O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
ponedjeljak, studeni 17, 2008
Zadnjih tjedana nailazim po internetu na niz priča prevarenih suradnika pojedinih, uglavnom samoproglašeno perspektivnih, portala, koji za svoj rad ne samo da nisu bili adekvatno plaćeni već dobar dio njih nije od koga imao potražiti naknadu za odrađeno jer su poslodavci nove generacije, virtualni veleposjednici, naučili kako ostati virtualan prema obvezama odnosno ostati nedostupan. S umom feudalca i apetitom kapitalista, virtualni se veleposjednik nadahnuo još jednim daškom sa zapada koji osigurava kruh bez motike jer feudalac nikada nije naučio raditi, a kapitalist  zasititi se. Taj je feudalno-kapitalistički mutant plemenskih manira uvidio kako mu je s Joomlom, par suradnika koje mjesečno osvježava gospodskim vritnjakom i prepisivanjem prepisanih novosti, te obiman pašnjak pod nazivom oglasni prostor, osigurana mjesečna apanaža, a da su se pritom oznojili samo radijatori. Ako je nečega previše, a krumpirišta zvanih portali i pratećih zlatica zasigurno jest, onda je očito da su se kriteriji odavno zagubili (ili su pogubljeni) i da se uglavnom radi o utrci za kriškom financijskog kolača koju će najmanje okusiti zaslužni.
Portal je idealan ured za feudalno-kapitalističkog mutanta koji nastoji uložiti što manje, a zaraditi što više bez bojazni da će mu neki nezadovoljni kmet demolirati ured. Taj nezadovoljni kmet koji radi od danas do sutra, ne znajući što od sutra može očekivati, svoje nezadovoljstvo, zahvaljujući sporosti i slabu interesu onih koji bi ga trebali pravno zaštititi, jedino može iskazati na tuđim posjedima - od  blogova do foruma - gdje je izložen formalističkom suosjećanju anonimusa ili pak paljbi mobilizirane veleposjednikove propagande. Nije bilo tako davno da se takva jeftina predstava događala na stranicama jednog  poznatog foruma gdje su  suvremeni kmetovi svjedočili o feudalnom odnosu kojemu su bili izloženi, dok je mobilizirana propaganda nastojala demantirati svaku njihovu tvrdnju smatrajući, vjerojatno, da će tako narasti u očima svojeg gospodara. Međutim, nakon nekog vremena i oni su postali suvišnim inventarom priznavši tada skrušeno svoje zablude. Usprkos tomu, feudalno-kapitalističkom mutantu nikada ne ponestane radne snage jer naivcima i željnima kakvog-takvog posla nije teško iznajmiti kule u oblacima. Te kule u oblacima se u konačnici istalože na tisuću i pol kuna, a potom nakon mjesec-dva, jer kmet nije zadovoljio mutantski ukus i apetite, niti je mogao, biva zamijenjen novim naivcem koji vjeruje da je visokoškolska naobrazba obrana od primitivna izrabljivanja.
Na malom medijskom nebu kao što je hrvatsko, ovoliko portala s većinski nepismenom  publikom djeluje diletantski, jednako kao i gomilanje prodajnih hala dok se istodobno ne proizvodi ni čačkalica. Diletantskije je tim više i što je na nepismenu publiku najlakše utjecati jeftinim pamfletom, a internet je svakako jedan od najjeftinijih posrednika za nonsens. Kada tomu dodamo ponašanje suvremenih feudalaca koji s malo ili nimalo kreativnosti i megalomanskom željom za instant zaradom održavaju još jednu kapitalističku umotvorinu na feudalistički način, jasno nam je o kakvoj se mutaciji radi. No problem je u tome što dotični nemaju ni znanja ni manira za oponašanje sustava u kojemu je i kmet imao bolju perspektivu. Kako bi i imali kada su upravo oni jedini kmetovi.
homoludens @ 10:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 8, 2008

