O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
srijeda, lipanj 17, 2009


S diplomom inženjera fizike Zagrepčanin Goran Georgievski dugo nije mogao naći posao u Hrvatskoj, premda se javljao na brojne natječaje, pa i one koji traže minimum kompjutorske pismenosti, računajući da taj posao može dobro obavljati. - Nitko me nije htio zaposliti za stalno, a bio sam spreman raditi sve - priča Goran. (Jutarnji list, 15. lipnja 2009.)

Tako započinje priča Zagrepčanina koji je svoju priliku dobio miljama daleko od zemlje znanja -  na njemačkom sveučilištu Cottbus. Očekivano, on je tek jedan od 67.473 ljudi koji su u posljednjih osam godina napustili zemlju u kojoj je velika samo zaduženost i u kojoj se promjene uglavnom odnose na zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Ponukan osobnim iskustvom i razgovorima s pametnima i pametnijima, odlučio sam se i osobno, unutar naredne četiri godine (jednog mandata), odreći statusa vječna eksperimenta pa ću tako, za razliku od svog naivnog oca koji je kolektiv stavio ispred pojedinca, pa potom bio pregažen od tog istog kolektiva, pokušati ostvariti ono što bih ostvario i ovdje da umjesto nebitna CV-a imam bitna rodijaka. Ali, jedno je sigurno, u Bosnu i Hercegovinu ne idem jer s te postaje svi kreću put Hrvatske koristeći blagodati dvojna državljanstva. Međutim od tog koristoljubiva iskorištavanja dviju matica nijedna od košnica nema prosperiteta - jedna se opustošuje, a druga postaje pretijesna i nužno dovodi do animoziteta pa čak i otvorene agresije jer su novi samoproglašeni domaćini donijeli novi raspored i obrasce ponašanja učinivši domaćine gostima, a sebe domaćinima pa čak i kućnim relikvijama. Kao gost mislim da bih radije ispraćao vlakove na željezničkoj postaji u sibirskom Krasnojarsku nego ikada više dopustio da mi balavac, koji je do jučer nosio kablove na televiziji ili predavao ključeve na recepciji, glumi nadređena. Ja, obrazovani i uzorni građanin, stajao sam u redu kao zadnji krumpir čekajući potvrdu svoje uzornosti kako bih na sprdačini od posla sa svojim nadređenim, bez znanja, obrazovanja, morala i s dosjeom, potpisao ugovor i postao njegovim zakonitim kmetom. Potpuna dojma radi, ustat ću, staviti ruku na srce i zapjevati...hm...A možda i neću. Zapravo, bojim se i pomisliti koliko je ozbiljnih funkcija podijeljeno neozbiljnim personama, koliko je podobnih postavljeno na nepodobna mjesta, koliko je znanja oskvrnuto neznanjem, koliko je zbilje uništeno diletantizmom.
Čega još ima zanimljivog u zemlji znanja? Osim promovirana, mitom i korupcijom kompromitirana, člana akademske zajednice, puno toga, ali nekako sumnjam da to odveć brine društvo koje se zabavlja paradama i dernecima, a i bojim se kako ne postoji dovoljno duga nit da se nanižu svi biseri onih koji, nažalost, nešto predstavljaju u ovom društvu. Konkurencija je doista jaka i kako izabrati boljeg od najboljeg kada su svi vrhunski? Je li as kojega tražimo dužnosnik koji svoju kaznenu prijavu tumači kao "nema tko je nema"? Jasno, to je najnoviji trend, zalijmo ga pjenušcem od jednog eura uz narodnu "Ponosan sam što me tuže, vrijedim, druže, vrijedim, druže". Nakon tvrdnje u parlamentu da svaka žena vrijedi onoliko koliko ima djece, hoće li novi trend uspostaviti načelo da svaki čovjek vrijedi onoliko koliko ima prijava? Ako o ovome budu snimali film, molim vas, nemojte me zvati u ekipu. Je li možda as uprava koja daje otkaz onome tko je ukazao na zaposlenika s krivotvorenom ispravom jer je, nedajbože, narušio ugled tvrtke, a prekršitelja zakona, lokalnog nevaljalca, majčinski zadržala jer ga je ionako spasila stara majka zastara? Kako i ne bi kada je mali solidno radio i, što je najbitnije, šutio. Ovo je pouka svim "zlim" jezicima, kojima je do pravice, da je šutnja - posao. A lijepo je kazao dobri stari Krleža da pravicu ne traže ni među violama. Je li možda traženi as socijalna država koja uzima najslabije plaćenima kako bi njihovom sirotinjom popunila rupe svoje nesposobnosti? Pa to ne može biti, nitko nije toliko siromašan da ne bi mogao dati još. Novac, dušu, svejedno. Dok glasuju za tebe, uzmi im barem porez na budale. Ne, uistinu je nemoguće izabrati asa i bolje da se vratim Alisi u Zemlji znanja. Možda ona pronađe perspektivu u društvu bez zrna strategije i bobice perspektive; u društvu u kojemu stranke, pokreti, sindikati, cehovi, tvrtke i tvrtkice, vrve sukobima povedenima isključivo iz osobnih interesa. Nikoga nije razveo Tito ili Tuđman, ljevica ili desnica, prošlost ili budućnost, ateizam ili teizam, nego mjesto za stolom za kojim se odlučuje. Titoisti su postali veći tuđmanovci od sama Tuđmana i obratno, ljevičari su se jednim pokretom presvukli u desničare i instant-domoljube, ateisti su naglo pohrlili u crkve izbacivši iz prvih redova klecala one koje su do jučer smatrali neprijateljima. Ali svi se oni nikada međusobno nisu razlikovali u jednome - žeđi za jednom jedinom stolicom. Svi znamo kojom. I nakon svega, pitam vas: Kakvu budućnost ima zajednica u kojoj je malo kojem pojedincu stalo do nje same, od koje se bježi čim se stvore uvjeti za bijeg, a ostaje samo ako se vjeruje u ideale ili ima dobro zaleđe? Kada nema jednakosti ni morala moja je zajednica moj tanjur, ovisno o tome koliko je ispunjen ovisi i moja briga za nju. Ne razmišlja li puno nas na taj način? Naravno, jer većina nas vjeruje da nema ljubavi bez kruha.
Ovih sam dana, listajući malo tuđe uratke, naišao na tekst cijenjene blogerice herminike za koji smatram da se odlično naslanja na ovu temu usprkos tome što je napisan prije tri godine. Kako i ne bi kada je tema odljeva mozgova uvijek aktualna. Em nemamo nešto mozgova (ako je suditi po prosječnom kvocijentu inteligencije u Hrvata koji je navodno među najnižima u Europi), em se odlijevaju kao vino u pijana vinara.

Mene moj pretpostavljeni potpuno ignorira, ignorira moj rad, moj doprinos… govori o meni u 3. licu (jednine) i kada sam u blizini, ali najčešće s namjerom kada me nema, a s ciljem da mi drugi prenesu ono što je rekao. To su najčešće bezobrazni i drski komentari… Do sada sam se i ja ponašala da nisam čula ono što mi nije izravno rečeno – ali nakupilo se puno toga i ne znam mogu li više.
Većina kolega shvaća moju situaciju, ali se boje pred šefom pokazati svoj stav i radije pognu glavu. Shvaćam ih – i ja bih možda tako postupila na njihovom mjestu…
Napominjem da ne radim u nikakvoj privatnoj firmi u kojoj bih morala „gutati“ takve stvari, već naprotiv… Zbog političkog zaleđa svoga šefa, zakonski propisi za njega ne važe – znate i sami kako funkcionira pravni sustav kod nas! Imam veći stupanj obrazovanja od svoga šefa i, usudim se reći, znanja – ali jednostavno sam u situaciji u kojoj nije dozvoljeno da netko bude bolji od njegove svojte (koji su, usput, nekvalificirani za posao koji obavljaju – dapače rade sa srednjom stručnom spremom na mjestu koje prema zakonu zahtijeva visoku stručnu spremu). Možete li vjerovati da ne postoji način da se tome stane na kraj? Ja sam dugo vjerovala da postoji, da se zakon mora poštovati – ali sada više ne vjerujem. Jednostavno se moram prepustiti torturi šefa i članova njegove obitelji koji potpuno suvereno svojataju prava koja im ne pripadaju, i imovinu firme, i inventar…

Oduvijek sam tvrdio da je u ovakvoj kulturnopolitičko-ekonomski projektiranoj Hrvatskoj stopa nataliteta sasvim zadovoljavajuća i ako će nas za četrdeset godina biti milijun manje, još uvijek ćemo kulturu posjećivati na smetištu, a obrazovane na burzi. Da pojasnim, nije problem kada obrazovana osoba mora raditi bilo što u uvjetima manjka boljeg radnog mjesta, ali postaje problem kada takvo radno mjesto postoji i pripada nečijem neukom pulenu. Sposoban čovjek u uređenu društvu daje preporuku za znanje, onaj nesposoban u privatiziranoj zajednici daje preporuku za rod (usput, sjećate li se majke-političarke koja je raspisala natječaj na kojemu je pobijedila njezina kći i člana vijeća koji se za dotičnu odlučio na temelju njenih genetskih predispozicija?). Osim takve sudbine, što bi nas još trebalo zabrinjavati? Činjenca da populacijski starimo i da ćemo se zbog administracije, kojoj nedostaje proteza da postane učinkovitom, načekati gebisa?

