O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - kolovoz 2009
nedjelja, kolovoz 16, 2009


U zadnjim danima svoga mandata Stjepan Mesić opet obara sve rekorde gledanosti, a mediji su opet dobili priliku za omastiti pero. Sve je, kažu, započelo jednim iskazom u kojemu ni uz najbolju volju nisam prepoznao onoga tko tvrdi da se prepoznao, a koji je, sjetit ćemo se, bio manje tajnovit kada je za jedan tjednik ustvrdio da je smeće. I ja bih tako da imam još koji imunitet osim prirodnog. Onaj tko se, zajedno sa svojim dežurnim braniteljima, pozivao na štovanje institucije, sam je često koristio priliku da pokaže nepoštivanje institucije svoga prethodnika i nitko mu nije previše zamjerao jer čovjek je, eto, poznati šaljivac. Možda se isto tako samo šalio pjevušeći ustaške pjesmice i predsjedajući parlamentom u vrijeme davanja blagoslova oružanim snagama da krenu izvan granica. I kada sam pomislio da me neimenovani subjekt iz ove priče ne može iznenaditi, opet sam ispao lošim prorokom. Usprkos htijenju nisam se uspio oduprijeti gubljenju vremena na komentiranje teme križeva u javnim ustanovama i iako vjera nije jača strana mog bitka, složio sam se da je odviše nejasnoća uzurpiralo moju pozornost. Prije svega ne razumijem zašto je ova tema otvorena pri kraju drugog mandata (nakon punih devet godina). Zar je trebalo čekati kraj desetljeća da se pronađe članak u Ustavu i da se Hrvatska prepozna kao sekularna država? S druge strane, zašto se u svakoj izjavi dezinformira javnost kako je križ obilježje katolika i kako je potrebno štititi pripadnike drugih religija, a da se istodobno ne informira javnost o tome koje su to druge nekršćanske religije i koliki postotak u ukupnoj populaciji zauzimaju? Ako netko smatra da postotak u populaciji nije presudan, onda takvome ne želim da oboli od rijetke bolesti u čijem liječenju nitko od nadležnih institucija (promila radi) neće htjeti financijski participirati (ukoliko je neka farmaceutska tvrtka pronašla interes za pronalazak lijeka).
No vratimo se križu kao simbolu karolika. Izuzetno je neobično da netko tko zauzima prvi red u crkvi (iako crkva služi i pripada svim vjernicima, a ne povlaštenoj manjini koja zbog protokola, a ne bogoljublja, dobiva prve redove), miješa religiju (kršćanstvo) i konfesiju (rimokatoličanstvo). Sada sam vam otkrio zašto godinama ne idem u crkvu. Naprosto ne prihvaćam biti dijelom nepovlaštene pastve koja ne može sama odabrati svoje mjesto u bogomolji niti biti blizu oltara kada nahrupi tzv. protokol. Što se mene tiče, ako im nije dovoljan prvi red, eno im oltara. Ionako misle da su bogomdani.
Gotovo me dirnula briga za pripadnike religija kojima križ nije simbol štovanja, no onda sam shvatio da bi me ipak malo više dirnuo glas razuma u vrijeme komunističkog režima (u kojima je politički stasala većina današnjih političara) kada su prvašićima na glave, kao da su ove zidovi javnih ustanova, pribadane crvene petokrake. Jesu li sva djeca i svi roditelji bili štovatelji dotičnog znakovlja i režima? Sumnjam. Djeca nisu znala, a roditelji nisu smjeli biti