O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
nedjelja, srpanj 26, 2009


Iz dana nas u dan tlače žanrom teško probavljive tragedije, i to u gotovo svim sredstvima javnoga priopćavanja. Svako malo možemo čuti,  vidjeti i pročitati tko je nad kime i na koji način izvršio zločin. Naravno, crni su detalji jezgra priopćavanja zahvaljujući kojima je kronika popa Dukljanina postala ugodnim štivom za opuštanje. Danonoćno nam serviraju leševe kao da se radi o mrtvacima s kazališnih dasaka koji će u jednom trenutku samo odšetati s pozornice, počesto neukusno marširaju po mjestima natopljenima ljudskom krvlju, a o diletantskoj objavi podataka i identiteta, mjestu na kojemu je potonuo svaki profesionalizam, ne treba ni trošiti retke. Skrivajući se iza isprane parole kako je priopćeno u interesu javnosti, ovi jahači apokalipse dobra ukusa pritom misle samo na svoj interes, dok im javnost služi tek kao proteza. Manijakalnom potrebom za senzacionalizmom mediji sudjeluju u kreiranju osjećaja općega straha i tjeskobe, ali i tjelesne i verbalne agresije pri čemu ova potonja posebno dolazi do izražaja na mjestima  gdje se susreću nagon i tehnologija. Možda baš zato nisam bio iznenađen sadržajem komentara u slučaju vijesti o neuspješnom pokušaju samoubojstva, a na koji sam naišao pregledavajući Indexov portal. Jasno nam je da se ovdje ne radi o iznimci i da ovakvih ispada ima na svim onim mjestima gdje je špilja nenadano priključena na elektroenergetsku mrežu.

bash nije imao srece!

Lik je očito frustriran neuspjesima u životu. Evo, čak se ni ubiti nije uspio.....

no super..taman mi fali da dok trčim, netko padne na mene

koja jad,ne zeli ga ni smrt

drugi put bu možda uspješniji

drugi put nek se popne na Zagrepčanku kaj je sigurno je sigurno

Srećom, neki su portali zabranili komentiranje ovakvih vijesti jer prestaje biti poćudnim toliki neukus komentiranja nečije osobne tragedije. Zanimljivo bi bilo provesti istraživanje u kojemu bi se pratila količina takvih ispada u osobnome slučaju, odnosno stupanj promjene odnosa prema takvoj vijesti u odnosu na stupanj osobne umiješanosti. Ali bez obzira na postojanje neukusa u komentarima onih čije je mišljenje značajno koliko i prisutnost muhe na zidu napuštena objekta, sama činjenica da se društvena svakodnevica opterećuje tolikom količinom depresije i destrukcije, postaje zabrinjavajuća. Da crno od crnijeg postoji dokazuje i poplava šovinizma u takvim vijestima pri čemu više nije bitan sam krimen, nego i krvna zrnca počinitelja što je još jedan doprinos u potenciranju predrasuda. Kada se sve zbroji ostaje pitanje konačne svrhe ovakve rubrike, bilo da je riječ o pisanu ili elektroničku mediju, rubrike koja poglavito nalikuje policijskome zapisniku i pritom promovira neviđeni neukus (počevši od tekstualnih opisa i slikovnih zapisa) i jezična popikavanja ("tramvaj naletio na čovjeka"). Više nego ikada natjerani smo živjeti tuđe sudbine koje nas niti zanimaju (jer nismo tako ni programirani), niti im naše saznanje realno može biti od koristi, posebice ne uslijed prosipanja neiskrene sućutnosti. Čak i da ova rubrika, koja predstavlja pomor svakog ukusa i svrhovitosti, ima za cilj pružiti katarzu, ona još uvijek nema razloga egzistirati među vijestima od društvena interesa ma koliko krvi traži amfiteatar.



A što je s jednako neukusnom količinom komercijalna sadržaja? Od njega se još teže obraniti jer iskače iz svakog ugla i potencijalnog konzumenta hvata na prepad. Nespreman na provjeru svega što je ovaj opisao u svom beskonačnom ponavljanju pretjerano dotjeranih proizvoda čije je postojanje nepotrebno, a korisnost i nužnost upitni, naivni konzument ostaje gotovo paraliziran u svakom pokušaju zaštite prava na istinu jer u konačnici ne uživa ni zaštitu zakona kao što smo se mogli uvjeriti u nedavnom tekstu Jutarnjega lista o lažnim reklamama. Uvjeravajući nas da nam život ne bi imao smisla bez ove ili one igračke kojoj je jedina svrha biti prodanom, reklamne nas minute potiču da u onim dragocjenim trošimo ono što nemamo, da postanemo robljem potrošnje pod cijenu zaduženja čitave zajednice, a da pritom i ne primijetimo kako smo postali dijelom pogubne ideologije kojoj je jedini cilj produbiti jaz između bogatih i siromašnih.
Ovakve me teme uvijek sjete na jednu moju prijateljicu koja slijepo vjeruje reklamama i redovito kupuje ono što vidi bez obzira na stvarne potrebe u domaćinstvu. Kada bolje razmislim, nema dana kada ona ne kupuje (od toga je već stvorila plemenski ritual) pa i na dan kada se navodno i Bog odmara. Iako se uglavnom razočara kvalitetom ne može se oduprijeti marketinškom ispiranju mozga pa ovi na njoj i mnogim sličnima beru plodove svoje obmane. Ta horda stručnjaka kojoj je jedini cilj uvjeriti povodljivu masu da će im život dobiti na kvaliteti posjedovanjem određenog proizvoda, stvara nove generacije ovisnika čiji se životi duhovno i materijalno iscrpljuju. Kolone ovisnika istraživanje prirode zamjenjuju pretraživanjem polica brišući granice između radnih tjedana i vikenda. Svaki dan postaje dobrim za ophode oko blagajna, tim više ako vam ove ponude nove pogodnosti za bezbroj novih kupovina. Smisao života dobiva novu tvrdnju: Trošim, dakle postojim.
Kako sam pobjegao toj napasti? Reklame izbjegavam što je više moguće. Kada mi prekinu filmski program, prekinem i ja s njima i vratim se kada ovima istekne plaćena minutaža. Svu kupovinu obavljam isključivo gotovinom i nikada u životu ništa nisam kupio s odgodom plaćanja (nadam se da će tako i ostati) jer to znači skuplje kupovanje za novac koji se realno ne posjeduje. Ako nemam novaca, to znači da takav predmet ili uslugu ne moram ni posjedovati, što ne znači da za nju možda neću štedjeti. Iznos na karticama čuvam za izvanredne troškove i putovanja. Na put je sigurnije ići bez mnogo gotovine,  a živjeti je ugodnije kada znaš da u izvanrednim okolnostima nećeš morati postati rob lihvarskog sustava koji samo traži priliku za svoje jednako lihvarske kamate. Kao što znamo, ni u ovom slučaju od zakona nikakve koristi. Izraziti sam ljubitelj rasprodaja, i to otkada sam na istima uvidio da preplaćujem mnoge predmete. Na taj sam način uštedio i do 50%. Ono što bih volio jest manje trošiti na hranu i piće, ali to uz djecu i kućne ljubimce nije lako. Pokušao sam na razne načine i uvidio da mi se jedino isplati kupovati po malo za svaki dan (i svježije i kontroliranija potrošnja), nego da jednom tjedno kući dovezem kamion hrane od koje će polovica izgubiti i miris i okus. Uostalom, bolje novčanik ne ostaviti sasvim prazan. Iako prema izračunu sindikalne košarice ne stojim baš toliko sjajno, mogu reći da si gotovo sve mogu priuštiti. Bitno je samo odabrati pravi trenutak za potrošnju, a to nije svaki kako nas trgovački centri žele obmanuti (očekujući od nas da se samo pojavimo, a sve ostalo je njihova briga, moš mislit). Naravno, ako ova država završi u glibu, a nismo daleko od toga, onda ćemo svi morati naći nove načine preživljavanja, do tada je nužno ne zaboraviti da se ne troši izvan vlastitih mogućnosti (a što nas je uz pljačku i profiterstvo i dovelo do ruba gospodarske provalije) sredstvima koja ne posjedujemo, a to znači suzdržati se od situacije u kojoj limuzini i ljetovanju (ili zimovanju) na kredit dajemo prednost pred osnovnim životnim potrebama.



Osobno bih volio biti recipijentom pozitivnih novosti. Želio bih saznati što se nova planira i gradi, kako mogu produktivnije iskoristiti onih prekratkih 24 sata, a da to produktivnije ne znači samo za sebe, kako se mogu još više radovati i kako mogu obradovati drugoga. Želim čuti i čitati o tuđim dobrim djelima, napretcima i svim pozitivnostima koje pokreću i održavaju ovaj svijet i koje, u konačnici, blagodatno utječu na njegovo mentalno zdravlje. Vjerujem i znam da bi te pozitivne jeke i impulsi ojačali našu motivaciju i promovirali mnoge vrhunske ideje, i ono najbitnije, ispunilo bi nas osjećajem svrhe i korisnosti (osim ako ne želimo ostati strojem za preživljavanje gena). Također bih volio slobodne poglede u daljinu bez strašila koja na polju asfalta besramno vabe na potrošnju, volio bih povratak skromnosti koja je donosila manje otuđenosti i osjećaj slobode koji je donosio više hrabrosti oduprijeti se svakom obliku kroćenja individualnosti. Tražim li nešto što nije moguće vratiti? Jesu li navike pojele vrijeme?
homoludens @ 12:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 9, 2009