I u Hrvatskoj se udio starijeg stanovništva u zadnjih 35 godina povećao sa 10 na preko 15 posto, a prema demografskim projekcijama do 2050. mogao bi dosegnuti 27 posto. Istodobno, iz gospodarstva dolaze upozorenja o sve većem nedostatku odgovarajuće stručne radne snage, što bi u skoroj budućnosti moglo ograničiti investicije i daljnji razvoj Hrvatske. Već nam sad nedostaju stručnjaci u području elektrotehnike, informatike, građevinarstva i strojarstva, pa za neke sektore moramo tražiti radnike izvan granica Hrvatske.

Za gebis sam se možda i šalio, ali s neželjenim čedima društva baš i neću. To su vam oni primjerci društva koji su, ne svojom krivnjom, postali žrtvom nedostatka ikakve mu strategije, i to najviše na području obrazovanja. Uvjereni kako znanje i poštenje imaju neospornu moć, upali su u najveću moguću zamku lakovjernosti i postali objed licemjerju. Tako su za jedne previše kvalificirani, za druge nemaju zadovoljavajuću kvalifikaciju ni za pranje kvaka, a treći s njima ne žele ni razgovarati. I tko onda ne bi poželio studirati do kraja života? Mnogima će to razdoblje pružiti najveće beneficije u životu i najmanje brige o stvarnosti kako obrazovanje nema niti želi imati veze s potrebama tržišta. Ta tko je vidio ukloniti šepava konja iz utrke ili ukinuti program koji je izgubio svrhu čim je napisan i postoji samo da bi nekom predavačkom koru osigurao ariju egzistencije? Neka samo prezadužena država i čeljad bez budućnosti financiraju autonomna sveučilišta načeta mitom i korupcijom. Tko ne bi poželio biti barem statist u ovakvoj drami? Ja prvi, ali imam ozbiljniji angažman, žalim.

Najpopularniji fakulteti u državi i ove su sezone ekonomski. Prema neslužbenim procjenama, više od 5000 kandidata predalo je prijavu na nekom od ekonomskih studija, a najveći fakultet, zagrebački, primio je oko 3500 prijava. Najnoviji podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju da je trenutačno nezaposleno čak 1540 diplomiranih ekonomista svih smjerova. Zagrebački Pravni fakultet primio je ove sezone 2273 prijave. Od toga ih je najviše za studij prava - 1459, a potom za studij socijalnog rada 388. U isto vrijeme, na burzi su prijavljena 932 diplomirana pravnika.
Prema podacima HZZ-a, 29 posto novoprijavljenih osoba na burzi su osobe mlađe od 24 godine, a izravno iz sustava školovanja stiže ih četiri posto. Gotovo 14 posto ih ima diplome sveučilišnih ili stručnih studija. U ukupnoj populaciji nezaposlenih, osam posto ih je sa završenim fakultetom, akademijom, magisterijem ili doktoratom, a 3,2 posto sa završenim stručnim studijem. (prilika.hr)

Blago zemlji koja ima viškova za hraniti burzu, a manjkova za posao. Nadam se da je tako dobro stanje i u robnim rezervama: viška plahti, a manjka hrane. Barem ćemo sa želucima moći zaigrati <em>Malu Floramy</em>. Ali vratimo se našim migrantima i zanimljivim razlozima seobe.

"Svi ističu da u Hrvatskoj ne mogu izgraditi karijeru jer se ovdje nedovoljno cijene obrazovanje i stručnost."(Silva Mežnarić, znanstvena savjetnica u Institutu za migracije, Jutarnji list)

Priznajem, zabrinut sam za budućnost naše mladosti koju smo zadužili preko nosa, a da joj istodobno nismo osigurali ni gaće, a kamoli sutra. Naprosto ne vidim da je itko voljan prekinuti plemensku tradiciju u kojoj je straješina jedini krojač sudbine zajednice - početak i kraj kolektivna postojanja. Većina se miri s nedostatkom kriterija, manjkom prava i viškom obveza, misleći da šutnjom kupuje mir. Oni koji se pokušavaju otrgnuti od takvih običaja bivaju proglašeni oskvrniteljima tradicije i temeljnih vrijednosti iako su iste potrošile sve argumente zbog kojih bismo morali ostati njihovim dobrovoljnim zatočenicima. Napola pripitomljeni, napola demokratizirani, nimalo pismeni, to je kratak opis društva koje od mehanizama demokracije koristi samo nadglasavanje - budala nad pametnima. U tom nadmetanju pametni obično bivaju pometeni jer je poznato koliko malo vrijedi kilogram mozga iako odavna nema <em>deutsch</em> maraka i čuvara pečata. Ostale društvene aktivnosti uglavnom čine ceremonijali, red bljutave pristojnosti i degutantna kiča koji neprestance uvjeravaju da se u raju nijedna polica nije pomakla i nijedan glas čuo protiv. Sve je u savršenu redu, sve baterije rade kao nove, a povezi su na pravome mjestu. Oči ionako ušima ne vjeruju pa njima ostaviše slobodu. Ali jednoga dana kada se baterije isprazne i skine povez s očiju, raj će izgubiti poklonike. Hoće li biti spremni osuditi idole i prihvatiti posljedice straha od odgovornosti? Ne mogu više gledati kako olako, lakše od vode, prolijevamo odgovornost prema svojim potomcima, kako inertnost i nesposobnost postaju potporanj budalama i raspikućama i kako se mirimo s tri loša polurješenja. Jedno od njih su štrajkovi koji sve manje postaju ozbiljni otkada je blagoslov sindikata narodu zabranio javno okupljanje na javnom mjestu, a broj štrajkaša postao manji od broja sudionika na seoskom vjenčanju. Uostalom, gromoglasno najavljeni uvijek završe u piskutavu tonu s naglaskom na povlačenje većine zahtjeva. Poput obazrive djece koja u zadnji tren korigiraju popis želja shvativši da im roditelji nisu Djed Mraz, i ova djeca, nakon što se dobro posvađaju i podijele oko toga što imaju, a što ne daju, shvate da jedini pravi put vodi kući. I tako, svaki put iznova, otkrivaju taj put. Drugi pak misle da je izlaz u revolucionarima-naturščicima koji s interneta, na kojemu okupljaju masu nezadovoljnika, kreću u osvajanje bolje sutra. Osim što im se tijekom promjene dimenzije broj dobrovoljaca mahom pogubi, ni ova djeca svoj popis želja nisu složila na način da roditelje, a ne Djeda Mraza, uvjere u ozbiljnost svojih zahtjeva. Umjesto zuba, pokazala su tek jezik i ostala pojedena prije revolucije. Oni treći uopće ne eksperimentiraju, jednostavno uzmu kovčege i potraže mjesto s manje buke i više rezultata. Takvih je u zadnja dva desetljeća otišlo više od stotinu tisuća. U skladu s općom učinkovitošću raznih istraživanja i analiza, ni ovaj problem odljeva mozgova "nije dovoljno istražen i stvarno je stanje nepoznato" pa se samo pretpostavlja da je "Hrvatska, navodno, zemlja s visokom stopom emigracije visokoobrazovanih". Ali ne treba gledati tako crno, društvo je dobilo priliku za uvozom jeftine radne snage. Tako radi pravi strateg: prodaje zlato za toaletni papir. Kao da narod zna što je to karat.
homoludens @ 13:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, svibanj 22, 2009

