O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
petak, siječanj 2, 2009
Mrtvo palestinsko dijete

Jučer je prohujao još jedan svjetski dan mira - 42. po redu. Prohujalo je tako još jedno uzaludno kostimiranje dana u kojemu je još jedna papina propovijed ostala samo na riječima i u kojemu je kalendarsko paradiranje završilo na razini podatka. Kao što je to i slučaj s ostalim danima kojima se obilježava ideal koji se ne želi dostići, tako se ni ovoga puta nitko, od onih koji za to imaju moć i ovlasti, nije potrudio barem imitirati ga. Tako smo prošle godine u ovo vrijeme brojali 24 tisuće ubijenih iračkih civila, zadnjih pak dana preko 400 mrtvih palestinskih, no averzija prema istoku i istočnim civilizacijama nas je dijelom zadržala ili pak podijelila u osjećaju gađenja prema nasilju: jedni čvrsto drže stranu koja provodi legitimnu vojnu akciju uspoređujući je s onom hrvatskom iz 1995. godine, drugi brane pravo naroda na vlastitu državu bez obzira na koji je način taj isti uspostavio. Ako izuzmemo daljnja grananja rasprave u ekstremizam odnosno iskazivanje netrpeljivosti prema jednom od dva semitska naroda, ostaje pitanje: Zanimaju li ikoga djeca i njihova žrtva? S druge strane, politički su i ekonomski moćniji, gledajući osobnu korist i povlađujući raznim lobijima, vlastiti moral objesili u ormar pa umjesto osuda zla izražavaju tek mlaku zabrinutost pazeći da zlo ne nazovu pravim imenom. Izuzetno je zabrinjavajuće što istu bljutavost pokazuju i oni koji ni o čemu ne odlučuju i kojima je najveći ljudski domet da šute i da se poput bojažljive djece ne usude suprostaviti strogom roditelju dok se ovaj fanatično drži "batine koja je iizašla iz raja". Tako ti sitni i nebitni atomi kaosa prešutno daju za pravo sve zlo i naopako kojih se ovaj dosjeti. Postoji još jedna skupina povlađivača moćnima koji su tik do njihovih stopala, a koji si pomno razrađenim parazitiranjem osiguravaju svoje posebno mjesto u klubu odabrano zaštićenih. Svi oni zajedno, što pužu i nadlijeću, ni ne trepnu na činjenicu da su izrekli "sudbonosno da" krvavom ugovoru. Je li cijena tog ugovora već odavno previsoka? Cijena, ne u dolarima, ne u barelima, već u ljudskim životima. Da, život nikada manje nije vrijedio. Gotovo da bismo rekli kako je jeftiniji od jednog, ručno tkanog perzijskog ćilima.
Svaki je rat besmislen, svirep i nepovratno uništava dostojanstvo vrste koja sebe smatra posebno inteligentnom. Mit o toj posebnosti postaje sve bljeđim kada ova rušenjem jednoga kaosa izazove novi i razorniji. Svrgavanje kaosa novim kaosom, a pod krinkom uvođenja reda, nikako ne može pružiti izlaz, već samo dodatno zatrpati grobni ulaz u koji je civilizacija, željna napretka pod svaku cijenu, bezglavo uletjela. Isto tako ni svrgavanje jednog zločina ne može opravdati ustoličenje novoga, žrtvovanje tisuće nevinih u ime opće sigurnosti budući da taj netko, samoprozvani mesija, ministrant ili tek redar, sam destabilizira cijeli svjetski poredak. Ali taj se samoprozvani uvijek pojavljivao kao glasnik početka kraja, kraja jednog društva, imperija ili civilizacije. Postajemo li svjedocima sloma jednoga poretka koji je ljude promatrao kao žetone koji unovčenjem gube na vrijednosti? Koji je sva živa bića promatrao kao jedan veliki resurs koji treba eksploatirati do istrebljenja? Koji je sam sebe uništio okomivši se na svoga stvaraoca, smrtnika koji se nikada nije pomirio sa smrću.
homoludens @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, studeni 18, 2008
 