Ne mogu se skriti niti pobjeći općoj histeriji koja danima vlada ovim nesigurnim prostorima pa sam nekoliko redaka odlučio posvetiti pripadnicima civilizacijske močvare koji su se, u nemalom broju, dali u potragu za pozlaćenom žilom sreće. Fascinantno je i istodobno zabrinjavajuće koliko je njih uzavrelo za porastom životna standarda preko noći. Kao da sve zadovoljstvo leži u brojevima, još jednom ljudskom izumu kojim se olako manipulira i koji ne daje suvišna smisla životu kakva zagovaramo.
Živio sam život od vrha do dna, da, baš tim obrnutim redoslijedom, život u kojemu sam se bilo kojega dana mogao zaputiti u autosalon ili na krstarenje, ali i život u kojemu se prodavala obiteljska zlatnina kako bi se otkupio život za naredna tri dana. Snalazio sam se s plaćom od sto eura i nikada opustio s onom od tisuću i više kako se ne bih vratio u dane kada sam doslovce krpao čarape i odijela. Usprkos tim neslavnim danima nikada nisam tražio prečac niti se nadao sreći iz šešira. Znao sam da uspinjanje, a ne čekanje i očekivanje, dovodi do vrha. Kada bih god uzmogao, štedio sam, ali i davao drugima ne očekujući da će mi jednoga dana biti uzvraćeno u potrebi. I sada ću, makar i jedan euro, staviti na stranu dok će ekspedicije tragača za srećom taj novac, možda i stostruko više, uložiti u svoju potragu za, vrlo vjerojatno, čak ni pozlaćenom žilom. Zatražite ih cent i vidjet ćete koliko će im biti teško rastati se od njega. Na ovoj sam se svojoj ispucaloj kori suočio sa stvarnom moći papira koji u nekim trenucima doslovno znači zadržati život. To su itekako osjetili svi oni potrebiti kojima o novcu ovisi bilo koji oblik preživljavanja, ali i svi ostali što neprestance svjedoče različitim humanitarnim akcijama u kojima se doslovce slaže kovanica na kovanicu. Na ljudsku žalost to zna i naša cijenjena blogerica Irena, kap u moru potrebitih, stoga ovim putem predlažem sretnom dobitniku onih silnih milijuna na lotu, milijuna koje su uložili tragači za srećom, da u svoju novu egzistenciju ne krene samo ispunjenjem hedonističkih mu želja (kako se može zaključiti iz nekih napisa u onih željnih dobitka poput "kupio bih si ovo, kupio bih si ono"), nego i brigom za bližnjega. Siguran sam da pružanje ruke bližnjemu neće dovesti do iščašenja i da će sretnome dobitniku još uvijek ostati dovoljno da se ne osjeća malenim u svojoj koži.
Zašto toliko živimo za novac, pa čak i krademo tuđi život u njegovo ime tvrdeći da nas usrećuje i eliminira probleme? Možda zato jer je novac nepotpuni blagoslov, ali ipak blagoslov, netjelesna strast, ali još uvijek strast. S njime smo, istina, nepotpuni, ali bez njega smo praktički nepostojeći pa zmeđu nepotpunosti i nepostojanja radije biramo kakvo-takvo postojanje. Ipak, ni oni koji ga imaju, ni oni koji ga nemaju, ne žive sretno jer ne mogu ostvariti sva svoja htijenja - bilo materijalna, bilo nematerijalna - i tu nastaju rascjepi u međuljudskim odnosima. Nismo li svjedoci vremena u kojemu se jednako  mogu kupiti istina, prijatelj, ljubav i šampinjoni? I to na istoj blagajni. Pa postoji li onda uopće sreća? Rekao bih da je ona samo loše sročeni pojam za stvarni osjećaj zadovoljstva, trenutak ugode koji je promjenjiv u prostoru i vremenu. Baš zato što nije trajan i što je kolebljiv postaje najtraženijim jer u našem umu najdulje ostaje spomen na ono što nas je činilo zadovoljnima, ali istodobno i generira, pod utjecajem okoline, potpuno pogrešne impulse o izvorištima njihove pojave. Tražeći njezine nepostojeće univerzalne obrasce koji nas uvijek odvedu ka materijalnom, sve se više udaljavamo od mogućnosti da se ponovno susretnemo s njima pristajući na kompromis kako ništa vrijedno nije besplatno. Možda baš zato gotovo nikada ne ponavljamo radost djetinjstva, a čast nam se čini precijenjenom. Istina, lijepo je biti platežno moćan i osjećati sigurnost društvena opstanka, i koliko god pokušavali slijediti nepisana pravila uzorna ponašanja i morala, sve više stanje duha podređujemo stanju na računu, a ova nam trusna područja samo dodatno odmažu u hvatanju spoznaje o pravim ljudskim vrijednostima. Kako ih željeti kada nam mnijenje šapuće kako je nemoguće biti pošten i istodobno uživati u obilju? Duh vremena koji se presvukao iz diktatorske u profitersku magluštinu teško da ikome može biti jamstvo poštenja, a dodamo li tome prezir prema obilnom koje istodobno stvara zavist i žudnju za njegovim posjedovanjem i snažnu odbojnost prema dnu društvene ljestvice, postaje jasnim izvor novostečenog komoditeta. Iz te kombinacije prezira i žudnje, ali i sveopćeg nepovjerenja jednih prema drugima, u konačnici i bezvoljnosti prema sebi samima da se nešto može načiniti s deset prstiju i ponukani varkom da je sve vrjednije od zdrava znoja, nastale su prave male ekspedicije tragača za srećom koji dublje tragaju što je na horizontu slabija vidljivost. Nisu li mnogi u toj potrazi izgubili argumente za igru po pravilima i prihvaćanje općih ljudskih vrijednosti? Nisu li djelomično u pravu kada pitaju: Zašto bismo cijenili rad, ako smo okruženi onim koji su uspjeli bez truda? Zašto bismo inzistirali na sposobnosti, ako profitiraju samo podobni? Zašto bismo gubili dane, ako u jednom trenutku možemo ostvariti više nego u svim ostalim danima pred nama? Imamo li pravo osuđivati društvo  kojemu još uvijek nije dosta kruha i igara. Ali što kada ponestane brašna, a igra postane besmislena? Hoćemo li se okomiti jedni na druge poput gladnih zvijeri?
homoludens @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 19, 2009




Nisam pisao neko vrijeme, otkada pišem po tuđim obrascima sve manje imam vremena pisati izvan njih. Ali sama pomisao da se svaki moj redak naplaćuje, povlađuje mojoj čežnji za pisanjem bez naknade. Zato sam se odvažio oduprijeti manjku vremena i vratiti se četvrtom čavlu svoje tragedije. Tek toliko da ne ostane na nekoj stazi i nekom tabanu ne uzrokuje neugodu. Prateći sve te čavle shvatio sam da sam napisao tek mali segment onoga što je preživjelo na mojim žuljevima. Jasno, za nešto veće i detaljnije nemam ni vremena, ni ovlasti. Ali to me ipak ne sprečava da ovu svoju malu kroniku ne završim spomenom na susret s feudalnim kapitalistima koji su mi pokazali svoje srednjovjekovno shvaćanje kapitalizma. Možda samo nisam imao sreće pa sam u pogrešno vrijeme pokucao na pogrešna vrata, a možda sam otvarajući ih, svu glupost i zlo pustio u svoj svijet. A tako sam oduvijek mrzio kutije.

 

Bio sam radostan kada mi se nakon desetak sati od slanja ponude javila buduća poslodavka. Pravo me iznenadila ranim pozivom i hitajući do njezina ureda razmišljao sam koliko sam sretan što ću raditi posao u struci i što neću pripadati četi nesretna radništva koje krpa kućni proračun. Nesuđena je šefica imala pomalo kičasti ured: kombinaciju lažna zlata, paučinastih zavjesa i neuredno kovrčava tepiha. Ali najviše me ostavilo bezbojnim kolekcija vjerskog neukusa koja je vrištala iz svih kutova mala ureda. Sa svih su me strana gledali proroci i idoli, prijetili mi križevi i raspela. U prvi sam je mah podsvjesno branio pred sviješću misleći kako samo pokazuje koliko duboko živi svoju vjeru i da je u tome možda skriveno jamstvo da će biti ljudskija u poimanju svoje društvene uloge. Kao i obično, precijenio sam vjernike.

U kratkom mi je razgovoru ponudila sve što sam htio čuti: razumno radno vrijeme, mogućnost napredovanja, bonuse na plaću... Istina, htjela me dokupiti izobličenim epitetima kako je čitajući moju ponudu osjetila da sam ja baš taj kojega traži, da mi predstoji velika karijera jer osjeća da sam marljiv i odgovoran, „tolika suprotnost većini mladih koji“, prema njezinoj tvrdnji, „ne žele učiti i sumanuto bježe od rada“. Da budem iskren, nisam joj previše vjerovao, ali me privlačila mogućnost da radim ono što znam i u čemu se vidim naredno desetljeće pa sam joj ostavio radnu knjižicu i razveselio je kazavši da već sutra može početi moj prvi radni dan. Početak nije bio nimalo sjajan, čak ni zlatno lažan, no tješio sam se da je svaki početak težak i da taj aksiom ne mogu potući. Ustao sam s kasnim mrakom jer moje je novo radno mjesto bilo na drugom kraju svijeta. Da, toliko nas je stopala dijelilo. Osjećao sam se kao da pužem podzemljem panično tražeći adresu u zabačenom dijelu grada samo da ne zakasnim taj prvi radni dan. Srećom, nisam zakasnio i nekoliko minuta prije osam sati čekao sam da mi pokažu gdje ću prebivati idućih osam sati. Kako je šefica imala običaj popiti ranojutarnju kavu s osobljem, dočekala me uputiti u moje obveze. Dio njezine jučerašnje slatkoće već je potonuo s onom kockom iz njezine šalice i nakon upoznavanja s osobljem i par bačenih pohvala na moj lik i djelo, autoritativno me podsjetila što sve ne smijem činiti kako ne bih izgubio njezinu naklonost. Pitao sam se koliko to košta njezina naklonost. Prije nego je dalje krenula za poslom, javila mi je novost: „Sutra moraš doći dva sata ranije, danas smo te poštedjeli jer je prvi dan. Molim te da ne kasniš i da paziš na to da smo uvijek iskreni jedno prema drugome. Moram znati da mogu računati na tebe. Nemoj da gubim vrijeme na nešto što nije vrijedno.“

Prvi sam dan radio sve ono što rade ljudi bez osnovne škole; obećanog ureda nisam ni vidio, i malo je nedostajalo da počnem zavidjeti beračima pamuka. Ipak, nisam se bunio, mislio sam da je to samo privremeno jer mi je šefica obećala da ću nakon kratka uvoda u praksu već za mjesec dana raditi ono za što imam diplomu. „Dobro“, bodrio sam se, „što me košta strpjeti se tih par tjedana“. U prvi mah ni onih pet ljudi s kojima sam radio mi se nisu činili trpnjom, ali što sam ih više upoznavao tijekom dana, to su mi više postali bezukusnima. Središte njihova svijeta je bilo kušanje složenca od prekuhana trača i sirova humora, a u tom se svijetu nikako nisam snalazio. Ja koji sam živio na policama knjiga nikako se nisam mogao preseliti među novine s poda. Jednostavno se nisam mogao vratiti na sricanje slova i učenje abecede. Osim toga, imali su jednu blesavu praksu: kolektivni višeminutni odmori na kojima sam morao jesti i piti bez obzira na vlastite potrebe za mrvicama ili kapima. Tako bih s njima ispijao kavu blatnjava okusa i na koljenima paštetu, poput veziva, bacao na kruh. Neki bi od njih donijeli kobasice utopljene mašću ili staklenku meda u koju bi zalutali mravi. Sati su trajali kao vječnost, tako to biva kada marširate protiv svoje biti. Jedva sam dočekao doći kući, no shvatio sam da za četiri sata moram na počinak kako bih se mogao dovoljno rano probuditi. Ni drugi dan nisam otprve našao adresu, bio je to kompliciran tlocrt za moju orijentaciju. Ali, srećom, ni ovoga puta nisam kasnio iako sam dobrano potegnuo koracima. I drugog me dana čekao isti ritual: posao koji sam prekidao kada bi rulja rekla da joj se pije kava ili jedu premasne kobasice ili razgovara o novostima iz tabloida i reality showova. Da dan ne ostane jeftin pobrinuo se suprug moje šefice nenadano prošavši naša ulazna vrata: onako pogrbljen tijekom manualna posla nisam ga zapazio pa ga nisam ni pozdravio. Kada sam ga uočio, već je bio dovoljno daleko da pozdrav postane besmislen. Mislio sam da je to neki klijent, iako mi i nije baš bilo jasno što bi klijent radio među nama, suvremenim beračima pamuka na asfaltu koji rade za kikiriki. Bio je to neuobičajeno visok čovjek koji se držao poput faraona, a kojemu je prepotencija onemogućavala da se zadrži dulje od jednog pogleda kojim bi provjerio rade li svi kao strojevi. Nisam ni primijetio je li otišao, a kada se šefica popodne vratila, ukorila me što nisam pozdravio njezinog životnog partnera. Kako da pozdravim nekoga koga nisam vidio? Ali ta je okolnost nije zanimala. Vođen čudnim osjećajem, odgađao sam potpisati ugovor. Ova mi je epizoda ubacila još nekoliko zrna u kašu sumnje.