Kako svibanjski dani odmiču, tako se bojim da studenti gube bitku, i to ni od koga drugoga nego od sebe samih. Prije svega zbog nerealnih zahtjeva za besplatnim obrazovanjem jer teško da bi se u kockastim gaćama na štapu pronašlo sredstava, ali i zbog činjenice da besplatno visokoškolsko obrazovanje na mala vrata donosi i izrazito skupu neodgovornost. Bio sam uvjeren, susrevši se tu u razmišljanjima s profesorom Žarkom Puhovskim, da će studenti u svojim zahtjevima prvenstveno inzistirati na ukidanju neugođena novokomponiranog obrazovanja koje je studijske programe pretvorilo u tečajeve, a budućnost polaznika u eksperiment - no to se nije dogodilo. Razmišljaju li današnji studenti o vrijednosti papira s pečatom institucija kojima je jedini kredibilitet starost njihovih zidina? Mišljenja sam, ipak, da studentski zahtjev o besplatnom studiranju ne treba u potpunosti odbaciti odnosno da ga treba primijeniti, ali tek na sve studente prve godine budući da nije usamljen slučaj da zbog visokih školarina (visokih u usporedbi s hrvatskim standardom, ali istodobno niskih s obzirom na cijenu pojedinih tečajeva) odustanu bolji kandidati, a to je luksuz koji si zajednica s jednoznamenkastim postotkom akademskih građana ne smije dopustiti, tim više ako znamo da na njihova mjesta dolaze lošije rangirani kandidati kojima je pomogla sreća, a ne znanje. Na ovakvo sam razmišljanje ponukan i osobnim iskustvom: izgubio sam godinu dana jer nisam bio u mogućnosti platiti tih par tisuća za prvu godinu studija koji sam kasnije ipak završio kao prvi u generaciji (Možete misliti koliko od svega toga imam koristi: ostao sam tek statističkim podatakom). Da budem precizniji, nisam ni izašao na prijemni ispit jer sam se plašio proći ga, a ne moći upisati studij. Srećom, bila je to samo godina, no nekima je i dulje od toga i iz tog bih razloga, kombinacije stresa i zle sreće, radije vidio studente da se zalažu za besplatno studiranje samo prve godine studija, dok bi plaćanje narednih godina studija ovisilo o zalaganju i izvrsnosti svakog pojedinog studenta. I, naravno, uz uvjet ukidanja obrazovnog sustava koji je uništio europsku tradiciju obrazovanja stvaranu stoljećima. Ako je uprskala Europa, zašto bismo i mi srljali u istu gnjilež smatrajući se važnima što participiramo u propasti.
Zanimljivi su mi pak oni koji ne podržavaju studentske zahtjeve tvrdeći da studentima ne treba ništa osim primiti se knjige (vjerojatno na način kako su to činili protagonisti slučaja Indeks), i to u društvu koje uopće ne cijeni znanje i u kojemu odgovorni pokazuju jedni na druge skrivajući se iza doskočica kao što je autonomija. Smatrajući da autonomija znači "Ne pitaj me što radim dok radim" dotični se pridružuju koloni onih koji misle da svijet ostaje na starima. Možda su zato u politici dok ih konkurencija ili zadnja ura ne pometu s najdraže im scene. Problem je u tome što su već odavno izgubili i zadnji pljesak za svoje izvedbe.
homoludens @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 1, 2008
Visoko školstvo nije pravo, to je privilegij i ne može biti besplatno. Zašto bih ja plaćao da se netko obrazuje? Političari to ne smiju reći, ali ja se ne kandidiram na izborima, pa mogu. Studenti su na posljednjim prosvjedima trebali tražiti izlazak iz priglupe bolonjske reforme, a ne besplatan studij. Ali mi imamo kukavičke političare koji su sve vaše zahtjeve prihvatili. (Žarko Puhovski na tribini Besplatno visoko školstvo: mit ili realnost? Filozofskoga fakulteta, Jutarnji list)

