O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
četvrtak, travanj 14, 2011



Pomalo me brine zabrinutost hrvatske javnosti koja iščekuje haške presude, ali ne zato što je politika dala sve od sebe, nego zato što je ista od početka ustrajala stati na pogrešan kolosijek. I kada je napokon dočekala tu neku svoju grdosiju, ne znajući više ni kako ni kamo i posve nesvjesna vozna reda, krenula je svako malo presjedati iz grdosije u grdosiju, da bi na kraju, nakon mnoštva pogrešnih skretanja i tunela, napokon izvela svoje putnike. Ali kakve? Istinama i očekivanjima duboko podijeljene, pa od jedne Hrvatske dobismo njih najmanje dvije. I dok su u ratu (nad čijim se karakterom još uvijek lome jezici ideologija) bile samo dvije sukobljene strane, mir ih je iznjedrio mnogo više. Gotovo da je nastao čitav ideološki spektar boja i nijansi u pokušaju da se zaštite predmeti interesa. Prepoznajete li problem? Čovjek je imenica u jednini. Po tko zna koji put svatko je odlučio stati samo uz svoje kosti dodatno ih podbočivši statistikama: žrtve rata postale su oružje mira. Pravda za njih traži se selektivno i opet kao da uskočismo u odore prošlih ratova. Sjeme će razdora i ovaj put profitirati.
Hrvatska je vrlo nespretno ispisivala zadnje retke ratnog poglavlja, htijući pod svaku cijenu stići na vrijeme tamo gdje je odavno zakasnila. Umjesto da u početak završetka rata krene s potraživanjima, a iz čega bi kasnije financirala troškove obnove i sudske procese na specijalnom sudu, svoje je obveze prepustila onima što su uglavnom sjedili prekriženih ruku. Sada se snebiva nad njihovim zaključcima, jer "povijest obično pišu pobjednici". U međuvremenu se domovini gradilo oltare, iako se nije usuglasilo što je to domovina (jednima bijaše u srcu, drugima u novčaniku, trećima u prošlosti), ponosilo se time što "imamo Hrvatsku", iako nije bilo usuglašeno kakvu se to Hrvatsku uopće želi i treba, zanosi su se nametali stvarnosti čiju su ozbiljnost jedni banalizirali, a drugi preuveličavali. Zaista, stvorili smo idealno tlo za uvjetovane suradnje bez pregovora. Ali ne s naše strane.



Gotovo dva desetljeća kasnije i dalje se ne inzistira na odgovornosti i čistom računu. Na neočišćenom se terenu grade neke čudnovate bilaterale u kojima se na potpunom neslaganju o prošlosti gradi jednako čudnovata zajednička budućnost. Sada se vidi zašto ne možemo pisati povijest. Ako zanemarimo dnevnopolitička prepucavanja (od kojih koristi imaju samo nosači tinte i pera) i zabavljenost rezultatima anketa o tome tko će biti sljedeći izborni pobjednik, vidimo da prošlost nije ostala samo problemom pokojnih i pritvorenih, posebno ne ako te iste (što žive, što mrtve pripadnike političkog i vojnog vrha same države) proglase krivima za zločinački pothvat u ratu koji nije bio privatan, jer njihovu odgovornost (ako postoji) nisu tražili oni iz čijih su redova potekli (počevši od 2/3 birača).

Tijekom i nakon operacije "Oluja" i čitavo vrijeme na koje se odnosi Izmijenjena optuženica, Ante GOTOVINA je s drugima, uključujući Ivana ČERMAKA, Mladena MARKAČA i predsjednika Franju TUĐMANA, sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji zajednički cilj je bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem ili potpunim uništavanjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo ili spriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima.

