O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - rujan 2008
ponedjeljak, rujan 29, 2008


Baš si razmišljam kolike sam vražje sreće imao što mi neki balkanski poslodavačić, koji je očito tek nedavno prešao Karpate, nije postavljao osobna pitanja kada sam prvi put tražio svoje radno mjesto pod suncem. Svaki me put iznova zateče saznanje o pitanjima koja se postavljaju kandidatima za posao. Ono što mi najviše upada u oči jesu pitanja o narodnosti (neki još uvijek žive u zemlji šest narodnosti) i vjeroispovijesti (navodno da znaju koje blagdane zaposlenici namjeravaju slaviti). Naravno, ni ovaj se bezobrazluk nema kome prijaviti jer je neučinkovitost najveća mana društva u kojemu se ni ustaški simboli ne mogu pravovaljano sankcionirati s obzirom da ih zakon izrijekom ne spominje. Kao da nije dovoljno što je teško pronaći bilo kakav posao, što nam agronomi i upravni referenti vode glavnu riječ u politici i medijima, već mora i neki dojučerašnji kmet, a sada feudalčić zadirati unutar četiri zida. Ne znam što bih odgovorio, ali zasigurno nešto da ovaj feudalčić izgubi volju za postavljanjem defektnih pitanja. Zašto bi taj netko, a možda veliki nitko, morao znati kako se etnički izjašnjavam? Hoće li to utjecati na moju učinkovitost? Hoću li manje raditi ako se izjasnim kao Srbin, Židov, Albanac? Možda nekome tko godinama ćeka okamenjeni radnički kruh mogu prodati priču da to čine stoga kako bi znali koje državne blagdane dotični slavi, no tko pita Pupovca slavi li Oluju pa je ipak dogurao do parlamenta. S druge strane, kakav odgovor o vjeroispovijesti odgovara poslodavcu? Treba li prvo znati njegovu vjeroispovijest  kako se ne bi dogodilo da izgubite šansu za posao zbog nekog ludog vjerskog fanatika ili pak zagrižena nevjernika kojemu sam spomen religije izaziva probavne smetnje. Naravno, nisu to sva sporna pitanja, ima tu i pitanja o budućem potomstvu, glasovanju na izborima, generalu Gotovini, itd. Nažalost, ovim feuadalcima, dojučerašnjim kmetovima, ni zakon ne može stati na kraj jer ni pojedinac nije zainteresiran za pravdu, a kamoli kolektiv kojega svake četriri godine kupuju istim bombonima u različitoj ambalaži. No nije samo problem u feudalcima, dojučerašnjim kmetovima, već i u onima koji im trebaju služiti. Nakon korumpirane epizode zagrebačkoga sveučilišta (ima li u Hrvatskoj uopće i tih bijednih 7% visokoobrazovanih) i saznanja kako preko 80% studenata vara na ispitima (biste li vi sutra išli takvom liječniku, pravniku, ili psihologu?), pravo je pitanje na koju to radnu snagu ovo društvo računa? Berače pamuka na asfaltu? Budimo otvoreni, niti su nam poslodavci bogznašto, dobar dio njih su iskopleksirani tirančići bez građanske i poduzetničke tradicije koje je izbljuvao politički elitizam i kojima  počesto nedostaje obrazovanja i samokritičnosti, a radništvo je obično isfrustrirano očajnim uvjetima rada i ponašanjem onih napuhanaca iznad njih koji su prešli kratak put od opanka do cipele. Dok vlast ganja generala Zagorca (a gdje su ostali profiteri s burgovima iz kojih se smiju naivnom puku) zbog pronevjere koja nije imala veze ni s jednom od njezinih razina, već isključivo naivnom dijasporom koja je slijepo vjerovala da će vlast u Zagrebu biti bolja od one beogradske, a na kraju je ispalo još i gore (samo ih je rat spasio debakla), hrvatski radnik se osjeća kao da je jedino pravo koje ima ono kojim ne postiže ništa - pravo glasa odabrati gore od goreg.
