O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - kolovoz 2016
ponedjeljak, kolovoz 22, 2016
Bez muke olako priznajem: nisam planirao tako brzo naoštriti pero, ali silom prilika morao sam zaskočiti svoju omiljenu gusku da umjesto nje još malo zagačem.

Po prirodi stvari, drugotni sam. Jer prvotna je moja majka koja je pak na sliku svoga oca koji je po pričanju ista svoja majka. I tako unedogled i unatrag do prve (neposlušne) makromolekule. Te makromolekule, ako i jesu bile neposlušne, nisu bile upravljane prorocima, dogmama ili nevidljivim bradonjama koji stalno nešto zapovijedaju. Potpuno sam siguran, a to zna i svaki polaznik nastave iz biologije, da je svaki embrij prvotno ženski te da je inzistiranje na Adamu kao prvom čovjeku razumno koliko i čerupanje guske da biste perom napisali e-mail.

Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati 'glavu' (Isus Krist, Crkva, muškarac) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan. (I. Raguž, Glas koncila)

Kada bih ustvrdio da je bog supočinitelj u zločinima diljem svijeta, da je nenormalno u XXI. stoljeću vjerovati u ljudsku partenogenezu i voditi rasprave s nevidljivim bićima, religiozni bi me tužili kako vrijeđam njihove vjerske osjećaje (iskreno, nikada nisam razumio kako se točno detektiraju vjerski osjećaji i kako ih razlikuju od drugih vrsta boli). Kada ti isti moju prvotnu zovu drugotnom koju bi trebalo biti sram što uopće želi biti ravnopravna u demokratskom sekularnom društvu, onda se skrivaju iza odredbe koja diskriminaciju uvodi na mala vrata. To mi samo govori kako zakonodavac očito ne razumije neke stvari, među njima i onu da za diskriminaciju ne može biti izuzetaka jer se u tom slučaju svaki vjerski fanatik može sakriti iza vjerske doktrine i onih silnih redaka tzv. svetih knjiga koji pozivaju na nasilje i obračun s "nevjernicima". Ako ne vjeruju, neka pogledaju vjersko ludilo na Bliskom istoku ili one crne zastave neposredno uz hrvatsku granicu. Nije daleko.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj u sljedećim slučajevima:

5. pri obavljanju profesionalnih aktivnosti, odnosno zasnivanju radnog odnosa, uključenju u članstvo te u djelovanju koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve i vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, te druge javne ili privatne organizacije čiji se sustav vrijednosti temelji na vjeri ili uvjerenju, a koja djeluje u skladu s Ustavom i zakonom, ako tako zahtijevaju vjerska doktrina ili uvjerenja, u slučaju kada zbog prirode tih aktivnosti ili okolnosti u kojima se obavljaju, vjera ili uvjerenje neke osobe predstavljaju istinski, zakonit i opravdan uvjet za obavljanje posla, uzimajući u obzir sustav vrijednosti te organizacije. (čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju diskriminacije, NN 112/12)
Od prvog sam dana protiv svake diskriminacije. Na vlastitoj sam koži osjetio što znači biti laboratorijski miš i zato ni pod koju cijenu ne želim nazad u laboratorij gdje će bilo kakav drugi miš provoditi neuspješne i upitne eksperimente. Ne treba nikakvo dodatno ispitivanje da bude jasno kako svako toleriranje diskriminacije, pa i one tzv. pozitivne, samo pridonosi još većoj diskriminaciji.

Zamislimo konkretan slučaj:
Javite se na natječaj za posao u javnoj službi (plaću bi vam, dakle, trebali osigurati porezni obveznici). Vi i drugi kandidat visoko ste obrazovani, završili studij s izvrsnim ocjenama, diplomirali u roku, imate traženo radno iskustvo, pa čak i dodatna znanja, nekakva priznanja u struci i sl. I onda drugi kandidat izvadi iz šešira adut koji mu daje nedostižnu prednost: kršten je ili je pripadnik neke manjinske grupe. Kakve to veze ima s radnim sposobnostima i kako taj čin diskriminacije doprinosi njenu suzbijanju?