protiv. Ako pak želimo biti korektni do kraja onda moramo priznati da je svako isticanje (službenih ili neslužbenih obilježja), atak na manjinu odnosno nametanje od strane većine (čemu, u konačnici, sva ta obilježja služe?. I demokracija je kao sustav nametanje ideja većine, iako iste mogu biti lošiji, pa čak i poguban, izbor po zajednicu. Pa ipak, nitko većinu ne pita za suodgovornost u produciranju protučovječnih sustava i ideja (a primjera je milijun). Također moramo priznati da je nemoguće isključiti religiju iz javnog života one države koja vjerske blagdane (Božić, Sveta Tri Kralja, Uskrs, Tijelovo, Velika Gospa) proglašava neradnim državnim blagdanima i pripadnicima drugih religija (1, 40% nekršćana) kao i ateistima i agnosticima (5, 21%) onemogućava rad na dan koji njima ne predstavlja ništa (iako ne vjerujem da im baš toliko teško padaju neradni dani i produženi vikendi). Nemoguće je isključiti religiju i onda kada javna televizija s upravom izabranom od strane države prenosi euharistijska slavlja i prigodne blagdanske čestitke kako crkvenih tako i svjetovnih autoriteta jer time bezrazložno isključuje dio publike. Zar još uvijek mislite da smo sekularno društvo i da religija nije pobjegla iz institucije? Provjerite koliko je u svakoj manifestaciji koju vršite ostataka antičkog poganog i judeokršćanskog religioznog. Na žalost ili na sreću, to je ta neka kulturološka veza koju kao humanist ne mogu negirati, a pokušao sam dok me nisu demantirala neka terenska istraživanja. Nema to toliko veze sa samom institucijom (ove su uvijek imale mizerno malo dodira sa stvarnim životom i ljudima), koliko sa svakodnevicom svakodnevnih ljudi, praksom koja je ostala iznad svih dosadašnjih sustava i tvorevina koje su se oblikovale na ovim prostorima i koje će, vrlo vjerojatno, nadživjeti i sve one buduće (ako ih bude). Pritom ne želim ulaziti u procjene koliko je to bilo dobro ili loše za zajednicu jer nepostojanje u njihovim onodnobnim uvjetima života mi ne daje pravo na ovodoban kritički osvrt. Ipak mogu zaključiti da je mnogo toga što narod pamti i zna stečevina koju je dijelom oblikovala i pripadnost religioznom, daleko postojanijoj formi nego što će to ikada biti neka država kojoj pojedinac nikada nije bio više od broja s dolinom prava i brdom obaveza. Religija, koliko god utopistička bila, daje nam prividan osjećaj trenutne ravnopravnosti (možda je to onaj Freudov iskaz utjehe) i buduće pravednosti. Budimo realni, za svaku je zajednicu uvijek najveći problem postojanje pravedne i pravne države na papiru, nego nekoliko simbola na zidu koji su nadživjeli mnoge takve države. I to nema veze s matematičkim pojmovima većine i manjine s kojima se ionako manipulira kako kome odgovara. Osobno bi mi bilo draže da je Stjepan Mesić osigurao državu kakvu obećaje Ivo Josipović - pravnu. Sve ostalo su kiseli krastavci (teme u kojima su križevi u školi bitniji od toga da neke škole nemaju krova ni prozora, da neki đaci ostaju bez udžbenika, a neki pak, zbog skupog prijevoza, i bez škole čija je obvezatnost propisana još u bivšoj državi).