homoLudens @ 13:47 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 23, 2008


Počesto čujem kako pojedinci koji rade u medijima (poput novinara i inih) vole proviriti na forume i blogove. Kažu: da vidimo reakciju odnosno osjetimo puls javnosti. Na forumima reakcije javnosti i nisu neka reprezentativna slika. Prije svega zbog toga jer su tamošnje rasprave preslika opskurne gostionice u kojoj se oko iste čaše trećerazredne kapljice okupljaju zastupnici propalih ideja starih preko pola stoljeća. U sjeni keramičkih pločica i jeftina namještaja, s podom nalik kolodvorskom, ovi zanesenjaci u prošla svršena vremena nikako da stave točku na kraju svojih rečenica. Dok se sadašnjost pretapa u budućnost koja nije izgledna, oni inzistiraju na starim bojevima dajući tako legalitet mišljenju uopće. Međutim, blogovi su daleko od takvih opskurnih mjesta, dapače, pravi su vrtovi ideja. Medijski radnik s nedostatkom ideja u njemu lako ubere pravu inspiraciju, a da nije ispustio ni kapljicu znoja. I slučajni prolaznik ulicama virtuale može zamijetiti kako ima više duha i ideja u jednom od vrtova, nego u većini studija, a anonimno smilje i bosilje pokazuje veću kreativnost od onih čija su imena na svakom koraku. Po njihovim pokušajima pisanja među anonimnima, ne može se ne zamijetiti klonulost ideja i da se ne bave poslom kojim se bave, teško da bi pojedini od njih imali ikakvu publiku. Katkada je zanimljivije pročitati kako nekome nisu uspjele punjene lignje, nego je li neki javni biser zasjao punim sjajem i oduševio nazočne. Jesmo li na nišanu  onima bez vizije (političari) i ideja (javne osobe) koji od nas uče kako se ne osramotiti? Jesmo li vrt ideja koji se u svojoj nezaštićenosti bjesomučno eksploatira kao javno dobro u svrhu osobnog dobra? Znam, puno je pitanja, ali puno je i redaka koje smo ostavili, a da nam nitko ne pruža zaštitu od sunca koje nam prijeti osušiti i zadnju kap ideja.
homoLudens @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 15, 2008

Znamo da se ne zna što je gore biti u Hrvatskoj: pas ili invalid. Prve iz vlasnikova hira usmrćuju veterinari, iako im zakon takvo što zabranjuje (kao da je bitno, ha?), drugi su pak osuđeni na stalni podsmijeh i porugu, i to čak od strane liječnika koji ih primaju u ordinaciju kao da su zaraženi smrtonosnim virusom. Ne znam kako biste se vi osobno osjećali da vam laborantica kaže: Uđite takvi kakvi jeste. Što sad? Oni slabovidni i slijepi su se zasigurno susreli sa situacijama u kojima ih liječnik ostavlja da sami napipavaju izlaz. Bogu hvala pa takav primitivluk ne moram osjećati na svojoj koži - taj produkt invalidnog društva koje se boji invalida u tolikoj mjeri da zaboravi kako se, makar i lažno, kune u milostivog Svevišnjeg. Ne zaboravimo, svatko od nas u bilo kojem trenutku može postati ovisan o tuđoj pomoći. Možda tada ne bude nikoga na drugoj strani i možda se o nas budu otresali i i zbjegavali nas kao što to mi činimo danas.
S jedne me strane ne čudi indiferentno ponašanje hrvatskih medija (oni su samo slika nezrelog društva koje nikako da uskladi civilizaciju s mentalitetom), i to napose onih koji ne razlikuju olimpijadu od olimpijskih igara i nije ih stid pokazati kako nisu apsolvirali ni srednjoškolsku građu, no ne mogu se s druge strane ne upitati  odakle toliko neukusnog odbijanja nečije uspješnosti tim više što su paraolimpijci u odličjima uspješniji od nekih razvikanih neparaolimpijskih sportaša kojima danas država pokazuje kako je dobra i mila majka, a ne zločesta maćeha koja samo zna uzimati danak i rebalansirati ga. Dakle, koji je točno razlog što paraolimpijske igre nemaju posebno mjesto kao što to imaju i olimpijske igre? Jesu li invalidi pa čak i kada su uspješni sportaši i kada osvajaju najsjajnija odličja (pustimo sada o kojoj se količini napora i vrijednosti rezultata radi), manje vrijedni od Blankice, Dujice i ostalih koji uvijek nekako zapnu pri samome vrhu. Je li problem u tome što paraolimpijci ne žive životima razmaženih zvijezda koje posrću na dopinškim kontrolama, što ne izgledaju kao modeli koji su potencijalna roba za poziranje u Playboyu, Playgirlu i ostalim časopiščićima koji od prosječnih rade nerealno nadprosječne  i nismo li navodno dovoljno civilizacijski sazreli da ne nasjedamo na svoje primitivne porive kako je gore biti bez prsta, nego bez mozga jer što je oku milo, nije krivo. Važno je zvati se Simonica, zar ne?
