O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
petak, studeni 29, 2013


Odjenut ću svoje najbolje odijelo, kao da idem na proštenje. Posebnu kravatu i brušene cipele koje rijetko izvlačim iz ormara. Srknut ću nerazbuđenu pjenu s prve kave i poteći plebiscitu u susret. Na Dan čovječji bit ću gospodin od glave do pete kada već Gospodinu ne daju oduška na dan sedmi. Ostat ću dosljedan sebi i drugima, premda slutim da me već čeka vijenac gubitnika. O, ironije li, u boju bez pobjednika narod gubi od naroda.
Moja odluka počiva na uvjerenju da se ovim svenarodnim veseljem ne štite brak, djeca, društvo ili tradicija: brak se štiti vjernošću, djecu odgojem, društvo tolerancijom, a tradiciju razumijevanjem. Onaj tko ne umije biti vjeran, zaobiđen je odgojen, nije naučio biti tolerantan i ne razumije što štuje, nije dostojan borbe koju bije.

Oni koji se toliko strasno trude zaštititi brak, prvi bi ustali protiv zakonskoga ograničenja ili zabrane njegova razvrgnuća iako im je to jedini i pravi neprijatelj. I bili bi u pravu da je to napad na njihovu slobodu - slobodu barbara da unište vlastiti hram. Tko sam ja da ih zaustavljam, ali tko su oni da sprečavaju gradnju tuđih hramova?

Oni koji se toliko kunu u dobrobit djece, dugo bi promišljali bi li posvojili "tuđe" dijete. Jer tuđe je dijete kao mačak u vreći. Ta tko zna u koga se uvrglo i nije li mu život udahnuo sam Nečastivi. I bili bi u pravu: tko zna kakav to delikvent s licem anđela sniva u kolijevci. Jer buduće nobelovce nitko lud ne bi ostavio pred tuđim vratima. Što da im na to kažu oni koje nitko (čak ni najgorljiviji zaštitnici heterosvetosti) ne želi posvojiti?

Oni koji se smatraju spasiteljima društva, istodobno mu otkidaju od usta kako bi brendirali svoj hram kojega se ne ustručavaju zapustiti ili srušiti. Ali čuvanje olupine nije isto što i čuvanje blaga - nikakvo je glancanje neće učiniti vrijednom imanja (a žele nam je čak i prodati). Za što su ili protiv koga ti samounajmljeni čuvari i zašto su među njima najglasniji oni čiji je mikrokozmos već odavno u ruševinama?

Oni koji se grčevito drže tradicije, obično znaju i uzimaju od nje samo ono što im odgovara. Na tom mitu, čije su glavne dijelove prečuli, grade spomenik svome uvjerenju. Među njima prednjače one za koje je sudbonosno Da! bilo najpogubnije (one koje su oduvijek "nešto drugo": potplaćene na temelju kromosoma, ostavljene kao istrošena roba, silovane pod izlikom bračne dužnosti, ubijane na temelju nedokazane jalovosti). One su danas u prvim redovima, čvrsti se držeći rešetki svog zlatnog kaveza, uvjerene da imaju potporu s nebesa (premda je nemaju ni one prve do sebe).

*  *  *

Odjenut ću svoje najbolje odijelo, kao da idem na proštenje. Posebnu kravatu i brušene cipele koje rijetko izvlačim iz ormara. Srknut ću nerazbuđenu pjenu s prve kave i poteći plebiscitu u susret. I ponijet ću svoje najdraže pero, kao da ponovno krećem u školarce. Ali u većim cipelama i s većom odgovornošću doći ću pred razred.

Vidimo se na listiću!


Preporučujem pročitati i:
U ime (svih) obitelji
I ja sam bio faza (iliti Što vjera ima s tim?)

 

Ukoliko članak prenosite u cijelosti (ili tek dio članka), molimo da prethodno obavezno kontaktirate autora.

homoludens @ 14:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 11, 2013



Nikada nisam vjerovao u anđele, barem ne onako kako ih konstruira teološki diskurs, a isti sam nepovjerljivi odnos izgradio sa svim ostalim izrazima nadnaravnosti. Držao sam se po strani smatrajući kako je i ovo skromno ljudsko odijelo koje me nosi - precijenjeno, jer u svakom času mogu od mene zatražiti da ga vratim. Kao da bih uopće žalio zbog toga.
U toj velikoj posudionici života bdio sam nad otkucajima svojih beskrilnih anđela. Uvijek bih govorio kako imam idealan tim: dva nestašna dječaka i dvije samozatajne djevojčice. I kada bi me onako blesasto priupitali koga od njih najviše volim, rekao bih kako ne mogu ljubavi određivati udjele. Nije bilo dragog, dražeg ili najdražeg anđela, samo anđela koji su me u bljutavosti svakodnevice vraćali na postaje na koje bih u žurbi zaboravio sići. Uvijek bi me dočekali kao da su nas razdvojili eoni i jedino sam te trenutke smatrao životom, a sve ostale tek pukim preživljavanjem. Ali danima, kojima više ne bilježim izlaske i zalaske, na postaji me više ne dočekuje jedan od mojih anđela. Branim se muklošću pred ostalim izgubljenim otkucajima kojima nedostaje onaj posljednji. Taman da dovrši simfoniju. Ni nakon tolika mnoštva udisaja još uvijek se ne umijem nositi s bolnim izdisajima. Život me tomu nimalo nije podučio (ni meni nije uručio upute, a kao da jedva dočeka da mi uruči otkaz) i sva me moja prijašnja iskustva gubitka nimalo ne uspijevaju zaštititi od očaja vlastite tragedije. Jer kamo god da sklonim svoj tupi pogled, optužujući ga probode neko od bezbroj pitanja: Jesam li reagirao sa zakašnjenjem? Jesam li još nešto mogao poduzeti? Jesam li trebao potražiti drugo mišljenje? Jesam li previše bio zaokupljen sobom i svojim poslom? Ni sada, nakon svih tih silnih dana bez prisebnosti, ne znam jesam li mogao nekako spriječiti pogibeljnost dječje radoznalosti i bih li se ponovno mogao nositi s nemoći medicine da postavi jasnu dijagnozu i prihvatiti kako je nakon obećanja o oporavku gotovo zlurado demantira smrt. Vraćajući se kući razmišljao sam koliko se malo zna o nerijetkim neuspjesima (osim ako se radi o nekome iz naše blizine), a koliko se nameću i preuveličavaju sporadični uspjesi. Kao da nema osjećaja odgovornosti, općenito poduke iz ljudskosti, za one koje je prekrila trava - ljudskim nehajem ili neznanjem. Zar je uopće bitno na koji je način život skršen kada na drugoj strani umukne barem formalni izraz žaljenja uslijed kojega ne biste osjećali da vas tretiraju kao da ste donijeli cipele na popravak? Dajem ovaj upit na razmišljanje svima kojima su njihove plaće preniske (Ljudskost ne košta, a kamoli da je skupa, zar ne?) jer "mnogo rade" i "jako su obrazovani".
Proganjaju me sva platna čije sam okvire tek usput okrznuo, sve radosti koje sam podcijenio, sve predahe koje sam potratio i ono zadnje prevareno doviđenja koje je postalo izdajničko zbogom. Kažu da život ide dalje, ali osjećam kako to čini bez mene: da juri bez predaha dok ja još tražim svoj izgubljeni dah u obavijesti kako anđela više nema. Nisam potražio pomoć za svoje duševno uganuće, jer mi je još uvijek jednako mučno suočiti se sa svijetom kao i sa samime sobom. Tko zna, možda se nikada više nećemo susresti bez osjećaja otuđenosti i krivnje.
Zaobišao sam udžbenike, vodiče i molitvenike jer slova nude tek normirani smiraj, a još jedno umivanje lažima, da bi maska bolje pristajala, teško da bih podnio. Propustio sam sve manje ili više beznačajne vijesti kojima se, kao neko divlje odlagalište, zatrpava sadašnjost. Kao iz druge galaksije činile su mi se vijesti o crnim torbama, još crnjim pločama i avetima iz prošlih ratova o kojima znamo uglavnom iz druge ruke, a kojima smo kontaminirali gotovo sav javni prostor pa se onaj privatni počeo činiti sekundarnim, gotovo osipati. Živimo li još uvijek svoje živote? Zaobišao sam ih poput kamena na cesti dok sam u svojim njedrima teglio onaj najveći, uzdajući se da će vrijeme pokositi sav taj očaj, jer ljudi uglavnom nude radoznalost nakon koje, čim je zadovolje, bezobzirno nestaju u divljini. A kamo da ja nestanem?

homoludens @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, veljača 25, 2012



Djeca su oduvijek bila moja omiljena tema, posebice ako je to značilo virtualno opaliti po turu njihove stvoritelje koji su dali malo previše oduška svom ulaštenom autoritetu (i ovoga puta podsjećam na svjetske statistike o svakom trećem zlostavljanom djetetu). Ne zasluživši ničim posebnim svoje ovlasti, počeli su svojatati meso, kosti i dušu onih koje su, uglavnom nehotice, stvorili, dočim su bezvoljnost svoje odgovornosti prebacili na Onoga u čiju se volju ni mrtav ne sumnja. Sebi su pak postavili temelje za neka buduća poprsja (u slučaju da se njihova kreacija uzdigne iznad njih samih) i odmaglili u život.
Iako osobno nesklon autoritetima i posve nemilosrdan prema stvoriteljima stvoritelja (što se, s manje ili više pogrešaka u zapisu, umnažaju na toj beskonačnoj traci života), ne smatram se ni sljedbenikom onih inicijativa što teže utopističkim formama kao što su pravo embrija i dostojanstvo čovjeka od začeća do prirodne smrti (zanimljivo je pratiti korelaciju razine dostojanstva i količine novca). Rezolutnost stava kako "mi znamo kada počinje život jedinstvenih i neponovljivih bića" i pripadajuća misija spašavanja tih bića od "barbarskog skladištenja u zamrzivaču" možda su zgodna sličica za neku prošlu epohu u kojoj se više očekivalo od nadnaravnih subjekata. Danas, kada se uglavnom oslanjamo na sebe i kada smo više svjesni svoje običnosti i ograničenosti, ti prijekori, s ciljem da pravo osobe okuju pravima jedne razvojne faze za koju nema nimalo jamstva da će ikada iz nje izaći, gotovo da zvuče neozbiljno (jednako kao i svaka kolektivizacija individualne svijesti). Zagovornici dostojanstva jedne razvojne faze žele da sve  na ovome svijetu (ali ipak samo ljudsko) ima izbor, počevši od faze zvane embrij. Bdijući nad time da tako nesamostalna samostalno preda štafetu narednim fazama, bit će zaustavljena na granici novoga svijeta: onoga u kojemu će kao jedinstveno i neponovljivo biće početi živjeti tuđe izbore i opredjeljenja. U konačnici, i zablude. Posljedice takvih utjecaja ispaštat će, dakako, samo (kada će po prvi puta suočiti s vlastitom voljom). U Mišni (temelj literature židovskog prava) stoji jedna zanimljiva tvrdnja:

Mimo svoje volje si začet, mimo svoje volje si rođen, mimo svoje volje živiš i mimo svoje volje umireš. (M Avot 4,22)

Svojedobno sam pisao o tome kako je roditeljstvo tek ljudski potencijal, a ne pravo koje se mora ostvariti pod svaku cijenu. Tada sam se osvrnuo na zanimljivu činjenicu da ovakve teme mobiliziraju čuvstva vjernika zgroženih što se netko igra Svevišnjega (nikada nisam dobio odgovor zašto takvo mišljenje ne vrijedi u slučaju spašavanja i održavanju na životu već otpisanih koje bi prirodna selekcija, s pravom višim od ljudskoga, eliminirala bez imalo milosti). I nadalje mislim da prirodu ne treba tjerati ni na što i volio bih da ljudi uvijek percipiraju čin roditeljstva kao univerzalan čin odgovornosti, brige i ljubavi za drugo biće, a ne samo za ono određeno koje "mora imati nešto moje, biti dio mene" (Pitat ću se kojeg to mene: kopiju kopija distribuiranu u određenoj sekvenci vremena koje realno ne postoji?). Međutim, kada bih bio zakonodavac zasigurno se ne bih povodio za svojim moralnim principima, kao što ni kao domaćin ne primoravam svoga gosta da se za trpezom odrekne svojih uvjerenja, nego mu pripremim gozbu koje ta uvjerenja poštuje. Kada bi poštovao moje odabire, smatrao bih ga čovjekom bez samopoštovanja, kopijom nevrijednom daljnjeg umnažanja, jer čovjek bez stava tek prazna je knjiga koja služi samo polici, a s policom je nemoguće suvislo komunicirati. Pokušajte, ako mi ne vjerujete!
Svojim stavovima usprkos, posve razumijem svoje prijatelje koji godinama pokušavaju dobiti potomke i rekao sam im da su za to vrijeme, uz te silne pokušaje, mogli usrećiti neko nezbrinuto dijete, no ta im se opcija i nije nekako svidjela. Izgledalo je kao da sam im ponudio rabljeni automobil, dok oni žude za novim modelom koji si još dugo neće moći priuštiti. Svjestan sam da je pomalo nezahvalno uspoređivati ljude i automobile, no ovdje je naglasak na njihovoj žudnji, a ne na subjektu, odnosno objektu. To sam im ponudio poučen iskustvom skladne koegzistencije s krvno nesrodnim bratom. Sada takvu opciju promoviraju oni koji tvrde da treba prihvatiti vlastitu sudbinu i utjehu pronaći u molitvi (kao da je svijet počeo s njihovim konceptom vjere i morala). Odjednom su sljedbenici onih, koji su u svoje vrijeme najglasnije ustali protiv života koji je težio napretku (i prijetio zadrtosti svojih suvremenika), postali svjesni siročadi i opasnosti koju znanost može prirediti svijetu (iako im ova nije mrska kada treba zadovoljiti njihov ljudski komoditet). Vole se hvalisati statistikom ("većina smo"), iz nje crpe argumente kako je i njihov glas važan ("dio smo društva"), pa čak i u temama koje se njih nikako ne tiču (jer su iza ključanice), ali si ipak uzimaju ekskluzivno pravo na apsolutnu istinu o početku ljudskoga života. Onaj tko se s time ne slaže, prema njihovu, protiv je života.

