O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
četvrtak, siječanj 2, 2014
Institut za javne financije objavio je danas osvrt u kojem tvrde da, umjesto na poboljšanju uvjeta zaduživanja, Vlada se trudi pronaći nove modalitete zaduživanja po nepovoljnim uvjetima. Stručnjaci potpisani na dokumentu, dr. sc. Anto Bajo i dr. sc. Marko Primorac osvrnuli su se na nekoliko primjera. Jedan od njih je i odluka Vlade o suglasnosti ministru financija za zaduživanje RH u iznosu od 200 milijuna eura i Odluka o suglasnosti Centru za restrukturiranje i prodaju (CERP) za kreditno zaduženje u iznosu od 606,4 milijuna kuna, donesena na Badnjak. Tri dana poslije dana je suglasnost za kreditno zaduživanje Hrvatskih cesti i HŽ Infrastrukture, pa je Vlada u samo tjedan dana povećala javni dug za oko četiri milijarde kuna. (izvor: Dnevnik.hr)
Nadam se da ste uspješno proslavili još jedan beznačajni trenutak prelaska iz 23:59 u 00:00 i da niste mnogo novca potrošili na taj dernek od sapunice (pa ste danas morali glodati jučerašnje kosti na sutrašnje kamate). Vjerojatno ste se već uspjeli otrijezniti i napipati pseudokapitalistički jaram oko pseudosocijalističke šije. Ako i niste, nema veze. Ionako nećete biti pošteđeni. Ali gledajte to s vedrije strane: sada kada imamo novi pravopis (kada je riješeno još jedno egzistencijalno pitanje), moći ćete sav taj svoj jad preciznije i pravilnije opisati. Gotovo na akademskoj razini. Tako će me i moj polupismeni pobratim pravilno znati nazvati škrcem, a ne samo cicijom ili tvrdicom.

Priznajem, škrt sam. Kao Škot. Tko nije upoznao nijednog Škota ostat će u zabludi do kraja života kako su umjerenost i suzdržanost mane. Ali rastrošnost jest. No od toga ovim domaćima nije pretjerano neugodno. Zašto da se moja bogobojazna susjeda crveni kada od svih silnih kreditnih kartica, koje je pobacala pred potplaćenu blagajnicu, ni na jednoj nema pokrića za kupnju zimske salame. Ionako je u trendu koristiti ono što nemaš: novac, obraz, dosljednost, autoritet. Mogao bih do sutona secirati tu zonu sumraka. Ipak, volio bih da nešto sunca ostavimo onima koje smo doveli pod svoj suncobran. Našem potomstvu. Kada ćemo početi odgovorno raspolagati životom, novcem i svim ostalim resursima? Rekla bi moja pričuvna memorija: "A i ti svašta pitaš!"

Natrčao sam danas na informaciju kako će parlamentarne političke stranke i nezavisni zastupnici za svoj rad dobiti 50,2 milijuna proračunskih kuna.

Iznos koji su stranke dobile izračunat je temeljem broja zastupnika koje imaju, pa je slijedom toga najviše novca pripalo SDP-u (20, 4 milijuna), potom HDZ-u (14,5 milijuna), pa HNS-u (4,4 milijuna kuna). Po zastupniku se godišnje dobije 325.725 kuna, a po zastupnici deset posto više, dakle 358.297 kuna. Laburisti i HDSSB za politički su rad dobili po 1,9 milijuna kuna, Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) nešto više od milijun kuna, IDS i SDSS po 977 tisuća kuna, Kerumova Hrvatska građanska stranka (HGS) 684 tisuće kuna. Demokratskom centru (DC) i HSP-u dr. Ante Starčević pripalo je po 358 tisuća kuna, a HSS-u i Bošnjačkoj demokratskoj stranci Hrvatske po 325.725 kuna. Isti iznos dobit će i svaki od šestorice nezavisnih zastupnika. (izvor: Index.hr)

Isti su iznos političke stranke i nezavisni zastupnici primili i prošle godine, a ako tome dodamo onaj nepotreban referendumski trošak od 47 milijuna kuna (nepotreban u značenju da nije bio neophodan ni urgentan i da ni na koji način nije i neće doprinijeti kvaliteti društvenog i političkog života, a kamoli njegovu spašavanju), dolazimo do gotovo sto milijuna kuna. Kakvu li smo to novu vrijednost proizveli? Ako netko zna ... mikrofon je uključen.
Javnoj smo televiziji udijelili 1,2 milijarde kuna pristojbe (ako niste pronašli novac, ovrha je pronašla vas). Više sam informacija dobio na internetskim portalima (i još sam mogao birati koju ću vijest ignorirati), a gledljiviji sam novogodišnji program pronašao na drugim (stranim) TV postajama (još uvijek nisam shvatio smisao četvrtog kanala).
Za Mesićev smo ured izdvojili nekoliko milijuna kuna otkako je prestao obnašati svoj predsjednički mandat. Još je 2004. godine Zakonom o posebnim pravima predsjednika Republike omogućeno da bivši predsjednik nakon prestanka mandata koristi doživotno pravo na vlastiti ured, službeno vozilo i osobnog vozača, državno osiguranje i podmirenje troškova ureda (električne energije, grijanja, telefona, adaptacije) iz državnoga proračuna, a sve kako bi, kada jednom bude bivši, "s bogatim međunarodnim vezama i iskustvom, i dalje mogao pomagati svojoj državi". Kako Hrvatska prije toga nije imala živućeg bivšeg predsjednika, tako su i prvi troškovi za proračun pristigli tek 2010. godine. Na sreću, uz sav taj trošak, donesena je i jedna dobra koalicijska odluka intervencije u zakon.
Zakon o posebnim pravima predsjednika Republike

Članak 5. (NN 105/04)
Prava iz članka 2. i 3. ovog Zakona predsjednik može koristiti trajno.

Članak 5. (NN 22/13)
Prava iz članka 3. ovoga Zakona predsjednik može koristiti 5 godina po prestanku obnašanja dužnosti.

Zamislimo samo kada bi političke stranke, različiti uredi i agencije te sve medijske kuće isključivo ovisile o tržištu. Kada ne bi bilo još jednog prireza samo zato što sam posjednik TV kutije, a ova bi milijarda od pristojbe, i sve ostale milijarde (samo nas ugovori Svetog Petra i dvadeset županija godišnje košta milijardu kuna) bile injektirane u zdravstvo i obrazovanje (jer bolesne će nas i radno nekonkurentne pregaziti prvi nalet radnika s tonućeg istoka). Smijem li zaključiti kako je Hrvatska bogata zemlja dekadentnih ljudi kojima je upravljanje novcem i vlastitom sudbinom teže od kvantne fizike?

Proračun za 2014. godinu već je obilježen sa 17 milijardi kuna proračunskog deficita. Treba li biti doktor ekonomskih znanosti da se zaključi kako je moguće složiti državni proračun bez ili s minimalnim deficitom? Da se uvidi kako je državni aparat preglomazan i preskup, kako nisu potrebne tolike županije i općine, kako je povećavanje poreza i svih ostalih davanja kontraproduktivno na svim razinama produktivnosti, kako je zadnji čas da se prestanu ignorirati zapušteni objekti i hektari (više od milijun) neobrađene površine, kako je preluksuzno štititi neproduktivna radna mjesta samo zato što je to za nekoga "antiocijalna mjera" (dok istodobno antisocijalno stvara gubitak) i kako je pogubno zapošljavati po ijednom kriteriju osim sposobnosti jer država nije savez plemena nego građana.

Ali recite mi iskreno, je li bolje potopiti cijeli brod ili spasiti bar dio putnika i posade. Ako ste za prvu opciju, što još radite na brodu?
I ako me pitate tko je osoba godine, bit ću sasma precizan: to su svi oni koji od jedne kuna naprave tri i uspiju preživjeti od prvog do prvog usput uspijevajući odgojiti i obrazovati svoju djecu. Onu kojima dugujemo ostaviti bar malo sunca.


Ukoliko članak prenosite u cijelosti (ili tek dio članka), molimo da prethodno obavezno kontaktirate autora.

homoludens @ 16:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 28, 2013
Ovu sam nečujnu blagdansku večer započeo pisanjem kritike Silvestrovu i tek što sam odmakao perom, ustrijeli me još jedan ispad vrlih mitomana: kao da narodu nije bilo dosta juda i baraba. Ostavio sam sjenu pod blagdanskim čempresom i požurio čuti što se to zbiva u srcu metropole.



Ušesa mi se preznojiše kada čuh da je održana misa za poglavnika Antu Pavelića i da se na njoj okupilo stotinjak ljudi. Zamislite! Rijetko ćete toliki zbroj vidjeti na jednom prosvjedu za spas naše ljudske i građanske kože i kostiju. Ali poglavnikove kosti... to je već nešto drugo jer kako je rekao izvjesni A. Dujmović za RTL:

On je stvoritelj hrvatske države koju su stoljećima Hrvati stvarali, naravno, ne kažem da nije bilo zločina. koliko kolektivnih toliko i pojedinačnih. Koliko je bilo u NDH, toliko ih je bilo i prije. (Alen Dujmović)

Žaloban sam i zabrinut čuti da netko uopće može i pomisliti da je Ante Pavelić stvaratelj hrvatske države i da je takvu "državu" itko prije njega zamišljao, a kamoli stvarao. Kada bi to bilo točno, Hrvati bi bili iznimno nevaljao narod vrijedan prezira, a to jednostavno nije točno. I stoga bih svim ljubiteljima lika i djela Ante Pavelića Krivoputog (po podrijetlu i misiji) htio još jednom izbiti mit iz zaluđene glave:
  1. Nezavisna Država Hrvatska nije bila nikakva država: bila je to okupirana zona podijeljena demarkacijskom linijom između dviju zločinačkih velesila koje su upravljale Pavelićem kao lutkom na koncu kako bi zadovoljile svoje ekspanzionističke apetite. Da je rat završio u njihovu korist, Hrvatska bi bila manja od one koju je u snovima i na javi prizivao četnički vojvoda Vojislav Šešelj (tj. ona koja bi se u cijelosti vidjela s vrha zagrebačke katedrale).
  2. Nezavisna Država Hrvatska nije bila međunarodno priznata. Priznale su je samo Hitlerove i Mussolinijeve trabant-države. Po službenoj dužnosti.
  3. Nezavisna Država Hrvatska bila je de facto Zavisna Pavelićeva Prćija - bez ustava i političkih stranaka (koje su zabranjene), s parlamentom bez ovlasti koji je služio samo za ukras (dok neizabrani narodni zastupnici nisu počeli tražiti objašnjenja za sniženja i rasprodaje poglavnika-apsolutista pa je i taj ukras nestao s političke scene).
  4. Nezavisna Država Hrvatska od prvoga je dana bila mjesto organizirane i legalizirane represije (pa i prema Hrvatima), a nikakvo mjesto ispunjenja hrvatskoga sna. Dovoljno je podsjetiti kako je već sljedeći dan, nakon proglašenja te zlosretnice, uhićena prva grupa Židova (što je tek uvod u masovna uhićenja, zabranu kretanja Židovima i Srbima i otvaranju koncentracijskih logora), da je nedugo potom donesena i odredba o zabrani ćiriličnoga pisma i oduzimanju (otimačini) židovske imovine te ostali kontroverzni zakoni i odredbe (Zakon o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i dr.).
  5. Ante Pavelić nije bio nikakav otac domovine, junak hrvatskoga naroda (i što li će već kojem stihoklepcu pasti na um), već obična kukavica kojoj je nakon propale karijere trabanta bilo najvažnije spasiti vlastitu kožu.
Održavati i prisustvovati misama zadušnicama za takva trabanta znači rugati se svim žrtvama njegova pogubna režima, pa i hrvatskim pravednicima među narodima (junačkih 109 srca) bez kojih bi ta crna brojka bila i mnogo veća. Umjesto što pale svijeće u čast hrvatskom sramu, i to u neposrednoj blizini zagrebačke židovske općine, dežurni bi se domoljubi mogli uputiti na neku drugu zadušnicu - recimo, Jelačićevu. Da, onako usput, zahvale na svojoj građanskoj slobodi.
Osim toga, plašiti s oltara nekakvom "zločinačkom ideologijom" i "kulturom smrti", a iza vrata, dan uoči obilježavanja blagdana Nevine dječice (kada je Herod, navodno, dao pobiti dvije tisuće djece) okupljati poklonike posmrtnih ostataka stvarne pošasti, i više je nego degutantno. Bog i oltar tome ne služe.


Ukoliko članak prenosite u cijelosti (ili tek dio članka), molimo da prethodno obavezno kontaktirate autora.

homoludens @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 7, 2013



        III. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

1. Zajedničke odredbe
Članak 14.
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.

U trenutku kada sam počeo žbukati ovaj tekst, nabasao sam na članak o poduzetnicama kojima je, u zemlji u kojoj se češće rađa, nego umire (prirodni je prirast gotovo -10.000), otegotna okolnost biti majkama. I premda zgražanja nad diskriminacijom ne nedostaje, prvi su redovi u borbi protiv iste prilično prorijeđeni (barem do trenutka dok nekome od tih indolentnih netko ne pokuca na prava). Marševi solidarnosti više su igrokazi no neki ozbiljni poduhvat jer još uvijek je ojađen broj onih koji su svjesni da je svaka jedinka manjina sama po sebi i da bez kolektivne solidarnosti nijedno društvo nema osiguranu budućnost. A možda precjenjujem to društvo, koje me ne mojom krivnjom zapalo, i ono zapravo zauvijek želi ostati u prošlosti, na prvoj liniji bojišnice s kokardašima, zvjezdašima i ostalim apašima. Pravit ću se da ih nisam pročitao i podijelit ću s vama neka iskustva s diskriminacijom u sedam kora.

Kora prva: Dob
Ako još niste bili diskriminirani prema dobi, ne znači da ste se spasili. Naprotiv, ako vas nisu smatrali premladima (bez iskustva koje ionako nigdje niste mogli steći jer nestrpljivi rođin mališa nije mogao čekati), dobit ćete priliku da vas se tretira kao prestare (zamislite, u zemlji u kojoj više od milijun građana ima 60 i više godina, a njih 1,8 milijuna ekonomski je neaktivno) i odbaci kao staro željezo koje nitko neće pokupiti (eventualno se samo pomokriti). Ali nije tako "ohrabrujuće" samo po pitanju posla: čak su i natječaji za stipendiranje studenata (tzv. javnim novcem) ograničeni na one koji nemaju "više od" (kao da proračun pune oni koji imaju "manje od"). Ta je pošast zvana dob poprimila tolike razmjere da više nema teksta (u dnevnome tisku, na portalima, obrascima i drugim praznim poljima) u kojima nema podatka o dobi. Čini se da je dob prometnuta u jednu od najomiljenijih kategorija za iživljavanje nad "balavcima" i "starim šišmišima".

Kora druga: Spol
Pravimo se da smo ravnopravni, pa ravnopravno manje zapošljavamo žene (ako su još i trudnice ili samo iskažu želju za potomstvom, to im je otegotna okolnost), dok očeve smatramo manje podobnima za samohrano roditeljstvo pa djecu gotovo uvijek prepuštamo majkama (ma koliko ne-podobne bile). Još od prvih dana osnovne škole (pa sve do fakulteta) znali smo koji profesori i profesorice favoriziraju dječake, a koji djevojčice i koji zbog toga (ni krivi, ni dužni) dobivaju bolje, odnosno lošije ocjene. Bio je to samo nastavak stare prakse iz roditeljskih domova u kojima su sinovi i kćeri imali drugačiji odgoj i status ("Nemoj, sine, to će ti sestra!"). I birokrati, očekivano, ljube ovu kategoriju, pa nema prazna polja u kojemu vas neće priupitati za kromosome (kao prilog statistici, obranit će se). Da ne bi bilo zabune, za birokrate interseksualnost ne postoji (postoji samo onaj koji je izmiješan od zemlje i ona koja je osmišljena iz eksplantirana rebra).

Kora treća: Invaliditet
Priznao mi je jednom kolega s posla kako mu je neprijazno biti pored invalida jer ne zna kako bi se ponašao ("vrlo vjerojatno bih rekao ili napravio nešto pogrešno, pa je bolje da ih izbjegavam"). Nisam mu to zamjerio jer sam vidio da je mnogo odgojnih rupa u njegovu ponašanju i da je još više onih, pa i među zdravstvenim i odgojno-obrazovnim radnicima, koji pokazuju nemali stupanj nerazumijevanja i netolerancije. I stoga me pomalo strah ostarjeti i jednoga dana biti predan na milost i nemilost toliko ograničenoj ljudskosti koju čak ni novac ne može kupiti, a kamoli da bi bila darovana. Što smo to ostavili ispod kože?

Kora četvrta: Socijalno podrijetlo
Ovu sam zgodnu sintagmu posudio iz Ustava i prvo što mi je palo na pamet jest ne tako davni slučaj cipelarenja dječaka iz siromašne obitelji (stvorili smo društvo u kojemu je sramota biti siromašan, a ne ostati glup). I mi smo se znali potući u svoje vrijeme (bili su to pravi dvoboji i višeboji), ali nikada to nije bilo zato što netko nema skupocjene tenisice ili novi mobitel. Današnja su djeca pravi mali huligani (slike i prilike svojih iskompleksiranih roditelja koji ni vrećicu majoneze ne kupuju gotovinom), kojima ćemo ostaviti dugove i razvaline. A čemu smo ih podučili? Da je u redu ne biti pošten, ne učiti i ne biti pristojan jer je to danas samo teret ("malo tko ne vara i ne krade, do posla se češće dolazi preko veze, a ni do papira nije teško doći"). Naši su potomci preuzeli našu živčanost, agresivnost i licemjernost; solidno smo ih pripremili da budu gori od nas i da svijet mjere valutama. Od toliko nula preostat će im samo da i oni postanu nule.

Kora peta: Vjerska pripadnost
Već sam pisao o tome kako su me na razgovoru za posao pitali o mojoj vjerskoj pripadnosti i kako sam se našao u situaciji da moram lagati kako bih se uklopio u profil tražena radnika-vjernika koji je već sutra morao crnčiti za sitniš pod jarmom gospodina šefa, boga jedinoga. Obećao sam si da će to biti zadnji put da ugađam opanku nekog balkanskog kmeta i da tom potomku pogana objašnjavam svoj odnos prema organiziranom dovođenju u zabludu. Kako bih to točno uvrijedio svog poslodavca da sam mu kazao kako u sve to ne vjerujem (dok on istodobno obmanjuje vlastitu djecu petparačkom pričom o starčićima koji se bacaju u dimnjake kako bi pod poganskom jelkom ostavili kičaste smotuljke)? Bih li zato bio lošiji radnik? Na kraju sam zaključio da je on očajan poslodavac (samodopadni licemjer kojemu pobožnost služi kao đavolja zavjesa) i pobjegao što dalje od te pobožnosti o kojoj se mnogo govori, na koju se mnogo polaže (tjera djecu na zornice i vjeronauke), ali koju se gotovo uopće ne živi (osim što je zgodan privjesak za blagdansko prežderavanje).

Kora šesta: Etnička pripadnost
Uz dob i spol, narodnost je treća omiljena kategorija vrlih birokrata i dežurnih provokatora. Kao da im nije dovoljno što je svakim novim popisom sve manje onih koji se iz bilo kojega razloga usude izjasniti manjinom; u toj je domaćoj kavi sve manje šećera i mlijeka, a sve više taloga (primijetio bi zakleti kavopija). Od tolike čistoće kao da smo se onečistili - mišlju i propustom. Bio sam te sreće da me nikada nisu pitali što jesam ili bih htio biti, kao vuk samotnjak osjećao sam potrebu držati se podalje od čopora i proplanaka, ne ići za tuđim tragovima ili odmarati pod tuđim sjenama. Nikada nisam previše razumio to vijorenje jednim apstraktnim osjećajem pripadnosti (simbolu i nepoznatim družinama). Uvijek sam držao da je jedina pripadnost koju trebamo vješati o stijeg - ona čovječja. Ali nekima je to premalo, nekima preteško, pa im je ugodnije držati se simbolike (misleći da se tako ne može pogriješiti).

Kora sedma: Naobrazba
Dok nisam stekao akademsko obrazovanje, svako se deblo s diplomom obrušavalo na mene (iako nikada nisam posezao za njihovom hladovinom). Kada danas čitam koliko ima kompilatora i lažnih diploma, bude mi žao što sam štedio taj treset i što nema dovoljno hrabrosti (volje, vremena ili čega već) da se provede revizija diploma od 1990-ih (pa i ranije). Kada sam postao akademskim građaninom, nikada nisam podcjenjivao one koji to nisu. Usprkos tome i dalje sam ostao na meti piljevine: "Što će ti te diplome?", "Moje iskustvo vrijedi više od tvojih diploma!", "Prekvalificiran si!" (da i ne spominjem s kakvom sam pak piljevinom studirao). Ali kada smo već kod celuloze... Prije nekoliko sam godina u jednoj kavani sjedio s dva direktorčića (politički blagoslovljena) i jednim ravnateljem škole. Sa mnom je došao i jedan kolega koji je iza sebe imao neuspješni studij građevinarstva. Kada danas gledam s odmakom bio je to najneugodniji razgovor u kojemu se nožem mogao rezati prezir ovih triju samoprozvanih veličina prema nekome kome samo "nije išao studij" i "obični je šljaker". Danas vidimo da takvi vrijede više (i manje su opasni za društvo) od onih za čijim se diplomama diže prašina.
U društvu znanja ne cijenimo one koji znaju (bavili se oni cipelama, cijevima ili abdomenom), rugamo se kome i čemu stignemo (jer znamo cijenu svega, a vrijednost ničega), a istodobno se poput muha uhvatimo za svako, da prostite, napuhano i precijenjeno ***.