Ponekad mislim da je društvo preduboko u raljama pojedinih religija. I to onih koje bi ljudsku seksualnost zaključale do braka, a djecu uvodili u svoje dogme još prije njihova rođenja. Za seks nikada dovoljno stari, za religiju nikada premladi, to je njihov presveti moto.
Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. (čl. 64. Ustava Republike Hrvatske)

Države stranke će poštivati pravo djeteta na slobodu misli, savjesti i vjere. (čl. 14. Konvencije o pravima djeteta)

Koliko roditelja poštuje ove odredbe i koliko njih to može razumjeti ako pristaju biti dijelom stada koje ne može nikamo bez pastira? Kroz život me nije vodio ni ovan predvodnik, ni pas ovčar, a ni pastir. Vodila me moja prvotna majka. Umjesto da se traže izlike u (očito nekvalitetnom) zakonu, sve bi izjave koje potiču diskriminaciju trebalo zakonski zauvijek prognati iz javnog prostora. Govor kojim se diskriminira pojedinca ili skupinu ne može biti u sferi osobna mišljenja ili vjerske doktrine jer taj govor utječe (pa čak i oblikuje) javno mnijenje (posebno ako ima huškački karakter) i stoga nije dovoljna ocjena javnosti već reakcija zakonodavca. U cijeloj je toj drami najtragičnija epizoda što se sve to financira javnim novcem (dakle, novcem i tih drugotnih).

Do danas još nisam shvatio zašto se vjernici toliko opiru uvođenju crkvena poreza. Član sam nekoliko društava i organizacija iz osobna uvjerenja i moje članarine nitko osim mene ne plaća. Vjera je uistinu privatna stvar pojedinca (na radnom mjestu on poštuje pravila svoje struke, a ne nauka vjerske organizacije kojoj pripada) i društvo ne može biti oblikovano po vjerskim mjerilima (vjerski moral obvezuje vjernika, ne građanina koji živi po građanskim zakonima). Iz tog razloga podržavam povratak vjerskog učenja u bogomolje (mitoze i djevice ne mogu u iste klupe). Moja je prvotna pohodila crkveni vjeronauk u doba "mračnog" socijalizma, izrasla u uzornu vjernicu koja je nama djeci uskraćivala povlastice u korist tuđe gladne djece. Kada smo se u "domoljubnoj" zatekli u problemima drugi su nam "uzorni vjernici" (kojih je odjednom bilo sve više) počeli "pomagati" s "Bog je milostiv, uzdajte se u Njega!". Nikada prije nisam čuo toliko citiranja Isusa i zazivanja Boga. Čujem ga i danas od onih koji ugodno žive na račun poreznih obveznika u, očito, obećanoj zemlji za rimske i druge ovratnike. Što oni znaju kako je to biti bez posla, blokiran, ovršen, boriti se za druga gladna usta, plaćati vlastite troškove? Kažu da pomažu potrebitima, ali znate što? Oni dijele novac koji smo im mi isplatili, hranu, odjeću i obuću koju nosimo i koju sam i sam od malena nosio u njihova prihvatilišta (Mislite li da su mojoj majci nakon rata htjeli donirati barem kilogram brašna i litru ulja? Nisu. Ona je za nekoliko obroka založila obiteljski nakit). Oni su dobri koliko smo mi (ne)namjerno dobri. I zato je bitno naglasiti da sredstva koja građani uplaćuju u javnu kasu nema spola ni boga kojem bi se klanjao. Ta kasa služi da bi se unaprjeđivalo javno dobro. Ne unapređujete javno dobro ako gradite velebne sakralne objekte, financirate podna grijanja, onikse i ostale luksuze dok vam se škole i bolnice urušavaju. Svatko tko tako postavlja prioritete, ruga se vlastitom narodu.

Možda griješim, ali čini se da će ovo stoljeće biti u znaku borbe za izvor pitke vode i spas čovjeka (i čovječanstva) od vjerskog ludila. Znate, osobno nisam protiv bogova, već samo protiv ljudi koji tvrde da ih zastupaju i da im za to treba što više vašega novca. Zašto radite za njih? Radite za svoju djecu, svoje prvotne i drugotne i za čovjeka u sebi kojem ne trebaju mitovi iz doba kada su se ljudi bojali vlastite sjene.
homoLudens @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 17, 2016
Duboko sam udahnuo neki dan (kao da ću zaroniti) i došao do zaključka: što više pratim cijelu tu predizbornu lakrdiju (s naglaskom na pojedine kandidate s kojima ne bih u isti, posljednji taksi, a kamoli da me politički predstavljaju) i bespotrebne konflikte sa susjednim zemljama (od Mađarske do najnovijih sa Srbijom), to sam više siguran da su se ratovi s početka devedesetih mogli zaobići i da su granična pitanja odavno mogla biti zatvorena na svim stranama svijeta.






