O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - kolovoz 2011
petak, kolovoz 19, 2011


Zagrepčanka D. I. dva je dana provela razdvojena od svog novorođenčeta koje je prema svojoj želji, prije samo pet dana, odlučila roditi kod kuće. Naime, nakon što je odbila ginekološki pregled u KBC-u Sestara milosrdnica, liječnici su, prema zakonskoj regulativi, pozvali policiju i socijalnu službu kako bi utvrdili majčinstvo. Time je ponovo aktualiziran problem žena u Hrvatskoj koje se odluče iskoristiti svoje ljudsko pravo na to gdje će i na koji način na svijet donijeti svoje novorođenče. Te se majke, zbog nedostataka zakonske regulative, često susreću s velikim neugodnostima pri upisu djeteta u Matičnu knjigu ili pronalaskom pedijatra ili ginekologa. No, s druge strane, otvara se i pitanje nerođena djeteta i njegova prava da se rodi u bolnici u sterilnim uvjetima i svim drugim blagodatima moderne medicine. (Večernji list, 9. kolovoza 2011.)

Prije deset sam dana zapazio tekst (čiji vam paragraf prenosim) o ženi koja je rodila kod kuće (jer to je bila njena, majčina, želja). S obzirom kako vjerujem da je ljubav majke iskrenija i dublja od brige države (posebno kada vidim što se događa s tim mladim bićima nakon što uđu u sustav obrazovanja, odnosno na tržište rada, gdje su danas najugroženija skupina diljem Europe), ne sumnjam da je ova majka bila upravljana pozitivnim motivima i da ona na taj način nipošto nije mogla kršiti prava onoga komu ih je, rođenjem, dala (ne Bog, ne država, nego majka; oprostit ćete mi što sam u drugi plan zametnuo ulogu oca). Naprotiv, to čini ona kojoj se događa da zlostavljano dijete, pozivajući se na zakon i civilizacijske dosege, dolazi u napast vratiti je njezinu zlostavljaču

Oslobođenjem oca više nema razloga da se djevojčica ne vrati u svoju biološku obitelj, iz koje je 2006. izdvojena zbog sumnje na seksualno zlostavljanje. Ovog mjeseca istječe odluka o njezinu smještaju kod udomitelja. Njezino pismo za sud i pravo potpuno je nebitno, jer je njezin otac oslobođen i ne može biti dvaput suđen za isto djelo. (T-portal, 7. veljače 2010.)

Povrh toga, predstavljati bolnice kao idilična mjesta na kojima možete pokupiti samo previše zdravlja ("jer neuspjehe pokriva trava" kako je mudro ustvrdio legendarni Vanja Drach u Tanhoferovu H8) i više je nego tragikomična (New 'superbug' found in UK hospitals), jer često svjedočimo lošim uvjetima u pojedinim bolnicama (ne tako davno smo imali prilike čitati o urušavanju stropa u jednom rodilištu, pa zatim kako na jednom zaraznom odjelu iz zidova rastu gljive; o ručnicima i toaletnom papiru ne bih odmatao riječi), a nije zanemariva ni neljubaznost osoblja (zbog kojega sam i sam utekao privatnom sektoru, jer mi je više žao sebe nego novca, ma koliko krvavo došao do njega).

Dvoje djece rodila sam kod kuće jer sam nakon prvog porođaja u bolnici bila zgranuta odnosom osoblja prema rodiljama – otkrila je Zagrepčanka Barbara Trbojević (35). Priznaje da je za oba poroda kod kuće primalju koja će joj pomoći pronašla na crnom tržištu, no to je nije spriječilo u namjeri. (Večernji list)
Rađala sam 12 sati. Maleckom je to bilo previše i nije uspio, počela je svoju tužnu priču Ivona Strnić (24) iz Karlovca. Nema nikakvu uspomenu na svog sina, a slomljena nakon tragičnog poroda, jedva je pohvatala konce života. Ona priča priču tisuća majki koje su spletom tužnih okolnosti rodile mrtvo dijete. Za njih zdravstveni sustav nema odgovor. Nakon poroda najčešće ih smještaju u istu sobu s majkama čija djeca dolaze na dojenje, za njih u bolnicama gotovo nitko nema riječi utjehe, a rijetka su rodilišta u kojima s njima nakon tragedije razgovara psihijatar ili psiholog. Osim toga, nakon izlaska iz bolnice čeka ih birokracija. (24sata, 20. lipnja 2011.)
Nesretni je otac Robert Ivankić, ni ne slutivši da mu je supruga u opasnosti, nakon brojnih telefonskih poziva upućenih bolnici, pri čemu je konstantno nailazio na neuljudno spuštanje slušalice, o smrti supruge saznao tek idući dan. Tijelo djeteta za ukop dobio je tek nakon četiri mjeseca. (Index, 21. srpnja 2007.)