Postoji i niz drugih oblika diskriminacije koje parazitiraju na pojedinim skupinama (bile one manjinske ili većinske). Umjesto da smo pripitomili provinciju, provincija je podivljala nas i dalek je put od onoga što piše na papiru do treće dimenzije. Diskriminirani šute i trpe (kao što je i moj brat šutio u školi), diskriminatori se dobro zabavljaju, a svi zajedno živimo život mazohista-utopista.
homoludens @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, listopad 19, 2013



Zatekao sam se kako psihotično mijenjam programe na daljinskom upravljaču i moram priznati da sam već dobrano sit svih tih silnih analiza koje iskaču iz kutije koja dan znači (jednako koliko i pojedine igrane bljutavosti pod etiketom "domaća produkcija"). Ipak, kritičarima i analitičarima ne odričem da donekle dobro dijagnosticiraju, ili barem naslućuju, stanje pacijenta. No nije li vrijeme da se prestane znatiželjno pogledavati u pacijenta kao da će mu to jalovo bdijenje, u najmanju ruku, donijeti ozdravljenje?
Ako krenemo od sebe samih, što smo učinili za poboljšanje sebe ili drugih? Koliko smo puta prije toga ustvrdili kako smo nemoćni i odmahnuli kako se ništa ne isplati jer "to je tako"? Većina glodavaca iz moje blizine, po dobrom starom hrvatskom narodnom običaju, svu (ili barem većinu) krivnju prebacuje na druge: nekada je bilo popularno kriviti tuđince i centre upravljanja izvan Hrvatske zbog kojih su Hrvati sanjali nedostižne snove premda bi, čini se, bilo manje opasno probuditi ih, nego ostaviti da grade kule u REM fazi. Sada kada su sami na brisanu prostoru, bez dežurnih krivaca pod nogama, primorani su suočiti se sa samima sobom i nužno se razotkriti do razine koju nisu uspjeli doseći ni oni s kojima su stoljećima dijelili istu političku baruštinu. Gotovo da otkrivamo Ameriku, ali bez Kolumbovih jedrenjaka i samo što se umjesto "Kopno!" čuje "Dno!". Čini se da je to dno postalo ugodnim dnevnim boravkom za većinu letargičara kojima je postalo dovoljnim slušati izlizane populističke govorancije, praviti se mudrima kroz površno shvaćene i prenesene citate (posebno kada se ni krivog ni dužnog uhvate Voltairea ili Andrića o čijim opusima znaju manje od podrumskih miševa zaduženih za korice) ili zdvajati nad kletvom jednog vladara koji je moguće prije hvatao zrak, nego bacao prokletstvo.
Ali hajdemo biti manje prozaični i vidjeti tko se to ponosno skriva iza Mi (kada uklonimo sve te unutarnje i vanjske neprijatelje, pretjerano ljubljenje čovjeka, Boga i domovine).


1) oni koji jedva čekaju da od neradnih dana stvore cijeli tjedan
Je li se itko barem blago uzrujao zbog milijarda koje se gube lošom navikom spajanja blagdana (neki su, malo spretniji s brojkama, izračunali da svaki neradni dan košta 1,1 milijardu kuna)? Vjerojatno nije. Jer danas je prerano razmišljati o sutra, a sutra će ionako samo po sebi proći. S nama ili bez nas.
Zaista, što je četrdesetak neradnih dana u godini? Mojsije, Ilija, Isus, Hrvati... Svi odsutni na četrdesetak dana. A koliko su nas stvarno zadužili (svi ti starozavjetni, novozavjetni, starohrvatski, novohrvatski i ini mudronoše)?


2) oni koji bi riskirali, a da ništa ne ulože
Možda sam malo i zanesen, ali gledajući tu silinu ljudskog potencijala što se slijeva hodnicima burze rada, na stotine nezaposlenih pravnika, liječnika, politologa, ekonomista, novinara, inženjera (neka mi ostala zvanja ne zamjere izostavljanje), ne mogu se oteti dojmu kako postoji golemi strah od preuzimanja inicijative (i nije tako samo među nezaposlenima). Zamislite, za vlastiti život, ne primarno za zajednicu. Moglo bi se reći kako je ta nesigurnost od nezaposlenih stvorila novu vrstu društvene manjine koja je olako zapustila svoj potencijal i prepustila se preživljavanju od vlastita statusa. Što sprečava deset ili dvadeset nezaposlenih pravnika ili inženjera da pokrenu neki zajednički projekt? Nije li dovoljno kriznih mjesta da se ponudi neki novi pristup? Ako se ne varam, čekanjem se još nikada nikamo nije stiglo, osim zakasnilo.
Moguće je da ovakvo stanje uzdržavamo pogrešnim odgojno-obrazovnim pristupom: đaci su uglavnom slušači koji izvrsne ocjene stječu ponavljanjem nebitnih podataka, a ne kritičkim promišljanjem (i tako zna biti sve do fakulteta). S jedne ih strane maloljetne ostavljamo vani do ranih jutarnjih sati, a onda ih za ruku dovodimo na upise na fakultet. Kada steknu diplomu, jednako su inertni i nemotivirani, a za to im društvo nerijetko i samo daje razloge (još se uvijek sjećam da je od svih nas u generaciji posao prvi pronašao kolega koji se najviše istaknuo ponavljanjem trećeg razreda srednje škole; daljnje mu obrazovanje, naravno, nije padalo na pamet) ostavljajući ih u čekaonici kao izgubljenu prtljagu. Govori se o izgubljenoj generaciji, no čini mi se da je ovdje riječ o cijelom jednom izgubljenom narodu koji je nakon neplanirana buđenja zaboravio što je to sanjajući planirao stoljećima.


3) oni koji bi pristojne plaće, ali da se previše ne oznoje
Zamislimo kako bi izgledalo kada bi se naknade za rad isplaćivale isključivo po učinku/rezultatima (neovisno bi li se radilo o javnom ili privatnom sektoru) i kada bi se za svaki angažman sklapao pojedinačni ugovor (na temelju vrednovanja prethodno obavljena posla)? Jesu li Hrvati uopće spremni izložiti se tržištu rada na kojemu je jedina zaštita usavršavanje i kvaliteta, a ne neki gospodarski ili politički moćnik iz sjene? Jesu li spremni zahtijevati i stvoriti bolje uvjete rada, a ne oglasiti se samo kada izostane plaća ili ih se šutne bez otpremnine? Nekako se bojim da u društvu, u kojemu bolje prolaze prosječni nego izvrsni, nema mnogo mjesta za promjene jer upravo prosječnima one najmanje odgovaraju. Sjećam se da je svojedobno bio zgodan TV prilog o školi za ravnatelje (Šola za ravnatelje) u susjednoj Sloveniji: slovenski se ravnatelji godinama posebno obrazuju za upravljanje školom, a mnogi hrvatski nisu imali ni onaj minimum o završenom fakultetu (naišao sam na podatak o 40% ravnatelja osnovnih škola bez visoke stručne spreme).
Ako ima ikakve koristi od neovisnosti (koju najbolje opisuje sintagma "brisani prostor"), onda je to ovakvo razotkrivanje koje uglavnom samo olakšava odluku o odlasku. Jesu li kolodvori sudbina malih ili samo izgubljenih naroda?


4) oni koji bi promjene, ali da se od njih previše ne očekuje
Čini se da naši junaci mnogo toga imaju za izreći u svoju obranu zašto ne djelovati. Počesto i previše puta spominju kako nemaju vremena (mada u njihovim životopisima ili jazbinama nije lako pronaći tragove većih ljudskih, a kamoli nadljudskih napora) ili da se s njima ili bez njih ionako ništa značajno neće postići. Gotovo da se proglašavaju ništavnima, kamenjem za koje bi interes eventualno pokazalo samo divlje raslinje. Kao da im je malodušnost upisana u gene ili je čak neki korisni gen njome zamijenjen. I osobno sam često ima problem sa sastavljanjem timova: više bih motiviranosti našao u kliničkih mrtvaca. Gotovo da sam ih uvrijedio tražeći od njih da posao shvate ozbiljno i dovrše ga na vrijeme, ali bi se zato na svakom uglu hvalili (zajedničkim) uspjehom.


5) oni koji se ne bi usprotivili da preko veze ostvare neku povlasticu
Nerijetko sam primijetio da osjetljivost na nepravdu naglo stječe imunost čim se egu ukaže prilika i da se sve rjeđe ispriječi osjećaj krivnje onom neodgovornom "A zašto ne?". Jer tako rade i drugi, zar ne? Kao da je malo komu prihvatljivo biti on sam (bez tuđe sjene), a kamoli uzor svojim bližnjima, zajednici: ipak je lagodnije čekati priliku za provlačenje kroz neku crvotočinu. No ma koliko se rad na samounapređenju činio neisplativim, nemoguće je održati, a kamoli izgraditi pravedno društvo uz stalno traženje izlika i prečaca. Možda se još uvijek ne čini zabrinjavajućim objavljivati natječaje za unaprijed popunjena radna mjesta, zapošljavati nekompetentne po rodbinskom ili stranačkom ključu, jurišati preko reda čim se za to ukaže prilika, podržavati neodgovornost i diskriminaciju. Možda se tako može opstati još neko vrijeme, ali kada nastupi konačni slom (kada izbjegnu i oni s najvišim pragom tolerancije), nikakvo ga domoljubno zapomaganje neće zaustaviti (u školama je to za sada najočitije: gotovo da smo do nedavno imali previše nastavnika, a onda su odjednom počeli nestajati čitavi razredi učenika).


6) oni koji bi dostojanstvo, a sami se ne cijene
Katkada je teško razlikovati blagost i nesklonost zlopamćenju od stvarne nemoći i samopodcjenjivanja (ma iza kakvih se smiješaka skrivali), a sve dok se takvo stanje ne osvijesti, nemoguće je zaslužiti čak i vlastito poštovanje. Godinama u javnosti odzvanja kako zločinci slobodno šeću (i ostvaruju prava koja su u drugih gazili), kako obnovu plaćaju oni koji nisu rušili (već jedva izvukli živu glavu) i kako se nijedno otvoreno pitanje, za silnih prelazaka Dunava, zapravo i nije riješilo (dok se kažnjavaju oni koji nisu izvjesili zastave na blagdanski dan, granične crte pod tom zastavom još uvijek ostaju neriješene). Pokušaji da se retorikom održavaju tzv. dobrosusjedski odnosi ne dobivaju potvrdu u stvarnom životu i getima koje formira jer život nije samo skup protokola i zakona.
Pokušajmo ne živjeti od simbolike: što jednom prognaniku ili izbjeglici znači ičije ispričavanje ako za njegova krvnika nema kazne, ako se nema gdje vratiti jer njegov dom nije obnovljen ili su uvjeti života takvi da mu je progonstvo "udobnije" od vlastita doma, ako kao žrtva i uzorni građanin ne može ostvariti ljudsko pravo na rad, a diverzant i rušitelj ustavna poretka to može? Razumiju li kabineti to uopće kada gordo izvještavaju o svojim uspjesima? Gdje je zajednica na klupi za svjedoke da potvrdi tu samohvalu?
Uvijek bih znao reći da bi se po pitanju dostojanstvena odnosa prema žrtvama Hrvati trebali ugledati na Židove (ostavite po strani svoje mišljenje o trenutnoj izraelskoj politici, svoje nepoznavanje židovske povijesti na tlu Hrvatske i svih ostalih ograda koje vezujete uz pojedini etnonim). Neumorno traganje za zločincima ("dok nas biologija ne rastavi") i bitka za istinu kroz educiranje i razbijanje mitova i propagande ne može ovisiti o nečijoj dobroj volji (ili biti blijedo kao u slučaju kosturnica iz Drugoga svjetskog rata kada su se i sami Slovenci čudili tolikoj nezainteresiranosti s hrvatske strane) ili se svesti na puko obilježavanje.


7) oni koji očekuju solidarnost, a nikada je nisu bili spremni dati drugima
Nerijetko se događa da se solidarnost javlja kao posljednja, a ne kao prva linija obrane i tek kada se iscrpe sve iluzije o poboljšanju bez konkretna djelovanja, kada se biva zaustavljen, šutnut bez plaće i otpremnine, aktivira se to posljednje utočište očajnika koji u posvemašnjoj izgubljenosti teško pronalaze druge suočajnike. Gotovo da se takvoj ćudi možemo niemöllerovski narugati.

Kada su otkazima zasuli građevinare, šutio sam, jer si ionako nisam mogao priuštiti ništa osim garsonijere.
Kada su suspendirali liječnike, šutio sam, jer oni ionako govore nekim čudnim jezikom, a redovi kod njih dulji su od prometnih.
Kada su zatvorili škole, šutio sam, jer sam školu odavno završio i nikada je nisam pretjerano volio.
Kada su došli po mene, više nije bilo nikoga da se se pobuni.
A mislio sam da svijet treba šutljive.

Čitao sam neki dan da je u Hrvatskoj preko 15.000 ljudi u nekom obliku ropstva i da je zauzeto "sjajno" 61. mjesto na ljestvici od 162 zemlje (preteklo se čak i komunističku Kinu koja je na 84. mjestu). Koliki je udio mentalnog roblja i zatočenika na slobodi, nitko nije istraživao. Bi li nas šokirali rezultati?


8) oni koji bi poštenu vlast, a varaju prvog do sebe
Najugodnije se samozavaravati kako su svi oni lopovi i kako nam je teško zbog našeg silnog poštenja. Koliko smo ono laži izrekli danas i koliko ćemo oprosta za njih tražiti? Mnogo i nijedan. Teško se čuje i "hvala", a kamoli "oprosti".
U ovih me tjedan dana malo tko nije prevario (slučajno ili namjerno) i zbog tih sam sitnih prevara nebitnih ljudi donio neke pogrešne prosudbe (u najmanju ruku izgubio dragocjeno vrijeme) i kada tom svom iskustvu pridodam svu lopovštinu koja se kotrlja društvom, pitam se kako od takva materijala išta kvalitetno izgraditi (ni zemunicu, rekao bih). Dovoljno je zaviriti u životopise i vidjeti koliko mnogo neiskrenosti stane na tako malu površinu ili pak na društvene mreže (Facebook, LinkedIn) gdje se mnogi uporno predstavljaju sposobnijima nego što jesu (hvale se vještinama i stručnosti koje ne posjeduju, tečajeve proglašavaju fakultetima, preuveličavaju radne pozicije i iskustva). Čovjeka sablazni koliko je prevare u tako malom društvu s toliko mnogo križeva na zidu.


9) oni koji bi pun proračun, a hrane aždaju sive ekonomije
Lijepo li se zaradi od iznajmljivanja stanova (posebno su zgodni ovi iznajmljivači garaža pretvorenih u sobe za turiste) i davanja instrukcija, zar ne? Volio bih pitati sve takve "poduzetne" smatraju li nečasnim svoje ponašanje, posebno ako plaću grabe iz proračuna (koji je i njihovim "angažmanom" olakšan za kakvih 50-ak milijardi kuna, a to je već skoro pola proračuna). A možda oni i ne znaju što je to čast zajedno s ovim sirotanovićima koji su varali do uvođenja fiskalnih blagajni. Zašto je tako dugo trebalo čekati na obračun s blagajnama lokalnih kauboja? Je li moguće da se vrijeme tako neozbiljno doživljava i da se još itko usudi halucinirati o vanjskim neprijateljima dok s unutarnjima bezbrižno dijeli dvorište?


10) oni koji se ponose hrvatstvom, a muče se s jezikom i himnom
Još uvijek postoje oni koji vjeruju da su rođeni u određenoj naciji ili vjeri. Gotovo da bi kao dokaz toj čistoći posegnuli za mapom gena (kada bi je samo znali čitati). No ipak se zadovoljavaju ponosom koji prvi zub lomi na jeziku "roda svoga" i himni. I zbog toga im uopće nije neugodno (kao ni zbog mnogo toga drugog) jer stvoreno je ozračje u kojemu si naporan ako pitaš, umišljen ako znaš, drzak ako imaš mišljenje. Ne čudi da je upravo u glupana najveće samopouzdanje i da su se novokomponirani domoljubi osokolili učiti nas hrvatstvu.


11) oni koji Boga koriste u privatne ili propagandne svrhe
Kada bih se našao u nevolji, znali bi mi reći "Bog će dati" i otišli bi za svojim poslom ni ne razmislivši bi li mi i kako mogli pomoći. Moram priznati da mi nikada nije bio jasan takav način suosjećanja. Kasnije sam shvatio da je to štaka njihovoj savjesti, a ne izraz empatije. Ali zato ne bi zaboravili ustvrditi: "Susjede, nisam vas dugo vidio u crkvi". Jer još uvijek je važno pojaviti se u crkvi (i, dakako, vjenčati se u njoj s trbuhom do zuba u djevičanskoj bijelosti), a to kakav si izvan nje... zar je to uopće bitno (ta nerijetko bi me "vjernici" znali opsovati po izlasku iz nje)? Ta opsjednutost formom vidljiva je i u pokušaju da se ustavom "zaštiti" definicija braka (ne sam brak, jer protiv razvoda nemaju prigovora) i općenito izostankom interesa za stvarne probleme hrvatskoga društva. Ako ništa drugo, barem ćemo po izmjenama Ustava i zazivanju Boga biti rekorderi: Ustav, Bog i Hrvati!

* * *
Ako ste preživjeli ovu nenametničku trakavicu i očekivali da ću ponuditi rješenje, onda niste razumjeli problem (niti bi vam pomoglo ponovno otkrivanje Amerike). Ne postoji ključ koji otvara sva vrata, a iza nekih je bolje i ne proviriti. Na vama je da otkrijete koji (ključ) i iza kojih (vrata).

homoludens @ 14:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 20, 2009


Kada ovo pišem neobično je topao dan za kasnu jesen, da nema požutjela lišća pomislio bih da se još nismo otarasili ljeta. No kalendar me nimalo uljudno demantira. U maniri otupjela penzionera prebirem po daljinskom upravljaču kao da sviram na raštimanu glasoviru. Samo što svirati - ne znam. Odustao sam nakon nekoliko sati poduke shvativši da nikada neću biti Frederic Chopin, a za prosječnost nekako nisam bio pripravan. Znao sam da bi jedva dočekali strpati me u neku od kutija. Kao još jednu svijeću s voštana svjećnjaka.
Gdje sam ono stao?
Ah, da, kod prebiranja. Koliko god da prebirao, iz ekrana iskaču potencijalni predsjednici. Osmjehuju se, pokorno izgovaraju svaku odvaganu riječ (kao da se pričešćuju) jeftino kupujući naklonost mnoštva lakovjernih s pravom glasa. Ne znam izaziva li mi više glavobolje samo mnoštvo ili pogubne osobine tog mnoštva zbog kojih svi mi, nadglasani, imamo pravo samo na trpnju. Znate, ne strepim od nadglasavanja, nego od (ne)znanja onih što (do)nose te glasove, od obezglavljenih individua čiju  individualnost prihvaća samo teorija. Oni se, naime, u praksi ulijevaju u isto muljavo korito zablude i demagogije. Na njih računaju potencijali koji su u ove kasne dane jeseni dobili svojih medijskih pet minuta,  trenutak u kojemu će se naglo sjetiti obespravljenih, iako su do jučer lagodno živjeli sa spoznajom da takvi životare pored njih, možda ni kilometar udaljeni. Sada je trenutak da uz jabuke, naranče, kuhano vino i olovke obećaju pravedno i prosperitetno društvo. Ne znam jeste li se zapitali zašto to tek sada obećavaju (istina, utopističko-građanske fraze iz priručnika za lakovjerne), sada kada su mnogi od nas već proživjeli trećinu ili polovinu ovozemaljskog i ovograđanskog života? Jesu li tek sada prepoznali nepravdu ili su se od nje umorili, pa trebaju promjenu? Kakav god odgovor da pošalju i na koju god adresu, stići će prekasno za budućnost mnogih od nas. Znate, nisu samo nadriliječništvo i nadripisarstvo problematične radnje i nije zakonitost nečega dokaz moralnosti ma koliko se zakonodavac oslanjao na tradiciju i običajna prava neke zajednice. Ne postoji opravdanje po kojemu je metoda obmane nužna politička metoda čak i ako prihvatimo da mase redovito podbacuju po pitanju upućenosti i intelekta. Mase su, načelno, poput djece, ne razlikuju stvarnost, a samim time ni istinu odnosno laž, lako im se prodaju obećanja i sklona su na sve pristati. Ali to ipak nije razlog da ih se tretira kao idiote, zar ne? Odjednom je postalo prihvatljivo da se megalomanski obećaje mnogo, a osvari malo, pa ti, narode, budi sretan što si dobio mrvice, glavno da je meni moja pogača. Ne, nisam od jučer, samo ne mislim da se treba prilagođavati ma koliko se to nešto skrivalo iza zacementirane tradicije i prakse. Netko bi sada mogao izgubiti živce i reći: Pa, dobro, što ti zapravo hoćeš? Ništa osim onoga zajamčeno papirom. Svi znate kojim, stoga ne tražite tragove božanskog ili demagoškog između redaka.
Zastrašujuće je čuti i vidjeti na što pojedinci sve nisu spremni samo da bi dobili pogled s prozora koji osigurava onaj s svisoka. Zar još uvijek vjerujete da vam onaj ponos obećavaju iz altruizma? Da vas žele učiniti ponosnima, ne bi vas jeftino kupovali tijekom predizbornih kampanja, ne bi se bavili samo sobom i busali u pobjedu (kao da njihova pobjeda ovisi o njima, a ne o nama). Ali znam, navikao sam već da ćete opet pokleknuti kada pred vas bace sve one pakete i da ćete se opet hrvati (kako naglasak i početno slovo mijenjaju značenje i ostavljaju odškrinuta vrata dvosmislenosti)  za jednu majicu, kapu ili pogaču. Već vidim ruke što grabe i otimlju. Bez imalo stida ili soli u glavi.
Ipak, od te parodije grotesknijim mi se čine akcije stranačkih vojnika što se, odjeveni u odore raznih boja, smrzavaju na zimi od prvog izlaska do prvog zalaska sunca i skupljaju potpise dodvoravajući se jabukama, narančama, kuhanim vinom i olovkama. Zategnuti stranačkom stegom oni ne smiju ni pomisliti da promisle svojom glavom i daju potporu nekom drugom kandidatu (čak ni odmoriti umorne noge na štandu drugih političkih boja)...jer stranka zna najbolje (stranački se statuti tu neobično poštuju). Roditelj zna najbolje, profesor zna najbolje, šef zna najbolje, stranka zna najbolje, Svevišnji zna najbolje...Poznato? Ne preostaje vam drugo nego eliminirati sve oni koji znaju bolje od vas. I ne, nemojte imati milosti. Neki vojnici dobivaju kunu, dvije, tri...navodno na ruke, neki dobivaju samo zadatke. Među tim zadacima je i danonoćno patroliranje šumom internetskom. Namještaju se ankete, brane stranačke boje...sve za povlastice onih odabranih koji će nas nakon dana izbora preseliti na tribine. Da ih gledamo. I sami snosimo krivnju zbog osjećaja ljutnje, nemoći i razočaranja.
Jednom sam, prije nešto sitno godina, skupljao potpise s jednim brbljavim južnjakom. Iako dobro obrazovan, godinama je bio nezaposlen, tu i tamo bi upecao neki poslovni angažman, no nedovoljno za dostojanstveni život njegove mnogobrojne obitelji. Uprkos tome što mu nitko nije htio pomoći od onih što su se uhljebili, on se i nadalje marljivo stranački  angažirao (nisam ga htio obeshrabriti i reći mu da ga trebaju kao podvornika, a ne uvažena člana) i svako malo bi korio moj skepticizam oko stranačkog angažiranja uopće. Na vrijeme sam shvatio da u stranačkoj računici mogu biti samo razlomak pa se i nisam nešto trudio (Bi li bilo razlike da jesam?). Moj bi se južnjak poput mala djeteta svaki put razveselio viziti nadređenog kada bi ovaj došao provjeriti kako napredujemo. U toj sam antipatičnoj prikazi prepoznao svu antipatičnost ovodobnih prodavača magle i nije ni čudo što sam se vrlo rano izdvojio iz jata gusaka. Ne znajući cakle li mu se više zubi ili cipele, odustao sam od proučavanja njegove arogantne vanjštine i prepustio mom južnjaku da se pohvali rezultatima. No time nije impresionirao svog nadređenog, ovaj ga je i nadalje doživljavao kao nešto manje vrijedno, gotovo bakterijsko. No mene nije tako percipirao. U to sam vrijeme bio mladi student, suzdržan kakav jesam, nisam dopustio da se osjeća važnijim. Ne znam je li to presudilo, ali znam da sam i tada pogled nastojao zadržati u ravnini ma koliko se puran ispred mene razmahivao perjem. Danas sam izvan svega toga, ali još uvijek imam vremena uputiti prigovore na ovdašnju praksu oko izbora kojima se nikada ništa kvalitativno, pa ni sadržajno, ne mijenja. Nabrojat ću samo neke:

