O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
srijeda, svibanj 4, 2011


Prije nešto manje od mjesec-dva na e-mail sam dobio poziv za sudjelovanje u istraživanju o nadolazećem papinu posjetu. Pitao sam se tada, a pitam se i sada, trebam li o tome imati ikakvo mišljenje jer nisam navikao misliti pod svaku cijenu (makar i u istraživačke svrhe), niti sam poklonik anketa u kojima samo trebam pronaći tvrdnju s kojom se slažem (kao da je riječ o restoranskom meniju). Odlučio sam ne sudjelovati u istraživanju jer svoje DA ili NE (koji su uglavnom osjetljivi samo na jednu stranu priče, a koju ostrašćena masa uspješno pretvori u jedinu) ne mogu osloboditi subjektivnosti rođene u neznanju. Naime, ne znam koliko su svi dosadašnji posjeti, svih drugih državnih poglavara, uopće koštali nas domaćine i koliko je od tih posjeta bilo neke ekonomske, društvene ili političke koristi, jer svjedoci smo kako zadnjih 20 godina Hrvatska luta svijetom tražeći, ponajprije političko, zaleđe i kako gubi naklonost čak i onih što su u osvit borbe za neovisnost nudili i svoje stjegove. Doista ne znam koliko je krizne 2009. novca utrošeno na posjet kineskoga predsjednika Jintaoa i 200 poduzetnika koji su s njime doputovali, ali znam da nakon toga hrvatski izvoz u Kinu nije doživio nikakav urnebesni uzlet (pročitao sam negdje da nam je Kina na 4. mjestu po uvozu, dok smo mi njoj iza 40. mjesta po izvozu: kako i ne bi kada su neki proizvodi, koje smo izvozili u Kinu, danas, 30-40 godina kasnije, proizvodi koje uvozimo iz te iste Kine). Ako je s kineskim zmajem bilo teško postići bolje gospodarske i političke odnose od trenutnih, za odnose s ruskim medvjedom smo se pokazali isuviše politički šlampavima. I to u kontinuitetu. Još je prije dvije godine Davor Štern kazao sljedeće za Jutarnji list:

Ali problem je što Hrvatska godinama pogoršava međudržavne odnose s Rusijom, a Rusi to ni s čim nisu zaslužili. Naši političari misle da će loši odnosi s Rusijom poboljšati Hrvatskoj rejting u EU, ali to je pogrešno mišljenje. (tportal, 19. siječnja 2009.)


A onda smo, dvije godine kasnije, mogli pročitati kako se u kroatocentričnom svijetu i nije mnogo promijenilo:

Naime, kako doznaje Nacional, Hrvatsku je danas trebao posjetiti ruski ministar energetike Sergej Shmatko u pratnji visokopozicioniranih menadžera tamošnjih naftnih kompanija. Međutim, njegov posjet je otkazan, jer ga nitko iz Vlade nije želio primiti. (Portal Oko, 7. travnja 2011.)

Uvijek smo nepogrešivo znali izabrati krivi trenutak: tako i najaktualniji poziv upućen Vatikanu, tako i obilno plaćanu zaštitu čovjeka koji je kasnije postao lice s tjeralice. Tako smo radili s prijateljima, pa i s neprijateljima, u međuvremenu smo zapadali u dužničko ropstvo. A onda smo se probudili: umjesto poljupca, dobili smo račun od cca 1,5 milijardu kuna minusa (koliko je netko izračunao štetu od mnogobrojnih afera). No i nadalje smo šlampavo selektivni: javimo se samo onda kad nam čerupanje teme (jer su i guske postale luksuz) može jamčiti dobru zabavu za mase (nešto slično kao pretvaranje Međunarodnog dana rada u Dan kobasica i graha). Tako se nećemo baš uvijek pitati koliko sve te laterale koštaju i kolika je korist od njih, ali ćemo se zato, u maniri ljubitelja kruha i igara, strašno uzrujati ako gost, kojega smo sami pozvali (podcrtajte ovo), neće platiti svoje gostovanje. Biste li vi i zar zaista pozivate goste na njihov račun? Znate, kada nekoga pozovem na večeru u svoj dom, ne kažem mu: Molim te, ponesi hranu, tanjure, jedaći pribor, čaše, vino i salvete. Jednako tako, ako dolazi izdaleka, ne šaljem ga u hotel, jer, pogodit ćete, nije se pozvao sam. Umjesto da se za trenutno nepotrebno trošenje proračunskog novca (a poziv visokog gosta na večeru u kuću bez kruha to jest) pita one što su uputili poziv, danima se raspravlja o tome kako bi, kad je taj gost već pozvan, trebao razumjeti teški trenutak u kojemu se domaćin nalazi i solidarno financirati vlastiti boravak (jeste li možda razmišljali o prigodnom paparanžmanu?). Sjeća li se itko, od onih što su trenutno najglasniji zbog troška od 42 milijuna kuna (koji i mene bodu u oči, samo što nezadovoljstvo ne upućujem na pogrešnu adresu), kako je nastao taj trošak? Evo samo nekoliko izjava Ive Josipovića (kao podsjetnik):

Pozvao sam Papu u Hrvatsku. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam dobio informaciju da se pripremaju planovi za 2011. i da se vrlo ozbiljno razmatra posjet Svetoga Oca Hrvatskoj sljedeće godine.
To bi bilo iznimno važno za hrvatsku međunarodnu poziciju i za odnose unutar Hrvatske, jer je svaki dolazak Svetog Oca u bilo koji državu poruka mira, suživota i ljubavi.
Bez obzira jesmo li vjernici ili ne, svi znamo da imamo kršćanske korijene i to cijenimo i poštujemo - rekao je hrvatski predsjednik.(Hina, 9. listopada 2010.)

Mislim da me dojam ne vara ako kažem da se u cijeloj priči pogrešno postavljaju pitanja (tražeći ono, gotovo fanatično, DA ili NE), što znači i da se šalju na pogrešne adrese. Postavio bih samo tri pitanja:

  1. tko je Papu pozvao u Hrvatsku? (njima recite NE, ne Papi)
  2. zbog čega je Papa pozvan u Hrvatsku (postoji li konkretan povod)? (njih pitajte ZAŠTO, ne Papu)
  3. koliko je njegov posjet (ili bilo koji posjet nekog drugog državnog poglavara) politički i društveno koristan? (jeste li se to uopće ikada zapitali?)

