O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
četvrtak, prosinac 25, 2008
Današnji me članak na Indexu podsjetio na jednu prašnjavu temu o kojoj već dulje vrijeme razmišljam i želim napisati nekoliko redaka jer mi je dobro poznat fenomen selektivna pamćenja i dijeljenja pravde i prava. Još kad tome dodamo uvijek spremnu propagandu,  nemoguće je ostati ponosan, a biti na Balkanu. Citiram ključni dio:

Bosanskohercegovačka Udruga radnika i invalida rada izbjeglih iz Hrvatske naredne će godine pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu podnijeti tužbu protiv Hrvatske zbog opstrukcije njenih vlasti u pogledu vraćanja imovine, stanarskih, radnih i umirovljeničkih prava izbjeglih Srba, potvrdio je novinskoj agenciji Srna predsjednik Udruge Nikola Puzigaća. (spanovica.com)

Osim Strassbourgu, dotični će pisati i glavnom tajniku UN-a kako bi ga upoznali s kršenjem svojih prava na dom, rad i mirovinu. Ovo pravo na dom mi je posebno upalo u oko jer je ovaj prostor tijekom povijesti doživljavao opetovano nasilje nad teritorijem i vlasničkim pravima, a što je dovelo do apsurda u kojemu povrat vlasništva traže oni koji zapravo i nisu vlasnici već je njihovo vlasništvo produkt političke manipulacije, da ne kažem legalizirane krađe. I dok razni crkvenjaci dobivaju povrat vlasništva za prostore u čije temelje nitko nije zavirio, a teško da im je sam Svevišnji darovao brda i planine, dok ostali civili dobivaju natrag svoje izgubljene kvadrate nakon više od stoljeća, oni kojima je imovina oduzeta prije šezdesetak godina ne smiju ni pomisliti na poništenje barbarske odluke režima i ideologije koji je mrtav već skoro dva desetljeća. Jesu li oni i danas nečiji neprijatelji kao što su to bili tada? Kako drugačije objasniti što nitko ne želi prekinuti maratonsku trku kršenja temeljnog prava na dom i nepovredivosti institucije vlasničkog prava. Nasilno oduzete imovine, razasuti po svijetu koji sebe prepotentno naziva civilizacijom, sami su sebe briga, iako se tzv. civilizacija guši agencijama, komisijama, odborima, konvencijama, poveljama... i ostalim zahrđalim mehanizmima koji su odmah po potpisu ili osnutku prestali imati smisla.
Ne znam koliko je imalo smisla obratiti se tadašnjemu predsjedniku HHO-a Žarku Puhovskom, no Španovčani nisu zaobišli tu adresu. U pismu koje je dotičnome uputio predsjednik Zavičajne Zajednice Španovčana Boris Pleša, između ostaloga je stajalo i svjedočanstvo o eklatantnu kršenju svih onih prava nad kojima se upravo taj HHO uvijek snebivao i upoznavao međunarodnu javnost.

Prema danas dostupnim dokumentima ,jugoslavenska vlast je nakon završetka II svjetskog rata putem Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju te sudskim putem, oduzimala zemlju Španovčanima. U obrazloženju takvih odluka rečeno je «da je vlasnik posjeda bio protivnik NOB-a(u slučaju Španovice-ustaša)te da je njegov imetak kao narodnog neprijatelja konfiskovan. Čitav posjed ulazi u zemljišni fond , te će se ove nekretnine na temelju ove odluke uknjižiti na zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije.» Iz navedenog proizlazi da je Španovčanima imovina(kuća, zemlja ,šume) oduzeta kroz politički motivirana kaznena djela, tj. tretirani su kao protivnici vlasti bez pravne zaštite. Svako rješenje koje je bilo politički motivirano ili je prethodila politička diskvalifikacija ,jest kršenje priznatih načela pravne države. Takvim djelovanjem jugoslavenske komunističke vlasti, svi žitelji Španovice su razvlašćeni a bivša vlast kolonizirala je nove stanovnike, pretežito bosanske Srbe i promijenila naziv sela iz Španovica u Novo Selo. Naravno, novi stanovnici dobili su zemlju i vlasništvo nad španovačkim nekretninama i temeljem toga ustrojene su nove gruntovne i katastarske knjige. (spanovica.com)

Koliko mi je poznato, nije bilo nikakva pomaka u ispravljanju ovog pravnog apsurda koji kao da je iznjedren u  totalitarnom Zimbabveu, a ne u jednoj demokratskoj srednjoeuropskoj zemlji.
Bolje za Španovčane nije bilo ni nakon što su pisali predsjedniku Sabora Vlatku Pavletiću, a tražili su samo ono što svatko pošten traži - vraćanje otetog. Jesmo li i sami postali apsurd držeći prihvatljivim krađu, ali ne i zahtijevanje povrata ukradenog? Je li to uzrok svih naših gubitaka od posjeda do morala i pretvaranja u licemjerno makovo zrno?

Samo naselje Španovica imalo je 1941. godine 246 kuća sa oko 2000 stanovnika i 296 posjeda .Tijekom II svjetskog rata ,konkretno 5. i 6. listopada 1942. godine , selo je uništeno od strane partizanskih jedinica. Na taj dan smrtno je stradalo 142 Španovčana , a prije i poslije tog datuma još 258pa je ukupna brojka stradalih 400. Nakon završetka II svjetskog rata preživjeli stanovnici Španovice protjerani su, a kompletna imovina im je konfiscirana. Međutim, problem nastaje kada treba pomiriti dvije suprotnosti: s jedne strane, odredbe hrvatskog Ustava o nepovredivosti privatnog vlasništva(u ovom slučaju stanovnika Španovice koji su dobili imovinu od bivše države) i s druge strane, prava Španovčana na povrat imovine bez koje su ostali kao neprijatelji države. Temeljem svega iznesenog predlažemo slijedeće:
  • Agenciji za posredovanju u prometu određenim nekretninama ponuđeno je na prodaju 12 kuća u Španovici. U slučaju kupnje predlažemo da se te kuće ne prodaju novim vlasnicima već da se daju njihovim bivšim vlasnicima . Isto učiniti ako se pojavi još zahtjeva za prodaju
  • Istu stvar učiniti sa poljoprivrednim i šumskim zemljištem, dakle onim nekretninama koje su u vlasništvu države
  • Usporedbom starih i novih karata moguće je identificirati stare španovačke čestice . Temeljem članka 21. citiranog Zakona ,predlažemo da Vlada RH svojom odlukom prenese poljoprivredno zemljište, šume i šumska zemljišta, ne jedinicama lokalne samouprave i uprave već njihovim bivšim španovačkim vlasnicima.
Molimo Vas, štovani gospodine predjedniče Hrvatskog državnog Sabora, da razmotrite ove naše prijedloge i podržite ih u saborskoj raspravi. Uvjereni smo u njihovu opravdanost jer smatramo da stanovnici Španovice, Udbine, Boričevca i Zrina imaju pravo na povrat imovine bez koje su ostali kao narodni neprijatelji jugoslavenske države. (spanovica.com)



Ovaj debakl prava još uvijek kaska na istome mjestu jer nema volje da se ukloni ljaga propalog režima koji je gazio sva prava na koja se danas papagajski pozivamo misleći kako smo apsolvirali utopiju zvanu građanstvo. U svemu ovome ostaje nejasno na koji se način namjerava provesti povrat imovine kada povrat iste traži više vlasnika iz različitih političkih razdoblja, a što nužno dovodi do oštećenja jedne od strana. Hoće li se birati između vlasništva protjeranih i vlasništva planski naseljenih, etnički očišćenih odnosno koloniziranih? Ivo Banac tvrdi da je nakon vojno-redarstvene akcije Oluja izvršena kolonizacija bosanskih Hrvata na srpsku imovinu, te da će se, ako to ostane na snazi, ozakoniti etničko čišćenje. S obzirom na Bančevu tvrdnju i primjer Španovice, Udbine, Zrinja i Borićevaca, takvo je čišćenje već ozakonjeno. Naravno, Banca to pretjerano ne brine jer njegovu udrugu ne zanimaju baš pripadnici većinskoga naroda koji imaju "dovoljno mehanizama zaštite u državnim institucijama" (kako je svojedobno ustvrdio i sam I. Z. Čičak). No ovakve teme nisu samo dosadne raznoraznim udrugama za ljudska, građanska i ostala deklarativna prava, nego i medijskim moralistima koji strepe samo nad odabranim eritrocitima i leukocitima. Ispada da je u Hrvatskoj najteže biti Hrvat i možda je vrijeme da proglasimo 23. manjinu i damo joj šansu da i ona postane nečijom brigom.