Dok se hrvatski studenti uglavnom bave nesadržajnim aspektima studiranja (školarina, stanovanje) ponašajući se poput humanitarne udruge koja živi od donacija, tržište rada im postaje sve manje dohvatljivo jer je obrazovanje koje stječu nakon reforme školstva od najveće koristi potvrdi kojom dokazuju da su bili studenti. Naime, i sami poslodavci priznaju da među svježom visokoobrazovanom populacijom teško pronalaze kadar s odgovarajućim znanjima i vještinama što i ne čudi jer je odavno poznato da tržište ide svojim, a obrazovanje svojim smjerom. Na kojemu se to fakultetu studente priprema za praktičnu primjenu znanja, na kritički posredovano pisanje seminarskih radova (ne prepisivanje da se ispuni norma) ili pak suočava s izazovima tržišta? Dovoljno je usporediti na koji način studiraju britanski, a na koji hrvatski studenti i koliko su sposobni konkurirati na inozemnim tržištima. Stoga je osnovno pitanje jesu li hrvatskome obrazovanju trebale ovakve eksperimentalne reforme preuzete od onih koji istima nisu zadovoljni (ne zaboravimo, u Sloveniji se ta reforma neprestano odgađa jer susjedi joj zamjeraju mnoge nedostatke), a za koje je i sam akademik Radoslav Katičić kazao da su uništile europsku tradiciju akademizma čije se posljedice mogu vidjeti i na primjeru bečkog sveučilišta. Možemo se složiti da je stari sustav obrazovanja imao mana, no u novome su se sustavu iste samo umnožile. U praksi to izgleda ovako: glomaznost starih programa je uglavnom zadržana (neki su se profesori, uglavnom oni koji još egzistiraju kao profesori krede i ploče, odbili prilagoditi reformi pa je nastao mutant koji od studenta očekuje da za manje vremena savlada jednaku količinu gradiva, a takvoj praksi pogoduje i činjenica da je prvotna ideja o ograničenju ispitne literature postala arbitrarna pa je samo nebo ostalo granicom), dok se vrijeme studiranja skratilo kako bi se, po tvrdnjama pobornika reforme, što prije regrutirao stručni kadar. Međutim, to vrijeme studiranja je samo načelno skraćeno jer je svima jasno da su trogodišnji studiji ustrojeni kao produžeci srednje škole i da nakon te tri godine poslodavci nisu zadovoljni hodajućim teorijama koje ne dobivaju ništa osim čudnovata naziva koji i praktično i teorijski vrijedi manje od nekadašnjih četverogodišnjih programa (to je prvo što saznate od profesora) jer prvostupnik ne dobiva ni diplomu ni konkretno zvanje, već postaje djelatnikom opće prakse. Dakle, nužno je studirati još dvije godine (poslodavci traže završeni integrirani studij) kako bi se došlo do zvanja mastera koji je opet praktično i teorijski manje vrijedan od nekadašnjega magisterija. Pa i matematički gledano pet je još uvijek manje od šest (godina). Ali ono najbitnije: može li tržište čekati pet godina na visokoobrazovani kadar koji se tijekom studija rijetko ili gotovo nikada ne susreće s novim tehnologijama i trendovima tržišta? Naravno da ne može, tim više što podobnost još uvijek, kao faktor zapošljavanja, nije iskorijenjen (ne budimo naivni, svatko tko može naći posao preko veze to rado i čini i uopće ne negira) i što 14% visokoobrazovanih još uvijek glanca zavod za zapošljavanje jer ne pristaju raditi manualne poslove dok manualci sjede na njihovim radnim mjestima. Da strategije nema ni u tragovima jasno je čim se usporede upisne kvote na fakultetima i zahtjevi tržišta rada kojemu ne trebaju rijeke teoretičara s područja društvenih i humanističkih znanosti, dok istodobno ne postoji način da se u deficitarna zvanja privuče barem dio onih sufiscitarnih mudrijaša koji pate od toga da studiraju na tzv. elitnim fakultetima. Ostaje nejasno koji su to elitni fakulteti jer ih nitko izvan granica ne prepoznaje kao takve. Dapače, nikada se nisu pojavili ni u jednim statistikama kao oni koji se ističu kvalitetom. Zahvaljujući takvom stavu, u skoroj nas budućnosti očekuje uvoz radne snage koja će dokazati koliko je hrvatsko znanje slabo konkurentno i koliko je štetnih posljedica po gospodarstvo i opći napredak za sobom ostavila seoba na desetine tisuća mladih intelektualaca koji očito nisu dovoljno vrijedili velikoj bijeloj psini, ali jesu velikom bijelom svijetu. Tko je velika bijela psina, odaberite sami.
Dobar je dio studenata, kako bi rekao jedan moj profesor, zadovoljan time što živi na roditeljskim jaslama i ne mari što danas-sutra vrlo vjerojatno neće imati nikakvu perspektivu. Ne pada im na pamet da pokrenu ikakvu inicijativu, a kamoli zahtjeve onima koji također barataju samo teorijom dodatno pojačanom političkom dogmom. U skladu s pasivnim studentima koji se iscrpljuju nad suvišnim i počesto zastarjelim teorijama, jednako su nezainteresirani i profesori provodeći proces s kojim nisu zadovoljni, niti im odgovara da nakon trideset godina rada mijenjaju metode (kako potvrđuju i neki asistenti). Tu se pak postavlja pitanje kakvi su to znanstvenici koji se drže metoda kao pijan plota na području kojemu je glavna karakteristika autokorektivnost? Dakle, kakvih se to korekcija u svome radu boje?
Uzmimo u obzir i da je dio njih k tome još i neodgovoran jer se ne pojavljuje ni na vlastitim konzultacijama, a katkada ni na predavanjima uredno ne obavještavajući studente o svojim terminima izostanka (istina je da ih ništa na to ne obvezuje, ali minimum opće kulture je ipak nepisana obveza svakog civiliziranog čovjeka, posebice onoga tko pati od akademskih titula), ali zato ne zaborave podsjetiti studente na uvjete za ispit koje ovaj mora ispuniti. Naravno, tko profesora pita je li ispunio svoje obveze prema studentu, je li stigao na vrijeme ili je uporno kasnio vadeći se na obveze, je li ispoštovao syllabus ili je radio kompromis s vremenom, a na štetu studenata, itd. Primjera radi, svojedobno su na fakultetu profesora Puhovskog, iznervirani nedolascima svoje profesorice, studenti ostavili poruku na vratima kabineta, a u kojoj dotičnu uljudno kore kako bi bilo fer da se pojavi na vlastitim konzultacijama ili da barem ostavi obavijest da neće doći jer da oni svoje vrijeme nisu našli na cesti. Naravno, ništa se nije promijenilo: dotična i dalje radi isto, kasni i nikako ne predaje. Suočeni s programom kojega moraju strpati u semestar-dva kraće, neki profesori uredno navode kako im je teško održavati predavanju po tečaj-metodi pa odabiru liniju manjeg otpora koja se redovito prelama na leđima studenata. Sukladno bi tome bilo uputnije studentima omogućiti studij kod kuće jer se u deset do dvanaest tjedana (kada odbijemo sve neradne dane, te uvodne i završne satove) ne može nikako, a kamoli kvalitetno, ispredavati materija određena syllabusom. Realno, koliko kvalitetan može biti studij na kojemu se kolegij u trajanju dva do tri semestra sveo na mizeran jedan semestar? Nikako, i od toga student nema nikakve koristi, već ga samo zbunjuje kada krene učiti za ispit. S druge strane, kakvim obrazovnim kadrom, kao društvo, raspolažemo? Kvantitativno gledano, stojimo loše od Srbije koja je u deset godina uspjela udvostručiti broj visokoobrazovanih, iako je tijekom godina ratovanja na tuđim teritorijima ekonomski bila daleko iza, ratom opustošene Hrvatske. Kvalitativno gledano, nije ništa bolje: Šuvarova reforma, akcija Indeks, sofisticirane metode prepisivanja...sve je to koštalo i košta obrazovanje na ovaj ili onaj način. Političari žive u svijetu Ezopovih karaktera u kojemu je irealnost obećanja glavna nit vodilja, zaposleno građanstvo strahuje za radna mjesta pristajući na svaku pasivnost, ekonomski analitičari godinama mudruju što bi trebalo s gospodarstvom koje sve dublje tone, a nezaposlene ionako nitko ne doživljava. Studentska je zajednica jednim dijelom podijeljena po ideološkoj osnovi pa svaka od njih zastupa interese svoje stranke više nego interese studentske populacije stoga se često događa da prijepori i nesuglasice ne nastaju zbog sadržajnih nego ideoloških razlika. I vrapcu na grani je jasno koliko je opasno politizirati studentsku zajednicu jer time se samo generiraju promašeni slogani, a i dobrobit studenata ne može biti ostvarena politički obojenim programima, već onim programima koji će danas-sutra iz akademskih ustanova regrutirati sposobne stručnjake. Upravo ono što je ovome društvu nasušno potrebno. Tome bi se trebali prilagoditi i poslodavci koji najprije trebaju naučiti da u potrazi za posloprimcem ne mogu pokazivati lošu pismenost, izmišljanje radnih mjesta neprilagođenih sustavu obrazovanju i službenom jeziku kao zakonskoj obvezi (što su to Key account  manager - Presales, sales i postsales informatičkih  rješenja; Junior Sales  Manager (m/f), Compensation specialist (m/f), Medical Representative – Slavonija  (m/ž), Executive Operations  Accountant (m/f)), inzistiranje na radnom iskustvu i zahtijevanjem vještina koje je nemoguće ostvariti u uvjetima kakvi su hrvatski. Drugim riječima, poslodavac ne može postavljati europske kriterije na hrvatskom tržištu, a da sam nije sposoban zadovoljiti iste. Problem s jezičnom kategorijom roda pak imaju u ministarstvu za ravnopravnost spolova pa mi ostaje nejasnim čemu služe izrazi (u oglasima za posao) poput administrativni/a referent/ica,  ekonom/inja, vozač/ica jer se istima ne dokazuje ravnopravnost ikoga i ičega, već se nepotrebno iskrivljava jezik. Da je društvu stvarno stalo do ravnopravnosti, onda bi se rješavala goruća pitanja diskriminacije, a ne se dokazivalo putem izraza, i to jezika koji je nepoznat većini govornika. Studenti najčešće nisu svjesni što ih očekuje nakon svršetka obrazovanja, da danas-sutra neki poslodavci neće prezati ni od izrabljivanja njihovih potencijala i nepoštivanje dogovora oko radnoga mjesta za koje se natječu. U većini su slučajeva zaljubljeni u činjenicu da studiraju i da će jednoga dana imati titulu, no ne mare previše da će s njom možda biti manje konkurentni nekom svršenom srednjoškolcu koji se računalno i jezično bolje potkovao jer gruba je istina da se znanje, potrebno današnjem tržištu rada, uglavnom stječe izvan visokoobrazovnog sustava (primjera radi na studiju jezika vam znaju reći da se jezik bolje nauči u školi stranih jezika) iz kojega izlazi kadar koji ima problema s pisanjem najobičnije molbe za posao ili pak životopisa. Još je veći problem s onima koji svoje diplome trebaju uskladiti s reformom, a to uključuje polaganje razlikovnih ispita koje, naravno, svatko plaća iz svoga džepa. Nejasno je po čemu jednosemestralni kolegiji u pet godina reformiranog studija vrijede više od višesemestralnih kolegija tijekom četiri godine studija izvođenog po starome programu kada se dobro zna koliko je studij izgubio na kvaliteti uvođenjem tzv. produžene srednje škole nakon koje se nudi mjesto nekog pisarčića. Naravno da mi ne pada na pamet nakon diplome plaćati za izjednačavanje s reformom za koju znam da nije ni kvalitetnija ni tržišno prilagođenija od staroga sustava, i to za titulu koja nema veze ni s tradicijom ni jezikom, a kamoli sa sustavom visoka obrazovanja razvijanim nekoliko stoljeća. S obzirom da Puhovski reformu naziva priglupom, možemo li one koji izlaze kao produkti takva eksperimenta nazvati prvoglupnicima, i to u državi u kojoj je posao i biti zaposlen postalo privilegijem?
homoludens @ 12:49 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 12, 2008


Da je Željko Čizmar, nastavnik hrvatskoga jezika u zagrebačkoj X. gimnaziji, u pravu kada kaže da će hrvatski jezik postati prvi strani jezik u hrvatskim školama (a možda i izvan njih), govori i ovaj ogromni naslov s Indexova portala gdje su, u maniri pučkoškolska neznanja, zamijenjeni padeži. Da je tekst pisao tesar Josip ili ribar Petar, možda ova pogreška i ne bi bila vrijedna pažnje, ali kada joj je uzročnik netko tko se predstavlja kao novinar, vrlo vjerojatno akademski obrazovan, onda je teško ostati ravnodušan prema izljevu đačka neznanja. Da su mediji jedni od glavnih izvoznika nepismenosti i neznanja, odavna nam je jasno,  no zašto se stalno mobiliziraju jednako nesposobni, meni pak osobno nije jasno. Medijski radnik ne može razmišljati na način kako danas većinski razmišlja: napisat ću bilo što bilo kako samo da glavni i odgovorni bude sretan pa možda doguram do njegova zamjenika i dobijem bonus na plaću. On je odgovoran za javnost jer joj u glavu trpa svoju projekciju stvarnosti i prosijane informacije. Od takvog nekog očekujem da barem zna sedam padeža, a ne da ušlagira javnost nepoznavanjem osnovnoškolskoga gradiva, poluprevedenim tekstovima iz zapadnogermanskih izvornika i čudnovatim mješavinama južnoslavenskih jezika.
Dok se Čizmar bavi kvantitetom, to jest, satnicom hrvatskoga jezika u gimnazijama i strukovnim školama (tri odnosno četiri sata tjedno) koja je smiješno niska u odnosu na pojedine europske države (u mađarskim se školama održava devet, a francuskim jedanaest sati materinskoga jezika tjedno), mene zanima ona kvalitativna strana nastave. Koliko god satnica bila mala, profesori hrvatskoga jezika nisu čisto zlato pa se događa prava mala  seoba neznanja iz osnovne u srednju školu i na kraju na fakultet po čijemu završetku svježi akademski građani ne znaju napisati ni molbu za posao, a kamoli curriculum vitae (ne znam treba li nad takvim diletantskim uratcima plakati ili smijati se iz dna duše). Zašto je tomu tako? U nekim srednjim školama profesori naprosto dube na književnosti, nastavu pretvaraju u studij komparativne književnosti, a na jezikoslovni dio ni ne obraćaju previše pažnje. Svaki viši razred ili godina donosi istu poruku: to ste već morali naučiti pa nećemo ponavljati. Ali znamo da je ponavljanje majka...(a sada, vi, vrapci na grani, nastavite...).

