O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
četvrtak, srpanj 31, 2008

Baščanska ploča (o. 1100.), "dragi kamen hrvatskoga jezika" (Stjepan Ivšić), kojom su "Hrvati izronili iz mraka  svoje nedokumentirane povijesti" (Eduard Hercigonja)

Prva je zamisao bila: odgovoriti na tekst (namjerno neću napisati post jer on bez kurziva znači nešto sasma drugo) cijenjena blogera vina u kojemu vin brani svoje pravo pisanja bloga na dijalektu. I tu je vin posve u pravu, tim više što je dijalekt jezično bogatstvo jednog jezika (sada uistinu nemam vremena iznijeti i neka oprečna mišljenja drugih lingvista) i svakako je sretnije rješenje od kvazistandardnih realizacija pojedinih  hrvatskih govornika. No jedan me odgovor zadržao, oduzeo retke, a znajući kako je prostor za komentare ograničen (teško je o ozbiljnim stvarima u natuknicama), odgovor je preseljen ovdje. Što me to navelo na migraciju?

hrvatski ni ne postoji, postoji samo nasilno učen štokavski, književni koji nitko ne govori.. sjever je prepun mađarskih, njemačkih, ruskih i čeških riječi, da ne spominjem turcizme.. istra i dalmacija pričaju napol talijanski, ovi iz unutrašnjosti pak totalno ne frankenstein jezik.. koji od tih je hrvatski kad za pola riječi nema "hrvatske" riječi? gdje je neka dodirna točka između teškog prigorca i dubrovčanina, istrijana? hrvatski je samo naziv za hrpetinu sklepanih govora kojima se pljuVA u facu da nisu "književni".. pipa, slavina, špina? stepenice, štenge, skaline? ispada da su nam jedine zajedničke riječi DA, NE i MOŽDA.. uz nezaobilazne "jebo ti pas mater" u svim oblicima. (naslovnica, vin.bloger.hr)

Sa cijenjenom se naslovnicom (ime je ženskoga roda pa primjenjujem odgovarajući padež) ne slažem da hrvatski jezik ne postoji (to uglavnom tvrde srbijanski filolozi, no oni negiraju i sve ostale srednjojužnoslavenske jezike odnosno hrvatski, crnogorski i bošnjački, a, uostalom, da hrvatski ne postoji ne bi ni cijenjena naslovnica pisala jezikom kojim piše, a čiji naziv i pripadnost određenoj jezičnoj skupini ne može negirati), onda možemo reći i da ne postoji talijanski, njemački, mađarski i ostali jezici koji su spomenuti u citatu, a možemo reći i da je engleski hibrid latinskog s obzirom na leksik. u kojemu je malo toga izvornog engleskog. Također, književni se jezik ne koristi niti je služben u Hrvatskoj, a ako koga zanima o kakvom se jeziku radi neka čita djela Marka Marulića ili Augusta Šenoe. Razlog zašto književni nije službeni jezik i zašto je podređen standardnome jeziku leži u tome što taj jezik nije višefunkcionalan što znači da isključuje sve stilove osim književno-umjetničkoga, a još se iz srednje škole zasigurno sjećate da ima više funkcionalnih stilova što znači da je ovaj vezan uz knjigu, a nikako uz jezik koji svakodnevno koristimo. Također, štokavski se ne uči nasilno jer štokavski nije standardni jezik već samo narječje, što znači da se usvaja (uči se samo standardni jezik odnosno strani jezici) s "majčinim mlijekom". A ako je standard nasilje, kako se tvrdi, onda uzmite u obzir da je to slučaj sa svim standardnim jezicima svijeta bio to hrvatski, engleski ili bilo koji drugi jezik. Iako je standard muka (posebice nama koji imamo i neki drugi materinski), on je politička verifikacija postojanja zajedničkog jezika neke skupine i kao takav upisan na kartu svijeta. Još nešto, vrlo je smiono tvrditi kako nema hrvatskih riječi jer bi se za to trebalo analizirati leksik hrvatskoga jezika, a to znači poznavati etimologiju, ako ne svih, a ono barem reprezentativnog broja leksema da bi se moglo reći kako hrvatskih riječi nema. Drugo je pitanje što hrvatski govornici umjesto slavenskih riječi (a to je ispravnije reći) radije odabiru turcizme i nepotrebne internacionalizme i anglizme samo da bi zvučali umnije (iako počesto malo znaju o značenju) i jer im ovi valjda zvuče arhaično (ipak, nije Gundulić naš sugovornik da upotrebljavamo iste izraze, zar ne?). Što se tiče dodirnih točaka između Prigoraca, Dubrovčana, Istrana odnosno njihovih govora (malo ljudi zna o leksiku koji povezuje sva tri narječja,  o kontaktima među narječjima, rasprostranjenosti narječja prije migracija uzrokovanih prodorima Turaka u srednjemu vijeku, i o tome koliko su te razlike na nekim područjima minimalne; pitanje je i koliko ljudi zna da su kajkavci i ikavci, a čakavci i ikavci i ekavci, itd.), to su iste one poveznice koje povezuju Nijemce, Nizozemce, Španjolce, Portugalce iz pograničnih krajeva sa sunarodnjacima iz središnjice. Oni se bez standardnoga jezika teško sporazumijevaju i njihovi su dijalekti (pogranični) daleko bliži standardnim jezicima susjednih zemalja, no oni im ipak ne pripadaju jer se pripadnost jeziku utvrđuje na temelju geografsko-povijesno-kulutrno-političkih aspekata. Zato nijedan razgovor o jeziku ne može biti vođen na razini iskustava govornika koji jezik promatraju samo kao sredstvo komunikacije koje će rabiti bez da su ikada pogledali u upute.
Današnji je problem hrvatskih govornika što su većinom polupismeni (što je najgore, većiniu nije sram neznanja) i raspolažu slabim fondom riječi (1500 riječi uvrh glave). Taj nedostatak nadoknađuju hibridnim engleskim i stvaraju novi jezik hrvatsko-engleski u kojemu nema hrvatskih padeža i engleskih članova. Tko je tomu kriv? Roditelji, školstvo i mediji. Prvi često ne koriste jezični standard jer ga obično ni ne znaju, potonji nemaju interesa jer ga nema ni politika koja smanjuje nastavu materinskoga jezika (potpuno suprotno europskoj praksi što je začuđujuće s obzirom da se i mlijeko i papkari uvozi iz iste), a oni posljednji su rezultat prvih dvaju utjecaja i samo prezentiraju slabo znanje i usput im dobro dođe svađa među jezikoslovcima koji se nikako ne mogu dogovoriti tko će kome prepustiti štafetu vodećeg autoriteta. Iz tog je čemera i jada pod radnim naslovom Samo neka budem prvi pa makar i jedini nastao otpor prema znanju i učenju jer se govornike uvjerilo da uz deset različitih autora pravopisa ne moraju poznavati propise nijednog, iako njihovo osnovno neznanje leži u gramatici, dakle, temeljima samoga jezika. No kako tele uvjeriti da siše bika, a trebalo bi kravu. A ja sve cijenjene pitam: ako vi nećete sačuvati jezik svojih baka, djedova, roditelja... tko će to učiniti umjesto vas? Nijemac, Mađar, Talijan? Sumnjam da će stići pored brige za vlastiti jezik. A ne zaboravite, ne tako davno...

Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu  budući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez uređenja. (O pismenima Crnorisca Hrabra, 9./10. st., istočna Bugarska)
homoludens @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 30, 2008
Svakoga dana naša polupismenost koju, istina, predvode oni najizloženiji (najvećim dijelom mediji) doseže vrhunce, napose kada je riječ o najbanalnijim izrazima. Nemoguće je pobjeći od tolike površnosti i neukosti koja se svakodnevno servira bez imalo srama. Zapravo, meni je pomalo neugodno citirati izraze koji se ne bi omakli ni pučkoškolcu, ali najlakše je zatvoriti oči i pustiti neukima da nas vode i na ovakav način "opismenjuju". Ono što me najviše brine nisu novinari, već lektori koji bi kao nešto trebali znati, no očito da dobar dio njih nema pojma o svome poslu jer onda ne bi dopustili da se izvali sljedeća glupost:

Srpski državljanin Safet M. (27) uhićen je i priveden u Istražni centar Županijskog suda u Zagrebu zbog sumnje da je zlostavljao, zatvarao i više puta silovao svoju 22-godišnju nevjenčanu suprugu. (Večernji list)

I bez soli u glavi je poznato da se država, o kojoj je riječ, zove Srbija i da se njezini građani / državljani ne nazivaju Srbima, već Srbijancima. Srbi su pripadnici srpskoga naroda, dok srbijanski narod ne postoji (postoji hrvatski Srbin, ali ne postoji hrvatski Srbijanac). Srbijanci su pak državljani Srbije koji etnički mogu biti Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Mađari, Romi, Česi, Slovaci, Rumunji, Rusini, Albanci, i dr. Ovdje se potpuno miješa kategorija etnikuma s kategorijom državljanstva i počesto stoje potpuno nepismene kostrukcije kao što su: srpski premijer, srpska vlada, srpska reprezentacija i sl. S druge strane, u srpskome je jeziku ovo pravilna konstrukcija jer on poznaje samo jedan oblik odnosnoga pridjeva (srpski), no potreba da stalno posuđujemo tuđe (što je najgore, uvjereni smo da ovo močvarsko miješanje različitih jezičnih sustava može proći) jer smo nesposobni otvoriti jedan rječnik ili gramatiku. Ma neka se sramotimo pred komšijama (ne ovo nije srbizam, već turcizam), tješimo se da barem oni nemaju ovakvih problema - ipak imaju 11,6 % visokoobrazovanih (popis stanovništva 2002.)
homoludens @ 14:50 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 19, 2008