Nije li apsurd strepiti od onih koje smo sami dozvali mijenjajući zbog njih čak i ustav? I što bismo mi sada htjeli? Da nas netko oslobodi grižnje savjesti što nismo osnovali vlastiti ad hoc sud za procesuiranje svih zločina (počevši kronološkim slijedom i bez iznimki) koji su počinjeni tijekom Domovinskoga rata i da dokažemo onima prekriženih ruku kako i nadalje mogu ostati u istoj pozi? Pa mi čak ne znamo naplatiti ni štetu, a političku odgovornost tražimo tek onda kada su prozvani subjekti marginalizirani ili blagopokojni. Mislite li da se zaista trebamo čuditi i načuđavati zašto smo u uvijek nekako u tuđoj nadležnosti i što naše "nije nam prihvatljivo" zvuči pomalo komično?

homoludens @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008

izvor: http://content.answers.com

Izuzetno je zanimljivo da je glavni poštar haškome tužiteljstvu izvjesni Savo Štrbac. Njegovi su  "dokazi" utkani u sadržaj optužnica protiv hrvatskih generala. I to bi još nekako prolazilo da dotični nije bio visokopozicioniran u nekadašnjoj paradržavi. Tko je taj dotični čija je misija Hrvatsku strpati u Haag, a u Hrvatskoj, ako već ne ide nova Krajina, proći će Z4 (u intervjuima eksplicitno iznosi uvjerenje o obnovi plana političke, ekonomske i kulturne ekonomije).
  • nekadašnji sudac okružnoga suda u Zadru, ministar u samoproglašenoj vladi SAO Krajine, tajnik zločinca Milana Babića i današnji direktor Dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas (knjige o zločinima Hrvata se izdaju uz potporu izvjesnoga Vlade Bjelopetrovića iz Chicaga te Crnogorsko-primorske mitropolije i mitropolita Amfilohija
  • osoba koju je ratni zločinac bez presude, Slobodan Milošević, ugostio nakon, po Veritasu, agresije nad Krajinom
  • osoba koja je iznosila lažne podatke o žrtvama, odnosno, žive proglašavala mrtvima (tako je mrtvima proglasio Bosiljku i Mirjanu Perić, a nakon što je otkriven falsifikat, brzo je popis prepravio novim dvjema žrtvama, Milošom Ćosićem i Jandrijom Šaretom.
  • mogući krivac (prema tvrdnji tjednika Nacional) za smrt pojedinih Srba
  • autor sintagme zločinački pothvat koja je ugrađena u haške optužnice
  •  osoba koja bi na haškoj optuženičkoj klupi rado vidjela Stjepana Mesića jer joj je, kako tvrdi, "rasturila Jugoslaviju"
O Veritasu
Na stranicama Veritasa, istina, ispisanima čudnom kombinacijom srpsko-hrvatsko-bošnjačkoga, stoji zanimljivo obrazloženje njegova osnutka:

(...)nevladina i nestranačka organizacija koju su krajem 1993. godine osnovali građani sa područja RSK. Do agresije sjedište organizacije je bilo u Kninu a od tada privremeno sjedište je u Beogradu (Dečanska 8/4). Neposredni povod za osnivanje VERITAS-a proizišao je iz diplomatskog, ekonomskog i medijskog rata svjetskih razmjera protiv srpskog naroda. (www.veritas.org.yu)

Također, na tim ćete stranicama teško naići na spomen RH, iako u doba kada Štrbac i kompanija, a nakon protjerivanja domicilnoga nesrpskog stanovništva, kontroliraju svoju paradržavicu, Hrvatska već postoji kao međunarodno priznati pravni subjekt.
  • prikupljanje dokumenata o progonima i stradanjima te uništenoj imovini lica srpske nacionalnosti na području bivše SRH i svih građana na području RSK u predratnom, ratnom i poratnom periodu
  • institucijama s ciljem suprostavljanja argumenata raznim konstrukcijama o "istini" na prostorima bivše SRH i pokretanja krivičnih postupaka protiv počinioca
  • ustanoviti sudbine svih Krajišnika koji u maju i avgustu 1995. godine nisu uspjeli izaći iz Krajine bilo da su živi ili mrtvi;
  • pružanje pravne pomoći Krajišnicima u vođenju postupaka oko nadoknade obeštećenja za tjelesna i duševna oštećenja te za oštećenu i uništenu imovinu.
 (www.veritas.org.yu)