Život zapravo ne počinje s oplođenom jajnom stanicom, kao što se to često čuje, jer su i spermiji i jajašca također živi. Čovječji embrij je tek potencijalno čovjek, jer tek njegovi geni omogućuju na kraju njegov postanak, ako će imati uvjeta za daljnji razvoj. Embrij čovjeka najduže zadržava sličnost sa zamecima antropomorfnih majmuna, a ona postoji i kod primjeraka u prvo vrijeme poslije rođenja. (dr. sc. Tvrtko Švob, humani genetičar)

Glasno razmišljam: zametak kao potencijalni čovjek nije nikakva filozofija, njegov će put do postanka čovjeka (rođenjem) biti dugačak i neizvjestan. Nastanak tog potencijalnog čovjeka može biti iniciran planski ili neplanski, ali konačni je rezultat produkt slučajnosti baš zbog toga što se ne može predvidjeti koji će od mnoštva nositelja genetskoga koda dobiti priliku oblikovati se u čovjeka. Možda sam kratkovidan, ali ovdje ne vidim mjesta religizaciji, a vjernici će uvijek ionako postupati u skladu sa svojim uvjerenjima (ipak, pitajte ih što misle o legalizaciji prostitucije, koliko se drže posta i nemrsa, kako se odnose prema invalidima i bolesnima, i sl.).

Sa stajališta prava, medicine znanosti i religije, postoje različiti stavovi o početku života. Razlog možda leži u činjenici da je pojam života teško definirati. Ako pođemo od pretpostavke da je život posljedica kontinuiteta od samog nastanka, tada spajanje jajne stanice i spermija predstavlja nastavak tog kontinuiteta. Iako zigota (oplođena jajna stanica) nije individua, jer nema svojstva koja inače pripisujemo ljudima, ona predstavlja osnovu iz koje će nastati višestanično biće. Možda je važnije pitanje kad počinje osobnost ili pak pri čemu osobnost smatramo cjelinom sa svim što određenu individuu čini drugačijom od druge. Rekao sam da zigota prolazi seriju dioba dok se pokreće prema maternici gdje će se ugnijezditi i započeti vrlo važan »hormonski dijalog« s majkom. Čak dvije trećine tih stanica u nakupini ne uspijevaju se ugnijezditi već propadaju. To je rezultat procesa »kontrole kvalitete« u kojoj se osigurava preživljavanje samo najboljih, tj. onih koje imaju najviše šansâ za preživljavanje. Neki znanstvenici iz toga izvlače zaključak da sve što egzistira prije implantacije ne bi trebalo smatrati embrijem već »mogućim embrijem« ili preembrijem. Jedino nakon implantacije genetski potencijal embrija postaje realnost te stječe sposobnost razvoja u ljudsko biće. Upravo se iz tog razloga u nekim zemljama istraživanja dopuštaju sve do 14. dana starosti preembrija, i to pod striktnim uvjetima. Pojam preembrija nije posve prihvaćen i mnogi ga osporavaju. (dr. sc. Krešimir Pavelić, prof, predstojnik Zavoda za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković)

Pisao sam jednom davno i pišem opet: opasno je baciti prvi kamen neovisno o tome u ime kojih ga se uvjerenja laća pojedinac ili skupina. Proglašavanje vlastite volje Voljom (onom koju ne možemo protumačiti, a kamoli zauzdati) iskaz je krajnje neozbiljnosti i pridavanja si nepostojećeg značaja. S druge strane, neumjesno je nazivati se vjernikom, a istodobno manipulirati strahom ("bit ćete kažnjeni"), iskrivljavati činjenice ("ubijaju djecu i zamrzivaču") i nametati krivnju ("podržavajući ubojice i vi ste ubojice"). Međutim, ovdje nema mjesta prijetnjama ni povodljivosti, nego samo razumu i razumijevanju: oni ne smiju biti plod tuđeg razmišljanja i utjecaja. Zato, uostalom, imamo glavu, a ne krošnju (barem ne onakvu u koju smo nekoć smjestili svoje poganske bogove).

Ukoliko članak prenosite u cijelosti (ili tek dio članka), molimo da prethodno obavezno kontaktirate autora.

homoludens @ 18:53 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 19, 2011


Zagrepčanka D. I. dva je dana provela razdvojena od svog novorođenčeta koje je prema svojoj želji, prije samo pet dana, odlučila roditi kod kuće. Naime, nakon što je odbila ginekološki pregled u KBC-u Sestara milosrdnica, liječnici su, prema zakonskoj regulativi, pozvali policiju i socijalnu službu kako bi utvrdili majčinstvo. Time je ponovo aktualiziran problem žena u Hrvatskoj koje se odluče iskoristiti svoje ljudsko pravo na to gdje će i na koji način na svijet donijeti svoje novorođenče. Te se majke, zbog nedostataka zakonske regulative, često susreću s velikim neugodnostima pri upisu djeteta u Matičnu knjigu ili pronalaskom pedijatra ili ginekologa. No, s druge strane, otvara se i pitanje nerođena djeteta i njegova prava da se rodi u bolnici u sterilnim uvjetima i svim drugim blagodatima moderne medicine. (Večernji list, 9. kolovoza 2011.)

Prije deset sam dana zapazio tekst (čiji vam paragraf prenosim) o ženi koja je rodila kod kuće (jer to je bila njena, majčina, želja). S obzirom kako vjerujem da je ljubav majke iskrenija i dublja od brige države (posebno kada vidim što se događa s tim mladim bićima nakon što uđu u sustav obrazovanja, odnosno na tržište rada, gdje su danas najugroženija skupina diljem Europe), ne sumnjam da je ova majka bila upravljana pozitivnim motivima i da ona na taj način nipošto nije mogla kršiti prava onoga komu ih je, rođenjem, dala (ne Bog, ne država, nego majka; oprostit ćete mi što sam u drugi plan zametnuo ulogu oca). Naprotiv, to čini ona kojoj se događa da zlostavljano dijete, pozivajući se na zakon i civilizacijske dosege, dolazi u napast vratiti je njezinu zlostavljaču

Oslobođenjem oca više nema razloga da se djevojčica ne vrati u svoju biološku obitelj, iz koje je 2006. izdvojena zbog sumnje na seksualno zlostavljanje. Ovog mjeseca istječe odluka o njezinu smještaju kod udomitelja. Njezino pismo za sud i pravo potpuno je nebitno, jer je njezin otac oslobođen i ne može biti dvaput suđen za isto djelo. (T-portal, 7. veljače 2010.)

Povrh toga, predstavljati bolnice kao idilična mjesta na kojima možete pokupiti samo previše zdravlja ("jer neuspjehe pokriva trava" kako je mudro ustvrdio legendarni Vanja Drach u Tanhoferovu H8) i više je nego tragikomična (New 'superbug' found in UK hospitals), jer često svjedočimo lošim uvjetima u pojedinim bolnicama (ne tako davno smo imali prilike čitati o urušavanju stropa u jednom rodilištu, pa zatim kako na jednom zaraznom odjelu iz zidova rastu gljive; o ručnicima i toaletnom papiru ne bih odmatao riječi), a nije zanemariva ni neljubaznost osoblja (zbog kojega sam i sam utekao privatnom sektoru, jer mi je više žao sebe nego novca, ma koliko krvavo došao do njega).

Dvoje djece rodila sam kod kuće jer sam nakon prvog porođaja u bolnici bila zgranuta odnosom osoblja prema rodiljama – otkrila je Zagrepčanka Barbara Trbojević (35). Priznaje da je za oba poroda kod kuće primalju koja će joj pomoći pronašla na crnom tržištu, no to je nije spriječilo u namjeri. (Večernji list)
Rađala sam 12 sati. Maleckom je to bilo previše i nije uspio, počela je svoju tužnu priču Ivona Strnić (24) iz Karlovca. Nema nikakvu uspomenu na svog sina, a slomljena nakon tragičnog poroda, jedva je pohvatala konce života. Ona priča priču tisuća majki koje su spletom tužnih okolnosti rodile mrtvo dijete. Za njih zdravstveni sustav nema odgovor. Nakon poroda najčešće ih smještaju u istu sobu s majkama čija djeca dolaze na dojenje, za njih u bolnicama gotovo nitko nema riječi utjehe, a rijetka su rodilišta u kojima s njima nakon tragedije razgovara psihijatar ili psiholog. Osim toga, nakon izlaska iz bolnice čeka ih birokracija. (24sata, 20. lipnja 2011.)
Nesretni je otac Robert Ivankić, ni ne slutivši da mu je supruga u opasnosti, nakon brojnih telefonskih poziva upućenih bolnici, pri čemu je konstantno nailazio na neuljudno spuštanje slušalice, o smrti supruge saznao tek idući dan. Tijelo djeteta za ukop dobio je tek nakon četiri mjeseca. (Index, 21. srpnja 2007.)

Prema Ustavu (članak 21.) "svako ljudsko biće ima pravo na život" (članak 60. Obiteljskog zakona kaže i ovo "Priznanje očinstva začetog a još nerođenog djeteta, proizvodi pravni učinak ako se dijete rodi živo"). S obzirom na to da je pobačaj zakonom dozvoljena radnja (dakako, uz mnoštvo ograničenja, jer zakon tomu i služi), čovjek očito postaje ljudskim bićem tek činom rođenja (jer sigurno je sigurno). Kako ta prava ne mogu početi prije nego što taj netko ne proviri glavu (ili noge) i pozdravi svijet svojim šokantnim vriskom, očito je da se majčina odluka mora početi primjenjivati prije nego što će ova vrištalica postati čovjekom (jer čovjek se, u konačnici i fizička osoba, postaje rođenjem). Znate, ovo pravno natezanje zvuči kao kažnjavanje ne-vozača za ugrožavanje prometa, a koji je sjeo u vozilo da bi se - odmarao u garaži.
I što čeka tu našu vrištalicu prije završna čina?Jamstvo da će se roditi živo i zdravo samo zato što je rođeno u bolnici?

Umirovljeni liječnik iz Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, Nikola Ljubojević, u srijedu je na Općinskom kaznenom sudu proglašen krivim za smrt rodilje Mirele L. koja je uslijed teškog krvarenja preminula 29. rujna 1995. godine nakon što je rodila tri djevojčice, a osuđen je na uvjetnu kaznu od godinu i šest mjeseci uz petogodišnji rok kušnje. Rodilja Mirela L. carskim je rezom rodila tri djevojčice 28. rujna 1995., a nakon carskog reza počela je obilno krvariti jer joj je liječnik J. Đ. tijekom operacije prerezao žilu. Unatoč tome, osuđeni liječnik nije naredio provođenje dodatnih pretraga i operaciju, već ju je u takvom stanju prepustio medicinskim sestrama na Odjelu intenzivne skrbi. (Jutarnji list, 22. listopada 2008.)
Poznati hrvatski ginekolog Asim Kurjak osuđen je jučer na osam mjeseci zatvora zbog svjesnog zataškavanja liječničke pogreške zbog koje je 21. siječnja 2002. u Bolnici “Sv. Duh” u Zagrebu umrla rodilja Dragica Ivankić. Sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Iva Nikšić utvrdila je da je Kurjak počinio kazneno djelo pomoći počinitelju kaznenog djela nakon počinjenja jer je svjesno obmanuo pravosuđe potpisavši nalaz s lažnim uzrokom smrti rodilje, i to bez obdukcijskog nalaza. (Nataša Škaričić, Slobodna Dalmacija, 22. prosinca 2007.)