homoLudens @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 11, 2008
Srpski je demokratski forum ovih dana poslao jadikovku u obliku pismuljka u kojemu skreće pažnju na nikada teži položaj Srba u Hrvatskoj (istina, nikada u povijesti nisu imali 15 državnih tajnika). Zadnja je to u nizu žalopojki kojoj idejni otac Veljko Đakula (nekadašnji član vlade terorističke paradržavice SAO Krajine i nimalo nebitno i još manje začuđujuće - laureat Hrvatskog helsinškog odbora) opet proizvodi umjetne valove. Osim što je nepojmljivo da član onakve vlade bude prvi među najglasnijima o kršenju ljudskih prava (odakle li samo hrabrosti i ideje?!), jednako je nepojmljiva retorika kojom se služi (red neistine, red jadikovke), a koja se prezentira pred domaćom i stranom publikom. Koliko su ozbiljni njihovi zahtjevi govori i činjenica što ih ozbiljno nije shvatio ni Slobodan Uzelac, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj, obnovu i povratak i član srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", koji smatra da se dotični nisu bavili onim bitnim, dok su nebitno postavili na krive temelje odnosno da se radi o pismu koje je ispod svake ozbiljne razine.  Njegov je stav potvrdio i Milorad Pupovac koji je bio još konkretniji kazavši da u dotičnom Forumu sjede upravo oni koji su krivi za ovakav položaj Srba i koji su prodavali srpsku imovinu bez znanja vlasnika. Naravno, ovom cirkusu nije kraj, već su ga potpisima začinili Ivo Banac (priznao da pismo nije ni pročitao), Ivan Zvonimir Čičak i ostali hrvatski intelektualci. Vrlo je znakovito da  intelektualci  i političari s ovih prostora odavno imaju položen majstorski ispit iz lažne solidarnosti i uvlačenja u ključanice. Pitanje je samo što rade na drugoj strani umjesto da se pridruže svojim idolima?
Iako Vlada smatra da određeni dio Srba (a tu mislim samo na one koji se grebu za vlast pa ih zovem profesionalnim Srbima) ovim pismom žele poskočiti na listi izbornih favorita, izglednije je da dotični pripremaju teren za ostvarenje autonomije po načertanijama Tomislava Nikolića. Sreća u nesreći je što među hrvatskim Srbima ima dovoljno trezvenjaka da prepoznaju dilentatizam  srpskih nadripolitičara i anuliraju uvlakačke potpise profesionalnih Hrvata, a koji nemaju pojma kako je svakodnevno hrvatskim građanima, bez obzira na etničku pripadnost, u surovoj hrvatskoj stvarnosti. Iako stalno, poput papagaja u pretijesnu kavezu, ponavljaju iste otrcane fraze u telefaks formi, previdljivo je postalo kako nemaju veze s realnošću jer malo tko od njih uistinu doprinosi boljem životu kako Hrvata, tako i hrvatskih Srba. Pa čemu onda sve ovo? Posao je samo posao, zar ne? Pa makar i ovakav.
homoLudens @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, rujan 5, 2008

Dva su mi dana na forumu bila dovoljna da shvatim kako me taj oblik komunikacije baš nešto i ne zanima. Prvo što mi je predstavljalo napor jest bezbroj istih tema u kojima se traži dobrovoljac za dizajn bloga. Umjesto da se dotični prime uređivanja vlastita bloga, većina radije ide linijom manjega otpora i skršenih ruku sjedeći uz računalo čekaju neku dobru vilu odnosno vilenjaka. Osim što je uređivanje bloga pomoću svih mogućih tutorijala dostupnih na mreži jednostavnije da ne može biti, malo tko se primi čitanja takvog štiva, već radije od samoprozvanih dizajnera blogova čiji je dizajn počesto izrađen u amaterskom Paintu i uglavnom predstavlja kombinaciju tuđih slikovnih zapisa s manje ili više istaknutim zaštitnim znakom o autorskom pravu (podsjećam zaboravljive, čak i kada nije naznačeno autorsko pravo, ono postoji i na temelju njega se može sudski goniti zbog kršenja istog), naručuju u maniri mecene kao da je riječ o Mediciju samom. Osim što priučeni dizajner (a takvih je općenito u Hrvatskoj i previše, dovoljno je pogledati koliko je njih fakultetski obrazovano, a koliko njih se gura u prvi plan uključujući i tzv. celebrityje ne dajući onima koji znaju ni zraka ni prostora) i nije nešto vješt s kistom, a kamoli računalnim programima za obradu slika (treba li spomenuti da ni ne znaju da ne postoje dizajnovi, iako su ih stavili u opis posla?), još manje je vješt prilagoditi narudžbu naručitelju odnosno uskladiti s onime što dotični piše i onime što kao osoba jest. No, već smo navikli da se puno njih bavi svačim pomalo i ničim konkretno, a zašto i ne bi kada je to siguran put do naslovnica žutila koje je prekrilo većinu medijskog prostora, iako vam nitko živ koji participira u njemu neće to priznati.