Da je Stjepan Mesić prije devet godina odaslao zahtjev o uklanjanju kršćanskih (ne katoličkih) simbola iz javnih ustanova, a neki drugi političari prije više desetljeća uklanjanje petokraka s glava djece koja su još svladavala prva slova abecede, povjerovao bih da je u osnovi takvih zahtjeva želja za odvajanjem države od mitova, legendi i simbola. Na žalost ili na sreću, u temeljima je svake države težnja njezina stanovništva za realizacijom mitova, legendi i simbola. Realno, što nas, bez korijenja, okuplja na ovim paralelama?! Čisti apstrakt nematerijalne povezanosti u kojoj je religija zauzela jedno od mjesta. Nikakvo dnevno politikantstvo i sindrom dječjega inaćenja to neće promijeniti ma koliko bili željni publiciteta.
homoLudens @ 12:37 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 11, 2009


Nisam mogao ne primijetiti plimu koja je zadnjih mjeseci i tjedana zapljusnula društvenu mrežu Facebook, usoljenu silinu glasova koja se okomila na jedan običan servis upirući u njegovu krivnju kao da ovaj ima ijednu živu stanicu. Istodobno su bez lekcije prošli svi oni zaigrani živi primjerci koji su zabušavali s pogrešnim alatom. Optužbe na račun Facebooka su ozbiljne koliko i one na račun ispravnosti vozila kojim u pogrešnom smjeru upravlja osoba u alkoholiziranu stanju, a ideja o njegovu blokiranju jednaka onoj da se iz prometa isključe svi osim pijanca za upravljačem. Kao što mnogi ljudi godinama imaju vozačku dozvolu, a da se ne znaju ni pošteno sparkirati (imao sam susjeda koji zbog višestrukih fobija nakon položenog vozačkog ispita nije napravio više od deset kilometara vožnje, no taj još nije bio ništa prema biseru koji je vožnju započinjao priručnikom za vozače, i tako nekoliko narednih godina), tako se ni mnoštvo koje se trendovski sjatilo na međumrežje kao ptice na telefonske žice, ne zna ponašati usprkos stupnju informatičke pismenosti. Pritom se zaboravlja da je za sve potrebno imati i kulture, a ne samo formalno znanje.
Prateći malo to virtualno selo zvano Facebook, zaključio sam da se ovaj obično koristi na dva načina: jedan je pomalo neozbiljan i uključuje mahnito skupljanje tzv. prijatelja (još jedan isprostituiran pojam), nuđenje svijetu svojih prerađenih slika (pa ove stranice katkada nalikuju stranicama agencije za spajanje usamljenih srdaca) i otvaranje besmislenih grupa u svrhu samoreklame i čoporativna nadmetanja. Drugi je način zadržavanja na Facebooku nešto ozbiljniji i usmjereniji na produktivniju komunikaciju s dislociranim sugovornicima koji se međusobno relativno dobro poznaju s obzirom da su poslovno ili privatno povezani. O potencijalnom trećem načinu korištenja Facebooka u gazimestanske svrhe ovoga puta, ležernosti teme radi, ne bih trošio riječi. Dakle, Facebook možemo shvatiti kao kafić koji neki koriste za ugodno druženje, a drugi za opijanje i razbijanje, no bilo bi bolje da ga doživimo kao ekonomično sredstvo za premošćivanje fizičkih udaljenosti jer u tom slučaju nećemo postati ovisnici kao u slučaju hodočašćenja u kafić. U tom slučaju neće biti ni krvnih delikata koji se sve češće vežu uz korištenje ove društvene mreže ili se barem takva patologija neće izravno vezivati uz jedno virtualno okupljalište.

Kada bih malo analizirao profile svojih znanaca koji krstare Facebookom opisao bih nekoliko meni najzanimljivijih:

Profil #1: muškarac, bivši suprug i otac, u braku s preljubnicom proveo integralnih godinu dana, živi sa sinom i psom u unajmljenom stanu koji je posljednji put očišćen po izgradnji stambenog objekta, od svih pokretnina u stanu posjeduje samo plahte, poznat po tome što je veći dio dana provodio ispred škole, danas radi jedini posao koji su mu drugi našli, dok večeri provodi u obližnjem kafiću ili na Facebooku gdje ćaska s osobama koje poznaje samo preko slika. Nije izbirljiv (možda zato što manjka ponuda), avanturistički je tip kojemu je život autocesta pa svako malo drži palac uzdignut. Netko će se valjda i zaustaviti.