Primijetite ovdje jedan zanimljivi detalj: primalji, koja je Zagrepčanki s početka priče pomogla na svijet donijeti zdravo ljudsko biće (ne opstaje li svijet, na kraju krajeva i država, na takvima?), vjerojatno slijedi otkaz (drugi put će znati da "takav porođaj prema najnovijim podacima, nosi povećan rizik za zdravlje majke i djeteta", iako već i jedan zaraženi unese paniku u rodilište), dok se liječnici, proglašeni odgovornima za smrt rodilje/djeteta provlače kroz ušicu igle (uvjetne kazne, zastare).
Moja je baka rođena kod kuće, bez tzv. blagodati suvremene medicine, i to okrenuta na zadak (danas se kod takvih slučajeva daje prednost carskome rezu, no tadašnja je babica očito dobro obavila posao i bez te razvikane metode koju se danas traži i kada ova nije nužna). Sama će kasnije postati majkom osmero djece od koje je jednom, tijekom porođaja u blagodati, iščašen kuk (događa se, zar ne?), pa je barem postalo poznato po šepanju. Da se razumijemo, nipošto nisam za opciju da se rodilišta presele u kuće i stanove, ali izbor majke da svoje čedo donese na svijet u uvjetima (u prostoru i među ljudima) koje ona želi, mora biti neotuđivo pravo. To nije povratak u prošla stoljeća, jer po pitanju svoje prirode (ne tehnologije iza koje se skrivamo), naši se dolasci i odlasci (rađanje i smrt) odvijaju (i svode) na jednako dosadan arhaičan način. Osim toga, volih bih da netko napokon provede istraživanje (da postoje točni podaci) o tome koliko je majki, nakon uredne trudnoće, na svijet donijelo bolesno/mrtvo dijete (zbog liječničke pogreške), pa da prestanemo mitologizirati pojedina zvanja i ustanove. Ako zaista žele zaštititi djecu, ne misle li Oci da imaju posla negdje drugdje?

Zbog neplaćenog računa za uslugu interneta iz 2008. godine, Splićanki Ivani Vušković (28) prije pet mjeseci stigla je ovrha. S obzirom da dugovanje zbilja postoji, to ne bi bio nikakav problem da joj ovrhom nisu prvo sjeli na porodiljnu naknadu, a zatim i na naknadu za nezaposlene, dakle, primanja koja su zakonom izuzeta od ovrhe! (Danas.hr, 13. svibnja 2011.)
Iako predmet ovrhe ne mogu biti naknade za nezaposlene, dječji doplaci, mirovine, zbog rupe u sustavu sve je više primjera o zapljeni tih sredstava. Riječanki, majci djeteta s posebnim potrebama, HZZO je ovrhom 'sjeo' na dječji doplatak i naknadu za nezaposlene – jedine prihode. Konkretno, Riječanka je jedno vrijeme primala naknadu od HZZO-a. Budući da je u međuvremenu prestala biti u stalnom radnom odnosu, a naknadu je i dalje primala, sada ima dug prema HZZO-u temeljem dijela tih isplaćenih naknada za razdoblje u kojem nije bilo zakonskog temelja da ih prima. Kaže da dug nije sporan, kao ni to da će ga vratiti, no sporna je činjenica da joj se dug počeo naplaćivati preko doplatka koji je zakonom zaštićeni oblik primanja, bez obzira na to kakva dugovanja i prema kome imala. (Danas.hr, 29. ožujka 2011.)

Majke svoj posao uglavnom obave besprijekorno (i još uspiju držati tri kuta kuće). Rekao bih, gotovo samodopadno, da to vidim po sebi. Ili bolje ne?

homoludens @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 5, 2011

Razmišljam ne pisati o danas, jer nisam posve zahvalan na onome što vidim (a nisam nezahvalan čovjek). Uzimajući u obzir sve naše ideale i potencijale, koje smo tako hrabro iskazivali pod tuđinom, dobrano smo podbacili (gotovo da se zapitam što nam je sve to trebalo): svoju smo odgovornost, snagu i neovisnost predali drugima - Haagu, NATO-u i EU. Mi smo se pak smatrali počašćenima dobiti račun (kao da je naplata oblik poštovanja, a ne trgovanja), dok smo korištenje elementarnih sloboda (i priliku da baš svatko dođe za govornicu i vrbuje narod) nazvali uspješnim upravljanjem. Prebrojavamo svakog novozaposlenog (stopa registrirane nezaposlenosti danas iznosi 16,9%; 2010. u Grčkoj je iznosila 12%) i svakog turista (Austrija i bez mora zaradi dvostruko više), nekadašnje vojne komplekse pretvaramo u sveučilišne kampuse i pastoralne centre, ugroženim egzistencijama nudimo ufanje u obliku spomenika, a potomke smo već ionako obvezali svojim dugovima, pa je red da se i rode. I mogao bih tako unedogled, ali nemam više tinte za to, pa sam se odlučio osvrnuti na nešto drugo.



Ponavljam pitaje iz naslova, da li u Hrvatskoj netko može postati Hrvat, odnosno da li će ga društvo smatrati Hrvatom iako nije etnički Hrvat(ili čak niti Slaven ili Europljanin), a ima hrvatske papire, cijeli ili većinu života je proveo u Hrvatskoj ili će uvijek biti samo stranac sa hrvatskim papirima?

Ovakva je pitanja postavio forumaš Indexa Sedma_Republika.
U maloj zemlji tako velika pitanja i još veća čuđenja. Barem ako imate brata poput moga. Naime, mojim je stvoriteljima relativno mnogo toga išlo po planu, osim da svoj trud i muku imaju kome ostaviti, pa su u iščekivanju mog jedinog mene (da, i tu sam dobrano kasnio), odlučili pokucati na vrata ustanove za nezbrinutu djecu (bilo je to u vrijeme nakon popularizacije bijelih roda, a prije trenda staklenih posuda, tj. IVF-a). Nakon mnogo muke i natezanja s autoritetima koji su se ponašali kao da im je najvažniji zadatak ne pronaći udomitelje svojim štićenicima, moji su stvoritelji kući doveli trogodišnjeg dječaka (ja ću stupiti na scenu tek šest godina kasnije). Iako je sve bilo čisto po zakonu, nije bilo čisto po ljudima: kako netko samo odjednom može kući dovesti dijete? Oni što su unajmljivali rode za svoje prljave priče, moju su majku promatrali kao ženu koja prkosi Božjoj volji, a moga brata kao malodobna delikventa koji će loše utjecati na njihovu bogomdanu potomčad. Kako i bi kada ga nisu htjeli vlastiti roditelji i sada, kada je doslovno pokupljen s ceste, "želi biti jedan od nas". S druge strane, birokracija se jako mučila kako ga uvesti u knjige, pa bi na kraju potpuno izmiješala podatke. Nespremni za život izvan sheme svog suženog svjetonazora istraumatiziranog stalnoprijetećim zlom (a Mesije niotkuda), stvarali su osobu koja ne postoji (i za koju bi, vjerojatno, radije da ju je donijela roda, pa da ne moraju mijenjati obrasce iz doba cara Teodozija). Usprkos svim navijanjima primitivna društva (djeci koja su provocirala suvišnim pitanjima, roditeljima koji su upirali šutnjom i sklanjali potomčad na sigurno, učiteljima koji su ignorirali pogledom), moj brat nije posrnuo. Naprotiv, mnoge je prestigao i bio im kasnije od koristi.



Iako nismo krvno srodni, brat i ja smo se uvijek dobro slagali i nikad se nije pokazala preprekom činjenica da ne dijelimo iste gene. Možda su moji roditelji zaista uzeli mačka u vreći, ali taj sam mačak mogao biti i ja (i, doista, bio sam nestašniji i manje poslušan, a i dosta kasno sam se ozbiljno primio knjige, odnosno kada je vrag došao po svoje). Ipak, kad pogledam unatrag, smatram da smo dobro odgojeni (s tim da je moj brat pobožan čovjek, dok ja nisam). Moj je brat otpočetka znao da biološki pripada drugima, ali i da to nije prepreka da bude još nečije dijete i nečiji brat. Odgojen je u hrvatskoj kulturi i izjašnjava se kao Hrvat, odnosno potpuno drugačije nego se izjašnjavaju oni s kojima dijeli gene (za ovu priču i nije bitno kako). Ali on nije sorta grožđa i ne mora odgovarati očekivanu ukusu. Prezime koje smo mu dali ionako čini formalnost, jer i naše prezime zasigurno ne vodi do kralja Zvonimira (kada pučani i nisu imali prezimena). Nije se rodio sa svojom pripadnošću, kao što se nisam rodio ni ja, i neslaganje naših uspravnih linija ne može biti preprekom da se, kao jedna obitelj, osjećamo pripadnicima jedne (iste) zajednice. Tko je protiv toga? Mitski praotac naroda zbog kojega smo svi u mitskom incestu?

homoludens @ 15:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 19, 2011

Dio sam čitateljske publike koja prati slučaj preživljavanje djeteta koje je rođeno tijekom majčina komatozna stanja. Ostao sam zgrožen revnošću dežurnih moralista koji u cijeloj toj tragičnoj situaciji crpe ogromnu energiju da ukažu svijetu (ako je ovaj slučajno previdio) kako je užasna činjenica da je netko tako bolestan (podsjetimo, majka Petra Trgo je bolovala od rijetke bolesti krvnih žila u mozgu zbog čega je i najmanje napor, koji nije nužno uzročno-posljedično vezan uz graviditet, mogao dovesti do izljeva krvi u mozak) mogao biti toliko neodgovoran i donijeti na svijet biće koje je unaprijed osuđeno na odrastanje bez majčine ljubavi.

Budimo realni, nemojmo samo biti jaki na jeziku i voditi bitke s uzrocima dok galantno bježimo od posljedica (jer to odmah postaje tuđi problem). Koliko ljudi može reći da zna kako je to nikada ne upoznati vlastitu majku (kad već u teoriji/bitovima nailazimo na toliku silinu suosjećanja)? Koliko je ljudi u stanju reći: imat ću dijete samo ako sam potpuno zdrav/nemam genetsku predispoziciju za pojavu ijedne teže bolesti koja bi mom potomku mogla zakoplicirati/nepovratno promijeniti život ili neću imati dijete ako viša sila to ne dozvoljava i neću se uteći biotehnologiji? 
Nisam čovjek koji će propitivati tuđe odluke, proganjati im razloge kako bi se obranio od pokušaja vlastite savjesti da se odupre utjecaju one kolektivne, niti se veže uz prošlost do te mjere da mu ista diktira trenutno mišljenje. Tako i u ovom slučaju koji me neodoljivo podsjeća na brigu društva koje je strašno glasno u zaštiti prava nerođenih, a onda ih napusti (naprasno prekine svoj tašti mimohod) čim ovi pristignu na svijet. Jer briga za život završava upisom u maticu rođenih (nakon toga vjerojatno slijedi samo ufanje). Doista, što zapravo najviše zabrinjava dežurne moraliste: što je dijete na svijet donijela osoba kojoj je život nešto brže izmicao ili kako će se to siroče, uskraćeno za majčinu zaštitu, snaći u ovom okrutnom svijetu? Za prvi je dio pitanja prekasno da traže odgovor, a za drugi ga dio mogu dati i sami. No pitanje je žele li to s obzirom na ogroman broj prijeteći uperenih prstiju: "to nije hrabrost, to je samoubojstvo, kako je mogla...?". Sasvim dovoljno da opravdaju zašto nakon upitnika više ne moraju biti zabrinuti, jer oni su svoju dužnost homo scribensa obavili, jednako kao i sudac koji je pročitao presudu, udario čekićem, skinuo togu, pa nošen zadovoljstvom što je obavio svoju dužnost, krenuo obrezivati ruže u svome vrtu. Međutim, što će dežurni moralisti nakon obavljanja svoje homo scribens dužnosti? Jednako otići obrezivati ruže (možda i kaktuse) ili se sjetiti da bi mogli biti korisniji od davanja moralnih lekcija preminulima i pohitati pomoći životu na koji su, ma vidi čuda, zaboravili od silne brige za društveni moral?
U životu sam se nadijelio bočica i pelena, nisam pitao očeve, majke zašto su na svijet donijeli još jedno siroče. Nisam se smatrao kvalificiranim za takva pitanja (iako sam brinuo o siročadi više nego neki drugi o vlastitoj djeci), a i zato što svako suvišno zašto uvijek nekako dovede do zgodnog izgovora da se ne (u)čini ništa. Da, gotovo se uvijek nađe ono klimavo "sam si si kriv, a što ću ti ja". Međutim, mi nismo sami i često ne ovisimo samo o vlastitoj odgovornosti, a i tada kada ovisimo to nije razlog da prodikama ušutkavamo problem. Od toga je samo gore kada se moralne prodike drže - umrlima. Kakvi su to ljudi, pročitasmo u priči o dobrom Samarićaninu. Kada bi barem samo šutke prošli (ako već moraju proći).

homoludens @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 28, 2008


Tužna je moja stara škola, ne tako davno se hodnicima prolamao dječji smijeh kojega nije utišao ni rat. Sada u miru nema zvonkih dječjih glasića, a podnevima sunce zalazi unutar spuštenih roleta jer svjetla se pale samo za naoblake. Moja stara škola, naprotiv, nije neka drhtava bezuba starica, izgrađena je nešto prije hrvatskoga proljeća i bila je među bolje opremljenima, pa čak i nagrađivanijima u bivšoj državi. Danas je to opustjela škola s deseterostruko manje đaka, bez popodnevne nastave i okupljanja propupalih tinejdžera ispod prozora kako bi u rano predvečerje, prije posljednjega zvona, počinili još neku nepodopštinu. No nisu utihli samo hodnici moje stare škole, u cijeloj je Hrvatskoj daleko tiše nego prije, a tome svjedoči i statistika: prošle je godine u osnovnu školu upisano čak 5,5 posto prvašića manje.