Prigovarati Papi zašto se odazvao pozivu (službenih vlasti), zašto neće platiti svoje gostovanje (jer ipak dolazi u kuću siromaha) i pitati ga zna li on da u Hrvatskoj ne žive samo katolici (vjerojatno to zna, kao što je i Jintao znao da ne dolazi u zemlju komunista) je toliko glupo da se i ovce križaju.

homoludens @ 15:45 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, travanj 4, 2008

Index nam donosi vijest kako Ivan Korade, vjerojatni pogubitelj četvero civila, među kojima i jednog maloljetnika, te bez imalo sumnje pogubitelj policajca na dužnosti, ima pravo na crkveni pogreb. Čovjek koje ne zaslužuje da mu se obilježi grob, a kamoli da mu se nad grobnom rakom zaziva Boga, u očima Crkve kao da ispada mučenik koji će napokon naći mir u okrilju Oca. S druge strane, suočeni smo sa slučajevima u kojima je župnik, zbog navodno nekih dugovanja spram župe (ne moramo ni spomenuti da se najčešće radilo i radi o starijim osobama slabe financijske moći), odbio obaviti pogreb za svoga župljanina. Svi smo čuli ona šaputanja kako je Tuđmanov unuk preko noći prošao put od krštenika do krizmanika, ali i konkretne pritužbe kako su neka djeca primila pričest, a da im roditelji nisu ni kršteni, dok bi se djeci rastavljenih roditelja to onemogućavalo pa je pitanje ima li i ovdje licemjerja i dvostrukih principa (znamo da samoubojice svojedobno nisu imale pravo na crkveni pogreb, a ovdje je bitnije da je riječ o jednom monstrumu koji je ubio Božju djecu (zar ne kažu da smo to svi mi). A sjetimo se kako je lako biti ekskomuniciran iz Crkve.

U današnje vrijeme velikih individualizama, koje puno toga relativizira, ima onih vjernika koji su napustili Crkvu ne prihvaćajući cjeloviti crkveni nauk i vjeru Crkve. No, nitko nad njima nije izrekao izopćenje, ali su izvan Crkve. Oni pak koji su preuzeli zadaću učitelja u Crkvi, ako naučavaju pogrešan nauk, dovode se u istu opasnost izopćenja. Najprije ih se opominje te ih se pokušava dovesti u puno zajedništvo vjere, no ako oni to ne prihvate, onda im vrhovna crkvena vlast izriče kaznu izopćenja. Poznati slučaj ekskomunikacije bio je prije nekoliko godina kada su iz Crkve izopćene žene koje su pokušale biti zaređene za svećenike. Među one koji su izopćeni iz Crkve spadaju i oni koji se svojim životom svjesno i slobodno opredijele protiv crkvenoga moralnog nauka, npr. počinivši ubojstvo, idolopoklonstvo ili brakolomstvo. Oni koji su iz Crkve isključeni javnim činom presude crkvenog sudišta, u Crkvu se primaju - nakon obraćenja - također javnim činom. Oni koji su se iz Crkve isključili grijehom, vraćaju se u zajedništvo Crkve sakramentom pomirenja ili ispovijedi. No, ima grijeha koji su pridržani Papi, grijeha koji su pridržani biskupu kao glavi mjesne Crkve, te onih koji su pridržani pojedinim crkvenim sudištima. U smrtnoj opasnosti, međutim, ako postoji pokajanje, svaki svećenik može odriješiti od svih grijeha. »Izopćenje iz Crkve je čin otpada, bilo da je nad počiniteljem to izrečeno presudom, bilo da se to dogodilo u tajnosti savjesti« (Vukšić, Kopilović) (Glas Koncila, broj 42, 17.10.2004.)

Nikako mi ne ide u glavu da na crkveni pogreb mogu imati jednako pravo i ubijeni i ubojice, a osim toga, sam je obred zapravo neukus, i to iz respekta prema svim ubijenima jer kako možemo vjerovati u to da ubojica pronalazi svoj vječni život u Gospodinu?

U mrtvačnici (ili u grobljanskoj kapeli). - Svećenik poškropi lijes blagoslovljenom vodom. Slijede pripadajuće molitve, ulomci Svetoga pisma i psalmi. Svi sudjeluju svojom ozbiljnom pozornošću, napose zajedničkom molitvom Očenaša. Na putu do groba povorka ide u dostojanstvenoj tišini, razmišljanju i sudjelovanju u molitvi.
Kod groba. - Prije nego što će se tijelo spustiti u zemlju svećenik, nakon pripadne molitve, blagoslovljenom vodom škropi (posvećuje) mjesto na kojem će pokojnik počivati. Slijede zazivi vjerničke molitve i zajednički Očenaš.
Prema mjesnom običaju svećenik baci grumen zemlje na lijes uz riječi "Spomeni se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah obratiti." Zatim dotakne lijes procesionalnim križem ili rukom načini znak križa nad grobom govoreći: "Križ Gospodinov čuvao te za život vječni. Amen.". (Bacanje grude zemlje znak je prolaznosti života, a označavanje križem izraz nade u spasenje po Kristovom križu.) Dodaje se obično zajednički Očenaš za sve žive i pokojne.
Na svršetku obreda može se, prema mjesnom običaju, zapjevati i odgovarajuća pjesma.  (www.katolici.org)

Povući ću paralelu između onoga što je samostalnom odlukom napustio vjersku zajednicu i onoga što ju je naspustio kroz svoja (ne)djela (a što se očito ne tretira takvim).

Potpuno je drugačija situacija ako je riječ o pokojniku koji je bio normalno razvijena osoba i koji je svjesno, po svome osobnom izboru, ostao izvan svake vjerske zajednice. Takav čovjek zacijelo nije ni poznavao Boga niti ga je priznavao - barem ne na uobičajeni način. Iz poštovanja prema takvom čovjeku, prema njegovu osobnom izboru, neprimjereno je da se uopće svećenika ili vjerskog službenika poziva da mu predvodi vjerski sprovodni oproštaj. (Glas Koncila)

Ovaj mi se komentar čini nepreciznim jer kojeg je to Boga poznavao i priznavao dotični general? Nije li se svojim ponašanjem ponio kao onaj što je ostao izvan zajednice i prema tome bi trebalo biti neukusnim pozivati svećenika da obavi službu pogrebnog obreda.