Savršenstvo organizacije pčelinje zajednice oduvijek je fasciniralo ljudsko društvo napose ono srednjovjekovno koje mu je ponajviše nalikovalo počevši od suverena plemenita roda do marljivih, ali potlačenih temelja društva. Isti se odnos snaga nastavio i nakon stratifikacije društva u kojemu su odabrane po rođenju smijenili prilagodljivi, pa čak i beskrupulozni pojedinci, koristeći ista sredstva i metode kao i njihovi prethodnici. Jedina je razlika bila u tome što im rođenje nije zapečatilo sudbinu i što su ih ambicije, počesto lišene morala i zakonitosti, mogle dovesti na vrh piramide. I dok su znanost i tehnologija neustrašivo grabile prema naprijed, odnosi u ljudskom društvu ostali su jednako nazadni jer su pokretani osobnim ineteresima i lažnim moralom i skrivani iza teističkih metafora čija im je višestrukost značenja pružala ugodnu hladovinu za sva zastranjivanja i krivokletstva. Tako je izreka Quod licet Iovi, non licet Bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu) postala uporabivom za sve pokrete i režime na svim stranama svijeta bez obzira na stupanj upoznatosti i usklađenosti s kulturom iz koje je ista potekla. Rijetko je koja izreka tako obilježila ponašanje jedne vrste koja je sama generirala destruktivizam urušavajući se iznutra za razliku od ponašanja ostalih vrsta čije je uništenje uglavnom bila posljedica djelovanja vanjskih čimbenika.
Sve su ljudske zajednice bile i ostale podijeljene na način kako je to milijunima godina u pčela što znači da ono što za pčelinju zajednicu predstavljaju matica, radilica i trut, za onu ljudsku predstavljaju vlast, građanstvo i mafiju s tom razlikom što je u pčela primarnim bio i ostao opstanak čitave zajednice, a u ljudi samo opstanak pojedinih segmenata, i to onih s vrhova piramide. Matica, pčelinja kraljica, tek je obična ličinka koja zahvaljujući posebnom tretmanu radilica (posebnoj hrani) postaje prva i najveća među pčelama, i to nakon što je uspješno uklonila sve ostale potencijalne matice. Matica je ona koja je odabrana, iako ni do danas nije poznato koji su to mehanizmi prema kojima radilice odabiru svoju kraljicu. Promatrajući ljudsko društvo ni do danas nije posve jasno odakle se generira tolika moć manjine da vlada nad većinom jer je nemoguće da jedini uspjeh leži u represivnu aparatu i pratećem strahu i da jedino metoda Zaplaši pa vladaj! oblikuje poniznu većinu, tim više što je nevladajuća manjina svjesna koliko je kontraproduktivno biti nasuprot nevladajuće većine. Zadaća pčelinje kraljice je da stvara potomstvo nakon što je presudila onima koji će joj ga podariti. Na isti se način ljudska matica rješava onih koji joj više nisu od koristi, a ovisno o ideologiji njene su metode manje ili više nasilne. Zakonitost istih nije upitan jer je zakon drugo ime za maticu i nema tko korigirati njezino ponašanje. S druge strane, isto tako kako o pčelinjoj matici ovisi opstanak pčelinjeg društva, tako i u ljudskoj zajednici vlast svojim odlukama odlučuje o njegovoj sudbini i može ga, pa i namjerno, dovesti i do uništenja. Pčelinje i ljudske radilice to znaju pa se štite šutnjom i marljivošću kažnjavajući jedino neposlušnike iz svojih redova jer bi kazniti maticu predstavljalo suicidalan čin. Matičina je uloga beskorisna bez truta, a njihova je povezanost nalik onoj ljudskoj, zapisanoj u odnosu vlasti i mafije, gdje jedna drugoj daje manevarski prostor za produciranje štetnosti (kršenja pravila i gomilanje obmana), i gdje jedna drugu, ali i sudbinu čitave zajednice, drže u šaci. No za razliku od pčelinjih trutova, trutovi ljudske zajednice imaju žaoku i ne bivaju istjerani ukoliko ugrožavaju prezimljavanje kolektiva jer je najbitnije osigurati dug vijek ljudskoj matici. Ne čini li se, zapravo, da je jedini cilj odabranih nelegalno učiniti legalnim, a nemoralno moralnim? Dakako, samo za sebe.
Pčelinja matica luči feromone i tako potvrđuje svoju prisutnost pčelinjem puku koji zahvaljujući takvom kemijskom načinu komunikacije ostaje na okupu. Nasuprot tome, jedina se kemijska komunikacija među ljudima skriva u demagogiji pod nazivom prava i obveze, a čija se realizacija, ovisno o sustavu, uglavnom odvija jednosmjerno jer su obveze neodgodive, a prava tek načelna. Takva disharmoničnost generira nezadovoljstvo koje neprestano eruptira sve do trenutka dok se ne nakupi dovoljno energije koja poništava formalnost prethodnih prava i uspostavlja novu formalnost, stoga se jedina promjena ovog uzaludnog trošenja energije odvija na vrhu piramide. Uostalom, zato svaka revolucija i pojede vlastitu djecu.
Kao i u pčela, ljudske su radilice najbrojnije, najproduktivnije i opslužuju maticu pazeći da ova bude sigurna i da joj ništa ne nedostaje. Ali dok svi pripadnici pčelinjeg društva besprijekorno funkcioniraju po nepisanu redu i zakonu kako bi zajednica opstala, ljudskom pčelinjaku nisu dovoljni ni svi oni napisani pa se stranputičnom praksom omogućava legalnost represije matice koja rezultira još agresivnijim odgovorom radilica. Ukoliko represija ne da rezultata, radilice preuzimaju mjesto matice koristeći novu ideologiju, ali ista sredstva i metode. Nakon što između sebe izaberu vođu, uz demagoški povik kako je novoizabrani prvi među jednakima, slijede onaj isti obrazac ponašanja kakvoga su nedavno ugušili, i to iz jednostavna razloga što za bolje nisu sposobni. U suprotnom bi se primili posla, a ne demagogije koju neprestano prodaju istim naivcima. Možda je problem samo u drugačijem pakiranju. Međutim, samo naivni svaki puta povjeruju da je smjena loših potaknuta moralnim i pravičnim razlozima i da su oni koji ih smjenjuju - bolji. Bolji mogu biti jedino utoliko što su drugačiji, manje isprani i pohabani. I tako se neprestano obnavlja nova nada: podređeni vjeruju da će prestati služiti, a nadređeni da nema kraja njihovoj vladavini. U svemu tome, u toj borbi za što bolji osobni položaj, i jedni drugi su zaboravili na dobrobit kolektiva čiji su dio, a bez čije budućnosti nema ni njihove. Ne vladanja, demagogije, manipuliranja ili lopovluka,  već opstanka. Ukoliko pripadnici jednoga kolektiva, jednako uključujući lažno napuhane vlastodršce i paranoičnu raju, to ne shvate na vrijeme, po prvi će se puta u rubrici Prirodni neprijatelj čovjeka upravo naći - čovjek.