 Trećega sam se jutra teško probudio, bio sam umoran od nepripremljenosti za posao koji nisam prihvatio i radna vremena o kojemu nisam obaviješten, pa i od činjenice da neki moji kolege rade triput manje, a davno su propali u školi. Ne, nisam tražio lagodan posao, tražio sam samo ono što su mi obećali, i to redom: sustav, poslodavac i đavo osobno. U sustav sam davno izgubio povjerenje i držao sam do njega kao do neispravna uređaja, vjera u poslodavce se upravo ljuljala, a đavo je ionako bio pobjednik u svemu. Sve sam jače osjećao nezadovoljstvo jer ni u jednom trenutku nisam naišao na potvrdu onoga što je šefica ponudila i obećala. Tog je trećeg dana trebao doći još jedan kolega i raditi isto što i ja, ali nije se pojavio. Šefica je bila ljuta zbog takve neodgovornosti i tražila je moju potvrdu, a ja sam samo kimao glavom i nisam bio ni svjestan koliko se to biće usrećilo. Gledao sam kako se otapa šefičina ljupkost i kako se pretvara u reptila koji u ždrijelu traži oganj da ga izbaci. Cijeli sam dan imao maniju da se nema smisla toliko trošiti jer da je to propala investicija vremena. Razgovor s jednim kolegom me potpuno uvjerio u ispravnost takva razmišljanja. Naime, dotični je u tom poduzeću radio već dvije godine, a sve što je meni obećano – bilo je obećano i njemu: samo što napretka i bonusa nije bilo nigdje. U te dvije godine on je još uvijek radio isti posao za isti minimalac i nije mogao otići zbog nepovoljna ugovora - gotovo da je bio zatočen jer nakon što je šefici spomenuo da će otići, ova je postala gora od zvijeri. Zanimljivo, meni je prethodno rekla da se radi o divnoj osobi koja je napredovala i da ću i ja tako napredovati. Nas dvojica našli smo se u okruženju, mladi i obrazovani bili smo na pragu rastrgnuća od strane onih kojima nije smetalo biti kmetovima jer su dobili više od očekivanog, a nama su pripremili mrvice. Pred kraj radnoga vremena nazvala je šefica da se raspita kod nadređenog kako napredujem. Po odgovorima sam zaključio da će me još dugo držati na ovoj učmaloj poziciji. Šefica me nije tražila na telefon i nije mi imala namjeru otvoreno porazgovarati sa mnom, iako je iskrenost bio njen moto kojim bi običavala smotati naivce željne posla. Vrativši se s posla odlučio sam reći zbogom takvim odnosima, niti mi je bila sila raditi, niti sam bio dužan trpjeti nepostojanje sustava, a time i vlastitih prava. Sljedećega jutra nisam otišao na posao, zvali su me, ali se nisam javljao. Odlučio sam otići do šefičina ureda i uzeti svoju radnu knjižicu. Prije toga je trebalo još samo odraditi verbalni dvoboj. Dotična me dočekala u svom uredu i opet me ta slatka guja htjela smotati tvrdeći da je prikazala sve onako kako jest, da ću za mjesec dana napredovati i raditi posao za koji sam educiran, da nije točno da je lagala za satnicu, ali ako je prevelika, da će je smanjiti za duplo i staviti me na drugo mjesto koje sam odaberem. Nisam pristao na nova lažna obećanja na što je ona postala potpuno neprepoznatljiva počevši me optuživati da svoju odluku nisam samostalno donio nego da su me nagovorili drugi ljudi pod čijim sam utjecajem i da je vrijeme da sam preuzmem odgovornost za svoj život. Kao da su do sada drugi živjeli moj život.

Nije se gasila, a ja sam bez ijedne emocije napustio ured ostavljajući je u sinkroniji s lažnim zlatom. Potražio sam ured u kojemu su držali moju radnu knjižicu no neki mi balavac to nije dopustio rekavši da najprije moram potpisati preuzimanje iste. I to nigdje drugdje nego na uredno pripremljen i izglačan list papira u boji predaje. Ili možda izdaje?

„Zašto?“, upitao sam agresivno jer mi je već bilo dosta te igre.

„Zato da nas ne biste tužili kako vam nismo vratili dokument“, kazao je naivno misleći da sam zelen kao i on.

„Kako bih vas mogao tužiti, ako nigdje ne postoji dokaz da sam vam ga predao?“, pitao sam suvereno jer sam već nekoliko puta izbjegao istu klopku od strane istih neandertalaca za koje je povijest mislila da su izumrli.

„Ne znam, šefica je tako rekla“, branio se moj sirovi sugovornik.

„Ne dolazi u obzir da vam se potpisujem na prazan list papira na koji ćete vi onda dopisivati svoje scenarije. Vratite mi moju knjižicu i završite ovu farsu što prije“, bio sam i više nego bezobrazan.

Na kraju sam mu dokument uzeo iz ruku i izgubio se na ulici. Bio je to tek trun u ostatku svih onih dana u kojima sam susretao spodobe koje su smatrale da ih poslodavcem čine ovlasti. Ni tada, a ni sada ne pristajem na kompromise koji dokidaju moju ljudskost i još sam bezbroj puta odlazio od onih koji su u meni tek vidjeli oruđe koje im donosi profit, a meni ništavna prava. Inzistirao sam na tim pravima u društvu koje zna samo nametati obveze i nametnuo ih novcu što nije bilo lako jer egzistencija ne pita za moral. Dugo sam tražio mjesto u kojemu će moj poslodavac biti čovjek od riječi i imati bar malo ljudskog dostojanstva, a ne samo veliki apetit kojega ni sam ne može utažiti. Nažalost, još uvijek nisam našao to što tražim, i dalje mojim radnim kapacitetima upravljaju oni kojima je jedina referenca ime i prezime, ali uvjeren sam da im je kraj blizu jer propao je Rim, a kako ne bi oni koji nisu ni za motiku, a kamoli žezlo.