Zavičajna zajednica Španovčana u Pakracu

homoludens @ 14:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 2, 2008
Pratim malo Istragu Nove TV i opet prilog o "antifašizmu" hrvatskih antifašista čiji je rezultat novih tristotinjak kostura na prostoru zagrebačke Pedagoške akademije, a za što je interes pokazalo i samo Državno odvjetništvo (napokon!). U to je antifašističko vrijeme prostor nekadašnje bolnice pretvoren u zatvor, a ranjenici su potom streljani i bacani u jame. Danas, nakon toliko godina, bezbrižan hrvatski čovjek (uglavnom nezainteresirano) kroči po leševima koje su zemlji ostavili osloboditelji, a o čijim se zločinima do devedesetih nije smjelo ni pomisliti (kamoli išta izreći). Već znam odgovore: dobre namjere i ideje ne mogu biti osuđene zbog pojedinaca. Da, to ste rekli i za Domovinski rat pa smo došli do najviših zapovjednih struktura koje danas sjede u Haagu čime je praktički sve niže od njih postavljeno pod  debeli upitnik. Promatrajući svu tu bandu (nebitno koje boje odore i nazivlja) koja je 40-ih godina prošloga stoljeća za sobom ostavljala leševe kao nasade gomolja, dođe mi na pamet pomisao da se u svim udžbenicima povijesti izbriše taj mutnjikavi dio  (ili pak moratorij kao što je to bilo uvedeno za srpsku djecu iz Podunavlja) jer očito da nitko normalan ne može biti objektivan i da se shodno tome zabrani svako javno spominjanje i veličanje persona iz tog razdoblja. Zašto? Zato jer svi oni imaju dovoljno putra na glavi da zauvijek budu istjerani iz pamćenja. Nikoga neće osiromašiti činjenica da ne uči o razdoblju o kojemu ni struka ne zna dovoljno, a i ta struka je žalibože jer je teško u Hrvatskoj naći povjesničara koji neće guditi u ideološke gusle (Goldstein, Jurčević...?). Možda je ovakvo mišljenje radikalno, ali sva ta kokodakanja oko prošlosti bez pokrića izuzetno unazađuju ovo društvo jer se najveći dio energije troši na to tko je veći antifašist i tko je koga i što oslobađao, a da su mnogi od njih (povijesnih veličina i povijesnih anonimusa) radili iste prljave stvari kao i oni protiv kojih su se borili. Najžalosnije je od svega što njihovi štovatelji danas tvrde da nije isto kada ti u potiljak presude crveni ili crni jer njihovi su se idoli borili za pravu stvar. Koju to? Nije li vrijeme da ovo društvo dobije i treću boju? Onu koja svoje postojanje ne opravdava eliminacijom drugog ma tko taj drugi bio.
homoludens @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 26, 2008

Slika preuzeta s: http://allergyadvisor.com

Jučerašnji je intervju s Jakovom Sedlarom u emisiji Nedjeljom u dva iznad svega bio naporan jer se Sedlar pokazao nevještim sugovornikom kojemu čak nije ni dovoljno poznata materija koju obrađuje u svom dokumentarnom filmu. Nadaleko je poznato kako je Aleksandar Stanković spretan i lukav novinar koji sugovornika uvijek nenadano dočeka iza ugla, no Sedlara nije ni morao dočekati jer je ovaj bio potpuno nepripremljen za razgovor o vlastitu filmu koji je na kraju ispao politikantskim uratkom budući da autor nije odgovorio odakle mu izvori za pojedine smjele tvrdnje (o tome kako je 90% hrvatskih Srba ustalo protiv Hrvatske i dr.). Neću ulaziti u umjetničke vrijednosti Sedlarova rada, ali opća je boljka hrvatskih autora tanka argumentiranost i pristranost njihovih dokumentaraca što ih u konačnici čini odbojnima publici. Gotovo pa možemo ustvrditi kako je u Hrvatskoj teško naći autora koji će korektno i politički neutralno pristupiti jednom povijesnom isječku s ovih prostora jer su to glavnom politički obojeni stavovi kojima je cilj izložiti se, a ne razložiti ono nejasno i implicitno informirati odnosno educirati pa nije ni čudo da takvi uratci u najvećem broju slučajeva za sobom povlače kontroverze.
Jednako je nespretno Sedlar objasnio svoja strahovanja o obnovi bratstva i jedinstva pod jednom zvijezdom. Da pitamo obični puk što o tome misli, možda bi nas zatekli rezultati takve ankete jer se upravo danas, više nego ikada, taj osiromašeni puk lomi između egzistencije (puna tanjura) i slobode (iskazivanja političkoga mišljenja i nacionalnog identiteta) i najradije bi oboje (pa i natrag u krilo Jugoslavije), ali ne ide jer zacementirana socijalna sigurnost ne ide uz kapitalizam. Dakako da uz relativno glasan nacionalizam u Srbiji nije moguća obnova zajedničke države, i to je naša sreća u nesreći. Međutim, od tih nacionalnih prepucavanja, ova društvo ima daleko veće probleme koji se mogu opisati u tri N: nekompetentnost (istina, manjine koja se smatra sposobnom za sve odnosno veliko ništa), nepismenost (većine) i nedemokratičnost (pluralizam je nešto na što nismo navikli, na što se pozivamo, a ne znamo ni odglumiti). Na svakome uglu ova tri čimbenika strše poput glogova kolca u đavolju srcu koje mi probadamo s tri P: politikanstvom, prepucavanjem, poltronstvom. Nekima bi već dosadilo pa bi iz dosade pokrenuli nešto produktivno, no mi se iscrpljujemo na prošlosti uvjereni da će naše promašene rasprave biti plodonosne i nešto razjasniti. Što može biti korisno u bubnjanju dvaju tabora koje odmjeravaju snage kao anti i anti? Sanader je rekao da je Hrvatska umorna od prošlosti, no Hrvatska je umorna i od promašene politike i ocvalih lica političara koji nikako da nas usreće umirovljenjem. Ako se moglo generale pobjedničke vojske, može se i časnike propalih ideja koji teško da mogu voditi i formaciju pčela. Njihovo petljanje u posao za koji nisu sposobni  i naličje pravne države (dovoljno je pratiti slučaj Mirjane Pukanić i izbora ustavnih sudaca za koji i sam Mesić kaže da je izvan europske prakse) su doveli do toga da mnogi žale za vremenom u kojemu je lakše bilo biti čovjekom, nego Hrvatom i političkim neistomišljenikom. Danas sve to možemo biti, ali što imamo od te forme? Fraze, parole i nacionalni ponos od kojih se ne živi. Bijesni na državu, neki su se okomili i na domovinu pogrešno ih izjednačivši, no najžalosnije je od svega što neki do danas igraju na kartu te sirotice kako bi na životu održali svoju promašenu viziju. I tu je potpuno nebitno jesu li lijevo ili desno jer je njihova politika zapravo proizvod nalik krumpiru koji se mora prodati prije nego se i izvana uvidi da gnjili. Ma i krumpirova bi zlatica žalila za Jugoslavijom.
homoludens @ 20:35 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 24, 2008

U Hrvatskoj je jako popularno slovo T. Ne T kao tapir, trijeska ili trolejbus, već T kao Tito, Tuđman ili Thompson (trebam li se vraćati sve do Tahija i kralja Tomislava?), a nažalost i kao totalitarizam (barem nam to nije bilo premrsko). Koliko je Titov duh još uvijek živ imali smo prilike vidjeti danas u Kumrovcu, tom biseru Hrvatskoga zagorja kojega je "sposobna" politika pretvorila u pustinjački kraj, a vrhunac svoje "učinkovitosti" je dosegla ukidanjem željeznice. Dovoljan je pogled na suprotnu obalu Sutle da se vidi što su napravili susjedi Slovenci, i to na manje plodnoj zemlji. Dok susjedi rade (i šišaju nas u gustoći naseljenosti i na državnoj razini), ovdje se hodočasti u poprilično zapušteni kraj samo kako bi se klanjalo idolu oko čijega lika i djela još nije postignut konsenzus: jednima je svetinja, drugima prokletinja. Dovoljno je usporediti izjave dvojice lijevo orijentiranih političara:

'Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži'- poručio je u Kumrovcu Tomislav Badovinac, predsjednik Saveza Društava Josip Broz Tito Hrvatske (totalportal.hr)
Badovinac je ustvrdio kako "glasnogovornici antikomunističkih i profašističkih nazora imaju otvorena vrata u javnim glasilima i elektronskim medijima". (dnevnik.hr)
Dodao je da je "jedan visoko pozicionirani znanstvenik" nedavno rekao da samo antikomunisti mogu biti antifašisti. "Znači - borci NOB-a, komunisti, pa i sam Josip Broz Tito po njemu nisu antifašisti pa postavljam pitanje protiv koga su se onda oni borili", zapitao je Tomislav Badovinac.