Vezani članak
Pčele i mi: U suzama boga Sunca
homoludens @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 29, 2008


Baš si razmišljam kolike sam vražje sreće imao što mi neki balkanski poslodavačić, koji je očito tek nedavno prešao Karpate, nije postavljao osobna pitanja kada sam prvi put tražio svoje radno mjesto pod suncem. Svaki me put iznova zateče saznanje o pitanjima koja se postavljaju kandidatima za posao. Ono što mi najviše upada u oči jesu pitanja o narodnosti (neki još uvijek žive u zemlji šest narodnosti) i vjeroispovijesti (navodno da znaju koje blagdane zaposlenici namjeravaju slaviti). Naravno, ni ovaj se bezobrazluk nema kome prijaviti jer je neučinkovitost najveća mana društva u kojemu se ni ustaški simboli ne mogu pravovaljano sankcionirati s obzirom da ih zakon izrijekom ne spominje. Kao da nije dovoljno što je teško pronaći bilo kakav posao, što nam agronomi i upravni referenti vode glavnu riječ u politici i medijima, već mora i neki dojučerašnji kmet, a sada feudalčić zadirati unutar četiri zida. Ne znam što bih odgovorio, ali zasigurno nešto da ovaj feudalčić izgubi volju za postavljanjem defektnih pitanja. Zašto bi taj netko, a možda veliki nitko, morao znati kako se etnički izjašnjavam? Hoće li to utjecati na moju učinkovitost? Hoću li manje raditi ako se izjasnim kao Srbin, Židov, Albanac? Možda nekome tko godinama ćeka okamenjeni radnički kruh mogu prodati priču da to čine stoga kako bi znali koje državne blagdane dotični slavi, no tko pita Pupovca slavi li Oluju pa je ipak dogurao do parlamenta. S druge strane, kakav odgovor o vjeroispovijesti odgovara poslodavcu? Treba li prvo znati njegovu vjeroispovijest  kako se ne bi dogodilo da izgubite šansu za posao zbog nekog ludog vjerskog fanatika ili pak zagrižena nevjernika kojemu sam spomen religije izaziva probavne smetnje. Naravno, nisu to sva sporna pitanja, ima tu i pitanja o budućem potomstvu, glasovanju na izborima, generalu Gotovini, itd. Nažalost, ovim feuadalcima, dojučerašnjim kmetovima, ni zakon ne može stati na kraj jer ni pojedinac nije zainteresiran za pravdu, a kamoli kolektiv kojega svake četriri godine kupuju istim bombonima u različitoj ambalaži. No nije samo problem u feudalcima, dojučerašnjim kmetovima, već i u onima koji im trebaju služiti. Nakon korumpirane epizode zagrebačkoga sveučilišta (ima li u Hrvatskoj uopće i tih bijednih 7% visokoobrazovanih) i saznanja kako preko 80% studenata vara na ispitima (biste li vi sutra išli takvom liječniku, pravniku, ili psihologu?), pravo je pitanje na koju to radnu snagu ovo društvo računa? Berače pamuka na asfaltu? Budimo otvoreni, niti su nam poslodavci bogznašto, dobar dio njih su iskopleksirani tirančići bez građanske i poduzetničke tradicije koje je izbljuvao politički elitizam i kojima  počesto nedostaje obrazovanja i samokritičnosti, a radništvo je obično isfrustrirano očajnim uvjetima rada i ponašanjem onih napuhanaca iznad njih koji su prešli kratak put od opanka do cipele. Dok vlast ganja generala Zagorca (a gdje su ostali profiteri s burgovima iz kojih se smiju naivnom puku) zbog pronevjere koja nije imala veze ni s jednom od njezinih razina, već isključivo naivnom dijasporom koja je slijepo vjerovala da će vlast u Zagrebu biti bolja od one beogradske, a na kraju je ispalo još i gore (samo ih je rat spasio debakla), hrvatski radnik se osjeća kao da je jedino pravo koje ima ono kojim ne postiže ništa - pravo glasa odabrati gore od goreg.
homoludens @ 13:47 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 29, 2008
Politika je čudna stvar, natjera vas da joj služite, a da ni sami niste svjesni kako vam je u međuvremenu isisala mišljenje. Pod njezinim utjecajem ljudi postaju ili naivni papci ili poludivlje zvijeri. Naprosto nema sredine. Svaka se budala danas može baviti politikom, pod krinkom da radi za narod zapravo si osigurava trajniju egzistenciju, a ako je nešto više snalažljiva biračima se višekratno može nasmijati u brk,  a da ovi ni ne shvate o čemu se radi. Da, oni se s nama oduvijek šale. Na naš račun. Koliko glupi ili ustrašeni moramo biti da nam naređuje netko tko je umno i moralno ispod naših stopala? Tko nas tjera da ispunjavamo njihove naopake ciljeve i održavamo uvrnutu stvarnost  kako im ne bismo skinuli osmijeh s usana i probudilli u njima furiju? Katkada borba za čisti opstanak ili za barem malo više dostojanstva.
Teško je biti siromašan američki vojni obveznik koji želi na studij jer najčešće može na samo jedan način: postati dijelom invazije koja je do danas iscijedila državni proračun za 162 milijarde dolara. Tim se novcem moglo učiniti štošta korisnog (riješiti problem milijuna ljudi bez zdravstvenog osiguranja, suzbiti ekspanziju novih beskućnika koje su u taj status doveli nepovoljni krediti, ispraviti traljavo zbrinjavanje žrtava Katrine itd.), no ulupalo se u ništa. Zapravo, u grobove.