homoludens @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 21, 2009


Nikada nisam pristajao biti podatkom, a kamoli živjeti između bjelina loše kaširana papira. Uvijek sam se smatrao bitnijim od znakova i u skladu s time se klonio svih onih beskorisnih manifestacija sustava kojemu je jedini cilj unificiranje našega postojanja. Taj nas sustav davi i seže toliko daleko u apsurd da bi i pad asteroida morao pričekati kako bi se ispunili svi obrasci. Ta mi je sfera oduvijek bila bljutavo odbojna, ta obveza prema nekome tko se nametnuo kao autoritet, iako nije posjedovao ni jednu kvalitetu koja bi opravdala njegovu čelnu poziciju. Ali kada bolje razmislim... danas svaki nitkov može postati netko, ako ima ono nešto, a da to nešto nije kvaliteta.
Zbog specifičnosti moga podrijetla svaka je sitna pisarska duša mokrila na moj identitet i ne sjećam se koji sam papir dobio, a da prethodno nisam progutao bijes koji je ostao jednako neprobavljiv kao i celuloza na kojoj su prosipali bisere svoje ograničenosti. Osim što sam jedva dobio papir o tome kojoj sam umjetnoj tvorevini dužan služiti (uistinu velika stvar u galaktici) jer sam slučajno rođen u kabulskom ZOO-u, odmah do lavlja kaveza, svaki sam put uredno objašnjavao zašto se zovem ovako, a ne onako i dokazivao da nisam promijenio nijedan podatak iz rodovnice kao što su dan, mjesto i vrijeme egzodusa. Zar je moguće izaći na ovaj svijet više puta? Ako jest, nipošto me ne puštajte. A kada sam se ponadao da glupost ipak ima granica, isto me dočekalo na studiju gdje sam svakoga rujna odgovarao na ista bezvezna pitanja koja su uključivala i pitanja o nacionalnosti. Pazi ti statistike u kojoj je statističaru bitno kako se etnički izjašnjava netko tko pojma nema što etnija jest. Očekivao sam još pitanja o vjerskoj i političkoj orijentaciji, ali valjda im je bilo preskupo tiskati još koji obrazac. U tom bih slučaju napisao da vjerujem u djetelinu s četiri lista, a da će me politika početi zanimati čim je ukinu. I tako svaki put dokazujem tko sam u zemlji kroasana s lošim kvascem. Da nas barem ima kao što nas nema, možda bismo manje cirkusirali oko jednog majmuna u džungli na drugom kontinentu.
Zahvaljujući primitivizmu nepismenih i nepismenosti primitivnih često puta sam se osjećao kao kamen na cesti kojega izlizuju kiše: intelektualci bez krava ili pastiri bez ovaca bili su dio iste primitivne klape koja se iživljavala nad mojim identitetom. Ta rulja je uvijek rulja bez obzira okupila se oko katedre ili tora, poduka ili meket, ovca ili kreda, zar je uopće važno? I onda se netko čudi kako pamet može služiti totalitarizmu. Osim obvezne obnove rodovnice (glupost na kvadrat) još mi se činilo glupljim izdavanje uvjerenja na kojemu je svoje mjesto našao podatak o djevojačkom prezimenu majke, nacionalnosti i ostalim nebitnim detaljima tamo nekom birokračiću pa i sustavu u cjelini stoga sam još jednom provjerio tražim li ja to možda vizu za zemlju u kojoj sam, slučajno sasvim, rođen. Nije ni čudo da poslovnjaci bježe kada shvate da je jednostavnije podići još jednu sfingu u zemlji faraona. Ali oni barem mogu podići jedra i prepustiti se vjetru, a ja svoju intimu moram dijeliti s konzerviranim institucijama od kojih i tuna bolje miriše. Znam da se do kraja svoga putovanja neću pomiriti s mizerijom slobode koju uživam kao civilizirani primat koji odavno ne jaše grane. Čak i dok ovo pišem pazim da nekome ne uzrokujem duševne boli, toliko sam licemjerno pažljiv i držim se one ljigave: Neka trune, parfem će sve to popraviti. Što je to duševna bol uopće i kako joj određuju cijenu? Znači li to da su i meni odredili cijenu? Mome bubregu, slezeni, plućnom krilu? Ovo je perverznije i od nekrofilije i kroničnih glupana. Oduvijek sam alergičan na glupane, ako se pritom nalazimo u istom prostoru onda ga moram dodatno provjetriti da dođe do izmjene zraka. Svojedobno mi se u lice unijela jedna civilizirana glupača, vjerski fanatik koji ne razlikuje Boga od Tita, ali koji jako voli domovinu, i savjetovala da promijenim adresu, ali ja ne želim mijenjati drvo zbog nekoliko trulih grana u vrhovima krošnje. Naravno, njoj kao podzemnom korijenju ne smeta ništa iznad zemlje, pomirila se sa svijetom koji na jednoj strani dodiruje kanalizaciju, a na drugoj odlagalište. Ali ni to nije tragedija, nego činjenica da takve svakodnevno susrećem u svome svijetu.
Sve svoje poslove našao sam preko oglasa koji su vrvjeli lažima o dobroj plaći i odličnim radnim uvjetima. Otkada rupe imaju radne uvjete? Pripadnost instituciji, u ovome mi slučaju, nije bila ni od kakve koristi, tim više što su se pokazali snalažljivima kao i vjeverica koja je pogubila lješnjake usred zime. Zgrozio sam se nad pomisli da bi mi nudili poslove ispod svakoga nivoa (Profesor i cigle? Ne bi išlo!) samo kako bi neki statističar bio sretan što postoci padaju, dok bi istodobno ekipica s pedigreom radila moje poslove. Naravno, i za to su imali pojašnjenje: Znate, kada uđemo u Europu nećete moći odbijati poslove i bit ćete sretni da vam ih nudimo. Ma koja Europa, ženo izgubljena, ovo će biti dio Europe kada Bog obrije bradu, a vama bude izrasla. Uvijek me fascinira ta balkanska opčinjenost Europom, kao da je moguće kupiti mentalitet i odgoj. Ovo će uvijek biti rupa rupe ma koliko je maskirali.
Birokračići, pisarčići...su oduvijek bili zanimljiva vrsta jer upravo je zahvaljujući njima opstajao sustav bez obzira na pogubnost po zajednicu. Potpisivali oni naloge za krafne ili štetne ugovore, uvijek će reći da su samo radili svoj posao. Da, rade ga i oni što oru na suncu i crne se u rudarskim oknima, pa ipak ne kukaju zbog radnih sati i cijene satnice u društvu koje lagano, ali sigurno, klizi u stečaj. Imaju sreće što ih nitko ne želi na ulicama iako pritom zaboravljaju da je hranjenje tromosti i nesposobnosti jednako konzumiranju medikamenata uz žestoki alkohol. Postaje mi tijesno od tolike komocije kojoj ovo društvo stremi, od licemjerja koje se nazire u svakoj naučenoj frazi, od hinjenog humanizma i prijetvornosti koja me dočekuje s onim bljutavim: Izvolite? Postali smo automatizirani ljudi, replicirane jedinice društva koje ga odavno održavaju tek u silueti. Izgubili smo obrise, a neuspješno ih nadomjestili hektolitrima tinte i masnim naslagama pečata kojima često zapečaćujemo nečije sudbine. Osjećam kao da netko stalno određuje moje korake i guši mi ćud, dekapitira ih granicama koje se ne smiju prijeći, a da nije pružio dokaz svoje nadmoćnosti, kamoli tražio načelni pristanak. Žalim što moram ustvrditi kako ne priznajem autoritete čija se koža znoji i krvari i čiji život nije zajamčen sutrašnjim danom. Zaboga, pa to je isti jad kao što sam i ja sam.
Tko je ovlastio pisarčiće da kompliciraju i uništavaju živote na koje nemaju pravo i budu konkurenti jedinom autoritetu koji realno postoji - prirodi? Ama baš nitko. Čovjek kao društvena životinja u očima prirode ne vrijedi više od puža, a katkada, istrebljenjem nepoćudnih i suvišnih, šteti više od asteroida. Birokracija? Za neke je tu negdje, u sredini.

Na kraju sam shvatio da sam eliminirao sebe kao jedinu smislenu i ispravnu instituciju koja to nije postala zahvaljujući pedigreu ili podilaženju. Svima nama ionako dođe dan kada ni pedigre ni podilaženje nemaju nikakva smisla i kada shvatimo što pravi autoritet jest. Onaj čija je uistinu zadnja.



Tragedija u četiri čavla. Prvi čavao: Nepotizam
Tragedija u četiri čavla. Drugi čavao: Strančarenje
homoludens @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 25, 2009
Nikada nisam pripadao čoporima, više sam nastojao biti  vuk samotnjak koji živi u nekoj svojoj basni bez pouke. No kako sam odrastao, shvatio sam da je nužno, ako već ne pripadati čoporu, a ono barem osloniti sjenu na nj. Tako sam se, čim sam postao građaninom odgovornim za vlastite postupke (srećom, te se inicijacije više i ne sjećam), priključio jednoj od mnoštva političkih stranaka. Kasnije ću uvidjeti da je to bila još samo jedna u nizu loših repriza bljutavo slanog iskustva u kojem more čini kap. Ne mogu reći da me kao novopridošla člana nisu dobro primili, dapače, dali su mi i neke zadatke, upregli me u organiziranja nekih događaja, s time da sam uvijek morao imati na umu da se u sjedište stranke smije doći samo uz prethodnu najavu na telefon. Jasno, to sam doznao kušanjem jedne britke jezikove juhe kojom me samoprozvana veličina i priležnica uvažena člana počastila preko telefona. Također sam se prethodno morao najaviti (čini mi se, čak i poslati pisamce s detaljima svrhe za prisustvovanjem) da ću nazočiti ukazanju nekog od mjesnih čelnika. Istina, nema gore nego kada Bogu možete izmjeriti temperaturu i pronaći puls. Moram priznati da se nakon ovakve prezentacije lažne moći više nisam pojavio u sjedištu, već sam nastojao marljivo raditi na terenu. Kažem, nastojao, jer je teško bilo konkurirati djeci nekih članova (nije li, uostalom, unučad Stjepana Radića, bila glavna atrakcija u njegovu uredu?) koja su izazivala daleko veći interes i pažnju, dok su ona malo veća djeca preskakala stube uspona na vrh, dok sam ja pokušavao izaći iz podruma. No nije mi odmah nakon toga prekipjelo, već nakon što je odlučeno da ne mogu biti  na jednoj bezveznoj funkciji koja mi trudom pripada, jer se u zadnji čas (nakon svih dogovora) zaključilo da nisam dovoljno dugo u stranci, iako su istodobno na daleko veće funkcije primane osobe koje su se u stranku učlanjivale pet do dvanaest. U istoj sam minuti shvatio koliki je to gubitak vremena, tim više što sam podsvjesno politiku doživljavao amoralnom manifestacijom ega. No, iz stranke se nisam ispisao, i to iz čiste lijenosti, misleći kako će me sami ukloniti iz evidencije nakon što ne budem obnovio članstvo.
U međuvremenu sam pohodio još neke stranke i strančice gdje sam naišao na gotovo identično ponašanje. U to me je vrijeme, jedan drugi kolega iz jedne druge stranke, baš priupitao što mu je činiti jer se učlanio u stranku, a nigdje glasa ni od koga. U tom mi se trenutku učinilo pametnim praviti se blesav i pustiti ga da sam stekne iskustvo političke slike postkomunističkog društva koje se još uvijek nije riješilo starih partijskih navika. Iz moga su se kuta gledišta sve te stranke činile kao da postoje samo zbog njihova predsjednika (nije li  broj političkih stranaka dokaz koliko njih voli biti čelnicima, jer ako je cilj isti, čemu stotinu političkih programa?, a i ne zaboravimo staru izreku o dva Hrvata i tri stranke) i predsjedništva koje se boji ili uopće nema interesa suprotstaviti se vođi ( u prijevodu je to češće onaj koji voda, a ne onaj koji vodi). Pitanje je koliko u političkim strankama ima mjesta za pluralizam, jer što se  manje pliva protiv struje, to se dulje ostaje na površini. Zar je jedino bitno ostati na površini, ponašati se kao naplavina i podilaziti struji? Na mome me političkom izletu najviše zapanjivala činjenica da  su u stranci najviše napredovali oni koje je doveo netko zvučnijega imena (obično uvaženi član kojega se sluša i kada nema što reći i aplaudira kada ništa  nije rekao), a ne oni naturščici nošeni idealom o pobjedi stava nad strančarenjem. I sami možemo čuti kako se većina stranaka poziva na svoje biračko tijelo, no dobar dio njih uopće ne zanimaju ni vlastiti članovi, a kamoli neupućene mase koje birački listić doživljavaju kao glasovanje protiv. I jednih  se i drugih  većina stranaka obično sjeti kada predizborni lonac počne ključati, pa se tako i moja bivša stranka mene sjetila u prigodno joj vrijeme, ali ne da aktivno sudjelujem, nego čisto obavijesti radi - da ne zaboravim doći na biralište. Možda bi mi, da sam trkaći konj i još favorit kladionica, taj podatak bio od neke važnosti, no njima je očito bio važan svaki hrzaj, oprostite, glas, da su me pronašli na pravi broj, čak i nakon što sam ga promijenio. Ali kako već rekoh na početku, ne volim ni krda ni čopore, ni  bilo kakve ostale formacije u kojima hijerarhija nije proporcionalna stupnju sposobnosti i odgovornosti., stoga sam odustao od prvotne nakane da njihove obavijesti proslijedim pravoj Ovis aries jedinki.
Danas stranke i strančarenja promatram sa sigurne udaljenosti. Znam da nigdje ne bih mogao iznijeti  konstruktivnu kritiku, a da se neki stranački potplat ne osjeti ugroženim, iako sam nije u stanju ničim doprinijeti. skupini kojoj je navodno u interesu dobrobit građana. Ako je to istina, zašto političar nije volonter, a karijeru ne stvara u struci za koju se školovao? To je  jednako onomu da tvrdim kako sam humanitarac, a istodobno prodajem humanitarnu pomoć ljudima u potrebi. Naravno, onome tko je politiku shvatio kao biznis, ovo se može činiti čak i dobrodošlim. Malo sam si dao truda i na službenim stranicama Sabora bacio pogled na obrazovnu strukturu parlamentaraca. Ovom ću prilikom zaobići visokoobrazovane zastupnike jer smatram da je njima prvima tamo i mjesto s obzirom da čitanje, dopunu i izmjenu zakona ne može obavljati baš svatko tko zna čitati i pisati. Tako sam naišao na zanimljiv popis: strojarski tehničar (2 zastupnika), SSS matematičar-informatičar,  SSS stručni radnik  rudarsko-naftne struke, mesar, prirodoslovno-matematički tehničar,  upravni referent (3 zastupnika), NSS poljoprivrednik, SSS manager-strateg,  SSS organizator prodaje,  prodavač, građevinski tehničar, pomorac i SSS stručni referent. Ovaj mi je popis zgodno došao kada me jedan direktor firme pitao jesam li sposoban volontirati kod njega, a bio sam više obrazovan od ove šesnaestorice i još sam nudio rad bez naknade, i to u struci u kojoj je tek 20% zaposlenih visokoobrazovano.
Istina, nisam nikakav političar, ne znam manipulirati jednom, a kamoli s nekoliko milijuna jedinki roda Ovis aries. Čak me i ne smeta što ih vodaju od jednog do drugog pokošenog pašnjaka, no smeta me što u tom stampedu mentalnog deficita stradava i moj intelektualni kapacitet. Da, moja generacija zaslužuje više od biranja manjeg zla, kimanja glavom, prešutna slaganja i napuštanja osobnih principa u ime interesa određene elite kojoj nije bitno kako će i u kojoj  državi živjeti naši potomci. Od toga je samo gora činjenica da su neki od pripadnika te elite potpuno izgubili obraz i da im je prestalo biti neugodno što ih se svako malo uhvati u neprincipijelnosti i demantiranju sebe samih. Jedno je sigurno, Hrvati se nisu navikli na višestranačje i još uvijek se ponašaju kao da je predsjednik stranke paterfamilias  (neki idu tako daleko u krivovjerje da svoga stranačkog šefa nazivaju Mesijom) koji odlučuje o životu i smrti. Ako iz jednog stranačkog tabora čujemo da je najbitnije što su napokon pobijedili,  a iz drugoga kako su počeli s pripremama da određenog člana postave za stranačkoga predsjednika (kao da pripremaju mladu za grčko vjenčanje), onda uopće nema sumnje da Hrvatima politika, u kojoj nema ni stava ni strategije, još uvijek predstavlja nemoguću misiju.