Satnica hrvatskog jezika u našim školama ispod je svake razine. U drugim zemljama satnica materinskog je najjača, materinski jezik uči se najmanje dva sata više nego drugi predmeti. Jezik nije samo u funkciji zaštite nacionalnog identiteta nego i svakodnevnog života svake osobe. Stupanj pismenosti iz generacije u generaciju sve je niži i jasno nam je zašto je tako. Nema dovoljno nacionalne brige o materinskom nam jeziku. Dodatni je problem to što hrvatski nije zaštićen od vanjskih pritisaka, odnosno enormne količine anglizama. Sve druge nacionalne zajednice svoj jezik, kao dio nacionalnog identiteta, štite zakonski ili na neke druge načine, a mi ništa (Ante Gulin, ravnatelj XVI. gimnazije, Večernji list, 9. listopada 2008.)

Još uvijek mi ostaje nejasnim s kime to Gulin misli zaštiti jezik kao identitet zajednice? Novinarima koji miješaju padeže, političarima kojima jezik zapinje na jeziku? Sjeća li se itko Zlatka Tomčića koji je kao predsjednik parlamenta govorio srpskim jezikom (podsjetimo, Milorad Pupovac govori tečnim hrvatskim; zanemarimo što je lingvist)? U ovome društvu naprosto ne postoji ni volje ni želje za samoodržanjem, većina se prepustila struji pa čekaju da ih nanese na neki sprud. Problem je što će možda ostati naplavinom na istom mjestu, ali u promijenjenim uvjetima u kojima će postati prvi među nevažnima kao što to biva u kolonijama.

Djeca nemaju elementarnu pravopisnu kulturu. Ne razlikuju č i ć, ne znaju kad treba pisati -ije a kad -je, nemaju pojma o pravilima za pisanje zareza, griješe čak u velikom i malom slovu, a negaciju uz glagol redovito pišu zajedno. (Ante Gulin, ravnatelj XVI. gimnazije, Večernji list, 9. listopada 2008.)

Znatan dio srednjoškolaca ne zna padeže ni glagolska vremena.
Srednjoškolci ne razlikuju vrste riječi, brkaju npr. pridjeve i priloge.

Bilo bi utješno da takvo neznanje pokazuju samo srednjoškolci. Nažalost, daleko je više onih odraslijih đaka koji nisu bili pažljivi na satu, a danas javnosti, koja se jednako muči s glagoljanjem, prezentiraju produkt te nepažnje. Što je najgore, nemaju interesa nadoknaditi propušteno (kako i bi kada još uvijek nisu osvijestili svoj nedostatak), a dovoljno je uzeti gramatiku u ruke i prestati se sramotiti. Ovaj je tekst tek maglica u svemiru nade da će hrvatski mediji pronaći put spasenja u pismenost koja je obveza svake civilizirane zajednice.
homoludens @ 15:13 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, rujan 3, 2008


Nije me bilo neko vrijeme, nekako me vrućina paralizirala u ideji i pokušaju verbalnog buntovništva nad sobom i ostatkom svijeta koji se još uvijek prepucava oko istih prožvakanih tema: Thompsonovih koncerata, iranskog nuklearnog programa, Obamine predsjedničke kampanje. Ipak, sve je to samo bacanje pijeska u oči: urlikanjem oko Thompsonovih koncerata i nebitne obitelji Gotovac se zamagljuje očajno gospodarenje zahvaljujući kojemu svi tonemo u inflaciju i dužničku krizu; bavljenje iranskim razvijanjem nuklearnoga programa pored gro svjetskih silnica koje su takav program odavno razvile (a neke i praktično primijenile na civilima) se skreće pozornost sa sebe i svog arsenala, a sapunicom američkih predsjedničkih izbora koju prepozorno prate hrvatski mediji (kao da će Obama postati njihovim predsjednikom) se nastoji održati iluzija kako je sve dobro u raju i vi u paklu ništa ne brinite. No pustimo njih, više me brine nedavni članak u Jutarnjem listu koji se bavi korupcijom na fakultetima: plaćanjem ispita, pa čak i diploma. Kada tome dodamo promašenu politiku obrazovanja koja obrazuje kadar za otpad, a ne tržište, ostaje nejasno kako se cijeli ovaj sustav još uvijek održava na životu. Dovoljan je jedan pogled na stranice posao.hr i upisne kvote na hrvatskim fakultetima odmah postane jasno o kakvoj se lošoj politici (ako je uopće ima) radi. Ono što je u svemu najžalosnije jest i da je ovih mizernih 7% visokoobrazovanih (podsjećam, u Srbiji je taj postotak dvostruko veći) previsoki postotak jer realno ovome društvu i ne treba toliko visokoobrazovna kadra, a ako provjerite statistike vidjet ćete da je više nezaposlenih među visokoobrazovanima, nego među onima s nižim i niskim stupnjem obrazovanja.
Plana obrazovanja i zapošljavanja, naravno, nema. Od propalog projekta vaučera, ništa se produktivno nije osmislio, osim što se Ministar, iz nepoznatih razloga, divi svemu što potpiše i ne potpiše. Perspektiva mladog čovjeka koji danas napušta sustav obrazovanja je nikakva ukoliko iza sebe nema nekoga tko će mu otvoriti vrata. Javno pričamo o natječajima, tajno dovodimo rodbinu i prijatelje, a dobar dio poduzeća je premreženo krošnjama nekoliko obiteljskih stabala. Mislim da nitko ne bi imao ništa protiv da je ova država nečiji privatni feud, ali na žalost loših oponašatelja Tahija - nije. Da ne pričam napamet, reći ću da je i moje iskustvo gotovo identično. Neću lagati i reći da sam kucao na vrata, jer nisam. Majka je kao vezu našla jednog političara (danas pokojnog). Taj je političar razgovarao s glavnim i odgovornim u jednom državnom poduzeću, a taj glavni i odgovorni s glavnim i odgovornim manjeg odjela koji je onda prof orme razgovarao sa mnom (istina, više je obećavao, nego ispunio). Prvi dan na poslu su me okružili s pitanjem: A s kime si ti u rodu ovdje? Moram priznati da me to pitanje zateklo. No onda je stiglo pojašnjenje: Znaš, ovdje ti svi dođu preko nekoga. No, krasno, to me baš utješilo. Bilo je krasnih ljudi tamo, zanimljivo, svega nekoliko njih s diplomom, a bilo je i onih zlobnika koji su me šutirali kao nogometnu loptu kao i svakog novaka koji nije bio iz njihova tabora. Od tada pa do danas slušam o sebi kao velikom talentu (da, imam i neke nagrade), ali s nedovoljno dobrom vezom da radim na mjestu koje mi pripada stručnom spremom i sposobnošću. Jesam li ljut na ovo društvo? Čemu gajiti osjećaje koji su uzaludni na zajednicu koja se hrani žutilom i koja samo što nije spala na zelenilo. Travnato dakako.
homoludens @ 21:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 8, 2008

Slika preuzeta s: www.sciam.com

Jučer je na Radio Ciboni bila zanimljiva emisija koja je svjedočila o katastrofalnom ponašanju pojedinih profesora koji zasigurno predstavljaju kočničare obrazovnom napretku. S obzirom na sve što su studenti iznijeli u eter, tu itekako ima posla za pojedine državne institucije jer nije nedostajalo tema o mitu i korupciji. No i bez toga, stanje je dovoljno loše da se prestane manikirati površina i da se napokon pogleda iza vrata.