Kada priroda ruši, ne pitamo isuviše jer znamo da nema tko odgovoriti, nego se ponizno pokoravamo toj nesavladivoj snazi, no kada ruše zemaljski bogovi, ne pitamo jer znamo da, iako puno njih ima za odgovoriti, naše pitanje nije dobrodošlo.  Sinovi i kćeri odabranih ne moraju u rat koji su blagoslovili njihovi očevi, pošteđeni su svega što život nosi a što im ne odgovara, i najveća im je briga da ne naruše javni privid o sebi jer su uz malo vlastite sreće i puno tuđe gluposti postali institucijom koju se neupitno štuje. Ona druga djeca do svoga cilja mogu tek kao oruđe (pa i oružje) u rukama drugih, pristaju voditi tuđe bitke koje počinju doživljavati svojima pa postaju nevjerojatno svirepim borcima neoimperijalističkog doba.
 

Njihove želje nisu jeftine, a zdenac želja, iako u pustinjskome pijesku, nije teško pronaći. Kao da jedno izvire prema drugome. Odabrani znaju kako onemogućiti da se ovi slučajno ne mimoiđu, nude instant junaštvo  uvjeravajući ih da to čine  kako ne bi iznevjerili pretke i kako bi im potomci na čemu imali biti zahvalni, a  od njih se samo traži da odu na zadane koordinate. Za svoju odanost na njihov će račun sjesti ona magična svota zahvaljujući kojoj će danas-sutra, ako ne zaglave, postati akademskim građanima. U pravoj valuti to izgleda ovako: prosječna se godišnja školarina u SAD-u kreće između 10 i 20 000 $ (državni) odnosno 15 i 25 000 $ (privatni). To je, dakako, samo prosjek jer najjeftinije možete studirati za 5000 $ (državni), a naskuplje za 30 000 $ (privatni). Koliko je koje zanimanje financijski vrednovano, pogledajte sami.
No, ovo zapravo i nije tema o lošoj politici, propalom ratu i odabranoj dječurliji. Ovo je tema o previsokoj cijeni koju plaćaju svi koji se moraju pokoriti tuđoj volji jer o njoj ovisi njihov opstanak, a da s tim  nekim ne dijele ni život  ni ideale. O žrtvama koje na kraju jedna drugoj nanose bol osvećujući se tako onima koji su ih natjerali da se srame sami sebe, a da dotični i nisu toliko odgovorni koliko stado koje im je dalo legimitet.
 


homoludens @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 5, 2008

Slika preuzeta s: http://blog.sellsiusrealestate.com

U zadnje se vrijeme sve češće operira s izrazom ratni zločinac, no još uvijek se nismo dogovorili u kojim se slučajevima nekoga može prozvati ratnim zločincem: je li to nakon pravorijeka suda ili je dovoljna tek sumnja na kazneno djelo. U oba smo slučaja u zamci: ako se oslonimo na sudsku presudu onda kreature kao što su Hitler, Mussolini, pa i Milošević ili Karadžić ne možemo nazivati ratnim zločincima (jer suda ili nisu vidjeli ili su preminuli prije presude) iako je evidentno da su bili predvodnici zločinačkih politika i zapovijedali zločinačkim vojnim formacijama; ako se oslonimo samo na sumnju kršimo načelo presumpcije nevinosti jer svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno s obzirom da sud utvrđuje krivnju, a ne nevinost. S druge strane, definicija ratnog zločina je i više nego jasna, no kako nazvati ubijanje stotina tisuće civila u ime što brže kapitulacije odnosno postizanja mira. Ako to nazovemo ratnim zločinom, jesu li egzekutor (odlikovani pilot) i naredbodavac (predsjednik)  ratni zločinci? Naravno da nisu jer pobjednici pišu pravila. Pobjednici ne mogu biti crni jer ih nema tko ocrniti budući da su poraženi ušutkani. Tu dolazimo do pojma odabranih i potlačenih. Odabrani iza sebe mogu imati genocide, etnička čišćenja, robovlasništvo, imperijalizam i veto na svaki glas potlačenih. Odabrani paze na količinu slobode potlačenih, usmjeravaju njihovu volju prema svojim interesima, koriste njihove prirodne i ljudske resurse pretvarajući ih u koncesiju. Gospodari života i opstanka nikada ne mogu počiniti ratni zločin niti biti ratnim zločincima, ne može im se suditi nitko jer su oni iznad vrhovnih sudova. Strahopoštovanje prema njima je više strah nego poštovanje jer oni imaju moć, presudu pa čak i Svevišnjeg na svojoj strani. Prostituirana pravda koja odavno ne važe, a kamoli da ima obraz, u službi je platežno i vojno moćnijih kojima odmetnuta sila odgovara gerilom. Zato je nužno redefinirati pojam ratnog zločina i ratnog zločinca pa objasniti potlačenima da ratni zločin zastarijeva, a ratni zločinac je zapravo junak ako je to zbog viših ciljeva, a viši ciljevi nisu oni koji dosežu nebesa, već zemaljski ured političke moći.
homoludens @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 5, 2008
U svijetu se danas godišnje obavi oko 46 milijuna pobačaja. Star koliko i ljudska civilizacija, usponom religije, napose kršćanstva, ovaj je čin promaknut u smrtni grijeh. Naslov kakav ste mogli pročitati je samo nastavak mišljenja nekih genetičara (ne mogu reći svih jer sve ne čitam) da se čovjekom ne počinje začećem, već da je ta potencijalnost samo ekspresija živog kao i genetski materijal iz koje je nastala i ima preduvjet ostati. No, koga se to onda ubija? Krenimo od nekoliko citata genetičara Tvrtka Švoba:

Život zapravo ne počinje s oplođenom jajnom stanicom, kao što se to često čuje, jer su i spermiji i jajašca također živi. Čovječji embrij je tek potencijalno čovjek, jer tek njegovi geni omogućuju na kraju njegov postanak, ako će imati uvjeta za daljnji razvoj.
Embrij čovjeka najduže zadržava sličnost sa zamecima antropomorfnih majmuna, a ona postoji i kod primjeraka u prvo vrijeme poslije rođenja.

Zametak kao potencijalni čovjek nije nikakva filozofija, njegov će put do postanka čovjeka (rođenjem) biti dugačak i neizvjestan. Nastanak tog potencijalnog čovjeka može biti iniciran planski ili neplanski, ali konačni je rezultat produkt slučajnosti baš zbog toga što se ne može predvidjeti koji će od mnoštva nositelja genetskoga koda dobiti priliku oblikovati u čovjeka.

Sa stajališta prava, medicine znanosti i religije, postoje različiti stavovi o početku života. Razlog možda leži u činjenici da je pojam života teško definirati. Ako pođemo od pretpostavke da je život posljedica kontinuiteta od samog nastanka, tada spajanje jajne stanice i spermija predstavlja nastavak tog kontinuiteta. Iako zigota (oplođena jajna stanica) nije individua, jer nema svojstva koja inače pripisujemo ljudima, ona predstavlja osnovu iz koje će nastati višestanično biće. Možda je važnije pitanje kad počinje osobnost ili pak pri čemu osobnost smatramo cjelinom sa svim što određenu individuu čini drugačijom od druge. Rekao sam da zigota prolazi seriju dioba dok se pokreće prema maternici gdje će se ugnijezditi i započeti vrlo važan »hormonski dijalog« s majkom. Čak dvije trećine tih stanica u nakupini ne uspijevaju se ugnijezditi već propadaju. To je rezultat procesa »kontrole kvalitete« u kojoj se osigurava preživljavanje samo najboljih, tj. onih koje imaju najviše šansâ za preživljavanje. Neki znanstvenici iz toga izvlače zaključak da sve što egzistira prije implantacije ne bi trebalo smatrati embrijem već »mogućim embrijem« ili preembrijem. Jedino nakon implantacije genetski potencijal embrija postaje realnost te stječe sposobnost razvoja u ljudsko biće. Upravo se iz tog razloga u nekim zemljama istraživanja dopuštaju sve do 14. dana starosti preembrija, i to pod striktnim uvjetima. Pojam preembrija nije posve prihvaćen i mnogi ga osporavaju. (dr. sc. Krešimir Pavelić, prof, predstojnik Zavoda za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković)

S druge strane, pobačaj je misao koju nitko neće iskorijeniti, a kamoli da će bilo kakve zabrane spriječiti rješavanje neželjena ploda. Praksa je pokazala da zakonska zabrana nije nikakva prepreka, ali i da se takav otpor nerijetko pretvara u tragediju (svjetske statistike govore o 60.000 umrlih i 5 milijuna naknadno hospitaliziranih žena godišnje). Pitanje pobačaja ne počinje od moraliziranja bilo koje Crkve da je to ubojstvo, nego od trenutka zaštite žene od rizika koji taj postupak za sobom nosi. Također je potrebno riješiti i problem sve učestalija prigovora savjesti liječnika koji traje do poslijepodneva kada se prelazi u privatnu praksu. Mimo je svake savjesti i protuzakonito u privatnim ginekološkim ordinacijama obavljaju prekidi trudnoće. (Ivan Kuvačić, predstojnik ginekološke klinike u Petrovoj bolnici). Nekada samo nekoliko njih, danas skoro pa satnija željna čiste savjesti i mirna sna (neke statistike govore o njih 70 %).

Nije problem prigovor savjesti, nego licemjerje, rekao nam je jedan ginekolog koji je želio ostati anoniman. Licemjerjem smatra prekid trudnoće koji liječnik u vrijeme dežurstva obavi pod krinkom sponatnog pobačaja, a novac spremi u džep. (Večernji list)

Još je zanimljiviji podatak da cijena pobačaja varira (od nekoliko stotina pa do tisuću-dvije) pa se bolje informirati o cjeniku tim više što uračunata jednodnevna hospitalizacija u praksi znači dva do tri sata dopuštena boravka.
S druge strane, riječ Crkve je očekivana, izopćenje kao kazna onima što su "ubili" čovjeka. Treba li izopćiti one što žive u najbogatijoj državi na svijetu, a propovijedaju o umjerenosti i skromnosti? Još konkretnije: treba li izopćiti i  stvarne ubojice umjesto što im se vode pogrebi i drže mise zadušnice?