Tragedija u četiri čavla. Prvi čavao: Nepotizam
homoludens @ 17:49 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 13, 2009


Hrvatska se polako ali sigurno utapa u  bljuvotini vlastite nesposobnosti, i to kao posljedica prejedanja alergenima komercijalna naziva: nepotizam, papirologija, politikanstvo i feudalni kapitalizam. Ta četiri čavla u klimavu lijesu naše ga bitka još samo čekaju završni udarac. Kako me uvijek netko počeše da pišem ono što već svi znaju, pisat ću o sebi, i tako im izbiti peti čavao jer još uvijek ne stanuju u mojoj glavi, a ako netko smatra da su čavli i lijesovi preteška dijagnoza za skelet  s kojega visimo, neka mu se čini da pišem u i o činovima.

Prvi čin ili čavao: Nepotizam
Svoj sam prvi ugovor u životu, u jednoj firmi na državnim jaslama, dobio preko veze jer se u to vrijeme drugačije nije  ni  moglo. Moja je majka, poduzetna kakva jest, održavala kontakte s personama koje su tada javno nešto značile jer je dobro znala kako  igrati rulet na makadamima Balkana. Bilo je to doba određene političke klike (uvijek je takvo vrijeme i prateći mu tabu band) i jedini izbor koji se nudio bio je: slijediti struju ili biti potopljen. Tako sam i ja samo slijedio struju nastojeći se održati na površini dok su razjapljene ralje jurišale oko mojih nogu. U to sam doba ima svega osamnaest ljeta, a ljudi koji su hijerarhijski bili iznad mene su se razlikovali  u samo jednoj stvari - imali su jačega mecenu. Ipak, u meni su stalno nastojali poticati osjećaj krivnje zbog dobivanja posla na način na koji su ga i oni dobili. Jedna me je kolegica priupitala: A tko je od tvojih ovdje zaposlen? Malo sam se začudio jer moj je mecena bio tek obiteljski znanac, a nikakav rod. Shvativši moju zbunjenost, odmah mi je pojasnila: Znaš, ovdje je svatko nečiji, ili po liniji roda ili lokalpatriotizma. Ma kojeg lokalpatriotizma u ovoj minijaturnoj kifli?, pitao sam se mnogo kasnije. Posao nije bio bogznašto, zapravo, nije bio ono što ide u taj opis, ali nisam se žalio jer raditi je ipak privilegij u kaotičnu sustavu koji se boji sam sebe dovesti u red. Odlazeći ranom zorom i vraćajući se u kasni sumrak, radio sam sve što se od mene tražilo, daleko više od onoga čiji sam pomoćnik bio, onoga koji se ukazivao tek da ne zaborave na njegovu nazočnost i potpis u ugovoru. Moj je status bio u vakuumu i zadnji bezveznjaci su mi nastojali potkopati korijenje, ali nisam se dao jer sam prozreo razloge njihova otpora: imao sam mladost i potencijal. To sam dokazao kasnije nagradom u struci kada više nisam gledao njihove samodopadne njuške. Iako dvostruko stariji nisu bili više obrazovani, a po mojoj slobodnoj procjeni ni imali više intelekta, no stalno su me podsjećali na to da nemam diplomu. Nisam znao da s osamnaest već trebam biti akademski obrazovan. Kasnije sam se odvažio i pitao ih gdje je njihova, a oni bi se izvlačili da imaju iskustvo koje je daleko vrednije od diplome. I dan danas se svakakvi prosječni primjerci izvlače na ovu izjavu po kojoj ispada da su se rodili s iskustvom. Da budem iskren, u to vrijeme i nisam razmišljao o studiju, bio sam u teškom životnom razdoblju u kojemu je bilo najvažnije preživjeti i dovući se do sutra u jednom komadu, a ovaj mi jadni posao, za kojega je trebalo potegnuti do vrha i natrag, nije davao nimalo nade u bolje sutra. Dapače, već sam tada znao da je kasno za karantenu. Kako izliječiti apsurd prema kojemu su istodobno problem visoka stopa mortaliteta i nezaposlenosti? Možda je upravo spas u tome da Hrvata bude što manje jer ionako ima posla samo za njih milijun!?
Kada je svanulo novoj političkoj kliki, mojoj je smrknulo i više nije bilo ulaska ni na sporedna vrata. U firmi u kojoj je ostao moj prvi ugovor i potpis mu, ostali su raditi neki moji drugovi iz srednje škole, oni koji su jedva prolazili razrede, a pokoji i pali. Na radnom su se mjestu, gle čuda, prekvalificirali u tjedan-dva, a ja sam otišao na studije vjerujući da će se do tada promijeniti taj plemenski mentalitet naivno misleći da će diploma pridružena iskustvu vrijediti više. Bjesomučno sam se žurio kako bih završio u roku među najboljima, no to mi je donijelo samo viška briga jer su se prije zaposlili oni koji diplome nisu vidjeli ni do danas i koji su otvoreno priznali da su do posla došli obilaznim putem. Reći ćete, kao nekada ja. Ipak, imajte na umu da moje radno mjesto i nije bilo predviđeno za visokoobrazovni kadar, ali jest za moje nadređene koje taj uvjet nisu ispunjavali. Dobro, ne bi bilo fer da ne spomenem kolegu s fakulteta, vječiti propalitet u srednjoj školi, kojemu sam pisao zadaće i pomagao za ispite, a kojemu je Tata Mraz osigurao posao već za vrijeme apsolventska staža (Znam, pitat ćete se kako je netko tako ograničen vidio fakulteta? I ja se to pitam, bez brige.). Za to sam vrijeme nalazio poslove ispod svoje obrazovne i intelektualne razine svjedočeći inertnima koji su mi nudili NKV poslove i  nesposobnima koji su mi bez imalo stida slali svoje nepismene odbijenice budući da im je i sam pojam rječnika bio nepoznanica.
Neki će reći da jednostavno nisam imao sreće, a možda sam bio na pogrešnoj strani - ne politike, nego granice. Naime, moj je smotani otac odbio rad u bogatoj europskoj zemlji gdje su mu ponudili sve osim neba. Mislio je da se klinac poput mene ne bi navikao na novu i daleku sredinu (novu školu, jezik...), a i teško je bilo reći zbogom domovini. Ona mu je zahvalila - otkazom i prihvaćajući komunjare dok je on rušio komunizam. Danas je sretan što uopće ima mirovinu pored onih koji su se samo derali kako imaju Hrvatsku. Da, neki je imaju i dobro su je unovčili, ali o tome u sljedećemu nastavku ove moje zbrkane ispovijedi.
homoludens @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 9, 2009