 

Edward Munch: Vrisak (1893)

Ovih je dana profesorica Nives Opačić, jezikoslovka i viša lektorica, predstavila knjigu Hrvatski jezični putokazi - Od razdraganosti preko straha do ravnodušnosti,  a koja prema direktorici Hrvatske sveučilišne naklade, Aniti Šikić, prikazuje odnos Hrvata prema standardnome jeziku. Hrvatski govornici imaju loš odnos prema jezičnom standardu, točnije, ponašaju se kao da on ne postoji, svoje neznanje skrivaju iza lošeg umetanja riječi iz drugih jezičnih standarada i zapravo su neodgovorni i bezobrazni prema onome što predstavlja njihov identitet. Ljudi koji ne znaju ispravno napisati čovjek, uvjet, rješenje, rječnik, koriste lokalizme i neku čudnu prozodiju, smatraju se kompetentima pisati o svemu i svačemu i voditi dubokoumne rasprave; na žalost, mediji nam vrve nepismenošću iz kojih se širi loš utjecaj na ionako katastrofalno stanje pismenosti. Profesorica Opačić po tom pitanju daje zanimljivo pojašnjenje:

U hrvatskim školskim programima uglavnom na račun književnosti trpi jezik te da "zato danas i imamo velik broj nepismenih ljudi. (Hina)


Na žalost, nepismenosti se nitko ne stidi, dapače, sugestija o nasilju nad normom se dočekuje na nož jer kako se usuđujete pametovati i ukazati na nepismenost u 21. stoljeću. Jezik se pokušava svesti na žargon, a jezikoslovce proglasiti prepedantnim luđacima kojima smeta svaki zarez. Zanimljivo je da se normi opiru oni što se diče akademskim diplomama, a jezično su na razini nadničara. Pritom im uopće nije jasno da je jezik identitet, da se njime predstavljaju i pokazuju tko su (granice jezika su granice svijeta, što znači da je njihov svijet jako skučen), iako je najpogubnije što njihov šlamperaj postaje šlamperajem ostalih. Nastava hrvatskoga jezika nije zadovoljavajuća, dok se broj sati materinskoga jezika u Europi povećava, u Hrvatskoj se smanjuje; đaci nam jezik preziru više od matematike, a dobrom je dijelu nastavnika samo bitno da ispune satnicu. Odnos prema jeziku je jednako loš u mikro i makrostrukturama, a posljedica toga se vidi na svakome koraku pa zato danas i ja trpim predavanja polupismene predavačice, inače magistrice znanosti koja se toliko muči izraziti svoje misli i znanje da ne znam žalim li je ili prezirem. S druge strane, mislimo da smo jako u trendu ako se nabacamo s masu izraza iz pretežito zapadnogermanskih jezika, iako time zapravo skrivamo tragičnu bilancu - da nam je rječnik siromašan i da jedva možemo sastaviti neka rečenicu bez konsultacija rječnika pa je bolje da svatko govori kako zna i neka se samo razumijemo. Tako dobivamo jednu intelektualnu i društvenu nakaznost koja je nesposobna ovladati općim sredstvom ljudske komunikacije i njegovom normom, koja radije odabire nepismenost zbog straha od usvajanja novoga. Jezik se doživljava kao nešto imanentno, no ni vršenje nužde ne možemo smatrati krajnje imanentnim, već se i to mora naučit kako bismo se uskladili s civilizacijskim normama. A trenutno, bojim se, nužda se nekontrolirano vrši nad onime što bismo trebali razvijati - vlastiti jezik. I za kraj: više se osjećam retardirano kada izvornim govornicima objašnjavam da je glasanje ekspresija emotivnosti, a glasovanje zakonsko pravo. Mislim, stvarno se treba biti totalnim idiotom da se opetovano griješi pa i pišu nebuloze poput: ajm so laki tudej. Toliko o idiotizmima prve klase.
homoludens @ 23:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 20, 2008


Jesu li rasprave o jeziku pogubne poput tsunamija ukoliko sugovornici inzistiraju na interpretacijama interpretiranog?