U samoj knjizi Kalinić tvrdi da je Andrija Hebrang nevina i još uvijek nedostojno pokopana žrtva unutar politbirovske frakcije Kardelj-Đilas-Ranković, kojoj je zeleno svjetlo za političku i fizičku eliminaciju dao Josip Broz Tito želeći se osloboditi potencijalnog rivala. (index.hr)


Uz slogan U mladosti je radost - u radosti je mladost, nameće se bitno pitanje: što smo svi mi skupa napravili za mladost osim što je još i danas kljukamo raznim ideologijama kao da je spas u ispiranju mozga i snovima o Drini i zemlji koja se prostire od Vardara do Triglava? Sposobni odlaze jer podobni i zaluđeni bolje plivaju u mulju, živi se za šuplje manifestacije i žalovanje nad prošlošću kojom se jedni ponose, a drugi stide (ne zaboravimo dodati da se radi o istome narodu s različitim tumačenjima povijesti). Ne postoji umjerenost: ne može se ostati neopredijeljenim, nezainteresiranim - mora se voljeti ili mrziti, uzdizati ili sotonizirati. Ako nisi lijevi, onda si desni, pa vrlo vjerojatno i komunjara odnosno ustaša. Radujemo se pomisli da će Srbija biti manja, iako nismo imali pojma o parafima i sporazumima koje su potpisivali oni s ove strane Dunava. Trenutno nam je najveći problem kakvu će poruku, pjevajući na središnjem zagrebačkom trgu, odaslati Thompson jer, eto, čovjek pjeva pjesme koje možemo definirati, ali ne i citirati njihov sadržaj. Još manje možemo naći sliku gdje Thompson paradira u ustaškoj odori, ali zato možemo naći "pevaljke" u četničkima pa su opet i više nego dobrodošle jer u tom slučaju "pesma nema granica". Ipak, na Thompsonove koncerte idu i neki lijevo orijentirani političari, a grad koji sponzorira koncert - za gradonačelnika ima socijaldemokrata. I, što ćemo sada? Kreirati ukuse u vrijeme kada su svima puna usta pluralizma, a jedva čekaju da drugima začepe usta?


"Taj čin percipirat će se recidivom maksimirskog ustaškog happeninga, što bi tada čitavom problemu dalo novu dimenziju, te u krajnjem slučaju proizvelo negativne posljedice po internacionalni ugled Republike Hrvatske i hrvatske državne interese u cjelini, a Zagreb stavilo na indeks gradova u kojem se nacionalističke poruke mržnje odašilju s glavnog trga, baš kao i 1941", navodi se u pismu kojeg potpisuju glavni tajnik Salamon Jazbec, kao i direktor Instituta Alen Budaj.Pismo završava molbom da se ne dogodi repriza maksimirskog koncerta ovog pjevača gdje je nemjerljivu štetu pretrpio Grad Zagreb i svi njegovi građani. (index.hr)

Dopuštam si odgovor na ovo: Nitko me na ovome svijetu ne može osramotiti kao pojedinca, pa ni par budala odjevenih u opravice kojima ni ne znaju pravo značenje. Međunarodni ugled Hrvatske i Zagreba ne može biti lošijim od onoga Austrije i Koruške u kojoj je guverner dobro poznati Jorg Haider ili pak Španjolske i Madrida u kojoj frankovci bezbrižno marširaju, a javnost je još uvijek podijeljena oko diktatorova lika i djela. Isto vrijedi i za sve one europske države u kojima se bilježi porast neofašista pa me zanima za što smo mi uistinu zabrinuti i ne stvaramo li od zabrinutosti još jednu paradu neukusa okomljujući se neprestano na iste pa čak i pogrešne?

Ovako je bilo u Madridu 2000. i 2005.:

On Saturday, several hundred including Franco's daughter Carmen and a group of a former dignitaries attended a memorial mass at Franco's burial site in la Cruz de los Caidos basilica, an enormous hillside mausoleum west of Madrid. (bbc.co.uk)

Thousands of people have attended a Mass at the burial site of Spanish dictator General Francisco Franco to mark the 30th anniversary of his death.(bbc.co.uk)


Ovako to frankovci bezbrižno rade u Španjolskoj.
Slika preuzeta s www.bbc.co.uk

Više je nego ikada prisutna paranoja od nekakvog neoustaštva u Hrvatskoj nego što bi to bilo realno očekivati u kolijevkama fašističke odnosno nacističke ideologije. Prebrojava se svaki kreten koji provocira crnom odorom, a kako je krenulo još će ispasti da su se Hitler i Mussolini zapravo ugledali u Hrvate. Dakle, molim da me Institut ne trpa u građane koji bi pretrpjeli nekakvu štetu jer niti slušam dotičnoga da se bojim za uši, niti vidim ustaše iza svakoga ugla da me ima tko zaskočiti svojom ideologijom. Dapače, neće me vidjeti niti jedna parada u kojima se kliče ovima ili onima; mentalitet stada mi je stran kao i svi oblici nostalgija u kojima "suze liju slijepe oči" jer još uvijek vidim i mislim vlastitom sivom tvari. Za kraj je možda bolje citirati službenu izjavu Vlade RH jer je to stav s kojim se polemizira ili ne polemizira, a ne s pojavama raznih spodoba i poluljudi koje još nitko nije naučio misliti vlastitom glavom pa to čine tuđom.

 (...) Vlada RH koja je tada u svom priopćenju naglasila kako "odbacuje pokušaje uporabe i isticanja znakovlja i pozdrava iz vremena ustaškoga režima iz Drugoga svjetskog rata", te da "suvremena hrvatska država počiva na vrijednostima Domovinskoga rata i na temeljima antifašizma kao i otpora prema svakom totalitarizmu", te je pozvala "sve sastavnice hrvatskoga društva, a posebno one koji imaju utjecaj na mlade, na njegovanje i promicanje vrijednosti na kojima počiva suvremena Europa". (index.hr)

Dakle, gospodo, vrijeme je da nas prestanete opterećivati sobom i svojim strahovima. Mi neki još uvijek vjerujemo u normalnost odnosno zdrav razum većine koja se neće napajati parolama i promašenim dernecima i koji žele gledati prema naprijed, a ne se osvrtati kao da su nešto zgriješili ili nekome ostali dužni.
homoludens @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 20, 2008

Ima nekih neodgovorenih pitanja koja me još uvijek muče. Čini mi se da se manipulira našim neznanjem i poluznanjem, širi potprostorna netrpeljivost kako bi se skrile neke činjenice kojima i vrijeme ide na ruku jer je sve manje živih svjedoka, a i pitanje je koliko ima interesa.

Fumić, koji je govorio prvi, kazao je kako razlog "zašto sam vrh Katoličke crkve zaobilazi Jasenovac, a posjećuje Bleiburg" leži u tome što je "Katolička crkva surađivala s tadašnjim ustaškim režimom. (index.hr)


  • Je li to razlog ubijanja franjevaca? Samo neki podaci:
I.  Mostarski Gradac, 6. veljače 1945. (Strijeljani, tu ukopani, a 1971. ekshumirani i ukopani u širokobriješkoj bazilici):
1. fra Krešimir dr. Pandžić, (1892.), profesor na gimnaziji, bivši ravnatelj gimnazije i bivši provincijal
2.  fra Augustin Zubac (1890.), profesor fizike i matematike

3.  fra Roland Zlopaša (1912.), profesor fizike i matematike
4.  fra Zvonko Grubišić (1915.), kapelan u Mostarskom Gracu
5.  fra Rudo Jurić (1925.), bogoslov
6.  fra Kornelije Sušac (1925.), bogoslov

II. Široki Brijeg, 7. veljače 1945. (upucani samokresom, ubačeni u ratno sklonište u vrtu samostana, tu spaljeni i zatrpani. Ekshumirani 1971. i ukopani u širokobriješkoj bazilici)

Krapina, 4. na 5. lipnja 1945. (Pobijeni u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva, ekshumirani 1992. Kosti nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na patologiji, pa vraćene i ukopane u temelje novoosnovane crkve Muke Isusove. Ukopani, dakle, u zajedničku grobnicu 22. listopada 2005.)