Profil #2: žena, supruga i majka, akademski obrazovana (uz više sreće, a manje truda), opsjednuta ulogom supruge i majke pa neprestano šalje izvještaje o zgodama svojih ukućana (što su jeli, kako su spavali, kakva im je bila probava, itd.), suprug-pingvin također ima otvoren profil na Facebooku, ali je gotovo nevidljiv i rijetko komentira topničke dnevnike svoje družice. Još uvijek nije sigurna u kom smjeru nastaviti karijeru pa dane krati šopingom i dugim kavama s neosufražetkinjama koje su kao i ona zadnju knjigu pročitale još u srednjoj školi. Dobru vanjštinu kvari unutrašnja praznina očita pri pokušaju ostvarenja konsktruktivnijeg razgovora. Ovdje dobro pristaje ona narodna: Svaki lonac nađe poklopac.

Profil #3: žena, udana, bez djece, nikada nije polagala pažnju na obrazovanje, no prezire obrazovanije od sebe, izuzetno brine o svom izgledu iako nema nikakav društveni život i rijetke su rute izvan kuće i radnog mjesta, Facebook koristi po načelu "vidjela žaba da se konj potkiva", krajnje apolitična, formalno religiozna, još uvijek bez ideje kakvu karijeru želi, mašta o životu Rockfellera dok istodobno skuplja sitniš za kavu. Za to vrijeme suprug karta s jedina dva prijatelja ili se igra s daljinskim upravljačem smatrajući se, poput svoje životne družice, potcijenjenim primjerkom. Valjda zato gledaju svisoka i kada nose smeće u kontejner. Neka verzija Gotovčevih, ali osim blistavog obrazovanja i sličnih neradnih mjesta, sve je ostalo antipodno.

#4: muškarac, nezadovoljan izgledom, karijerom i svojim nezainteresiranim roditeljima koji radeći nisu ništa zaradili, eksperimentira sa životom kao da je maloljetan, u neprekidnoj potrazi za bilo kakvom dušom (jer shvatio je da gubi vrijeme tražeći srodnu), aktivan na mnogim internetskim servisima gdje se predstavlja nadmoćnim u svim znanim područjima i kategorijama, u naravi je zapravo skroman i ne voli se isticati. Što je stariji sve više poprima osobine svojih roditelja. Jedna od njih je i kulinarsko umijeće u spravljanja dvaju jednostavnih jela od kojega jedno pripada kategoriji onih hladnih pa često objeduje u opskurnim zalogajnicama. Sve više nalikuje na boema koji razumijevanja ne nalazi ni u sebi samome.

Profil #5: muškarac, neoženjen, radikalan prema drugima, liberalan prema sebi, redovit na misama, no prezire kler, kao i Petrarca ima svoju Lauru, no pjesnički je invalidan, živi u prevelikoj kući s obitelji koju rijetko viđa, neprestano se žali na teško financijsko stanje dok istodobno nije u stanju pobrojiti svu imovinu, radi uz studij koji prezire i ne zna zašto je isti upisao, redovito prijavljuje ispite kako bi pao na njima, dijelom to čini i kako bi zadržao studentska prava (ako mu je za vjerovati), želi napustiti zemlju jer zna da bi drugdje uspio u roku treptaja, ali nema živaca tražiti radnu dozvolu, društveno je neprilagodljiv, izbirljiv je (možda zato stalno kombinira dvije košulje s dva para hlača), tvrdi da se nikada neće oženiti jer nijedna izabrana nije izabrala njega, sklon je čestim promjenama raspoloženja u rasponu od smijeha hijene do tužaljke kamena.

Dakako, svjesni ste da su ovo tek pojedini mjehurići pjene u moru profila, no meni su se učinili zanimljivijima od profila kakve nam serviraju redatelji loših sapunica koji neprestano forsiraju nepostojeće dijaloge i živote.