Je li Hrvatska prestala biti zainteresiranom za Vukovar i stradanja tog grada heroja koji je svojom žrtvom onemogućio daljnja žrtvovanja? Je li Hrvatska u miru dala barem polovicu od onoga što je Vukovar dao u ratu? Ako je suditi po svijećama koje će osvjetljavati prozore - nekako sumnjam, jer prošle su godine mnogi prozori moga grada ostali u mraku. Na Vukovar se pomalo zaboravlja, grad, strogo etnički podijeljen, živi od donacija do donacija, a politikanti se bave time je li namjerno žrtvovan samo da umanje žrtvu grada za koji vjerojatno nisu dali ni lipe. Vukovar još uvijek nema kolosalno zdanje poput izraelskog Yad Vashema u kojemu bi se na dostojanstveni način obilježila njegova žrtva. Židovi poštuju svoje mrtve, ubijene...i neprestano educiraju svijet o pogubnostima mržnje koja je sijala i uvijek sije smrt. Oni znaju da je zaborav opasan koliko i pristajanje uz zločin. Nasuprot tome, ovdje nikada nije bilo moguće postići ikakav konsenzus, a kamoli onaj od nacionalne važnosti jer je ideološka podijeljenost ugušila svaki identitet. Polarizacija hrvatskog bića je postala pogubna na oba pola: nacionalisti su pod iščašenim domoljubljem skrivali duge prste, a antinacionalisti su koristili svaku priliku da u suvremenoj hrvatskoj vide obnovu 1941. Svi su oni, svjesno ili nesvjesno, doprinijeli rastakanju elementarnih društvenih vrijednosti prema kojima se mrtvi štuju, a samo živi optužuju i sude. Što smo učinili od dana pada Vukovara u neprijateljske ruke? Godinama se radilo na tome da se umanji važnost stjecanja neovisnosti i zasluge branitelja i vrhovnog im zapovjednika, dok je istodobno vrhovni zapovjednik (makar na papiru) navodno narodne, a zapravo agresorske vojske, postajao apsolutni hit. Sav sjaj ratne pobjede uništen je konstantnim miješanjem ratnih i mirnodopskih uloga, pa su zasluge u ratu obrisane zbog nedokazane nečasnosti u miru. Jasno, argumenti nikada nisu bila jača strana nazovi-tužitelja koji su svoj prosperitet vidjeli u deplasiranju tuđih biografija.
Vukovar još uvijek nije zaslužio neradni dan pa da radna Hrvatska može pohoditi to stratište hrabrosti  zaboravljenih i nemoći. bahatih. Ako se Europa tada osramotila, Hrvatska se osramoćuje sada ne čineći dovoljno za one koji su joj osigurali miran san, a koji zauzvrat nisu dobili ni svog generala ni sva pripadajuća odlikovanja. Možda se nakon odlikovana vukovarskog popa koji ne da nije bio neutralan tijekom rata, već je navodno hodao naoružan po Vukovaru, netko sjeti i njih.
homoludens @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 1, 2008