No, od tog podatka za budućnost ovog kraja još je bitnije naglasiti da je u sedam godina, dakle od popisa stanovništva 2001. godine, statistički nestalo 227 mališana. (...) Jedino logično objašnjenje za preostalu "nestalu" djecu ono je najlošije po ovaj kraj: djeca su, zajedno sa svojim roditeljima, odselila, u potrazi za boljim životom, prije upisa u školu. Kao argument za tu tvrdnju Sanda Ivanović, ravnateljica Osnovne škole Lipik, kaže da je u posljednje vrijeme povećan trend odseljavanja već upisanih učenika na područje Pakraca, ali i u druge gradove. (Pakrački list)

Upisi u prvi razred osnovne škole pokazali su da u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji vlada "bijela kuga". Budućih prvašića iz godine u godinu sve je manje, a u sljedećoj 2008./2009. godini u prvi će razred u Osječko-baranjskoj županiji krenuti 3.024 učenika što je za 446 manje u odnosu prema ovoj školskoj godini, u kojoj je prvi razred pohađalo 3.470 učenika. To je ujedno od 12 do 15 razrednih odjela manje u odnosu prema prošloj godini. (školica. org)

Ove školske godine u prve razrede 32 osnovne škole na području Krapinsko-zagorske županije upisano je 1338 učenika, što je za 46 učenika manje u odnosu na prošlu školsku godinu. Što se pak tiče upisa u prve razrede srednjih škola, na ljetnom upisnom roku također je upisano manje učenika nego lani, i to njih 158. (stubica.com)

Pad broja upisane djece u prvi razred najveći je u trima županijama - Šibensko-kninskoj 16,4 posto te u Sisačko-moslavačkoj i Virovitičko-podravskoj po 12,3 posto. Najmanji pad je pak u Koprivničko-križevačkoj 0,4 posto, Krapinsko-zagorskoj 1 posto i Dubrovačko-neretvanskoj županiji 1,9 posto. U Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Međimurskoj županiji te u Gradu Zagrebu prošle školske godine (2007./2008.) bio je povećan broj upisanih učenika u odnosu na školsku godinu 2006./2007., a ove je godine i u tim županijama upisan manji broj učenika: u Zagrebu je upisano u prvi razred 7,8 posto manje učenika nego prošle školske godine, Istarskoj županiji 8,2 posto te Splitsko-dalmatinskoj 3,7 posto. (poslovni.hr)

Ako i zanemarimo i pojedina katastrofična predviđanja o milijun Hrvata manje za kakvih pedesetak godina, ni tada nećemo prevariti statistike koje pokazuju - minus. Istina, od tek jednog promila, ali paranje ionako počinje od jedne niti.

Eurostat, statistički ured EU navodi u svom najnovijem izvješću Hrvatsku kao "jednu od 14 europskih zemalja u kojima ima sve manje stanovnika, najmanje od 1945." U Hrvatskoj je rađa osmero novorođenčadi na 1.000 ljudi, a umire ih 10 na isti broj. Hrvatska je zbog toga, navodi se u EU, veoma zabrinuta zbog tog trenda koji bi, nastavi li se, za 50 godina smanjio broj Hrvata za čitavi milijun. (hic.hr,  Informativni tjedni prilog za iseljenike, broj 282., 7. veljače 2000.)

Hrvatska se tako demografski strmoglavlja s Njemačkom. Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom, Litvom, Latvijom i Estonijom, dok kod susjeda Slovenaca (13,5 promila) koji nas preskaču i po gustoći stanovništva, te nekada iseljeničke Irske (26,1 promila), promili samo rastu i rastu.

Hrvatska će, prema istome izvoru, na Novu godinu imati 4,432.000 stanovnika, odnosno 4400 ili jedan promil manje nego 1. siječnja 2008. Ovogodišnju rodnost u Hrvatskoj Eurostat procjenjuje na 9,6, a smrtnost na 11,9 promila. Da nema neto useljavanja – viška useljenika nad iseljenicima – od 1,3 promila, bilo bi nas 2,3 promila manje nego prije godinu dana. a razini EU rodnost Eurostat procjenjue na 10,8, a smrtnost na 9,7 promila, što znači da se u EU, za razliku od Hrvatske, više ljudi rađa nego što ih umire. Uz taj prirodni prirast stanovništva od 1,1 promila, povećanju europskoga stanovništva pridonosi i neto useljavanje od 3,3 promila. (Večernji list, Europljana 2,2 milijuna više, Hrvata 4400 manje, 15. prosinca. 2008.)

Da Hrvatska postaje pustara, osušena školjka bez bisera,  jasno mi je čim bacim pogled na svoje naselje i zavirim u ulice u kojima se djece može izbrojati na prste jedne ruke. Većina je mojih vršnjaka, školskih drugova, već odavno otišlo ostavivši svoje ostarjele roditelje, a da sami nisu postali roditelji sve do današnjega dana. Nisu to komotni ljudi kojima bi djeca samo uzimala danak, već smatraju da uvjeti u kojima žive nisu pogodni za njihove buduće potomke. Živjeti na hrvatskoj dnevnici, plaćati komunalne usluge i imati djecu teško da stane u isti red, a kamoli u iste troškove.

Lani je u Hrvatskoj rođeno 42 tisuće beba. Istodobno, umrle su 52 tisuće ljudi (prirodni prirast -10.457). Sve županije, osim Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske, imale su više umrlih nego rođenih. Slično je i s velikim gradovima Zagrebom, Splitom, Rijekom i Osijekom - svi su prošle godine imali negativan prirodni prirast. Umrlih je 10 tisuća više u odnosu na rođene, a uz to se samo lani više od 10 i pol tisuća žena odlučilo za abortus. Demografi kažu da je trend negativan, a prognoze crne. U roku 10-ak godina izgubit ćemo grad od 100-tinjak tisuća stanovnika, poručuje prof. dr. Jakov Gelo. (Dnevnik HTV-a, 21. srpnja. 2008.)

Biološki i socijalni sterilitet (nebiološki uvjetovan), ekonomska i politička emigracija (prije 90-ih), odljev mozgova (tijekom90-ih), ali i relikti prošlih sukoba i ratova (koncentracijski logori i masovne grobnice), samo su neki od uzroka obolijevanja društva od tzv. bijele kuge. Iako bi se programom planska useljavanja pad nataliteta vjerojatno smanjio,  pitanje je kakvu perspektivu ponuditi useljeniku u zemlji u kojoj je radno aktivna tek polovina stanovništva (stopa nezaposlenosti iznosi 13, 2 %) i u kojoj je odnos radno aktivnog i umirovljenog stanovništva 1:1,44.

Čak 15 do 20 posto žena u Hrvatskoj tijekom svog fertilnog razdoblja neće roditi, a razlog tome neće biti biološka neplodnost, već osobni izbor. (Silvana Oruč-Ivoš, Život s roditeljima do 35-e korak do bijele kuge, Vjesnik,  11. travnja 2007.)

Demografi Anđelko Akrap i Ivan Čipin koji su radili istraživanja vezana uz ovu problematiku (na uzorku od 1250 ispitanika) su se uglavnom bavili posljedicama: nesrazmjerom u broju muških i ženskih jedinki u ruralnu području odnosno manjkom žena uzrokovanim migracijama radi studija ili zapošljavanja, nemogućnošću pronalaska partnera i rješavanja stambenog pitanja, nezaposlenošću, znatno duljem ostanku u roditeljskom domu, rat.u, itd. Kažem posljedicama jer ne možemo promatrati manjak bračnih partnera i visoku stopu nezaposlenosti bez da ne uzmemo u gubitak intelektualnih kapaciteta i općenito ljudskih resursa, deindustrijalizaciju (drvna i tekstilna industrija koje u drugim zemljama  značajno pune proračune, u nas su najveći gubitaši) i deagrarizaciju (dok hrvatski seljak nema kome prodati svoj proizvod istodobno se uvozi hrana u vrijednosti većoj od milijarde kuna) čime je izravno onemogućen bilo kakav razvoj - od poljoprivrede do znanosti i tehnologije. Ukoliko "pametnim" potezima politike izgubimo i zadnji potporni stup industrije (brodogradnju), jedini način da se zemlja ne pretvori u avionsku pistu za vrijeme štrajka pilota jest oglas o bezuvjetnom useljenju na pročelju zgrade Ujedinjenih naroda.
Političari se tek formalno osvrću na ovaj problem misleći kako je dovoljno spomenuti pad nataliteta i nadu u njegov oporavak kroz poticanje na "predaniji" angažman fertilna dijela populacije, iako je matica problema u društveno, a ne biološki uvjetovanim okolnostima. Političari danas možda nisu zabrinuti, vjerojatno neće biti ni onda kada u pitanje dođe isplata mirovina jer stanovništvo stari i smanjit će se radno aktivno stanovništvo koje još uvijek nekako "uzdržava" umirovljenike, no zasigurno će podići obrve kada u pitanje dođe i njihova politička i ekonomska egzistencija jer niti će ih tko imati birati, niti će tko puniti državni proračun za njihove vrtoglave plaće i mirovine, te isprazna španciranja.
homoludens @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008
Današnja su djeca bez sumnje drugačija nego što su to bila djeca prije jednoga ili više desetljeća, no još je uvijek nejasno jesu li tome uzrok društvene promjene ili pojava indigo fenomena kao pokretača duhovne evolucije čovječanstva koji je i sam evoluirao na višu razinu odnosno u kristalni fenomen. Ukoliko su oni samo posljedica društvenih promjena, lako je moguće da se povuku uslijed naredne društvene promjene (a što se i najavljuje, samo bez osvrtanja na uzroke) pa bi se mogli promatrati samo kao trend kojega je iznjedrio određeni društveni trenutak u ništa manje slučajnom vremenskom periodu. Međutim, ukoliko je njihova pojava uzrokovana fenomenom u službi nadgradnje kontinuirane evolucije čovjeka kako bi mu osigurao duhovni opstanak, onda ih više ne možemo promatrati kao one koji imaju tendenciju trenda, već misijske uloge. Jesu li indigo djeca misionari i proroci nove povijesti Zemlje koja se stvara od njihova dolaska u pedesetim godinama 20. stoljeća i kako predstaviti njihovu duhovnost? Pripada li ona određenom religijskom učenju i je li stvorena naknadno (u stvarnom dodiru sa svijetom) ili su ti podražaji ostvareni i prije njihova dolaska na svijet što bi objasnilo njihovo iskustvo od najranije dobi, a čime zapanjuju svoje roditelje. Pojava ove djece ima višedesetljetnu tradiciju; poput tradicije i ona se neprestano unapređuje iz postojeće zadanosti, teško joj je odrediti izvore, ali se zna kome se i zašto obraća. Ipak, možemo li cijeli taj fenomen promatrati kao pogrešno tumačenje samo jedne pojačane senzibilnosti koja zapravo i nema globalnu misiju osim one da upozori na društveni trenutak pojačane reakcije na stres i potrebe da se ostvari duhovna skladnost? Jesmo li zbog percepcije djece kao bića koja nose pozitivne karakteristike ljudske vrste, upravo njih odabrali da budu nositeljima našega nezadovoljstva smatrajući da će ga ona najprije prepoznati i odstraniti odnosno jesmo li na njih prenijeli zadaću koju smo sami morali izvršiti i tako ih opteretivši ulogom odraslih proglasili fenomenom? Složit ćemo se da ova tema otvara bezbroj novih pitanja na koja je teško dati jednoznačni odgovor i gdje je svaki argument ujedno i protuargument s obzirom da o ljudskoj duhovnosti ne znamo dovoljno da bismo je posve zatvorili teorijom, ali i opet znamo toliko da nam je jasno kako negdje moraju postojati granice samo nam one možda nikada neće biti poznate. Indigo djeca su jednako djeca tradicije koliko i suvremenosti, i sami generacija slijede druge ne-indigo generacije; svojim otklonom od sustava i struktura pokušavaju uspostaviti novu suvremenost slijedeći tradiciju prijašnjih indigo generacija koje su im utrle put kako bi uravnotežile ljudsku duhovnost. Kako još uvijek nisu završili svoju misiju (posljednja peta generacija nija ušla u fazu Buđenja, ima vremena saznati je li njihova misija na zalasku i je li uopće ikada i počela.