Dakle, osobe koje su  stvorile paradržavu (a ona se može stvoriti samo nasilnim putem odnosno agresijom) tvrde da je nad istom  počinjena agresija. To je kao da lopov tuži policijsku postaju što su ga lišili slobode. Na pitanje je li ikada istraživao zločine nad Hrvatima (Štrbac je rođeni Benkovčanin i hrvatski državljanin), odgovara da nije razmišljao o tome, ali da isto tako nije inicirao suradnju s haškim istražiteljima, nego su oni došli k njemu tražeći podatke o zločinima nad Srbima. Da sam sebi skače u usta govori jedan drugi intervju:

Preko Veritasa haaškom Tužiteljstvu nudio sam dokaze o zlocinima koji su pocinjeni nad Srbima u Hrvatskoj. (http://www.croatianworldwideassociation.com)

Za sebe kaže da u ratu nije pucao, već samo popisivao, a ideju za popisivanje je dobio nakon Tuđmanove knige Bespuća povijesne zbiljnosti u kojoj se tvrdilo da je u Jasenovcu stradalo 30.000, a u školi je učio da ih je ipak bilo 700.000. O Mesiću i Gotovini ne misli ništa loše:

Nemam ja ni za Mesića ni za Gotovinu podataka da su oni ubili bilo koga. Ali po zapovjednoj odgovornosti, po kojoj odgovaraju svi, mora i Mesić na sud. Kao što je Biljana Plavšić došla u Haag. Mesić je imao gomilu funkcija s kojih je izravno utjecao na događaje - od tajnika HDZ-a do predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije. (Globus, Karmela Devčić, Haški dojavnik iz srpske krajine).

Veritasove publikacije inače imaju zanimljive naslove:
  • Mljevački plato - jun 1992, Žrtve agresije Hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, Mljevački plato, jun 1992.
  • Ravni Kotari Maslenica - januar 1993, Žrtve agresije Hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, Ravni Kotari - Maslenica 1993
  • Krvavi septembar u Lici - 1993 uz izjavu generala Jacques Cottea datiranu 19.rujna 1993.: Nisam našao znakove života, ni ljudi, ni životinja u nekoliko sela kroz koja smo prošli. Razaranje je potpuno sistematsko i namjerno.
  • Srpska zapadna Slavonija - maj 1995, Žrtve agresije Hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, Zapadna Slavonija (Bljesak) - maj 1995
  • Srpska Krajina  - avgust 1995, Žrtve agresije Hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, sjeverna Dalmacija, Lika, Banija i Kordun (Oluja9 - avgust 1995
Štrpčeva popikavanja
No, koliko je Štrbac precizan govori i sljedeći ili-ili odgovor novinarki Globusa u istome intervjuu:

Nedavno su me pitali imam li svjedoke koji će potvrditi da je Gotovina nekoga ubio. Nemam. Ali on je bio zapovjednik i zapovjedna odgovornost... Ili je naređivao, ili nije sprečavao, ili nije kažnjavao, to je njegova odgovornost.

Također, koliko je Štrbac kompetentan drugome krojiti optužnice, a po svemu sudeći i pravdu, govori i njegovo sljedeće posrtanje:

Štrbac je izvijestio članove Međunarodne komisije da se na otoku Oboljanu kod Šibenika nalazi koncentracijski logor u kojem je zatočeno oko 500 Srba. A u to su vrijeme na otoku Oboljanu bile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, većinom Bošnjaci, što je i utvrdio Međunarodni Crveni križ i komisija UN-a. (Nacional, Dragan Đurić, 19. 04. 2005.)