Blagdan Svih Svetih nije tek formalnost paljenja svijeća i prigodna uređivanja posljednjih počinaka onih koje nema među nama, već je podsjetnik na krhkost prolaznosti na koju smo zaboravili svih preostalih dana u godini, a što nas košta ljudskosti prema znanima i neznanima. Da, pored svih svijeća i vatrometa koje iznjedre blagdani mi smo još uvijek u duboku mraku jer malo toga želimo ili stignemo činiti iz srca. Naučeni poštovati samo ono čemu je moguće odrediti vrijednost i tablično prikazati, upali smo u zamku želje za napretkom pod svaku cijenu. Stoga ako naše odavanje počasti onima od kojih je ostalo tek ime na komadu slitine postoji kao puko ispunjenje nepisane obveze, onda ništa nismo naučili o tome kako ostati čovjekom jer našu ovozemaljsku baštinu ne čine ni brojevi, ni tablice, već postupci koji jamče makar suzu manje onima koji čekaju da nas zamijene. Da, toliko su i nama dugovali, i iako možda nismo naplatili dugovanje, ne znači da moramo učiniti isti propust. Nažalost, živimo u vremenu u kojemu se zbog brzine rijetko osvrćemo za onime što smo učinili  sebi ili drugima: griješimo bez nuđenja isprike i činimo nažao bez pokajanja vjerujući kako je samo kršenje napisanog protivno ljudskom. Međutim, čak i ono što je zakonu milo, ne znači da je ispravno i da se ne moramo zamisliti nad onime što činimo odnosno ne činimo. Društvo nas počesto ne potiče na dobrobit iako o njoj ovisi, a čekanje drugih da učine prvi korak najbrži je put da izoliramo ono malo ljudskosti koja je preostala iz vremena kada smo svijet oko sebe gledali drugačijim, djetinje nevinim, očima. Možda je baš danas dan za rastati se s nekim navikama koje, iako nam golicaju dušu, ostavljaju crni pečat na tkivu tuđih osjećaja i ne moramo biti tankoćutni da ne ostavljamo ono što sami ne bismo primili.
Opomena životu se svaki dan nadvija nad naša posuđena tijela, no primjećujemo je samo onda kada nas podsjeti dužnost ili posjeti nužda. I dok se prva uvijek najavi i ciklički nas obilazi  podsjećajući na obvezu prema vrijednostima zajednice koje smo nekritički prihvatili, potonja nas gotovo uvijek iznenadi  ostavljajući vrlo malo vremena za ispravljanje neravnina i rušenje  zidova koje je za sobom ostavila naša iracionalnost. Zato je čak i kasno tek sutra dati doprinos svome rehumaniziranom ja jer sutra je tek potencija čiji ostvaraj ovisi o nekim višim voljama. Ono što možemo, mi mali velikih želja, jest da se na kraju dana zapitamo sljedeće:
  • Jesam li danas ikome išta dobra učinio? Ako nisam, što me u tome spriječilo? Zašto nisam ostavio barem osmijeh ili lijepu riječ iako je druga strana pokazala lošu volju? Jer ako svi budemo oklijevali, hoće li jedinim sunčanim aspektom ostati jedna prastara zvijezda i njezine pjege?
  • Jesam li danas ikome nažao što učinio? Ako jesam, što me na to navelo i jesam li požalio? Mogu li to ispraviti i kako?
  • Jesam li danas ispunio sve svoje obveze prema sebi i drugima? Ako nisam, je li to zbog neodgovornosti, zaborava ili stvarne spriječenosti? Ako sam bio neodgovoran, već sutra ću promijeniti svoj pristup obvezama; ako sam  bio zaboravan, već sutra ću početi zapisivati sve što moram ispuniti; ako sam bio spriječen, nadoknadit ću što je prije moguće. Ali ono najbitnije: oprostit ću sebi i ispričati se drugima zbog neispunjenja očekivanog.
Naučili smo živjeti prema obvezama i svijet mjeriti novcem pa olako odmahujemo nad svim onim što nas ne obvezuje i nije naplativo, dok smo istodobno odmor pronašli u negiranju tuđih vrijednosti i prekvalifikaciji neistomišljenika u neprijatelje utemeljujući tako neohedonizam - verbalno cipelarenje za dušu. Da, postali smo nasilno sebični pretjerujući u obožavanju vlastita mišljenja i imovine koje nam već sutra mogu oduzeti ne nužno ljudi, već onaj ili oni što su nanizali bisere na nisku života s koje svaki dan otkliže jedan od njih. Mora li taj biser pasti u kal naših pogrešaka ili ćemo biti dovoljno  pribrani i hrabri omogućiti mu da klizne natrag u bistrinu iz koje je izvađen onoga dana kada smo prvi put ugledali svijet. Život me naučio ići niz oluju, kliziti niz vjetar, upijati kišu; štedim na vremenu kao na najvrjednijem sitnišu ne očekujući da će mi jednoga dana donijeti kapital. Zapravo, kapital je svaka moja spoznaja koja me odvraća od prihvaćanja lakog i šturog, plitkog i povodljivog. Koga? Mene. Zato svakoga dana nastojim ne biti ono što jesam i ne postati ono u što se pretvaram.
  • Ne ogovaraj jer time gubiš dostojanstvo, ali i pravo na zaštitu od zlih jezika ukoliko ti se dogodi isto, a dogodit će se. Tko će onda biti uz tebe? Vjerojatno ni oni s kojima si do jučer činio isto. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne ponizuj tuđa uvjerenja i vjerovanja jer onda ni ti ne zavrjeđuješ tuđe poštovanje. Kako ćeš tražiti razumijevanje u nemoći od onoga koga do jučer nisi ni priznavao? Od nelagode, nikako. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne svađaj se jer svađa potiče agresiju i daje alibi za rat u kojemu jedna strana mora izgubiti. Želiš li biti gubitnik u besmislenosti? Tko će tada za tebe navijati? Vjeruj mi, nitko. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne osvećuj se jer je osveta iracionalna odluka emocionalno slomljenih, a slomljeno se ne ispravlja novim lomom. Tko će te tješiti nakon još jednog loma? Vjerojatno ni oni s kojima si kovao te nečasne planove. Znam, dogodilo mi se.
  • Oprosti jer teško je prijeći preko sebe, a upravo je najveći pothvat onaj koji je prošao najstrmiji put. Hoće li ti biti lakše? Ne znam. Još učim kako.
Postoji samo prošlost. Ona kojoj su dokazi u arhivima jedina može dati svjedoke sadašnjosti koja ne postoji i budućnosti koja tek treba postati. Ona je ta koja nas razdvaja ili povezuje i koja nam, u konačnici, omogućava nadu u budućnost. Zato naš osvrt na prošlost, humus našeg postanka, ne može biti površan, još manje formalan ili pak propagandistički usmjeren bilo da se radi o mrtvima ili živima. No mi činimo upravo to bezrezervno poštujući jedne i beskompromisno osuđujući druge ne znajući da smo na tom putu zaboravili jedino sebe.
homoludens @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 8, 2008