Što se tiče pogreba onih koji su počinili samoubojstvo, danas se prakticira sudjelovanje svećenika jer se uzima - kako tvrdi znanost - da nitko pri zdravoj pameti ne može učiniti samoubojstvo te da to, dakle, nije u slobodi izabrani i ostvareni čin. (Glas Koncila)

Čudno da za ovu tvrdnju konsultiraju znanost, a i analogno njihovoj tvrdnji se i ubojice mogu provući kroz ušicu igle obzirom da je dobar dio njih svoje (ne)djelo počinilo u stanju rastrojstva. A gdje su nestale deve?
homoludens @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 2, 2008
Već se dulje vrijeme bavim literaturom s područja antropologije religije. U svrhu toga pojačano čitam i svete spise pa mi je za oko zapelo sljedeće: naime, pojava Isusa Krista je uvijek tumačena pozitivnom,  Krist je prikazan kao miroljubiv i milostiv čovjek koji je zbog odanosti svome bogu bio suđen i osuđen na smrt, a glavna je krivnja svaljena na Židove (zanimljivo, kršćani su preuzeli dio judaizma kroz poprilično osvetnički i nasiljem ispunjen Stari zavjet) kojima je predstavljanje novoga mesije bio izravan udar na Onoga kojemu zahvaljuju na izbavljenju i Obećanoj zemlji, ali i koji je posesivan i osvetoljubiv i ne trpi neposlušnike kao što je bio židov Jošua odnosno zapadnjacima poznat kao Isus. Međutim, sam Krist nimalo ne preza od riječi koje bi prije pristajale Jahvi, nego utemeljitelju kršćanstva, pa je tako eufemistički izraz mač (rat i nasilje) često spominjan u evanđeljima kao dio njegova obraćanja radoznaloj svjetini. Ako ovo i shvatimo u prenesenome značenju, pa mač možda nema veze s nasiljem, i nadalje ostaje pitanje, a gdje je ta velika ljubav koja se navodno promiče u svim religijama? U doba ekspanzije tih religija je zasigurno nije ni bilo, a pitanje je i što se krije u njezinim začecima. No vratimo se Isusu Kristu: Michael Jordan, autor knjiga s područja religije, antropologije i povijesti, tvrdi da je u pozadini Isusova učenja bilo riječi o implicitnom promicanju nasilja, a što je na kraju rezultiralo rimskom osudom zbog pokušaja pobune. Da Isus nije proklamirao samo ljubav govori i sljedeći citat iz Matejeva evanđelja:

34 Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir! Nisam došao da donesem mir, nego mač. 35 Da, došao sam da rastavim sina od njegova oca, kćerku od njezine majke i snahu od njezine svekrve. 36 Čovjeku će biti neprijatelji njegovi ukućani - 37Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan, tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. 38 Tko ne uzme križ moj i ne ide za mnom, nije me dostojan. 39 Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga. (Mt, 10,33 - 39)

Dakle, Isus se ovdje ponaša poput židovskoga boga koji je ljubomoran i sebičan (treba Ga voljeti više od vlastita roda i poroda), okrutan (tko ne umre zbog Njega, sam će umrijeti) i nasilan (Njegov imperativ nije mir, već mač). Osnovno je pitanje, ako sveti spisi promiču nasilje, može li se vjerovanje proisteklo iz njih smatrati pozitivnim, a time i čitava religija? Nismo li i danas svjedoci da je religioznost svojstvo koja nas razdvaja i gotovo čini neprijateljima u okolnostima smanjene tolerancije (a gotovo su uvijek takve okolnosti čim se pokrenu razgovori toga tipa koji bogove i đavle puštaju da se spore). Činjenica je da su najveće svjetske religije. odabrale krvavi put za svoju ekspanziju, ali očito i da je agresivnost utkana u način života kako je to navodno zapovijeđeno prvim patrijarsima odnosno prorocima (iako, prve zapise imamo stotinama godina nakon tih i takvih "obraćanja s neba"; o višestrukim bjesomučnim preinakama da i ne govorimo). Prinošenje žrtava zapravo je posvećeno klanje, isprazno prolijevanje krvi u cilju promocije fanatizma, a ratnička zvjerstva u ime boga i bogova možda samo pokazuju da religija kao učenje (više kao neprecizno tumačenje) nije tako nevina i dobrostiva kakvom je se želi prikazati. Što su njezini rezultati (osim što su okrupnili stada)? Odnos prema životinjama koje su postale stvari, kao i čovjek, uostalom; obožavanje jednog ili više egocentričnih fanatika koji žive u neslućenu blagostanju (trebamo li se veseliti što će prije deva kroz ušicu igle, nego bogataši u Kraljevstvo nebesko?), mitomanija, isključivost, netolerancija (nijedna religija tijekom svojih ekspanzija nije trpjela sljedbenike onih drugih, već u skladu sa svojom "milostivom" prirodom jednako "milostivim" bogom uspješno tamanila one što se nisu htjeli pokoriti), i dr. Smijemo li je tako definirati? Zamislimo da nema ni boga ni bogova, ni šamana, ni proroka, kakav bi bio naš međusobni odnos lišen indoktrinacije tog tipa? Duboko vjeujem da bi bio bolji jer bi naše razlike bile kvalitativno, a ne deskriptivno promatrane. Ovako smo osuđeni razlikovati se na temelju nečega što smo vrlo vjerojatno sami izmislili i što se toliko duboko usadilo u nas da smo tu razliku pripojili biologiji, metodi koja je poprilično bliska nekim protučovječnim ideologijama.
homoludens @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 26, 2008

izvor slike: http://newsimg.bbc.co.uk

Čitam na monitoru.hr kako je Vatikan najstabilnija i ekonomski najnaprednija svjetska država (zamislite, Švicarska je 17.  a  SAD  tek 22.). Kako Božjim poslanicima na Zemlji i predobro ide, mogli bi financirati i NASA-u, UNICEF-ov program za hranu, otplatiti sve dugove zemalja Trećega svijeta i još puno toga. Zanimljivo je kako religija, ali ne samo ova, voli propagirati skromnost uz pune škrinjice i sefove i kako se najčešće radi o duhovnim vođama u zlatu i vjerskim ovcama u blatu. Ma tko bi čekao Kraljevstvo nebesko. No, nije ni ovdašnja Crkva sirotanka kada joj pobrojimo imovinu vrijednu cca 10 milijarda te državnom tetošinom i svježih 400 miljuna kuna. Iskreno, nije mi jasno koje to pogone oni održavaju. Nuklearne? Naftne bušotine? Da dopunim nisku ovih lažnih bisera, čitam danas na Indexu kako je urednik Glasa Koncila, na pitanje što Katolička crkva misli o obrezivanju prisutnom u nekim religijama, te i nije li to zapravo sakaćenje ljudskih prava, odgovorio sljedeće:

I nije riječ ni o kakvom obrezivanju kožice nego o čupanju  dražice djevojčicama prije početka puberteta da se tako budućoj  ženi onemogući doživljaj spolne naslade. Žena tako ostaje manje  zahtjevna, samo vrijedna i vjerna supruga i majka. Možda je to  bilo posebno prikladno muškarcima koji su morali imati više žena.  (index.hr)

I da je od samoga Boga, previše   je, a kamoli od nekoga tko je umislio da mu je blizak uhu. Njegove   izjave o slikovitom čupanju dražice (zapravo, čudan je taj interes   za stanje spolne naslade nekoga tko se sladi samo vjerom) možda   mogu proći u svijetu bez vida i čula, ali i vjerskog zatupljivanja.   Mogu se kladiti da dotični nikada nije vidio, a kamoli pročitao   neko svjedočenje tako unakažena bića Waris Dirie je u svojoj   knjizi Pustinjski cvijet napisala sljedeće:

Mama me polegla na jednu stijenu. Sjela je iza mene i povukla moju glavu na svoja prsa, držeći mi nogama tijelo. Rukama sam joj obuhvatila noge. U usta mi je stavila komadić jednog starog stabla da zagrizem. Mama se nagnula naprijed i šapnula mi: »Pokušaj biti dobra djevojčica, dušo. Budi hrabra za mamu i sve će biti brzo gotovo.« Pogledala sam prema mojim nogama i ugledala Ciganku. Starica me pogledala mrko, mrtvim pogledom, pa otvorila jednu staru putnu torbu. Posegnula je unutra svojim dugim prstima i izvukla slomljenu britvu. Ugledala sam osušenu krv na njezinoj nazubljenoj oštrici. Starica je pljunula na britvu i obrisala je o suknju. Dok ju je čistila, moj se svijet zamračio jer mi je mama stavila povez preko očiju. Sljedeća stvar koju sam osjetila bila je odsijecanje moga mesa. Čula sam britvu kako struže naprijed i nazad kroz moju kožu. Osjećaj je bio neopisiv. Nisam se micala, govoreći sebi da će tortura duže trajati ako se budem micala. Nažalost, moje su se noge počele grčiti i tresti nekontrolirano, same od sebe, a ja sam molila. »Molim te, Bože, neka bude brzo gotovo.« I bilo je uskoro, jer sam se onesvijestila. Kad sam se probudila, povez mi je bio skinut s očiju i ugledala sam Ciganku koja je otkinula nešto trnja s drveta akacije kraj kojeg je stajala. Iskoristila ih je da probode rupe u mojoj koži, a zatim je kroz te rupe provukla čvrst bijeli konac da me sašije. Noge su mi potpuno otupjele, ali sam još uvijek osjećala bol među njima koja je bila toliko intenzivna da sam poželjela umrijeti. Zatim sam se opet onesvijestila, a kada sam došla sebi, žene više nije bilo. Noge su mi bile vezane zajedno trakama odjeće od gležnjeva do bokova tako da se nisam mogla micati. Okrenula sam glavu prema onoj stijeni; bila je natopljena krvlju kao da je neka životinja zaklana na njoj. Na vrhu su ležali komadi moga mesa, sušeći se na suncu. Valovi topline udarali su mi u lice, dok me mama i starija sestra Aman nisu odvukle u hladovinu završavajući zaklon za mene. Ovo je bila tradicija; ispod drveta se pripremala malena nastamba u kojoj sam trebala odmarati i oporavljati se sama sljedećih nekoliko tjedana. Nakon sati čekanja, umirala sam od želje da se olakšam. Pozvala sam sestru koja me prevrnula na stranu i iskopala malu rupu u pijesku. »Hajde«, rekla je. Prva kap pekla je kao da mi kožu jede neka kiselina. Nakon što me Ciganka zašila, jedini otvor koji je ostao za mokraću, i kasnije za menstruaciju, bila je minijaturna rupa veličine šibice u dijametru. Kako su dani prolazili, a ja ležala u svom skrovištu, rane su se inficirale i dobila sam visoku temperaturu. Neprestano sam gubila svijest i dolazila sebi. Mama mi je donijela hrane i vode za sljedeća dva tjedna. (Waris Dirie, Pustinjski cvijet)


Tog velikog ljubitelja Krista ne smeta ni to što su takva osakaćena bića izložena velikom gubitku i trovanju krvi, što se nerijetko inficiraju virusom HiV-a, hepatitisa i dječje paralize, što im se inficiraju mokraćni putovi i bubrezi, a ako ne ostanu sterilna i ne dođe do zapaljenja jajnika i maternice, onda su izložena porodu opasnom po život obzirom da su ih osakaćivanjem zašili kao krpenu lutku. Na kraju su radna nesposobnost i istraumatiziranost zdravo biće (kako bi rekli dar Božji) pretevorili u duhovnu i tjelesnu nakazu. Pa ako je kršćanski ljubiti bližnjega svoga na način da ga osakaćuješ i unakazuješ, onda ga s radošću prezirem. Iako, ne mogu se oteti dojmu da je ovo samo još jedan prilog demagogiji bez prakse sadržane u učenju: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone jer oni se nikada, ama baš nikada, toga nisu držali i još danas odbacuju "neprijatelje" (djecu rastavljenih roditelja odbijaju pričestiti, ubojica će prije dobiti oprost i kršćanski pogreb nego samoubojica, homoseksualci i svi drugačiji su sotonizirani, itd.), ali bitno da oni u toj paranoji pred neprijateljem paradiraju s Ljubi bližnjega svoga. I ne, ovo nije napad na Boga i Krista, ovo je kritika njihove nedostojne zamjene koju treba ili obnoviti ili umiroviti jer opasno šepa na sve četiri. Inače, izuzetno je zanimljv mlaki i gotovo zaštitinički komentar predstavnika Rimokatoličke crkve na običaj osakaćivanja koji poništava ljudsko dostojanstvo, a prije samo nekoliko stoljeća ista je ta Crkva gazila tuđe (poganske) običaje (da eufemiziramo nasilno pokrštavanje) samo zato što se u njima nije slavio njhov bog (istina, ispričali su se, ali živima, a od toga je koristi kao i od vjetra na Marsu). Čudna je ova blagonaklonost, možda ona proizlazi iz neznanja, a možda iz proste činenice da ni Biblija nije nešto držala do žene, a kamoli Crkva, pa ona danas može biti samo papina kuharica.

homoludens @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 8, 2008
U Večernjem listu čitam zanimljivost koja me grohotom nasmijala, a prema kojoj jedan izraelski istraživač tvrdi da je Mojsije bio pod utjecajem psihodeličnih droga kada je na planini Sinaju čuo Boga koji mu daje deset Božjih zapovijedi. Teško je reći pod kakvim je utjecajem bio Mojsije, ali pomalo groteskno vjerovati u vizije i ukazanja koja su navodno zaslužili samo odabrani. Gdje su danas ti odabrani pa da im se po šumama i gorama ukazuju božanstva? Ako izuzmemo ona sumnjiva ukazanja u Međugorju (podsjetimo da u njih ni Vatikan ne vjeruje) koja su se dobro kapitalizirala, odavno nema proroka i ukazanja biblijskih razmjera i koncepcije. Za čudesna je ozdravljenja zaslužna medicina, a čak i Sveti Otac prvo pokuca liječniku nadajući se da ga Bog neće posjetiti prerano. Religija je kao fenomen nastala kao nadomjestak za rupe u znanju, kasnije su je znalci prepoznali kao odlično sredstvo manipulacije pa su, prethodno im utjeravši strah u kosti, siromašnima obećavali kraljevstva nebeska, a sebi osiguravali kraljevstva zemaljska. I za još jedan čavao u zabludi tvrdnja i o napušenom proroku. Da se pod vjerskim simbolima nije ubijalo, nasilno preobraćivalo, možda bi ovo bila i zabavna tema, no na kraju ostaje puno gorčine kada se suočimo s mogućnošću da je oduvijek iza svega stajao fanatizam, a nimalo dobra i istine. Izraelski istraživač, Benny Shennon, kaže:

Što se tiče Mojsija i planine Sinaj, ili je to bilo natprirodno kozmičko iskustvo, u što ne vjerujem, ili legenda, u koju također ne vjerujem, ili ipak, a to je vjerojatnije, događaj koji je spojio Mojsija i Izraelce pod utjecajem narkotika. Ta tvar koja utječe na čovjekovu svijest formirala je cjeloviti dio religijskih običaja u biblijska vremena. Mojsije je bio pod utjecajem droga i kada je vidio gorući grm. Biblija kaže da ljudi vide zvukove, a to je klasični fenomen. (Večernji list)

Znanstvenik je i sam konzumirao ayahuascau, jaku psihodeličnu biljku, za vrijeme vjerskih obreda u Amazoni i tvrdi da je doživio vizije spiritualno-religioznog karaktera, nuspojave koje su slične onima nakon konzumiranja napitaka od bagremove kore - napitaka često spominjanih u Bibliji. Na kraju je pitanje treba li prošiiti definiciju religije jer to očito nije samo neograničeni sustav vjerovanja obzirom da ga ne prihvaćaju svi, a ponajmanje oni što su po prirodi sumnjičavi i traže logička objašnenja (uostalom, vjera nikoga nije učinila boljim čovjekom). S druge strane, pitanje je kakvog su psihičkog zdravlja bili predvodnici i širitelji pojedinih religija odnosno jesu li duboko vjerovali ili samo bili u dubokom deliriju? Ako je ovo potonje, jesi li religije samo fanatazija koja graniči s ludilom koje je sporadično imalo svoje ispade kroz vjerske ratove, kažnjavanja i ubijanja u ime boga i bogova? Zamislite samo ovo - da nema religija manje bismo se djelili prema nepostojećim razlikama (žalostan je svijet u kojemu se dijelimo prema nečemu za što ne znamo postoji li uopće), a osim toga, jedan bi sloj ljudi prestao lagodno živjeti na račun svojih vjernika koji još žive u zabludi da ništa ne mogu učiniti dok im se On ne smiluje. A pravi On je država, lokalna samouprava i svi oni od krvi i mesa što su dobili priliku zagorčati tuđi život, i to od prvoga do posljednjega dana života. Da, o takvim budalama ovisi i moj život.
homoludens @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 14, 2008
Na današnji se dan obilježava dan svetoga Valentina. Rijetki je to blagdan Rimske crkve kojega prihvaćaju i oni koji se ne drže njezina kalendara. Osobno ne volim razvikane blagdane koji nude puno kiča i nimalo iskrenih poruka, a jedini su, kao i uvijek, zadovoljni trgovci. Kao da blagdani postoje samo za i radi njih i kao da je najbitnije da samo oni trljaju svoje ručice. Također, kao i u svemu, i u ovome slučaju jako malo njih zna tko je bio sveti Valentin i koliko isti ima veze s ljubavlju uopće. Naravno, neznanje je najveća prepreka objektivnom promišljanju i sagledavanju stvari. Tako je s Valentinom i Valentinovom, tako je s pojmom ljubavi uopće. More pogrešnih tumačenja u kojem se uspješno utapamo.
* * *
Da nekom vlstodršcu kažete da je demon, vjerojatno biste bili utuženi, no sveti Valentin, liječnik i svećenik,  nije živio u doba suvremene demokracije pa ga je njegova izjava da su rimski bogovi demoni, za koju je skupština tražila smrtnu osudu, stajala glave. Ipak, kako ne bi izbila pobuna zbog ovakve drastične odluke, car Klaudije II, koji je inicirao susret s Valentinom, a želeći upoznati osobu koju su jednako štovali i pogani i kršćani, je istu prebacio na gradskog prefekta koji je odlučio da se Valentina išiba i odrubi mu glava. Bilo je to 269. godine. Od tada se pa sve do 15. stoljeća svetog Valentina neće štovati kao zaštitnika zaljubljenih. A po čemu i bi? Kao liječnik, liječio je mnoge, bio predan Kristu i zaglavio zbog svoje iskrenosti u doba kada se na kršćane gledalo s prezirom. Nikada i nigdje se nije bavio ljubavlju u smislu tjelesnosti, a još manje zaljubljenima. Dakako, ima  raznih priča o njegovoj ulozi, no to su samo priče (barem po tome što ih Crkva prva nije priznala),  tako da danas, 14. veljače, na dan umorstva svećenika Valentinusa, gorljivog kršćanina, slavimo dan ljubavi. Nije li čak i malo perverzno? Zapravo, čak je i iskrivljeno jer je slavljenje rimske božice Juno, zaštitnice braka, gle vraga, prakticirano na isti dan - 14. veljače. Tako je nastala kaša u kojoj se pomiješalo malo antičkog, malo kršćanskog, malo božica, malo mučeništva i puno raznoraznih osobnih i neosobnih interesa koji danas najviše odgovaraju kapitalističkom tumačenju svijeta. Dakle, pogrešan temelj obilježavanju dana koji je sam po sebi  besmslen. Zašto? Jer je naprosto blesavo da ljubav ima poseban dan pro forme koji ne može popraviti ono čega nema, ali ni dati veću vrijednost onome čega ima. Tko voli i poštuje drugoga činit će to i bez prisile kupovanja cvijeća ili nekog drugog dara. Tjeranje na dužnost onemogućava punu produktivnost, pa čak i odbojnost prema svima koji inzistiraju na takvim formalnostima. Ipak, još je veći problem što se danas ljubavlju naziva apsolutno sve - od jednog pogleda na ulici do one-night stand premijere. Pritom moram primijetiti da su ovoj idealizaciji sklonije žene koje počesto ljubavlju nazivaju ono što muškarci zovu zabavom (kao da autostopista nazovete najboljim prijateljem). Ne znam jesu li tome krive glupave bajke o staklenim cipelicama (neki američki antropolozi smatraju da u pozadini svega stoji poguban utjecaj medija), no očito je da ovakva različitost u pristupu dovodi do šumova u komunikaciji među spolovima i površnih tumačenja kako su svi muškarci bezdušne svinje koje ne razumiju nevine ženske duše (niti su ljudi svinje, niti su nevini). Ipak, problem je puno dublji, a jednak je izjednačavanju ljubavi s tjelesnom strašću i glupavim frazama da čovjek može voljeti samo jednom. Zapravo, nema dovoljno mjesta da se nabroje sve zablude u kojima su neki toliko zaglibili da im je glava trajno zatočena u oblacima. Ne znam jeste li primijetili, ali ovdje nedostaje nešto: uloga svetoga Valentina. Da, onoga kojega su danas puna usta i izlozi i koji naprosto prostituiraju ovaj simbol...