Izopćenje iz Katoličke crkve je kazna za svakoga tko izazove pobačaj i za svakoga tko se s njime suglasi, dakle za "majku, liječnika, bolničare, a i oca ako je suglasan". (kardinal Alfonso López Trujillo, predsjednik Papinskog vijeća za obitelj, Večernji list, 6.srpnja, 2006.)

Ovdje se nameće nekoliko bitnih pitanja:
  1. Što je to život, a što čovjek i kada ga možemo početi zvati čovjekom?
  2. Postaje li se čovjekom začećem ili rođenjem?
  3. Je li pobačaj ubojstvo potencijalnog čovjeka ili čovjeka koji to već jest?
  4. Zašto se ova pitanja smatraju bitnima za zajednicu iako su duboko osobna?
Osvrnut ću se ukratko i na naše društvo: u doba se naših prabaka broj poroda ograničavao pobačajima koje bi obavljale majke, svekrve ili primalje ili bi se koristila sredstva poput guščjega pera, pletaćih igala, sljezova korijena, čaja od vrbove kore, vretena, i u tome su prednjačila slavonska domaćinstva, za razliku od priobalja gdje manji broj poroda nije nasilno smanjivan. Da, ljudi su po tom pitanju uvijek bili "maštoviti" jer su mnogi neželjenu trudnoću smatrali problemom, a ne blagoslovom. Ni danas nije tako, a razlozi su očekivani: financijsko stanje i nesređena emotivna veza. Koliki je broj takvih u Hrvatskoj, nezahvalno je reći jer statistika uvijek živi svoj život. Na ovu me temu (iako osobno nemam ništa s njom), navela izjava jedne korisnice s T-portala:

31.01.2008. 23:06:52 :: Posjetiteljica
bila sam protiv pobačaja ko nitko,to mi je bilo nešto najgore što možeš napraviti i mislila sam da uvijek postoji način i da nijedno opravdanje nije dovoljno dobro ,dok se nije dogodilo meni,zato je moj savjet ne sudi nikoga jer nikad neznaš što se tebi sutra može dogoditi i u kakvoj situaciji ćeš se naći.

Namjera je bila, na ovako osjetljivoj i politički izmanipuliranoj temi, pokazati da je opasno baciti prvi kamen neovisno o tome bio to pojedinac ili vjerska zajednica. Boga niti znamo, niti mu čitamo misli i ne možemo znati koga bi i što on osudio, ako i bi uopće. Osuđuju samo ljudi, i to pod krinkom svevišnjeg bića, bezobrazno manipulirajući ljudskim strahom i osjećajima. Poznato je da ovce kolektivno padaju u ponor, no poznato je i da ljudi nisu ovce stoga o ovome problemu promislite kao čovjek koji ima razuma i razumijevanja, a ne kao onaj što pod utjecajem ovih ili onih samo ponavlja indoktrinaciju kojoj je bio izložen. Neki će se možda pitati A kako bih se ja osjećao da sam pobačen. E pa, prijatelji dragi, teško da bi vam pobačeni o tome mogao svjedočiti, a tko mi od vas može jamčiti da je na ovaj svijet stigao svojom voljom? Svi smo mi ovdje nečijom voljom i barem smo je jednom morali poštovati. Onu u vlastitom slučaju.
homoludens @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008
Već danima razmišljam i sastavljam ovu temu jer nije je nimalo jednostavno obuhvatiti, a i postoji puno aspekata s kojih je moramo promatrati. Ipak, uvijek ćemo naići na istu konsekvencu - sponzoriranu smrt. Zašto sponzoriranu? Jer je jedna od najtežih ovisnosti (točnije psihički poremećaj, prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti) dobro kapitalizirana, jeftin užitak donosi skupu smrt i obilan obrok onima koji su je poslužili. Od mišljenja da je duhan ljekovit do otkrivanja kako je smrtonosan prešao se dug put no isti je ostao s jednakim rupama: Zarada koja život znači i danas je važnija od Život je svetinja. Jedina svetinja šuška i spretno mijenja ruke.

Duhan
Zeljasta je to biljka koja na američkome kontinentu raste već 8000 godina, a kultivirana je zadnjih 5000 godina.  U Europu pristiže preko španjolskih moreplovaca i tijekom 16. stoljeća bilježi nagli uspon, a zahvaljujući Istoku u 19. stoljeću dobiva i  konačni oblik - cigarete - čija proizvodnja danas u svijetu premašuje nekoliko milijuna tona. Dobiva se iz svježih listova biljke iz porodice  Nicotiana, a postupkom sušenja se dobiva sirovina koja se pušenjem unosi u organizam. Prvi pisani dokaz o pušenju datira iz godine Kolumbova otkrića novoga kontinenta i iako su ga zabranjivali carevi i pape (konfiscirali imovine, osuđivali na smrt), nikada nije do kraja prognan usprkos i činjenici da sadrži preko 4000 štetnih i 40 kancerogenih tvari. Duhan  je jedan od oblika droge čiji se alkaloid nikotin (C10H15N2), zapravo droga, taloži u listovima. Nekada korišten kao insekticid kemijski trajno mijenja mozak pušača bez obzira na kasniji prestanak pušenja. Djelovanje nikotina na ljudski mozak je jednako kao kod konzumiranja kokaina  jer oslobađa dopamin odnosno neurotransmiter  koji djeluje na osjet ugode, ubrzava otkucaje srca, povećava krvni tlak i sužava krvne žile, a usporedo stvara i psihofizičku ovisnost. Može se slobodno reći da je proizvodnjom cigareta legalizirana droga i potaknuta ovisnost od koje najveću korist imaju berači profita.