Priča 1.
Bivši student svjedoči kako je nezgodno upao  u kabinet i vidio studenta kako profesoru isplaćuje 500 tadašnjih DEM-a za dva ispita, ali da nije prijavio jer će možda i njemu zatrebati.

Priča 2.
Izvanredna studentica svjedoči kako se profesore na konsultacijama čeka do 20 h (odnosno do vremena kada se na fakultetu može ostati) i u nemogućnosti da mu predaju svoj seminarski rad, ne mogu izaći na ispit.

Priča 3.
Jedna studentica svjedoči da fakultetom kruže tzv. žuti papirići koji su signal da se ispiti mogu kupiti.

Priča 4.
Jedan je student spomenuo i kako pojedinih studenata nema niti na predavanjima, niti na ispitima, a indeksi su im puni ocjena.

Priča 5
Jedna studentica svjedoči kako stariji profesori navlače studentice, kako se to dogodilo i njoj i da je pristala jer drugačije ne bi prošla ispit.

Ovo su samo neke priče koje su se mogle čuti u eteru Radio Cibone i sve one svjedoče ono s čime se mnogi studenti svakodnevno susreću. Osnovno je pitanje: Tko nadzire rad profesora? Činjenica je da se dio njih uistinu iživljava na studentima, i da su zaštićeni poput svetih krava. I kada im studenti dolaze deset puta na isti ispit nema tog mehanizma kojim bi se takvoga profesora pozvalo na odgovornost s obzirom da izravno krši statut fakulteta prema kojemu je dozvoljeno izaći tri puta na ispit. Isto je i kada je prolaznost ispita 20%. S druge strane, nijedan profesor nije bio ukoren ili čak izgubio posao što nije bio redovan na svojim predavanjima, što nije dolazio na konsultacije a da pritom nije ostavio nikakvu obavijest. Ne znam jesu li priče o mitu istinite, znam da se o tome pričalo na mome fakultetu, iznosile su se i tarife, ali ne mogu tome svjedočiti. Istina je da smo imali primjer studentice koja je ponavljala godinu, a onda diplomirala kada i generacija prije. Ali tu mogu samo nagađati o čemu se radilo. No napominjem, cura nije bila baš bistra i rijetko je što mogla naučiti, a kamoli položiti. Nemojte se ustručavati prijaviti profesore, strahovati od toga da nećete diplomirati jer ste otkrili počinitelja kaznenoga djela. Ako je nečasno otkriti lopova, onda je cijeli sustav na samrtnoj postelji, a to ne smijemo prihvatiti. Time ćemo učiniti uslugu onim dobrim, ali malobrojnim profesorima, a ponajviše svojim kolegama koji su uvijek glavni likovi u političkim parolama, a zapravo ih društvo i sustav ostavljaju na margini.
homoludens @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 1, 2008
Na lošu organizaciju državne mature (ne zaboravimo, Račanova ju je vlada pripremila, a Sanaderova trebala provesti), ukazali su hrvatski srednjoškolci, na lošu organizaciju studija - za sada još nije ukazao nitko. Bez krovne organizacije, srednjoškolci su do nogu potukli one što većinu vremena i energije troše na reorganiziranje organiziranoga. Bojim se da srednjoškolci svojim primjerom nisu i neće utjecati na hibernirane buduće akademske građane: s jedne strane jer dio  njih živi u panici kako će se njihovo eventualno (su)djelovanje odraziti na status kod pojedinih profesora, a s druge strane jer su ispolitizirani i duboko politički podijeljeni. Umjesto da se udostoje braniti svoje interese, politički su se utaborili i pozaspali. Površno nabačena pitanja među studentima bi uvijek dala isti blijedi odgovor: A što ja tu mogu? Istina, jedna cigla ne čini kuću, ali očita je rupa u zidu ako nedostaje. Jasno je da se ovdje ne može očekivati srčanost nalik onoj u francuskih studenata, ali nekako se čovjeku čini da bi nakon toliko godina bio red prestati uzdisati nad samim sobom i legalnim se putem izboriti za svoja prava, a ne slijepo prihvaćati sve što je netko zamislio jer smo u tom slučaju ovce koje ne zaslužuju drugo nego biti vodane ovako kako jesu. Žalosno je da srednjoškolci imaju više hrabrosti od intelektualaca u nastajanju. Na žalost, s obzirom na uvjete i sadržaj studija, oni će i ostati samo u nastajanju.
Evo jednog konkretnog primjera koji mi je ispričala jedna studentica: u fakultetskoj je knjižnici pokušala posuditi jednu knjigu, no kako se ta građa ne posuđuje, knjigu je mogla dobiti samo na kopiranje. Očito ne znajući za takvu praksu, začudila se da ne može dobiti knjigu barem na dva dana. Uostalom, bilo joj je nezgodno odnijeti knjigu na kopiranje, a knjižnica je radila još samo pola sata. Knjižničarka joj je rekla da bude sretna što joj uopće knjigu daje na kopiranje jer kao ne bi smjela ni to, a ova ju je pitala čemu onda uopće postoji fakultetska knjižnica. Pogođena knižničarka je potom zahtijevala da ostavi i osobne stvari jer da joj je ovakvim ponašanjem postala sumnjiva i da joj ne vjeruje da će knjigu odnijeti na kopiranje. Dakako, studentica je odustala jer joj nije padalo na pamet ostaviti osobne stvari, još manje udovoljavati uvrijeđenoj knjižničarki. A koliko bi se tek uvrijeđenima trebali smatrati studenti koji moraju trpjeti veleštovane profesore koji permanentno kasne na svoja predavanja ili uopće ne dolaze (bez da prethodno obavijeste, a do interneta, hvala bogu, ne treba na autobus) što na predavanja što na konsultacije, što su predavanja pretvorili u satove čitanja ne podižući pogled sa svojih skripata, itd., itd. Toliko o sličici iz zemlje znanja u kojoj je težina školske torbe disproporcionalna stečenu znanju.

Obrazovna nam struktura izgleda ovako:
  • 0,67% nepoznato
  • 2,86% građana bez škole
  • 15,76% građana s nezavršenom osnovnom školom
  • 21,75% građana sa završenom osnovnom školom
  • 47,06% građana sa srednjom školom
  • 4,08% građana s višom školom
  • 7,82% građana s fakultetom / akademijom / magisterijem / doktoratom
Ovome dodajmo da je postotak visokoobrazovanih ispod europskoga prosjeka. Bilo bi zanimljivo saznati što je taj sustav radio posljednjih 16 godina osim što je otežao svima osim sebi samome? Dapače, sebi je osigurao dugu i bezbrižnu treću dob sišući nas budalaste, naivne i nespremne za promjene.

Izvor:
Državni zavod za statistiku - www.dzs.hr
homoludens @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008
Iako će možda biti komentara kako je opet riječ o tekstu kojim se ocrnjuje Hrvatska, mene daleko više brine što se takvo što uopće događa obzirom na često Primorčevo ponavljanje kako je ovo društvo - društvo znanja.

Dakle, što novoga donosimo iz knjižice o hrvatskome obrazovnom sustavu odnosno što donosi Jutarnji list: ništa što nismo mogli očekivati. Naime, nedavno je ovdje bilo riječi o Mladenu Borovini, nadarenom gimnazijalcu koji je uspio postati dijelom kluba koji okuplja matematički najpismenije osobe. Takvih ljudi u svijetu ima samo 2% i Mladen iz Rijeke je među njima. Također smo tada saznali da Mladen u školi ima dovoljan (2) iz matematike (to mu je bila najvša ocjena), a sada i da je genijalka od profesorice ovom matematičkom čudu snizila ocjenu na manje ne može - nedovoljan (1), i to dva puta. Sigurno je sigurno. Mladen koji je uspio nadvisiti 400 tisuća jednako nadarenih matematičara, ne može izaći na kraj s kriterijima jedne lokalne profesorice. Što je svijet (globalno) prema njoj, zar ne? Nije naodmet dodati da Mladen briljira iz svih ostalih predmeta, a priprema se i za natjecanje iz kemije. Zanimljivo da je prosvjetna inspekcija, nakon žalbe Mladenovih roditelja poništila prethodnu spornu ocjenu obzirom da je dotična profesorica postupila suprotno propisima, no ista osoba očito i dalje vedri i oblači na isti način. Usprkos ovome gafu, ali i prošlogodišnjoj peticiji nezadovoljnih roditelja, ovakvima se ne oduzima pravo da uništavaju generacije. Dapače, iste se generacije dvostruko kažnjava - na osobnoj (hir pojedinoga profesora) i općoj razini (sustav). Iza profesorice su pak stale njezine kolege, naravno, slijepe će podrške uvijek biti. Samo, neobično, ta podrška nkada ne ide u prilog kvaliteti. Sustav daje odgovore koji ne rješavaju ništa: profesorica ima znanje, ali previše traži ili učenik mora više učiti ili hrvatski program je prekvalitetan za međunarodno natjecanje i ine frazetine koje služe samo sebi. Takve, a predstavljaju se pedagozima, uopće ne zanima zašto je jedan perspektivni dječak postao nesiguran u sebe, no kada bi ih i zanimalo ne bi čime odnosno kime mogli pokazati taj interes jer škola, naime, nema psihologa. A bogami ni kulturne norme nisu na zavidnoj razini obzirom da je nadarenom matematičaru na međunarodnom uspjehu čestitao samo riječki gradonačelnik Obersnel. Na sve ovo se može samo zaplakati ili uzeti kofere i put pod noge. Ali je li bijeg rješenje?
homoludens @ 15:41 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 10, 2008