Dakako, i to nije sve. Osim neistraženog sudioništa u prometnoj nesreći (navodno je 1994. službenim automobilom izazvao prometnu nesreću u kojoj je poginuo prometni policajac Gojko Gladović, a smatra se da tada nije odgovarao zbog svog visokog položaja u vladi tzv. RSK) jednako sumnjivo ostaje i sljedeće:

Još nije rasvijetljena ni uloga Save Štrpca u pogibiji zatočenog Josipa Marinovića sredinom 1992. Štrbac je tada zajedno s odvjetnikom Radomirom Kužetom iz kninskog zatvora izveo pretučenog Marinovića da bi ga 10 kilometara dalje ostavili na cesti da se sam snalazi. Marinović je nekoliko dana poslije pronađen mrtav uz neku ogradu. U svakom slučaju, prema rezultatima hrvatske istrage, Štrpcu nisu bila nepoznata zlostavljanja u kninskom zatvoru na koja se nikada nije ni osvrnuo.(Nacional, Dragan Đurić, 19. 04. 2005.)

Dakle, ova persona koja bi trebala biti predmetom haške istrage, suradnik je istražnoga tima Haškoga tužiteljstva. Ostaje nejasno tko se tu kome ruga. Još je manje jasno kako je taj čovjek tako visoko primaknuo stolac Carli del Ponte. Netko tko je bio, čak i nebitno na koji način, dijelom terorističkoga plana i skupine predstavlja veliku logističku pomoć onima koji strepe od terorizma. Taj netko kome je 2000. godine sam Graham Thomas Blewitt (zamjenik glavne tužiteljice Haškoga suda) poslao pismo zahvale zbog dotadašnje suradnje. Zanimljivo je kako je Blewitt odgovorio na pitanje o izvorima:

O tome od koga će Tužilaštvo dobivati informacije sigurno ne odlučuje hrvatska Vlada. Prioritet dajem odnosima s  Vladom, ali  nemojte očekivati da zbog toga ignoriramo odnose s drugim relevantnim izvorima.

Nejasno je spada li u te relevantne izvore i Savo Štrbac, bivši i, ništa manje bitno, abolirani dužnosnik u vladi paradržave, zločinačke tvorevine RSK.

Savo Štrbac je u tzv. SAO Krajini 1991. postao načelnik za obavještajneposlove pri ratnom štabu teritorijalne obrane Benkovac jer je imao staž rezervnog oficira. Odlukom Županijskoga suda u Zadru 2002. godine, Savo Štrbac se pridružio nizu aboliranih Srba čiji su ratni zločini preimenovani u oružanu pobunu. (tportal.hr)

Bome smo si s ovakvima aboliranima osigurali dobru i sigurnu budućnost, hrvatske generale u Haag, Domovinski rat na stup srama, a Štrpca i kompaniju u pravednike. Postoji li na ovome svijetu netko tko se može pohvaliti nečime imalo sličnim? Inače, nevjernih Toma poradi, da je abolicija obuhvatila samo balvanaše koji se nisu makli dalje od debla, onda se zločinci poput kapetana Dragana ne bi provukli pa danas ne bismo imali pravnih muka oko njegova izručenja, ali kako je priznao i sam Vladimir Šeks, to se tada moralo tako. Bilo bi lijepo kada bi si takve uzeli Englezi (uz posebni osvrt na njihovo ponašanje prema sumnjivcima pod nazivom "deset metaka u ime mira") ili Španjolci pa da promijene mišljenje o tome kako je terorizam neprihvatljiv osim na Balkanu jer "tu sme svako svakog da bije". Dakako, Savi Štrpcu uopće nije neugodno imati domovnicu države koju ne priznaje:

Domovnicu sam dobio preko svog opunomoćenika u Benkovcu, što je moje gradansko pravo, nisam ja stavio šahovnicu na nju... Ako s jugoslavenskom putovnicom ne budem mogao nigdje putovati, tražit cu i hrvatsku putovnicu. To sam pravo stekao rodenjem, a ne prema političkom uvjerenju. (www.croatianworldwideassociation.com)

Žarko Puhovski smatra da Štrbac za Haag više nema prijašnju važnost i da isti više ne koristi njegove usluge, napominjući kako su negovi podaci netočni. Međutim, upravo je Štrbac u ekskluzivnom intervjuu Novoj TV kazao nešto što pokazuje da, ako Haag više i ne treba Štrpca i negove usluge, i bez Štrpca laž ostaje gotovo kanonizirana.

Točno je. Ja vidim u tim optužnicama moje rečenice. To dokazuje da sam u pravu, pa nisu ovi u Haagu glupi, rekao je Štrbac u ekskluzivnom intervjuu za Novu TV.

Ipak, Puhovski je rekao nešto krucijalno za Štrpca:

On nema snage osuditi zločin koji je u temeljima tvorevine kakva je bila RSK, koje je on bio dužnosnik, pa zato nema moralno pravo ovako nastupati.

U prilogu tome treba dodati i da je tijekom svoje karijere u SAO Krajini Savo Štrbac bio voditelj komisije za razmjenu zarobljenika,  da je 26. svibnja 1993. potpisao zahtjev za registraciju "srpske opštine Zadar", a 16. siječnja 1995. zahtjev za dodjelu ratnoga plijena na korištenje. Savo Štrbac možda i nije počinio ratni zločin, ali je bio na strani planirana zločina pa bi bilo zgodnije da je sintagmu zločinačkoga pothvata pripisao svojim štabu. Ako i zaboravimo njega i poslušamo Ivu Josipovića da se radi o nebitnoj personi kojoj se u hrvatskoj javnosti pridaje previše pozornosti, ostaje činjenica da je Savo Štrbac ostavio trajni trag u haškim optužnicama, a to nipošto nije mala stvar. Ako i želimo zaboraviti balvane, ostaje najveći - onaj Štrpčevih laži. Danas Štrbac, sutra neki drugi harlekin koji je dim iz kninske tvornice vijaka proglasio prekomjernim granatiranjem Knina.


Izvori:
www.veritas.org.yu
www.globus.com.hr
http://www.croatianworldwideassociation.com
www.nacional.hr
homoludens @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, siječanj 4, 2008
Već mjesecima traje pravna bitka da se generala Gotovinu pusti da se brani sa slobode i haško odbijanje zasigurno ljuti kako obranu, tako i mnoge u Hrvatskoj. No zašto bi Haški tribunal činio ono što hrvatsko pravosuđe ne čini u slučaju Glavaša? Zašto bi trebao imati "milosti", dok se drugog pritvorenika ostavlja bez obzira na njegovo krajnje zabrinjavajuće zdravstveno stanje. I dok se ovdje mudruje o tome koliko se zatvorenik sam doveo do ruba života, istodobno se zahtijeva da se jednom bjeguncu od zakona omogući obrana sa slobode, čak i da se započne sa suđenjem u što kraćem roku, a istodobno se u Hrvatskoj to onemogućava osobi koja se dobrovoljno predala i koja je u pritvoru dulje od 200 dana. I nakon svega, kada se mislilo da nema novih nastavaka, eto slučaja Kuda idu divlje svinje. Toliko o ispunjavanju prihvaćenih obveza, toliko o dosljednosti, toliko  o  opravdanosti zahtjeva da  Haški tribunal  bude ono što mi nismo. Jer ovdje nije pitanje Gotovine, Glavaša ili Čermaka, pitanje je principa i pomiješanih lončića koji zvone li zvone.

Znamo li mi uopće što želimo i znamo li se ponašati u skladu s time što želimo?
homoludens @ 15:18 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.