Štetnost duhanskoga dima
Uz posljedicu uživanja duhanskoga dima veže se ukupno 75 vrsta oboljenja, a samo nekoliko cigareta dnevno utrostručuje opasnost od srčanih bolesti i raka pluća (prema studiji norveških znanstvenika). Moždana kap, sljepoća u starijoj dobi, rak pluća, tumori grkljana, usne šupljine, jednjaka, dušnika, bronha, bubrega, mokraćnoga mjehura, želuca i gušterače, neplodnost, spontani pobačaji, komplikacije tijekom poroda, samo su neke od bolesti i problema uzrokovaneih najopasnijim dijelom cigarete - katranom. Katran se taloži na plućnim krilima pa njihovo tkivo poprima tumorske tvorbe. Također i nadražuje dišne puteve, sužava ih, povećava količinu sluzi koja se potom počinje nakupljati u plućima. Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (NN 137/04) jasno govori o štetnosti duhana.  Dakle, Ameriku nismo otkrili, ali se nakon konstatacie baš i nismo pomakli s mrtve točke, a tako će biti dokle se god cigarete budu proizvodile poput pereca.

Članak 2.
2. Duhanski katran je suh, nerazrijeđen beznikotinski kondenzat dima koji nastaje pri pušenju
3. Nikotin je otrovni alkaloid koji djeluje na autonomni živčani sustav, a sadržan je u duhanskom dimu

Članak 3.
Posebno štetni sastojci cigareta su katran i nikotin
Zabranjuje se proizvodnja i promet cigareta koje sadrže više od 15 mg katrana po cigareti, počevši od 1. siječnja 2000.
Zabranjuje se proizvodnja i promet cigareta koji sadrže više od 12 mg katrana po cigareti, počevši od 15. siječnja 2001.

Članak 5. pak propisuje što treba sadržavati svako pakiranje duhanskoga proizvoda:

Pušenje uzrokuje rak
Pušenje u trudnoći šteti i razvoju djeteta
Pušenje uzrokuje srčani i moždani udar
Pušenje skraćuje život

Dakle, sve je poznato. Po čemu se onda, analogno tome, i ostale droge ne bi mogle legalizirati? I pravna se i medicinska struka slažu kako pušenje - nota bene, ovisnost  - ubija, i to ne samo duhanske ovisnike. Čemu onda poticaji? Zbog punjenja proračuna? Problem je dovoljno velik da ne ostanemo samo na konstataciji kako smo blagoslovili kosu koja žanje živote. Ako ništa drugo, dužni smo to onima čija je sloboda ugrožena - nepušačima.

Ustav RH

Članak 3.
Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Članak 14.
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Toliko spominjanja prava i slobode koji u ovome slučaju znače pravo i slobodu udisanja svježega zraka. Da, pušači su pomalo i sebični ljudi, otimači svježega zraka.

Pasivno pušenje - kršenje temeljnih sloboda?
I kada želite svjež zrak i smatrate da na njega imate prirodno pravo, neki vas ovisnik o duhanu praktično razuvjeri da baš i nije tako i da ako on ima 14 minuta života manje za svaku popušenu cigaretu, bogami i vama mora sat otkucavati, i ako je dotični žrtva svoje, onda ste i vi žrtvom njegove ovisnosti. Na žalost, to znači da ćete i vi, ni krivi ni dužni, oboljeti od pušačkih bolesti (raka dojke, primjerice, čiji se rizik od obolijevanja može povećati za čak 119%), ali ni ništa manje biti pošteđeni glavobolja, mučnina ili problema s usredotočenošću. Sve to dokazuje da pušač mora biti oprezan u izjavama da sa svojim životom može raditi što želi dokle god truje tuđi oblačić zraka, a s vremenom postaje i pacijent za kojega treba izdvajati iz zdravstvenoga osiguranja. Treba li takvu osobu liječiti na državni trošak? Ne. Sami su se svjesno trovali, neka se sami i liječe odnosno o vlastitome trošku, a novac poreznih obveznika neka se preusmjeri na one koji su oboljeli ne svojom krivnjom. Djeca su najveće žrtve ovakve neodgovornosti svojih roditelja (neki stručnjaci tvrde i da je to oblik zlostavljanja), prisiljeni pasivno uvlačiti duhanski dim, potencijalni su bolesnici (bolesti dišnoga sustava, najčešće astma, upale uha, i sl.) ili barem  trajno osjetljive osobe slabo imune na zaraze i alergije. Prema statistici, samo 20% žena prestaje pušiti tijekom trudnoće. Treba li kažnjavati takve žene koje zbog svoje sebičnosti i neodgovornosti rađaju djecu koja će imati poteškoće u razvoju, smanjene intelektualne sposobnosti i probleme u ponašanju? Da, jer neki ljudi reagiraju samo na represivne mjere. Samo u Njemačkoj godišnje 30 000 ljudi umre od posljedice pasivnoga pušenja (trećina svih pušačkih smrti). U Hrvatskoj ih umre 11 000. Jedanaest tisuća besmislenih i namjerno izazvanih smrti.