Ovako Amerikanci slave Dan nezavisnosti.

Dobra je vijest što je ratnom zločincu Martiću presuda od 35 godina zatvora, donesena prije godinu dana, postala pravomoćnom. Loša je pak vijest što žrtve njegova zločina, građani stradali tijekom raketiranja Zagreba, neće dobiti pripadajuću odštetu jer Srbija je nema zašto isplatiti budući da, kako kaže odvjetnik Branko Šerić, politički i pravno rata nije bilo. Ako tome dodamo jad i čemer današnje blagdanske proslave, točnije, mrtvozornički duh koji vlada na Dan neovisnosti (bojim se pomisliti koliko je ljudi uopće svjesno današnjeg dana iako mi nije jasno kako znaju da  je neradni dan i da ne trebaju doći na posao) i sramotne programske politike državne televizije (koja stalno ističe da je javna iako živi na grbači dvostruko oporezovanih građana) koja se nije udostojila uvrstiti jednu emisiju kojom bi se ljude podsjetilo i educiralo na jedan od najvažnijih datuma suvremene hrvatske države, onda današnji dan možemo promatrati kao još jedan promašaj koncepta stvaranoga početkom 90-ih koji je iznjedrio samo bijesno, isfrustrirano i osiromašeno građanstvo. To građanstvo već odavna nema ni osnovne građanske kulture, još ga manje išta konkretnog i korisnog zanima pa ga se bez problema  u nedogled može zaglupljivati. Ne suzdržava se biti nepošteno i nemoralno jer su ga jedino tomu i naučili i jer jedino tako može osigurati kakav-takav napredak. Posljedica svega jest potpuna nezainteresiranost za opće dobro,  za poštivanje drugih, pa tako i ignoriranje borbe za slobodu kao najvišeg cilja neke zajednice. Zapravo, pitanje je ima li ova zajednica ikakva cilja osim dobro se najesti, napiti i sjesti za računalo kako bi igrala virtualnog junaka.spuštenih hlača.
homoludens @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 5, 2008
Svim blogerima homoLudens čestita Dan domovinske zahvalnosti. Možda nemamo američki budžet, ali barem imajmo njihova ponosa, tim više što slobodu nismo tražili, a suverenitet još manje dokazivali po Iraku.
 

Za kraj, iako nisam baš neko duhovno biće, donosim dio poruke hrvatskih biskupa odaslanog prije tri godine u povodu Dana domovinske zahvalnosti jer držim da nikome ne može štetiti poruka mira ma iz čijih usta da poteklo. Vjerujem da će naši potomci razumjeti ono što mi sada držimo banalnošću pa čak i devastiramo.