54. fra Metoda Puljić (1912.), župnik u Izbičnu
55. fra Darinko Mikulić (1919.), mladomisnik
56. fra Julijan Petrović (1923), bogoslov.

Od 66 ubijenih hercegovačkih fratara samo se zna za grobove njih 27-ice, a za grobove njih 39-ice se još ne zna. Dana 7. travnja 2005. otpočeto je s ekshumiranjem masovne grobnice u Zagvozdu, za koju mještani već odavna tvrde da su u njoj ukopani »pobijeni briški pratri«. Ekshumirano je 18 tijela koja se trenutno nalaze na Patologiji u Splitu. (fra.Mario Knezović)

Kazao je i kako su "oni koji su ih zatvarali dobili mirovine" te da "iz povijesti očito nitko ništa nije naučio, jer se zlo ponavlja". Kazao je i kako se za njih nitko nije pobrinuo da ih se obešteti. "A nema ni naznake da će se to dogoditi", dodao je. (index.hr)


  • Misli li na to (da iz povijesti nitko ništa nije naučio) kako su tijekom Domovinskoga rata pobunjenicima uredno isplaćivane plaće i mirovine dok mnogi branitelji iste kasnije nisu ni ostvarili?
Zorica Stipetić kazala je kako je Jasenovac "mjesto zločina nad Srbima i Romima, mjesto holokausta za Židove i mjesto nepravde za sve one koji se nisu slagali s aktualnom politikom". (index.hr)
  • Zašto nisu nabrojane sve etničke skupine? Ima li više i manje vrijednih?
Fumić je dodao da bi trebalo tiskati "barem još tri takve knjige" da bi se spomenule sve žrtve ustaškog režima. (index.hr)
  • Slaže li se da bi bila dovoljna i jedna knjiga koja bi bez ideoloških prenemaganja spomenula sve žrtve ratnih zločina bez obzira na stranu u ratu? Je li bitna istina ili ideologija?
"Žrtava Jasenovca sjećamo se kao stvarnih osoba koje su izgubile svoje živote, a ne samo kao broja", kazao je Luka Bebić. (index.hr)
  • Slaže li se da s brojkama manipuliraju sve strane i da ne možemo nanovo nesvjesno manipulirati podacima koji nemaju potvrdu?
Predsjednik Stjepan Mesić u svom se govoru prisjetio bivšeg predsjednika SAD-a Dwighta Eisenhowera, koji je zatražio da se zločin koji se događa snimi "jer će se jednog dana naći neki gad koji će reći da je sve to izmišljeno". (index.hr)
  • Slaže li se da je tako trebalo učiniti za sve zločine? Neki, naime, tvrde da se na Bleiburgu ubilo 20 ustaša. Sudeći prema presudama u Haagu, ni stvarna rata nije bilo, nego, eto, dva se susjeda igrala rata pa igru proširila i na susjedna sela.

Podsjećam:
"Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali." (Milovan Đilas, 1979.)


"I danas ima gadova koji će reći da je sve ovo bilo izmišljeno", kazao je Mesić, ddoavši: "Mi ne zaboravljamo!". (index.hr)


  • Slaže li se da ne treba skrivati kako je Jasenovac ljaga i partizanske vlasti koja je uredovno vrijeme preuzela od ustaša? Logor je, naime, radio do 1948. I to ne kao pučka kuhinja. Napominjem, tko misli da se time ocrnjuje hrvatski antifašizam je licemjeran kada inzistira na istini.
"Građanke i građani, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi", riječi su kojima je Mesić započeo razgovor, upozorivši kako je živih svjedoka zločina u Jasenovcu sve manje, a "tek kada ih gotovo ne bude, postat će važno kolika je važnost tog okupljanja". Pozdravio je sve, obećavši kako će i iduće godine doći na komemoraciju. (index.hr)
  • Slaže li se da je sve manje svjedoka svih zločina i da tek nastaje plodno tlo za manipulacije? Očito da nam treba neovisna stručna komisija sastavljena od stranaca koji nemaju pojma što je i gdje Balkan. Vjerujem da bi bili daleko objektivniji. U suprotnom ćemo sami sebe pojesti.
Ne zalažem se za nametanje kolektivne krivnje niti ocrnjivanje jednog pozitivnog pokreta antifašističkih ideja i djelovanja. Zalažem se za uspostavu objektivnog i samokritičnog ponašanja prema kojemu postoji ocoubojica.Oni što su pobijedili nisu automatski oslobođeni odgovornosti počinjenja zločina, niti njihove zločine smijemo relativizirati i čak ih simpatizirati jer onda nismo ništa bolji od druge strane. Promijenit ću ovo mišljenje ako mi netko dokaže da postoji razlika između metka u potiljak i bačenih kostiju jednih i metka u potiljak i bačenih kostiju drugih. Do tada ću nas smatrati licemjerima kojima je pravda samo ona krojena po njihovim mizernim kriterijima nedostojnima čovjeka.
homoludens @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 17, 2008
U Hrvatskoj se opet baca prašina na temu Bleiburga i Jasenovca. Valjda ću dok živim morati čitati o bijesu jednih prema drugima, pokušaja da jedni minoriziraju i sotoniziraju druge, a zapravo se radi o tragičarima čije su svađe podijelile podijeljeno. Informacije radi, Drugi je svjetski rat odavna završen, zna se tko su pobjednici, a tko pobijeđeni, zapravo, zna se sve osim ukupnog broja razasutih kostiju, pa se na tom polju već desetljećima vodi dvoranski rat koji očito neće biti završen ni u narednim desetljećima. Mladi antifašisti grada Zagreba javili su se u povodu odluke Hrvatskoga sabora kojom se veća novčana sredstva izdvajaju za obilježavanje blajburške tragedije, a pet puta manje za onu jasenovačku. Dakako da je neobično, pa čak i nepravedno što se za ove dvije tragedije jednoga naroda izdvaja različita količina novčanih sredstava. No, s druge strane, jednako mi je promašeno da mladi antifašisti pokušavaju umanjiti Bleiburg kako bi naglasili nepravdu u raspodjeli novca.

Na samom početku postavlja se pitanje čemu toliki novac za obilježavanje obljetnice Bleiburga? Provodi li se revizija prošlosti tako što se tamo slavi kapitulacija ustaške vojske koja je u četiri godine odgovorna za smrt 191.206 ljudi, od čega su 126.642 osobe ubijene kao žrtve terora, ili se pak tamo odaje počast žrtvama ubijenim na Bleiburgu?", pitaju se mladi antifašisti grada Zagreba. (Index.hr)

Glavno pitanje nije čemu toliki novac za obilježavanje Bleiburga, već zašto tako malo novaca za obilježavanje jasenovačkoga proboja (ne zaboravimo pritom da je država izdvojila nešto više od milijun kuna za obnovu spomen-obilježja). Također, licitiranje tisućicama postaje čak i bezobrazno, i u Jasenovcu i na Bleiburgu su ubijeni ljudi, i to, nota bene, bez ikakve sudske presude. Ako je to nekome poželjno i normalno, onda ne znam što je nenormalno i kako definirati zločin uopće. Danas u Haagu tužiteljstvo pokušava dokazati je li bilo pretjerana granatiranja Knina, nadmudruju se je li zgrada pogođena s 5 ili 5 tisuća projektila, a ovdje, po dobrom hrvatskom običaju, lud zbunjenome dokazuje da nije problem ako te zaborave osuditi, ali ne zaborave ubiti. Čak i da je točno (a mi zapravo i ne znamo što je točno jer se desetljećima izbjegavao taj dio prošlosti) da je na Blajburškom polju bilo samo vojnika, to ne opravdava ponašanje nad ratnim zarobljenicima (sjetimo se suđenja za Loru). Netko će reći: Pa bio je rat. Ako je tako, čemu višedestljetna netransparentnost, skrivanje, zatiranje?