Prije nekog sam vremena dobio niz pozivnica ne neke forume. Čovjek iz znatiželje pogleda njih nekoliko i shvati da mu je bolje tražiti razlike u jajima, nego u forumima. Imam dojam da danas svaka zgrada ima svoj forum, a razlika među njima je samo u broju aktivnih korisnika. U načelu je to desetak aktivnih koji forum uglavnom koriste kao MSN, osim kafenisanja teško je naći zanimljivog štiva, a osim toga, takve su male grupice same sebi dovoljne. Izuzetno je zanimljiv fenomen kako nastaju: obično se klapice formiraju na već velikim i jakim forumima i nakon nekog vremena odluče da im je bolje biti sam svoj gazda. Onda zakupe neki prostor i dobro se slažu mjesec dana dok jedan od ogranaka klapice ne shvati da bi radije sami gazdovali pa tako od jedne klapice nastane još pet manjih. Na kraju svi skupa životare na tri do pet aktivnih korisnika koji ili odustanu od foruma uopće ili se vrate tamo gdje je sve počelo. Ista shema vrijedi i za političke stranke: sjetite se samo koliko je stranaka nastalo od HDZ-a i koliko je njih uopće opstalo. Ili životare ili su odavno izbrisane iz registra političkih stranaka. Iz tog sam razloga izvan aktivnog političkog i forumskog života. Ako nešto napišem, to je za dušu i skretanje pažnje na blog, a dežuranje po forumima i uvjeravanje neinformiranih me nikada nije pretjerano zanimalo. Uvijek volim reći da se ovo društvo brzo navuklo na hedonizam Zapada, ali ne i na radne navike koje dolaze s iste hemisfere pa odavno nismo proizvođačka, već samo potrošačka zajednica. Takve nas navike paraliziraju u kreativnosti i učinkovitosti pa je i logično da nemamo sluha za one koji su još uvijek kreativni i žele biti učinkovitima. Pogledajte samo koliko prostora u medijima zauzimaju inovatori, a koliko nebitne persone poput Gotovčevih i Super Silve. Ljudi koji na svjetskim natjecanjima osvajaju zlatne medalje u ovome društvu vrijede manje od bižuterije i posuđenog kabrioleta nekog lažnog celebrityja. Iako poput papagaja ponavljamo kako uviđamo taj uvrnut poredak vrijednosti, sve ostaje na toj konstataciji i nastavljamo dalje s konzumacijom gluparija koje nam servira ovo ili ono žutilo.
Ovaj tekst ima naziv takozvani i obuhvaća sve one samoproglašene individue koje uporno nameću svoj antitalent bilo da se radi o političarima, umjetnicima ili "stručnjacima" opće prakse. Dijelom je tu kriv i sustav obrazovanja jer se djecu ne usmjerava prema njihovim afinitetima, nego ih se zaglupljuje beskorisnim podacima kao što je visina crnogoričnog drveta. Žalosno je da se mora promijeniti deset ministara obrazovanja da se beskorisnost izbaci iz programa. S nadarenom se djecom slabo ili nikako ne radi, većinu se ubije u pojam jer nastavnik nema ni volje ni vremena, a spas je moguć jedino ako se promijeni škola i država (a što neki roditelji i čine). Taj vrtlog nesposobnosti nema kraja: nadarena djeca postaju prosječna, završe školu tek da imaju papir, rade posao koji uspiju naći pored onih silnih kćeri i sinova koje su tatice i mamice ugurale mimo reda (tu nastupa lokalpatriotizam pa nije rijetkost da se cijelo selo zaposli u drugom mjestu pa čak i metropoli u kojoj onda osnivaju zavičajne klubove u kojima nariču za rodnom grudom i istodobno se žale kako je ta metropola centralizirala državu). Na kraju se stvara sve veće nezadovoljstvo i animozitet, apatija koja najviše odgovara političarima jer s nekoliko šupljih fraza ovima lako usade lažnu nadu i 101. put ih prevedu žedne preko vode. A sve stoga što stvari nisu postavljene na svoje mjesto onda kada su trebale biti. Bojim se da je sada već kasno. Preko stotinu je tisuća mladih intelektualca napustilo državu, a želje za napuštanjem broda koji pluta su i dalje snažno izražene. Lako je moguće da na njemu ostanu tek poltroni i raspikuće.