Ispod ovoga sam odijela samo čovjek, manufaktura prirode u najmu života i  nagonski prebirem dan po dan, ali ne žalim se jer još uvijek svim čulima osjećam svoj dom: vodu, zrak i tlo. Kako da ih svedem na granice koje vide samo suženi umovi? Kako da tekućine oštricom presiječem na pola? Kako da na zraku ucrtam crvenu liniju razgraničenja i ogradim se od onih koji ih sa mnom dijele proglašavajući ih stranima, pa čak i nepoželjnima? Moj duh je slobodan, ali ne i korak, iako mi tijelo živi po zakonima prirode. Administriraju mojom sviješću i institucionaliziraju život pozivajući se na civilizaciju koja se od divljaštva razlikuje tek pismenošću i hrpom beskorisnih propisa koji hrane neupitnost njezina ega. Za nju sam tek gola statistika, kultivirani divljak u njezinoj službi koji je svaki svoj pristanak dao već unaprijed - činjenicom da postoji. Moj dom nema kvadratnih metara ni administrativnih granica i moja stopala u moru pripadaju svim morima i oceanima s kojima se povezuje, a ne onima koji i nad vodom podižu zidove režući im tekućine na pola. Tko je taj tko se usudi reći da posjeduje vodu, zrak i tlo i da do njihovih središta ne mogu bez određena pristanka? A gdje je pristanak One da smijemo činiti to što činimo: ravnamo sve po sebi i sve pred sobom. Njezina sam svojina, svojina prirode, a ne umjetnih pokušaja njezinih nadomjestaka pogubljenih u zabranama. Kažu da je naša sloboda do onih granica koje ne ugrožavaju onu tuđu, ali zar naša sloboda već odavno nije ukinuta nasilnim istrgnućem iz prirode od koje su nam ostavili samo fotografije i pogled kroz okna. Ostatak je vidna polja ispunila samodopadnost voštanih figura s prevrtljiva vrha hijerarhije. Onih figura kojima smo mi jedini legitimitet. Imam li pravo živjeti kako želim, a da mi bilo koja umjetna tvorevina ne bude tutorom? Naravno, nemam, jer moje je pravo završilo tamo gdje je i počelo, u ličinki društva. Sve što činim pod povećalom je lažna morala i uvrnute pravde u kojoj je civiliziranost tek krinka sirovu nagonu koji jače ostavlja na nogama. Ali to nije pravedna borba za opstanak jer je izmanipulirana većina goloruka, dok manipulatorska manjina upravlja strahom kroz mehanizme represije. Tako strahovladom onemogućava bezvlašće uvjeravajući nas da bezakonje vodi u nered, no njihovi zakoni vode u smrt - duševnu ili tjelesnu. Ako izustim da želim živjeti po zakonima prirode, neki će me revni dijagnostičari proglasiti društveno nepoćudnim, iako ima više reda u džungli, nego u njihovu i djelovanju zajednice kojoj pripadaju. Ali ja ću ipak izustiti da su moj dom i život svojina suvremenih neandertalaca, onih istih koji parazitiraju na našim podjelama i razlikama. Oni nas uče nekritičkom prihvaćanju skučena im svijeta, uvrnutom domoljublju koje završava na administrativnim granicama, ljubavi koja je normirana lažnim moralom, vjeri koja proganja dokaze i svako drugo učenje, poslušnosti koja obećava ispunjenje utopije o slobodi. Jeste li se ikada zapitali kako to izgleda odozgo - iz atmosfere? Zasigurno tragikomično. Posljedica ovog dobrovoljnog ropstva i potapanja individualnosti u istim posudama je zasigurno više tragična, nego komična jer čovjek koji voli samo do granica nije nikakav domoljub, već fanatik koji bi, da može, i sunce sveo na teritorijalne jedinice, a zrak i vodu dijelio u bočicama s adresom. Tako ni onaj tko voli samo svoju djecu, a diskriminira svu drugu, nije nikakav roditelj, već egoist koji kroz potomstvo produžava život svom egu, a pitanje je i koliko o ljubavi zna onaj tko drugome nameće svoje viđenje iste, istodobno izopačenom proglašavajući svaku koja nije u skladu s lažnim moralom. I oni koji priznaju samo svoje proroke i idole, a tuđe proganjaju, nisu nikakvi vjernici, već hipnotizirani statisti u službi farizeja. Svi oni imaju nešto zajedničko: sve nepoznato proglašavaju nenormalnim, sve tuđe neprijateljskim, iako je jedini uljez u njihovu umu. Imaju li te persone dom i domovinu? Ali što domovina uopće jest? Jesu li to sva ona mjesta, polja i ledine i svi oni tokovi koje nikada nećemo upoznati, ali ih smatramo svojima i dobrodošlima jer se nalaze unutar zamišljenih granica? Jesu li to svi omeđeni kutci, prepolovljena riječna korita i rasječene planine na kojima ne trebamo propusnice? Ali što ako sutradan nestanu te zamišljene granice, kako ćemo zvati svoju domovinu? Hoće li se ona prilagoditi novim linijama ili ćemo joj u posjet novim ispravama? Kakva je to domovina koju u istom trenutku jedni dobivaju, a drugi gube? Ili je  tajna u tome što  mi i ne razlikujemo dom od domovine? Ne znam za druge, ali znam da je moj dom čvrsto tlo nad kojim se svija propusni zrak i gdje god da krenem osjećam se dijelom nepokoriva poretka gdje je hijerarhija odavno uspostavljena i gdje je suvišna svaka intervencija loših imitatora jedine sile koju priznajem - prirodne. nadajući se da ćete dobiti još jednog podanika.
Sve granice koje postoje su naknadne i iako vidu neuhvatljive, težak su teret umu. Naši su umovi opterećeni nepostojećim zidovima koje je zabranjeno preskočiti, linijama koje se ne smiju prijeći, iluzijama iz kojih se bojimo probuditi jer gubitak zabluda i navika, pa makar i onih pogibeljnih, za nas je još uvijek najveći krimen.
homoludens @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, rujan 5, 2008

Dva su mi dana na forumu bila dovoljna da shvatim kako me taj oblik komunikacije baš nešto i ne zanima. Prvo što mi je predstavljalo napor jest bezbroj istih tema u kojima se traži dobrovoljac za dizajn bloga. Umjesto da se dotični prime uređivanja vlastita bloga, većina radije ide linijom manjega otpora i skršenih ruku sjedeći uz računalo čekaju neku dobru vilu odnosno vilenjaka. Osim što je uređivanje bloga pomoću svih mogućih tutorijala dostupnih na mreži jednostavnije da ne može biti, malo tko se primi čitanja takvog štiva, već radije od samoprozvanih dizajnera blogova čiji je dizajn počesto izrađen u amaterskom Paintu i uglavnom predstavlja kombinaciju tuđih slikovnih zapisa s manje ili više istaknutim zaštitnim znakom o autorskom pravu (podsjećam zaboravljive, čak i kada nije naznačeno autorsko pravo, ono postoji i na temelju njega se može sudski goniti zbog kršenja istog), naručuju u maniri mecene kao da je riječ o Mediciju samom. Osim što priučeni dizajner (a takvih je općenito u Hrvatskoj i previše, dovoljno je pogledati koliko je njih fakultetski obrazovano, a koliko njih se gura u prvi plan uključujući i tzv. celebrityje ne dajući onima koji znaju ni zraka ni prostora) i nije nešto vješt s kistom, a kamoli računalnim programima za obradu slika (treba li spomenuti da ni ne znaju da ne postoje dizajnovi, iako su ih stavili u opis posla?), još manje je vješt prilagoditi narudžbu naručitelju odnosno uskladiti s onime što dotični piše i onime što kao osoba jest. No, već smo navikli da se puno njih bavi svačim pomalo i ničim konkretno, a zašto i ne bi kada je to siguran put do naslovnica žutila koje je prekrilo većinu medijskog prostora, iako vam nitko živ koji participira u njemu neće to priznati.
Prije nekog sam vremena dobio niz pozivnica ne neke forume. Čovjek iz znatiželje pogleda njih nekoliko i shvati da mu je bolje tražiti razlike u jajima, nego u forumima. Imam dojam da danas svaka zgrada ima svoj forum, a razlika među njima je samo u broju aktivnih korisnika. U načelu je to desetak aktivnih koji forum uglavnom koriste kao MSN, osim kafenisanja teško je naći zanimljivog štiva, a osim toga, takve su male grupice same sebi dovoljne. Izuzetno je zanimljiv fenomen kako nastaju: obično se klapice formiraju na već velikim i jakim forumima i nakon nekog vremena odluče da im je bolje biti sam svoj gazda. Onda zakupe neki prostor i dobro se slažu mjesec dana dok jedan od ogranaka klapice ne shvati da bi radije sami gazdovali pa tako od jedne klapice nastane još pet manjih. Na kraju svi skupa životare na tri do pet aktivnih korisnika koji ili odustanu od foruma uopće ili se vrate tamo gdje je sve počelo. Ista shema vrijedi i za političke stranke: sjetite se samo koliko je stranaka nastalo od HDZ-a i koliko je njih uopće opstalo. Ili životare ili su odavno izbrisane iz registra političkih stranaka. Iz tog sam razloga izvan aktivnog političkog i forumskog života. Ako nešto napišem, to je za dušu i skretanje pažnje na blog, a dežuranje po forumima i uvjeravanje neinformiranih me nikada nije pretjerano zanimalo. Uvijek volim reći da se ovo društvo brzo navuklo na hedonizam Zapada, ali ne i na radne navike koje dolaze s iste hemisfere pa odavno nismo proizvođačka, već samo potrošačka zajednica. Takve nas navike paraliziraju u kreativnosti i učinkovitosti pa je i logično da nemamo sluha za one koji su još uvijek kreativni i žele biti učinkovitima. Pogledajte samo koliko prostora u medijima zauzimaju inovatori, a koliko nebitne persone poput Gotovčevih i Super Silve. Ljudi koji na svjetskim natjecanjima osvajaju zlatne medalje u ovome društvu vrijede manje od bižuterije i posuđenog kabrioleta nekog lažnog celebrityja. Iako poput papagaja ponavljamo kako uviđamo taj uvrnut poredak vrijednosti, sve ostaje na toj konstataciji i nastavljamo dalje s konzumacijom gluparija koje nam servira ovo ili ono žutilo.
Ovaj tekst ima naziv takozvani i obuhvaća sve one samoproglašene individue koje uporno nameću svoj antitalent bilo da se radi o političarima, umjetnicima ili "stručnjacima" opće prakse. Dijelom je tu kriv i sustav obrazovanja jer se djecu ne usmjerava prema njihovim afinitetima, nego ih se zaglupljuje beskorisnim podacima kao što je visina crnogoričnog drveta. Žalosno je da se mora promijeniti deset ministara obrazovanja da se beskorisnost izbaci iz programa. S nadarenom se djecom slabo ili nikako ne radi, većinu se ubije u pojam jer nastavnik nema ni volje ni vremena, a spas je moguć jedino ako se promijeni škola i država (a što neki roditelji i čine). Taj vrtlog nesposobnosti nema kraja: nadarena djeca postaju prosječna, završe školu tek da imaju papir, rade posao koji uspiju naći pored onih silnih kćeri i sinova koje su tatice i mamice ugurale mimo reda (tu nastupa lokalpatriotizam pa nije rijetkost da se cijelo selo zaposli u drugom mjestu pa čak i metropoli u kojoj onda osnivaju zavičajne klubove u kojima nariču za rodnom grudom i istodobno se žale kako je ta metropola centralizirala državu). Na kraju se stvara sve veće nezadovoljstvo i animozitet, apatija koja najviše odgovara političarima jer s nekoliko šupljih fraza ovima lako usade lažnu nadu i 101. put ih prevedu žedne preko vode. A sve stoga što stvari nisu postavljene na svoje mjesto onda kada su trebale biti. Bojim se da je sada već kasno. Preko stotinu je tisuća mladih intelektualca napustilo državu, a želje za napuštanjem broda koji pluta su i dalje snažno izražene. Lako je moguće da na njemu ostanu tek poltroni i raspikuće.
homoludens @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 22, 2008

Slika preuzeta s: http://www.lawyersatlanta.com

Dugo me držala budnost, ne zato što je puni mjesec nego stoga što su su stigli dani kada se ima nešto više posla no obično, a jedino mi je poslije ponoći, nakon sparna dana, ugodno za raditi. No, ništa ne bješe od posla jer me u mojoj mirnoj ulici punoj zelenila, ali i ljudske vremešnosti, zaokupirao zvuk motora nekog karavana. A nedaleko karavana mladi par za kojega mi nije odmah bilo jasno da u sebi ima više alkohola nego vode. Sjedili su na pločniku, i gestikulirali, no tijelo im je više trzalo nego imalo neki dublji smisleni pokret. U jednom se trenutku djevojka, odjevena tek u neku prozračnu haljinu koja je više nalikovala spavaćici, ispružila duž pločnika. Ali tu nije bio kraj alkoholiziranoj predstavi jer nakon nekoliko je minuta uslijedilo povraćanje drugog člana ovog dueta. Kleknuvši, dugo je iz sebe izbacivao sve sadržaje dana. Djevojka je samo sjedila pored njega, no malo kasnije se pridigla pa sagnula i pokazala svima iza prozora svoju nagu stražnjicu, a potom se pridružila u klecaju. Kada je završila faza povraćanja, oboje su se pridigli i krenuli do automobila , te se vidjelo kako nitko od njih ne može napraviti ni dva pravocrtna koraka. Njišući se kao palme bez kokosa, držali su se jedno za drugo, pri čemu se muški član posade nakon pet koraka uspio izravnati s asfaltom. Djevojka ga je pridigla i nekako uspjela ugurati u vozilo i taman kada su sjeli na svoja mjesta, on na suvozačevo, a ona za upravljač, eto pijana paunčića opet van. I gdje je otišao? Pomokriti se na mjesto gdje je povraćao. Trebam li reći da je bio okrenut ulici gledavši ravno u tuđe prozore? Dok je on zalijevao travu, djevojka ga je stezala oko struka, valjda da čovjeka ne prevrne muškost. Na sreću, ovdje se nazire kraj ovoj alkoholnoj priči jer ovaj su uput napokon ušli u vozilo s namjerom da se odvezu. Ipak, nije prošlo bez problema jer se pijani duo natezao oko upravljača plivajući po sjedalima.

