim dijelom obitelji je bio toliko razarajući da je došlo (uz, dakako. i druge razloge poput promjene ekonomsko-političkog sustava) do cjepkanja takvih gospodarstava. Novostečena sloboda bila je sve samo ne sloboda, iako žena postaje samostalnom i ravnopravnom, ona je i dvostruko opterećena - rad koji se do jučer obavljao zajednički sada je spao na samo jedna leđa, povećala se opasnost od obiteljskog nasilja, kao i napuštanja bračnoga partnera. Svega toga nije bilo u zajednici poput kućne zadruge jer iako se ženu nije cijenilo onoliko koliko bi to odgovaralo pojmu društvene ravnopravnosti, imala osjećaj sigurnosti koji joj danas nedostaje. Žene danas imaju najmanje od onoga što zaslužuju, no same ne čine gotovo ništa da poprave taj loš položaj. Još uvijek je dobrom dijelu njih udaja bitnija od obrazovanja i zaposlenja, a dio onih zlostavljanih egzistencijalno ovisi o zlostavljaču pa produžuje agoniju. Na žalost, još ima onih koje pristaju biti robinjama vlastitih nagona (ne odriču se biti ni prezrenim osvetnicama), loših trendova (kažnjavajući čak i vlastito tijelo da bi se svidjele nekome tko ih ne cijeni ni s time ni bez toga) i beskrupuloznih izrabljivača (od nasilnih partnera do svodnika za koje pokazuju i previsoki prag tolerancije, a sve u ime apstrakta zvanog ljubavi). Sve to vreba na navodno emancipiranu ženu 21. stoljeća. Žene drage, kamo kanite stići ako još šakama počnete rješavati ono što je rješivo dogovorom? Nasilje vam ne pristaje, a bogami i nemate snage za bacanje. Držite se uma, barem dok još u poslovici caruje.
homoludens @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 1, 2008

Svakoga nas dana, bez obzira radi li se o tiskanim ili elektroničkim medijima, bombardiraju različitim dijetetskim proizvodima. Izuzmemo li katastrofalno stanje u svijetu (svake godine 25 milijuna ljudi umre od gladi, a među njima 6 milijuna djece mlađe od pet godina, dok se istodobno baci 12 tona hrane) i osvrnemo li se na Hrvatsku gdje 1/3 kućanstava živi u siromaštvu, a više o 1/2 njih ne može pokriti mjesečne troškove života, pitam se, ne rugaju li proizvođači, možda čak i zajedno s onima koji nemaju mjere u jelu i piću (obzirom na 87% rimokatolika podsjećam da je peti od sedam glavnih grijeha upravo neumjerenost u jelu i piću), siromašnima i gladnima. Dok jedni žive u siromaštvu i umiru od izgladnjelosti, drugi zbog svoje proždrljivosti troše ogromne svote na razne preparate za topljenje masnoće ili jednostavno, nota bene, dobrovoljno odbijaju hranu, iako je njihov jedini problem štop ne znaju potrošiti kalorije koje su unijeli u organizam odnosno nemaju ih ni gdje utrošiti. To je, svekupno gledajući, već teži psihološki poremećaj, skromno ću zaključiti. Biti mršav je možda trend, ali u svijetu koji ne poznaje ni glad ni bolest. Drugim riječima, mitologizirani svijet koji ne poznaje stvarnost i u kojemu su ljudi svedeni na stvari. Jasno mi je da je hrana užitak, da je svaki obrok, krenuvši od najmanjeg pa do onog glavnog, pravi mali obred, ali neumjerenost je uglavnom odlika onih sebičnih i samodovoljnih kojima je najteže same sebe staviti pod kontrolu. No, pustimo njihove"grijehe", oni ionako plćaju svojom prvorazrednom naivnošću. Bitnije je to što se takve ljude ne educira kako da kontroliraju svoj tanjur, već se zarađuje na njihovom problemu koji sve više klizi prema onom zdravstvenom, i to najčešće sredstvima koja uopće nisu siguna. Naime, poznato je da mnoga od njih izazivaju srčani udar, povišenje krvnih tlakova, napadaje panika, različite halucinacije, nesanicu, nagle promjene raspoloženja koje gotovo dovode do histeričnosti te druge bolesti i simptome. Službena statistika UN-ovog odbora za nadzor narkotika kaže da se takvim sumnjivim preparatima zaradi i do 30 milijuna funta godišnje,  zloupotreba takvih proizvoda nadmašila je i zloupotrebu kokaina i heroina. Ono što još više zabrinjava jest da se na takve preparate odlučuje osobe tjelesne težine od (gotovo zanemarivih) 60 kg, iako se preparati za mršavljenje (točnije lijekovi) liječnički propisuju ljudima tjelesne težine preko stotinu i više kilograma. Citirat ću zanimljiv dio iz intervjua s dr.sc. Ignacom Kulierom, jednim od najpoznatijih hrvatskih nutricionista koji govori o besmislenosti preparata za mršavljenje i nužnoj samokontroli.