1. ograničavanje prava građana da svoj potpis potpore daju većem broju kandidata. Po kojoj to uzvišenoj logici građanin ne smije imati više favorita? Pristao bih na tu logiku kada bi obmana, kao osnovno sredstvo političkih kampanja, bila kazneno gonjena i kada bi netko jamčio da će potpisivanje potpore jednom kandidatu ubuduće biti oslobođeno stranačke stege i ostalih pritisaka (primjer 1, primjer 2) na koje je čak i javno upućivano, ali se mlako i nikako reagiralo. Bez obzira na stupanj istinitosti (time neka se bave istražni organi), ovakva praksa na mala vrata uvodi eksploatiranje pojedinaca koji, uslijed straha od odmazde statuta, pristaju činiti ono što se kosi s njihovim moralnim i svjetonazorskim načelima. Nije dovoljno reći: Pokušajte ići drugdje, možda će tamo više uvažavati pravo na drugačije mišljenje, jer se tako ne lišavamo despotije koju neki uporno zovu hijerarhijom. Ovdje se ispričavam što inzistiram na poštivanju hijerarhije, iako istu smatram obilježjem čopora, a istome ne pripadam. Ali kada već postoji...

2. dopuštenje kandidatima da i nakon prikupljanja dovoljnog broja potpisa nastave s prikupljanjem (bolje rečeno, pumpanjem) istih čime namjerno ili slučajno manipuliraju raspoloženjem biračkog tijela koje naivno počinje vjerovati da se radi o realnom odnosu političkih snaga (iako postoji, nazovimo to tako, jamstvo izbornog povjerenstva tek za prvih deset tisuća potpisa). Naravno, bojim se da od prekida takve prakse neće biti ništa, jer se najavljivanjem novoga zakona (o potrebitih 50 tisuća potpisa potpore) opet ide u prilog tzv. političkoj eliti koja će s vremenom postati nova društvena klasa u rangu plemstva. Mi ćemo, dakako, ostati ono što i jesmo, vlasništva svojih gospodara.

3. nedovoljno ili nikakvo informiranje javnosti. Smatram da je obveza nadležnih institucija da svakom građaninu omoguće uvid u njihova prava i obveze po pitanju građanskog prava glasa kako bi ovi bili upoznati sa svojom ulogom birača (da, to znači i da je njihovo građansko pravo ne izaći na izbore, ako tako odluče). Tada se ne bi događalo da građani ne znaju što to znači potpis potpore (da to nije glasovanje), da građani znaju  razlikovati broj identifikacijske iskaznice (da to nije isto što i matični broj), da građani znaju kako ne smiju potpisivati svima koji ih zamole (jer time poništavaju sve dotad potpisano)...i da dalje ne sramotim stupanj naše pismenosti i obaviještenosti. Ali nismo mi krivi, ta nude nam samo kandidate. I ponešto hrane, pila i odjeće.

Priznajem, nikada nisam bio za ovakvo višestranačje u kojemu se isto razlikovalo samo po obliku, odnosno imenu, a stranku se nisam drznuo osnivati jer nisam obučen za laganje, niti sam ikada želio savladati tu vještinu. Istina, švrljao sam po stranačkim hodnicima, no otišao sam nakon što uslijed silna truda nisam dobio ni riječi zahvale, dok su drugi, koji su se pojavili niotkuda, dobili sve moguće beneficije. U međuvremenu sam odrastao, sakrio se među koricama i našao svoj redak među retcima znanja, jedine vrijednosti koju politika i ideologije ne mogu smijeniti. Samo još ponekad osjetim žal kada bacim pogled na zajednicu koja se, nakon toliko ljeta, još muči s demokracijom i državom uopće, dok u predahu skakuće na parole i juri na parade.
Uh, zapričao sam se, a moram pogledati jesu li već stavili štogod na štand. Tako bi mi prijalo kuhano vino, ma i one jabuke i naranče. No, no, ne gledajte me tako, ta ionako smo ih već platili. Kako reče jedan kandidat: Mene financiraju hrvatski građani. Kada nisam kmet, i to sam, između ostaloga. U slast! Barem ovih mjesec dana bakanalija jer ionako nam ne nude ništa nova: ista lica, iste biografije, iste ideje. Samo druga oprema (zidova, štandova...).
homoludens @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 1, 2009


Nisam ljubitelj formata u kojima tračevi čine manifestaciju kulture, stoga ih izbjegavam u široku luku ne želeći evoluciji svoga ponašanja dati pogrešan ključ u ruke. Ipak, ljudski mekan, ne samo tkivom, prihvatio sam prijedlog nekih sugovornika da bacim pogled na nekoliko uradaka velike povratnice na male ekrane - Mirne Berend. Nisam očekivao puno (prvenstveno zbog samog formata), a i nisam vidio nekog smisla u još jednoj inačici komentiranja društvenih događanja ni od kakva značaja (danas uistinu svatko komentira, rekao bih oholo). Da, da, znam, i sam komentiram, ali to ne činim ni za kakve naknade, niti za promicanje ionako naslijeđena imena. Osim toga, svoje mišljenje nikada ne prepuštam neprovjerenim teorijama i neuspjelim praksama (sve čemu se čudite na mojim stranicama možete pronaći u izvorima relevantnih autora). No, dosta o mojim navikama: takav sam, kakav sam, nimalo zaslužan za oblik i funkciju.
Izbor tema je bio očekivan: nimalo relevantni događaji su bili upakirani tako da mirišu važno (nigdje ozbiljne društvene teme, nigdje ozbiljnog pojedinca). I tako iz tjedan u tjedan, a kada je dotična krenula sa serijom intervjua, loš se recept ponovio, ali uz dodatak: onemogućavanje sugovornika da dovrši misao i izostanak svakog koncepta (bezglavost i bezrepost) začinjeni trivijalnim pitanjima. Kako je to pronašlo publiku? Vjerjatno kao i kokoš jaje. Isto sam se pitao svjedočeći još jednoj devastaciji znanja i struke: castingu za izbor asistenta izvjesnom Marku Grubniću (kojeg je upravo ranije spomenuta Mirna Berend nazvala nosačem vrećica pitajući se što je on zapravo) koji se voli predstavljati stilistom. Ne znam jesam li više sažalijevao one (tzv. estrada, ma što to značilo) koji su dotičnog proglasili institucijom ili one (među njima je bilo i studenata, pa čak i jedna studentica dizajna) koji su se došli klanjati toj instituciji. Prave su institucije (akademije, instituti i zavodi) ostale nijeme. Kao i obično.
Svestran sam čovjek pa sam, ne imajući nekih većih obveza u vrtu ideja, malo prolistao biografije domaćih dizajnera (barem dio onih koje se često spominju u javnosti). Tek toliko, rekoh si, da vidim koliko su teorijski potkovani i koliki je udio samoukosti i samoprozvanosti u njihovu djelu (dijelom i time što je akademsko obrazovanje postalo imperativom svake profesionalnosti tehnološkog doba i teško prolazi legenda o nadarenosti). Nemalo sam se iznenadio otkrivši da tek jedan među njima ima formalno obrazovanje, odnosno da ima formalno pokriće za posao kojim se bavi. Ostali, bez obzira što njihova okupacija nije jednako odgovorna onoj liječnika s licencom, i nadalje ostaju - naturščici. Bez ikakva certifikata. Na žalost, s takvim se naturščicima, izvođačima neuspjelih eksperimenata, susrećem tijekom cijelog svog radnog vijeka. Razlikujemo se po mnogočemu: prošao sam testiranja i intervjue, oni nisu (došli su na stražnja vrata i još su mi zamjerili što mi biografija ima nekoliko stranica više od njihove); umjesto njih, ja sam pognut, jer nemam zaleđe onih što su im otvorili stražnja vrata. Ipak, ne žalim jer sam ispunio vrijeme između motike, sna i obroka. Oni, naprotiv, još nisu pronašli zgradu kazališta, a kamoli da su odložili motiku. No, vratimo se onima koje su mediji proglasili stručnima (referiram se na izjavu jedne TV urednice koja je jednog poznatijeg stilista nazvala neospornim stručnjakom za odijevanje - malo je nedostajalo da dotični dobije titulu primarijusa). Konkretno se zapitajmo (kada već pratimo taj putujući cirkus): koja to znanja i vještine posjeduje jedan prosječno neobrazovani hrvatski stilist, modni kreator i ostala ekipa iz branše koja slavno propada i što ima ekspertnog u obilascima trgovina i prebiranju polica? Znate, najlakše je reći: Ne da mi se učiti, sam ću izabrati područje kojim se želim baviti, proglasiti se ekspertom, a onda ću sve one koji knjige i skripte nisu bacili kroz prozor proglasiti budalama (uz trenutni obrazovni sustav i kulturološko stanje nacije to, dapače, nije ni najmanji problem). Taj je trend toliko obolio da čak i lažni iscjelitelji i proroci iskaču iz svakog grma hvaleći se disertacijama iz zemalja u kojima škole još uvijek imaju zemljane podove i drvene ploče. I sam sam osjetio što znači poplava eksperata na ovim prostorima: sušu rezultata. Od toliko stručnjaka pravi je podvig pronaći nekoga da izradi odijelo po mjeri ili, nedajbože, nešto za što se kroj ne može naći u specijaliziranom časopisu. Na kraju sam se oslonio na industriju, a znate li gdje sam našao dizajnere s diplomom? U trgovinama ili pak u kafićima. Dakako, kao radnu snagu (sretne što uopće rade). To je krajnji rezultat društva znanja s porukom iz nadležna ministarstva: ako nemate perspektivu sa završenim fakultetom, upišite drugi. Oduševljen sam, umjesto opismenjavanja nepismenih, politika nam nudi ponovno opismenjavanje pismenih. Ipak treba zaštititi nepismene i nestručne, samoprozvane eksperte i mentore im.
U konačnici, nije toliko strašno postojanje samoprozvanih kreatora i stilista ( i svih ostalih samoprozvanih), već položaj onih (mentora) što su takve lansirali u orbitu javnosti. Ti su samoprozvani svoje mjesto u reklami dobili na temelju sebe kao proizvoda, i to onog koji nudi neukus amaterizma i zadah provincijalizma. Iz tih razloga ne osuđujem onu dječurliju što je spremna izvjesnom Grubniću nositi čizme (i ja sam kao mladac bio podvornik nekim tzv. eminentnim dramskim umjetnicima) i koja njegove spisateljske pokušaje proglašava kvalitetnim štivom koje treba biti dijelom kućne biblioteke, ali me strašno brine poruke koje odašilju ovakve audicije: Ne učite, pužite! Zar ne mislite da smo malo prestari za puzanje?!
homoludens @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 8, 2009


Prohujao je hrvatski 4. srpnja i, u hrvatskom stilu, skroman i nezamjetan dan koji otkriva karakter jedne male zbunjene zajednice koja ne zna ni kako ni kamo dalje (pitanje je zašto uopće želi postojati). Stideći se sama sebe, zbunjena podvojenom prošlošću, nesigurna u sadašnjost i bez vizije u budućnost, neprestano se pokušava otresti sa sebe i pripadati drugom organizmu. Ali drugi je organizam, očekivano, ne želi. I tako svaki put ponovno podmeće kukavičje jaje i opet nitko ne nasjeda, a vrijeme svirepo istječe razobličavajući sve što je oblikovano umom i rukama predaka. Osuđeni smo na naturščike koji drže megafon, frekvencije i domene koje egzistenciju pronalaze u bjesomučnu nametanju pljesniva amaterizma i požutjela senzacionalizma. Svoje postojanje opravdavaju udobnošću koju im osiguravaju generacije obezglavljena kolektiva kojemu je svatko kriv za njegovu sudbinu, a sam nije u stanju primijeniti ništa od osnova svoje individualnosti. Međutim, sve će te generacije, u relativno kratkom (ljudskim parametrima gledano) vremenskom periodu, biologija nepovratno izbrisati s lica Zemlje. Ali, za razliku od mnogih prijašnjih, mršavu će ostavštinu ostaviti u naslijeđe: prenijet će samo gene na koje i nisu nešto utjecali i koji su, zapravo, upravljali njima. Sreo sam mnogo ljudi, mnogo strahova od smrti, ali nijedan strah od uzaludnosti postojanja; mnogo strahova od gubitka života, ali nijedan od gubitka suvislosti i odgovornosti. Više nego ikada riječi uporabljamo bez odgovornosti, prosipamo ih nasumično kao što su to sa sjemenom činili proto-ratari. Oni su pokrenuli civilizaciju i stvorili nove kulture, a što mi pokrećemo i stvaramo? Svojim velikim doprinosom smatramo bezočnu razmjenu mišljenja sa svakom muhom na ovom ili onom zidu, pritom zanemarujući svoja spoznajna ograničenja. Zato i ne čudi stanje u kojemu oni neuki, s megafonom, frekvencijama i domenama, vode kolo, što promoviraju rubrike u koje mogu zaći tek neuspješni ekscentrici i uzaludni društveni eksperimenti. Promocija neukusa glavna je zadaća ovih cističnih glasnica društva: uvjerivši recipijente da egzistencijalne potrebe određuju one društvene (koncept: mijenjam državu za porciju prvomajskog graha), na velika su vrata doveli malograđanštinu, bezobrazluk i neodgovornost izgovorene riječi i ideje. Pretvarajući sve stečeno, materijalno i nematerijalno, u glomazni otpad, ovi su rastakatelji civilizacije poslali jasnu poruku: vrijedno je samo ono što mi stvorimo, jer je jedino neopterećeno prošlim svršenim vremenom. Ipak, bojim se da im u tom pogledu vrijeme nije saveznik i da će im stvaranje vlastitih kopija ostati jedinom uspješnom izvedbom (tehnički gledano). Ona se neuspješna ogleda u naviknutom mnoštvu koje unaprijed, bez ikakva uvida u temu, prosuđuje i osuđuje, slijepo zalazi u aule znanosti čiju osnovnu terminologiju ni ne poznaje ili se pak objesno nabacuje tuđom biografijom kao odbačenim štafelajem. I tako je stvorena armada nekompetentnih sugovornika koji su i prije svladavanja osnova pismenosti dobili priliku sukreirati javno mnijenje. Možda je to napredno u građanskom i političkom smislu, ali je užasno nazadno u odnosu na povijesno vrijeme dirigirana ukusa. Istina, i danas se dirigira opći ukus, međutim, današnjim je općim nedostatkom ikakva ukusa onemogućena svaka daljnja usporedba.
Usudim se reći da živimo u bljutavu vremenu neuglednih vrijednosti: svi su pozvani, ali nitko nije prepoznat u masi, nejestivoj kaši koja s vremena na vrijeme ponovno proključa i izdahne još pokoji novi mjehurić, a onda se opet vrati na isti vodostaj. S obzirom da ništa ne očekuje i ničim ne rezultira, mnogima odgovara ovakva tromost društva jer im ostavlja dovoljno vremena za sva ostala plutanja odnosno kompromise. Istodobno se paranojom proganja sve što predstavlja neku, generacijama predavanu, civilizacijsku vrednotu, sve tekovine zbog kojih nonšalantno zaboravljamo da je većina onoga što danas posjedujemo i koristimo zasluga svih prijašnjih zalaganja i beskompromisnosti, zalog veličina koje nisu gubile vrijeme na uzaludna škrabanja po tuđem zidu i koje su živjele neku svrhu, iako su daleko za njima šepala ljudska i građanska prava. Danas, kada se ta prava nekako ostvaruju, daleko za nama šepaju svrhovitost i odgovornost, a kada čovjek ne pronalazi svrhu i odbacuje odgovornost, gubi svaki osjećaj za poštovanjem (temeljnom jedinicom koegzistencije) drugoga, jer u osnovi ne štuje ni svoje postojanje. Ne očekujem ni od koga da razumije tuđe vrijednosti, da bespogovorno kolektivno aplaudira svakoj ljudskoj (umo)tvorini, već samo onu razinu društvena uvažavanja i povezanosti koji su funkcionirali na primitivnoj razini davno prije prve domestifikacije, a koju danas siluju ideologije nasilno namećući svoja stajališta i afinitete. U toj sveopćoj zbrci različitih indoktrinacija naša neodgovornost nalazi spas u priklanjanju lakoći nesnošljivosti, nemarnosti i neznanju, a što je promoviralo novi trend prema kojemu je poželjno biti nametljivo bezobrazan, nezainteresiran i malo toga znati. Ovo posljednje nas, dakako, ne sprječava da se verbalno razmećemo. Mi, koji nismo u stanju ni upamtiti datume od značaja cijeloj zajednici (a kamoli ih proslaviti na način kako to čine velike zajednice koje ne pate od kompleksa manje vrijednosti), toj istoj pripadamo samo na razini izjašnjavanja, stoga nije za čuditi se što su obitelji postale temeljne jedinice disfunkcije.
Kada sažmem sva ova propitkivanja o stanju zajednice, mogu samo zaključiti da ovo infantilno društvo, iako broji punoljetnost neovisnosti, još uvijek nije usvojilo znanja ni jednog petogodišnjaka, pa me sve manje začuđuje njegova razina svijesti. Priznajem, još uvijek se nadam nastavku njegova zrenja i vjerujem da će jednoga dana osvijestiti kako mokrenje po tuđem zidu ne znači biti društveno povezan, a kamoli društveno koristan. Zasigurno da će mnogo cvatnja proći dok svaki pojedinac ne shvati bitnost vlastite odgovornosti kako bi istu mogao pronaći u zajednici. Nasuprot tome, hračkanje, kao izrazito popularna ovdašnja nesportska disciplina, može biti kratkoročno psihološki efektna (poput psovke nakon što ste čekićem promašili čavao), ali je dugotrajno dezintegrirajuća. U obranu svih instikata koje zatupljuju, molim sve nositelje istih da neradne dane ne iskoriste samo za slavljenje odsutnosti obveza (nema ništa građanskog u pasjem izležavanju), nego da promisle o svome odnosu prema drugima i zajednici u cjelini, i zavrjeđuju li uopće biti njezinim dijelom u odnosu na stupanj svojih zalaganja i ulaganja.