Slaveći desetu godišnjicu oslobađanja okupiranih hrvatskih područja i završetka Domovinskog rata, upućujemo Bogu svoju zahvalu za dar mira i slobode. U molitvama se sjećamo svih koji su se s pouzdanjem u Gospin zagovor suprotstavili ratnoj agresiji, te omogućili mirnu i sigurnu izgradnju našega društva na dobrobit svih hrvatskih građana. S osjećajem duboke zahvalnosti sjećamo se onih koji su položili svoje živote u obrani domovine. Njima molimo mir i pokoj u Gospodinu. Iskazujemo zahvalnost i svima onima koji su se žrtvovali, a osobito hrvatskim vojnicima, koji su podnoseći tegobe i tjeskobe ratne nesigurnosti branili godinama svoje obitelji i djecu, narod i domovinu. Potičemo sve odgovorne da se sada u slobodi pošteno vrednuju zasluge, kako poginulih, tako i živih hrvatskih branitelja. Odlučno pak odbacujemo sve pokušaje da se zbog pojedinačnih slučajeva nepoštivanja međunarodnih konvencija ratnoga prava - zbog kojih iskreno žalimo - dovede u pitanje legitimnost oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija »Bljesak« i »Oluja«.
Glas Koncila, Broj 32-33 (1624-1625)
homoludens @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008

http://images.vtbear.com

Neću se pridružiti većini koja će pro forme čestitati Međunarodni dan žena, paradirati sa stručkom cvijeća, a istodobno biti nositeljem mentaliteta koji ženu ne cijeni na način kako to propagira jednom godišnje. Iako je današnji dan suimbol borbe za ženska prava, ista uopće nije ni završila jer ako izuzmemo dobiveno pravo glasa, još uvijek je u nekim europskim zemljama zabranjen pobačaj (dakako, u onima gdje je utjecaj Crkve velik i prevelik), a kako je pravo na rad ostvareno se najbolje vidi u masovnim kršenjima raznim zakonima o radu. Prema podacima iz 2006. (ARS) u Hrvatskoj, nezaposleno je 52,6 % žena i 47,4% muškaraca. Prema stopi nezaposlenosti to je 12,7% žena i 9,8 % muškaraca. Ovakvo je stanje prisutno u svim županijama, a prosječno se kreće između 56,1 do 65,5%. Najalarmantnije je stanje u četirima hrvatskim županijama:
  • Istarska županija - 65, 5% nezaposlenih žena (34,5% nezaposlenih muškaraca)
  • Primorsko-goranska županija - 64, 6% nezaposlenih žena (35,4% nezaposlenih muškaraca)
  • Međimurska županija - 64, 4% nezaposlenih žena (35,6 % nezaposlenih muškaraca)
  • Zagrebačka županija - 64, 3% nezaposlenih žena (35,7 %  nezaposlenih muškaraca)
S vremena na vrijeme neki mediji javljaju o kršenju ženskih radničkih prava. Nekako mi je najviše ostao u uhu onaj da je na nekim radnim mjestima (poglavito u trgovini) zabranjeno odlaženje na toalet pa žene mokre u pelene za odrasle. U Češkoj su pak navodno u jednom diskontu radnice tijekom mjesečnice morale nositi vrpcu na čelu kako bi bez pitanja mogle na toalet. No vratimo se Hrvatskoj. Prema podacima sindikata trgovine, uvjeti rada u pojedinim trgovačkim centrima (a znamo već da je najveći lanac u Hrvatskoj onaj trgovački, a ne planinski) su poprilično nehumani (uostalom, živimo u posthumanističkom razdoblju u kojemu realitet ne postoji, već samo simulacija života). Tako je primjerice zabilježeno da je jedna radnica radila 65 nedjelja zaredom, druga je pak na poslu provela punih 29 sati (inventure radi), prekovremeni se sati uredno ne plaćaju (2005. je to bilo 25 milijuna neisplaćenih radnih sati), a najveće je licemjerje što se kuka nad lošom demografskom slikom, a istodobno majkama i budućim majkama se ili uopće ne osigurava posao (već je poznato da je jedno od pitanja ženama tijekom razgovora za posao planiraju li imati djecu u narednom peirodu) ili krše radnička prava. Tko tu koga pravi blesavim? Sretan Osmi mart, zar ne? Ono što je u cijeloj priči problematično jest i korištenje pogrešnih pojmova: kako se jedan centar za ženske studije može zalagati za jednakost spolova? Spolovi ne mogu biti jednaki, ali ravnopravni itekako. Kako bi netko s pogrešnom terminologijom pobijedio u džungli na asfaltu? Teško.
Što je danas Osmi mart? Još jedan datum u kalendaru kao podsjetnik na prošlost koja nije evoluirala u kvalitetnu budućnost. Više nego ikada otvara se manevarski prostor suvremenom robovlasničkom društvu u kojemu je zakon nemoćan pred carem (kapitalom) koji svaki pokušaj da se čuje glas obespravljenihni, ni ne trepnuvši,  rješava puštanjem lavova iz kaveza (gubitkom posla i svakog dostojanstva). Ne, to nije kapitalizam temeljen na darvinizmu, to je šovinizam u najčišćem obliku koji se skriva iza zakona tržišta. Kako licemjerno, jer ovaj šovinizam krši sve moguće zakone, i to po svim osnovama. Još mu samo fale brčići, znamo čiji.