Prema Ustavu (članak 21.) "svako ljudsko biće ima pravo na život" (članak 60. Obiteljskog zakona kaže i ovo "Priznanje očinstva začetog a još nerođenog djeteta, proizvodi pravni učinak ako se dijete rodi živo"). S obzirom na to da je pobačaj zakonom dozvoljena radnja (dakako, uz mnoštvo ograničenja, jer zakon tomu i služi), čovjek očito postaje ljudskim bićem tek činom rođenja (jer sigurno je sigurno). Kako ta prava ne mogu početi prije nego što taj netko ne proviri glavu (ili noge) i pozdravi svijet svojim šokantnim vriskom, očito je da se majčina odluka mora početi primjenjivati prije nego što će ova vrištalica postati čovjekom (jer čovjek se, u konačnici i fizička osoba, postaje rođenjem). Znate, ovo pravno natezanje zvuči kao kažnjavanje ne-vozača za ugrožavanje prometa, a koji je sjeo u vozilo da bi se - odmarao u garaži.
I što čeka tu našu vrištalicu prije završna čina?Jamstvo da će se roditi živo i zdravo samo zato što je rođeno u bolnici?

Umirovljeni liječnik iz Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, Nikola Ljubojević, u srijedu je na Općinskom kaznenom sudu proglašen krivim za smrt rodilje Mirele L. koja je uslijed teškog krvarenja preminula 29. rujna 1995. godine nakon što je rodila tri djevojčice, a osuđen je na uvjetnu kaznu od godinu i šest mjeseci uz petogodišnji rok kušnje. Rodilja Mirela L. carskim je rezom rodila tri djevojčice 28. rujna 1995., a nakon carskog reza počela je obilno krvariti jer joj je liječnik J. Đ. tijekom operacije prerezao žilu. Unatoč tome, osuđeni liječnik nije naredio provođenje dodatnih pretraga i operaciju, već ju je u takvom stanju prepustio medicinskim sestrama na Odjelu intenzivne skrbi. (Jutarnji list, 22. listopada 2008.)
Poznati hrvatski ginekolog Asim Kurjak osuđen je jučer na osam mjeseci zatvora zbog svjesnog zataškavanja liječničke pogreške zbog koje je 21. siječnja 2002. u Bolnici “Sv. Duh” u Zagrebu umrla rodilja Dragica Ivankić. Sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Iva Nikšić utvrdila je da je Kurjak počinio kazneno djelo pomoći počinitelju kaznenog djela nakon počinjenja jer je svjesno obmanuo pravosuđe potpisavši nalaz s lažnim uzrokom smrti rodilje, i to bez obdukcijskog nalaza. (Nataša Škaričić, Slobodna Dalmacija, 22. prosinca 2007.)