http://www.udel.edu

Kako će uskoro smotra sveučilišta, a puni su forumi pitanja budućih studenata o ispravnom izboru studija, imam potrebu dati nekoliko savjeta svim budućim brucošima. Imajte na umu da je glavna odluka ipak na vama i da nitko umjesto vas ne može donijeti vašu odluku - to je prvi i najvažniji test vaše zrelosti. Evo što trebate imati na umu:
  1. prije odabira bilo kakvog studija morate odvagnuti između želja i mogućnosti jer upisom na studij tek treba zasukati rukave, a to neće biti moguće ukoliko sve ostane na željama. Nikakav vam entuzijazam uz nedostatak afiniteta za sadržaj studija neće pomoći da ga savladate jer na studiju nema učenja bez razumijevanja. Uostalom, što ćete jednoga dana raditi, ako sada budete zabušavali?
  2. ne zanosite se stanjem na tržištu rada, ono za pet godina može biti potpuno drugačije, a imajte na umu da je i jako puno nezaposlenih u kategoriji tzv. elitnih zvanja (pravnici, liječnici, politolozi)
  3. ne birajte studij radi ekipe jer sutra ćete vi tražiti posao, i to ne u paketu s ekipom. Uostalom, ekipi je zajednička sklonost zabavi, dok intelektualni kapaciteti i afiniteti itekako variraju.
  4. ne udovoljavajte željama svojih roditelja, iako je njihov savjet vrijedan pažnje. Ako ne znate što odabrati, radije pauzirajte godinu, nego da se mučite na studiju koji će u vama uništiti svaku želju za daljnjim studiranjem bilo gdje.
  5. obavezno se raspitajte o studiju, i to u studentskoj službi, a ne po hodnicima i raznim kavama jer studenti vole preuveličavati (da bi ispali pametniji) ili umanjivati (da bi ispalo kako je studiranje mačji kašalj) svoj studij. Osim toga, možda je vaša predodžba o studiju pogrešna i bolje je na vrijeme znati u što se upuštate. Svaki neuspjeh koči daljni uspjeh i zato je bolje pretjerano ne griješiti.
  6. svakako idite na pripreme za prijemni ispit. Sami možete sve naučiti, ali tamo će vas naučiti tehnici bržeg rješavanja ispita koji je spas u ispitnoj tremi.
  7. ne upisujte studij samo da vam ne propadne godina i radi studentskih prava, naviknut ćete sebe na nerad i gomilati nezadovoljstvo koje će se samo loše odraziti na naredno polaganje ispita
  8. ukoliko znate da ne možete, ne upisujte studij. Novac koji ste namijenili za studij utrošite na dodatne tečajeve kojima ćete dobiti praksu koja se na studiju počesto ne dobiva. Ne mučite se i ne trošite dragocjeno vrijeme ako objektivno nemate potrebni kapacitet za savladavanje bilo kojeg studijskog programa. Mnogi su ljudi vrhunski u svome poslu i bez tog papira jer je mnogo poslova kojima taj papir nije potreban.
  9. imajte na umu da nema elitnoga zanimanja. Možete živjeti kao kralj i biti kuhar, ili živjeti kao crkveni miš, a biti liječnik. Znam liječnike koji ne uplaćuju ni svoje mirovinsko osiguranje jer ne bi imali čime pokriti troškove života, profesore koji si ne mogu priušiti kupnju dnevnih novina, ali i bravare čija je plaća veća od profesorske. Svako je zanimanje elitno ako mu se pristupa odgovorno i u svakom je moguće ostvariti maksimum koji će biti strukovno i financijski honoriran.
  10. nikada ne zaboravite: nema laganih studija i nijedan se ne može završiti sjedenjem na kavama. Jedino što u vašoj potrazi za odgovarajućim studijem mora biti uključeno jest vaš interes za program studija i sposobnost završiti. U toj vam procjeni nitko ne može pomoći jer vas nitko bolje ne poznaje od vas samih. Bojite se te odluke? To je tek prva od mnogih koju ćete morati donijeti.
homoludens @ 12:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 30, 2008
Na zagrebačkom PMF-u jedna loša reklama Bolonjskome procesu: studenti treće godine Odsjeka za geografiju tijekom zimskoga semestra uopće nisu imali predavanja pa će na ispit moći izaći tek u ljetnom ispitnom roku kada se na fakultetu napokon dogovore tko je zadužen za predavanje. Tako će predavanje spornoga kolegija uslijediti nakon predanih seminarskih radova za koje su studenti konsultirali literaturu na engleskome jeziku koji se, eto, iako propisan studijskim programom, na fakultetu uopće ne izvodi. Iako se sada možemo praviti pametnima i reći kako smo svi veliki i filofili i filolozi kojima su strani jezici, a napose engleski, u malome prstu, okrutna je činjenica da je i navika čitanja na materinskom jeziku slaba i nikakva (tako tvrde sami profesori), a da ne govorimo o stilovima koji su glavna prepreka razumijevanja među govornicima istoga jezika. Dakle, zaboravimo priče kako svi spikamo sve u šesnaest. S druge strane, koliko god je nešo trulo, toliko ne manjka straha i nelagode. Kako kaže jedna od studentica:

Mislim da im općenito nedostaje stručnjaka jer smo često prepušteni sami sebi, a ne želimo se tužiti na profesore jer nas je strah mogućih sankcija na ispitu.

Kako riješiti problem kada se samo imenovanje istoga bazira na strahu? Od koga? Nesposobnih? Kada će se konačno nesposobni početi bojati sposobnih? Još je gora ova izjava:

Dekan fakulteta dugo nije bio upoznat sa situacijom, no u četvrtak će na fakultetskom kolegiju odlučiti kako će riješiti problem neodslušanih predavanja. (Jutarnji list)

Što reći o dekanu koji cijeloga semestra ne zna što se zbiva na njegovu fakultetu. Šteta je nepovratno učinjena, neki studenti premišljaju o napuštanju takve neorganiziranosti, većina je razočarana. A zašto? Jer se nije mogao riješiti svjetski problem: kako nakon umirovljenja jednog profesora postaviti novoga. Sve me ovo podsjetilo na moje vrijeme studiranja, doduše, po starome sustavu. I mi smo imali jednog takvog bisera od profesora koji nikada nije održao nijedno predavanje (da, plaću je uredno primao). Samo bi došao popisati nazočne, kratko pričao o nebitnim stvarima i odjurio dalje uvijek žureći na neki prevažan sastanak. Iz čega smo učili? Iz knjige koju nam je velikodušno prodao s popustom. Još ni danas mi nije jasno zašto smo uredno morali dolaziti na tih petnaest minuta "predavanja". Neki su potegli iz okolnih mjesta i gradova da bi gledali lice koje se uvijek cinično smijalo -  nama dežurnoj magaradi. Ma kakvi akademski građani. Ispiti su mu bili još veći izraz idiotizma: nitko nije znao kriterije njegova ocjenjivanja. Tako biste pali ispit, a da ne biste znali zašto, i to čak ni nakon odlaska na konsultacije jer vam on jednostavno ne bi znao odgovoriti. Grešku očito nije mogao naći, a i one su sitne greške zasigurno mogle ući u sustav ocjenjivanja od dovoljne do izvrsne ocjene. Oni koji bi prošli, dobili bi ponudu tipa: Hoćeš tri? Moj prolaz kod tog profesora? Mukotrpan. Uz prosjek studija s izvrsnom ocjenom i svježom stipendijom, najviše mi je problema radio netko tko u svoj kolegij nije utrošio ni jedan pišljivi školski sat. Ma fuj.
Ovo sve ne znači da sustav ne valja, ali svakako da u sustavu ima kukolja koji usporavaju pa čak i miniraju njegovu učinkovitost. Dokle se god na takvo što bude odmahivalo uz prigodničarski Svugdje se nađe loš pojedinac, dotle će biti toliko rupa u sustavu jer sustav čine upravo ti pojedinci ma koliko ih minorizirali.
Tada sigurno nećemo čuti izjave o nemarnosti poput ove dekana PMF-a:

Ovdje je riječ o nemarnosti profesora, a odgovornost je i na pročelniku smjera.