Koliko god se upregli u propagandnu mašineriju i prihvatili tezu da se mršavi jedino dijetama, nepobitna je činjenica da kontrola tanjura donosi najbolje rezultate. Nema onoga tko će se debljati ako mu prepolovite sve obroke.
A osoba koja noću stavlja razne električne stimulatore na trbuh spada u prvorazredne naivce. Naime, ne postoji lokalno mršavljenje, tj. mršavljenje na jednom mjestu bez obzira na to što se koristilo. Tijelo mršavi u cjelini ili nikako.
Kod nas se u posljednje vrijeme uveliko reklamira konzumiranje grickalica kao što su kokice i čips koje se unose bez ikakve kontrole. One spadaju u visoko kalorijski 'šrot' koji bi odmah trebalo izbrisati iz jelovnika.
Kombinacija ugljikohidrata, masti i alkohola – to je najgora moguća varijanta. Industrija snack proizvoda bazira se na ljudskoj proždrljivosti, tj. potrebi da se uvijek nešto žvače i da se svaka nervoza kompenzira nečim što se stavlja u usta. Stvoriti takav proizvod - koji najmanje košta, a donosi najviše novca - njihov je san. Krumpirov čips je tipičan takav proizvod

Dakle, ključno je sljedeće: ljudska proždrljivost s jedne i beskrupuloznost proizvođača takvih proizvoda s druge strane. Edukacijom jednih bi se zatvorila slavina drugih. Za prve bi to značio zdraviji život umjerena čovjeka koji ne misli samo na sebe, a za druge prestanak egzistiranja na tuđoj neumjerenosti (iako je očito da su i sami neumjereni samo što im je objekt neumjerenosti nejestiv). Današnji su ljudi nenaviknuti na skromonost, gotovo je se patološki boje. Smatraju da su time manje vrijedni  u društvu koje  se mjeri novcem,  a počiva na snazi zajednice. I kada ne mogu podnijeti taj financijski teret, oni ne žele da ih se doživljava kao skromne pa žive iznad svojih mogućnosti. Smisao blagdana im je prejedanje, smisao obiteljskih slavlja je prejedanje, smisao života je prejedanje. A neki nemaju ni blagdana, ni obitelji, ni život dostojan čovjeka. Zašto moramo misliti na druge? Zato što nismo sami na svijetu, zato što je naš život ovisio o životima drugih (prvenstveno našim roditeljima) i ovisit će o drugima (šefovi, suradnici, jednoga dana i bolničari ili njegovatelji - drugim riječima nismo ni sami sebi dovoljni da bismo funkcionirali) i dužni smo (iako mi to ne moramo tako smatrati) drugima dati iste šanse ili barem ne biti neukusnima. Da, neukus je kupovati alibi za svoju neumjerenost, a istodobno se praviti kako je izdvajanje  kunu-dvije osiromašenje kućne riznice. Jednom mi je susjeda rekla da bi rado pripomogla, ali kako zna da je pet kuna premalo i da od njih nitko neće imati koristi pa stoga nema smisla da ih izdvoji. U tom je trenutku možda tisuće ljudi pomislilo tako. Dakako, nitko ne misli da bi građanstvo trebalo biti humanitarnom zakladom, ali bi još manje trebalo biti socijalno neosjetljivo i rasipno gledajući samo kako da zadovolji svoje hireve. Ne u društvu u kojemu, navodno, religija i njezine institucije imaju toliki (ogromni) utjecaj.
Odličan tekst doc. dr. sc. Irene Colić-Barić o zabludama i mitovima vezanima za preparate za mršavljenje - pročitajte ovdje.