Ako je ovo prvo, onda Hrvatski sabor djeluje protivno Deklaraciji o antifašizmu, koju je sam donio 2005. godine. No, ako je ovo drugo, onda se postavlja novo pitanje: zašto se izdvaja tako ogroman novac za obilježavanje smrti jako malog broja ljudi? (Index.hr)
 
Analogno ovoj izjavi, sva ona stradanja za koja se procijeni da je stradalo "malo i premalo" ljudi bi automatski trebalo brisati iz kalendara. Dakle, opet se kreće pogrešnom retorikom, umjesto da se inzistira na povećanju novčanih sredstava za obilježavanje jasenovačke tragedije, stalno se pokušava umanjiti stradanja druge strane. Što se dobiva selekcijom kostiju? Ništa doli produbljuje sukob. Tiom gore što smo svi mi doslovno nahuškani određenim, ali pomno selektiranim informacijama.

Prema tome, ako se želi odati počast žrtvama neka se to napravi na onim mjestima na kojima su ubijeni, a to su mjesta poput Kočevskog Roga, Maribora ili pak Tezenske šume. Bleiburg je bio, a i ostat će mjesto gdje se među ostalim vojskama predala i ustaška vojska, a ne mjesto stradanja nevinih ljudi. Uporno ga se želi prikazati kao mjesto stradanja hrvatskog naroda, no istina je da se hrvatski narod nikad nije i nikad neće poistovjetiti sa zločinačkim ustaškim pokretom", navodi se u priopćenju.

Dobra je strana ove izjave što se, a što se u jednoumlju nije moglo ni izgovoriti ni čuti, ovdje priznalo da je i druga strana posegla za nimalo časnim metodama koje su provođene, nota bene, i na maloljetnicima. Neki mi pripadnici i skupine ovoga društva nikada nisu bili jasni - maksimalno bi se iscrpljivali da dokažu kako drugima ne treba dati određena prava misleći kako će tada za sebe ostvariti još veća. Nisam za to da se stvaraju novi prijepori u ovom narodu izmučenu već od silnih umjetnih podjela; manipuliranje brojkama, uvećavanje i umanjivanje zla i zločina ne može nikome koristiti. Koliko smo uopće zainteresirani za utvrđivanje činjenica govori i veći interes slovenske strane i slab interes pokretanja ikakvih istraga s hrvatske strane obzirom da se radi o ljudskim, a ne psećim kostima.

Slovensko Ministarstvo rada i socijalne skrbi te državna Komisija za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta naložili su da se nastave sondiranja nekadašnjeg protutenkovskog rova u Teznom pokraj Maribora. Istraživanje je potvrdilo da je rov u Teznom zapravo masovna grobnica u kojoj su partizani nakon završetka rata vršili egzekucije zarobljenih hrvatskih vojnika. Istraživanja u Teznom vode dr. Mitja Ferenc, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta u Sloveniji, i Pavel Jamnik, šef kriminalističkog odjela u MUP-u Slovenije. "U posljednja dva dana izvršene su sondaže na duljini od gotovo tisuću metara jarka. Sve su sondaže bile pozitivne. Po cijelom jarku, ispod  jednog metra zemljane površine nalazi se sloj posmrtnih ostataka u visini od jednoga do jednog i pol metra. Pretpostavljamo da je u jarku od 15.000 do 20.000 kostura.Iako ispitivanja to tek trebaju potvrditi, računa se da oko 80 posto ubijenih oko Maribora čine Hrvati, iako su u Mariboru izdvajani i crnogorski četnici koji su bježali u Austriju, a po nekim svjedočenjima tu je i sovjetska Crvena armija ubijala Kozake koji su surađivali s Nijemcima. Žrtve su uglavnom bili pripadnici vojske NDH i manji broj crnogorskih četnika. Postoje spekulacije i o posmrtnim ostacima Kozaka, međutim, to nije potvrđeno", izjavio je prof. Mitja Ferenc koji kaže da je to, najvjerojatnije, najveća hrvatska masovna grobnica. Pretpostavku o broju žrtava dr. Ferenc izvodi iz činjenice da je 1999., kad se na dijelu jarka gradila autocesta, na samo 75 metara duljine pronađeno 1179 ljudskih kostura. Slovenska vlada je 2003. predložila Vladi RH sporazum o istraživanju i zbrinjavanju posmrtnih ostataka žrtava iz 2. svjetskog rata. Takav ugovor Slovenija ima, naime, s Italijom i Njemačkom, međutim, službeni Zagreb nije odgovorio na inicijativu iz Ljubljane.

Dakle, i ovdje postoji samo jedno bitno pitanje: zašto je danas ovakvo ponašanje u ratu i poraću zločin, a tada to nije bio i iz čega se crpi opravdanje za ono tada i osuda za ovo sada? Ma koliko mi bilo svejedno za ovu temu jer ne želim živjeti život svojih djedova i pradjedova, ne mogu pojmiti to konstantno prenošenje sukoba iz jedan u drugi vremenski period, a da gotovo nitko, osim potrebe da optužuje i podmeće drugoj strani, nije imao potrebe osvijetliti ono o čemu govori i tako izaći iz mraka neznanja. A možda je moj problem što pokušavam jednako gledati na smrt i posmrtne ostatke. Ovaj tekst želim završiti izjavama obje strane pa vi sami prosudite što je istina i koliko je uopće ima. Im li interesa da se otkrije istina ili je cilj samo da se promovira ona svoja.

Da je nakana zapovjedništva partizanske vojske bila spriječiti predaju hrvatskih izbjeglica saveznicima, svjedoči i slijedeći brzojav Josipa Broza Tita kao vrhovnog zapovjednika te vojske, koji je on poslao kao zapovijed 13. svibnja 1945. godine, dakle nakon završetka rata. Taj brzojav glasi: »Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presjekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rajona Celja pravcem Šoštanj-Slovenj Gradec, kako bi koncentrirali napad na uništenje ove grupe. Tito.« (Izvornik toga brzojava nalazi se u »Vojno-istorijskom institutu« u Beogradu). Dodajmo tome izjavu Titova generala Koste Nađa, čija je treća armija bila odgovorna za sudbinu hrvatskih vojnika i civila koje je britanska vojska u Austriji predala Titovim partizanima. U beogradskom tjedniku »Reporter« od 13. siječnja 1985. (str. 26) Nađ izjavljuje da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da »prirodno, na kraju smo ih likvidirali«. Nađ dodaje da je odmah javio Titu o ovom »uspjehu« i da je to bio »zadnji ratni izvještaj u Drugom svjetskom ratu«.
Da su Englezi i prije izručenja na Bleiburgu znali da Titovi komunisti ubijaju sve one za koje misle da će biti zapreka njihovoj apsolutnoj vladavini, svjedoči, među ostalim, i izvješće koje je engleski veleposlanik u Vatikanu poslao svome ministru vanjskih poslova Anthonyju Edenu 11. svibnja 1945, dakle četiri dana prije blajburškog izručenja Hrvata. U izvješću stoji i sljedeće: »Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke partije. Počeli su s likvidacijom svih sumnjivih elemenata, ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima.« U tome izvješću od 16 stranica britanski veleposlanik opisuje pokolje u Dubrovniku, Metkoviću, Ljubuškome, Makarskoj, Mostaru, Širokom Brijegu i Sinju. Veleposlanik navodi da su ta ubijanja bez suđenja i presude bila unaprijed planirana (»Hrvatsko slovo« od 1. 12. 2006). Pa ipak, nepuna četiri dana nakon toga saznanja Britanci na Bleiburgu šalju hrvatske zarobljenike i azilante Titovim partizanima u sigurnu smrt.Prema konvenciji o genocidu iz 1948. godine, genocid se sastoji u napadu na određenu rasu, naciju, etničku ili vjersku skupinu s namjerom da se ona eliminira ili smanji u broju, ubijajući ili ozbiljno ranjavajući znatan broj njezinih članova ili pristaša, ili izlažući ih uvjetima za koje se računa da će uništiti ili smanjiti taj kolektivni entitet. Za zločin genocida je, dakle, potreban zločinački čin (actus reus) i zločinačka namjera (mens rea) da se ljudi unište baš kao pripadnici (među ostalim) određena naroda. A to se upravo dogodilo na Bleiburgu, Kočevlju, »križnome putu«, Macelju i mnogim drugim dosada otkrivenim i neotkrivenim masovnim stratištima diljem naše zemlje. (prof.dr.sc. Branimir Lukšić, izlaganje u Splitu 22. 05. 2007. objavljeno u Glasu Koncila, 22 (1719), 03. 06. 2007.)