Još nešto: obično se postavlja pitanje jesmo li zadovoljni državom kakvu je iznjedrila krvava borba za neovisnost (iako se time uglavnom nastoji pronaći niša za malograđansko pražnjenje slinovnice). Pita li se itko jesmo li zadovoljno onima koji istu čine i predstavljaju. Nimalo. Razočaran sam ovdašnjim potomcima kromanjonaca. Gotovo svima. I ne samo danas.
homoludens @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 21, 2009


Promatrajući zadnjih tjedana nadiruću poplavu predsjedničkih kandidata, i to većinom onih što su se politički isprali tijekom posljednja dva i više desetljeća (već mi i vjeđe, a ne samo kapilare, pucaju od njih), uhvatio sam se za košmar u glavi i odlučio se pridružiti trendovskoj koloni onih koji se žele popeti na razvikanu zagrebačku uzvisinu. Plitko si pogladih bradu i duboko se zamislih, a nakon nekoliko trenutaka općenja sa šutnjom napokon nešto i pomislih : Ta gori nisam, prošlost nemam, a budućnost im ne dam. I tako se rodila ideja između dviju redukcija moždane energije. Svojim biračima ne kanim ništa obećati, čak ni u okviru propisanih ovlasti, jer obećanja su kao i baloni: čim napuste usta, teško ih je uhvatiti. Zato ću u skladu sa svojim balkanskim manirima, kao pravi poluotočanin bez otoka i kontinenta, milozvučno priopćiti: Nije me briga za vas kao ni vas za mene, ništa ne dajem niti tražim, ako želite glasujte, ako ne, koga briga. Ionako se samo igram, a vi i dalje vjerujete da vaš glas nešto vrijedi među milijunima drugih kao što je to bilo i prije milijun godina kada nas je bilo milijun puta manje. Neću biti kolektivno licemjeran i obećati da ću se žrtvovati za kolektiv jer to ne funkcionira ni na biološkoj razini,  a kamoli na onoj društvenoj. Vrijeme je da mi, ljudi špiljskih instikata, završimo s erom modernih manipulacija, erom koja parazitira upravo na tim špiljskim reliktima i čini nas tako povodljivima i lakima (moćan je taj zanat koji je od trgovine ushićeno preuzela politika). Zar vas ne uvjeravaju neprestano kako su svi jednaki pred zakonom, iako vas demantiji sustižu na svakom uglu počevši od famozna imuniteta nepovredivosti (tko li se toga samo sjetio, o premudri, o svemudri). Nema jednakosti na svijetu u kojemu je glad uzrokovana lošom i nekorektnom raspodjelom, a ne manjkom prehrambenih proizvoda. Već i ptice na grani znaju da mi je od institucija i institucionaliziranosti zlo kao i tijekom leta avioprijevoznikom u stečaju. Institucije su često trome i uštirkane, proizvode previše obrazaca i jednako previše isisavaju proračune, pa svoje postojanje mogu opravdati još samo nostalgijom za razdobljem romantizma (koliko se ono državnih zajednica promijenilo od tada?). Zato bih volio biti na čelu jedne institucije, i to kao deinstitucionalizator: nema ničega ukusnijeg od otvaranja zahrđale konzerve i spašavanja njezina sadržaja od plijesni. S druge strane, ne vidim zdrave logike da među mnoštvom onih koji su na sve moguće načine već kušali ovu ili onu krišku vlasti, i to tijekom razdoblja koja su nam donosila samo nevolje, ponovno dobiju, ovoga puta, još veću krišku i dalje nastave s paradiranjem u zemlji u kojoj volja i potrebe naroda završavaju danom izbora (e, moj narode, to je ravno pola dana), a perspektiva cijele zajednice u ubožnici nalik onoj u koju se smjestio Dickensov Twist. I sam sam oliverski skroman, pa se po toj navici nikada ne bih zamarao svim onim paradnim manifestacijama demokracije po kojima sve funkcionira dok, poradi odabrane većine, stoji na papiru, iako ista ta odabrana družina ima slaba ili nikakva doticaja s održivošću u stvarnosti odnosno među onima u čije ime govore i donose odluke (uostalom, kada je itko od nas tražio biti zastupanim?). Neka su se oni igrali i igraju znakovima i neka je nomen omen: znakovi ionako pristaju svakoj podlozi (papira, stakla, zida, pa i stabla) i zato ne treba svijećom tražiti promašena slova zakona (kako kaže David Icke: zastupnici ionako ne čitaju što u zakonima piše, već ih samo donose na temelju iščitanih sažetaka - da sam barem na taj način polagao ispite ne bi mi moždana kora postala debljom od svih onih pročitanih knjiga), a na narodu je uvijek bilo samo da šutke prihvati jer buka šteti svetoj kravi. Ne približavamo li se time, kao civilizacija u cjelini, fenomenu stada koje čak i kada je životno ugroženo ne može donijeti individualne odluke!? Ako se i složimo s bliskošću ovih dvaju fenomena, pronaći ćemo ipak jednu veliku razliku: ljudsko stado ne odgovara samo prirodnim zakonima, već i onima koje je iznjedrila određena ideologija i time ograničila sve što je papir, a ne čovjek, mogao podnijeti (zato postojanje međunarodnih organizacija i konvencija ima učinkovitost kao i nekoliko zečjih dlaka nad naftnom mrljom).
Oduvijek sam se vodio za mišlju kako je glorifikacija koncepta države i naroda, demokracije i prava glasa promašeni način traženja vlastitih okvira,  tim više ako je takva potraga samo nastavak tuđih sanjarenja iz prijašnjih, tehnološki zaostalih vremena. Kada pogledamo danas (i usporedimo s onim iz knjiga), vidimo da je država, kao oblik umjetne zajednice, postala skupa, troma i bešćutna kreatura koja je potpuno zanemarila potrebe onih koji joj daju smisao i, u konačnici, održavaju na životu. Umjesto da im se prilagodi, ova ih još dovodi u zabludu da postoje zbog nje pa se svaki akt protiv navedenie tretira strože od napada na vlastitu krv (samo se prisjetite brzine osude i težine kazne, kako u razvijenim društvima, tako i u ćorsokacima civilizacije). Drugim riječima, dotična je postala sveta krava (još da mi samo objasne po kojim naravnim zakonima moram vjerovati u božanstva). Puneći njezin, uvijek prazan želudac (bit će da ih ipak ima četiri), smisao se njezinih podanika sveo na tetošenje nečega što ima uporište još samo u zastarjelim udžbenicima najtvrdokornijih pseudoteoretičara. Revolucije (i one su pak tragikomedija za sebe po načelu: malo olovnog praha, nešto buke i mnogo pobjegulja) baš i nisu nešto pomogle da se osvijesti kako se volja naroda ne ispunjava samo manifestacijom izbora političkih mu predstavnika, već i aktivnim sudjelovanjem (plebiscitarno) o krucijalnim pitanjima čije rješavanje ne može ostati u rukama šačice ljudi, a kamoli određene ideologije (osvjedočili smo se da je to najlakši način za navući virus totalitarizma za koji ovaj prostor ima genske predispozicije). Zar onda ima mjesta čuđenju što je umjesto sustava ustoličeno pozerstvo? Što je uložen ogroman napor da se zadovolji forma i stvori privid učinkovitosti? Što jedini rezultat čine prigovori izvana i nered iznutra? Demokraciji moramo vratiti narod, ali u opismenjenu obliku, jer u suprotnom takav razmontirani sustav postaje opasan koliko i pravo mentalnih bolesnika da izaberu ravnatelja psihijatrijske bolnice (čovjek koji zna malo ili ništa postaje opasan za društvo kao da je u najmanju ruku lud). O tome, dakako, ponajmanje razmišljaju oni koji se grčevito bore za svaki glas odnosno za svaki stolac. Nemamo se što zavaravati, otkada je nas ovakvih dvonožnih svakoj je vlasti, nebitno crkvenoj ili svjetovnoj, oduvijek odgovaralo imati neupućenu i neobrazovanu pastvu jer je ista predstavljala nepresušno vrelo sigurnosti njihovoj bezbrižnoj vladavini. Zamislite samo da je prije petsto godina bilo više od tadašnjih jedan posto pismenih, da je puk mogao zaviriti u sve te silne knjižurine ukrašene plemenitim kovinama što su težile više od mlinskog kamena, da se  umom mogao zavući u namjerno iskrivljene prijepise (sjetite se samo kako je jedna mlada žena iz aramejskog u grčkom postala djevica i tako osokolila mnoge prodavače magle koji su zahvaljujući spoju neprecizna prijevoda i namjerno pogrešna prijepisa, a kasnije i tumačenja, stvorili biznis ljudskim dušama), da je razumio sva ona prizemna blebetanja na uzvišenom lingua franca. Bi li mitovi i legende potrajali toliko stoljeća? I danas je žaloban broj onih koji ne pripadaju upućenom i obrazovanom puku; nekadašnju stalešku prepreku u dosezanju učenosti zamijenila je nestrpljivost skorojevićevskog hedonizma koji ne može dočekati plodove svoga rada pa koristi razne, moralno upitne, prečace. Upravo na tim prečacima egzistira cijelo ovo društvo, neumorno crpi sokove prijašnjih vizija i muka, a kada iskapi sve do dna naivno će pitati za zalihe. Tek će im tada neuroni prenijeti informaciju o disfunkcionalnom sustavu zbog kojega nam tek sada, nakon dva desetljeća od uspostave nove zajednice, potencijalni predsjednički kandidati obećavaju pravednu državu. Pa, dobro, gospodo i drugovi, zar ste se tek sada, nakon posljednje žetve, probudili da usred polja makova tražite nove doze opijuma za narod? Kako se ovaj tomu može oduprijeti? Da prestane izbjegavati izvore spoznaje, a počne izbjegavati one koji mu nude instant blagostanje (barem dok živimo u doba u kojemu su socijalni neamiri gotovo jedini način postizanja socijalne pravde). Upravo zato ne treba zahtijevati veću odgovornost vlasti, već omogućiti veću odgovornost građana koji bi imali puni legitimitet u neprihvaćanju odluka koje se kose s njihovim moralnim i zdravorazumskim načelima. Zašto bi itko morao danima skupljati potpise za raspisivanje referenduma (pri čemu ti isti potpisi postaju beznačajnima ukoliko referendumu ne pristupi većina od ukupnog broja birača, a što znači da se zahtjevi tih deset posto građana bacaju u smeće) i zašto bi netko morao trošiti vrijeme i novac da naknadno pobija (i zakrčjuje sudove) nešto što je protivno ljudskim odnosno građanskim pravima, umjesto da se sve važne odluke i promjene vezane uz ove ili one zakone (ustav da i ne spominjemo) automatski potvrde ili odbiju na jedinom mjestu koje ima veze s demosom - referendumu. Da smo na vrijeme uspostavili takvu praksu ne bi se tako olako zakonski osokolilii krizni porezi niti  ovlaš potpisivali međunarodni ugovori poput onih sa Svetom Stolicom (sage s pušenjem i bolonjom nisam ni načeo). U oba se slučaja građanima istanjuju džepovi, a da ih se nije ni priupitalo što misle o tome budući da su u pravu kada tvrde da država ne postoji da bi političari imali karijeru. Upravo zbog osobnog nezadovoljstva cjelokupnom formom u kojoj nas zatočuju čim medij vode zamijenimo medijem zraka, pristajem biti cirkuskom životinjom. Naime, dosta mi je promatranja tuđih vratolomija našim tijelima; više ne želim samo biti onaj što ima pravo kupiti kartu.
Već sam se izjasnio da niti nudim (nisam trgovac), niti obećajem išta. Pa, dobro, imam li onda ikakva cilja? Naravno da imam: inzistirati na promjeni svih onih zakona koji su razvlastili narod kao jedinog pravog nositelja vlasti.  U tu rubriku obvezno unesite ceremoniju polaganja prisege: vjernost ustavu se može iskazati i na manje teatralan način (koga je još pozivanje na vjernost "u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti", spasilo razvoda?), zar ne? Recimo, jamstvom u obliku vlastite imovine (već sam kazao da nema ništa od riječi čim pobjegnu iz usta). Koliko bi trenutno potencijalnih kandidata željelo pobijediti da zna kako bi mandat jamčio vlastitom imovinom?! S druge strane, nisam ni pobornik putovanja u maniri šegrta Hlapića: zašto bi itko morao trošiti vrijeme na zastupanje države u inozemstvu kada jedan posjet turista ili stranog poslovnog čovjeka otkriva sve ono što se inače gura pod tepih. Uostalom, zemlja se ne prezentira izvan (posebno ne na ubogoj komunističkoj sirotici Kubi), nego unutar granica, budući da ista nije ograđena ni natkrivena, pa se sve vidi i sve zna i službenih ručkova. Prrimijetio sam nešto simptomatično u nadirućoj groznici izbornih večeri: svi se nešto naveliko busaju u prsa kako bi si smanjili plaću ili radili za simbolične naknade (samo što nisu zavapili da bi rado nadničili za kikiriki). No kada se malo uozbiljimo, presavijemo ovratnike i zakopčamo manšete, shvatimo da je to još jedan ispad lažne skromnosti,  jer je uz sadašnju praksu potpuno besmisleno da netko pet godina (čak i  da radi za kikiriki) zauzima ured, a napravio je toliko da njegovi potencijalni nasljednici tek obećavaju izgraditi sustav (drugim riječima, napravio je kikiriki). I sami znate da vam, ako neuspješno vodite makar i zabačeni odjelčić tvrtke za koju nitko nije čuo, ne gine elegantni vritnjak (nitko neće gubiti ni dana na nekoga tko svojim eksperimentiranjem samo producira gubitke). I država je jedna takva tvrtka koja si također ne može dopustiti da pet godina na svom platnom spisku drži nekoga čiji su rezultati u konačnici povoljni samo za njega. Eto, to bih ja, da imam/dobijem priliku učinio: sasjekao mandat na pola. Iz jednostavna razloga što smo svi, kao zajednica, pola energije izgubili na samodopadne i nekompetentne upravitelje-u-pokušaju, a da pritom nitko nije bio toliko priseban i korektan priznati nesposobnost i junački odstupiti. Ima još nešto što mi posebno cvrči u ušima kada nastupaju naši potencijalni predsjednički kandidati: ne sjećam se da je itko do sada spomenuo kako će, u skladu s člankom 93.  ovdašnjeg najvišeg zakona braniti teritorijanu cjelovitost države u kojoj ne želi biti fikus. Drugim riječima, kao svoj prioritet nisu postavili zalaganje za rješavanje otvorenih graničnih pitanja (a to su sva ona na svim stranama svijeta izuzev sjevera), što dodatno govori u prilog tezi o lončanicama. Dakako, nemali je broj onih zahvata koje bih, da imam mandat, nastojao što žurnije obaviti: možda bih u taj raspored ubacio i odstranjenje zabrane obavljanja druge javne ili profesionalne dužnosti (znate onu: prijepodne radnik, poslijepodne predsjednik; pa hajdemo onda demistificirati dužnost koja nikome nije ni profesija, ni profesionalno radno mjesto, već rad za opće dobro, gotovo hobi). U skladu s tom demistifikacijom možda treba razmisliti i o obvezi formalnog napuštanja stranke jer se time nitko ne razilazi s politikom stranke koju je do jučer zastupao, niti se kvalitetnije obavlja dužnost. Za praksu takve odluke ne znače ništa, osim što održavaju privid nezamjenjivosti demokracije (a niti u naroda i kandidata ijedan pregled mentalne uravnoteženosti), ali bi zato puno značilo kada bi narod, najmanje problematičan od svih većina (barem onih pola dana na dan izbora) izabrao svoju vladu, bez krpanja ovim ili onim koalicijama samo da se nategne matematička većina i dobije prilika za busanje u legitimitet.
Znači, već sam se izjasnio da ne bih previše putovao (neka diplomati rješavaju buku u komunikacijskom kanalu jer su za to i educirani, a ne da okolo proizvode skandale kao na tvorničkoj traci), narodu bih prepustio sve odluke koje su do sada bile u rukama lokalnih šerifa i nemoralno nategnutih većina, dok bih NATO-u prepustio brigu o oružanim snagama jer mi je cijeli koncept gomilanja naoružana ljudstva u osnovi promašen još od vremena Hetita. Rekli biste, ova bi luda od svega prala ruke, ali recite mi, molim vas, što to mene (pa i svakog drugog potencijalnog kandidata) čini kompetentnim da zastupam jedan tako složen kolektiv kao što je ovaj ljudski (dodatno opterećen umjetnim podjelama, grobljima ljudskosti na kojima su uvijek plesale razne mutikaše), da u njegovo ime donosim sudbonosne odluke: zar samo plitka matematička većina i nekoliko konzerviranih slogana iz predzborne kampanje? Veliki su se ljudi istakli vizijom koja je potakla promjene: ovdje se mijenjaju još samo godišnja doba, a vizionari su uspješno izvezeni u bijeli svijet. I tko onda kaže da nam je izvoz slab? Ima li što vrednije od izvoza čiste ljudske pameti? Ma kakav šećer, ma kakva sol, ma kakve smokve ili nektarine, pih!
Znate što, sjetio sam se još nečega noći uoči dolaska tete jeseni: nitko nikada, od svih dosadašnjih kandidata, nije dobio certifikat  (pa ni onaj liječnički) kojimi bi potvrdio da je sposoban obnašati ijednu od funkcija na koju je bacio oko, no usprkos tome nikada nisam čuo da je netko rekao: Oprostite, ne znam to raditi, a ne pristajem biti samo još jedan kimavac. Rekli bismo, naši su politički zastupnici - naturščici, a ponašaju se kao da je to posao koji je svatko sposoban obavljati i žive u onoj istoj globalnoj utopiji da postoje neovisne države. Na žalost civilizacije, više ne postoje ni neovisni ljudski subjekti. Svi živimo u nekoj prokletoj zavisnosti o ovim ili onim sustavima i pratećoj im represiji. U konačnici, mi smo tek oktroirani subjekti čija sudbina ovisi o natpolovičnoj ili dvotrećinskoj većini. Bez eufemizma: tuđi smo papci.  Naravno, pod uvjetom da ne živimo u glamuroznu društvu u kojemu ne zabrinjava sudbina sve većeg broja otpuštenih radnika i  korupcijskih i nepotističkih afera, nego nastavak karijere svih onih političara kojima u šestom, sedmom ili osmom desetljeću života završava mandat. I kako da onda odolim postati lončanicom.
homoludens @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 16, 2009


U zadnjim danima svoga mandata Stjepan Mesić opet obara sve rekorde gledanosti, a mediji su opet dobili priliku za omastiti pero. Sve je, kažu, započelo jednim iskazom u kojemu ni uz najbolju volju nisam prepoznao onoga tko tvrdi da se prepoznao, a koji je, sjetit ćemo se, bio manje tajnovit kada je za jedan tjednik ustvrdio da je smeće. I ja bih tako da imam još koji imunitet osim prirodnog. Onaj tko se, zajedno sa svojim dežurnim braniteljima, pozivao na štovanje institucije, sam je često koristio priliku da pokaže nepoštivanje institucije svoga prethodnika i nitko mu nije previše zamjerao jer čovjek je, eto, poznati šaljivac. Možda se isto tako samo šalio pjevušeći ustaške pjesmice i predsjedajući parlamentom u vrijeme davanja blagoslova oružanim snagama da krenu izvan granica. I kada sam pomislio da me neimenovani subjekt iz ove priče ne može iznenaditi, opet sam ispao lošim prorokom. Usprkos htijenju nisam se uspio oduprijeti gubljenju vremena na komentiranje teme križeva u javnim ustanovama i iako vjera nije jača strana mog bitka, složio sam se da je odviše nejasnoća uzurpiralo moju pozornost. Prije svega ne razumijem zašto je ova tema otvorena pri kraju drugog mandata (nakon punih devet godina). Zar je trebalo čekati kraj desetljeća da se pronađe članak u Ustavu i da se Hrvatska prepozna kao sekularna država? S druge strane, zašto se u svakoj izjavi dezinformira javnost kako je križ obilježje katolika i kako je potrebno štititi pripadnike drugih religija, a da se istodobno ne informira javnost o tome koje su to druge nekršćanske religije i koliki postotak u ukupnoj populaciji zauzimaju? Ako netko smatra da postotak u populaciji nije presudan, onda takvome ne želim da oboli od rijetke bolesti u čijem liječenju nitko od nadležnih institucija (promila radi) neće htjeti financijski participirati (ukoliko je neka farmaceutska tvrtka pronašla interes za pronalazak lijeka).
No vratimo se križu kao simbolu karolika. Izuzetno je neobično da netko tko zauzima prvi red u crkvi (iako crkva služi i pripada svim vjernicima, a ne povlaštenoj manjini koja zbog protokola, a ne bogoljublja, dobiva prve redove), miješa religiju (kršćanstvo) i konfesiju (rimokatoličanstvo). Sada sam vam otkrio zašto godinama ne idem u crkvu. Naprosto ne prihvaćam biti dijelom nepovlaštene pastve koja ne može sama odabrati svoje mjesto u bogomolji niti biti blizu oltara kada nahrupi tzv. protokol. Što se mene tiče, ako im nije dovoljan prvi red, eno im oltara. Ionako misle da su bogomdani.
Gotovo me dirnula briga za pripadnike religija kojima križ nije simbol štovanja, no onda sam shvatio da bi me ipak malo više dirnuo glas razuma u vrijeme komunističkog režima (u kojima je politički stasala većina današnjih političara) kada su prvašićima na glave, kao da su ove zidovi javnih ustanova, pribadane crvene petokrake. Jesu li sva djeca i svi roditelji bili štovatelji dotičnog znakovlja i režima? Sumnjam. Djeca nisu znala, a roditelji nisu smjeli biti protiv. Ako pak želimo biti korektni do kraja onda moramo priznati da je svako isticanje (službenih ili neslužbenih obilježja), atak na manjinu odnosno nametanje od strane većine (čemu, u konačnici, sva ta obilježja služe?. I demokracija je kao sustav nametanje ideja većine, iako iste mogu biti lošiji, pa čak i poguban, izbor po zajednicu. Pa ipak, nitko većinu ne pita za suodgovornost u produciranju protučovječnih sustava i ideja (a primjera je milijun). Također moramo priznati da je nemoguće isključiti religiju iz javnog života one države koja vjerske blagdane (Božić, Sveta Tri Kralja, Uskrs, Tijelovo, Velika Gospa) proglašava neradnim državnim blagdanima i pripadnicima drugih religija (1, 40% nekršćana) kao i ateistima i agnosticima (5, 21%) onemogućava rad na dan koji njima ne predstavlja ništa (iako ne vjerujem da im baš toliko teško padaju neradni dani i produženi vikendi). Nemoguće je isključiti religiju i onda kada javna televizija s upravom izabranom od strane države prenosi euharistijska slavlja i prigodne blagdanske čestitke kako crkvenih tako i svjetovnih autoriteta jer time bezrazložno isključuje dio publike. Zar još uvijek mislite da smo sekularno društvo i da religija nije pobjegla iz institucije? Provjerite koliko je u svakoj manifestaciji koju vršite ostataka antičkog poganog i judeokršćanskog religioznog. Na žalost ili na sreću, to je ta neka kulturološka veza koju kao humanist ne mogu negirati, a pokušao sam dok me nisu demantirala neka terenska istraživanja. Nema to toliko veze sa samom institucijom (ove su uvijek imale mizerno malo dodira sa stvarnim životom i ljudima), koliko sa svakodnevicom svakodnevnih ljudi, praksom koja je ostala iznad svih dosadašnjih sustava i tvorevina koje su se oblikovale na ovim prostorima i koje će, vrlo vjerojatno, nadživjeti i sve one buduće (ako ih bude). Pritom ne želim ulaziti u procjene koliko je to bilo dobro ili loše za zajednicu jer nepostojanje u njihovim onodnobnim uvjetima života mi ne daje pravo na ovodoban kritički osvrt. Ipak mogu zaključiti da je mnogo toga što narod pamti i zna stečevina koju je dijelom oblikovala i pripadnost religioznom, daleko postojanijoj formi nego što će to ikada biti neka država kojoj pojedinac nikada nije bio više od broja s dolinom prava i brdom obaveza. Religija, koliko god utopistička bila, daje nam prividan osjećaj trenutne ravnopravnosti (možda je to onaj Freudov iskaz utjehe) i buduće pravednosti. Budimo realni, za svaku je zajednicu uvijek najveći problem postojanje pravedne i pravne države na papiru, nego nekoliko simbola na zidu koji su nadživjeli mnoge takve države. I to nema veze s matematičkim pojmovima većine i manjine s kojima se ionako manipulira kako kome odgovara. Osobno bi mi bilo draže da je Stjepan Mesić osigurao državu kakvu obećaje Ivo Josipović - pravnu. Sve ostalo su kiseli krastavci (teme u kojima su križevi u školi bitniji od toga da neke škole nemaju krova ni prozora, da neki đaci ostaju bez udžbenika, a neki pak, zbog skupog prijevoza, i bez škole čija je obvezatnost propisana još u bivšoj državi).