Korišteni izvori:
www.tportal.hr, intervju s dr. sc. Ignacom Kulierom
www. vjesnik.hr - članci
media.npr.org
www.dailymail.co.uk
homoludens @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 25, 2008
Neću glumiti nekog glazbenog eksperta jer bi to bilo lažnim predstavljanjem, niti ću se praviti da ne znam kako se o ukusima ne raspravlja jer toliko soli imam, ali ipak moram izreći kako mi nije jasan toliki uzlet turbofolka na prostorima s višestoljetnom kulturom visokih dosega Nota bene, to čak nije ni narodna glazba jer se dobro zna što može biti dijelom narodne baštine. Analogno ovoj čudnovtoj pojavi i buka koju proizvodi rušenje stabala u šumi se može smatrati glazbom, zašto ne? I kao da nije dovoljno što neki od nas ne idu na takva mjesta, uvijek se nađe netko tko nam priušti "neponovljiv" doživljaj dok na semaforu čeka zeleno. Iako je glazba jedan od aspekata kulture, turbofolk nikako ne mogu smatrati dijelom kulture tim više što se uz izvedbe ovakvih pjesama počesto nadovezuju razbijena stakla i krvave glave. Kako da kulturu vežem uz ovakve stihove (o novokomponovanosti da ne govorim)?

Pogledaš li u drugu
prstom ti pokaže vrata
kući moraš do deset
duže ni pola sata.
Pametna je,
da te zadrži je znala
nije ko ja glupa ispala.
(Seka Aleksić)
Znam da sam lepa
nisam slepa
takvu me majka rodila
mogu da biram
kog' ću da diram
i s kim bih ljubav vodila.
Dolari, marke, lire ti vire
ko se još tako udvara,
gili, gili, gili, gili, ako me voliš,
voli me do zadnjeg dinara.
(Jelena Karleuša)
A ja cura mala
još bih cveće brala,
neću da mi prsten stave
neka me ostave
(Svetlana Ceca Ražnatović)

S druge strane, ako slušate klasičnu glazbu, smatraju vas idiotom koji je zapeo u vremenu, ali ako slušate kako su u moje Milene proširene vene, onda ste jako u trendu. Meni su se primitivci, koji u svojoj punoljetnosti nisu naučili da nakon toaleta treba pustiti vodu i oprati ruke, smijali što znam poslušati Haydna. Pošast ovog šund projekta u usponu me navodi da pomislim kako je glazbeni ukus fenomen imanentan mentalitetu (odakle samo toliko recipijenata?), i ako sam kojim slučajem u pravu, onda smo već upasno ugrožena nacija. Također, zanimljivo je sljedeće: sami vlasnici noćnih klubova u kojima se promovira turbofolk glazba nisu skloni takvom glazbenom izričaju, ali im je miris novca jači od ostalih čudnih mirisa koje ova glazba ispušta. Zanimljivo je da je ovakav uspon paralelan s padom interesa za ostale kulturne sadržaje: odlasci u kazalište, na koncerte, čitanje knjiga - sve je to prognano na gerijatriju. Slabašni su glasovi, potonuli tekstovi i ljuljanje masnog tkiva pod reflektorima postali predvodnici kulture koja kulturno osiromašuje svoje konzumente.
homoludens @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 23, 2008
U 58. je godini nakon duge i teške  bolesti umro Janez Drnovšek. Godine teške bolesti, rak bubrega, metastaze na jetri (uz dijagnozu o kromofobnom tumoru koji se rijetko razvija u metastaze), pohodi službenoj medicini, traženje pomoći od alternativaca za koje je na kraju ustvrdio:

Jedino je onkološko liječenje učinkovito kod uznapredovale bolesti, a ne alternativna medicina i razni iscjelitelji koji ljudima uglavnom uzimaju novac. Oni iscjelitelji koji tvrde da mogu zaustaviti rak su šarlatani (