Za kraj jedna "vesela" vijest iz Srbije:
Nevladinoj organizaciji Žene u crnom, srbijanski je MUP zabranio skup jer da može doći do ometanja javnog prometa, ugrožavanja zdravlja i sigurnosti ljudi i imovine. One pak izjavljuju da je zapravo riječ o kršenju temeljnih građanskih i ženskih prava odnosno napadu na demokraciju i civilno društvo a dijelom se zabranjuje i pravo na građansko okupljanje i slobodu kretanja.

Kao da je na Zapadu išta bolje. Istok ili Zapad ista tiranija u celofanu demokracije.


Izvori:
Hrvatski zavod za zapošljavanje (www.hzz.hr)
dnevnik.hr
homoludens @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 2, 2008

Svaki je rat besmislen, svirep i uništava dostojanstvo vrste koja sebe smatra posebno inteligentnom. Mit o toj posebnosti postaje sve bljeđi kada rušenje jednog kaosa izazove novi i još veći. Svrgavanje jednog zločinca ne može opravdati prolijevanje krvi na tisuće nevinih civila jer ama baš nitko, pa smatrao se taj isti prvom zemaljskom ili svemirskom silom, nema opravdanja ubijati u ime tzv. svjetske sigurnosti jer upravo on sam destabilizira cijeli svjetski poredak. Najjadnije od svega jest što oni mali i sićušni šute, poput bojažljive djece ne usude se suprostaviti strogom roditelju dok se ovaj drži "batine koja je iz raja izašla". Oni veći podupiru većeg jer na taj način osiguravaju svoje posebno mjesto, ipak,  nije mala stvar "sjediti zdesna" ma tko taj otac ili pokrovitelj bio. Svi oni zajedno ni ne trepnu na činjenicu da su izrekli "sudbonosno da" krvavom ugovoru. Je li cijena tog ugovora već odavno previsoka? Cijena - ne u dolarima,  ne u barelima - već u ljudskim životima.
A jučer je prošao još jedan svjetski dan mira - 41. po redu. Još jedno besmisleno obilježavanje dana, još jedna papina propovijed, još jedno kalendarsko paradiranje oko dana do kojega nitko ništa ne drži. Istodobno, u isforsiranom je ratnom vihoru ubijeno između 22  i 24 tisuće iračkih civila za čiju smrt nitko neće odgovarati jer sve je to bilo "u interesu svjetske sigurnosti". Žalibože takve sigurnosti pa i takvog svijeta.
homoludens @ 15:58 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 26, 2007


Za božićne se i novogodišnje blagdane nikada pretjerano ne uzdam u TV program niti očekujem neku kvalitetu izbora. Međutim, ne mogu ne primijetiti kako se programska politika okreće prema vjetrovima Atlantika. I dok se, do ne tako davno, moglo razaznati zašto se Božić zove Božić, a ne Djedić, zadnjih godina ti starčići u crvenom odijelcu sve više uzimaju danak. Božić postaje dan dobroćudnih starčića u poznim godinama i zavidne forme koji, iz tko zna kojih fondova, uspijevaju ispuniti želje male, pa i one nešto veće djece. Za Robina smo Hooda znali iz kojih škrinijca daje siromašnima, no za Djedicu ne znamo kako financira svoju nimalo jeftinu ulogu. No, ima tu nešto zanimljivo: taj smpatični starčić kojem biološki sat nikako ne otkucava, ispunjava samo one želje koje je moguće ostvariti posezanjem u novčanik pa osim što ne znamo odakle djedici uvijek puni džepovi (možda ima trajni stopostotni popust), još je manje poznato zašto moćni djedica, koji može napustiti i atmosferu, ne ispunjava i one želje koje nemaju cijenu. Zašto Djedica umjesto vlakića, igraće konzole ili avionskih karata ne daruje ljubav i mir? Odgovor je jednostavan: taj je djedica moćan koliko i svaki drugi mit, egzistira dokle god ima onih koji njime nadomještaju ono što im nedostaje - istinu. Taj mit zapravo opasno manipulira onima koji ne razumiju njegovo značenje (djeca) kao i onima koji na taj način kupuju ljubav onih što ga ne razumiju (njihovi bližnji). Je li itko tim tupanima objasnio da je ljubav apstraktni pojam kojemu je nemoguće odrediti cijenu a time i pustiti ga na tržište? Ima li itko više priseban koga taj pomalo dosadni starčić u bojama revolucije više ne zabavlja niti može predstavljati skromnost Božića?