"Bleiburško je polje simbol zbivanja kraja Drugoga svjetskog rata, a ne mjesto pogubljenja", rekao je Ivan Fumić, bivši predsjednik SABA. Ustvrdio je da se "sve što se događalo, događalo nakon zarobljavanja, a ne na Bleiburškom polju, ali je ono uzeto kao simbol". Kazao je da je "obišao Bleiburško polje", da je "otišao na groblje u Bleiburg" i da je "tamo zakopano 20 ustaša koji su se sami ubili". Rekao je da su kod Macelja ubijeni četnici, na Kočevskom rogu slovenski bjelogardijci, a hrvatski vojnici (ustaše i drugi) ubijeni su kod Maribora, kod Tezna i nešto na Križnom putu, a nikako na Macelju i u Jazovki, za koje se također govori o golemu broju ubijenih. "Činjenica jest da je kod Maribora ubijeno 1500 ustaša čuvara jasenovačkog i drugih logora, da je i putem ubijen određen broj osoba, što mi osuđujemo, jer su ubijeni bez suđenja i ikakva kriterija. Iz izvještaja jugoslavenske armije proizlazi da je na taj način nakon Bleiburga ubijeno 12.000 do 14.000 osoba", navodi Fumić. Rekao je da osuđuju što su ljudi nakon svršetka rata uzeli pravdu u svoje ruke. "Možda bi mnogi ionako bili strijeljani, ali je to stvar suda, a ne proizvoljne pravde koje je bilo dosta nekoliko dana nakon svršetka rata", rekao je Fumić i dodao da je tako, "na žalost, u svim ratovima i u svim zemljama". Glavni urednik Zbornika Juraj Hrženjak rekao je, uz ostalo, kako su se "zalagali da Zbornik bude temeljen na objektivnim istinama u onoj mjeri u kojoj su do istina mogli doći; ne tvrdimo da je to krajnja istina, ali se zalažemo da se nastave istraživanja". I Hrženjak je ustvrdio da "na Bleiburgu nije bilo nikakva masovna ubijanja, pogotovo ne od partizana. Bleiburg nije nikakva grobnica Hrvata i Hrvatske, nego je Bleiburg završetak borbe za slobodnu, antifašističku Hrvatsku. Na Bleiburgu se predao najratoborniji, najmilitantniji, najzločinačkiji dio ustaša i četnika koji su se željeli prebaciti na teritorij koji je bio pod okupacijom Engleske i Amerike". Englezi su ih izručili partizanima, tu su razoružani, a dio koji je uspio pobjeći pucao je iz obližnjih šumaraka po onima koji su se predavali i tu je nekoliko žrtava bilo i među partizanima, i među civilima, i među domobranima, i ustašama koji su se predali, ustvrdio je Hrženjak. (www.hakave.org)

Također, nije zanemarivo ni citirati dio propovijedi kardinala Josipa Bozanića na euharistiji povodom 62. obljetnice blajburške tragedije. Ovaj dio izdvajam kao prpoznavanje izvorišta svih sukoba odnosno uzroka relativizacije jednih u korist drugih bez obzira na stranu u ratu pa stoga nije neobično što se u prijeporima na relaciji Bleiburg - Jasenovac koriste uvijek isti argumenti. Na žalost, čak i kada je u pitanju novac.

"Kako to da ni nakon 60 godina od tog stravičnog zločina nitko nije odgovarao bez obzira na to što još ima dovoljno svjedoka i prikupljenih svjedočanstava". Pri tome je pozvao hrvatske vlasti da istraže te zločine. Kako to da se još ne može, barem na načelnoj, ako ne i na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskog naroda. Zašto se još ne može dovoljno jasno čuti glas koji govori da se na tom polju nije poštovao život, da su bez ikakva suda i dokaza krivnje poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata.

Bozanić nadalje iznosi kako je jedan od najbližih Titovih   suradnika Milovan Đilas 1979. posvjedočio: "Da budem iskren,   mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom   su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini   zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto   sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što   smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali ."Bozanić od države očekuje sve  ono  što svaki građanin očekuje, a to je da državne institucije   učine ono što su po zakonu dužne: istraže te zločine i objave   tko je kriv za njih, da se jasnije očituju o komunističkom režimu   i nedjelima koja je taj režim planirao i sustavno provodio, te  da  se na temelju istine promiču one vrijednosti koje nisu u  skladu  s komunističkim krivotvorinama, ni u povijesnom ni u svjetonazornome  smislu.

"Crkva ne smije prešutjeti ni žrtve tzv. fojbi, o strašnim mjestima smrti, o jamama i stradanjima koja su za sobom ostavili fašizam i komunizam. Kao Crkva danas govorimo da su takva mjesta nastala tamo gdje je iz života izguran Bog. Vrijeme rata, a još manje poraća, ne može biti nikakav izgovor. Tamo su i za vrijeme fašističkoga i za vrijeme komunističkoga terora stradavali svećenici, vjernici i vjernice jer kršćanstvo ne može mirno suživjeti niti s jednom neljudskom vladavinom. U Hrvatskoj se olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdanih težnja i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova. Stoga ne čudi nas što se rasprava vodi između krivaca i njihovih sljedbenika s raznih strana, kako onih koji podržavaju partizanske zločine, tako i onih koji se ne žele odreći fašističkih težnja i osuditi svoje zločine.
Dok danas ovdje komemoriramo strašnu bleiburšku tragediju, s grozom mislim i na jasenovački ustaški logor. Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženog Alojzija Stepinca, koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, 19. veljače 1943. godine, jasenovački logor nazvao 'sramotnom ljagom', a za ubojice u njemu izjavio da su 'najveća nesreća Hrvatske'. Kao kršćanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena kada bih i u primisli nosio opravdavanje nečijega zločina. Ta zar netko uistinu misli da boli nedužnih koje su prouzročili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No, jednako tako bio bih nedostojan čovještva kad ne bih prokazivao laž i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu. Iz poštovanja prema svim žrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago što se posljednjih godina učinio pomak u stavovima koji ublažavaju propagandnu zaglušnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme 2. svjetskoga rata kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka. Bleiburška tragedija i sve ono što je slijedilo uvod u zločin puno širih razmjera ostavila je pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskog naroda jer je ubijen, ušutkan i raseljen veliki broj intelektualaca, posebno katoličkih svećenika, redovnika i redovnica kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja. Od tada pa do danas na Crkvu se u našem narodu baca ljaga i sjena krivnje koju Crkvi nijedan analitičar koji drži do istine i teži k objektivnosti ne može pripisati, istaknuo je kardinal. (dnevnik.hr, 13. 05. 2007.)
homoludens @ 12:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008
Sit gladnome ne vjeruje, Hrvat Hrvatu ne vjeruje...i mogli bismo tako unedogled. Možda je više nego ikada dobrodošla knjiga Slavka Degoricije (voditelj izaslanstva za pregovore s lokalnim srpskim vlastima u Domovinskome ratu) Nije bilo uzalud jer ista:

(...)svjedoči o naporima hrvatskih vlasti s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu da probleme s pobunjenim Srbima riješe mirnim putem, odnosno pregovorima. (Hina)

Nije nebitno ni to što su knjigu predstavila trojica povjesničara: Željko Holjevac (docent na Filozofskom fakultetu), Ante Nazor (ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata) i Franko Mirošević. Bitno je iz tog razloga što se do sada svatko smatrao društveno i strukovno relevantnim tumačiti ono što su samo spoznajno napipavali. Tako su svi sve znali o pregovorima s pobunjenim Srbima, neki još do danas tupe svoje izlizane fraze kako rata nije trebalo biti, a jedan akademik (Bilandžić, op.a) je otišao toliko predaleko da tvrdi: Nemam argumenata, ali stojim iza toga da je Tuđman dijelio Bosnu. Ako je i od akademika, previše je. Degoricija o Tuđmanu kaže sljedeće:

Franjo Tuđman je bio osoba široke političke kulture, koji se zauzimao da se kriza riješi demokratskim sredstvima, i čovjek snažne volje koji je odlučno štitio hrvatske interese kao znanstvenik i političar. Nije bio  'dobroćudan pregovarač', već je žestoko ratovao u obrani hrvatskih interesa. (Hina)