Neću pisati o političkoj ulozi Janeza Drnovšeka, iako mislim da je bio političar vrijedan citiranja. Na stranu što je Račan s njim dogovarao, potpisivao ili nije. Cjelokupan dojam je daleko pozitivniji nego o većini hrvatskih poliitčara, i to prvenstveno zbog skromnosti koju naši političari ne znaju ni odglumiti, a kamoli slijediti kao životni stil. No u cijeloj priči nije bitno to, nego što nam se sve danas nudi pod alternativom. Uzmimo za primjer tarot ili skidanje uroka. Je li to prodavanje magle na kojem se dobro zarađuje? Tko može gledati u vašu budućnost premetanjem karata? Zanimljivo, tom istom karte nisu pomogle, već zarađuje poslom kojim su nekada stare  i siromašne  Romkinje idući od sela do sela osiguravale dan života. Pitanje uroka i njegova skidanja još je jedna glupost, nešto blaža verzija istjerivanja Nečastivog, pri čemu su sasvim nebitne uloge onih koji izvode ovakve predstave. Čini mi se da je posljedica ovakvog izmišljanja djelovanje pod svaku cijenu i kada se nema nad čime djelovati. Jedino u svemu ne razumijem blagonaklonost sustava koji takvima izdaje dozvole koji se ponašaju kao da su sam sveti Ivan Zlatousti i pripadajući mu mit. Bioenergija je još nešto što me "fascinira". Bajke kako je netko izliječen od neplodnosti ili zloćudnih bolesti su toliko bezobrazne u svojoj neuvjerljivosti, a da ne kažem koliko srozavaju ugled tradicionalne medicine koja se po njihovim kriterijima svela na mešetarenje. Tako nečije ruke "uspješno" zamjenjuju dijagnostiku, terapiju medikamentima, pa čak i kirurgiju. Moja je majka kod takvih čudotvoraca bila samo jednom - nakon što joj je pozlilo rekla je: nikada više. Strašno me zanima što takvi, s čudotvornim rukama, čine u slučaju vlastite bolesti? Kažu da im ruke ne djeluje kada su oni u pitanju, pa je očito da će poći konkurenciji. Astrologija je pak nešto između zabave i zametka znanosti,  koja možda nikada neće dobiti katedru uz bok pravim znanostima, no to ćemo još vidjeti. Svakako bitna tema o kojoj se ima puno za reći i koju ću obraditi u nekoj od narednih izdanja ovog dnevnika jer osobno mislim da egzistira na pogrešnim temeljima i masi nelogičnosti.. Ono u što ipak vjerujem i imam potvrde da je pomoglo (uključena provjera metodama tradicionalne medicine)  jest liječenje ljekovitim biljem i joga. Dakako, to su sve zakrpavanja, a nikako trajna izlječenja nečega što ima prefiks kroničnog. Bolesni se organi moraju liječiti klasičnim metodama, a što uključuje i njihovo odstranjenje. Nikakvo cijukanje, samodopadno mahanje rukama neće pomoći da se ukloni njihova disfunkcija. Svi koji to čine namjerno ili nenamjerno lažu, a oni koji na to pristaju su lazarovski naivni. Na žalost, tu naivnost mogu platiti životom jer počesto zapuste naputke onih koji su godinama stručno stjecali svoje znanje. I još nešto za kraj: mnogi od tih čudotvoraca tvrde da je to što oni imaju dar od Boga. Otkada se Božji darovi masno naplaćuju? Jer, pazite, oni svoje preglede naplaćuju kao i specijalisti iza kojih su godine učenja i stjecanja obrazovanja, državni ispiti, licence. Drugim riječima, država je u njih uložila više nego Bog u ime kojega su ovi postavili cjenik.
homoludens @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 6, 2008

www.leroylamar.com

Današnji Jutarnji list donosi zanimljivu vijest o memoarima jedne francuske studentice koja je najstarijim zanatom na svijetu plaćala svoj studij. Prema tvrdnjama te 19-godišnjakinje, studentice talijanskog i španjolskog jezika,  u Francuskoj se prostitucijom bavi oko 40 000 studentica. Da nije riječ samo o traganju za luksuzom, već o sirovom pokušaju preživljavanja u kojemu je insistiranje na moralnosti još jedna teorija bez pokrića, svjedoče sljedeći retci:

Unatoč 15 sati tjednog rada u telefonskoj prodaji, Laura kaže da je hodala okolo gladna. Njezin otac radnik i majka medicinska sestra, koji žive u u istom gradu, ne mogu joj pomoći. Njihove minimalni zarade zatvaraja joj osnovnu studentsku pomoć i ne može primati nikakav novac budući da su joj roditelji zaposleni.
Niti zrna, neplaćeni računi i stanarina. U džepu nikad ni novčića, prisiljena sam bila švercati se u javnom prijevozu. Bio je to generalno nepodnošljiv život.
- Rekla sam sama sebi da će mi ‘masaže’ omogućiti luksuz da biram što ću raditi. Nisam shvaćala da je upravo suprotno; nikad više neću imati izbor. Od trenutka kad odgovorite na oglas, uvučete se - opisuje ova studentica španjolskog i talijanskog jezika.
Na prvoj “masaži” u hotelskoj sobi, “Joe”, klijent stariji od 50 godina, platio joj je 250 eura samo da bi je gledao. Kad je prošlog travnja otišla u Pariz, zarađivala je po 400 eura, ali odlučila je prestati.
Zahvaljujući internetu, mnoge studentice u iskušenju su za plaćeni seks da bi se izborile sa skupim troškovima života koji se više ne mogu namiriti povremenim poslovima. Puno je studentica koje ne mogu skrpati kraj s krajem. (Jutarnji list)

Ovi su memoari otvorili rasprave o tabuima, a što je s Hrvatskom? O tome se uredno šuti, a što ne znači da ne postoji. Samo se tu i tamo pojavi koja ispovijest, no sve ostaje na razini još jedne priče koja je zabavila čitateljstvo. Što uopće misliti o takvim osobama? Seks za novac je zakonom zabranjen, ali zato nije zabranjena proizvodnja cigareta čiji je jamčeni jack pot - sigurna smrt. Dapače, tvornice duhana niču kao gljive (ali gljive Muhare) i otvarajući se uz svečana presijecanja vrpca. Naravno, brinemo za javni moral, koga briga što se gnijezdi iza zavjese. No sve je to uzaludno jer nitko neće iskorijeniti prostituciju, potražnja će uvijek potaknuti ponudu pa je suzbijanje takve društvene pošasti, stare koliko i svijet, na način da se kažnjavaju samo oni što pružaju usluge - potpuno promašen. Što bi nedostajalo državi da od te vrste "obrta" ubire porez, ako već može od industrije koja sasma legalno sije smrt. Dakle, ne zatvarajmo oči, priča iz Francuske je zapravo priča iz Hrvatske. S druge strane, kako pomiriti dva jaza - liberalnu i konzervativnu Hrvatsku? Recimo da se dozna za jednu takvu djevojku (bivšu studenticu-prostitutku) koja se, eto, obrazovala za liječnicu: bi li bilo opravdanim takvu osobu društveno izolirati pa i suspendirati s radnoga mjesta? Živimo li mi u samostanu ili društvu u kojem je nasilje prisutno od malih ekrana do ulice, u kojemu jedni  srednjoškolci snimaju pornografske uratke, drugi se pak na uglovima "prodaju" za bon za mobitel, a  većina zgraža nad  ukradenim "filmićem" Severine Vučković i istodobno raspituje od koga ga može presnimiti? Od čega mi to čuvamo sve te "nevine" duše? Od licemjerja u kojemu su prostitutka i njezino zanimanje nečasni, a klijent joj (počesto oženjen čovjek) samo osoba željna malo aktivnosti i odmora od "službene" partnerice. Ima jedna fina poslovica: Nije kurva ona koja da, nego ona koja nema karaktera. Dakle, o različitim je ponašanjima i zanimanjima riječ pa se nemojmo zanositi svojom visokom moralnošću.
homoludens @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, veljača 1, 2008