Da je Stjepan Mesić prije devet godina odaslao zahtjev o uklanjanju kršćanskih (ne katoličkih) simbola iz javnih ustanova, a neki drugi političari prije više desetljeća uklanjanje petokraka s glava djece koja su još svladavala prva slova abecede, povjerovao bih da je u osnovi takvih zahtjeva želja za odvajanjem države od mitova, legendi i simbola. Na žalost ili na sreću, u temeljima je svake države težnja njezina stanovništva za realizacijom mitova, legendi i simbola. Realno, što nas, bez korijenja, okuplja na ovim paralelama?! Čisti apstrakt nematerijalne povezanosti u kojoj je religija zauzela jedno od mjesta. Nikakvo dnevno politikantstvo i sindrom dječjega inaćenja to neće promijeniti ma koliko bili željni publiciteta.
homoludens @ 12:37 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 9, 2009


Neki su dan u minutama Dnevnika Nove TV objavljeni rezultati "ki bi da bi" istraživanja o predsjedničkim kandidatima (krnja verzija) pod nazivom Da su danas predsjednički izbori... Kao što sam napisao, riječ je o krnjoj verziji jer od četiri navedena kandidata (Josipović, Hebrang, Pusić, Vidošević), jedan od njih službeno to još uvijek nije (Vidošević), a najmanje trojica izostavljenih to jesu (Kajin, Tuđman, Jurčević) iz čega proizlazi da je u središtu interesa takvog istraživanja favoriziranje određenih kandidata, a što nimalo ne ide u prilog objektivnosti i etici struke. Iako smo već odavna navikli da u balkanskom ćorsokaku ima svega osim objektivnosti i etike, iako smo rat pratili kroz prizmu neobjektivnih i huškačkih priloga koji su vodili paralelne bojeve pa se istina tražila u tuđim odašiljačima izvan ovog krnjeg poluotoka, nekako nisam siguran da smo posve osvijestili ulogu zatupljivanja i manipuliranja javnim mnijenjem, već se mobiliziramo čim ovi vrisnu kako je javnost zgrožena ovim ili onim. Na pitanje koja to javnost i gdje su istu opipali, druga strana, đački hrabro, nema što, nudi šutnju. A što više očekivati od strukture kojoj manjka znanja (ili namjerno, šopana ideologijom, zanemaruju fakte) i obrazovanja (tvrde da je iskustvo ispred literature), a koja se uzdigla iznad onih kojima mogu biti tek đaci s produžne nastave. Takvih je đaka svugdje oko i iznad nas, škakljaju nas perom, maste tintom i misle umjesto nas. Pored njih smo gotovo građanski suvišni.
No vratimo se "ki bi da bi" istraživanju. Ako zanemarimo činjenicu da službena utrka za predsjedničke izbore još nije ni otpočela i da se mnogi kandidati još nisu ni prijavili za utrku pa realno ni ne znamo tko je sve u ponudi, ostaju favoriziranja za koja ne postoje objektivni razlozi. Iz kojih je to razloga opravdano da neki kandidati dobivaju daleko veću minutažu od drugih, da se s nekim kandidatima vode razgovori kao da već sutra sele na Pantovčak, da se neke kandidate ni ne spominje dok drugi višestruko gostuju u istim emisijama, itd., itd., itd.? Ne bojim se za one koji mogu prozreti ovakvu igru, ali se bojim za one koji nekritički prihvaćaju sve što iskače iz kutije. Ipak, od toga je tragičnija samo činjenica da oni koji svoje osobne afinitete i animozitete podmeću javnosti, istoj onemogućavaju da postane gospodarem svoje sudbine. Od takvih mi je medija onda draži sustav koji sprečava laprdanje bez odgovornosti, a u što se ovdašnja demokracija pretvorila. Demos ovdje nije narod, nego dežurna laprdala s kakvima sam svojedobno radio i uvidio sav jad onih koji imaju privilegij držati megafon.
Možda neću pogriješiti ako ustvrdim da se mediji prema javnosti (na koju se stalno pozivaju, iako joj ne vole čuti glas, a u što se možete uvjeriti svaki put kada vas nezreli novinarčić izbaci iz etera jer ste se usudili imati mišljenje drugačije od njegova) često odnose kao prema jednostavnom obliku života koji bi jednom mogao evoluirati ako se za to osiguraju povoljni uvjeti. Tako njihovo tutorstvo nad nedonoščetom nazvanim javno mnijenje postaje opravdano i generira tupave prologe Da su danas.... No, ni danas, ni sutra, ni prekosutra nisu i neće biti, niti će o njihovim rezultatima odlučiti ideološki obojan medijski djelatnik koji u politici ne vidi programe, nego samo lijevu i desnu stranu uz koju se obavezno mora svrstati ne razmišljajući pritom da obje možda razlikuje tek naziv. Uostalom, pojmovnik nam je uvijek bila slaba strana pa smo čak i domovini (izjednačili je s državom) i patriotizmu (izjednačili ga s nacionalizmom) našli osobine koje mu nije našao sav civilizirani svijet koji ne promovira kozmopolitizam dok istovremeno građane maltretira obrascima u kojima se traži izjašnjavanje o nacionalnosti. Iako ne znam iz kojega su to prsta isisali rezultate ki bi da bi istraživanja "Da su danas, ali nisu" i po čemu su isti relevantni mjesecima prije, spomenut ću da su predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću pronašli osvojenih 26,60 posto glasova (od kojega to broja?), dok su Hebranga, Vidoševića i Pusić prikazali kao one koji se grčevito bore za ulazak u drugi krug. Blago onoj gluposti koja na temelju nepotpunih podataka (konačnog broja kandidata) uspijeva dobiti makar i ovakve rezultate, skoro pa i pobjednika. Ovakvo ponašanje mogu pripisati samo manjku ozbiljnih tema i manjku jednako ozbiljnih autora. Ponovno ću napomenuti da ne znam iz kojega su to šešira izvukli rezultate (ni da su zečevi ne bih im povjerovao), no znam da nikoga u mome radijusu nisu pitali za mišljenje, a kamoli da su okupili respektabilan broj onih koji će doista odlučiti na izborima (ako je matematika uistinu dokaz demokracije). Svi mi ovi igrokazi poprilično zaudaraju na isti dilentatizam kao i u slučaju mjerača gledanosti gdje na temelju podataka iz uređaja, kojih ima jedva u 900 kućanstava, medijske kuće crpe podatke o gledanosti. Možemo li onda ozbiljno shvatiti istraživanja koja tvrde da su glasači Ive Josipovića stariji od 60 godina (znate li koliko ima takvih u ukupnoj populaciji?), da žive u Slavoniji, Istri i Primorju, da su visokoobrazovani (a koliko tek takvih ima u populaciji?) i da misle kako ovaj ima dobar izborni program, a da su glasači Andrije Hebranga obično muškarci stari između 45 i 60 godina, da imaju završenu osnovnu školu, da žive u Lici i na Banovini (znate li išta o statistici ovoga kraja?) i da isti njegovom glavnom osobinom smatraju domoljublje (može li to biti osobinom?). Možemo si misliti kako u ovoj državi sve vrvi od akademizma i akademskih građana i koliko stupanj obrazovanja ima veze s glasovanjem (vidjeti rezultate dosadašnjih izbora). Možemo si misliti koliko je hrvatskih građana ikada zavirilo u nečiji politički program i koliko ima pojma o izjavama i djelovanjima onih za koje će glasovati. Koliko prezirem potcjenjivanje, toliko prezirem i precjenjivanje, a do sada sam uglavnom naišao na potcjenjivanje potencijala i precjenjivanje zgubidana. Od svih ovdje navedenih znam da neću glasovati ni za jednog kandidata, tim više što su iznjedreni iz političkih stranaka koje su nam ostavile i koje nam ostavljaju prezaduženo društvo bez perspektive. Vidjeli smo što mogu kada su na, pored i izvan vlasti, a osim toga politički su se istrošili kroz sve dosadašnje sustave pa ne vidim način kako bi mogli uspostaviti novi i bolji sustav koji nikako ne bi smio biti opterećen isluženim političkim kadrom i instrumentaliziranom prošlošću. Mlade generacije koje tek stasaju imaju pravo na nefosiliziranu budućnost.
Kako da od Ive Josipovića, koji nije u stanju saslušati tuđe mišljenje, već od voditeljice jedne lokalne televizije traži da "demokratski" iz etera izbaci slušatelja koji, oprosti mu Bože, ima drugačije viđenje kontroverzne i nedovoljno istražene hrvatske povijesti, očekujem osobu spremnu prihvatiti pluralizam? Kako da mu vjerujem da želi pravedno društvo, ako nije u stanju osuditi totalitarizam i totalitarističke junake i metode? Kako da od Vesne Pusić koja želi biti predsjednicom države koju, zaobilazeći sve pisane dokumente, optužuje za agresiju očekujem objektivnost i rad u korist te države? Kako da od Andrije Hebranga, koji debakl dosadašnjeg vladanja proglašava uspjehom, a negovorenje istine pristojnošću, očekivati samokritičnost i djelotvornost? Kako da Damira Kajina, nakon forsiranja priča o buđenju neoustaštva i optužba da desničari teroriziraju Istru te da se u istoj podržava terorizam (zbog čega ga je dio javnosti doživio kao širitelja govora mržnje) doživim kao vođu Hrvatske 21. stoljeća? Kako da od svih onih koji su se zbrinuli na grbači devedesetih, a koji su petokraku nonšalantno zamijenili križem, kao da je riječ o zamjeni čavla za sliku, očekujem predvodnicima perspektivne Hrvatske? Priznajem, pogled na popis kandidata me može samo rasplakati. Ovo je jadnije i od popisa poslova na tržištu rada gdje smutljivi feudalci traže naivne kmetove. Zar je tako teško naći kandidata koji s trenutno prijavljenim kandidatima dijeli samo zemlju rođenja i koji se grozi nepostojeće podjele na ljevicu i desnicu?

O sadašnjem se stanovniku Pantovčaka ne kanim izjašnjavati. Nisam za njega glasovao i hrabro sam podnio svoj udes matematičke manjine. Reći ću tek da je najveći nonsens briga oko toga kome će ovaj dati svoju podršku. Kome je to uopće važno? Glasaču? Zar dotični nema svoju glavu? Po ocjeni medija - vjerojatno nema.
homoludens @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 2, 2009


Slušam ovih dana svoga prijatelja kako zapomaže i kako se znoji od same pomisli da će morati raditi nove izračune cijena zbog povećanja stope poreza na dodanu vrijednost (sjećamo se, uvjeravani smo da se isti treba smanjiti ili u najgorem slučaju ne dirati). Moj je prijatelj vlasnik tvrtke koja još uvijek nije stavila ključ u bravu. Svjestan je obezglavljenosti onih koji upravljaju mehanizmima kontrole, a koji istodobno tvrde da je sve pod kontrolom, no najveći mu je domet da svoju kreativnost iscrpljuje u vulgarizmima na račun onih kojima je ionako svejedno što se o njima misli dokle je god sačuvan privid javnog digniteta. Kada ipak skupi nešto više hrabrosti od mrmljanja u bradu onda se lati svog optičkog miša i krene vitezovati po Facebooku, tom središtu viteštva gdje se kuje hladno željezo. A kada dođe dan kada smo navodno svi jednaki (jer već sutradan kvantiteta kreće u obračun s kvalitetom), moj će prijatelj uredno zaokružiti još jednog istrošenog demagoga (bitno da ima epitet provjerenog, makar provjereno lošeg) na listi vjerujući da čini veliku uslugu demokraciji (koja bi se trebala zvati numerokracija) i tako produžiti agoniju sposobnih na račun podobnih zahvaljujući čemu glupost i nesposobnost postaju besmrtne. Drugi pak prijatelj proklinje život na ovoj paraleli jer će mu se plaća od 4896 kuna smanjiti za punih 97,70 kuna, pa će od kolovoza primati tek 4,798,08 kuna. Kada sam mu rekao da još uvijek može biti sretan jer ima onih kojima ni kalkulator ni novčanik ne trebaju i kada me pogledao kao da sam mu zaprijetio eksplantacijom srca, shvatio samo koliko nas je strah od sutrašnjice učinio socijalno neosjetljivima i ljudski nesusretljivima. Činimo li mi još uvijek istu zajednicu ili nas samo vežu jezik, pismo i valuta? Krizni porez, nazvan haračem (iako je svaka sličnost s osmanlijskim porezom promašena jer nas u ovome slučaju ne oporezuje neprijatelj pred čijom sabljom strepimo kao naši preci, već domaći čovjek kojemu smo dali ovlasti da to čini i kada ovaj pojma nema), pokazao je koliko bijedno živi ovdašnji narod. Tako smo saznali da 869 tisuća umirovljenika (tri četvrtine od ukupna broja umirovljenika) i 593 tisuće radnika (jedna trećina od ukupna broja radnika) imaju primanja manja od tragičnih 3.000 kuna. Ostaje nedoumica: kako zakrpati čarapu, a nikoga ne oparati. Kaže narod: Uzmite povlaštenima! I ostane živ. Kako će povlašteni uzeti povlaštenom? Ne protive li se upravo ti povlašteni promjeni zakona o povlaštenim plaćama bivših državnih dužnosnika? Kada ih se pita za moral, pozivaju se na zakon; kada ih se pita za zakon, pozivaju se na moral. Vođenje politike u miru pokazalo se pogubnijim od vođenja politike u ratu (paralelno se radilo i ratovalo, rušilo i gradilo, tugovalo i radovalo), a daleko je od izglednog da će ikome proraditi savjest i da će itko prihvatiti odgovornost za neodgovornost koja je posvađala prošlost, a budućnost odvela na prosjački štap.



Mislio sam da sam sve doživio čitajući Kako živi narod Rudolfa Bićanića, hrvatskoga političara i sveučilišnoga profesora. Objavljena prvi put prije 73 godine ova je knjiga otkrila svu tragediju tzv. pasivnih krajeva kojima su konfiguracija tla i atmosferske prilike oduzele svaku mogućnost napretka. Ali dok se tada žitaricama pozlaćena Slavonija šepurila pred onima što su od zemlje dobili samo korijenje, mršavu stoku, ljetnu žeđ, jesenje poplave i pod glavu kamenje, danas se i ova panonska ljepotica pridružila redu za sirotinju u kojoj je živahna samo borba za vlast. Cijela je zemlja postala pasivnim krajem kojemu više nije krivac priroda, već pohlepa onih koji su s nama iznikli na istoj grudi.
Kada sam prijatelju kazao da ima onih kojima ne treba ni novčanik ni kalkulator mislio sam na 247.147 nezaposlenih osoba o kojima malo tko razmišlja (njihovo je pravo na život zasigurno veće od nečijih gameta), a sumnjam da stopa nezaposlenosti (14%), koja se polagano primiče stopi PDV-a (23%) ikoga posebno zabrinjava.  Među ovima koji od budućnosti mogu očekivati još manje od onih kod kojih se još uvijek ima što oporezivati je i 19.514 (7,9%) osoba s fakultetom, akademijom, magisterijem odnosno doktoratom, a koji zasigurno više mjeseci, ili čak godina, predstavljaju inventar institucije koja sama sebi i svojoj beskonačnoj papirologiji daje smisao. Smiju li dotični smatrati da bolje i nisu mogli proći u društvu koje nema strategiju u svemu gdje je ova potrebna? Je li se itko u ovom teškom trenutku za zajednicu u cjelini  sjetio onih koji nemaju ništa osim milostinje države koja još jednom pokazuje svoje maćehinsko lice umanjujući im naknadu za nezaposlene (dosadašnja isplata 70% prosječne plaće kod posljednjeg poslodavca se zamjenjuje iznosom od 70% minimalne plaće iliti crkavice od 2.814 kuna).Očekivano, ta naknada je daleko manja od naknada najmanje 320 bivših državnih dužnosnika koji šest mjeseci uživaju povlastice financijski oglodana društva. I dok se iz nezaposlene sirotinje nastoji iscijediti 100 milijuna kuna (metodom: otparaj zakrpu i prišij je na novonastalu rupu), na sudu stoji postupak protiv američke tvrtke Bechtel zbog ilegalne eksploatacije kamena čime je država oštećena za 110 milijuna kuna. Treba li spominjati slučaj HŽ-a (samo je u veljači otkrivena afera koja je to državno poduzeće oštetila za cca 18, 5 milijuna kuna)  i HEP-a (zbog sklapanja štetnih ugovora po principu: kupi struju na međunarodnom tržištu, a onda je za četverostruko nižu cijenu prodaj Mostarcima, isti je oštećen za 1,4 milijarde kuna). Pa, dobro, ljudi, zar smo mi stvarno kleptomanska nacija?
Je li se itko, kome će nedostajati par desetica kuna u džepu, zapitao kako će stegnuti remen oni koji ni hlača nemaju? Ovime ne pokušavam umanjiti opravdanost ljutnje zbog plaćanja danka koji je posljedica tuđih nečasnih radnji, a ne vlastitih promašaja. Ni sam ne bih imao ništa protiv izdvojiti određenu svotu za koju bih znao da može spasiti ovu zajednicu, ali sama pomisao da to moram učiniti jer su nečiji prsti bili predugi, u meni stvara svaki otpor prema produljenju njezine agonije. Ipak, znam da inzistiranje na pravdi dok je god upitna sutrašnja kora kruha (jer to je sve što u dogledno vrijeme možemo očekivati) ima sve manje pokrića.
Hrvatsko društvo grca u problemima koji se ne mogu riješiti politikanstvom, a to je jedini koncept koji nam nude isluženi političari. Milanovićev poziv na izbore samo je diletantski poklič lišen svakog sadržaja i obilježen spomenom na neuspješno vladanje u mandatu šesterokrakog glavonošca (nastavak rasprodaje državnog blaga, nastavak afera, nastavak zaduženja...). Sve poslije je bilo jednako tragično i besperspektivno i uistinu ne vidim po čemu se sve te skupine razlikuju, osim po akronimu. Vidjeli smo što sve umiju i žele parlamentarne stranke jer su sve one participirale u vlasti i izravno ili neizravno snose odgovornost za stanje u kojemu pojedinac, pa čak i kolektiv, može izabrati samo evakuacijski plan. Ipak, da ne budem tako komoran, nije sve tako beznadno kako se čini jer ima se još gdje uzeti mjedi. Trenutno mi na pamet padaju sljedeći prijedlozi:
  1. oduzimanje nezakonito stečene imovine sve do sedmog koljena (u slučaju da su imovinu prepisali na vraga i posinka mu)
  2. potpuno poništavanje pretvorbe i privatizacije
  3. prekid obnove ratom porušenih objekata i pokretanje zahtjeva ratne odštete od Republike Srbije (tko je rušio, neka i obnavlja)
  4. uvođenje maksimalne plaće (po uzoru na minimalnu plaću) do trenutka izlaska iz recesije (ako je potrebno, neka svi budu na kruhu i vodi)
  5. ukidanje mirovina i vraćanje u radni status svih radno sposobnih osoba (tj. onih koje je nesposobni poslodavac otjerao u mirovinu)
  6. smanjenje proračunskog  financiranja neproduktivnih divova poput Rimokatoličke crkve (i ostalih bogomoljskih organizacija) i javne televizije (HRT-a)
  7. oporezivanje nogometnih transfera
Ako i ovo ne da rezultata (pod uvjetom da netko priseban prihvati), onda možemo komotno vrećice u ruke i lagano požarnim stubama. Pa kamo nas noge ponesu.