Primijetite ovdje jedan zanimljivi detalj: primalji, koja je Zagrepčanki s početka priče pomogla na svijet donijeti zdravo ljudsko biće (ne opstaje li svijet, na kraju krajeva i država, na takvima?), vjerojatno slijedi otkaz (drugi put će znati da "takav porođaj prema najnovijim podacima, nosi povećan rizik za zdravlje majke i djeteta", iako već i jedan zaraženi unese paniku u rodilište), dok se liječnici, proglašeni odgovornima za smrt rodilje/djeteta provlače kroz ušicu igle (uvjetne kazne, zastare).
Moja je baka rođena kod kuće, bez tzv. blagodati suvremene medicine, i to okrenuta na zadak (danas se kod takvih slučajeva daje prednost carskome rezu, no tadašnja je babica očito dobro obavila posao i bez te razvikane metode koju se danas traži i kada ova nije nužna). Sama će kasnije postati majkom osmero djece od koje je jednom, tijekom porođaja u blagodati, iščašen kuk (događa se, zar ne?), pa je barem postalo poznato po šepanju. Da se razumijemo, nipošto nisam za opciju da se rodilišta presele u kuće i stanove, ali izbor majke da svoje čedo donese na svijet u uvjetima (u prostoru i među ljudima) koje ona želi, mora biti neotuđivo pravo. To nije povratak u prošla stoljeća, jer po pitanju svoje prirode (ne tehnologije iza koje se skrivamo), naši se dolasci i odlasci (rađanje i smrt) odvijaju (i svode) na jednako dosadan arhaičan način. Osim toga, volih bih da netko napokon provede istraživanje (da postoje točni podaci) o tome koliko je majki, nakon uredne trudnoće, na svijet donijelo bolesno/mrtvo dijete (zbog liječničke pogreške), pa da prestanemo mitologizirati pojedina zvanja i ustanove. Ako zaista žele zaštititi djecu, ne misle li Oci da imaju posla negdje drugdje?

Zbog neplaćenog računa za uslugu interneta iz 2008. godine, Splićanki Ivani Vušković (28) prije pet mjeseci stigla je ovrha. S obzirom da dugovanje zbilja postoji, to ne bi bio nikakav problem da joj ovrhom nisu prvo sjeli na porodiljnu naknadu, a zatim i na naknadu za nezaposlene, dakle, primanja koja su zakonom izuzeta od ovrhe! (Danas.hr, 13. svibnja 2011.)
Iako predmet ovrhe ne mogu biti naknade za nezaposlene, dječji doplaci, mirovine, zbog rupe u sustavu sve je više primjera o zapljeni tih sredstava. Riječanki, majci djeteta s posebnim potrebama, HZZO je ovrhom 'sjeo' na dječji doplatak i naknadu za nezaposlene – jedine prihode. Konkretno, Riječanka je jedno vrijeme primala naknadu od HZZO-a. Budući da je u međuvremenu prestala biti u stalnom radnom odnosu, a naknadu je i dalje primala, sada ima dug prema HZZO-u temeljem dijela tih isplaćenih naknada za razdoblje u kojem nije bilo zakonskog temelja da ih prima. Kaže da dug nije sporan, kao ni to da će ga vratiti, no sporna je činjenica da joj se dug počeo naplaćivati preko doplatka koji je zakonom zaštićeni oblik primanja, bez obzira na to kakva dugovanja i prema kome imala. (Danas.hr, 29. ožujka 2011.)

Majke svoj posao uglavnom obave besprijekorno (i još uspiju držati tri kuta kuće). Rekao bih, gotovo samodopadno, da to vidim po sebi. Ili bolje ne?

homoLudens @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 5, 2011

Razmišljam ne pisati o danas, jer nisam posve zahvalan na onome što vidim (a nisam nezahvalan čovjek). Uzimajući u obzir sve naše ideale i potencijale, koje smo tako hrabro iskazivali pod tuđinom, dobrano smo podbacili (gotovo da se zapitam što nam je sve to trebalo): svoju smo odgovornost, snagu i neovisnost predali drugima - Haagu, NATO-u i EU. Mi smo se pak smatrali počašćenima dobiti račun (kao da je naplata oblik poštovanja, a ne trgovanja), dok smo korištenje elementarnih sloboda (i priliku da baš svatko dođe za govornicu i vrbuje narod) nazvali uspješnim upravljanjem. Prebrojavamo svakog novozaposlenog (stopa registrirane nezaposlenosti danas iznosi 16,9%; 2010. u Grčkoj je iznosila 12%) i svakog turista (Austrija i bez mora zaradi dvostruko više), nekadašnje vojne komplekse pretvaramo u sveučilišne kampuse i pastoralne centre, ugroženim egzistencijama nudimo ufanje u obliku spomenika, a potomke smo već ionako obvezali svojim dugovima, pa je red da se i rode. I mogao bih tako unedogled, ali nemam više tinte za to, pa sam se odlučio osvrnuti na nešto drugo.