Da podsjetim, Degoricija se razišao s Tuđmanom zbog osoba kojima se ovaj okružio (od Šuška preko Pašalića do inih). Dakle, ni zbog kakve državne politike ili tobožnjeg dijeljenja Bosne. Zanimljivo da su danas najveći kritičari hrvatske ratne politike 90-ih oni koji su je bespogovorno slijedili (pa su naglo progledali poslije Tuđmanove smrti) i tako se gotovo približili mišljenju mnogih građana BiH o "zločestoj" maćehi, a koje je upravo ta zlica sklonila u bolnice i hotele. Pomogni sirotu na svoju sramotu. Oni mudrijaši koji pak tvrde da rata nije trebalo biti, svoju izjavu upućuju na pogrešnu adresu jer su s hrvatske strane bile iscrpljene sve mogućnosti i mirnim se putem očito nije moglo ništa riješiti. Dakako, postavlja se pitanje je li ga druga strana uopće htjela ili je namjerno navodila na ratni scenarij. Naravno, kada su ovdje ikoga zanimali uzroci? Zato nam se povijest nekontrolirano ponavlja.Gotovo znanstveno djelo, Degoricijina će knjiga dati veliki doprinos u pisanju jedne objektivne povijesti u čijim se epizodama neće naći gluparije poput salveta sa iscrtanim granicama (Degoricija je to nazvao podmetanjem medija), već jedan zdrav pogled na razdoblje o kojemu će se svjedočiti, a ne konstruirati priče po volji ovih ili onih. U ovoj zemlji svi sve znaju, stručni su i prestručni na svakom koraku i u svakom području, bez ijednog se podatka i dokaza usuđuju davati procjene i ocjene događaja kojima nisu ni slučajni svjedoci, te tako (ne)namjerno stvaraju pseudopovijest čije će pojedine periode biti nemoguće vratiti povijesti. Hoćemo li se opet sramiti svoje prošlosti (možda i cijeloga Domovinskog rata) zbog nekoliko pogrešnih ljudi? Hoćemo li se opet sramiti cijele ideje o samostalnosti zbog ratnog profiterstva (kao da je to samo hrvatski brand)? Hoćemo li još narednih pedeset godina kukati kako su nas prevarili, a svake ćemo četiri godine prve zamjenjivati drugima, a druge prvima i tako od samoga početka 90-ih? Bijesni smo na devedesete i ljude iz devedesetih iako je to bilo jedino vrijeme kada smo uistinu bili pobjednicima, država se stvarala, bila je manje zaduženija nego danas, nismo se međusobno tako loše podnosili jer smo imali cilj, nije nam bilo bitno tko nam pomaže, niti smo odbijali novac od danas omražene dijaspore. Danas živimo kako živimo, zaduženi preko glave zadužili smo i unučad, uvoz (čak i mlijeka) nam višestruko premašuje izvoz, svaka europska šuša nam naređuje kako se trebamo ponašati, granični sporovi, negiranje Badintera, nasilje među djecom, mladima i ine zapadnjačke gluparije koje nismo zaboravili uvesti (s izuzetkom istočnjačkog turbofolka). Konačna bilanca: izgubili smo od sebe samih. Čovjek s 11 vojnih odlikovanja  koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu, pilot Paul Tibbets, je kazao:

I'm not proud that I killed 80,000 people, but I'm proud that I was able to start with nothing, plan it and have it work as perfectly as it did.


Mi se ne ponosimo ni onim pozitivnim. Toliki smo nacionalisti da nismo u stanju za državni blagdan postaviti zastavu na stijeg (ipak se nećemo natjecati s Amerikancima, zar ne?) Koji ćemo to ponos ostaviti djeci? Ponos kojega ima svaki narod i koji nema veze s gluparijama nacionalističkoga tipa (na žalost, i terminologija nam klizi pod jezikom pa smo svaki patriotizam protjerali bojeći se da će nas optužiti za nacionalizam). A da ne govorim o tome kako su neki jedva čekali trčkarati po bijelome svijetu i tužakati vlastitu domovinu pod izgovorom da ovdje ništa ne mogu riješiti. Na takve se razine jedan Slovenac nikada ne bi spustio jer nitko normalan ne čini ono što mi znamo činiti: potcjenjivati svoje, precjenjivati tuđe. Na našu nesreću, to je već općepoznata stvar pa jedan Joško Joras postaje glavnicom spora sa susjednom državom. Bojim se da smo pogrešno shvatili lekciju o sagibanju glave. Nigdje ne piše do poda, nigdje.

Tonight, I am proud of France and I am proud of the French. (Jacques Chirac)

Zbog svega je ovoga bitno da relevantni ljudi pišu o bitnim stvarima, a ne da pseudoautori preuzmu kormilo nad poviješću kada već to uspješno čime nad sadašnjošću servirajući svoje neznanje i loše namjere jer, eto, imaju mogućnost soliti javnost.
homoludens @ 12:10 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 23, 2008
Znam da se većina čitatelja ovih stranica rastopila nad tekstom cijenjena blogera theworldisminea koji je odaslao ispriku u ime velika broja onih što su još zaluđeni idejom velike Srbije. Odmah najavljujem da, iako je iznimno cijenim, ne vidim koristi od isprike pojedinca u ime kolektiva, i to prvenstveno stoga što 47,9% tog kolektiva (preko 2 milijuna ljudi ili pola od ukupne populacije u Hrvatskoj) daje glas radikalu čija je politika za sobom ostavila 15 000 leševa. Oprostite, nimalo mi ne zvuči utješno kada više od dva milijuna ljudi glasuje za osobu koja sanja  raskomadanu  Hrvatsku. Kako ja kao pojedinac mogu vjerovati kolektivu s takvim izborom u kojemu demokratski kandidat dobiva samo bijednih 2,6% više glasova, u kojima službena politika borbu protiv četničkog terorizma naziva etničkim čišćenjem (Tadić o Oluji, op.a) prešućujući aktivnu ulogu prijašnje službene politike, ali i svojih državljana, u takvom djelovanju, i to danas, u 2008. godini. Istodobno, ta politika traži podršku u borbi protiv, prema njihovoj tvrdnji, albanskog terorizma, i to nakon što je 10 000 Albanaca ubijeno, a njih milijun protjerano. Kako da vjerujem i pojedincima i kolektivu pored takve politike? Pored politike koja prijeti nepriznavanjem granica drugoj suverenoj državi ukoliko ova suvereno odluči čiju neovisnost želi ili ne želi priznati, u kojoj se implicitno poziva na scenarij iz 1991., priziva separatizam, primitivno pale zastave, drugim riječima - najavljuje terorističko djelovanje. Samo da ovu svoju tvrdnju pojačam izjavom Nevena Mimice:

Hrvatska se Vlada prema uličnim neredima, koje su pokazatelj vandalizma, pa čak i terorizma (...) (www.javno.com)

Što znače parole Ne damo Kosovo i najavu kako će se rješenje ovog problema tražiti mirnim putem. Kako će se nešto ne dati bez upotrebe sile? S druge strane, moje mi iskustvo sudjelovanja na raznim forumima daje još dodatni uvid u ovu problematiku: na prste jedne ruke mogu izbrojati korisnike iz Srbije koji će priznati velikosrpsku politiku 90-ih, etnička čišćenja od Hrvatske do Kosova, a samo vam manjina neće spominjati ustašku majku. Ovime ne kažem da Srbi kao narod ne valjaju, da ne treba imati dobrosusjedske odnose jer bi to bila čista generalizacija s primjesama ksenofobije, ali držim da treba biti oprezan u prevelikom zbližavanju dokle god politika ima obrise ideja iz 90-ih. U ovom nam trenutku treba dostojanstvo Židova nakon Drugoga svjetskog rata koji su cijenili svoje mrtve. Mi to na žalost niti znamo, niti činimo. Čak nam nije neugodno nastupati u gradu u kojemu ti pale zastavu i uništavaju veleposlanstvo. Toliko o beskičmenjaštvu. Dragom blogeru mogu samo reći da cijenim njegov istup i da može biti ponosan što je nadvladao slabosti svoga društva. Nije lako ostati svojim i na pravom putu pored opće zaluđenosti mitovima.
homoludens @ 15:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008