Prethodno: Indigo djeca: Uvod u ne tako novi fenomen (1)
                    Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)
                    Indigo djeca: Ukoričenje fenomena (3)
homoludens @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 2, 2008


Indigo djeca u literaturi

Koliko se o takvoj djeci sve ozbiljnije razmišlja, neovisno o tome je li riječ samo o nekom od psiholoških poremećaja koje treba medicinski tretirati ili alternativnom pravcu koji se razvio kao posljedica suvremena načina života, govori i podatak da je i u Hrvatskoj sve više dostupno literature na tu temu i da je čak i osnovana udruga, Indigo kristalni most, koja traži pristupe za razumijevanje svijeta indigo i kristalne djece (poznate i pod nazivom Djeca svjetlosti). Primjera radi, knjga s područja psihologije, The Chrystal Children, Doreen Virtue, američke doktorice psihologije s iskustvom u vođenju raznih ustanova za mentalno zdravlje i autorice više od dvadeset knjiga o anđelima, čakrama i indigo i kristalnoj djeci, govori o generaciji djece u dobi od sedam do dvadeset i pet godina koja uspostavljaju ravnotežu odnosno integritet odbacujući ono što destabilizira i dezintegrira. Podijeljena na dvije skupine, indigo (djeca ratnička duha) i kristalnu (djeca blaga duha), obje imaju istu zadaću s razlikom što prvi imaju pionirsku ulogu krčenja putova. Indigo djecu se prema tom modelu može svrstati u pokretače i rušitelje, one koji ruše postojeće da bi se omogućilo novo (anarhistički, antiglobalistički pokreti), dok kristalna djeca iskorištavaju te promjene kako bi društvu omogućila prijelaz u novo i stabilnije razdoblje.
Dakako, ovo je tek jedna od knjiga koja se bavi indigo i kristalnom djecom i nimalo ne odudara od opće oblikovana stava da se radi o emotivno osjetljivoj djeci s posebnom misijom. Ono s čime bismo mogli polemizirati jest radi li se uistinu o novoj generaciji djece ili je ona nova po tome što je tek sada prepoznata, te odnosi li se ta posebna misija na Zemlju kao planet ili konglomerat različitih društava i kultura? Osim što se puno raspravlja o tom fenomenu, često se ukazuje na nova svjedočanstva djece s različitih krajeva svijeta, iznose se njihova proricanja o sudbini planeta koja se onda uspoređuju s onima u pretkolumbovskih civilizacija pa sve do Nostradamusa, ide se tako daleko da se spominje i nadmoćnost njihova organizma nad smrtonosnim bolestima poput AIDS-a (neka su istraživanja na kalifornijskom sveučilištu UCLA pokazala njihovu različitu DNK strukturu koja stvara imunitet spram takvih bolesti, a prvi put je to uočeno kod kineske djece), kao i sposobnosti da u drugih tek pogledom izvrše dijagnostiku njihova zdravstvena stanja. Ipak, svima je njima zajednička snažna individualnost, neprilagodljivost društvu, asocijalni su, ali imaju snažan osjećaj svijesti, suosjećajni su,  empatični i imaju telepatske sposobnosti, razgovaraju s prirodom, anđelima i nevidljivim prijateljima, a istodobno teško ostvaruju komunikaciju s vršnjacima, dosađuju se jer smatraju da ne pripadaju ovome svijetu i da nisu do kraja reinkarnirani, a posebno ih zanima znanstvena fantastika i parapsihologija. No jesu li to sve samo posljedice moderna načina života koji desocijalizira i kreira određene interese bez da pojedinac sam o tome previše razmišlja odnosno je li na djelu samo nov način prilagodbe koji još nismo imenovali?

Prethodno: Indigo djeca: Uvod u ne tako novi fenomen (1)
                    Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)
                    Indigo djeca: Završne nedoumice (4)


Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://www.spiritindigo.com/indigo%20lake.jpg (slika iz uvoda)
homoludens @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 31, 2008


Generacije

U prethodnom je tekstu spomenuta podjela Lorri Johnson na pet generacija pa nije naodmet ponoviti takvu podjelu.

Prvu generaciju (djecu rođenu između 1958. i 1968. naziva Alfa generacijom koju karakterizira plavo-zeleno-ljubičasti omotač unutar aure skriven mentalnim oker slojem koji je tu prvu generaciju štitio od okoline i njezina utjecaja kako bi ova razvila svoje sposobnosti, ali pripremio okolinu na nju. Ovaj period Johnson naziva razdobljem Saturnova povratka koje je omogućilo iskustvo  Mračne noći buđenja. Taj period svaka generacija doživljava u 28. ili 29. godini života i on obično traje narednih 7,5 godina. Tijekom tog perioda osoba otkriva svoje sposobnosti, postaje svjesna svoje Misije (još uvijek ne znamo o kojoj i kakvoj se točno misiji radi), prolazi kroz iskušenja i nakon razdoblja testiranja, vraća se sebi (ovdje se pitam zašto kroz ta iskušenja, testiranja i iskustva ne prolaze i ostali ne-indigo ljudi ili su samo zanemareni u promatranju?). Po završetku razdoblja Saturnova povratka ovakva je osoba još više razvila svoj senzibilitet u intuitivnost (pitanje je konačne svrhe), ima bolji uvid u tuđe emocije, misli i namjere, a nerijetko prakticira i neke alternativne iscjeliteljske tehnike poput reikija. Smatra se da je ova generacija izašla iz  faze buđenja i da je već prešla u fazu pojačanog senzibiliteta (Oktarin ili Kristalna faza) odnosno da je dosegla indigo zrelost koja nastupa u četrdesetima.
Drugu generaciju (djecu rođenu između 1968. i 1978. godine) naziva Beta generacijom koja ima identičnu boju omotača u auri, s time da mentalni oker sloj nije vidljiv. Za prve je dvije generacije (Alfu i Betu) karakteristično da njihovi pripadnici izgledaju mlađe nego što uistinu jesu i da će nadživjeti svoje vršnjake. Pitanje je je li ta mladolikost posljedica unapređenja kvalitete života i koliko u svemu ključnu ulogu igraju nasljedni čimbenici?
Treću generaciju (djecu rođenu između 1978. i 1988.) naziva Gama generacijom čiji je zaštitini ljubičasti omotač minimalan i čije je ponašanja opisano kao problematično (poremećaji u ponašanju ili hiperaktivnost). Ova generacija je tek ušla u fazu Buđenja, a kao i prethodne generacije će u indigo fazu ući tek u četrdesetima.
Četvrtu generaciju (djecu rođenu između 1988. i 1998.) naziva Delta generacijom i smatra je prvom pravom indigo generacijom čije ljubičaste aure nemaju zaštitna sloja pa se radi o emotivno najosjetljivijoj generaciji velike hiperaktivnosti koju potiče brzina moderna načina života. Roditeljima takve djece se u Americi preporuča niz medikamenata, no alternativne metode umjesto medikamenata radije pribjegavaju tzv. povratku prirodi pa i radikalnim potezima kao što je uklanjanje električnih instalacija u kući. Kao što možemo primijetiti, i ovu generaciju djece obilježavaju hipersenzibilnost  i hiperaktivnost pa ne čude neka mišljenja da je mogući uzrok takvu ponašanju utjecaj stresa u fetalnoj fazi. No koja je to točna kvalifikacija koja posebnost odvaja od poremećaja, a oko koje još uvijek postoje prijepori?
Petu generaciju (djecu rođenu između 1998. i 2008.) naziva Omega generacijom i posljednjom pravom odnosno čistom indigo generacijom odnosno potomcima indigo djece ili reinkarnacijom preminulih pripadnika Alfa i Beta generacije, a koja će se susresti s najvećim problemom integracije u društvu i vrlo vjerojatno i autizmom. Johnson smatra da je uzrok takvom ponašanju i preosjetljivosti prerani razvoj Oktarin (Kristalnih) karakteristika. Nakon što ova posljednja generacija uđe u fazu Buđenja (dakle, oko 28. odnosno 29. godine), smanjit će se stopa rođene indigo djece i s vremenom će se takva djeca sve manje rađati. Zašto autorica smatra da će se takve djece sve manje rađati i je li to stoga što su ispunili svoju misiju (ako su uopće trebali), nije jasno.

Neka svjedočanstva
Sva su ova djeca, kao što smo vidjeli, emocionalno i tjelesno osjetljiva i hiperaktivna, ali i empatična (suosjećajna prema pojedincu, ali i kolektivu; osobni problemi i problemi društva postaju i njihovim problemima i pomalo podsjećaju na one legende u kojima su posvećeni pojedinci preuzimali svu tragičnost tuđeg života), te mogu biti i depresivna ukoliko ne prepoznaju svoju Misiju. Promatranja neke indigo djece su pokazala da ona mogu i komuniciraju s anđelima i da bližnje vide u svjetlosnoj auri. Međutim, nije jasno od koga su čuli o anđelima, je li to slučaj kod sve djece ili samo one čiji su roditelji vjernici, te odakle onima koji pate od manjka koncentracije i donekle su asocijalni, toliki osjećaja za druge i njihove probleme? Jednako je i zbunjujuće svjedočanstvo jedne žene koja je tvrdila da su je u četvrtoj godini života, promatrajući  u restoranu jednu stariju gospođu u osamdesetima, preplavili osjećaji o smrti i starenju i da se sama osjetila tjeskobnom u pomisli na vlastitu smrtnost. Također je tvrdila kako je osjetila da se gospođa iz restorana nalazi na kraju životna puta i da je u tom trenutku i ona postala staricom koja suosjeća s onom drugom potpuno nesvjesna da nije dosegla ni školsku dob. Mi ne znamo koliko je u cijelome iskazu prisutno iskustvo jedne odrasle žene koja jednako zrelom interpretacijom svjedoči o osjećajima djeteta predškolske dobi, i to ne prema nečemu površnom, već spoznaji o životu i smrti, a dobro znamo (ili se barem nadamo da je ta tvrdnja točna) da djeca nemaju realnu predodžbu o smrti.
Postoji još niz svjedočanstava koja su neobična u svojoj uvjerljivosti i teško je reći radi li se o bujnoj dječjoj mašti koja itekako može biti potencirana novim medijima: tako pak neka djeca govore o tome kako noću, u svom astralnom tijelu, putuju svemirom ili pak o prošlom životu (zbog čega i nisu toliko vezani uz svijet u kojemu trenutno žive), a njihovi se roditelji nerijetko iznenade kada im djeca (stara jedva tek nekoliko godina) pojasne da su zapravo oni ti koji su ih izabrali. Djelujući kao da su zarobljena u prostoru i vremenu, indigo djeca upijaju sve iz okoline uzvraćajući joj snažnim impulsima emocija i intuicijom, osjećajući i suosjećajući s njome na najobuhvatnijoj (globalnoj) razini, i odbacujući autoritet i riskirajući sukob s okolinom, svoju ulogu shvaćaju ozbiljnom od samoga početka, i to je ono što najviše zbunjuje: zar njihova uloga nije tek biti djecom? Razigranom mladunčadi koja kroz igru uči o životu odraslih? U kojem se trenutku aktivirala potreba za pojačanom duhovnošću i senzibilitetom i kako je ona pronašla svoje domaćine - djecu?

