O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog
srijeda, prosinac 24, 2008
Današnjim će danom prohujati moja prva blogerska godina, posljedica jedne slučajne i ishitrene badnje odluke da blogerski svijet oznakovim mislima. Možda je tomu kumovala potreba za samopromocijom, a možda je u pitanju bila tek želja za izmicanjem uredničkoj sječi i privilegiranjem sebe kao jedinog urednika u danima koji su bili izuzetno neprivilegirani za mene kao putnika s nevažećom putnom kartom i izgubljenim kovčegom u svijetu s tri dimenzije. Izbor blogerskog rezervata pak nije bio slučajan, bolji blogerski alat, a ne nagradni fond, presudio je mjestu usidrenja. Ta bila bi uvreda mojoj motivaciji da je pokreće nešto tako materijalno jer svaka je materijalnost jeftina u svojoj obuhvatljivosti  i izmjerljivosti. Pronalazak imena glavnom i jedinom liku dječačkih manira nije bio posebno težak, teže je bilo objasniti odbjeglu Homo sapiensu da Homo ludens ne promovira svoju spolnost jer je prvi koristio grčke, a drugi latinske rječnike pa se nisu mogli sastati  na istim stranicama, no to me nije posebno zabrinjavalo jer je bilo nade da će taj nepoučeni Homo sapiens jednom zaviriti u prave knjige i ponovno otkriti rod Homo. Ni odabir verbalna bojišta nije zadavao posebne glavobolje mojoj ratobornoj malenkosti jer u klaunovsku društvu kojemu smo doživotni svjedoci nikada nije nedostajalo ludila, kiča i grimasa pa me jedino zabrinjavalo vrijeme koje kradem svakodnevnu životu, a zbog čije je boležljivosti ostalo više nedovršenih nego dovršenih redaka. Lomeći se između suzdržanosti prirode i radikalizma civilizacije, gradio sam treća vrata na ničijoj zemlji. I tada sam, kao i uvijek, nastojao odolijevati svakoj posudi u koju su me pokušavali uliti, pobjeći svakoj ladici u koju su me kanili pospremiti i uteći svakoj revoluciji koja me nastojala prigrliti poput izgubljena čeda. Dječačkih snova i djetinjeg pogleda na javu, nije me kupovala kvantiteta, ali ni rasprodala publika ograničena nesvjetskim jezikom moga pera. Kada se nostalgično osvrnem na prijeđeni krug i zatvorim kružnicu ovim zadnjim tijekom misli, imat ću razloga za olakšanje jer kada i kako god završi ovo moje putovanje u unutrašnjost sebe, prošlost će već biti neupitna. I sve one bujice čitanja, i šumovi citiranja, i povjetarci komentiranja, i rominjanja s naslovnice...pa i razmočeni ideali između redaka...sve će to stati u isti vir.
Ne znam koliko ću dugo još pisati ovaj blog jer svaki dan može iznjedriti posljednji tekst, a da me o tome motivacija ili posebne okolnosti niti ne obavijeste. Do tada ću nastaviti oštriti svoje guščje pero na latinskoj abecedi i čuvati tintu u posebnoj bočici kako bi trajala barem do sutradan.

Do sutradan...
homoludens @ 11:08 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 23, 2008