* * *
Malo pomalo, Djedica je zavladao i filmovima (obiteljskim) pa je i mene, nemajući pametnijeg posla, snašlo buljiti u glupavi film o novinarki koja pokušava otkriti Djedičin identitet. I gle čuda, Djedica nije nikakav multimijunaš nego tamnoputi djelatnik doma umirovljenika čiji su štićenici svoja nasljedstva ostavljali baš tom tajnom Djedici. Što smo saznali iz tog pomalo pljesnivog filnskog uratka? Da je malom nepokretnom dječaku ostvarena najveća želja - dobiti invalidska kolica (ma tko je vidio imati ili željeti imati roditelje) a da je Djedica zapravo vodoinstalater koji uspješno popravlja porozne cijevi sustava u čijem se budžetu nikako ne može naći sredstava za one najpotrebitije.  U kakvom to glupavom svijetu živimo kada nas zabavlja priča o starčiću kojeg ne muče ni vene ni kostobolja, odlično trči i spušta se niz dimnjake, a vid i sluh mu je bolji nego u dvadesetogodišnjaka. Djedica kojeg nam nameću nema veze sa životom, a još manje predstavlja svoje vršnjake, sebičan je i ne ispunjava želje sve jadne dječice čiji je svijet još u fetalnoj dobi načet zakonima tržišta. Već se iza prvog ugla dobiva uvid u moć tog Djedice, i to u ispruženoj ruci anonimnog prosjaka koji je očito svoje želje slao na pogrešnu adresu. Djedica je zapravo obični prevarant u službi Njegovog Veličanstva Novca koji je promijenio duh Božića, sveo ga na jeftini žanr, a sam postao basnoslovno skupom reprizom, smije nam se u brk dok dobro naplaćuje svoje paradiranje u kaputiću boje revolucije i prečistim čizmicama koje nisu ni vidjele snijega. Zaobići Djedicu postaje nemogućom misijom, pa se borba vodi čak i daljinskim upravljačima. Idućeg Božića možemo očekivati i da mu se pridruži i Bakica, možda i cijeli dom umirovljenika u kojem žive besmrtni starčići s odličnim smislom za financije, ali slabim i gotovo nikakvim za ljude plitkog džepa i duboke duše. Njima preostaje pisati sebi samima. A kome da ja pišem kako me nervira njegovo "postojanje"?
homoludens @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 25, 2007
Već nekoliko godina ne slavim Božić jer ne želim biti dijelom slavlja reda radi To je moj tihi protest protiv vrišteća vašara u koji se godinama pretvara taj veliki kršćanski blagdan. Tko uopće doživljava Božić u onom pravom kršćanskom punoznačju? Najprije što ljude veže uz 25. prosinac jesu neradni dani: ma nije bitno koji je blagdan, samo neka se nepce nablaguje svih ovozemaljskih okusa. Čini se da Božić sve više postaje blagdanom jela i pića, točnije, sve je bliži Saturnalijama nego obilježavanju rođenja jednog djeteta u priprostim uvjetima rimske provincije koje se, barem po Svetome pismu, izdiglo iznad prizemnog sladostrašća (jedno je jesti, a nešto sasvim drugo prežderavati se, zar ne?). Jedina razlika je u tome što se ovdje klasna slika svijeta ne obrće: oni koji nemaju osjećaju se još jadnijima, a oni koji imaju, ne štede to pokazati. Božić je danas jelka koja se okićuje u pogrešno vrijeme, trpeza koja strepi od skromnosti, kreditirani blagdan koji se u većini slučajeva otplaćuje do Uskrsa stoga mi sve smislenijim postaje pitanje: Kako su ubili Božić? Bojim se da svi znamo kako - konzumerizmom. Ali zašto? Možda zato što deklarativna pripadnost bilo kojoj religiji i ne može dati drugog rezultata doli oskvrnjivanja njezine biti. Kažu mi neki mudrijaši: Za vrijeme komunizma nismo smjeli slaviti Božić. Ne znam tko je mogao zabraniti da netko unutar svoja četiri zida oživi duh Božića pa makar i