Što poručiti za kraj? Dragi fejsbukovci, sredstvom se rukovodi na ispravan način, od njega se ne očekuje zrelost i odgovornost, stoga, ako ste zeleni, pričekajte još nekoliko izlazaka sunca, a nakon što ih dočekate ne zaboravite zadržati nadzor nad životom u tri dimenzije.
homoLudens @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 9, 2009


Neki su dan u minutama Dnevnika Nove TV objavljeni rezultati "ki bi da bi" istraživanja o predsjedničkim kandidatima (krnja verzija) pod nazivom Da su danas predsjednički izbori... Kao što sam napisao, riječ je o krnjoj verziji jer od četiri navedena kandidata (Josipović, Hebrang, Pusić, Vidošević), jedan od njih službeno to još uvijek nije (Vidošević), a najmanje trojica izostavljenih to jesu (Kajin, Tuđman, Jurčević) iz čega proizlazi da je u središtu interesa takvog istraživanja favoriziranje određenih kandidata, a što nimalo ne ide u prilog objektivnosti i etici struke. Iako smo već odavna navikli da u balkanskom ćorsokaku ima svega osim objektivnosti i etike, iako smo rat pratili kroz prizmu neobjektivnih i huškačkih priloga koji su vodili paralelne bojeve pa se istina tražila u tuđim odašiljačima izvan ovog krnjeg poluotoka, nekako nisam siguran da smo posve osvijestili ulogu zatupljivanja i manipuliranja javnim mnijenjem, već se mobiliziramo čim ovi vrisnu kako je javnost zgrožena ovim ili onim. Na pitanje koja to javnost i gdje su istu opipali, druga strana, đački hrabro, nema što, nudi šutnju. A što više očekivati od strukture kojoj manjka znanja (ili namjerno, šopana ideologijom, zanemaruju fakte) i obrazovanja (tvrde da je iskustvo ispred literature), a koja se uzdigla iznad onih kojima mogu biti tek đaci s produžne nastave. Takvih je đaka svugdje oko i iznad nas, škakljaju nas perom, maste tintom i misle umjesto nas. Pored njih smo gotovo građanski suvišni.
No vratimo se "ki bi da bi" istraživanju. Ako zanemarimo činjenicu da službena utrka za predsjedničke izbore još nije ni otpočela i da se mnogi kandidati još nisu ni prijavili za utrku pa realno ni ne znamo tko je sve u ponudi, ostaju favoriziranja za koja ne postoje objektivni razlozi. Iz kojih je to razloga opravdano da neki kandidati dobivaju daleko veću minutažu od drugih, da se s nekim kandidatima vode razgovori kao da već sutra sele na Pantovčak, da se neke kandidate ni ne spominje dok drugi višestruko gostuju u istim emisijama, itd., itd., itd.? Ne bojim se za one koji mogu prozreti ovakvu igru, ali se bojim za one koji nekritički prihvaćaju sve što iskače iz kutije. Ipak, od toga je tragičnija samo činjenica da oni koji svoje osobne afinitete i animozitete podmeću javnosti, istoj onemogućavaju da postane gospodarem svoje sudbine. Od takvih mi je medija onda draži sustav koji sprečava laprdanje bez odgovornosti, a u što se ovdašnja demokracija pretvorila. Demos ovdje nije narod, nego dežurna laprdala s kakvima sam svojedobno radio i uvidio sav jad onih koji imaju privilegij držati megafon.
Možda neću pogriješiti ako ustvrdim da se mediji prema javnosti (na koju se stalno pozivaju, iako joj ne vole čuti glas, a u što se možete uvjeriti svaki put kada vas nezreli novinarčić izbaci iz etera jer ste se usudili imati mišljenje drugačije od njegova) često odnose kao prema jednostavnom obliku života koji bi jednom mogao evoluirati ako se za to osiguraju povoljni uvjeti. Tako njihovo tutorstvo nad nedonoščetom nazvanim javno mnijenje postaje opravdano i generira tupave prologe Da su danas.... No, ni danas, ni sutra, ni prekosutra nisu i neće biti, niti će o njihovim rezultatima odlučiti ideološki obojan medijski djelatnik koji u politici ne vidi programe, nego samo lijevu i desnu stranu uz koju se obavezno mora svrstati ne razmišljajući pritom da obje možda razlikuje tek naziv. Uostalom, pojmovnik nam je uvijek bila slaba strana pa smo čak i domovini (izjednačili je s državom) i patriotizmu (izjednačili ga s nacionalizmom) našli osobine koje mu nije našao sav civilizirani svijet koji ne promovira kozmopolitizam dok istovremeno građane maltretira obrascima u kojima se traži izjašnjavanje o nacionalnosti. Iako ne znam iz kojega su to prsta isisali rezultate ki bi da bi istraživanja "Da su danas, ali nisu" i po čemu