www.hdpz.hr - Jazovka

Izjave kako je skup kojim se traži izjednačavanje žrtava  odnosno svih zločina, ustaški dernek, izraz je najobičnijega licemjerstva.  Autori ovakvih mišljenja su izgubili svaki kredibilitet jer je očito da im nije stalo do istine, već samo do politikanstva i premetanja ideologije. Dotični se ponašaju kao da im je netko otkrio kako im je ljubljeni otac umiješan u zločin na što je njihov komentar: to ne može biti istina, otac mi je i to je dovoljan dokaz da nije kriv . Vidim li samo ja potpunu neprincipijelnost i dvostruka mjerila? Tim uplašenima treba reći da ništa nije utvrđeno jednom za svagda (napustili smo teoriju o geocentričnom sustavu, zar ne?), da novi dokazi ne mogu biti zanijekani nečijom fanatičnošću i da se istima ne mogu poljuljati temelji sazidanog, već samo ispraviti neka pogrešna saznanja. Drugim riječima, nitko nije doveo u pitanje narodnooslobodilačku borbu i antifašizam, ali da na tisuće laika znanosti tupe o nečemu čemu nemaju pojma, a još manje pristup dokazima je krajnji dilentatizam. Također, par idiota odjevenih u ustaške odore, kao i Schwartzovo baljezganje o Trgu Ante Pavelića su izrazi provokacije i nemaju veze s onim bitnim - idolopoklonstvo zamijeniti povijesnim činjenicama. Želimo li reći da je Ivo Banac desničar i proustaški orijentiran? Ne budimo neozbiljni. Doznali smo nedavno da su Poljaci nakon Drugoga svjetskog rata ubijali Židove. Znači li to da Poljaci nisu antifašisti? Ne znači. Svojedobno smo  (u emisiji Nedjeljom u dva) od uglednoga psihijatra Kleina, inače Židova, doznali da su neki Židovi nakon rata njemačku novorođenčad ubijali izgladnjivanjem . Znači li to da Židovi nisu bili  žrtve? Ne znači. Zanimljivo je da su se gotovo sve bivše komunističke države odrekle svojih velikih vođa i uglavnom diktatora, no ovdje mit uspješno egzistira bez obzira na vrišteće dokaze.

Za vrijeme gradnje ceste koja povezuje Hrvatsku i Sloveniju, u Maceljskoj su šumi pronadene masovne grobnice s ostatcima ljudskih tjela, vise od tisucu kostura, a racuna se da je to samo deseti dio od tijela koja ce biti jos otkopana. Rijec je o tijelima hrvatskih vojnika i civila koje su partizani sprovodili na Kriznom putu od Maribora prema hrvatskoj granici (sa Slovenijom). (Hrvatski vjesnik, Austrija)

Svoju priču imaju Bleiburg, Jazovka i mnoge druge jame. Samo jedno od tužnih svjedočenja:

U koloni su uglavnim vojnici bez oružja, civili, a u odorama željezničari, poštari i sl. U koloni su bili i prijatelji moga oca: tuzlanski dimnjačar sa suprugom i šef slanog bunara sa suprugom, te jedan hercegovački željezničar, poznanik mog oca. Kad su se susreli otac ga je pitao zašto se on povlači kad ima dva sina u partizanima, a on mu je odgovorio: "E, moj Stipe. Sinovi su bili daleko, a dok oni dođu komšije odsijekoše glavu". Ovo mi se duboko usjeklo u pamćenje. (...)Gospodine Predsjedniče, mnogi ljudi iz ove kolone su uskoro grubo pobijeni i bačeni u jame i rovove. Jesu li oni bili zločinci koji ne zaslužuju da se poklonimo uspomeni na njih na Bleiburškom polju, tom simboličnom mjestu početka zločinačkog pokolja? Ne znamo gdje im se nalaze kosti. Premda nije bilo nikakvih suđenja ni sudskih presuda, koje Vi verbalno jedino priznajete, možda još uvijek dvojite.. (Filip Ćorlukić, fizičar i publicist iz Pule)

Talijani nas prozivaju zbog fojba koje uspoređuju s etničkim čišćenjem. Može li itko normalan reći da je u redu ljude bacati u jame, samo zato što su pripadali (ne zaboravimo, bilo je žena i djece) zločinačkoj ideologiji. Po toj se logici ubojicama i ostalim počiniteljima kaznenih djela uopće ne bi trebalo suditi, već po dobrom starom običaju bacati u jame? Ponovit ću, zločin je negirati zločin ili ga preuveličavati. Nadam se da će doći dan kada će i zakonom biti zabranjeno negirati i ostale genocide i etnička čišćenja bez obzira pod kojim znakom bili počinjeni. Na sreću, mene ne možete optužiti za ustašluk i desničarenje, djed partizan i kosti rodbine u Jasenovcu moj su alibi. Ipak, te mi činjenice nisu poligon mržnje prema određenoj skupini ili kolektivu, osjećaj kojega su mnogi nekritički preuzeli od drugih pa danas umjesto njih preziru, a da ne znaju zašto. Jadno  u svakom slučaju i pomalo zabrinjavajuće koliko licemjerstva uz istodobno pozivanje na istinu. Samo čiju? Onoga koji primjenu Ženevskih konvencija traži samo od jedne strane. Podsjetimo:

Prva ženevska konvencija
Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu - štiti ranjene i bolesne vojnike i osoblje koje ih njeguje, zgrade u kojima su smješteni i opremu koja se koristi za njihove potrebe. Uređuje uporabu znakova: crvenog križa i crvenog polumjeseca

Treća ženevska konvencija
Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima - štiti pripadnike oružanih snaga koji su zarobljeni, sadrži pravila o postupanju prema njima i ustanovljuje prava i obaveze sile u čijoj su vlasti

Četvrta ženevska konvencija
Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata - Utvrđuje pravila o zaštiti civilnog stanovništva, posebice o postupanju prema civilima na okupiranom području, prema onima lišenima slobode, te okupaciji općenito.

Može li itko staviti ruku u vatru i reći da se ovoga pridržavala ijedna strana na ijednom stratištu? Možemo li napokon prevladati urođenu selektivnost i priznati sebi da smo preduboko zaglibili u ideološke podjele kojima nedostaje objektivnost i uvažavanje činjenica. Veliki su Rusi nadvladali mit o Staljinu i Lenjinu, maknuli spomenike i toponime, mali Hrvati ne mogu onaj o Titu, a sam spomen jednoga trga izaziva sveopće metež. Budućnost nam nije sjajna obzirom da se spotičemo o prošlost o kojoj ništa ne znamo ili ne želimo znati. A samo je trebalo biti pravedan sudac onda i principijelan čovjek danas.
homoludens @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2008

Hrvatski dan D traje godinama i nikako da da rezultata.
Slika preuzeta s: http://farm3.static.flickr.com

Iako zvuči da je ovo tema o kojoj se ima puno za raspravljati, tomu nije tako. Sve godine mučenja kako pomiriti dvije povijesti jedne države stanu u jednu rečenicu: Hrvatska se mora suočiti sa svojom prošlošću ma kako joj ona izgledala neprobavljivom. To znači da mora odstupiti od nekih svojih mitova i  ideologije napokon odvojiti od zločina. Tek će tada, kada stane robovati ideologijama, biti u stanju prestati nalaziti opravdanje za pojedine kosti i stratišta. Naši ubijeni preci ne zaslužuju da im selektiramo pepeo, dijelimo na one koji su ubijeni sa i bez razloga. Pomirba djece partizana i ustaša nije nemoguća, ali tada se moramo odreći svake politike i ideologije. Moramo biti svjesni da prošlost ne možemo promijeniti, ali da ne smijemo nastaviti onu opasnu mržnju od prije 60 i više godina. Što mene kao unuka partizana sprečava da ne mrzim unuka ustaše ili domobrana? Time ne priznajem da je bilo u redu to što su radili njegovi preci, ali pokazujem da ne krivim drugoga za tuđe pogreške. Opasno je mrziti ljude, opasno je mrziti potomke zbog grijeha njihovih predaka, opasno je biti pristran, opasno je biti čovjekom i ne znati praštati. Ovo društvo ne može ići naprijed ukoliko nastavi s ovako dubokim podjelama, ne procesuira sve ratne zločine na svim stranama jer ratni zločin ne zastarijeva. Ostavimo se propalih ideologija i ideja, ne sudimo ponovno mrtvima rangirajući im grobove po manjoj ili većoj važnosti. Ne znam je li itko svjestan koliko jadno djeluje kada se jedan narod ne može dogovoriti o svojoj prošlosti, kada jedna strana drugu mora uvjeravati da postoje mrtvi i njihovi grobovi. Maknimo se s ove mrtve točke, presuđivanja prepustimo sudu, a ideologiju prošlosti. Budimo ono što jesmo - zdrava jezgra države u kojoj živimo. Nastavimo li s ovom sveopćom podjelom i mržnjom, odbijajući istini pogledati u oči, nikada nećemo dati mira mrtvima i na neki ćemo način postati pasivnim sudionicima u zločinu jer zločin je negirati ga ili preuveličavati. Jeste li spremni pružiti ruke jedni drugima i pokazati da je prošlost, s kojom nemate nikakve veze, iza vas? Naši su preci završili svoje bitke, čije smo mi to onda nastavili?
homoludens @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.