Kristalna djeca
Uz indigo djecu se spominju i tzv. Kristalna djeca (zajedno poznata po nazivom Zvjezdana djeca jer su duhom više prisutna među zvijezdama) kao naprednijoj generaciji indigo djece koja je zapravo autistična, s time da se na autizam gleda kao na zaštitni omotač njihove emotivno i socijalno osjetljive prirode. Chapman i Johnson su ih opisale kao hodajuće antene koje upijaju sve psihičke, fizičke,  emotivne, elektromagnetske i ostale vibracije koje ih okružuju odnosno  kao djecu uronjenu u beskrajni ocean mirisa, zvukova, boja i emocija. Je li ova definicija dovoljna da ih proglasi izaslanicima izgubljene ljudskosti?

Prethodno: Indigo djeca: Uvod u ne tako novi fenomen (1)
Slijedi: Indigo djeca: Ukoričenje fenomena (3)
              Indigo djeca: Završne nedoumice (4)


Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://www.aprilaromatics.com/images/products/aromayoga/thirdeye_chakra.jpg (slika iz uvoda)

homoludens @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 30, 2008
Nekoliko cijenjenih blogera već dobrano piše o indigo djeci i smatraju se dijelom tog nerazjašnjiva fenomena pa neću puno ponavljati ono što mnogi već znaju. Ono što u ovih nekoliko tekstova kanim (osim ukratko ponoviti već poznato gradivo), jest otvoriti i neka pitanja o tom fenomenu, a koja su mi se otvorila na putu mog traganja  za tom neobičnom djecom (djecom kao stanjem duha, a ne ograničenom vremenskom sekvencom). Ono što me posebno zanimalo jest sljedeće: Koliko su indigo djeca uistinu posebna, je li njihova inteligencija nadišla ovozemaljsku i je li njihov život misija kojoj je cilj da čovjeka, izgubljenog kao vrstu (ako uopće jest izgubljen), vrate kući? Moram priznati da su se umjesto odgovora dodatno nanizala nova pitanja jer je ovo područje gotovo jednako istraživanju postojanja Boga, a to je uvijek tako kada pokušavamo doprijeti u ljudski svemir - mozak.

Pojava fenomena
Indigo djeca (katkada se može pronaći i naziv Milenijska djeca, Djeca novoga sna ili Djeca Sunca - u indijanskoj kulturi) su noviji pojam, no o njima se i njihovoj posebnosti govori već mnogo duže i ako ih smatraju djecom novoga doba, ona ipak nisu tu od jučer. Prvi je put pojam indigo djece spomenula psihologinja Nancy Ann Tappe koja je ljudske osobine klasificirala prema njihovoj auri (svjetlosnom omotaču), a kasnija su istraživanja pokazala da se radi o izuzetno darovitoj i inteligentnoj, ali i djeci visoke razine svijesti i još uvijek nije posve jasno je li ta posebnost zapravo samo neistraženi oblik psihološkog poremećaja. Posebnost je ove djece u tome što u najranijoj dobi pokazuju visoku razinu produhovljenosti (upravo je to najčudnovatiji dio s obzirom na nedokučivost izvora tolike razine produhovljenosti u tako male djece). U posljednje se vrijeme javlja sve veći broj takve djece (ili je možda tek riječ o povećanu interesu), a neki autori tvrde da u posljednjih dvanaest godina samo 10% djece u dobi do devet godina ne pripada kategoriji indigo djece. Međutim, u tu kategoriju ne spadaju samo djeca, već i odrasli koji pripadaju ranijim generacijama indigo djece koji se nalaze u tijeku faze buđenja (faza prepoznavanja svojih sposobnosti - 28. ili 29. godina života) ili su dosegli indigo zrelost (osobe u četrdesetim godinama). Indigo populacija je od kraja 50-ih godina 20. stoljeća podijeljena na pet kategorija čiji vremenski rasponi nisu fiksni i unutar njih se razvijaju različita emotivna stanja koja se pripisuju izloženosti stresu u fetalnoj dobi (isto se  stanje izloženosti stresu pripisuje razvoju homoseksualnih sklonosti u buduće djece čime se pojava stresa u trudnica prepoznaje kao stanje u kojemu  se  oblikuju neuobičajena ponašanja) ostvarujući pritom iskustva kojih odrasli nisu ni svjesni, a zahvaljujući kojima s vremenom razviju intuitivnost i iscjeliteljske moći.
Ova su djeca predmetom znanstvenih studija koje u zadnjih četrdeset  godina pokazuju određeni odmak koji svakih deset godina (jedna generacija) poprimaju nove ili dodatne izvanprosječne osobine, dok im zajedničkom ostaje faza buđenja odnosno prepoznavanje onoga što jesu na temelju različitih životnih iskustava. Neki ih smatraju i duhovnim bićima čija je masovna pojava potencirana skretanjem svijeta u materijalno, no većina se uglavnom slaže oko toga da im je svrha pokazati ljudima ravnotežu duha. No otkuda u djece tolika razina svijesti i produhovljenosti, tim više ako su odrasli u obiteljima u kojima takvo što nisu mogli spoznati? Od koga su čuli i usvojili takav način komunikacije?

Postanak imena
Indigo su djeca ime dobila po boji svoje aure (ljubičastoj odnosno indigo) u skladu s vjerovanjem da je svaki čovjek okružen aurom koja se sastoji od duginih boja. Ova je boja simbol čeone čakre (čakra je eneegetski centar u tijelu i znači "kotač svjetla"), posljednje, sedme, koja čovjeka povezuje s univerzalnom energijom i Božanskom sviješću, a naziva se još i trećim okom jer je povezana s intuicijom. Indigo djeca nisu nikakva superdjeca koja fizički mogu mijenjati svijet, ona su samo natprosječno produhovljena, odlikuju se visokom inteligencijom i kreativnošću, no poprilično su buntovna i asocijalna. Njihova je najčešća dijagnoza vezana uz hiperaktivnost i smanjenje koncentracije. Smatra se da je danas na svijetu između 15 i 20 milijuna indigo djece, a od 50-ih godina do danas su razvrstana u pet generacija.
Prva se generacija javila još 50-ih godina 20. st., a posljednja peta u novom tisućljeću i njihova se produhovljenost tretira kao oblik autizma pa im se nastoji terapeutski pomoći. Podijeljeni, prema godini rođenja, u pet kategorija (prema Lorri Johnson), imaju svoju Misiju  koju ne osvješćuju prije tzv. faze buđenja (dakle, ne prije 30-e godine života) pa su u tom razdoblju (zbog gubitka zaštitnih slojeva aure), a u kojemu prolaze kroz duhovnu i tjelesnu katarzu, emocionalno osjetljivi (upravo je pojačana emocionalna senzibilnost okosnica njihova pojačana interesa za segmente života kojima ne-indigo ljudi ne pridaju veću pažnju) . Ta se Misija opisuje kao pomoć ljudima da dosegnu višu razinu razvoja (koja bi im trebala dati novu energiju potrebnu za postizanje duhovne ravnoteže) zahvaljujući sposobnosti indigo djece da komuniciraju s duhovnom stranom svijeta koja im daje dublji uvid, kao i zbog njihove navodne iscjeliteljske moći. Indigo djeca mogu prijeći u četvrtu i petu dimenziju stanja svijesti (za razliku od ne-indigo ljudi koji dosežu tek treću), a Kristalna djeca čak i u šestu koja im otvara put do najviše, Univerzalne dimenzije svijesti i pretvara u Bića kristalne duge. Smatra se da takvi ljudi već postoje, ali da još nisu iskoristili sve svoje sposobnosti. Sve ove dimenzije stanja svijesti – od najniže do najviše omogućavaju indigo i kristalnoj djeci daleko veću kreativnost i inteligenciju od ostalih ili se barem tako mitologizira.

Slijedi: Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)
             Indigo djeca: Ukoričenje fenomena (3)
             Indigo djeca: Završne nedoumice (4)

Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://i254.photobucket.com/albums/hh110/WildBlazingRose/wildblazingrose1/Indigo_Child_.jpg (slika iz uvoda)


homoludens @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 6, 2008

Slika preuzeta s: http://www.precioustimedoula.com

Pitanje koje se nakon sukoba na relaciji Kosor - Kaptol najviše postavlja kao "kamen pravi smutnje velike" jest zasigurno zakonska mogućnost posvajanja osobama homoseksualne orijentacije. Oni koji se zalažu za ostvarenje takva prava se najčešće pozivaju na istraživanja prema kojima prisustvo dva oca ili dvije majke ne utječe negativno na psihofizički razvoj djeteta i načelno je u nekim slučajevima i razvojno-odgojno zdraviji od odrastanja u heteroseksualnoj obitelji s problemima alkoholizma, zlouporabe opojnih droga, promiskuiteta, zlostavljanja, itd. Oni koji su protiv ostvarenja takvih prava se obično pozivaju na tradiciju prema kojoj brak i obitelj čine jedinke dva različita spola, gdje su jednako bitne uloge majke i oca, te istodobno iskazuju bojazan da bi se na dijete odraslo u takvoj obitelji prenijele homoseksualne sklonosti. Čini mi se, za sada, da struka i publika (javnost) raspolaže s malo relevantnih dokaza na temelju kojih bi mogli donijeti pravovaljane zaključke odnosno da su oni površni u istraživanju koliko i u stečenim predrasudama. Svi se slažemo da je za zdrav psihofizički razvoj djeteta nužna cjelovita obitelj i zdrava okolina, no postavlja se pitanje: što je to cjelovita obitelj i što je to zdrava okolina? Je li to ona većina čije predrasude postanu vidljivima kada se oglasi manjina, ali i ona koja na zlostavljanje djece reagira manje žestoko nego kada je pitanju jedna ovakva rasprava? Je li cjelovitoj obitelji dovoljno da joj u referencama piše otac i majka? Ono što me brine u ovim raspravama nije tijek njezina odvijanja već negativistički nastrojena ostrašćenost jedinki koje brane svoje prirodno pravo. Problem je jedino što njihovo prirodno pravo ničime nije ugroženo. S druge strane, postoji još nešto: homoseksualni parovi mogu imati vlastito biološko dijete pa im nijedna predrasuda ne može oduzeti roditeljsko pravo. Znate, ma koliko mi se činilo da sve ovo izgleda kao naopakost kojoj je jedini cilj veliko ruganje prirodi, ne mogu sastrugati s misli sve one poglede ostavljene djece po hrvatskim domovima. Zašto se oni najglasniji koji smatraju da bi posvajanje djece od strane  homoseksualnih osoba bio atak na normalno (iako ne postoji egzaktna definicija normalnog) i prirodu samu, ne iskažu u svojoj normalnosti? Zašto oni ne pokažu kako se to radi u skladu s prirodom. Njihovo Ne smiješ, ali ja neću je krajnje licemjerstvo jer ono što oni ne žele drugima brane. Da, bolje je neka tolika djetinjstva istrunu. Divimo se nad jeftinom mitologijom o Romulu i Remu koje je odgojila vučica, divimo se tigricama u zoološkom vrtu koje su "odgojile" praščiće, ali snebivamo se nad činjenicom da netko drugačije spolne orijentacije preuzme brigu o odbačenoj djecu koju nitko od "jedine ispravne" spolne orijentacije nije htio.  Toliko smo se pogubili u normalnom i prirodnom da se usuđujemo odrediti tko će brinuti o odbačenoj djeci, iako smo mi prvi koji to ne želimo. Dječji su domovi sve puniji, tzv. roditelji uredno dolaze ostaviti suvišni teret na državni račun jer, eto, nitko ih neće pitati za odgovornost. Dapače, poželite li posvojiti takvo dijete, dotični će vam morati dati pristanak jer on je ipak  suvlasnik DNK.
Međutim, bili bismo nepošteni kada ne bismo spomenuli tromu papirologiju koja najveće glavobolje zadaje heteroseksualnim parovima pa dolazimo do jezgre problema gdje ni najtvrdokornija volja ne jamči uspjeh. Rješavanje tog problema ne kreće od prava heteroseksualaca odnosno homoseksualaca, već od samog postupka posvajanja koji je nevaljao i promašen. Kakvi to ljudi rade posao kada od skrbnika zahtijevaju da bude boljim roditeljem od biološkog roditelja koji je potpuno uprskao svoju zadaću? Dakle, u onom trenutku kada će potencijalni roditelji svoje dijete moći dobiti u razumnom roku, bit će daleko smislenije rješavati pitanje rodnih većina i manjina, a brzanje s takvim odlukama i zakonima samo da bismo mogli mahati kako smo uskladili još jedan zakon (a gdje je tradicija, primjena, educirano društvo, molit ću lijepo?) će biti još jedno krpanje demokracije. Na žalost, ovdje se još uvijek misli da se Europom postaje navlačenjem plavih zastora sa žutim zvijezdicama, no mi, čak i realno gledajući, nemamo ni prozore. Da, u zemlji znanja postoje škole bez prozora.
U našem slučaju čekanje je majka mudrosti, ishitrenost nikome nije dobro došla, pa čak ni onima koji se silom žele integrirati. Možda se nekima žuri sjesti u europski parlament i napokon primati eure, a ne kune, no dotični ipak nisu početak i kraj i ne stoji da su gospodari naših sudbina. To što oni trenutno misle ili odlučuju će za dvadeset i više godina biti nevažno, važno je što misle oni koji će sutra nekome pomoći i oni kojima će biti pomognuto. Dakle, u društvu koje još nije svjesno plemenitosti čina posvajanja, u kojemu je zakon na strani ispunjavanja forme, a ne u službi života, smiješno je i bespredmetno ganjati europske dosege i standarde jer malo je toga u papirima. Većina je, naime, u svijesti.
homoludens @ 12:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008