su isti relevantni mjesecima prije, spomenut ću da su predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću pronašli osvojenih 26,60 posto glasova (od kojega to broja?), dok su Hebranga, Vidoševića i Pusić prikazali kao one koji se grčevito bore za ulazak u drugi krug. Blago onoj gluposti koja na temelju nepotpunih podataka (konačnog broja kandidata) uspijeva dobiti makar i ovakve rezultate, skoro pa i pobjednika. Ovakvo ponašanje mogu pripisati samo manjku ozbiljnih tema i manjku jednako ozbiljnih autora. Ponovno ću napomenuti da ne znam iz kojega su to šešira izvukli rezultate (ni da su zečevi ne bih im povjerovao), no znam da nikoga u mome radijusu nisu pitali za mišljenje, a kamoli da su okupili respektabilan broj onih koji će doista odlučiti na izborima (ako je matematika uistinu dokaz demokracije). Svi mi ovi igrokazi poprilično zaudaraju na isti dilentatizam kao i u slučaju mjerača gledanosti gdje na temelju podataka iz uređaja, kojih ima jedva u 900 kućanstava, medijske kuće crpe podatke o gledanosti. Možemo li onda ozbiljno shvatiti istraživanja koja tvrde da su glasači Ive Josipovića stariji od 60 godina (znate li koliko ima takvih u ukupnoj populaciji?), da žive u Slavoniji, Istri i Primorju, da su visokoobrazovani (a koliko tek takvih ima u populaciji?) i da misle kako ovaj ima dobar izborni program, a da su glasači Andrije Hebranga obično muškarci stari između 45 i 60 godina, da imaju završenu osnovnu školu, da žive u Lici i na Banovini (znate li išta o statistici ovoga kraja?) i da isti njegovom glavnom osobinom smatraju domoljublje (može li to biti osobinom?). Možemo si misliti kako u ovoj državi sve vrvi od akademizma i akademskih građana i koliko stupanj obrazovanja ima veze s glasovanjem (vidjeti rezultate dosadašnjih izbora). Možemo si misliti koliko je hrvatskih građana ikada zavirilo u nečiji politički program i koliko ima pojma o izjavama i djelovanjima onih za koje će glasovati. Koliko prezirem potcjenjivanje, toliko prezirem i precjenjivanje, a do sada sam uglavnom naišao na potcjenjivanje potencijala i precjenjivanje zgubidana. Od svih ovdje navedenih znam da neću glasovati ni za jednog kandidata, tim više što su iznjedreni iz političkih stranaka koje su nam ostavile i koje nam ostavljaju prezaduženo društvo bez perspektive. Vidjeli smo što mogu kada su na, pored i izvan vlasti, a osim toga politički su se istrošili kroz sve dosadašnje sustave pa ne vidim način kako bi mogli uspostaviti novi i bolji sustav koji nikako ne bi smio biti opterećen isluženim političkim kadrom i instrumentaliziranom prošlošću. Mlade generacije koje tek stasaju imaju pravo na nefosiliziranu budućnost.
Kako da od Ive Josipovića, koji nije u stanju saslušati tuđe mišljenje, već od voditeljice jedne lokalne televizije traži da "demokratski" iz etera izbaci slušatelja koji, oprosti mu Bože, ima drugačije viđenje kontroverzne i nedovoljno istražene hrvatske povijesti, očekujem osobu spremnu prihvatiti pluralizam? Kako da mu vjerujem da želi pravedno društvo, ako nije u stanju osuditi totalitarizam i totalitarističke junake i metode? Kako da od Vesne Pusić koja želi biti predsjednicom države koju, zaobilazeći sve pisane dokumente, optužuje za agresiju očekujem objektivnost i rad u korist te države? Kako da od Andrije Hebranga, koji debakl dosadašnjeg vladanja proglašava uspjehom, a negovorenje istine pristojnošću, očekivati samokritičnost i djelotvornost? Kako da Damira Kajina, nakon forsiranja priča o buđenju neoustaštva i optužba da desničari teroriziraju Istru te da se u istoj podržava terorizam (zbog čega ga je dio javnosti doživio kao širitelja govora mržnje) doživim kao vođu Hrvatske 21. stoljeća? Kako da od svih onih koji su se zbrinuli na grbači devedesetih, a koji su petokraku nonšalantno zamijenili križem, kao da je riječ o zamjeni čavla za sliku, očekujem predvodnicima perspektivne Hrvatske? Priznajem, pogled na popis kandidata me može samo rasplakati. Ovo je jadnije i od popisa poslova na tržištu rada gdje smutljivi feudalci traže naivne kmetove. Zar je tako teško naći kandidata koji s trenutno prijavljenim kandidatima dijeli samo zemlju rođenja i koji se grozi nepostojeće podjele na ljevicu i desnicu?