uz jednu zimzelenu grančicu otrgnutu na putu kući i mnogo pozitivna duha koji ionako bez naknade izvire iz ljudske duše? Ili su tim mojim mudrijašima zapravo nedostajali neradni dani? Osobno mislim da je Božić svoju svrhu dosezao upravo u doba komunizma kada su ljudi izražavali iskrenu pripadnost kršćanstvu. Poput svoje braće u vjeri koja su se u katakombama, u zoru kršćanstva, skrivala od svojih progonitelja, i oni su na jednak način živjeli svoju vjeru, i to daleko više nego što to čini i osjeća tromilenijska generacija koja ne može zamisliti život bez optičkog miša i daljinskog upravljača. Danas kada je obilježavanje Božića dobilo status državnoga blagdana i privilegij neradnih dana, njegova veza s prošlošću i tradicijom kao da nikada nije bila tanja. Tako je božićno vrijeme iznjedrilo neku čudnovate ostarjele likove poput Djeda Mraza odnosno Djeda Božićnjaka zabundanih u revolucionarno crvene kaputiće kao da im je sam drug Lenjin bio stilist. Ali Djedice ipak drže do tradicije, osim što svojim metuzalemskim godinama povezuju prošlost i budućnost, njima ne pada na pamet bacati poklon-pakete iz airbusa, već do svakog Zemljinog kutka stižu na saonicama (priznajem, od ovoga je samo gluplja priča o rodi koja nema pametnija posla nego isporučivati djecu kao tvorničku robu). Osim što djecu zaglupljujemo besmrtnim čičicama koji se spuštaju niz dimnjake kako bi iz vreće bez dna izvukli baš ono što je zapisano u pisamcetu želja, navikavamo ih na bezrazložnu potrošnju u kojoj se kupnja ne obavlja zbog potrebe, nego ispunjenja forme. Kako ćemo djecu naučiti da išta cijene, ako blagdane dožive samo kroz odmatanje darova? Upravo u takvim trenucima djeca prestaju biti skromna, počinju shvaćati socijalne razlike i postaju okrutna i ohola prema onoj djeci koja su slabija imovna stanja. Da, tu smo im razliku mi usadili, a samo smo, kao, htjeli biti velikodušni. Čime? Ta kupovanje je ekonomska, a ne ljudska kategorija. Ljudski je darivati, a darivanje nije kupovanje mobitela ili šminke šestogodišnjemu djetetu.
Već sam odrastao čovjek i nemam posebnih želja, a i one obične mi ne može darovati smrtnik poput mene. Ali ono što želim u nekom svom skrivenom kutku ljudskosti jest da Božić postane blagdan u kojemu će glavnu ulogu imati čovjek, a ne sadržaj njegovih džepova, u kojemu nitko neće morati kilometrima pješačiti do pučke kuhinje jer će susjed s njime podijeliti svoj obrok ma koliko skroman bio, blagdan u kojemu će, barem na trenutak, čovjek čovjeku pružiti ruku bez da pomisli ima li od toga koristi i u kojemu čestitanje neće biti tek otrcana fraza koja se izgovara bez razmišljanja - gotovo automatizmom. Jednom je slavni Mahatma Ghandi izjavio:

Volim vašega Krista, ne volim vaše kršćane. Vaši kršćani su tako različiti vašemu Kristu (I like your Christ, I do not like your Christians. Your Christians are so unlike your Christ.).

Ne znam volim li svoje kršćane, ali, istina, više ih ne razumijem...ili barem dio njih koji je  ubio Božić - malog boga. Jedno ipak znam, opće siromaštvo prema kojemu nepovratno klizimo kao civilizacija će biti jako bolan trenutak spoznaje o nemoći koju još uvijek uspješno skrivamo iza nekretnina, pokretnina i kreditnih kartica. Samo je jedna ljudska pogreška ili bijes prirode dovoljan da nas ostavi gladne, gole i bose. Bilo bi zanimljivo tada vidjeti kako bi se slavio Božić? Ali o tome ćemo razmišljati tada, zar ne?
homoludens @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.