Kada se osvrnem unatrag, na sve prilike iznutra i podrške izvana, a koje je ovo društvo imalo u proljeću svoga nastanka i ovog dezorijentiranog čudovišta u koje se pretvorilo, nimalo ne zvuči arhaičnom izjava Ante Starčevića koji je rezigniran ustvrdio kako za "hrvatski narod ni vruć ne bi hladnu čašu vode popio".
homoludens @ 11:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008


Kažu, Franjo, da si bio autokrat, tiranin koji je sve osigurao sebi i dvjesta bogatih obitelji, da si zemlju doveo u izolaciju i da se nitko od velikih s nama nije htio družiti, te da si koketirao s neoustaštvom. Ali gdje smo danas, Franjo? U općem rasulu. Oni koji ti zamjeraju dvjesta bogatih obitelji ne znaju ni definirati pojam obitelj pa su još brže odustali od ikakvih parlamentarnih rasprava; oni koji ti na dušu stavljaju privatizaciju jednako su brzo, po dolasku na vlast, utvrdili da je ista bila zakonita i da nije moguća revizija; oni koji tvrde da si zemlju doveo u izolaciju su ništa drugo doli sluge pokorni kojima sudbu određuje jedna mrvica zvana Slovenija; oni koji ti zamjeraju naginjanje NDH su svoju epizodu karaoka ustaških pjesmuljaka ostavili trajno ubilježenu na videozapisu i nisu se nimalo zacrvenili, a nedajbože odstupili. Da, to su oni, Franjo, oni koji su protestno napustili mjesto proglašenja države čije su kormilo kasnije, bez imalo nelagode, pristali prihvatiti.
Preživjeli smo rat, Franjo. Neprijateljska je mašinerija gazila zid po zid, selo po selo, grad po grad, ali plaće nisu kasnile i industrija nije bila pred slomom. Nametnuli su nam embargo, ali obrana nije stala jer svi smo  disali za isti cilj. Danas ga više nemamo i razjedinjeni smo kao i prije šezdeset godina. Franjo, opet smo svi na ratnoj nozi i opet se svi preziremo, a naš je bijes još jači jer smo siromašniji i jer su skoro sve, osim nas, rasprodali. U tom bijesu smo postali iracionalni i  taj naš gubitak razuma koriste neke interesne skupine pa namjerno izvlače kosti iz ormara, stvaraju  opću histerija i malo tko je uistinu spreman zasukati rukave i raditi za dobrobit zajednice. Zar uopće postoji ikakva zajednica? Vidiš, Franjo, njima su počele kasniti i plaće, tvojim nasljednicima koje si ti ustoličio i povjerio im najviše funkcije, čak više od tebe, oni te danas ocrnjuju, optužuju za salvete i dijeljenje teritorija kojeg su podijelili oni koji su činili etnička čišćenja i genocide. A što su oni spretnoga učinili, Franjo? Davali potpise na parafe koji su drugima postali argument za naše potonuće. Oni te optužuju za agresiju na susjednu državu, oni koji su u parlamentu predsjedali i dizali ruke za slanje vojnih snaga u tu istu, a danas se od toga ograđuju i prstom u tebe upiru. A što si ti činio, Franjo? U naše si ime, pod prisilom međunarodnih politikanata s pedigreom, oprostio teroristima koji su rušili poredak i prouzročili ogromne ljudske i materijalne gubitke. Ti politikanti s pedigreom danas se, u svojim državama, na najsuroviji način obračunavaju s terorizmom i nikome ne praštaju.
Optužuju te, Franjo, da nisi bio iskren oko ušteđevine u jednoj banci, a osobu koja je prekršila zakon, ne tvoj, Franjo, nego naš i zakon svake normalne države, su proglasili mučenikom i junakom. Prešutjeli su, Franjo, da bi u svakoj normalnoj državi takav zaposlenik promptno bio izbačen s posla jer je odao poslovnu tajnu. Tako je bilo onda, tako bi bilo i danas u svakom kutku civilizirana svijeta. Ali ovo mjesto, Franjo, odavno nema veze s civilizacijom. Znaš, ti koji su tog istog službenika uzvisivali, ti moralisti čijim imovinama ne znamo podrijetlo, nisu dotičnog zbrinuli, već su ga ostavili na rubu siromaštva. Toliko o njihovim namjerama. Mnogi od njih, Franjo, imaju daleko više od onoga što si ti imao, ali njih nitko ne pita odakle im sve to s čime se hvale. Ta instant elita raznih profila danas presuđuje tvojoj ulozi, huška javnost pseudočinjenicama koje su nastale u priručnim kuhinjama. Što misliš, Franjo, kako bi se oni snašli 91-e? Reći ću ti: elegantnim uzdizanjem ruku na predaju. To je njihova sposobnost. Ne idu li i danas linijom manjega otpora?
Kažu, Franjo, da nisu imali slobodu govora, a dovoljno se sjetiti morbidnih naslovnica jednog tjednika koji je na kraju propao jer ga nije imao tko čitati, i to daleko nakon tvoga preminuća. Ne, ni tzv. humor na tvoj račun im nije pomogao. Onaj drugi medij koji se danas hvali neovisnošću, a čija koncesija nije produžena, ne zbog tebe, Franjo, nego zbog pravnih razloga, njeguje čudnovatu demokraciju izbacivanjem neistomišljenika iz etera. To su, Franjo, ti demokrati kojima je smetala tvoja vladavina. Već te devet godina nema, a oni istu pokvarenu ploču vrte: Franjo je za sve kriv. Što su radili ovih zadnjih devet godina osim što su rasprodavali, zadužili se i pokazali se nesposobnjakovićima kojima je demokracija tlaka. Danas smo, Franjo, dužni kao Grčka, ako ne bankrotiramo, bit će to zbog milosti moćnijih, a ne sposobnosti nas na izmaku snaga. Umjesto da nađu izlaz iz beznađa, uprežu nas u jaram neke čudnovate zajednice u kojoj ćemo opet biti samo bezglava radna snaga s izgubljenog tržišta. Što će veliki s nama sirotanima, nego manipulirati još žešće? Znaš, Franjo, njima je samo do još boljeg zbrinjavanja sebe samih, judini škudi su postali euri i opet narod treba zbrinuti nekolicinu odabranih. Na žalost, narod bez vođe je kao rijeka bez korita, svugdje se izlijeva i sve poplavljuje dok napokon ne presuši i ne prestaje postojati. Tako ćemo i mi, ako nas ne dostigne bijela kuga.
E, moj Franjo, gdje si ih samo našao? Toliko čudnovatih ljudi koji su se nakon tvoga preminuća pograbili poput pohlepnih sinova oko imanja i nakon što su ga zapili odlučili su zagrabiti put većih daljina. Je li im Strassbourg dovoljno dalek? Znaš, postali smo raspamećena rulja kojoj ništa nije sveto, nepismena horda koja živi od skandala i jeftinih tračeva iz medijskog žutila i koja uzrok svih svojih problema vidi u tebi iako te nema već devet ljeta. Jedino što su od tebe prihvatili jest ona tvoja povijesna koju su ipak prilagodili svojim mentalnim dosezima: Sve za sebe, sebe ni za što. Svaki grm se osjeća pozvanim analizirati tvoje političko djelovanje, iako mu je najveći domet struganje kartica iz nagradnih igara i ispijanje Coca-Cole sa sniženja; svaki se tzv. intelektualac smatra prozvanim dati povijesnu ocjenu tvoga lika i djela, iako nikada nije pročitao ništa složenije od dječje lektire. Ako si ti, Franjo, bio tako loš, zašto smo pali još niže? Uostalom, tko kaže da si bio loš? Oni koji pate od pomanjkanja elementarne kulture i koji se ne mogu udostojiti zapaliti svijeću na tvom posljednjem počivalištu, ali strašno paze da se poštuje njihova institucija? Možeš biti ponosan, Franjo, jer takvi neće ništa ostaviti za sobom, osim  ispraznih govora  i loših viceva koji su već ionako otišli u vjetar. I to ih vjerojatno frustrira i zato te ne poštuju. jer si ti  dobio svoje mjesto u povijesti, a oni samo u novinama. Ali znaš da se ovdje na Balkanu ne poštuju živi, a kamoli mrtvi i da se radije prihvaća jaram, nego sloboda. E tu si, moj Franjo, jedino pogriješio. Donio si slobodu onima koji više vole biti robljem. Pa neka onda  robljem i budu.
homoludens @ 20:19 |Isključeno | Komentari: 0
srijeda, studeni 19, 2008
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, 26. kolovoza 1789., dokument Francuske revolucije

Na Facebooku stalno neke nove inicijative (i cijenjeni je kolega bloger vin ne tako davno pisao o njima u  tekstu pod nazivom Urlikavci) u kojima vidim tek djetinjasto prkošenje trenutku kojega inicijatori možda nisu ni svjesni. Nisam protivnik inicijativa ni prosvjeda, dapače, smatram ih korektivom društvene zastranjenosti, ali ako netko nešto inicira onda se pretpostavlja i da je dovoljno upućen i da neće izlijetati s besmislenim zahtjevima i izjavama. Neke od tih izjava uključuju i projiciranje teorija zavjere o tome kako su obavještajne službe, T-com i Facebook sam, upleteni u brisanje korisničkih računa i nedostupnost interneta pojedinih članova ove akcije. S druge strane, jedan dio zahtjeva je toliko nerealan i neprovediv (u ovim okolnostima) taman da Svjetska banka uzme Hrvatsku pod svoje okrilje. Evo samo nekih od njih:

Besplatno školovanje
Ovo je jednostavno nerealan zahtjev, a nerealnim se zahtjevima ništa ne postiže, već samo smanjuje mogućnost  ostvarenja svih ostalih. Iz čega cijenjeni misle financirati obrazovanje? Iz kojih to izvora jer smiješno je očekivati da država ima skrivenih čarapa pomoću kojih će se izvući iz krize. U krizi su daleko stabilnije zemlje pa kako ne bi bila Hrvatska u kojoj se gotovo ništa ne proizvodi. A zašto se ne proizvodi? Tko je ispraznio hrvatsko selo? Tko je radije gladan u gradu, nego sit na selu? To su sve pitanja kojima moramo pristupiti analitičnije, a ne samo izrađivati popise želja kao da je država Djed Mraz.

Smanjenja cijena osnovnih potrepština
Da bi to bilo moguće, netko mora pokrenuti gospodarstvo. S kime će se pokrenuti gospodarstvo? S kadrom koji uporno studira na fakultetima koji tržištu ne trebaju? Naravno, nije to samo krivnja mladih ljudi koji studiraju, već i sveučilišta koji odbijaju naputke ministarstva, zavoda za zapošljavanje i samoga tržišta. Ali to je očito njihovo viđenje autonomije koja vodi ka uvozu radne snage dok su hrvatski građani nezaposleni.

Poštena revizija svih privatizacija
Da bi se to moglo, trebalo bi donijeti zakon koji bi ponišito onaj prethodni a prema kojemu je sve zakonito. S time se složio i sam Ivica Račan u doba svog mandata iako je kao oporbenjak tvrdio da će mu prva zadaća biti revizija privatizacije. Kako je svaka vlast samo vlast i ništa više i uzvišenije, tako je i nakon smjene jedne ona druga zaboravila svoje predizborne parole. Odmah je sve bilo zakonito i ništa nije bilo za procesuiranje, a vrhunac vica je bio da se ne može definirati što je to obitelj pa kako izvršiti reviziju nad bogatstvom onih dvjesto bogatih?

Smjena podobnih i nesposobnih
To je problem nepolitičke prirode. Ovo je društvo jednostavno koncipirano na navici prema kojoj je očekivano zaposliti nekog svog. Tko će iz mnogih poduzeća, pa i državnih (od sveučilišta do medija), dati otkaz rodbini i prijateljima? Nitko, naravno. Ova uhodana praksa će se nastaviti po onoj staroj: Ako je mogao njegov, može i moj i tko mi što može . Ono što je realno, a izbjegavamo prihvatiti, jest da imamo preskupu radnu snagu, previsoke plaće i mirovine (o tome se u Europi odavno priča) i da nije daleko dan kada će se sve to smanjiti: i broj radnih mjesta, i plaće, i mirovine. To je neizbježno. A što onda? Sjesti i plakati što smo izgubili dva desetljeća na politikanstvo i biranje pogrešnih.Hoćemo li i onda mljeti o ustašama i partizanima?

Zamrzavanje imovine i bankovnih računa bez pokrića
Za takvo što je opet potrebno donijeti zakon, a očito da ga nijedna politička opcija još nema u planu jer su svi oni dobro tržili od parola dok je narod dobio figu. No taj isti narod se neprestano iscrpljivao o biranju jedno te istih. I sad mu je dosta. Sada kada je i Bog izgubio nadu.

Veća ulaganja u poljoprivredu i industriju
Opet dolazimo do istog pitanja. S kojim to sredstvima? Osim toga, već su mnogo toga kreirali pristupni pregovori s Europskom unijom, a ova određuje i kakva će nam poljoprivreda biti. Ono što ovoj točki nedostaje jest zahtjev za smanjenjem uvoza hrane jer brojka od 1,3 milijarde dolara zasigurno uništava hrvatskog proizvođača. A s druge strane, ni potrošači baš nisu ludi za domaćim proizvodima, budimo iskreni.

Smanjenje deficita
Smanjenje vanjskog duga
Još jednom isto: s kojim sredstvima to učiniti? Lijepo je imati zahtjeve, ali one na koje je moguće odgovoriti pozitivno u bilo kojem roku. Vjerojatno mnogi zaposleni sanjaju o smanjenju duga na karticama, ali znaju da za to treba raditi kako bi sjela iduća plaća. Dakle, i ovdje nedostaje strategije, a onaj koji daje inicijativu mora imati pripremljenu strategiju. U suprotnom je umjetnik velike mašte. Poznata je stvar da su zaduženjima mnogo pridonijeli i sami građani koji su živjeli iznad svojih mogućnosti kao i banke koje su im to omogućavale. Na kraju smo dobili jedino moguće - prezaduženo društvo. Jasno, moramo uvažiti i činjenicu da su ova država i njezino gospodarstvo devastirani ratom i da sami plaćamo troškove obnove. Samo je jedan Vukovar izgubio šest milijardi, a koliko tek sva ostala devastirana mjesta.

Otkrivanje afera, a ne zataškavanje
Budimo realni, niti ima, niti će ikada biti vlasti koja ne pokušava zataškati afere u koje je upletena ili joj neizravno štete. Očekivati takvo što bi bilo jednako očekivanju države bez represivna aparata.Ovakav zahtjev otkriva idealiste, a vlast i sustav su sve samo ne idealni neovisno u kojem društvu djeluju.

Ukidanje zabrane prosvjedovanja na Markovu trgu
Zar to nisu podržali sindikati, to jest, predstavnici radnika? Ako su sindikati takvi, zašto bi vlast bila bolja i dala radniku ono što njegov sindikat ne želi ili nije tražio?

Ne prodaji Ine
Prodana. Glas je trebalo dignuti onda kada su prodavane banke. Danas je već debelo kasno jer  naše milijarde idu u strane džepove kao i one koje hrvatski građani ostavljaju u raznim veletrgovinama u stranom vlasništvu ne shvaćajući da su tako nenamjerno uništili male trgovine u domaćem vlasništvu. Zanima me samo do kada će se toliko bjesomučno gurati kolica po hipermarketima i potencirati potrošački mentalitet.

Odustanite od Pelješkog mosta
Najlakše je zaustaviti strojeve i reći kako ništa nismo potrošili, no ulaganjem nule se jedino dobije - nula. Kakva je to država do čijeg krajnjeg juga moraš s ispravom? Kako će ta država u Europsku uniju odnosno kako će provoditi schengenski režim s ovakvom provalijom na teritoriju? Kako revitalizirati jug odsječen od cijele države? Ako zaustavimo sve gradnje, kako potaknuti ikakav razvoj? I o tome se mora razmišljati, o ljudima čiji su krajevi pasivni zbog nepostojanja infrastrukture, a ne samo o troškovima. Kada bismo samo razmišljali o troškovima lako bismo se mogli zaključati u podrum i živjeti od konzervi, no što kada ih potrošimo?

Imovinske kartice transparentno iznijeti javnosti
To već jesu i od toga nemamo ništa. Ne znači mi ništa znati koliko koji političar ima nekretnina ili pokretnina. Bitno mi je ono što radi ili ne radi. Ovo su samo finese za zabavljanje javnosti i samoproglašenih kritičara.


Prosvjed protiv vlasti je trebao uslijediti još prije deset godina, prije nego su se mnogi potkožili. Sada smo u situaciji kada ništa ne možemo promijeniti jer i da svi daju ostavke, nemamo s čime naprijed. Inicijativa bez sadržaja ne znači ništa, već je tek običan performans kojemu vulgarni izrazi samo dodatno otežavaju da ih se shvati ozbiljnima i konstruktivnima. Ponavljam, inicijativa ništa ne vrijedi bez strategije, a dojma sam da ovi kreativnii mladi ljudi, iako imaju ideja, ne znaju kako i s kime ih provesti. Rušiti, a ne imati ideju što i kako sagraditi na tom mjestu svaku inicijativu unaprijed osuđuje na beskućništvo.
homoludens @ 18:59 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 3, 2008


Violence has always been associated with football since the origination of the game and its ancestors, dating back to 225 BC. Essentially pitched battles between the youth of rival villages and towns, (most often played on Shrove Tuesdays and other Holy Days) Medieval football matches involved literally hundreds of men, sometimes in excess of 1000, and were commonly used as an occasion to settle arguments, personal differences and disputes over land. Rules existed purely on a local basis. (www.footballnetwork.org)

Slušam temu dana na zagrebačkome Radiju 101. Pola sata snebivanja oko nogometna huliganstva u Češkoj, lamentiranja kako je time osramoćena Hrvatska (kaže Adlešič) i ostale filipike koje nisu vrijedne ni spomena. Pa dobro, ljudi moji, kakve su to glupave teorije? Otkada nekoliko desetaka raspamećenih navijača može osramotiti jednu državu, i to posebice nakon privatizacijske pljačke i korupcijske afere najvećega sveučilišta u državi? Tko može više osramotiti državu od ratnih profitera, korumpiranih sveučilišnih profesora i političara koji nas vode ravno u nigdje? Pola Hrvatske je praktički rasprodano, jadranska  se obala betonizira, a  bahati strani vlasnici rade što ih volja pored nesposobnih sindikata i tromog provođenja zakona. Ne znam je li više smiješna ili žalosna zastarjela činjenica da je Račanova klika utvrdila kako ne može odrediti što je to obitelj pa se shodno tome i ne može utvrditi podrijetlo imovine onih dvjesto instant obogaćenih na kojima su mandatima prije skupljali političke poene. S druge strane, trenutno se hrvatsku javnost zabavlja slučajem Zagorac koji je bez ikakva valjana razloga prometnut u slučaj godine, iako, objektivno, ni vlast ni javnost nemaju s njim tolike veze i važnosti koliko si pridaju. Budimo iskreni, Zagorac je (ako uopće jest) pronevjerio donirani (ne proračunski) novac i on je briga donatora, a ne vlasti i državnih organa tim više što u vrijeme donacije Republika Hrvatska nije bila međunarodno priznata i što je taj novac privatna svojina fizičkih osoba koje su, naivno misleći da nema dugoprstića, taj novac dale, kako bismo fino rekli, na povjerenje. Tko je tada, grbavih devedesetih, mogao kontrolirati sve donacije, torbe i torbe novaca (zamislimo da ih je možda bilo) i tko je u tom trenutku pazio da sve bude lege artis? Vjerojatno nitko, pa ni oni koji se prave veliki legalisti i legitimisti.Ako je već vrloj politici cilj kazniti ratne profitere, onda neke krene od onih koji su dobro tržili tijekom privatizacije, od raznoraznih vozača kamiona do montera grijanja pred čijom bi se imovinom i loza Erdody osjećala siromaškom. Kako je završila tema dana Radija 101? Puls javnosti kaže: 65% traži sankciju zatvorom, no istodobno se pitam što s onima koji su danas uvaženi građani, koji bezbrižnu hodaju po balovima i tvore krug lažnog elitizma, a nisu svoje bogatstvo stekli na privatnim donacijama naivnih domoljuba s američkom, australskom ili nekom trećom adresom, već muzeći sve nas zajedno. Tko će to lažno hrvatsko plemstvo pitati za podrijetlo imovine jer je i slijepcu jasno da se za tri života nisu obogatili orući sa svih deset. Ima li itko normalan i priseban u ovome društvu koga to zanima, a bez da razmišlja koliko od takva saznanja ima koristi ili štete. Bojim se da sve ove akcije koje se poduzimaju i nad kojima se trepće  fotoaparatima, predstavljaju tek krušne mrvice iz bajke o Ivici i Marici i da će na kraju biti: popapale ptičice, povratka kući nema. Jer kako naprijed može ići društvo u kojemu se privatizacijska pljačka nije sankcionirala (kazao Račan da je sve bilo po zakonu: po toj logici je i u totalitarnim državicama sve po zakonu pa čemu onda rušenje takvih sustava?), a zaduženost preko glave još nije ni uočena kao problem (blažene bile obveznice)? I onda je par desetaka huligana problem? Huligana ima svugdje, no ima li ovakvog kaotičnog društva, koje glumi red, rad u disciplinu (neš ti discipline od papkara socijalizma u kopitara kapitalizma), još igdje?
homoludens @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008

Znamo da se ne zna što je gore biti u Hrvatskoj: pas ili invalid. Prve iz vlasnikova hira usmrćuju veterinari, iako im zakon takvo što zabranjuje (kao da je bitno, ha?), drugi su pak osuđeni na stalni podsmijeh i porugu, i to čak od strane liječnika koji ih primaju u ordinaciju kao da su zaraženi smrtonosnim virusom. Ne znam kako biste se vi osobno osjećali da vam laborantica kaže: Uđite takvi kakvi jeste. Što sad? Oni slabovidni i slijepi su se zasigurno susreli sa situacijama u kojima ih liječnik ostavlja da sami napipavaju izlaz. Bogu hvala pa takav primitivluk ne moram osjećati na svojoj koži - taj produkt invalidnog društva koje se boji invalida u tolikoj mjeri da zaboravi kako se, makar i lažno, kune u milostivog Svevišnjeg. Ne zaboravimo, svatko od nas u bilo kojem trenutku može postati ovisan o tuđoj pomoći. Možda tada ne bude nikoga na drugoj strani i možda se o nas budu otresali i i zbjegavali nas kao što to mi činimo danas.
S jedne me strane ne čudi indiferentno ponašanje hrvatskih medija (oni su samo slika nezrelog društva koje nikako da uskladi civilizaciju s mentalitetom), i to napose onih koji ne razlikuju olimpijadu od olimpijskih igara i nije ih stid pokazati kako nisu apsolvirali ni srednjoškolsku građu, no ne mogu se s druge strane ne upitati  odakle toliko neukusnog odbijanja nečije uspješnosti tim više što su paraolimpijci u odličjima uspješniji od nekih razvikanih neparaolimpijskih sportaša kojima danas država pokazuje kako je dobra i mila majka, a ne zločesta maćeha koja samo zna uzimati danak i rebalansirati ga. Dakle, koji je točno razlog što paraolimpijske igre nemaju posebno mjesto kao što to imaju i olimpijske igre? Jesu li invalidi pa čak i kada su uspješni sportaši i kada osvajaju najsjajnija odličja (pustimo sada o kojoj se količini napora i vrijednosti rezultata radi), manje vrijedni od Blankice, Dujice i ostalih koji uvijek nekako zapnu pri samome vrhu. Je li problem u tome što paraolimpijci ne žive životima razmaženih zvijezda koje posrću na dopinškim kontrolama, što ne izgledaju kao modeli koji su potencijalna roba za poziranje u Playboyu, Playgirlu i ostalim časopiščićima koji od prosječnih rade nerealno nadprosječne  i nismo li navodno dovoljno civilizacijski sazreli da ne nasjedamo na svoje primitivne porive kako je gore biti bez prsta, nego bez mozga jer što je oku milo, nije krivo. Važno je zvati se Simonica, zar ne?
homoludens @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 5, 2008
Čudi me što većega odjeka u javnosti nije imao tekst o dodjeljivanju hrvatskoga državljanstva preko reda Rastislavu Pribiću, dalekom rođaku Nikole Tesle tim više što se radi o vrlo osjetljivoj temi koja je godinama punila novinske stupce raskrinkavajući režim iz 90-ih. Ono što me najviše sablaznilo iz članka kojega donosi Jutarnji list jest što, s obzirom da se radi o dodjeljivanju državljanstva na temelju posebna državna interesa (članak 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu), iz Ministarstva kulture nisu znali precizirati koji je to točno državni doprinos dotičnoga kojemu je navodno jedini interes riješiti neriješene imovinsko-pravne odnose (navodno je u pitanju jedan zagrebački stančić), a za kojega je upravo to Ministarstvo (Biškupić osobno) potpisalo preporuku i požurnicu kod Rončevića. Nadam se da ta preporuka nije samo stoga što ima slavna pretka (američkog državljanina koji je nonšalantno prepušten tuđoj znanosti, a onda su mu, u očaju što je uspio, napadno pripisali izjave kako se ne bi zaboravilo da je on ipak balkanske gore list,  a kojima nikada nije bio autor već se radi o uratku iz kuhinja raznih Mačeka, Kosanovića i ostale gudačke pratnje) jer gdje bi bio kraj kada bi se svi počeli pozivati na ova ili ona prezimena i kosture. Tim više što nisu riješeni daleko žurniji slučajevi za koje je zakon i više nego jasan, samo nije proveden.