Ovo je zgodna pričica, ali zapravo duboko zabrinjavajuća. Odakle ljudima hrabrosti da ovako neodgovorno sjednu za upravljač, da prihvate ulogu potencijalnih ubojica? Nije mi nimalo žao ako se taj netko, pijan kao mazga, zabije u neki stup i pogine, već kada postane uzrokom tuđe pogibije. A s druge strane, tko uopće odgaja takve neodgovorne budale? Badava  zakon, ako je u obiteljskom domu rupa u odgoju veličine one ozonske jer nijedan zakon ne može spriječiti budalu da vas sutra ne pospremi dva metra ispod zemlje. Također, nije nezanemarivo ni što su akteri ove priče tek 20-godišnjaci pa se pitam što se to događa našoj mladeži jer nije samo ovo dvoje pajaca pijano plesalo za upravljačem. Vidimo to po crnoj kronici i statistici. Očito je da su ljudi neodgovorni i da misle kako imaju život viška. Red je da im netko pojasni  kako nemaju kviska.
homoludens @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, ožujak 29, 2008

izvor slike: http://www.curiousexpeditions.org

Uvijek kada zakoračim na posjed  neke institucije, ne mogu a da se od bola ne nasmijem kako nam  je administracija spora i neučinkovita. Zadnji se moj dodir susreo  s knjiškom, ali i administrativnom prašinom kojoj ni relativno  pristojno računalo nije pomoglo u boju s nesnalažljivošću. Nakon što je neprirodno ljubazna gospođa računalno utvrdila da je dostupna knjiga koju tražim, najteži je posao tek čekao - pronaći knjigu. Na sreću, igla u plastu sijena je pronađena, ali za to je trebalo dosta stepenica i okrenutih polica. Ipak, ima puno važnijih čekanja poput onih bolničkih u kojima se vidi koliko je propusna zaposlenička struktura. I tu dolazimo do paradoksa: kada trebaš službenika, nema ga. A tko to onda pegla burzu rada? Nedostaje liječnika, a čak se i pastiri uvoze iz Rumunjske i Albanije. Bilo bi lijepo da je administracija neučinkovita jer nemamo koga zaposliti, ali stopa nezaposlenosti je nimalo zanemarivih 14,7%. Dok se naveliko priprema teren za uvoz radne snage, intelektualci kopaju po smeću, a jedna glupava knjižničarka koja rješava križaljku na radnome mjestu očekuje da joj ja tražim knjigu i još ima obraza primiti osobni dohodak u punom iznosu.
homoludens @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 24, 2008
Jučer je, na sam Uskrs, prohujalo moje prvo tromjesečje pisanja bloga na ovoj domeni. Kako je prigoda dvostruko obilježena državnim blagdanom i miniblogerskom obljetnicom, a i kako mi se poruka kardinala Bozanića upućena vjernicima nije svidjela (nigdje ne zapazih spominjanje maloga čovjeka i puka kojemu je nužna duhovna obnova i povratak, ne Crkvi i vjeri, već ljudskosti), uzimam si slobodu iznijeti svoju poslanicu svim ljudima dobre volje bez obzira na umjetne podjele po vjeri, naciji, rasi, klasi, političkome opredjeljenju, itd. jer i Krist sam (a kojega svi citiraju misleći da su i oni sami mesije) nije bio isključiv ni zabarikadiran na način kako to čine današnje vođe i drugi umišjeni pojedinci i organizacije. Na žalost, napredak tehnologije unazađuje čovjeka, a jedino što mu nude je fanatizam i nove podjele.


Draga moja braćo po jednoj jedinoj ljudskoj rasi, s tugom, ali ipak iskren, reći ću da ljudski ne valjamo, da previše otkidamo od drugih kako bismo pogostili sebe, da smo socijalno neosjetljivi i rijetko jedni drugima na pomoći, da molimo svoje bogove iz koristoljublja istodobno protjerujući tuđe različitosti. A tko to mi i kome? Ljudi ljudima.
Ipak, sve to ne znači da se već danas ne možemo iskupiti i postati boljima,  korisni i drugima, a ne samo sebi, moliti za druge i biti zadovoljni s onoliko koliko ostane od milosrđa onog nekog u koga vjerujemo. Moramo ispraviti ovu krivost kojom su nas osiromašili i shvatiti da smo svi mi bogatiji uz sve one kojima nismo i koji nam nisu nalik. Čovjek je društveno biće, nije samotnjak koji je sam sebi dovoljan, on živi s drugima, a ne pored drugih - čovjek živi s čovjekom, a zid pored zida. Mi smo danas, nažalost,  zidovi jedni drugima, bez naklonosti i suosjećanja, tuđi su životi na nama samo sjene koju smo otresli, iako sami ne volimo da nas otresu. Neprestano žurimo u materijalnu sigurnost, iza stakala i zidova revno pobrojavamo koliko smo u plusu ili minusu, no postali smo ljudski nesigurni i neupotrebljivi osjećajući se usamljeno i napušteno čak i među gomilom. Kamo žurimo? U vječnost zasigurno ne, a i ovaj je ljudski život u odnosu na nju tek točkica nevidljiva oku. Onaj što žuri lako se može popiknuti i pasti, ali ne samo tijelom, nego i duhom. Da, naš je duh u velikoj krizi, materijalno i duhovno izmanipulirani, priklonili smo se onom opipljivom i prestali zavrjeđivati svoj život u obliku kakav nam je dan. Ipak, ne osvrćimo se na prošlost, neka nam današnji dan bude početak povratka među ljude i ljudsko. Prije svega, osvrnimo se oko sebe i razmislimo što bismo voljeli osjetiti: ljubaznost i osmijeh ili otresitost i namrgođenost? Tvrde da se za lijepo i dobro nema vremena, no tako govori samo čovjek kojemu je sve životno potonulo pa nema ni volje ni snage posegnuti za onim pozitivnim. Krenimo od osmijeha, poklonimo ga da bi nam bio uzvraćen. Dalje ćemo sami znati kako jer čovjek nije stvoren da bi činio zlo - ono ga naknadno  otuđuje i razgrađuje. Upitajte se sljedeće:
  • Bih li volio da me udaraju?
  • Bih li volio da mi napakoste?
  • Bih li volio da mi se osvećuju?
  • Bih li volio da me mrze?
  • Bih li volio da mi se izruguju?
  • Bih li volio da o meni govore iza leđa?
  • Bih li volio da mogu, ali mi ne žele pomoći?
  • Bih li volio da me izbjegavaju?
Odgovorite i znat ćete kako se osjećaju drugi, a to je prvi korak spoznavanja sebe. Da, mi još nismo spoznali sebe i zato nas tuđe rane, koje smo mi zadali,  ne bole. Budite prijatelj i kada se od vas to niti traži, niti očekuje, na pomoći i ako vam nisu pomogli, u tuzi  i s onima koje ne poznajete, ne okrećite leđa da vam ne bi bila okrenuta. Bit će prekasno ako ćete tek tada osjetiti nedostatak ljudskosti. Istina je da smo još uvijek izgubljeni, da se lomimo između prolaznih vrijednosti, ali i mi smo sami prolazni i jednoga se dana možda nećemo stići ni oprostiti, a kamoli oprostiti sebi i drugima. A najteže je ostati nedovršen, pa i u sjećanju. Neka vas blagoslove bogovi i ostala bića u koja vjerujete, ali ne zaboravite na ljude jer bez njih vam je uzaludan svaki pogled u nebo pod nimalo slučajnim jednim i istim suncem.s
homoludens @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 9, 2008