...koji je vjerojatno nastao najobičnijim okretanjem ovoga simbola...

...i koji nema veze s onime što se nalazi u grudnome košu...
 
Eto, puno je mitova, zabluda i netočnosti i možda baš zato ima tako puno formalnosti i malo ljudskosti. Ovo nije dan ljubavi, već dan kada teatralnošću dokazujemo pripadnost, predstavom koja traje od ponoći do ponoći i ciklično se ponavlja. Istodobno, sve je više zlostavljanih partnera i slučajnih višestrukih padova sa stepeništa. Čini se da se i tom danu sprema odrubljivanje, barem u semantičkom smislu.



Korišteni izvori:
http://img.villagephotos.com
http://www.ynhh.org
http://www.ferket.com
http://www.maniactive.com
http://www.zupa-svkriz.hr
homoludens @ 13:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2008

Prema posljednjemu se popisu stanovništva (2001., op.a) 87,83% građana Hrvatske izjasnilo rimokatolicima. Ta brojka djeluje zapanjujuće, ali još i više kada praksa, istina, na nereprezentativnome uzorku, pokaže sljedeće:48 natjecatelja HTV-ova kviza Jedan protiv sto, od ukupno njih 89, nije znalo koji od navedenih apostola nije umro mučeničkom smrću: je li to bio Ivan, Andrija ili Petar? Da i niste neki uzorni katolik, zasigurno biste znali odgovor na ovo pitanje: Petrov ste mučenički život i smrt mogli gledati na malim ekranima (zadnji put u izvrsnoj izvedbi Anthonyja Hopkinsa), a andrijin križ ne možete preskočiti ni pogledom. U čemu je onda problem? U slabom interesu i nikakvoj edukaciji. Zanimljivo je i da je ne tako davno Jutarnji list radio istraživanja slične tematike, a prema kojima ispitanici nisu znali ni gdje je Isus rođen ni tko mu je bio otac. Za mene osobno, satovi su vjeronauka bili satovi mrcvarenja duha: na početku i na kraju sata molitva, a između teorijska lebdenja nedohvatljiva mozgu djeteta staroga jedanaest godina. Rezultat: jedno veliko naučeno ništa. Srećom, ta moja agonija nije dugo trajala (slušanja nečega za što moje uho nije bilo kompetentno, a nisam baš ni idiot), majka mi je ponudila slobodu izbora koji i nije bio težak nakon što mi je ocjena dobar iz vjeronauka snizila opći prosjek. Ipak, ni danas ne znam kako je formirana ta moja ocjena i je li se dotični možda konsultirao sa Svevišnjim. Tako je izgledao moj odlazak iz okrilja Crkve koji me ipak nije spriječio da pročitam sveta pisma pojedinih religija i otvorim put tolerantnu čovjeku. Prije mene je to već učinio moj pradjed kojemu je bilo dosta nakon što je vidio velečasnoga kako za Veliki petak mažnjava šunkicu, no ipak je zahtijevao da mu potomci imaju sve svete sakramente jer nikada nije miješao vjeru i instituciju. Instituciju je prezirao, ali je zato bio veći vjernik od mnogih koji su dane i dane provodili za krunicom. Majka mi je pak odustala od institucija relativno kasno, i to nakon što je ostala neugodno iznenađenom i uvrijeđenom kada je uvidjela da župnik neće putovati sa svojim vjernicima, već posebnim prijevozom. Njezina je prijateljica ostala. Kćeri te izuzetno pobožne žene su se u pet ujutro vraćale iz noćnih izlazaka, ali ne bi odlazile kući, već ravno na misu. Ta je ista svetica koja se ježila psovanja (Ante Padovanski joj je bio sastavni dio vokabulara) i pomisli da joj kćeri praticiraju izvanbračne spolne odnose, udala svoje, jedva punoljetne, kćeri. Naravno, s trbusima do zuba. Dakako, ja sam zbog zbog svojeg odmetnuća primjer lošega kršćanina, no tko jamči za one "ispravne" da su pročitali ijedan redak Svetoga pisma, da znaju nabrojiti svih dvanaest apostola ili četiri evanđelista, da se drže barem pet od deset Božjih zapovijedi i da nisu iznevjerili Krista u Ljubi bližnjega svoga, a to znači - ne nastojati usrećiti samo sebe i one od kojih imamo koristi. Odlasci u crkvu i molitve za samoga sebe nisu primjer dobrog, već sebičnog vjernika, a to je kao i da niste vjernik. S druge strane, kako ostati uz instituciju koja vam samo komplicira ionako zamršen život u kojemu kronično nedostaje živaca i vremena: školski vjeronauk nije dovoljan, već se mora ići i na onaj crkveni, ma tko pita jadno opterećeno dijete ima li vremena za živjeti djetinjstvo; na svetim misama bilježe vašu nazočnost, a ako ste dijete razvedenih roditelja možda vas neće htjeti ni pričestiti (je li Svevišnji rekao da takva djeca ne valjaju?). Moja je majka uvijek govorila: sve što djetetu skraćuje vrijeme igre i tjera ga da  zadovoljava  fiks ideje odraslih, ne zaslužuje pozornost, a kamoli sudjelovanje. Još više me od svega zaprepastilo sljedeće:

Iznoseći kako je hrvatska država tzv. Vatikanskim ugovorima prihvatila da se Crkvi vrati ili novčano nadoknadi sva imovina koju je komunistička vlast nacionalizirala nakon 1945., Malenica procjenjuje da se vrijednost te imovine (samostani, stambene zgrade, zemljište, šume...) kreće između 7 i 10 milijardi kuna. Spomenuti ugovori osigurali su Crkvi i redovitu godišnju "injekciju" iz državnog proračuna u visini od 380-400 milijuna kuna.
Od 1990. do danas Crkva je širom Hrvatske izgradila oko 600 vjerskih objekata (samo u Splitu 12 crkava i dva samostana), što znači da je investirala, prema Maleničinoj procjeni, oko 4,2 milijarde kuna. Budući da je riječ o tzv. neproizvodnim investicijama, Malenica je izračunao kako bi, da je Crkva izgradila samo trećinu manje crkava, ta financijska sredstva - uložena u profitabilne gospodarske projekte - omogućila zapošljavanje 40-50 tisuća građana. (www.slobodnadalmacija.hr)

Dakle, propalo je 50 tisuća radnih mjesta, i to zbog crkava koje će zjapiti prazne jer, eto, ispoštovali smo ugovor. Jesmo li svi mi, koji punimo proračun za takav luksuz koji ne opravdava gospodarsko stanje ove države, htjeli ugovor takva sadržaja? Ugovor koji će zidovima dati prednost pred životom. A dobro znamo da se Krist nije zatvarao iza zidova.
* * *
I za kraj, da se vratim na temu iz uvoda. Ako i niste znali tko je bio apostol Ivan, sada znate. Ipak, ne bi štetilo znati još nekoliko detalja iz biografije.