Možda je to pomalo i hrabro od mene, ali zaista nikada nisam imao problem (a težak sam čovjek nesklon kompromisima) s ljudima iz svih tih zemalja s kojima Hrvatska razmjenjuje protestne note ili nepozvana upada u vlakove. Takvoj Hrvatskoj nedostaju četiri ključne odlike:
  1. definiran nacionalni interes
  2. inicijativa
  3. strategija
  4. alternativa
Hrvatska nema jasno definirane nacionalne interese iako političari tvrde da im je glavna zadaća štititi ih. Međutim, nisu li upravo političari, za jedan od tih nacionalnih interesa, tvrdili kako ga štite potpisujući ugovor koji je toliko dobar da boljega nije bilo još od Hrvatsko-ugarske nagodbe? Rezultat tog "dobro obavljena" posla jest gubitak vlasništva i stalni sukob sa susjednom zemljom (jedinom s kojom je riješena granična linija). Oprostite, zašto bih se zbog takve političke nezrelosti i neodgovornosti morao crvenjeti pokazujući putovnicu ili neki drugi identifikacijski dokument? Neću.

Upoznao sam mnoge pripadnike različitih naroda, pojednako malobrojnih i mnogobrojnih. Shvatio sam da je istina daleko od brojeva. Ovi brojčano veliki bili su i jesu veliki zato što cijene one male u svojim redovima, a ovi brojčano mali bili su i ostali mali samo ako i kada nisu cijenili velike među sobom. Hrvatska je onoliko mala koliko potkopava i izgoni svoje velike. Ja nisam velik, ali nikada neću zaboraviti koliko su mi se rugali što nisam prosječan i ograničen poput njih. Nebrojeno su me puta pokušavali utopiti u svojoj osrednjosti i dokrajčiti zluradošću. Čudno, ali te su me epizode s vremenom odgorčile i više nisam čovjek koji svijetom ugovara dvoboje.

Stoga ću posve razumno ustvrditi da se, iako je jedan gospodarstvenik s bivšom remetinečkom adresom ustvrdio kako su Hrvati lijeni, ne bih složio s takvom i sličnim negativnim (samo)percepcijama. Izvan Hrvatske ti su ljudi uglavnom sjajni radnici, disciplinirani, odgovorni, vrijedni, usredotočeni, čak i manje naivni (nego što su to u domicilnoj zemlji). Međutim, u zemlji iz koje potječu njihovo je ponašanje na mahove autodestruktivno: bez samosvijesti i samopoštovanja, podložni različitim manipulacijama i odricanju od časti. Ali to nije njihovo pravo lice, već deformacija uzrokovana nedostatkom one vrste vodstva koja bi služila kao tampon, a ne ratna zona. Političari su podijelili i unakazili to nesretno hrvatsko biće koje nikako da izađe iz faze nedonoščeta. Prerastavši vlastiti inkubator, nikako da iz njega izađu, barem na svježi zrak.

Primatolozima je poznato da čimpanze, kada biraju predvodnika, izabiru najboljega među sobom. Onoga koji je u stanju kazniti svog najbližeg srodnika (brata, sestru, pa i majku), ako smatra da nisu u pravu. Iz te snage da im opali pljusku proizlazi njegov ugled i autoritet. Osvrnite se malo oko sebe i promislite nije li vam katkada neugodno kakvi dvonožni primati u tom vašem društvu imaju ugled i autoritet?

Ali problem s upravljanjem mnogo je širi od toga da bude dovoljno oponašati čimpanze u zatočeništvu (mada čovjek nije daleko od tog tipa zatočenja; kažu da u svijetu ima 46 milijuna modernih robova). Za početak bi bilo dovoljno izmijeniti izborni zakon koji participira u lošem izboru vodstva, a to bi značilo sljedeće:
  1. izmijeniti granice izbornih jedinica i izjednačiti težinu glasova
  2. onemogućiti kandidiranje pravomoćno optuženim i osuđenim osobama te osobama koje ne ispunjavaju obveze prema državi (porezni dužnici i neplatiše svih vrsta); cilj je da kandidati budu ugledni i uspješni članovi društva; ljudi s repovima ne mogu biti stupovi društva i donositi zakone kojih se sami nisu u stanju držati (što su i dokazali)
  3. postaviti jasne i stroge kriterije za kandidiranje na parlamentarnim izborima; u tijelo zakonodavne vlasti treba biti predložen onaj koji je sposoban iščitavati zakone o kojima će kasnije glasovati, parlament nije mjesto u koje bi mogao doći bilo tko s ulice samo zato što je ambiciozan i ima visoko mišljenje o sebi
  4. onemogućiti predizborne koalicije zbog kojih u parlament na mala vrata ulaze oni koji samostalno nikada ne bi prešli izborni prag (mnogi od njih ne dobivaju ni 1% glasova)
  5. onemogućiti rasipanje glasova (po izborima to prelazi i pola milijuna bačenih glasova)
  6. ograničiti broj mandata kako se iz parlamenta ne bi išlo u mirovinu
  7. plaće trostruko i četverostruko veće od prosječnih zamijeniti naknadama u skladu s brojem odrađenih saborskih sjednica (vas i mene ne plaćaju da ne budem na radnom mjestu, a još smo k tome profesionalci)
Pogledao sam što to nude mnoge izborne liste i dobro se isplakao uz njih (što od jada, što od smijeha). Nisam uočio toliko želje za osiguranjem boljeg života, koliko beskonačne žudnje za ostvarenjem kakve-takve moći. Ali da ih ograničite mandatom i financijski te ostavite bez većeg dijela povlastica, mislite li da bi se toliko gurali u prve redove dobiti posao za koji nisu potrebna nikakva stručna znanja ni kvalifikacije? Zasigurno ne bi. Uz nimalo truda oni traže moj trud. Trud da prekinem nedjeljni odmor, lažno se osjetim značajnim i važnim dok nekoga ovlašćujem da razmišlja i odlučuje u moje ime. Mogu to i ne učiniti i opet će me pregaziti orkestar glasača sretan da može izvesti svoja glazbala i odsvirati tu jedinu notu koju znaju.