Ponavljam pitaje iz naslova, da li u Hrvatskoj netko može postati Hrvat, odnosno da li će ga društvo smatrati Hrvatom iako nije etnički Hrvat(ili čak niti Slaven ili Europljanin), a ima hrvatske papire, cijeli ili većinu života je proveo u Hrvatskoj ili će uvijek biti samo stranac sa hrvatskim papirima?

Ovakva je pitanja postavio forumaš Indexa Sedma_Republika.
U maloj zemlji tako velika pitanja i još veća čuđenja. Barem ako imate brata poput moga. Naime, mojim je stvoriteljima relativno mnogo toga išlo po planu, osim da svoj trud i muku imaju kome ostaviti, pa su u iščekivanju mog jedinog mene (da, i tu sam dobrano kasnio), odlučili pokucati na vrata ustanove za nezbrinutu djecu (bilo je to u vrijeme nakon popularizacije bijelih roda, a prije trenda staklenih posuda, tj. IVF-a). Nakon mnogo muke i natezanja s autoritetima koji su se ponašali kao da im je najvažniji zadatak ne pronaći udomitelje svojim štićenicima, moji su stvoritelji kući doveli trogodišnjeg dječaka (ja ću stupiti na scenu tek šest godina kasnije). Iako je sve bilo čisto po zakonu, nije bilo čisto po ljudima: kako netko samo odjednom može kući dovesti dijete? Oni što su unajmljivali rode za svoje prljave priče, moju su majku promatrali kao ženu koja prkosi Božjoj volji, a moga brata kao malodobna delikventa koji će loše utjecati na njihovu bogomdanu potomčad. Kako i bi kada ga nisu htjeli vlastiti roditelji i sada, kada je doslovno pokupljen s ceste, "želi biti jedan od nas". S druge strane, birokracija se jako mučila kako ga uvesti u knjige, pa bi na kraju potpuno izmiješala podatke. Nespremni za život izvan sheme svog suženog svjetonazora istraumatiziranog stalnoprijetećim zlom (a Mesije niotkuda), stvarali su osobu koja ne postoji (i za koju bi, vjerojatno, radije da ju je donijela roda, pa da ne moraju mijenjati obrasce iz doba cara Teodozija). Usprkos svim navijanjima primitivna društva (djeci koja su provocirala suvišnim pitanjima, roditeljima koji su upirali šutnjom i sklanjali potomčad na sigurno, učiteljima koji su ignorirali pogledom), moj brat nije posrnuo. Naprotiv, mnoge je prestigao i bio im kasnije od koristi.



Iako nismo krvno srodni, brat i ja smo se uvijek dobro slagali i nikad se nije pokazala preprekom činjenica da ne dijelimo iste gene. Možda su moji roditelji zaista uzeli mačka u vreći, ali taj sam mačak mogao biti i ja (i, doista, bio sam nestašniji i manje poslušan, a i dosta kasno sam se ozbiljno primio knjige, odnosno kada je vrag došao po svoje). Ipak, kad pogledam unatrag, smatram da smo dobro odgojeni (s tim da je moj brat pobožan čovjek, dok ja nisam). Moj je brat otpočetka znao da biološki pripada drugima, ali i da to nije prepreka da bude još nečije dijete i nečiji brat. Odgojen je u hrvatskoj kulturi i izjašnjava se kao Hrvat, odnosno potpuno drugačije nego se izjašnjavaju oni s kojima dijeli gene (za ovu priču i nije bitno kako). Ali on nije sorta grožđa i ne mora odgovarati očekivanu ukusu. Prezime koje smo mu dali ionako čini formalnost, jer i naše prezime zasigurno ne vodi do kralja Zvonimira (kada pučani i nisu imali prezimena). Nije se rodio sa svojom pripadnošću, kao što se nisam rodio ni ja, i neslaganje naših uspravnih linija ne može biti preprekom da se, kao jedna obitelj, osjećamo pripadnicima jedne (iste) zajednice. Tko je protiv toga? Mitski praotac naroda zbog kojega smo svi u mitskom incestu?

homoLudens @ 15:47 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » kol 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.