Dora 2006.
Tko je preslušao dobar dio pjesama s ovogodišnje Dore, zasigurno je ostao neugodno iznenađen jer osim što pjesmama nedostaje suvisloga teksta, očito i da glazbeni aranžeri istih nemaju baš nešto sluha. Tako iz godine u godinu slušamo sve gore uratke onih kojima je profesija glazba i još za tu njihovu avanturu izdvajamo iz svojih tanašnih džepova. Sve samo da se djeca dobro zabave. U svemu tome ostaje samo jedna nedoumica: čuju li oni sebe uopće ili im je jedino cilj da u moru netalentiranih budu prvom nenaštimanom violinom?
I dok bi se glazba još dala podnijeti, tekstovi kojima nas muče teško je naći opravdanje. Je li u pitanju uporno promovirana netalentiranost ili opći nedostatak samokritičnosti? S druge strane, koji je interes odlaska na to, gotovo nevažno, natjecanje? I sama je Maja Šuput rekla da smo tamo zadnja rupa na svirali. Ipak, ona će pokušati biti dijelom te svirale, iako,  poznavajući politiku glasovanja, ne sumnjam da će samo potvrditi svoju izjavu. Hrvatska ipak ima premalo susjeda, a sila je samo tamo gdje se ne odlučuje. Uz to, sama pobjeda nema nekog prestiža, osim ABBA-e i Celine Dion, nitko drugi nije svjetski utržio svoju pobjedu, a i navedeni su prije rezultat dobroga menadžmenta nego jednog ispranog natjecanja koje je svrha sebi samom. Do kada će taj sajam neukusne netalentiranosti  porezno obvezivati građane ove države?
homoludens @ 21:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2008
Grb autonomne pokrajine Kosovo i Metohija 
Ako je vjerovati pisanju srbijanskoga Pressa (ne, dragi novinari, nije srpskoga), u obranu "srpskoga Kosova i Metohije" su se javile i neke holivudske zvijezde. Iako je nesumnjivo u pitanju djelovanje snažnoga lobija, pitanje je koliko protagonisti ove akcije uopće imaju pojma gdje se geografski nalazi pokrajina protiv čije su se neovisnosti oglasili. Što jednome Hanksu ili Clooneyu znači Kosovo i koga uopće briga što oni misle bez obzira na njihov zvjezdani status? Pitanje Kosova se rješava  u Srbiji odnosno na Kosovo i angažiranje bilo koga izvan tih granica je najobičnije paradiranje kojemu je u pozadini samo jedan interes - novac. Hoće li to paradiranje, točnije, reklamiranje srpskoga KiM-a na američki način, biti od ikakve koristi? Bez obzira što će mnogi Amerikanci možda i promijeniti mišljenje o stanju na Kosovu, za njihov je život to tek periferni podatak. Ipak srbijanska (ne srpska) vlada očito ne misli tako, pa svoju politiku o zaštiti "vekovnih ognjišta" reklamira kao da se radi o nekom komercijalnom proizvodu nadajući se da će američka strana promijeniti stranu. Malo mi se vjerojatnim čini da bi se baš toliko približili ruskim stajalištima,i to  bez obzira na cijenu kampanje srbijanske vlade jer ipak se radi o dva diva koja su stalno na distanci. Zanimljivo je pak da se isti holivudski borci za pravednost nisu javili u slučaju američkog odbijanja izručenja Gorana Pavića, optuženika za ratne zločine nad civilnim stanovništvom u Sotinu 1991. i 1992. godine. Zbog pravne je zastare tako u vjetar otišla optužnica koja je sadržala popis kaznenih djela kao što su zastrašivanja, premlaćivanja, tjeranja na prinudni rad i ubojstva. Očito da El Dorado postoji. Uostalom, Hrvatska si je u tom slučaju sama "pomogla" potpisujući ove i one sporazume. Clooneya i kompaniju brine nešto drugo,  hoće li Kosovo ostati u statusu Srbije jer bude li drugačije to će narušiti stabilnost čitavoga susjedstva. U cijeloj priči o susjedstvu nedostaje Hollywood odnosno veza istoga s brdovitim Balkanom. Ili je jedina i najbitnija veza - novac? Sredstvo kojemu nema konkurencije ni barijere. No da ne bismo samo o čudnovato nagloj zainteresiranosti pristigloj s druge strane svijeta: Srbima se mora priznati jedna stvar - nema boljih promotora vlastite zemlje. Jer ako netko iskešira 600 tisuća dolara godišnje samo da bi svima pokazao tko je, makar to uopće ne mora odgovarati istini, onda je taj netko ili dovoljno lud ili ludo sposoban. A ovdje? Sretan ako susjedu crkne krava. U svemu ovome moja je jedina satisfakcija što su mi svojedovobno proturječile hrvatske i srbijanske kolege negirajući lobističku sposobnost istočnih susjeda. Prvi su to tako reagirali zbog političkog amaterizma, a drugi su se pravili nesposobnima. Što se krije ispod žita - vidjeli smo i vidjet ćemo. Ipak, nelegalno nije, pokazuje političku spretnost i prednost postizanja konsenzusa u pitanjima od nacionalna značaja. Ovo nije pohvala susjedima, ovo je pokuda onima koji tako ne čine. No, što se čeka?
homoludens @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 17, 2008