O sadašnjem se stanovniku Pantovčaka ne kanim izjašnjavati. Nisam za njega glasovao i hrabro sam podnio svoj udes matematičke manjine. Reći ću tek da je najveći nonsens briga oko toga kome će ovaj dati svoju podršku. Kome je to uopće važno? Glasaču? Zar dotični nema svoju glavu? Po ocjeni medija - vjerojatno nema.
homoLudens @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 2, 2009


Slušam ovih dana svoga prijatelja kako zapomaže i kako se znoji od same pomisli da će morati raditi nove izračune cijena zbog povećanja stope poreza na dodanu vrijednost (sjećamo se, uvjeravani smo da se isti treba smanjiti ili u najgorem slučaju ne dirati). Moj je prijatelj vlasnik tvrtke koja još uvijek nije stavila ključ u bravu. Svjestan je obezglavljenosti onih koji upravljaju mehanizmima kontrole, a koji istodobno tvrde da je sve pod kontrolom, no najveći mu je domet da svoju kreativnost iscrpljuje u vulgarizmima na račun onih kojima je ionako svejedno što se o njima misli dokle je god sačuvan privid javnog digniteta. Kada ipak skupi nešto više hrabrosti od mrmljanja u bradu onda se lati svog optičkog miša i krene vitezovati po Facebooku, tom središtu viteštva gdje se kuje hladno željezo. A kada dođe dan kada smo navodno svi jednaki (jer već sutradan kvantiteta kreće u obračun s kvalitetom), moj će prijatelj uredno zaokružiti još jednog istrošenog demagoga (bitno da ima epitet provjerenog, makar provjereno lošeg) na listi vjerujući da čini veliku uslugu demokraciji (koja bi se trebala zvati numerokracija) i tako produžiti agoniju sposobnih na račun podobnih zahvaljujući čemu glupost i nesposobnost postaju besmrtne. Drugi pak prijatelj proklinje život na ovoj paraleli jer će mu se plaća od 4896 kuna smanjiti za punih 97,70 kuna, pa će od kolovoza primati tek 4,798,08 kuna. Kada sam mu rekao da još uvijek može biti sretan jer ima onih kojima ni kalkulator ni novčanik ne trebaju i kada me pogledao kao da sam mu zaprijetio eksplantacijom srca, shvatio samo koliko nas je strah od sutrašnjice učinio socijalno neosjetljivima i ljudski nesusretljivima. Činimo li mi još uvijek istu zajednicu ili nas samo vežu jezik, pismo i valuta? Krizni porez, nazvan haračem (iako je svaka sličnost s osmanlijskim porezom promašena jer nas u ovome slučaju ne oporezuje neprijatelj pred čijom sabljom strepimo kao naši preci, već domaći čovjek kojemu smo dali ovlasti da to čini i kada ovaj pojma nema), pokazao je koliko bijedno živi ovdašnji narod. Tako smo saznali da 869 tisuća umirovljenika (tri četvrtine od ukupna broja umirovljenika) i 593 tisuće radnika (jedna trećina od ukupna broja radnika) imaju primanja manja od tragičnih 3.000 kuna. Ostaje nedoumica: kako zakrpati čarapu, a nikoga ne oparati. Kaže narod: Uzmite povlaštenima! I ostane živ. Kako će povlašteni uzeti povlaštenom? Ne protive li se upravo ti povlašteni promjeni zakona o povlaštenim plaćama bivših državnih dužnosnika? Kada ih se pita za moral, pozivaju se na zakon; kada ih se pita za zakon, pozivaju se na moral. Vođenje politike u miru pokazalo se pogubnijim od vođenja politike u ratu (paralelno se radilo i ratovalo, rušilo i gradilo, tugovalo i radovalo), a daleko je od izglednog da će ikome proraditi savjest i da će itko prihvatiti odgovornost za neodgovornost koja je posvađala prošlost, a budućnost odvela na prosjački štap.