Počesto čujem kako pojedinci koji rade u medijima (poput novinara i inih) vole proviriti na forume i blogove. Kažu: da vidimo reakciju odnosno osjetimo puls javnosti. Na forumima reakcije javnosti i nisu neka reprezentativna slika. Prije svega zbog toga jer su tamošnje rasprave preslika opskurne gostionice u kojoj se oko iste čaše trećerazredne kapljice okupljaju zastupnici propalih ideja starih preko pola stoljeća. U sjeni keramičkih pločica i jeftina namještaja, s podom nalik kolodvorskom, ovi zanesenjaci u prošla svršena vremena nikako da stave točku na kraju svojih rečenica. Dok se sadašnjost pretapa u budućnost koja nije izgledna, oni inzistiraju na starim bojevima dajući tako legalitet mišljenju uopće. Međutim, blogovi su daleko od takvih opskurnih mjesta, dapače, pravi su vrtovi ideja. Medijski radnik s nedostatkom ideja u njemu lako ubere pravu inspiraciju, a da nije ispustio ni kapljicu znoja. I slučajni prolaznik ulicama virtuale može zamijetiti kako ima više duha i ideja u jednom od vrtova, nego u većini studija, a anonimno smilje i bosilje pokazuje veću kreativnost od onih čija su imena na svakom koraku. Po njihovim pokušajima pisanja među anonimnima, ne može se ne zamijetiti klonulost ideja i da se ne bave poslom kojim se bave, teško da bi pojedini od njih imali ikakvu publiku. Katkada je zanimljivije pročitati kako nekome nisu uspjele punjene lignje, nego je li neki javni biser zasjao punim sjajem i oduševio nazočne. Jesmo li na nišanu  onima bez vizije (političari) i ideja (javne osobe) koji od nas uče kako se ne osramotiti? Jesmo li vrt ideja koji se u svojoj nezaštićenosti bjesomučno eksploatira kao javno dobro u svrhu osobnog dobra? Znam, puno je pitanja, ali puno je i redaka koje smo ostavili, a da nam nitko ne pruža zaštitu od sunca koje nam prijeti osušiti i zadnju kap ideja.
homoludens @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 14, 2008
Gledam svoje ruke, velike su, grube...kao da su do jučer bile male i meke poput šapa plišanog mede. Mog mede boje livadnog meda više nema. Onako pohaban skupljao je prašinu dok ga autor moje priče nije izbacio iz prvog poglavlja. Onog za kojim još uvijek čeznem iako su mi dali do znanja da prelistavanja nema: tek jedna stranica unaprijed i nijedna unazad. No, uvijek sam bio protiv svega što je nalikovalo na naredbe i odlaganje u istobojne posude, bio sam pobunjenik jer sam se bojao da je tišina s moje strane prešutno prihvaćanje, ono koje će me dovesti u poziciju kreiranog, a ne kreatora. Mislio sam si:  Ako su mi oduzeli povratke, nisu mi oduzeli prkose i još uvijek mogu živjeti svoju priču unutar tuđe priče. Tako sam naredna poglavlja odbijao priznati kako mi je tijelo odavno preraslo dječačke snove koje su druga odrasla djeca i krici života bešćutno umorili na spavanju. Nisu me unovačili za odraslost, samo su mi oduzeli neutralnost i poslali na životnu bojišnicu gdje su druga odrasla djeca umorenih snova tražila svoju postrojbu. A samo sam htio svoj park snova. Mogao sam dezertirati, okrenuti leđa autoru priče, svome stvoritelju, jer nisam htio odrasti ni u retcima, ali znatiželja kojoj sam prijetio smaknućem bila je jača od prkosa. Ona je ustinu htjela naviriti u posljednja poglavlja. Tako sam kao lik u tuđoj priči preuzeo veliki rizik: do zadnjega poglavlja sam pisati svoje retke, a ono posljednje  prepustiti ruci nepoznata autora koji će u nedostatku inspiracije naprasno završiti priču koja nikada neće biti otisnuta. Je li se isplatilo ostati i udovoljiti znatiželji?
Trenutno se nalazim između dvaju poglavlja: u jednom još uvijek strepeći se nadam da će mi vratiti  moje uvode, u drugome strahujem od zaključaka pa se još uvijek zadržavam između stranica. Znam da neću moći ostati uklješten između ulaza i izlaza i da ću morati vratiti ključeve doma u kojemu prebiva ova moja dječačka sjeta.
homoludens @ 21:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 7, 2008

Slika preuzeta s: http://bp0.blogger.com

Ono što me katkada nervira jest nailazak na biserje kojima nije dovoljno da sam steknem kakvo je, već se nameću i sami donose moj sud koji obično zvuči: Svi znaju kako sam dobar čovjek i svima je jako ugodno u mome društvu. Koliko moraš biti izgubljen da ne možeš dočekati da drugi donese sud o tebi i je li mu uopće ugodno s tobom. Obično držim da se iza toga krije izgubljena osoba koja je djelomično izgubila odnos sa svijetom, a djelomično i sama  sa sobom i koja se ostvaruje na način da svima nameće svoj suženi pogled bez obzorja. Mene ne zanima tko što misli o sebi, je li si taj netko enormno pametan, vrišteći lijep, osebujno drag, ili je možda čak i zaljubljen u svoju pojavu; još manje me zanima što isti diletant misli o meni; niti koga vučem za rukave da mi izrazi divljenje dostojno teokrata, niti volim da mi nameću svoja subjektivna mišljenja gonjena zamućenjem rožnice. Ali ne one očne. Uostalom, kao da bi to išta promijenilo u doživljaju osobe čiji život živim. Dozvoljavam da to što imaju koriste za sebe (ne za lajanja oko sebe), kao što i ja svoje mišljenje zadržim za sebe osim u slučaju kokošaka koje svakim snesenim jajetom pomisle da su spasile svijet.
Također, mrzim što neki od njih imaju potrebu da cijeli svoj život istresaju pred neznancima uvjereni da ove to zanima, a zapravo ih vuče samo djetinja znatiželja, nezreli impulsi koji su zalutali u odraslost. Pitanje je koja je svrha iznošenja prljava rublja, nebitno čija. Dobiti samosažaljenje? Korist je kao pranje oceana dječjim sapunom. Dobiti savjet? Upotrebiv je kao i kaktus za veliku nuždu. Možda je to kukanje ipak kaloričan obrok izgladnjelome egu koji je sam sebi podmetnuo nogu. Kako se postaviti u toj situaciji, a ne biti nepoćudno indiferentnim ili savjetodavno iritantnim koji više liči na zabadala? Ni danas nemam recept pa radije biram ostati između dvaju ekstrema, pognem glavu da se čini kako slušam dok lupkanje prstiju traži izlaz u otkucajima sata. Volim biti od koristi i pomoći, ali ne volim biti spužva koju će netko iskoristiti kako bi upio životnu poplavu, i to nipošto onima koji su zaboravili zavrnuti cijevi. Možda je moj realizam previše materijalan, a manje duhovan, no kada pomislim koliki je trag materije oko mene i koliko je duhovnog zatočeno u apstraktu, ne mislim da gajim negativnu osobinu. Dapače, nitko me neće čuti kako dolinu suza smještam pred nečiji prag, kako očekujem da me razumije netko s kime dijelim samo vanjsku ambalažu, kako se zaustavljam pored ljudske nezainteresiranosti ostavljajući joj posjetnicu u slučaju da pronađe izvor topline. U konačnici, tko sam ja da žalim i budem žaljen, da razumijevam i budem razumljen? Može li moja ili bilo čija ograničena ljudskost spasiti one koji su sami prokopali svoj ponor? Više čak i nije pitanje želje već realnosti koja me svaki puta ujede kada se sagnem pružiti ruku onima iz duplje života. Možda su moja iskustva uspaničeni prijatelj ili tek mudri neprijatelj, a možda samo tražim izliku da ne vidim ono ispod epitela.