homoLudens @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 3, 2008


Nije me bilo neko vrijeme, nekako me vrućina paralizirala u ideji i pokušaju verbalnog buntovništva nad sobom i ostatkom svijeta koji se još uvijek prepucava oko istih prožvakanih tema: Thompsonovih koncerata, iranskog nuklearnog programa, Obamine predsjedničke kampanje. Ipak, sve je to samo bacanje pijeska u oči: urlikanjem oko Thompsonovih koncerata i nebitne obitelji Gotovac se zamagljuje očajno gospodarenje zahvaljujući kojemu svi tonemo u inflaciju i dužničku krizu; bavljenje iranskim razvijanjem nuklearnoga programa pored gro svjetskih silnica koje su takav program odavno razvile (a neke i praktično primijenile na civilima) se skreće pozornost sa sebe i svog arsenala, a sapunicom američkih predsjedničkih izbora koju prepozorno prate hrvatski mediji (kao da će Obama postati njihovim predsjednikom) se nastoji održati iluzija kako je sve dobro u raju i vi u paklu ništa ne brinite. No pustimo njih, više me brine nedavni članak u Jutarnjem listu koji se bavi korupcijom na fakultetima: plaćanjem ispita, pa čak i diploma. Kada tome dodamo promašenu politiku obrazovanja koja obrazuje kadar za otpad, a ne tržište, ostaje nejasno kako se cijeli ovaj sustav još uvijek održava na životu. Dovoljan je jedan pogled na stranice posao.hr i upisne kvote na hrvatskim fakultetima odmah postane jasno o kakvoj se lošoj politici (ako je uopće ima) radi. Ono što je u svemu najžalosnije jest i da je ovih mizernih 7% visokoobrazovanih (podsjećam, u Srbiji je taj postotak dvostruko veći) previsoki postotak jer realno ovome društvu i ne treba toliko visokoobrazovna kadra, a ako provjerite statistike vidjet ćete da je više nezaposlenih među visokoobrazovanima, nego među onima s nižim i niskim stupnjem obrazovanja.
Plana obrazovanja i zapošljavanja, naravno, nema. Od propalog projekta vaučera, ništa se produktivno nije osmislio, osim što se Ministar, iz nepoznatih razloga, divi svemu što potpiše i ne potpiše. Perspektiva mladog čovjeka koji danas napušta sustav obrazovanja je nikakva ukoliko iza sebe nema nekoga tko će mu otvoriti vrata. Javno pričamo o natječajima, tajno dovodimo rodbinu i prijatelje, a dobar dio poduzeća je premreženo krošnjama nekoliko obiteljskih stabala. Mislim da nitko ne bi imao ništa protiv da je ova država nečiji privatni feud, ali na žalost loših oponašatelja Tahija - nije. Da ne pričam napamet, reći ću da je i moje iskustvo gotovo identično. Neću lagati i reći da sam kucao na vrata, jer nisam. Majka je kao vezu našla jednog političara (danas pokojnog). Taj je političar razgovarao s glavnim i odgovornim u jednom državnom poduzeću, a taj glavni i odgovorni s glavnim i odgovornim manjeg odjela koji je onda prof orme razgovarao sa mnom (istina, više je obećavao, nego ispunio). Prvi dan na poslu su me okružili s pitanjem: A s kime si ti u rodu ovdje? Moram priznati da me to pitanje zateklo. No onda je stiglo pojašnjenje: Znaš, ovdje ti svi dođu preko nekoga. No, krasno, to me baš utješilo. Bilo je krasnih ljudi tamo, zanimljivo, svega nekoliko njih s diplomom, a bilo je i onih zlobnika koji su me šutirali kao nogometnu loptu kao i svakog novaka koji nije bio iz njihova tabora. Od tada pa do danas slušam o sebi kao velikom talentu (da, imam i neke nagrade), ali s nedovoljno dobrom vezom da radim na mjestu koje mi pripada stručnom spremom i sposobnošću. Jesam li ljut na ovo društvo? Čemu gajiti osjećaje koji su uzaludni na zajednicu koja se hrani žutilom i koja samo što nije spala na zelenilo. Travnato dakako.
homoLudens @ 21:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » ruj 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
89763
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.