Za svetoga se Ivana, apostola i evanđelista, pouzdano zna samo godina smrti - 101. god. Taj, ribar iz Betsaide, zaštitnik slikara, pisaca, tiskara i teologa nije bio jedini apostol u obitelji Zebedeja i Salome. Naime, i njegov je brat Jakov bio najbliži učenik Isusa Krista. U početku se bavio ribarstvom poput Petra i Andrije,  no kasnije je  postao jedan od prvih Kristovih sljedbenika. Zasigurno je najpoznatiji po tome što mu je umirući Krist povjerio majku Mariju na brigu i zbog koje će ostati u Jeruzaleu sve do njezine smrti, a potom krenuti u Efez kako bi vodio prethodno osnovane kršćanske zajednice.  Učenika kojega je Isus najviše volio, sveti je Pavao nazvao stupovima Crkve (zajedno s Petrom i Jakovom).
Također je poznat i kao autor četvrtog (posljednjeg i najmlađeg evanđelja), triju poslanica i knjige Otkrivenja uz koju se veže jedna zanimljiva priča. Naime, u dubokoj je starosti bio utamničen i mučen po naredbi  rimskoga cara Domicijusa,  a jednom su ga prigodom bacili u kotao s vrućim uljem koje se pretvorilo u ugodnu kupku što je toliko prestrašilo cara da ga je prognao na grčki otok Patos koji će napustiti tek kada car umre.

Ono što više od 50% natjecatelja kviza nije znalo jest da je Ivan umro prirodnom smrću, a što i nije tako teško upamtljiv podatak obzirom da je jedini bio takve sudbine. Gdje su ishlabjeli postoci?!
(Izvor: www.sveti-ivan.hr)

Ipak , ne zaboravite sljedeće, ukoliko vjerujete:
Bog ne mrzi nikoga
Bog ne diskriminira posvojenu djecu
Bog ne diskriminira siromašne
Bog ne diskriminira homoseksualce
Bog ne diskriminira razvedene
Bog ne diskriminira samohrane roditelje
Bog ne diskriminira bolesne

Sve to samo i jedino čini čovjek. Nije li vrijeme da za to napokon preuzme odgovornost i prestane se licemjerno skrivati iza Boga? Sam ili kroz instituciju. Barem kada ispunjava obrasce namijenjene statističkoj obradi podataka. Ta laže samo sebe.
homoludens @ 21:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

slika preuzeta s: http://intellijunkt-commentary.blogspot.com

Slušam svoje prijatelje i kolege kako se tijekom korizme planiraju odreći nekih delikatesa i loših navika koje im neće previše nedostajati. Osobno to definiram kao izraz najsirovijeg oblika paradiranja u službi zabavljanja samoga sebe. Uostalom, koji je smisao da se tijekom određenoga perioda odričete bombončića, kolačića i čokoladica ili da postanete strašno fini i uljudni ne povlačeći duhanski dim? Na žalost, svi pomalo postajemo jednom velikom tragikomičnom masom beskičmenjaka koji se grče nad odlukom uzeti ili ne uzeti rebro čokoladice dok u svijetu od gladi svakodnevno umire između 20 i 25 tisuća ljudi. I oni su prošli svoju korizmu, ali prisilnu. Bit korizme nije da se privremeno i forme radi, jednom godišnje, dovedete u red (žalibože vjernika koji išta čini forme radi), a da nakon toga nastavite s neredom i nemarom, bit je u tome da učinite nešto i za one oko sebe, pa da, primjerice, kažete: Evo, danas ću svoj obrok podijeliti s nekime tko ga nema ili Neću si kupiti kavu, već ću uplatiti za siromašne. To je bit vjere, a ne sam sebi biti os vrtnje. Da se ovaj svijet vrti oko nas davno bi ga progutala crna rupa. Uostalom, o korizmi se lijepo kaže da je to:

liturgijsko vrijeme u kojemu Crkva, svake godine na obnovljeni način, poziva vjernike da se u vremenu od četrdeset dana, postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi, obnavljaju u vjeri i da se suživljavaju s Kristom koji je bio mučen, raspet i koji je slavno uskrsnuo kao pobjednik nad zlom i smrti. Korizma započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom.  (otac Vendelin Vošnjak, katolici.org)

Dakle, ne samo post, već pokora, molitva i djela ljubavi. A tko se toga još drži? Svi se samo odriču čokoladica i nekakvih grickalica, psovki ili duhanskoga dima jer, eto, red je da se malo više pripazi na sebe. To se zove sebičnost zamaskirana vjerom (možda čak i licemjernost), uživanje u svrsi zvanoj - ja. Privatizacija Boga i ignoriranje živih ljudi najčešći je oblik pseudovjerovanja. Lijek? Ignorirati pseudovjernike u nadi da će im dosaditi njihova beskorisna uloga. Ipak, ima jedan dublji problem koji otvara sljedeće pitanje: zar u ovome modernome društvu ništa ne može proteći bez parade o čijem sadržaju njezini sudionici počesto nemaju blage veze, ali su zato najglasniji i u prvim redovima? U svakom slučaju trebalo bi nagraditi svakog čovjeka koji kaže: u korizmi sam se odrekao sebe zbog drugoga. Za sada samo čujem: odrekao sam se sebe zbog sebe.
homoludens @ 05:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 6, 2008
Kada se god susretnem sa svojim prijateljem, inače profesorom društvenih znanosti, naši razgovori završe na dokazivanju postojanja odnosno nepostojanja vrhovnoga bića. Moj prijatelj tvrdi da se znanost i religija susreću i ujedinjuju u Bogu i čovjeku koji je pak stvoren na sliku i priliku Božju, da je Bog ta ključna figura čijom je voljom i zaslugom stvoren svemir. Moj je protuargument da religija nije znanost jer ne koristi znanstvene metode stoga je empirijski (iskustveno ili eksperimentom) nemoguće potvrditi njezine tvrdnje. Osim toga, religija i znanost su predugo bile na suprotstavljenim (gotovo neprijateljskim) stranama (dijelom su to i danas), pa mi je teško zamisliti da bi se susrele i ujedinile u Bogu, a posebno ne u čovjeku s obzirom na to kako je isti presuđivao znanosti i znanstvenicima: jedan, dva, tri, pali. Iako, priznajem, nisam neki uzorni vjernik (ne s aspekta kvarljive konzerve zvane institucija), ovakvi me razgovori uvijek zbune jer je teško ne naći razloge pro i kontra. Ali krenimo samo od ovoga: tko je izmislio koga? Čovjek Boga ili Bog čovjeka? Ako je čovjek prethodio Bogu, što ćemo s debitantima Adamom i Evom i pratećom scenografijom kao što su rebro i zlatni delišes? Kako objasniti poplavu proroka koji su se uvijek pozivali na istog tvorca, bezgrešnim začećem koje je izigralo prirodne zakone ili Božjim sinom koji je je samo još jedan u nizu sinova različitih bogova kojima popularnost neprestano raste kako posljedice ljudskog prebivanja na Zemlji postaju sve pogubnijima? Čini se da je strah najbolji broker na burzi religije koja se može podičiti da dobro trži, iako malo tko zna što ova konkretno nudi i u čije to ime. Ako je Bog prethodio čovjeku, negira li to Veliki prasak, zajedničkog pretka čovjeka i majmuna pa i sam tijek evolucije i zašto bi čovjek, kao savršeno biće stvoreno na sliku i priliku drugog savršenstva, uopće trebao poći putem evolucije zajedno sa svojom životinjskom braćom? Zašto bi hipertrihozno stvorenje najprije na sve četiri skakutalo po drveću, da bi se potom spustilo na tlo kako bi jednoga dana doguralo do gospodina u odijelu koji užurbanim korakom pokušava stići na ranojutarnji kolegij? Što s animizmom, prethodnikom religije kao sustava ili pak šamanima kao prethodnicima svećenstva i crkvene hijerarhije? Tu se nameće jedno bitno pitanje: kako to da već odavno nema proroka, pobožnih mudrijaša koji su obavještavali puk o planovima Svevišnjeg ili bilo koje druge više sile? Možda zato što bi danas malo tko ozbiljno shvaćao pojedince koji pod utjecajem halucinogenih sredstava prenose mudrost s visina. Dijelom i stoga što takvih sredstava ima svugdje oko nas pa nije teško zaći u svijet plinovitih bića. Osim toga, ako je Nostradamus prije pet stoljeća bio još samo jedan mutikaša koji je spretno koristio višeznačje i pjesničku slobodu, kako to ne bi činili i oni petnaest i više stoljeća prije njega s daleko nepismenijim pukom ispred sebe? S druge strane, ako je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, kakav je taj Bog i radi li se o okrutnom biću obzirom da ga baš i nije pretjerano briga za stradanja onih koje je navodno stvorio, a što je u suprotnosti s tvrdnjama kako je Bog milostiv i čije značenje nalazimo i u imenu najmlađega evanđelista Ivana. Pretjeruju li svete knjige kada pišu:

Bog je ljubav, neusporediv, savršen, najmudriji, milostiv, strpljiv, oprašta i dobrostiv je, pravedan i nagrađuje.

Ako Bog i postoji, on svakako ima one osobine koje bi ljudi htjeli imati, ali im njihove osobine (ne mogu reći mane jer je to nametnuta vrijednosna kategorija) to ne dopuštaju jer ljudi ne mogu biti savršeni, u mudrosti su ograničeni, milostivost počesto ne ovisi o njima, a u pravednosti su ometani osjećajima. Bog sve to nije, on je nadčovjek u kojem ljudi nalaze svoju nedostižnu bezgrešnu stranu. Ali opet, što je grijeh i po čemu bilo koja religija kao institucija ima pravo staviti ga u tablice? Je li to ona kojoj je srditost (a ne silovanje) smrtni grijeh? Je li to ona koja je spremna kazniti, a sama čini dovoljno da bude kažnjena?
I danas tvrdim da je religija kao sustav samo još jedan oblik manipulacije i kontrole koji zloupotrebljava strah i naivnost masa (uostalom, svaka usustavljenost je opasnost za individualizam jer ga konzervira i ne daje mu napretka). Indoktrinirana djeca postaju sljedbenicima pokreta koji ne razumiju (zašto djecu onda ne upisati u političke stranke s obzirom da je koncept bespogovorne poslušnosti, izoliranog interesa pojedinca i nametnute nepovredivosti institucije vođe gotovo identičan), uvjerava ih se u postojanje nečega što je čak i smislom nategnuto iskorištavajući nemoć znanosti da doda ispravan odgovor. Prometnuvši se od zabranjene sekte do ljubimice državne aparature (istina, kako na kojoj paraleli), religija je pokazala svu svoju pogubnost: Bog je samo izgovor za mahanje bičem, potlačivanjem i sankcioniranjem, ljubav o kojoj se nekontrolirano lupeta je izgubljena fraza na pragu onih koji je najčešće koriste. Da, oni su prvi koji ne ljube bližnjega svoga (bilo da su ovi neposlušni ocu odnosno da su se oglušili na njegove zemaljske zapovijedi, bilo da su poslušali svoju prirodu i prepustili se nagonima). Upravo je religija, više no itko, čovjeku zabranila da bude čovjekom: nametnula mu moral kojega se ni sama odavna ne drži, lažni osjećaj grijeha i poniznosti i istodobno prognala svaku tjelesnost kao ubojicu duha halucinirajući o svijetu koji opstaje jedino na preklinjanju i poslušnosti jednih i mahanju autoritetom drugih. No, oni nisu prognali materijalizam, bar ne u svojim redovima (i tako bi od istoka do zapada): shvativši da ljubav ipak nije važnija od kruha i da se s pet riba i dva hljeba kruha ne mogu nahraniti, a kamoli uložiti u nekretnine, brzo su se prilagodili svakom ekonomskom sustavu civilnih suvremenika. Na kraju dolazimo do pitanja što je to religija uopće? Kakva je to djelatnost i zaslužuje li toliki ceremonijal, pa čak i državni blagoslov bez da je pružila i jedan dokaz svoje potrebitosti, pa čak i korisnosti. Pozivanje na to kako ista pruža utjehu jest promašeni argument, ako znamo da to područje pokrivaju naši bližnji na laičkoj i medicinski stručnjaci na stručnoj razini. Ili je smisao svega da se mi mali, nezasluženo obični, upoznamo s rajem u kojemu je izuzetno bitno da oni koji komuniciraju s Bogom ne ostanu bez satelitskog prijenosa, internetske veze, mobilnog uređaja, ljubimca na četiri kotača i ostalih vrijednih tehnikalija. Pa nećemo čovjeka pješice i bez navigacije pustiti u raj. Zato i nadalje tvrdim kako je besmisleno proučavanje postoji li Bog ili ne postoji jer je pozivanje na njega samo formalističko prenemaganje koje nema i nikada nije imalo veze s vjerom jer je jedina intencija njezina postojanja bio nadzor nad određenom zajednicom. Zato je dotična i izgubila većinu svojih duhovnih posjeda nakon što je znanost preživjela njezinu lomaču i dokazala da nije samo nebo ono koje donosi odgovore. Usprkos svemu tome, moj profesor je i nadalje uvjeren kako je bitno dokazati postojanje Boga pa se svakim našim susretom nastavlja igrokaz radnoga naziva Ima Ga - nema Ga.
homoludens @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.