Neki ljudi nikada neće odrasti, neki će ljudi ostati djecom i imati djecu, neki će ljudi  baš mene pronaći za svoje priče i uvući u njih, a ja ne želim  biti lik u tuđoj priči.
homoludens @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 6, 2008

Slika preuzeta s http://news.bbc.co.uk

Nijedna žica nema beskonačno dugačak vrat, a ipak kročimo po njemu nadajući se da će nas negdje i odvesti. Naginjemo se, savijamo, tijelom hvatamo posljednji udah bestjelesne energije kako bismo opstali na visini dok publika zavidno, oduševljeno ili zgroženo iz navike aplaudira. Mi smo pokretne figure u predstavi života na njegovim strmim padinama, promatraju nas i ako smo dovoljno nisko podmeću nam, a ako smo previsoko, obasiplju nas i nimalo nemaju stida što su nas do jučer gazili povicima. No kada predstava završi, sve licemjerje i maske padnu u tišinu i tako do idućega kročenja na tanašni vrat posuđenog namota žice. Doći će, pa i uraniti, sezona u kojoj ćemo bez najave biti maknuti s repertoara kako bi neka druga figura preuzela naš kostim i vrijeme. Tako otkinute, izgubljenih uloga i lišene svakog pogleda i zvuka, prepuštaju nas lutanjima. Više nam neće dopustiti uspon: tko jednom biva prekinut, trajno se ostavlja po strani; jednom spušten zastor, tkan od naših inicijala, nikada neće biti podignut, čak ni u našu čast, i nema tog aplauza da nas vrati. A sve je počelo jednim posuđenim namotom žice, zar ne?
homoludens @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 3, 2008

Izvor slike: http://thejobsearchguru.com

Može li čovjek preko noći otkazati susret sa životom na kakav se navikao, isprevrnuti ormare, odbaciti sve nosivo i nenosivo, ostaviti samo potplate i okrenuti leđa bez patetične riječi ili geste pozdrava? Do jučer to nisam vjerovao, no tako je odlučilo moje drugo ja, nametnik koji me nije parazitirao, već sam to plodonosno činio sam. Bio sam hazarder što početnički nespretno pleše sa životom na njegovoj ivici, izvana uređen, ali iznutra pomaknut, jedva sam dostizao svoje pogubljene dijelove. Znati da ćeš zaglavjeti i prestati riskirati bila su dva neuhvatljiva pojma. Gubeći vrijeme na sporedne i vozeći slijepim ulicama,  život mi i nije bio toliko zakinut, ali ona kanonizirana strana podsvijesti željna opstanka bila je zaprepaštena. Brazdeći između dviju vertikala - prebrižne majke  i vlastitih patronatskih misli, ponestalo je onoga što me vuklo na rubove -  biti i misliti samo da bi bio i mislio. U mnoštvu popisa, neki su se smanjili, no to što se izlilo uliveno je u neke druge, stabilnije posude. Više ne nosim iste ovratnike, niti se okrećem za istim glasovima, na vremenu štedim kao da je vrijednosni papir jer ne znam hoće li sutra uistinu donijeti sutra. Ako se željezo kuje dok je vruće, onda se misli kuju u ravnodušnosti jer jedino tada nema otpora kod presuđivanja vlastitim navikama. Više ne jurim kroz život čekajući preksutra i žaleći za prekjučer, budim se da bih upoznao dan, njegove sate i minute koji više nemaju kazaljki jer sada sa sobom nosim pješčane satove koje nitko ne može navijati po želji. Sigurnosti radi, ni ja.
homoludens @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.