izvor slike: http://www.wta.org

Zadnjih se nekoliko dana zaredala crna kronika među tinejdžerima: najprije se 14-godišnji dječak iz Varaždina polio razrjeđivačem i zapalio, potom se 14-godišnja djevojčica iz Našica objesila. Ne tako davno svoj su samoubilački naum ostvarile i dvije mlade Rabljanke. Samo je prošle godine 50-ero djece pokušalo suicid. Dakle, sve su to signali da smo zapostavili svoju djecu i postavili im na leđa teret s kojim se oni ne mogu nositi. Kažem našu djecu jer ako je slomljeni gležanj jednog Eduarda nacionalna briga, onda su briga i djeca kao naša budućnost. Više nego ikada djeca su preopterećena,  u školi uče ponajviše nebitno, školske su torbe toliko teške da bacaju djecu na tlo, nastavnici su počesto bez razumijevanja, roditelji napeti i bez slobodna vremena, a čijih se reakcija mnoga djeca smrtno boje. Kome se današnje dijete može obratiti bez obzira na prirodu svoga problema? Nikome. Većina škola nema čak ni školskoga psihologa i treba se dogoditi tragedija da se par njih pojavi i pruži elementarnu psihološku pomoć. U Hrvatskoj je prisutan jedan paradoks: uz toliko nezaposlenih opći je manjak stručnih kadrova (recimo, manjak je liječnika, a na burzi ih istodobno ima za izvoz u treće zemlje). Kada bolje razmislim, pa mi imamo čak i manjak pastira koji se dovode iz Rumunjske jer je u Hrvatskoj teško naći nekoga tko bi za 500 € i plaćeni stan i hranu radio jedan tako "težak" posao. Naravno da je bolje biti na burzi rada. Ako ništa, cipele ostaju čiste.
No vratimo se našoj djeci. Danima će stručnjaci razmišljati o uzrocima, upotrijebiti svu moguću znanstvenu metodologiju, a da istodobno nitko neće učiniti ono bitno - promijeniti nakaradni odnos odraslih spram djece. Odrasli ne slušaju djecu, ne prilagođavaju se njihovoj dobi, već očekuju samostalnost i zrele odluke, djeca danas nemaju djetinjstva, opterećena su nerealnim očekivanjima roditelja i zajednice, ako su slabija i sporije razumijevaju predmet su poruge, zlostavljaju ih odrasli, zlostavljaju ih vršnjaci i tako se nađu u vatrenom obruču u kojem i doslovno izgore. Prava je sreća ako dijete zbog loših ocjena samo pobjegne od kuće i ne digne ruku na sebe. Tada svi znamo da se nešto događalo i tada se smatramo jako pametnima i obaviještenima, a zapravo je samo riječ o tome da je sustav pun truleži, da nitko za nikoga pretjerano ne mari (pa tako ni odrasli za djecu) i da je društvena briga nešto na što kao zajednica nismo navikli. Ovo se društvo još puno mora educirati, gotovo preodgojiti, jer je premalo odgovornosti i previše neozbiljnosti, čak se ni ono što je u opisu posla ne izvršava, a kamoli da nešto radimo u duhu humanosti. Ovaj posthumanizam koji živimo se možda uklapa u današnju sliku svijeta, ali ne i u društvu koje je golo i boso iz socijalizma uletjelo u kapitalizam, a da nije naučilo ni osnovnu terminilogiju.

Čini se da je sustavno zanemarivanje djece u školama došlo na naplatu. Samo znanje, znanje i nametanje što opsežnijeg i složenijeg gradiva. Istodobno se, pak, u svim silnim reformama izgubio odgoj. (HRT Web)

Možemo mi filozofirati koliko hoćemo, ali današnja djeca nemaju nikakva prava, ona su oruđa za tuđe ideale većinom onih roditelja koji nemaju nikakvih pedagoških metoda (zovem ih slučajnim roditeljima ili roditeljima po službenoj dužnosti) i koji stvaraju situacije u kojima djeca posežu za najradikalnijim metodama. Upravo su oni suučesnici u ovakvim tragedijama koje bi možda napokon trebalo kažnjavati za zanemarivanje onih koje su stvorili. Možda čak i nesvjesni do dana današnjega da su uopće roditelji.
homoludens @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, veljača 9, 2008

slika preuzeta s: www.unicef.org

Danas su moju prijateljicu roditelji izbacili iz kuće, a razlog je toliko mizeran da možda i nema smisla objaviti ga. Taj će trenutak promijeniti cijelu jednu eru njezina života - napuštanje studija i povlačenje po raznoraznim rupama. O osjećajima koje je nemoguće opisati, ali dovoljan su uteg razumu, ne treba ni govoriti. Ovaj me događaj naveo da napišem par redaka o roditeljima koji odbacuju svoju posrnulu djecu. Prvo što roditeljima takve djece nedostaje jest minimum samokritičnosti, a kojom bi uvidjeli da ono što su prezreli kod svoje djece nisu prezreli tamo gdje je izvor - u njima samima. Njihovo je dijete skrenulo vođeno njihovom nesposobnošću, a što vam oni nikada neće priznati jer ne mogu ni sebi samima. Kada otkriju da im je dijete zagrezlo u ovisnost, napustilo školu, priključilo se lošem društvu, oni ga se počnu sramiti, i umjesto da mu pomognu odbace ga kao staru vreću. Ne svi, ali dovoljno njih da se zgrozimo nad takvom "pedagogijom". Nikada neću zaboraviti jednu majku koja je, nakon što joj je sin izašao iz komune,  izjavila: Sada napokon imam sina. Znači, nije ga imala dok je ovaj unakažen drogama lutao ulicama i tražio bilu čiju  pomoć, i to pored žive majke kojoj nije smio na oči. Još su gori roditelji koji odbacuju svoje maloljetne trudne kćeri. Osim što svoju buduću unučad smatraju pogreškom, kažnjavaju kćeri zbog nečega u što su ih sami pogurnuli bez valjane poduke o posljedicama (a što mislite što bi mladi radili u 3 sata ujutro nego otkrivali svijet odraslih?). Tako te mlade djevojke ovise  o dobroti drugih ljudi koji, na žalost, imaju više razumijevanja od onih kojima je to u opisu posla i osjećaja.
* * *
Roditelji kažnjavaju djecu zbog svojih grešaka i propusta. Nemilosrdni su i nepravedni bogovi koji bi priznanjem vlastitih pogrešaka izgubili božanski status. No danas znamo da ti bogovi itekako zavređuju status kojega se boje jer podaci o njihovoj božanskoj ulozi odgoja maloga čovjeka, pokazuje koliko među njima ima mizernih ljudi:
  • u SAD-u je 3 milijuna djece zlostavljano
  • u Hrvatskoj je seksualno zlostavljana svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak u dobi od 4 do 8 godina, a u 80% slučajeva se radi o bliskoj osobi (roditelj, rođak, skrbnik)
  • trećina je djece emocionalno zlostavljana
  • između 20 i 30% djece je tjelesno zlostavljano, a ozljede znaju završiti i smrtnom posljedicom
  • većina zlostavljane djece je istodobno zlostavljano na različite načine - i tjelesno i seksualno i emocionalno
Sve ovo samo pokazuje da i bogovima treba preodgoj i da im je  iz uzvišenih glava nužno izbiti teoriju kako je roditeljstvo urođena vještina. Roditeljstvo je samo uslužna djelatnost u kojoj je  posjedovanje djeteta jednako posjedovanju gosta. Jedino je bitno gosta učiniti sretnim i zadovoljnim  U suprotnom - neka ne započinju s takvom djelatnošću. Danas-sutra lako bi se moglo dogoditi da ih njihovi rođeni neće htjeti ni pogledati, pa ni mrtvima oprostiti njihove propuste. Povećanje nasilja među djecom, ali i ostalim dobnim skupinama, govori da se dobar dio njih neuspješno igralo i igra roditelja. Agresivnost se, poznato je, najčešće donosi iz obiteljskoga doma koji sve manje liči na dom i koji skriva mnoge zastrašujuće priče. Kada likovi iz tih priča postanu dijelom neke druge priče, sa sobom su već donijeli i bijes i traume koji tako šire svoje djelovanje i na prostor tuđih života, a lom je tada neizbježan. Eto, to je nasljeđe bogova koji su pali na tjeme i razbili tuđe glave.
homoludens @ 15:29 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 2, 2008
Katkada se pitam je li društvu u interesu samome sebi odmagati "proizvodeći" mentalno,  psihološki i društveno dezintegrirane individue? Godinama se i desetljećima zgrožavamo nad neučinkovitom i invalidnom papirologijom koja je svrha sama sebi. U područja najveće nesposobnosti svakako pripada praksa posvajanja djece. Kako drugačije nazvati proces koji zna trajati do deset i više godina? Kažu da je to stoga kako bi se podrobno provjerili budući zakonski skrbnici, no to je pomalo i licemjeran čin obzirom  da se pojedini roditelji godinama (tjelesno i psihološki) iživljavaju  nad svojom biološkom djecom. To će nasilje poprilično potrajati sve dok iste ne stigne zaslužena sankcija, a koja će samo ugasiti izgoreno. Dakle, da bi neki par dobio dijete kojemu je država zakonski skrbnik, mora zadovoljiti najviše kriterije, test kojega ne bi položili ni mnogi biološki roditelji. Izgleda kao da je u interesu da ih što manje ostvari roditeljstvo na ovaj način. Sigurno nije u pitanju traganje za savršenstvom jer je dobro poznato sljedeće:

Istraživanja o djeci koja u prvim godinama života rastu u domovima za nezbrinutu djecu ukazuju da su razvojni ishodi djeteta bolji ako su djeca usvojena do šestog mjeseca života. (Newton, 2000)

Nešto je ovdje očito trulo jer kako je moguće da je uz toliko zahtjeva za posvojenjem tako malo djece posvojeno i da su domovi krcati sve starijom djecom? Očito da se mudruje dok djeca odrastaju u nezdravoj okolini. Ruku na srce, svaki je dom za nezbrinutu djecu bolje od ništa, ali još uvijek gotovo ništa i samo su produžena ruka sljedećega:

Istraživači vjeruju da štetna ponašanja ili zanemarivanje u ranom razdoblju mogu utjecati na mozak, te dovesti do doživotnih problema. Zdrava i brižna okolina, međutim, može stvoriti mogućnosti da dijete razvije svoj puni potencijal. (Laboratorij za razvojnu neurolingvistiku)

Ostaje još jedno otvoreno pitanje: zašto su neki toliko skeptični oko čina kojega slobodno možemo nazvati jednim od najviših izraza ljudskosti? Neki tvrde da nema smisla odgajati tuđe dijete, drugi pak strahuju od gena koji im nisu poznati, treći baš i ne bi, ali ne mogu objasniti zašto. Možemo li razbiti ove predrasude? Kao i svaka predrasuda koja je postala mitskom - teško. No to ne znači da ne možemo pokušati demantirati neke očite površnosti pristupa. Pojam "tuđeg djeteta" je pomalo i diskriminatorski jer što znači "tuđe" dijete? Čini li ga to manje djetetom ili manje prihvatljivim bićem uopće? U redu je reći da za takvo što nismo spremni, ali dijete nazivati tuđim kao da je riječ o imovini (tuđoj kući ili automobilu) je još jedna oštrica na nevinoj dječjoj duši. Također, strahovi od neznanih nasljednih čimbenika nisu nikakav spas jer ni za svoje biološko dijete ne možete tvrditi u što će se pretvoriti (delikventa? -  može i ne mora) i hoće li naslijediti bolest nekog od predaka, a koja vama nije poznata (tu vam ni medicina ne može pomoći ukoliko nedostaje valjanih zapisa). Dakle, što ne predstavlja rizik? Svaki potencijal je rizik uključujući i sam život. Najteže je s onima koji su neskloni takvome izboru a ne znaju zašto obzirom da je logično moći objasniti svoje stajalište. U svemu je zapravo bitno krenuti sa sljedećim stavom:

- imati vlastito dijete ne znači da ste nesebični
- imati vlastito dijete uključuje i voljeti svu ostalu djecu jer vaše je dijete samo jedno od mnogih pod istim suncem koje nas ne diskriminira
- imati vlastito dijete ne znači da ste ispunili svoju kvotu ljudskosti

Sve vas ovo ne obvezuje da činite što ne želite, već samo da promislite koliko ste dobra učinili za drugoga jer nečijim ste dobrom i vi postali dobro ovoga svijeta.
* * *
Kada smo već spomenuli domove za nezbrinutu djecu, vratimo im se još malo. Zanimljivo je da se sustavu isplati ulagati u takve mamute u kojima ima svega osim roditeljske sigurnosti i ljubavi, u mjesta koja će ta djeca morati napustiti s 18 godina i tako se praktički naći na cesti. Jer tko ima vremena i živaca čekati desetljeća da dođe do željenoga djeteta. Dakle, za koga taj sustav radi i radi li uopće? Nedavno smo u emisiji Sonje Šarunić mogli čuti jednu tužnu priču: neka je žena nakon bezuspješnih pokušaja medicinski potpomognute oplodnje podnijela zahtjev za posvajanje. Taj je proces trajao deset godina. Nakon dvije je godine, uslijed sveg stresa nakupljenoga tijekom godina - preminula. Ima puno priča koje svjedoče o invalidnosti sustava kojega smo dio, a kojemu samo možemo gledati u leđa. Nesposobnost i samo nesposobnost nešto je što uništava svaki entuzijazam, kako kod pojedinca, tako i čitave zajednice. Ovo je samo jedan segment, ali dovoljno loš da ne bismo za njega zapeli i potaknuli rehabilitaciju takve loše prakse. Za početak, što bi nedostajalo tome da se konačno odgovarajuće sankcioniraju roditelji koji zanemaruju svoju djecu. Dakle, ne samo oduzimanjem djece jer je time samo nanovo izglancana forma. Pitajmo se koliko bi roditelja nastavilo zanemarivati djecu da znaju kako bi bili sankcionirani novčano ili čak i kaznom oduzimanja slobode. Kada već neki ne mogu biti toliko samokritični i priznati da nisu sposobni za odgajanje djece. Nije ništa negativno u priznanju takvoga što, točnije, gotovo je zločin nekome dati život, a oduzeti mu mogućnost da živi dostojanstvom čovjeka svodeći ga na stvari.
Djeca su danas dvostruko kažnjena: od roditelja koji su to samo na papiru i zakonske prakse koja im onemogućava da ostvare svoja prava na sretno i bezbrižno djetinjstvo. Domovi za nezbrinutu djecu, ma tko u njima i kako radio (a svjedoci smo kakvi užasi s vremena na vrijeme prodru u javnost) ne mogu nadomjestiti zdravo okružje potrebno svakom biću na početku njegova životna puta. Imamo li pravo tu djecu ostavljati odnosno ponovno činiti nesretnom? Dojam je to koji me svaki puta  smrznuo nakon susreta s takvom djecom koja bi dolazila u dom mojih roditelja. Vjerujem da se mnogi nisu susreli s tolikom količinom nade i izgubljenosti istodobno, slomljenosti i entuzijazma, bijesa i umilnosti koji su tražili svoje mjesto između dva doma. U jedan od njih se nisu željeli vraćati, ali forma nije pitala za želje. Stoga me pomalo i žalosti nerijetka negativna reakcija okoline na sve one koji su bili toliko nesebični i odlučili odgojiti svoje nebiološko dijete. Usudim se reći da nesebičnost nije dati život, to nam je tek imanentno, već tom životu dati smisao. Čovjek bez smisla tek je ambalaža, ali i potencijalna eksplozija bijesa i nezadovoljstva koja će se obiti o glavu svima koji su istu okrenuli kada je trebalo biti čovjekom - u svijetu u kojem je svako treće dijete zlostavljano (prema UNICEF-u). A kažu da je uvreda nekome reći Životinjo!. Iz ovoga aspekta i jest ako znamo kakve su one roditelji.
homoludens @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 29, 2008

U današnjem Jutarnjem listu čitam jedan zanimljiv tekst o surogat majčinstvu i isti me poprilično zatekao. Naravno, ne morate ni pogađati, u Hrvatskoj takvo što nije zakonski dopustivo i jedino što preostaje onima koji na taj način žele ostvariti roditeljstvo jest prelazak granice. Zašto hrvatski zakon strepi od surogat-majčinstva? Prije svega zbog čudnovate formulacije prema kojoj je majka samo ona žena koja je rodila, i to bez obzira čije dijete i je li uopće s istim u ikakvom krvnom srodstvu. To znači da dijete na koje uopće ne bi trebala imati zakonsko pravo jer se u principu radi o usluzi posudbe reproduktivnog šupljeg organa tj. maternice (koji sa svojim domaćinom dijeli tek kisik i hranu - čista ekonomija), dobiva sva zakonska prava majke. Da budem jasniji, postavit ću hpotetski: zamislite da ne možete imati dijete jer, recimo, ne možete do kraja iznijeti trudnoću, ali to može vaša majka, sestra, sestrična, šogorica, prijateljica, itd. Jedna od njih vam dobrovoljno (dakle, nikakav biznis) ponudi da će iznijeti trudnoću umjesto vas. Naravno, ne poznajući zakon, pristanete jer je vaša odluka roditeljski plemenita i jedini vam je cilj dobivanje toliko željena potomka. Nakon transporta i implantacije zametka (koji je začet spolnim stanicama vas i partnera), čekate i taj (okvirno) 40. tjedan, ali nakon njega - hladni tuš: surogat majka se upisuje kao zakonska majka. Tako djetetova baka, teta / ujna, majčina sestrična, prijateljica postaju zakonskim majkama, dok ga njegova biološka majka, vjerojatno, može tek posjećivati. No, ključno je pitanje je li itko ikada uopće definirao pojam majke na način da on ne uključuje samo čin rađanja? Je li se itko, osim papagajskog ponavljanja istih shema, zapitao što taj pojam sve podrazumijeva? Je li majka ona koja rađa i odgaja, ona koja tek rađa ili ona koja tek odgaja? Treba li majka imati i nekakve majčinske osjećaje ili je dovoljno da iz sebe izbaci produkt reproduktivnih organa (da budemo sirovi do kraja jer je i zakon očito sirov) i time praktički imitirati stroj.
Svaka životinjska ili ljudska ženka ima potencijal postati majkom - dakle, taj potencijal može i ne mora ostvariti (u ljudskoj je zajednici taj potencijal kontroliran, ali i često izložen očekivanjima zajednice kao primarnom zadaćom žene). Neke životinjske i ljudske majke ubijaju svoju mladunčad - one ljudske sklonije su ubijanju zametaka odnosno ploda i za to ih zajednica sankcionira na propisani način (moralnom osudom ili zakonskom kaznom ili pak oboje). Sve to ih ne čini manje majkom, ali tek u biološkom smislu. Međutim, pojam majke nije samo biološki, već i sociološki, i psihološki, i lingvistički (semantički), i pravni, pa mi se inzistiranje na izjednačenju ova dva pojma čini nekvalitetnim rješenjem jer na neki način degradira sve one druge žene koje nesebično i s puno ljubavi odgajaju svoju nebiološku djecu, ali i one koje nisu rodile svoju biološku djecu. Ovakav način diskriminacije ljudskih odnosa u korist najma jednog šupljeg organa, a na štetu brige, ljubavi i odgoja, samo dodatno birokratizira ionako birokracijom zagušeno društvo. Jer, budimo realni, biti majkom ne znači samo iskustvo puknuća vodenjaka i vrištanja u rađaoni. Dakle, po mom bi skromnom mišljenju, u zakonske majke trebalo uvrstiti i sve one požrtvovne žene okupljene pod priručnim nazivima pomajka, posvojiteljica, itd. Kada bi se ovaj tzv. problem riješio na taj način, ne bismo dolazili do apsurda da se ženu koja je napustila vlastito dijete traži dozvola za njegovo udomljenje odnosno posvojenje (dakle, taj netko dobiva pravo sebično spriječiti djetetov odlazak u novu i sretnu obitelj), niti bi se surogat majkom automatski pravno proglašavalo majkom samo zato što je iznajmila svoj uterus odnosno rodila tuđe (nebiološko) dijete. Svime ovime dolazimo do apsurda da sam čin rađanja automatski otvara put ka zakonskome ostvarenju majčinstva. Pa zašto da onda i inkubatori ili umjetne maternice ne dobiju taj status?! Zapravo, još je veći apsurd što zakoniti suprug surogat-majke dobiva pravni status oca. Ne treba ni ponoviti da te osobe nemaju nikakve biološke veze s djetetom i da nikada nisu ni imale namjere odgajati odnosno biti roditeljima tako rođene djece. Zanimljivije je još da pored živoga biološkog oca, zakon kaže da ukoliko surogat-majka nema bračnoga partnera, pod identitet oca se upisuje - nepoznat. Dakle, zakon izravno niječe oca iako je on poznat i time, na neki način, krši njegova ljudska prava. Uostalom, što znači izraz nepoznat? Nepoznat kome? Čini se da nespretnom, promašenom i degradirajućem pojmovlju pravne terminologije nikada kraja. S druge strane, Što je to zakonu toliko neprihvatljivo u činjenici da netko tko je u mogućnosti iznijeti trudnoću to učini umjesto onoga koji ne može? Dakako, uvijek postoji mogućnost da će se surogat-majka emocionalno vezati za dijete koje ni po kojim kriterijima ne može biti njezino, no tu nastupa zakon kojemu i jest u opisu posla da uredi i regulira pojedine odnose. Osim toga nije potrebno nikakvo otkrivanje tople vode već je dovoljno samo primijeniti praksu prisutnu u drugim državama poput SAD-a ili Ruske Federacije, a koje nikako ne smatram demokratski problematičnijima. Dapače, ovdašnji sustav još uvijek nije dosegao njihovu funkcionalnost, a i demokraciji se tek uči.
U svemu ovome vidim još jednu invalidnost papirologije: želju da se zadovolji forma bez obzira na sve oni kojih se to izravno tiče. Birokratizacija života i budućnosti ljudske jedinke nije nimalo pohvalna u društvu koje pokušava provesti pronatalitetnu politiku i zapravo otkriva koliki je nedostatatak života u jednoj (nebitno čak i kojoj) društveno nezreloj zajednici, a to je da nekoliko nazovimudrijaša određuje što je dobro za zajednicu, a da sami u sebi nemaju nimalo dobra, pa čak ni suvislosti. Samo takvi mogu podržavati zakone prema kojima je doći do djeteta (posvojenjem, surogat-majčinstvom) ravno slijetanju airbusa na površinu Saturna, dok se istodobno oglušuju na porast zlostavljanja, zanemarivanja i napuštanja djece, manipuliranja jajnim stanicama, prijavljivanja lažnih spontanih pobačaja, nereda u raznoraznim registrima, itd. Glavno da oni brinu tko smije biti čijom majkom.
homoludens @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, siječanj 26, 2008
Često naiđem na članke s informacijama iz svijeta poznatih i njihovoj posvojenoj djeci. Osim što me nervira da se o djeci piše na taj način, jer dijete je dijete s punim zakonskim pravima, još me više nervira kada neki par ima i biološku djecu pa se počne razlagati čitava obiteljska anamneza i tko je koga doveo iz rodilišta ili sirotišta. Osobno to smatram najgorim oblikom diskriminacije jer zasigurno u pozadini nije interes javnosti (baš neku Baru koja pase oči nad Bradom Pittom zanima i ima koristi od saznanja čiji je on biološki otac ili tek posvojitelj), već obično lešinarenje koje uključuje i one najslabije - djecu. Ta novinarska hijena kojoj je etičnost jednako bitna kao i utrošeni toaletni papir, svoj jadni život obogaćuje kopanjem po ranjivim ljudskim dušama, a što su one mlađe, to je njezin smisao veći. To biće koje samo mogu žaliti jer mu je vrsta odredljiva jedino DNK metodom, selektira djecu kao da se radi o predmetima različitih vrijednosti. Osim što isto biće zaslužuje nogom u beskarakternu stražnjicu, svakako ga prije svega treba educirati da djeca nisu krumpiri, već individue koje imaju pravo na puno poštovanje. To znači da svatko ima pravo biti djetetom svojih roditelja bez onih skorojevićevskih dodataka - posvojeno ili biološko. To može biti bitno samo onima bez vlastita života i preisturenom njuškom.
homoludens @ 14:57 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.