Izvor slike: http://zagreb.hrsume.hr

Jučer je u Zagrebu bila odlična premijera dokumentarnoga filma Sam redatelja Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan (nadam se da će se ovaj odlični dokumentarac naći u TV rasporedu). Priča o samoći i propasti gospodarstava na Žumberku tužna je stvarnost  na koju se nitko previše ne osvrće. Zapravo, neki ni ne znaju da postoji kraj s takvim problemom i ova im je premijera bila prvi susret sa zapuštenom hrvatskom baštinom. Žumberka se samo sjetimo kada pričamo o granici sa Slovenijom, Jazovki, Sošicama i Stepincu. Žumberak je hrvatsko nedonošće koje nitko ne želi, od gotovo 3000 stanovnika, u svim žumberačkim selima danas živi jedva stotinjak ljudi, škola propada već pedeset godina jer na Žumberku nema djece ni za pola razreda (kažu Žumberčani kako ih ima toliko da svi stanu u jednu kuću), sve mlado je svojedobno otišlo u grad (neki su se pomamili za urbanim, a najvećim dijelom nisu imali perspektive), ali i rasulo se po svijetu (jednom godišnje na Žumberku blješte njemačke, kanadske i neke druge prekooceanske registarske oznake). Većina Žumberčana su muškarci u pedesetim godinama, neženje čiji su razlozi odabira života bez životne suputnice bili svakakvi. Neki su jednostavno propili mladost, neki su imali prezahtjevne majke kojima se nijedna djevojka koja bi došla u kuću nije svidjela, neki su imali loša iskustva pa su stvorili otpor prema emotivnoj strani života, neki još uvijek odbijaju podijeliti svoju slobodu. U konačnici svi oni žale stanje u kojemu su se našli jer nitko ne voli biti sam i ne imati s kime progovoriti ni riječ kada se dovrši posao koji koliko-toliko omekša teške misli. Bitno je reći da ti ljudi nisu ni neodgovorni ni lijeni jer sami odlučuju o kvaliteti svoga opstanka. Brinu o zemlji i stoci, zemlji koju nitko, pa ni država, ne želi ni besplatno. Zanimljivo je kako među neženjama ima i jedan mlađi dobrostojeći muškarac koji ima stado od čak 150 ovaca, no nije imao sreće kao ni njegovi stariji kolege po muci. Na premijeri nije bilo razlike između njih (sudionika filma) i ostale gospode (većine javnih osoba). Možda samo pomalo plahi, ali pristojni i dobrodržeći ljudi na prvi pogled ne otkrivaju da dolaze iz kraja kojemu je i Bog okrenuo leđa. U toj je pustoši naveden samo jedan pozitivan primjer: o mladoj majci koja je lošeg muža i život u Caritasu zamijenila Žumberkom u kojemu je stvorila novu obitelj - prvu i za sada jedinu. Zašto na Žumberku nije moguć život? S jedne su strane ljudi zasljepljeni svjetlima velegrada u kojemu će radije biti gladni i primati socijalnu pomoć, nego raditi na zemlji (ovdje govorim o onima koji su oduvijek bili dijelom sela i koji imaju iskustvo takvog života i rada). S druge strane, lokalna samouprava pa ni država ne čine dovoljno na oživljavanju tog pasivnog područja. Zašto gomilati populaciju u gradove, isprazniti pola Hrvatske, a inzistirati na decentralizaciji? Dok ne znamo kako stati na kraj tolikom siromaštvu, nabacujemo se zemljom kao beskorisnim blatom, mala Slovenija nas je premašila u gustoći naseljenosti stanovništva, a iako se može prehraniti i trostruko veći broj stanovništva od postojećega, ova je zemlja daleko od bogate i rugajući se selu uvozi osnovne životne namirnice. Prazna područja koja čekaju ljudski trag desetljećima zjape prazna, zemlja nema koga nahraniti jer je prognana od asfalta, oni što su ostali uz nju polako iščezavaju bez potomstva jer obitelj tamo odavna nije na braniku demografske obnove. Nije samo Žumberak avet osame, puno je takvih ispražnjenih mjesta što zbog pogrešne što zbog namjerno loše vođene politike. Kako to ispraviti nakon što je sve, pa i ljudski život, zarastao u korov? Žumberak nije svoj problem, on je hrvatski problem u kojemu se jasno može iščitati sva nebriga i loš interes za očuvanje hrvatske baštine i sela. Dakako, svjesni smo valjda da to nitko neće učiniti umjesto nas jer svatko brine o svome. A mi? O svemu i ni o čemu. Umjesto da skupim aranžmanima dokazujete kako ne oskudijevate, proširite svoje znanje o nečemu što nam je svima pod nosom i izdvojite dan-dva za vidjeti ovaj biser koji je ljepši i pitomiji od mnogih krajeva koji su, eto, "hrvatski" rečeno in. Razveselite djecu prirodom koju su im oteli asfalt i smog.
homoludens @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, veljača 15, 2008
Tko se ne sjeća Mesićeve izjave o iskakanju iz paštete?

Kad gledate TV, iskoči jedna osoba, otvorite radio, iskoči jedna osoba. Odlučio sam ne otvarati paštetu da ne iskoči ista osoba.

Zgodno sročeno, iako možda pomalo i uvredljivo za jednu damu kojoj je bilo namijenjeno. Za ono što mi je zapelo za oko i okrenulo želudac svakako ne želim da iskoči iz paštete - higijenski uložak. Naime, čovjeku svašta dođe pod ruku, pa i pokoji ženski časopis. I što me iznenadilo na jednoj od bezbroj stranica s reklamom? Fino upakirani uložak. Srećom pa nije iskorišten. Osim ovakvih prepada ni televizijske reklame nisu milosrdnije, stalno isti zaglupljujući prikazi koji su u nekih sirotih gledatelja mlađe dobi stvorili mišljenje da je mjesečnica plava. Toliko o gluposti i reklamiranju iste. Jasno mi je da se proizvod mora reklamirati, ali uporno teroriziranje koje je čak i mojoj majci (ženi, očito) postalo paradom neukusa je izgubilo svki osjćaj za mjeru. Netko će reći da ne gledam reklame: pa vjerojatno i ne bih da ne prekidaju program. Toliko reklama nema o pivu, a ipak je prehrambeni proizvod koji i napoji i nahrani. Mislim da ću i ja kao i Stipe prestati s otvaranjem pašteta.
homoludens @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 5, 2008

Foto: homoLudens

Prošli me mjesec, zahvaljujući lepršavom karakteru struke prema kojoj slovim kao putnik bez postaje, odveo među ljude koji nisu izgubili ono što mi mnogi jesmo - nadu u bolje sutra i kada ono ne postoji. Tako su oni prikraćeni za sutra postali njegovim najglasnijim vjesnikom. I ne samo to, oni su danas dovoljno hrabri i ispunjeni životnom snagom da budu poticaj onima koje život još nije ni načeo, a skloni su ga sažalijevati i zalijevati malodušnošću. Tko su oni? Članovi terapijske zajednice Cenacolo smještene u Vrbovcu, u dvorcu Lovrečina kojega su im na korištenje darovale časne sestre. Ta mala zajednica koja okuplja ljude različite dobi, spola i kultura, ali iste prekinute sudbine, broji devedesetak duša. U maloj Hrvatskoj ima čak osam takvih zajednica, kažem čak jer ih diljem svijeta (od SAD-a i Rusije do Poljske i Argentine) ima četrdesetak. Svim je tim zajednicama zajedničko to što uz stroge uvjete života i predanost molitvi njihovi članovi, pretežito mladi ljudi, traže svoju izgubljenu nit života. Njihov je život svakodnevna borba za opstanak u kojoj svaka izgubljena bitka znači i izgubljeni rat. Trajno emotivno obilježeni i društevno oskvrnuti, ne mogu si dopustiti luksuz i prkositi životu, ali ni prepustiti se struji jer nitko neće stati iza njih ako im smisao izgubi ravnotežu. Njihov su luksuz žuljevi i volja kojima  svoj svijet održavaju budnim - svijet u kojemu je sve što postoji potpisano njihovim imenom.  Kada trebamo kruh i mlijeko, prošećemo do najbliže trgovine - oni sami osiguraju svoju šalicu mlijeka i komad tople pogače; kada trebamo novine odvučemo se nekako do prvoga kioska - oni sami otiskuju svoje naslovnice; dok naše prečiste cipele miluju pore loše njegovanog asfalta - oni marširaju poljem kako ne bi preskočili faze koje mi preskačemo sve do dućanskih polica. Mi živimo usput - oni svaki milimetar. Neki će reći da su sami krivi što žive ovakvim životom, no nije li bitnije to što su oni svom životu vratili dostojanstvo koje im nitko drugi nije htio ili mogao dati? Što pored svih trauma imaju volje drugima pružiti zadovoljstvo kao što su to svakogodišnje Božićne predstave pred zagrebačkom katedralom gdje ljude upućuju na povratak vrijednostima koje su zagubili u ovom vremenu vladavine konzumerizma. Pored svih životnih padina niz koje su se spotakli ili su bačeni, našli su smisao u vjeri pa su kojekakve sociološko-teološke ekspertize po pitanju smisla vjerovanja u nešto što možda (ne) postoji samo suvišne. Možda je to samo moj subjektivni osjećaj, no tijekom razgovora me lomio neki dojam o istodobnom ponosu i nelagodi:  ponosu nad onime što su postigli (u što zasigurno nisu vjerovali, ali je bilo dovoljno vjere i dobrote u nekolicini drugih) i nelagodi zbog perioda koji im je oduzeo nekoliko poglavlja života. Iza ponosa i nelagode, možda se ugnijezdilo i nešto straha jer otkada su izgubili svoj smjer, na ovaj su ili onaj način lišeni udisanja života punim plućima, a što je najtragičnije, najveća im bitka tek predstoji - ona s okolinom u koju se moraju vratiti, a koja vrlo vjerojatno neće imati razumijevanja. Međutim, ima nešto pozitivno što zasjenjujei sve to - beskrajna uljudnost, dobrota i iskreni osmijeh za koje mi počesto nemamo vremena. Da, usudim se reći da pomalo patimo od viška komoditeta.
Što je poanta ovoga upisa? Da cijenite i najmanje dobro koje imate jer ono se ne grabi lopatama, već ubire sa stijenaka veličine žličica za med, da ni u slučaju najcrnjeg scenarija ili dana ne odustajete i da imate na umu kako pogrešna skretanja ne oduzimaju cilj, već ga samo usporavaju pa stoga budite božanski strpljivi i ljudski ponizni. I ono najbitnije, nikada ne odbacujte one što su pali na koljena jer možda sutra neće biti nikoga da vas podigne.
homoludens @ 16:39 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 28, 2007
Već dobrih deset dana čekam odgovore na e-mailove, podatke bez kojih ne mogu obaviti jedan važan posao vezan uz turizam. Iako se samo čini da su poslani u nesretno vrijeme blagdana kada svi više-manje planiraju kako što prije otići s posla, ovo je samo nastavak uobičajene prakse komunikacijske (ne)kulture. Ne vidim da bi išta drugo moglo biti u pitanju obzirom da se ne radi ni o čemu što zahtijeva preveliki napor ili neko ekstra vrijeme jer su dovoljne i dvije suvisle rečenice odgovora. Pored pogrešnih (očito neažuriranih) podataka na internetskim stranicama to bi uistinu bio napredak.
Trenutno su iscrpljene sve adrese, pitanja odaslana, a poslan muk. Koristiti telefon umjesto elektroničke pošte od jednake je beskorisnosti - informacije su mizerne i neupotrebljive, a čuđenja obilata. Imam osjećaj kao da pitam za broj živih pilića u  nekoj od kineskih pokrajina. Ako se i naiđe na nekog ljubaznog, to je sve što će vam ponuditi. A meni trenutno trebaju podaci - ne uljudna gospođa u godinama kojoj je posao prilika za trač partiju s kolegicama i koju je najčešće "pregazila" tehnologija. Trenutno me ne zanima ni to je li ta neka gospođa slabo motivirana za rad zbog male plaće ili joj se jednostavno ne da - rezultati su ionako jednako poražavajući kako im god u i kroz prste gledali. Ovdje nije pitanje to što meni trenutno treba jedna bitna informaciju koju ne mogu dobiti od Djeda Mraza iako je ovo njegovo vrijeme, nego pitanje neorganiziranosti i nekoordiniranosti pojedinih služba koje nisu zamišljene da same sebi budu svrha.

Ima li, na žalost, bolje situacije za primjenu ove slavne Krležine izjave? Iz teorije znamo da se kultura usvaja, a iz prakse da taj proces i nije tako uspješan ma kako se jednostavnim i bezbolnim činio što na kraju ide u prilog Freudu koji je tvrdio da je čovjek asocijalno biće kojeg kultura podruštvuje i čini manje divljim.
homoludens @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.