Neprivlačna strana pušača
Što je na pušaču privlačno? Žuti nokti, zubi, masna kosa, koža neugodna mirisa, zadah? Na muškarcu još nekako, ali na ženi - nikako. Nije to šovinizam, ali kada vidite ženu koja naslagama šminke, laka za nokte i raznim preparatima za kosu nastoji popraviti ono što je uništeno duhanskim dimom - postaje tragikomično. Baš zato jer su žene manje mišićne mase, tanje kože i svaki se atak na tijelo, pa i ovom drogom, i višestruko vidi. A upravo su žene te koje najdulje žele ostati mladolike. Uz duhanski dim mogu sličiti samo staroj peći. Bez uvrede, molim.

Zablude
Lights, Super Lights ili Ultra Lights cigarete koje su se na tržištu pojavile 70-ih godina XX. stoljeća, a koje sadrže niske razine katrana (7 do 21 mg) uopće nisu manje štetne kako je sugerirano nazivom. Istraživanja, točnije studija, koja su dokazala da su nazivi samo spretan marketinški trik, objavljena su u uglednom British Medical Journalu.

Crna statistika
U svijetu danas ima 1, 3 milijarde pušača, a svake godine od posljedica pušenja umre 5 milijuna ljudi. Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije (iz 2005.)  do 2020. godine će svake godine duhan usmrtiti do 10 milijuna ljudi. Pritom su najviše ugrožena djeca, koja osim što su pasivni pušači, s vremenom postaju i aktivni po uzoru na svoje roditelje koji su im prenijeli svoje loše navike. Na žalost, roditeljska odgovornost seže tako daleko da se neke majke ni tijekom trudnoće ne odriču ovog teškog poroka te tako truje svoje nerođeno dijete. U Hrvatsko je pak, prema statistikama, 1,2 milijuna pušača, a po količini popušenih cigareta je iznad europskoga prosjeka. Čak 30% krvatskih 15-godišnjaka aktivno puši,  a njih dvostruko više je od najranijih dana života izloženo duhanskome dimu odnosno pasivni su pušači.

Za koga sustav radi: život ili dim?

Iako se kroz sve medije promiče zdrav život i ukazuje na štetnost pušenja, duhanska industrija sve bolje posluje, država daje poticaje za sadnju duhana (Prema podacima iz 2005. poticaj za sadnju duhana u Hrvatskoj je iznosio pet kuna, a u EU pet eura po hektaru. Usprkos tome, uzgajivači su u Hrvatskoj morali prijeći i na druge kulture - rajčice, paprike - kako bi opstali obzirom da je proizvodnja duhana izuzetno skupa - i do nekoliko desetaka tisuća eura), a cijena lijekova višestruko nadmašuje cijenu duhanskoga otrova. Istodobno se pušačima smanjuju prostori u kojima mogu uživati u dimu svoga poroka, na kutijama cigareta stoji pametna obavijest kako je pušenje štetno za zdravlje (ovo mi izgleda kao da čovjeku suicidalnih namjera date napunjeni pištolj i napomenete kako bi se mogao ubiti ako se lati okidača) do tupavih ideja o slikama na kojima su prikazi tumorom uništenih organa. No broj se pušača ne smanjuje, a i neće, dokle se god ne počnu organizirati "izleti" na odjele s umirućima kako bi se ti, u većini slučajeva neozbiljni ljudi, napokon susreli sa stvarnom smrću (ne onom hinjenom kazališnom, u kojoj će se "mrtvac" pokloniti publici na kraju predstave), a ne da misle kako se smrt događa nekim drugim likovima u nekim drugim pričama. Uz to, pomalo smiješno dijeluje izjava saborskih zastupnika da zdravlje ljudi mora biti važnije od profita duhanske industrije. Takvi utopisti ipak nismo.
Izuzetno je zanimljivo kako je Goranka Jureško svojedobno opisala odgovornost prema slovu zakona:

U Hrvatskoj sve bolnice, unatoč Zakonu o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda kojim se to brani, i dalje zaudaraju na duhanski dim, a u školama zbog ukidanja mjesta za pušenje profesori puše u svojim kabinetima u koje desetak minuta kasnije ulaze učenici. Zabrana prodaje cigareta maloljetnicima prihvaćena je vrlo liberalno, pa prodavači u kioscima pravdaju svoje kršenje zakona »ne zamjeranjem susjedima koji šalju i petogodišnju djecu po cigarete«, a u pomoć im je pritekao i Ustavni sud koji se svojom odlukom stavio na stranu prodavača cigareta putem automata, a ne zdravlja. (Goranka Jureško, Vjesnik, 18. srpnja 2000.)

Zaključak:
Ako se već dobrovoljno ubijate samo zato što ne možete kontrolirati svoju ovisnost jednaku ovisnosti o drogama ili alkoholu i što vas je u jednu ruku briga da vam se organizam koji ne vidite praktički raspada, činite to tako da ne  ugrožavate tuđu slobodu. Svatko ima pravo na izbor pa i kada je u pitanju svježi zrak.


Izvori:
Hrvatska liga protiv raka
Nepušenje nije znanost, Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje, svibanj 2006.
plivazdravlje.hr, Pasivno pušenje povećava rizik za rak dojke
Liječničke novine br. 26, veljača 2004., članak A.Lukenda, dr.med.
bioclinica.hr
homoludens @ 00:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.