Ne želim da ova moja kratka crtica o poziranju bez ili s minimalno odjeće ispadne mizoginičnom, više je neko promišljanje o višestoljetnom fenomenu ženske privrženosti poziranju na taj način. Naime, oduvijek me zanimalo zašto žene toliko vole pozirati, napose, zašto vole aktove? Znači li to da su muškarci sramežljiviji ili da takav oblik izlaganja nije nešto što im može ići u prilog niti ih predstaviti na način kako oni to žele? S druge strane, pitanje je na kakav to točno način predstavlja same žene - kao muze ljepote ili kao žrtve bescjenja? Zasigurno da se drugačije promatra akt žene u odnosu na akt muškarca i prvi se rijetko smatra umjetnošću jer, eto, koja se žena danas ne razodijeva (jasno nam je da je to samo percepcija koja počesto ne odgovara istini). Zasigurno ste primijetili (prebirući po zalihama svoga znanja) da su se žene (jasno, u početku tek u službi likovnih umjetnosti) daleko više svlačile i da i danas otkrivaju veću površinu nagoga tijela nego što to čine muškarci (dobro pogledajte slike iznad i koliko se vidi od ženskog, a koliko od muškog tijela). Zanimljivi su neki odgovori (nisu obrazac, ali samo da ih registrirate): žene obično kažu da su svjesne svoga tijela i da ne treba skrivati oni što im je podarila Majka priroda, dok muškarci tvrde kako ono što imaju ne misle pokazivati cijelom svijetu i da je taj pogled rezerviran samo za one odabrane (uzmite u obzir da je ovo zapadnjačko promatranje koje nije sapeto ograničenjima zatvorenih tradicionalnih društava i zajednica). Je li to možda koncept u kojemu je zbog različitog društvenog položaja žene i muškarca različito doživljavano pokazivanje muških i ženskih genitalija, a koje je u ovom modernom dobu samo nastavilo istom putanjom? Naravno, priči o tzv. muškoj strašljivosti i nelagodi mogu dodati potpuno suprotnu priču kćeri jedne majčine znanice: naime, nije se nadala da će tijekom ginekološkoga pregleda na njezino međunožje biti fokusirani i studenti medicine, a glavni joj je ginekolog, čovjek u poznim godinama, uočivši njezinu nelagodu, rekao: Hajde, to što ti imaš, ja viđam svaki dan. Ne umišljaj si. Dakle, iskustva su razna, ali statistika je suzbila tu šarolikost i jasno nam je da su žene i traženije i suglasnije s takvim načinom promocije. Svjedoci smo da su razlozi takvog načina skretanja pažnje različiti: od onih avanturističkih do onih kojima se spašava posrnula karijera. Ovdje ima još jedna bitna dimenzija: status žene koja to čini odnosno kako se tretira ono što čini. Koji impulsi se tumače kao pogrešni, a koji su uistinu pogrešni odnosno vođeni pogrešno usmjerenom željom za što višom razinom emancipacije. U tu sferu dolazi i pitanje: je li u pitanju novac ili umjetnost - potreba ili igra. Ako je potreba, onda je teško davati lekcije, ako je igra, pitanje je zašto su muškarci manje skloni takvoj igri. Ili je svemu krivo višestoljetno tretiranje žene kao objekta, one koja u najboljem svjetlu, kroz sebe, mora predstaviti svoga muža - jedinog društveno uvaženog člana obitelji. Jesu li se, analogno tome, stvorile i pripadajuće navike pa su umjetnost i novac samo podijelili isto nadahnuće, točnije, korist?
homoludens @ 01:31 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.