Da se svi ljudi ne mogu baš baviti svime potvrđuje se i ovom kampanjom. Već sada na početku mnogi kandidati nemaju nimalo strpljenja ni uljudnosti za one čije rukave povlače na svakom uglu, a osim strpljenja, tanašna su i njihova obećanja koja jedva da bi prošla i pod skečeve. Po čitave dane slušam o povećanju ili smanjenju raznih stopa, kao da se preko noći na razvalinama mogu podići Versaillesi. Kažu da se odnekuda mora početi. Da, ali od prve cigle, a ne prvog mjehura od sapunice. Kao čovjek koji je prevelik za bajke i fascinaciju riječi bez značenja (transparentnost, vjerodostojnost, revolucionarnost, pravna država, reforma, decentralizacija) i kojemu je većina školskih drugova (zbog političara) trajno napustila Hrvatsku, ne mogu prihvatiti fantazije o zapošljavanju desetine i stotine tisuća ljudi, povećanju minimalne plaće za 100% ili smanjenju PDV-a za 2,3 ili 4%). A rješenja su, zapravo, veoma jednostavna (ako nešto nije jednostavno, onda nije rješenje, već novi problem) i ne treba im pomoć braće Grimm:
  1. red u svim aspektima rada i djelovanja (posebno u javnim financijama i provođenju zakona)
  2. rad i zdrav natjecateljski duh u društvu jednakih šansi
  3. disciplina (krenuti od crvenog svjetla na semaforu kao neprihvatljiva oblika ponašanja)
Još jedan kočničar napretku jest loša ili nikakva vanjska politika (nikako da se shvati koliko odnos s drugima određuje vlastiti položaj, pa čak i opstanak u danom svojstvu). Hrvatska uglavnom nema političke prijatelje (nove nije privukla, a stari su se razbježali), nije pokopala svoje nestale i nema riješena granična pitanja pa stalno mora biti na rubu konflikta budući da nema nikakve strategije, a ni pregovaračkih sposobnosti (što je već pokazala u predpristupnim pregovorima). Ta se manjkavost neuspješno pokušava nadomjestiti konceptom domoljublja koje bi valjda trebalo riješiti sve probleme (a zapravo životom braniti status quo). Pritom se zaboravlja da se domoljublje iskazuje u dva zdrava koraka:
  1. zaštitom onoga što je simbolički i stvarno vaše
  2. zaštitom onoga što nije simbolički i stvarno vaše
Hrvatska uglavnom nije u stanju učiniti prvi korak (zbog manjka samopoštovanja) iz čega proizlazi nesposobnost da učini onaj drugi i konačni (zbog manjka poštovanja koje proizlazi iz nedostatka samopoštovanja). Taj je kaos rezultirao dubokim jazom između Hrvata samih (na lakozapaljivoj ideološkoj razini koja ne poznaje ništa osim isključivosti) te Hrvata s pripadnicima drugih skupina, čime je svaki dijalog postao ozbiljno ugrožen (verbalni je teror parazitirao u sve pore društva te prijeti uništiti svaku viziju ili inicijativu). Kao građanin potpuno sam uvjeren da različite društvene skupine (uključujući i manjinske) ni na koji način ne mogu ugroziti moj ljudski suverenitet, ali sam isto tako uvjeren da to mogu uspjeti svi oni nakaradni sustavi i političko-povijesne krivotvorine koje se uzgaja zbog političke komocije. Toj komociji ne pada na pamet imati odgovor na blokiranost, ovršenost, dugotrajnu nezaposlenost, masovno iseljavanje, uništavanje spomenika žrtvama Ovčare, progon dvojezičnosti, regionalnu jurisdikciju Srbije i nevolje po arbitraži. Zato ćete njoj pomoći vi, a vama će pomoći... Bog?
homoLudens @ 21:22 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.