U Ustavnom sudu na rješenje čeka na stotine tužbi osoba koje od sedamdesetih i osamdesetih godina žive u Hrvatskoj, imaju djecu i supružnike hrvatske državljane, ali se vode kao stranci. (Jutarnji list)

Osim Biškupića, preporuku i požurnicu je poslao i Primorac osobno uz tvrdnju kako je dotični "intelektualac, njegovi preci odavno žive u Hrvatskoj, a i najbliži je Teslin rođak". Taj intelektualac od posebna državna interesa u svojoj biografiji ima sljedeće podatke:

Rođen u Beogradu, živio u Zagrebu, nakon razvoda roditelja se vraća u Beograd. U Zagrebu završio gimnaziju, studirao na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, te bio stalni honorarni suradnik Društva skladatelja, i ono presudno, njegova prabaka po ocu je bila Teslina sestrična.

Bogami je svojom intelektualnom karijerom drugi Nikola Tesla, nema što. Ne tako davno smo mogli čitati u Jutarnjem kako jedna hrvatska državljanka, koja se svojedobno udala za Jordanca, a godinama kasnije pobjegla od njegova psihofizičkog zlostavljanja, u rodnoj Hrvatskoj nije mogla dobiti  državljanstvo za svoju djecu koju je tako morala tajno slati u školi jer su ova bila ilegalni useljenici. Ne sjećam se da se ijedan ministar latio pera, tim više što su u pitanju bila djeca. Također, ne tako davno je ekipa televizijske emisije Nove TV, Istraga, upregla sve kapacitete kako bi jedan, nota bene, hrvatski branitelj, etnički Albanac iz Petrinje, kojemu je čak prijetila i deportacija, dobio državljanstvo. Samo neka Teslin rođak ide preko reda, a mene baš zanima što je 90-ih radio u Beogradu, čiju je stranku simpatizirao i kakav je tada bio njegov stav o agresiji nad domovinom njegova slavna rođaka (Hrvata po pradjedu s očeve strane i Srbina po pradjedu s majčine strane, ako ne lažu beogradski arhivi) i što uopće taj Pribić bitnoga predstavlja za Hrvatsku osim poznatijeg DNK.? Umjesto da brine o anonimusu Pribiću, Primorcu bi bilo bolje da razmisli kako Mirnu Jukić, Hrvaticu rođenu u Hrvatskoj vratiti u hrvatski sport u kojemu je imala takve "odlične" uvjete da danas igra pod austrijskom zastavom. Mladi su budućnost, ha? Oko ove se teme stalno podizala prašina, još od samih početaka uspostave nove države jer smo već tada (devedesetih) bili svjedoci kako su hrvatske putovnice dobivali i neki strani državljani kojima je, navodno, radno mjesto bilo podzemlje (sjeća li se tko šefa ruske mafije, Semiona Mogiljeviča. za kojega su mediji tvrdili da je dobio hrvatsko državljanstvo zbog posebnih zasluga?). S druge strane, sama stavka davanja državljanstva osobama od posebna državna interesa nas ne čini jednake pred zakonom. Da jesmo, ne bi ti neki imali svoj poseban stavak zakona kojim preskaču sve one prethodne stavke  (njih četiri)i skraćuju svoj put za nekoliko godina pa i desetljeća. Ne kažem da je moje državljanstvo mukom stečeno, ali ne mislim i da se treba dijeliti bilo kome, a da se pritom ni ne zna obrazložiti po čemu je taj netko to zaslužio ((a sudeći po svemu napisanom, teško je naći te posebnosti). Pa, toplo se preporučam, sigurno u nekoj državi i ja mogu postati državnim interesom.
homoludens @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 26, 2008

Slika preuzeta s: www.dosadno.com

Neću pisati o Zvonku Bušiću, voditi brige tuđeg pravosudnog sustava i komisija za pomilovanje jer mi pod Citizenship ne piše U.S., a još manje imam interesa za preskakati bare, pa i one velike (čudno da nikoga ne zaprepašćuje Holbrookeovu nuđenje slobode teroristu Karadžiću). No dojmila me se briga pojedinih medija za živote, što smrtno stradalih, što ranjenih, američkih policajaca koji su stradali usred neoprezna aktiviranja eksplozivne naprave koju je postavila Bušićeva eskadrila. To me odmah podsjetilo na (ne)brigu koju isti vode o ljudima koji stradavaju od protupješačkih mina koje su također postavili teroristi. Ono što vrle želim upitati jest sljedeće:
  • Znate li kolika se površina Hrvatske još uvijek nalazi pod minama?
  • Znate li koliko je osoba do sada poginulo od mina?
  • Znate koliko je osoba postalo invalidima zbog ranjavanja od mina?
  • Znate li jesu li sudski gonjeni i osuđeni teroristi koji su postavljali protupješačke mine?
  • Jeste li uplatili minimalnu donaciju za pomoć u financiranju projekta razminiravanja?
  • Jeste li svjesni da sutra vi možete biti sljedećom žrtvom?
Nekako mi se čini da su ovdje svi odgovori NE jer najlakše je govoriti i pisati o terorizmu koji se zbio negdje drugdje, no prava je muka izvući kritički osvrt na nešto što nam je pred nosom i ma koliko bilo krvavo nikako da naiđe na isti tretman (o prioritetu možemo samo sanjati). To ne čudi jer se ovdašnje društvo svelo na dva suprotna tabora, svatko navija za svoje i nastoji ušutkati onoga drugog, a sve po načelu (pogrešno) shvaćenog: demokracija mi je dala pravo da lupetam i ušutkujem. Samo naizgled lijevi i desni, radikalni i umjereni, crveni i crni, u svojoj su osnovi tek borci za značku šerifa. No pustimo šerife, njih će uvijek biti zahvaljujući mentalitetu kojim nas je netko moćniji kaznio (?), završimo ovaj tekst nekim novim saznanjem da pomognemo onima koji kane odgovarati na gornjih 6 pitanja.

Hrvatska se još uvijek nalazi među zemljama s najvećim brojem zaostalih ratnih eksplozivnih naprava u Europi. Neaktivirane mine, eksplozivne naprave i granate nastavljaju ubijati i ranjavati civile s uznemirujućom redovitošću. Prema podacima Hrvatskog centra za razminiranje, u Hrvatskoj je preostalo još oko 240.000 neaktiviranih mina unutar minski sumnjivog područja koje danas zahvaća 12 od 21 županije, odnosno 121 grad i općinu. Od početka rata do danas u Hrvatskoj je od mina stradalo 1896 osoba. Unatrag nekoliko godina broj stradalih od mina iz godine u godinu opada. Tako je u 2006. godini od mina u Hrvatskoj stradalo ukupno 11 osoba, od kojih 1 osoba smrtno, dok je u 2004. taj broj iznosio ukupno 16 stradalih osoba od kojih 14 smrtno. (UNDP Hrvatska, Program Ujedinjenih naroda za razvoj)

Dakle, gdje ste dežurni pravednici? Kada će odgovornost za 1896 smrti ili su to samo nesretni slučajevi? To bismo onda mogli reći i za Briana Murraya (to je ime o kojemu većina nadobudnih koji se petljaju u sve i sva - nema pojma), a možda i za život uopće, zar ne? Fućkaš društvo kojega educiraju, informiraju i čije mnijenje, a najvećma iskrivljenu sliku stvarnosti, stvaraju mediji. Čast izuzecima koji se mogu pobrojati na prst lijevog papka gospodina muflona.
homoludens @ 14:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 8, 2008


Ova tema možda mnoge neće zanimati jer je vijest o smrti još samo jedna obavijest o nekome koga nismo poznavali. Ionako smo previše zaokupljeni svakodnevnim apsurdima koje nam servira što lokalna što globalna politička svita koja živeći svojim izoliranim životom od nas običnih smrtnika, nama istima određuje kako on mora (a ne da treba) izgledati. Zato mi se i čini da smrt junakinje Domovinskoga rata (koji, istina, na svjetskoj mapi događanja baš sjajno ne kotira), Kate Šoljić, mnogima i neće biti vijest vrijedna ovih redaka. Ali onima koji su je upoznali (kao i autor ovih redaka), tu iznimnu ženu koja je i u bolesničkim danima svojim skršenim tijelom zračila unutarnjom snagom, ova vijest nije tek na razini obavijesti. o smrti Ta je majka, koja je od šestero djece u Domovinskom ratu izgubila njih čak četvero, istina, od države dobila odličja , zahvalnice i hvale, no i u dubokoj je starosti zapravo dobila daleko manje od onoga što su dobili oni koji pola toga koji su se s ratom susreli samo na televiziji (dovoljno se osvrnuti na uvjete stanovanja u kojima je provela svoje predzadnje dane života). No to je nije pokolebalo da bez cenzure i ispunjavanja tuđih i viših  interesa pronosi istinu o ratnim strahotama. Posljednji joj je rat odnio četiri sina (jedan je ubijen u Sremskoj Mitrovici, drugi u kukuruzištu Sremskih Čakovaca, treći u akciji proboja, četvrti u napadu na vojarnu) za čije smrti, haški poslovično, nitko neće odgovarati. Glavno da su oni zaokupirani rušenjem jednog mosta koji je sa svojim kamenjem bitan koliko i svaki drugi spomenik srušen tijekom rata na ovim prostorima.
Iako je doživjela visolu životnu dob (86), njezina me smrt pogodila jer se ne susrećem često sa živim legendama čija su svjedočenja prava neiskrivljena istinito surova i sirova povijest, a ne ona lakirana nastala u kabinetima. Izuzetno su dirljiva njezina svjedočanstva o stradanju civilnog stanovništa, ali i njezinih sinova iz čega se vidi da je posljednji rat vođen ogromnom mržnjom pojedinaca lokalnog stanovništva, a ne isključivo pacijenta  s Dedinja. Tada je,  a bilo je to pred dvije zime, nama okupljenima izjavila da nikada neće moći oprostiti svojim neprijateljima (ubojicama sinova i sugrađana). Možda je to u suprotnosti s poimanjem Kristova nauka, ali nije i s osjećajima majke koja je pokopala svoje sinove. Njihova je borba danas skoro pa obezvrijeđena jer je dobar dio nje postavljen na stup srama.

Kato, spokojno snivaj svoje snove...
homoludens @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 18, 2008

Slika preuzeta s: http://www.veetee.com

Evo, slušam jedan intervju s političarem koji broji lijepi niz godinica, što životnih, što partijsko-stranačkih (da, dobro piše), i umjesto da uživa u mirovini, barem po sili zakona, on još brazdi na političkoj sceni kao da je dječarac koji tek upoznaje ljepote pašnjaka i pastirskog štapa. To me navelo da se pitam koliki je vijek trajanja jednog političara, a da nije ideološki potrošen odnosno demode. Kada pogledamo hrvatsku političku scenu, vidimo da to može trajati i nekoliko desetljeća i da je političar jedno od rijetkih zanimanja za koje se može reći da nije prohujalo s vihorom. Dapače, što se više otkriva prljavih igara, to je sve više prijavljenih igrača i ludilo ne prestaje jer bitno je biti u izabranoj vrsti. Ljudi kakvi jesmo, slabo pamtimo doručak, a kamoli što je bilo u kuhinjama raznih režima, danas ne zna što je bilo jučer i stoga su mu mogli prodati reformirane i nelustrirane. Upravo zahvaljujući našoj vrhunskoj formi pospremanja pod tepih, lustracija nije provedena (je li to zato što bi Tuđman morao prvi odstupiti, pa potom Račan i ostala većina kojoj se vlast previše mili?). Tako je sasvim prihvatljivo ako ste do jučer sotonizirali Crkvu, a danas ste blizu oltaru jednako kao i kardinal ili da ste bili suglasni biti jedinom strankom na izborima, a sada vam nikako dosta demokracije. Uistinu nam nije dosadno uz ovakvu politicu dell'arte. Ne znam je li to mentalni sklop ili samo skup nesretnih okolnosti, ali na ovim su prostorima dobro prolazili autokrati koji su svoju politiku prodavali kao jeftini folklor, najprije lažnog bratstva i jedinstva, a potom i jednako lažnog velikog hrvatstva koji su samo služili kao bučni paravan kako bi se u blaženoj tišini moglo raditi na osobnom prosperitetu.
Uvijek kažem kako je ova zemlja umorna od istih nažuljanih lica koja umjesto da zakon potjera u mirovinu svoju drugu mladost nalaze u politikanstvu i pritom nitko ne utvrđuje jesu li ti ljudi mentalno sposobni za obavljati takve poslove s obzirom na političku i biološku potrošenost. Političari su ljudi koji ne moraju imati ni znanja ni obrazovanja (jeste li se ikada pitali koliko je kompetentan onaj koji vam je glavu otežao svakakvim zakonima ili još uvijek mislite da su takvi zakoni od Boga?), bitno je da imaju visoki stupanj prilagodljivosti na novonastale okolinske uvjete, da ne kažu ono što misle o tome kako jest jer svoj proizvod nikada neće prodati, da kriju svoju prevrtljivost i proglašavaju to političkim zrenjem iako je svima jasno da zrelo i pokvareno vino nije isto bez obzira što mu je u osnovi grožđe.
Koliki je vijek trajanja jednog političara? Koliko i neotvorenoj konzervi. Međutim, neke od njih su i višekratno otvarane pa se to više i ne može sa sigurnošću znati. Kako god, nije baš da smo se najeli od sadržaja kojeg nude. Dapače, ostali smo gladni nakon svega što su namprodali pod sastojke.
homoludens @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 22, 2008
Za bolji uvid u hrvatsku perspektivnost svakako pogledajte intervju Mirjane Hrge s dr. Ivanom Đikićem. U svemu ne razumijem samo nešto: s obzirom kako se postupa sa znanstvenicima (Radman, Marušić) i kako je prošao i sam Đikić (skoro pa persona non grata), odakle ovome društvu uopće obraz da ih naziva hrvatskima i diči se njihovim podrijetlom, a odreklo ih se u trenutku kada su trebali pokazati svoju izvrsnost i biti od koristi tom istom društvu koje nadarene bap i ne pobire na cesti. Isti je slučaj i s balkanskim prepucavanjem oko Nikole Tesle (da, za znastvenika je stvarno bitno kako mu se pradjed nacionalno izjašnjavao), napadnim i zakašnjelim gradnjama spomen-obilježja jer uz svu tu paradu taj je čovjek mogao samo propasti. Ah, pa čemu se uopće čudim? Mentalitetu koji još nije sišao s Karpata.

homoludens @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 22, 2008
Napokon naiđem na odlično definirano stanje u hrvatskome društvu.

Postkomunistička društva uglavnom su i dalje zatvorena društva u koje se demokracija sporo probija i još teže zaživljava. Hrvatska nije samo zatvoreno društvo, nego i - zatrovano. Umreženost rodbinskih, korupcijskih, financijskih, političkih, prijateljskih, duhovnih i istomišljeničkih moćnika nezamisliva je, ali stvarna. Predsjednik Mesić i dalje štiti svog prijatelja Ivu Pukanića. Sanaderova vlast se kroz ponašanje institucija, ali i Milinovićeve izjave također svrstala pod okrilje hobotnice. Stoga jedino rezanjem krakova hobotnice Sanader i njegova vlada mogu dokazati svoju stvarnu demokratsku proeuropsku orijentaciju i političku odgovornost. (Ivan Zvonimir Čičak, Jutarnji list)

Već odavno pišem o društvu koje je umreženo raznim vezama (rodbinskim, političkim, korupcijskim, lešinarskim), u kojemu se problemi rješavaju samo ako manji stane na žulj većemu, otpor nastaje iz osvete, a ne potrebe da društvo profunkcionira. Narod se zabavlja pričama iz života politike i njezinih protagonista kojima je najveća muka  suočiti se s protukandidatom u vlastitoj stranci, a tek prisilna hospitalizacija postaje prva linija obrane pravne države. Pitanje je samo do kada će se taj nemar provlačiti kao stil života u kojem je bitno da gradonačelnik vozi najskuplji auto u gradu bez rasvjete i asfalta. Neka se samo ništa izvana ne vidi, dojam je ipak bitniji od prosperiteta.
homoludens @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 16, 2008
Stjepan Mesić je 12. veljače za Novi list  napisao sljedeće:

Ima i onih koji naprosto ne znaju, koji u proteklih gotovo dvadeset godina nisu dobili šansu da saznaju i koje spodobe poput onih okupljenih prošle subote na Trgu maršala Tita mogu odvesti na tragično krivi put.

Pod spodobama je mislio na sve one koji su organizirali i pohodili skup na Trgu maršala Tita tražeći njegovo preimenovanje. Dakako, u skladu sa zakonom, Mesiću nije ukinut imunitet nepovredivosti te time ovakva izjava nije utuživa. Bez obzira na to, osobno držim da si predsjednik bilo koje države ne može dopustiti ovakav rječnik i da svoje osobno mišljenje o ovome ili onome (osobi, skupu ili nećemu trećem) ne može začinjavati ovakvim izrazima da ne kažem uvredama, tim više što se uvreda prema osobi, a ne instituciji, u suprotnom slučaju smatra skoro pa bogohulnom. Na stranu to tko je bila ekipa na tom prosvjedu jer skup nije bio ilegalan, a to što se mi sa sadržajem ne slažemo, drugi je par rukava jednako zgužvane košulje. Uostalom, Mesić je rekao da je predsjednik svih građana Hrvatske, a to uključuje i prosvjednike s Trga maršala Tita. S druge strane, zašto bi se svi građani ove države morali u svemu slagati? Netko Tita voli, netko ga ne voli, nekoga baš briga, a netko je, eto, i povjesničar pa ima jedno od mnogih mišljenja struke. U posljednje smo vrijeme postali čudnovato demokratični, povodimo se za retorikom tipa: dajem ti pravo da misliš, ali samo nemoj reći to što misliš, a ako i uspiješ izreći, znaj da ću te popljuvati i bez da te saslušam. S druge strane, pluralizam mišljenja kao da je na izdisaju, eter se zatvara za drugačije mišljenje od onog uredničkog koje skoro da njeguje kult teokracije, oni što su lizali crvene, sada ližu plave podove, sutra će crne, žute ili zelene - nebitno, bitno da je jezik u formi za sve podloge. To je dotičnima, pretpostavljam, razvoj demokracije. U svjetlu toga je i sporna izjava kao još jedan biser u niski šaljivih dosjetka. Jasno mi je da se predsjednika države (nebitno koje) ne može tužiti za uvredu i klevetu, ali onda bi se i dotični trebao suzdržati od uvreda spram drugih. Je li pošteno to tražiti?
homoludens @ 16:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 14, 2008
Izuzetno me veseli kako je u jučerašnjemu intervjuu na Hrvatskome radiju Zoran Milanović oprao neke medije koji su manipulirali njegovom izjavom o stavu SDP-a o na temu referenduma i NATO-a. Tim više što su neki cijenjeni blogeri pozitivno mišljenje o članstvu u NATO-u pripisali prosanaderovskom retorikom, a jučer smo od Zokija mogli dobiti još jednu potvrdu kako je SDP i za referendum, ali i za NATO. Dakle, razlike između HDZ-a i SDP-a po tom pitanju nema.
* * *
Pojedine se hrvatske stranke mogu pohvaliti djelotvornošću mehanizama za suspenziju. Đapiću je smetalo to što je dobio protukandidata na unutarstranačkim izborima (Peru Kovačevića, op.a), ekipi u HNS-u je pak zasmetao blogerski komentar bivšega im zastupnika Nikole Vuljanića (suspenzija nije pokretana za one koji su bili dijelom istražnih radnji pravosudnih organa, zar ne?). S druge strane, stranačke izborne skuptšine sve manje teže barem prividu demokracije pa je mjesto protukandidata gotovo ukinuto. Veliki demokrati vole da se između njih i njih bira njih. Bilo bi zanimljivo pročitati anonimna iskustva svih onih koji su zalutali u taj čudnovati svijet u kojemu se igra i ispod stola.
* * *
U emisiji Nedjeljom u dva, znanstvenik Ivan Đikić je rekao (telefonski se javljajući u emisiju) nešto krucijalno: Kolega Marušić, kao i svi u Hrvatskoj, ima problema sa sustavom. Da podsjetimo, protiv profesora Medicinskoga fakulteta, Matka Marušića, koji je progovorio o navodnoj korupciji i tražio smjenu dekanice MEF-a je pokrenut stegovni postupak uz zahtjev da se obavi i psihijatrijsko vještačenje. Najtragičnije od svega jest što se na tvrdnju o korupciji  reagira nekritički, a kritički (i gotovo neprijateljski) prema autoru iste. Osoba koja je među deset najcitiranijih znanstvenika u svijetu se ovdje želi prikazati neuravnoteženom jer, eto, možda sustav ne valja, ali mi ćemo ga braniti jer sustav to smo mi, dok se one kojima je sud potvrdio krivnju ista ta krivnja relativizira, jer ipak ih je spasila zastara.
* * *
Mirjana Pukanić je protuzakonito hospitalizirana (pravorijek zagrebačkoga Županijskog suda), oni koji stalno tupe o lege artis su se pokrili ušima i nigdje ih nema, drugi se peru i misle ih se nema što pitati za odgovornost. Na vidjelo su izašli ili se potvrdili neki sukobi, vidi se tko je za ili protiv koga, tko kome ne želi ostati dužan. Uostalom, jedino se tako može podići prašina i dobiti reakcija javnosti (priznajmo, dok Ivo Banac nije upregnuo, glasa se nije moglo čuti). U konačnici smo dobili cirkus koji, nažalost, prate i oni pred kojima bi nam trebalo biti neugodno - delegacijom Europske komisije. Kako god da na kraju ispalo, država je suočena s tužbom. Što ako Mirjana Pukanić dobije tu tužbu? Što ćemo time pokazati, gospodine Degert (šef delegacije EK, op.a)?