Počesto od prijatelja ili znanaca čujem kako je glavni, ali i jedini argument (ako se isti tako može nazvati) postojanja razlika među dvama (ili više) jezicima samo ako se dva govornika međusobno razumiju pa su skloni zastraniti u svojoj teoriji na način da kajkavsko narječje povežu sa slovenskim, a štokavsko sa srpskim jezikom. Pritom uopće ne uzimaju u obzir da im je teorija osakaćena nedostatkom teorije, a i pitanje je kako definirati sam pojam razumljivosti obzirom da ista može biti preprekom na nekoj drugoj, a ne jezičnoj razini. Prvo na što zaboravljaju jest da se razlike među jezicima utvrđuju na temelju njihovih standarada, a ne dijalekata i narječja. To znači da se govornici koji su povezani preko zajedničkoga govornoga lanca (kod južnoslavenskih je jezika riječ o hrvatskom, srpskom, bošnjačkom, crnogorskom, makedonskom i bugarskom jeziku) mogu razumijeti obzirom na bliskost karika (govora) u tom lancu i pritom biti dijelom različitih jezika, ali i obratno - govornici povezani zajedničkim govornim lancem se uopće ne moraju razumjeti pri čemu se može raditi o istim jezicima. Uzrok, dakako, leži u bliskosti karika (govora) toga lanca, a zbog čega i nastaju ovakve pogrešne interpretacije. Iz navedenoga zaključujemo da u mnogim jezicima svijeta postoji veća razumljivost među narječjima ili dijalektima koji pripadaju dvama (ili više) različitim standardnim jezicima. Stoga se, primjerice, događa da su mnogi pogranični dijalekti bliži jeziku susjedne države - tako su pogranični portugalski dijalekti bliži španjolskom, nizozemski njemačkom, švedski norveškom, a  hrvatski dijalekti slovenskom (kajkavski) i srpskom (štokavskom) jeziku. Drugim riječima: razumljivost govornika dvaju narječja ili dijalekta jednoga jezika može biti slabija od govornika dvaju različitih jezika, no to još uvijek ove narječje i dijalekte ne čini dijelom drugog jezika. Primjer apsolutne nerazumljivosti je svakako na strani kineskoga jezika gdje se razumljivost među govornicima ostvaruje samo pomoću pisma obzirom da je sam jezik skup dijalekata koji su razumljivi samo njihovim pojedinačnim govornicima. Oni što tvrde kako se jezici na Balkanu utvrđuju po političkom ključu zaboravljaju nešto:  svaki se jezik imenuje određenim jezikom na temelju političkih i kulturno-povijesnih čimbenika. Na isti se način definira narod kao pojam. U suprotnom bismo svi bili pripadnicima jednoga velikog naroda jer, objektivno, ne postoji ni jedan realan razlog (ako uklonimo jezik kao nositelja identiteta), a ponajmanje biološki, zašto bi se netko izjašnjavo pripadnikom određena naroda. Međutim, nije bit samo u tome: mnogi govornici stječu dojam o postojanju opće razumljivosti na temelju izuzetno ograničenog fonda riječi, pa kada nađu nekoliko desetaka istih riječi zaključuju da se radi o identičnom leksiku. Pritom zaboravljaju da jezik ne čini samo leksik, što znači da bi provjerom fonoloških, morfoloških i sintaktičkih pravila vrlo jednostavno mogli uočiti o kojim se stvarnim razlikama radi. Da ne kažem koliko bi im bilo jasnije da uzmu bilo koji stručniji tekst gdje bi testirali tvrdnju: "apsolutno sve razumijem". U potpunosti mi je jasno da je nekom prosječnom govorniku svejedno (niti može detektirati) koje su to razlike u prozodijskome sustavu srednjojužnoslavenskih jezika, ali bi ti isti govornici trebali biti opreznijima u sastavljanju ad hoc teorija koje samo još više zbunjuju one znaju još manje i koji su najpogodniji za usvajanje pogrešnh teorija i termina.
homoludens @ 03:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, siječanj 5, 2008
Savim slučajno naiđem na jedan program za provjeru pravopisa. Kako me vodi znatiželja i vježbanje surih stanica (namjerno neću reći sivih), složih jednu bezveznu rečenicu koja vrvi alternacijama:

Ljepota sunca razmještava i rješava ovaj bijedni i još bjedniji čas.

Dakako da netko tko uspješno položi pravopis očekuje da napisano bude bez greške. I jest, samo je pogriješio onaj koji je trebao naći grešku bilježeći točan oblik razmještava kao pogrešan (?).
A pravopis lijepo kaže da je izuzetak u duljenju kratkoga sloga kod glagola izvedenih od mjestiti.

Savjet: uzmite pravopise u ruke. Ako ništa drugo, neka listovi šuškaju pod prstima.
homoludens @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
89763
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.