Kako je moguće da je ta nemarnost poživjela cijelu zimu?
homoludens @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 29, 2008
Ono što su uspjeli roditelji, katkada ne može ni sustav sam - pokrenuti se. Nedavno je ovdje bilo riječi o slučaju osnovne škole Jagodnjak u kojoj je ravnatelj ukinuo program na hrvatskome jeziku. Obzirom da je riječ o školi u Hrvatskoj i obveznosti hrvatskoga jezika i programa - ovakvo je stanje i ponašanje bilo krajnje neočekivano i poprilično zabrinjavajuće. Danas je taj ravnatelj, filozof i pedagog po vokaciji (ali ne i po manirima, mogli bismo reći) ponudio mandat na raspolaganje, a koje je ministar znanosti, obrazovanja i športa, Bogu hvala, prihvatio. Tako je završila ova trakavica u kojoj su se kršile sve moguće norme, a za čije rješavanje mnogi "slavonski" saborski zastupnici (kako smo imali prilike pročitati u novinama) ili nisu imali vremena ili nisu bili upoznati sa situacijom. Bitka roditelja trajala je pola školske godine, kao da je riječ o Piranskome zaljevu. No u svemu je pak bio najzanimljiviji stav Hrvatskoga helsinškog odbora:

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava ocijenio je da roditelji osnovnoškolaca nesrpske nacionalnosti iz Jagodnjaka imaju pravo tražiti sve što je najbolje za obrazovanje i školovanje svoje djece. Međutim, smatra kako je neprihvatljivo da utječu na izbor nastavnika, inzistirajući na etničkoj pripadnosti, a ne stručnoj osposobljenosti.
U HHO-u smatraju kako je cijeli slučaj poprimio neželjene i nepotrebne političke konotacije, a dio medija se, kažu, više bavi podmetanjem i manipulacijama nego objektivnim informiranjem. (www.hrt.hr)

U HHO-u nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti sljedeće: nitko se od roditelja nije bavio time koje je nacionalnosti dotični ravnatelj, a to što se on ponašao kao da je škola njegova tvrtka ima samo veze s bahatim ponašanjem, a nipošto s prebrojavanjem krvnih zrnaca.  Točnije, krvna je zrnca očito prebrojavao on sam obzirom da je diskriminirao cijelu jednu nacionalnu skupinu. Također, besmisleno je govoriti o tome kako svaki roditelj ima pravo tražiti najbolje za obrazovanje svoje djece jer se ovdje ne radi o kategoriji najboljeg, već o provođenju odnosno neprovođenju zakonom propisanog obrazovnog programa. Umjesto što se bavio karakterom medijskoga praćenja ovakve zabrinjavajuće situacije, Odbor se trebao baviti zaštitom prava djece koja su postala žrtvom nečije samovolje koja je, u ovome slučaju, izašla iz svih zakonskih okvira. Istina, izjavili su sljedeće:

Samo otvorenim i tolerantnim dijalogom problem može riješiti na opće zadovoljstvo, a prije svega u korist djece.

No zaboravljaju jedno: da je bilo dijaloga, do ovoga ne bi ni došlo pa naknadno filozofiranje o potrebnosti istoga uopće nije na mjestu jer zvuči kao pljuvanje na požar. Na kraju smo jedini smisleni komentar na sve, čuli od Primorca:

Sva djeca u Hrvatskoj imaju jednaka prava na obrazovanje na hrvatskom jeziku i to će biti omogućeno i djeci u Jagodnjaku.

U svakom slučaju  - roditeljima pljesak, sustavu pljuska. Zbog sporosti, kao i uvijek.
homoludens @ 20:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 13, 2008
Iako zvuči nevjerojatno i zapravo sramotno,  postoji škola unutar granica RH u kojoj nema nikoga tko bi izvodio nastavu na hrvatskome programu pa su djeca prisiljena slušati nastavu po srpskom programu. Takav nemar je doveo do situacije u kojoj su roditelji svoju djecu upisali u drugu školu, a navodno je do cijele situacije došlo zbog toga što je ravnatelj  osnovne škole Jagodnjak,  Milovan Ležaja, otpustio sve nastavnike koji su održavali nastavu prema hrvatskom programu.
Zanimljivo je koliko se oko svega taktizira, vode beskonačni dogovori  (kao da treba pobuditi nečiju samilost), umjesto da se sankcioniraju oni što pojedinim odlukama onemogućavaju provođenje službenih programa jer nema opravdanja da u Hrvatskoj postoji ijedna škola u kojoj učenicima nije osiguran program na hrvatskom jeziku. Komentari tipa: Čini se da još nema dogovora (N.Šetić) baš i ne ulijevaju nadu jer je jedini imperativ osigurati provođenje zakona, a ne taktizirati radi mira u kući. Kojeg mira kada su djeca zakinuta za obrazovanje.
homoludens @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 30, 2007


Upravo pročitah jedan zabrinjavajući tekst kolumne Jasmine Popović u Večernjem listu u kojem se  govori o onoj drugoj strani Hrvatske koja je većini nepoznata. Kako i neće biti kada  nas sve zabavlja koji će novi skandal izaći iz kuhinje Pokos-Radeljak, rastaju li se Sedlarovi zbog Paoline nevjere, zašto Goran Višnjić ne želi vidjeti svoju kćer, je li Iva Majoli pred bankrotom, koliko toga je Nives Celzijus izmislila u svojoj biografiji,  ima li Zdravko Mamić dijagnozu, itd. Dobar dio građana uopće ne razmišlja da pored njih postoji stvarni svijet sa stvarnim problemima gdje žive oni kojima je potrebna pomoć društva.  Pomoć koju treba i jedan nadareni dječak o kojemu piše Jasmina Popović:

Vedran Barić šesnaestogodišnjak je iz Knina koji je postigao najbolji uspjeh na državnom natjecanju iz matematike. No osim toga on je i mladić koji ove godine nema grijanje jer nije bilo novca za ogrjev, koji s majkom živi od 820 kuna socijalne pomoći u trošnoj kući kroz koju brije smrzavica Dalmatinske zagore. Zbog siromaštva će možda morati odustati od fakulteta iako ima sve predispozicije da bude dobar student. Njegov će talent možda ostati neiskorišten, a život mu se možda svesti na puku borbu za preživljavanje. Mladi Barić drugo je lice Hrvatske, lice pred kojim svi zatvaraju oči.

Barić ima sve ono što Hrvatskoj ne treba: nadaren je i siromašan, nije dijete nekog tajkuna, ne opija se i ne povlači po stranicama tiskovina ili u showbizz emisijama kao glavni partijaner, ima životni cilj, ali isti je opasno ugrožen zbog nebrige društva koje nije sposobno (više nezainteresirano) honorirati njegov trud i talent koji će se kasnije tom istom društvu višestruko isplatiti. Što bi još Vedran trebao postići sa svojih 16 godina da netko napokon dođe pameti i kaže: Pa nama ovaj dječak treba. On je potencijal kojeg ne smijemo izgubiti. Na žalost, ovo je društvo preuzelo samo neke obrasce zapadne kulture - neobavezni provod i zabavu, no kult rada i zakon tržišta je ostavilo izvan interesa ili mu pak površno i neozbiljno pristupa. Kako drugačije protumačiti činjenicu da se oni s najvećim potencijalom nađu na začelju, a oni za koje ne znamo što točno rade i čemu to pridonose društvu da neprestano dobivaju svoje rubrike dobivaju mjesto koje pripada onima sa začelja. Svatko s tri zrna soli u glavi zna da svako društvo može ići naprijed samo i jedino s onima koji su ga sposobni izgrađivati svojim znanjem, a ne neki lažni jet-setteri, jeftine sponzoruše i ostali profesionalni pozeri. Zapravo, može nas biti stid čime dopuštamo da nas šopaju, a mogu se kladiti i da se ne bismo iskazali ni da sutra netko organizira akciju za pomoć bilo kojem nadarenom Vedranu koji je imao tu (ne)sreću da se rodi u Hrvatskoj.
I nakon svega što napišem, naiđem na današnji intervju Nele Sršen u Jutarnjem listu koja kaže: U Hrvatskoj ne vole ljude koji vrijede.
homoludens @ 05:15 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.