Mi pratimo sve vidove života Hrvatske, a ukoliko želimo da se nastavi hrvatski napredak prema učlanjenju u Europsku uniju, pratimo između ostalog i tako važnu temu kao što je vladavina prava. Naravno da ćemo morati pokazati da je ovo zemlja zemlje zrele demokracije, vladavine prava u kojoj su sva ljudska prava dobro zaštićena.
* * *
Slabo je zapaženom prošla vijest o smrti Jadranka Crnića, prvoga predsjednika Ustavnoga suda i predsjednika Hrvatskoga Crvenog križa. Jadranko Crnić zaslužan je za mnoge odluke od kojih su možda većini najbitnije one o denacionalizaciji i povratu duga umirovljenicima.  Pogreb kojemu je nazočila mizerna tisućica ljudi je potvrdio ono što smo odavno znali: Sve s jednokratnom upotrebom je in. Dakle, i toaletni papir.
homoludens @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 17, 2008
Osobno se ne osvrćem baš na sve što se napiše, ali kada netko tvrdi da je stručnjak, a istodobno mu teorije obuhvaćaju etnije (ne znam na temelju kojih to relevantnih istraživanja), onda mi se osim kose na glavi uspravi i pero. Naime, ovih su dana iz dva reality showa ispali transeksualac Salome i Bošnjak Deen. Je li odabir glasača slučajan ili ne - može se samo nagađati. Ali lupetanje kojemu je zaključak kako su Hrvati jako homofobični nema veze ni s kojom strukom, već je i to fobija na neki način. Ne postoji ni stručnjak mi metoda koji bi mogli stati iza  tvrdnje da su svi ovakvi ili onakvi jer je to čisti dilentatizam. Na temelju određenoga broja birača za koje ne znamo kako se nacionalno izjašnjavaju, koliko su obrazovani, u kakvim obiteljima žive i kakav ih je odgoj oblikovao, dakle, nemamo pojma ni o čemu, nađe se par njih koji misle da su ispali strašno pametni ovako površnim pristupom. Psihologinja Maja Mamula kaže:

U Hrvata je homofobija duboko usađena. Najgore je to što doista postoje ljudi koji misle da svojim nasiljem nad homoseksualnim i(li) transseksualnim osobama svijet čine čišćim. Vrijedno je obratiti pozornost na to tko je ispao iz reality showova i zapitati se zašto su baš manjine izišle. Meni to jako liči na homofobiju. (Index)

Molim cijenjenu da ne govori u ime dijela moje obitelji, niti da na temelju nekoliko glasova stvara shematizirani obrazac ponašanja jednoga etnikuma (Odakle dotičnoj podaci o usađenosti određenog ponašanja kolektiva i nad koliko je pripadnika navedenoga etnikuma provela svoja istraživanja? Nadam se da istraživanja nisu bila rađena na uzorku televizijske publike.) jer se lako možemo naći u klopci koja će mnoge druge narode zbog ponašanja jednoga dijela njihove populacije - sotonizirati. Upravo iz ovakvih tumačenja i proizlaze kvaziteorije o genocidnim i zločinačkim narodima. Uopćavanje je oduvijek bila loša metoda u nedostatku dokaza ili prečica da se što prije dođe do podataka pa bi se od 10 odjednom "uočilo" 10 miljuna zlih i opakih ljudi. Tako se samo stvarala mržnja prema drugim kolektivima kojom bi se potencirala zabrana međusobnih društvenih kontakata. Ovaj svijet ne može ići naprijed dok se u tuđe ime govori kako taj isti ne valja. To se zove iskrivljavanje stvarnoga stanja, a u čije svrhe - to ne znam.

Mi smo mali, beznačajni, netolerantni i ne čitamo. Mi smo četiri milijuna majmuna. Pod velikim smo utjecajem Katoličke crkve koja je u svojim zapovijedima izričito naglasila koga točno trebamo ljubiti. Trebamo izbaciti pedere iz Vlade, a ne pedere iz Big Brothera (Vedrana Ruda, Index).

Ljudi koji ne vole generalizacije najčešće upadaju u njezinu zamku. To se dogodilo i Vedrani Rudan. Ne smatram se ni malim, ni beznačajnim, još manje majmunom, a pod utjecajem je Crkve samo onaj tko to sam želi. Dakle, ne želim da itko govori u moje ime jer niti je pozvan, niti je kompetentan davati zaključke koji su realni kao i likovi Grimmovih bajki.

Hrvati su izrazito homofobični, iako se u zadnje vrijeme može vidjeti nekakav napredak po tom pitanju. Mislim da je odraz stvarne slike u Hrvatskoj po tom pitanju iznad prihvatljive razine. (Šime Lučin, Index)

Zamislimo da rečenica počinje imenicama: Srbi, Slovenci, Židovi, Nijemci, Talijani. I nadalje ta rečenica neće imati utemeljenost jer je odokativna, dio je osobnoga mišljenja, a s obzirom da ga svaki čovjek ima, jednako je mišljenju ostalih nekoliko milijuna hrvatskih građana čija mišljenja nisu citirana. Još jedna zanimljivost: kada se govori o pravima i toleranciji, onda se govori o hrvatskim građanima, kada se treba upirati prstom onda se govori o Hrvatima. Ljudi koji traže političku korektnost obično je ispravljaju političkom nekorektnošću, lamentirajući o demokraciji paze da se ona tiče samo njih i izuzetno su agilni drugima zabraniti pravo na mišljenje jer su oni u svom mentalnom sklopu skloni sustavu jednoumlja u kojemu je jedno mišljenje (njihovo) obično ono ispravno. Tako smo došli do apsurda da je borba za tuđa prva zapravo samopromocija kojoj nedostaje osjećaj za korektnost prema svima ostalima. Ne znam tko je glasovao za Salome i Deena, koje su nacionalnosti bili glasači i što ih je smetalo kod ova dva sudionika. Možda su razlozi toliko benigni da nisu vrijedni spomena, ali su zato vrijedni prezira svi pokušaji da se iz svake situacije stvori afera po nekoj od osnova, da se u dilentatizmu traži znanstvenost, da netko tko se smatra stručnjakom sve pojedince subjektivnom metodom trpa u isti koš. Jednoga će se dana dogoditi to da ćemo se bojati jedni drugima pogledati u oči kako ne bismo bili optuženi da smo poprijeko pogledali.
homoludens @ 21:24 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 11, 2008
Mrzimo

Mrzimo vas, hulje,  
Mrzimo, krvnici,  
Vi, pljačkaške rulje!  
U majčinoj klici  
Kunu vašu djecu  
utrobe svih žena.  
 
Naše ljute guje  
Kroz kost će vam gmizat,  
Pobješnjele kuje  
Crijeva će vam lizat  
Muhe zukavice i smrdljivi crvi  
Osvetu će množit  
u crnoj vam krvi.  
 
Srcem bismo jeli  
Pogano vam meso,  
na lešine sjeli  
I kliktali bijesno,  
Smrdežima vašim punili bi pluća  
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Ovako je 1943. god. pisao Ivan Goran Kovačić, veliki pjesnik, humanist i promicatelj pozitivnih vrijednosti. Ovakva pjesma koja je jednako odvratna kao i svaka druga pjesma u kojoj se veličaju mržnja,, osveta i smrt, a koja se nimalo ne razlkuje od one koju je, navodno, pjevao Marko Perković Thompson, nije zaslužila biti igdje promovirana kao ni njezin autor, a kamoli da se po istome naziva neka nagrada bez obzira koliko je u ovoj pjesmi prenesenoga. Ako sve shvatimo u prenesenom značenju, onda je svako širenje mržnje i pozivanje na prolijevanje krvi zapravo pastoralna komedija bilo u prozi bilo u stihu. Analogno tome i Mein Kampf je istoga prpošnog žanra. Mrzim ljude koji govore, pišu, misle, žive i udišu mržnju. Što dijete koje pročita ovakvo što može pomisliti? Da je zdravo mrziti i ovako nastrano razmišljati u ovom uvrnutom svijetu.
homoludens @ 14:05 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 10, 2008

Pune su mi uši nacionalnih interesa. I kada čovjek napokon pomisli da je našao barem jedan (ZERP), shvati da tomu možda i nije tako jer se od navedenoga odustalo odnosno primjenjivat će se za Norvešku, možda Grenland, a možda i Madagaskar, a sve kako bi se poštedjelo one koji prazne hrvatski dio Jadrana jer oni su ipak u klubu odabranih (hvala na klubu u kojemu su bukureštanske konjske zaprege). No, ne plačite, nisu potpisani Rapallski ugovori (1920. op.a) i nismo izgubili (točnije, predali) Istru, Primorje i Zadar, već samo izgubili političku dosljednost. Dakle, što je obraz naspram otočja?

Kako samo ja mrljam i brljam, otvaram natječaj za odabir nacionalnoga interesa od najveće važnosti. Red je da i to napokon izaberemo. Počnimo s licitiranjem!

I ovo je Europska unija! (popikni se i klikni)
homoludens @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2008

http://www.strikoman-film.hr - Janjevo

Ne želim napisati ni retka o Kosovu, ne želim pametovati kako išta znam o pokrajini / državi na koju već stotinama godina nije stupio nitko od mojih predaka. Ne želim pametovati o tome što je dobro za Srbe, a što za kosovske Albance, dok se Hrvatska ni sama ne snalazi sa svojim granicama i susjedima, dok proglašava ZERP, a nema odgovarajući zakon da ga provodi, dok se cijela država bavi time je li jedan potpis državnoga tajnika međunarodno obvezujući, dok se oko jasnih katastarskih čestica  (Sveta Gera, Klek) nadmudrujemo i bojimo izjasniti, već čekamo što će reći oni koji za njima posežu, dok mlako odgovaramo na ispade slovenskih i srbijanskih političara, dok se na rješenje nemogućnosti provedbe hrvatskoga obrazovnog programa čeka mjesecima, dok nam se zdravstvo svelo na milodare...Neću pisati o drugima i veseliti se tome što je Srbija manja jer od toga što je susjedu krepala krava nemam nikakve koristi.To što je Srbija manja, ne znači da su i hrvatski problemi manji. Ta nenadana ljubav prema svemu kosovskom bi još i imala smisla kada bi se barem netko od tih ljubitelja mogao pohvaliti da je barem jednom bio, recimo, u Kistanjama gdje živi 2 000 doseljenika s Janjeva, mjesta blizu Prištine na kojemu je ostalo živjeti još 300 Hrvata. Hrvati iz Janjeva, katoličke župe koja se spominje još u 14.stoljeću (u vremenu  kada su je naselili dubrovački rudari i trgovci), su otišli zbog masovnog protjerivanja nesrpskog stanovništva (izuzev Roma), ali i kasnijih sukoba na Kosovu,  a u Hrvatskoj su im na korištenje dani prostori i zemljišta koje su napustili Srbi. 70% njih živi od socijalne pomoći (400 kuna za prvog i 300 kuna za naredne članove obitelji) i porodiljnih naknada, posla nema, a i oni koji bi se htjeli vratiti na Kosovo nemaju kamo jer su im imanja naselili Albanci. Meso predstavlja luksuz koji odavna nije viđen, trgovina ne ide nikako jer su je gotovo, s jeftnom i nekvalitetnom robom, upropastili doseljeni Kinezi, obitelji s devetero i više djece žive u mraku plaćajući skuplju struju jer im nije osigurano dvotarifno brojilo. Neki plaćaju samo pola rate kako bi djeci ipak osigurali mlijeka i pelena. Kuće su im neobnovljene, a u nekima se jedva nađu po jedan stol i stolica. Žalosno, ali istinito, o Hrvatima s Janjeva se najviše brinula osoba osuđena za gospodarski kriminal - Josip Gucić. U njegovo su vrijeme pristizali kamioni hrane. Trebamo li to osuditi ili one koji su te ljude ostavili gladne i bose? Na žalost, ti su ljudi pozvani od hrvatskih vlasti, a zatim prepušteni sami sebi. Uglavnom se paradira oko romskih naselja kako bi se pokazalo da su nam manjine blago, ali nikako da se svima osigura potrebiti minimum, već se samo pati od forme i samoreklame. Ljudi koji su ostavili zaposlenje zbog obećane zemlje, dobili su nikakav život To je naša stvarnost. Ne lupetanja o Kosovu i životu kosovskih Srba i Albanaca. Oni će se snaći, no jesmo li se mi snašli?

Preporučam da pročitate članak mog srbijanskog kolege Theworldisminea koji odlično opisuje isti problem u kojemu se našao njegov narod - između politike i stvarnosti. I mi danas lebdimo između ova dva prolazna fenomena. Mi mali ljudi velikih briga.


Izvor: članci, vjesnik.hr
homoludens @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 17, 2008
Zadnjih smo mjeseci, ali i godina, svjedoci kako se zdravstvo  u većini slučajeva  svelo  na milostinju pa se raznim humanitarnim akcijama  pokušava  osigurati novac kojega  bi trebao osigurati  sustav.  Na žalost, jedna je smrt, ona Ane Rukavine, nešto pomakla s mrtve točke. Kao i uvijek, netk otreba umrijeti da bi se upozorilo na žive. Nema novaca  za opremanje bolnica, dijelovi  stropova padaju po bolničkim sobma,  skupljaju se milodari  za državnu bolnicu,  ugradnju  pužnica,  oboljele od  zloćudnih bolesti,  bazu matičnih stanica,  a  pojedine su novine i časopisi krcati  preklinjanjima za nabavu  neophodnih, ali preskupih lijekova. Gle sreće, ima za previsoke plaće i silne dodatne troškove saborskih zastupnika, u predizbornim se kampanjama troše milijuni, ima se par stotina milijuna za tetošiti majčicu Crkvu, ulupati nekoliko milijuna za skijaško natecanje na kojemu ima natjecatelja, ali ne i publike dok se istovremeno skuplja za jedan bolnički krevet. Ono što me i žalosti  i  ljuti istodobno jest da se u većini slučajeva radi o djeci. Ma koji smo mi  to mamlazi  da nam se takve stvari mogu događati pred nosom dok se istodobno iscrpljujemo na debilnim temama o ustašama i partizanima? I nakon svega što gledamo svaki dan, sve sirotinje i nemoći u ovoj uplakanoj zemlji (kako je svojedobno pisao Ritter Vitezović), ovo je za mene bio šok:

No, iako u nas ne postoji zakon koji bi dopuštao ili branio te postupke, čini se da je većina njih to obavila na račun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Iako iz HZZO-a tvrde da nemaju te podatke, čini se da je KBC Zagreb, gdje su i obavljene te operacije, upravo od Zavoda uspio namiriti navedene troškove. (Jutarnji list)

Naime, radi se o tome da su  operativni zahvati promjene spola u ljudi sa spolnom disforijom navodno plaćeni iz proračuna, a pozadina ovoga poremećaja jest:

Rođeni kao transseksualci, sa sindromom spolne disforije, oni, prema mišljenju stručnjaka, zapravo, nikada nisu bili fizički, ali ni i psihički bolesni. Njihov problem bio je njihova biološka različitost. (Jutarnji list)

Ovakvima se, dakle, plaćaju svi troškovi, a u pojedinim bolnicama nema ni toaletnog papira. Da sve ovo i nije točno i da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije platio te operacije koje su više luksuz nego potreba, i nadalje ostaje očajno stanje hrvatskog zdravstvenog sustava u kojem je uspjeh ako ne ležite na krvavom otisku jastuka prethodnog pacijenta kao što je u mene bio slučaj. Evo vam samo nekih primjera:

VODITELJ odjela za kirurgiju jetre i gušterače KB-a Split prof. dr. Željko Mimica upozorava na katastrofalno stanje u kojem se godinama nalazi Kirurška klinika i cijele Firule - tijekom ljeta operacije se obavljaju na temperaturi od 38 Celzijevih stupnjeva, dok klimatizacijski sustav zrak usisava direktno izvana, što je po svim zakonima struke zabranjeno. (index.hr)

SSSH je prozvao Vladu i resornog ministra Ljubičića zbog nereda koji vlada u zdravstvu. Iako je usvojena strategija reforme zdravstva ništa se nije promijenilo na bolje, upozoravaju sinikati. (totalportal.hr)

Na taj način pisac otkriva diskrepanciju između onog što je zdravstvena politika i onoga što se u praksi ostvaruje, te proziva one načine ponašanja svojih kolega koji su potpuno zanemarili svoje profesionalne, društvene i moralne obveze prema bolesniku potpuno izgubivši uvid u iskustvenu, surovu medicinsku zbilju u kojoj se nalaze bolesnici zbog katastrofalnog stanja zdravstva. (Doc.dr.sc. Mirko Štifanić, Medicinski fakultet, Rijeka)

Pacijenta koji se liječi na odjelu za rak izgrizli su štakori. Premješten je u drugu sobu, a trebao je dobiti cjepivo protiv bjesnoće, antitetanus i preventivno antibiotike da se rane ne bi inficirale. Nažalost, stari i dotrajali prostor te stara infrastruktura, instalacije, kanalizacija itd. stalan su izvor problema i nemoguće ih je u potpunosti sanirati bez preseljenja u novu zgradu ili u novu bolnicu", tvrdi ravnatelj Haller. (Glas Istre)

Ono što me ljuti i izaziva bijes jest što za ovakve nema novaca:

Molimo stanovnike naselja Špansko, POS i Malešnica da se pridruže humanitarnoj akciji za pomoć teško oboljelom mladiću iz našeg ulaza, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Španskom i nekima od Vas poznat.Naime Krešimir ima 23 godine i boluje od vrlo teške bolesti, dijagnoza sarcom neurogenes praesacralis inop. - tumor koji se nalazi u maloj zdjelici. Nakon dugogodišnjeg liječenja kod nas, bolest je toliko uznapredovala da Krešimir doslovno jedva se kreće i pomalo hoda. U međuvremenu ukazala se mogućnost liječenja u inozemstvu , no operativni zahvat premašuje financijske mogućnosti njegovih roditelja, a on sam je student. (vgdnevnik.com)

Specijalna bolnica Gornja Bistra smjestena je u izuzetno neprikladnom prostoru starog dvorca grofova Orsic izgradjenog u 18. stoljecu. Funkcioniranje bolnice u velikom djelu ovisi o donatorima jer svi znamo koje je stanje u hrvatskom zdravstvu. U bolnicu je smjesteno 110. djece u rasponu od 0 do 18 godina starosti. 95% njih je nepokretno i u potpunosti ovisno o sestrinskoj i ljecnickoj skrbi, 50% njih se hrani nazogasticnom sondom. Njima svima je potrebno presvlacenje 3 puta dnevno.
Sto znaci, potrebno im je puno pidzamica i plahti. Nasa zelja je da svako djete ove godine dobije jednu pidzamicu i plahtu i nadamo se da cete nam, vasim donacijama, pomoci u tome. (croportal.net)

I tako bismo mogli satima i satima o pidžamicama, plahtama i krevetima i ne bi bilo kraja traženju milostinje. Na žalost, život je danas postao milostinja, a medicina i zdravstveni sustav uopće elitistički. To više nije pitanje kapitalizma, već nemogućnosti da se osigura minimum minimuma, i to u državi koja se ustavom obvezuje da je socijalna. Sjetimo se samo kako je zavšila gradnja sveučilišne bolnice u Zagrebu, a za koju su izdvajali građani ove države - kao sklonište za štakore. Nitko me neće uvjeriti da se kapitalizam i borba za opstanak odnosi na sve osim na komotne političare i da jedni trebaju krepavati da bi drugi glumatali kako nešto rade za ovu zemlju jer očito da ne rade ništa dok sustav puca po šavovima, a dugovima se približavamo Argentini (118 milijarda kuna javnoga duga u lipnju 2007.).
homoludens @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.