Mislio sam da sam sve doživio čitajući Kako živi narod Rudolfa Bićanića, hrvatskoga političara i sveučilišnoga profesora. Objavljena prvi put prije 73 godine ova je knjiga otkrila svu tragediju tzv. pasivnih krajeva kojima su konfiguracija tla i atmosferske prilike oduzele svaku mogućnost napretka. Ali dok se tada žitaricama pozlaćena Slavonija šepurila pred onima što su od zemlje dobili samo korijenje, mršavu stoku, ljetnu žeđ, jesenje poplave i pod glavu kamenje, danas se i ova panonska ljepotica pridružila redu za sirotinju u kojoj je živahna samo borba za vlast. Cijela je zemlja postala pasivnim krajem kojemu više nije krivac priroda, već pohlepa onih koji su s nama iznikli na istoj grudi.
Kada sam prijatelju kazao da ima onih kojima ne treba ni novčanik ni kalkulator mislio sam na 247.147 nezaposlenih osoba o kojima malo tko razmišlja (njihovo je pravo na život zasigurno veće od nečijih gameta), a sumnjam da stopa nezaposlenosti (14%), koja se polagano primiče stopi PDV-a (23%) ikoga posebno zabrinjava.  Među ovima koji od budućnosti mogu očekivati još manje od onih kod kojih se još uvijek ima što oporezivati je i 19.514 (7,9%) osoba s fakultetom, akademijom, magisterijem odnosno doktoratom, a koji zasigurno više mjeseci, ili čak godina, predstavljaju inventar institucije koja sama sebi i svojoj beskonačnoj papirologiji daje smisao. Smiju li dotični smatrati da bolje i nisu mogli proći u društvu koje nema strategiju u svemu gdje je ova potrebna? Je li se itko u ovom teškom trenutku za zajednicu u cjelini  sjetio onih koji nemaju ništa osim milostinje države koja još jednom pokazuje svoje maćehinsko lice umanjujući im naknadu za nezaposlene (dosadašnja isplata 70% prosječne plaće kod posljednjeg poslodavca se zamjenjuje iznosom od 70% minimalne plaće iliti crkavice od 2.814 kuna).Očekivano, ta naknada je daleko manja od naknada najmanje 320 bivših državnih dužnosnika koji šest mjeseci uživaju povlastice financijski oglodana društva. I dok se iz nezaposlene sirotinje nastoji iscijediti 100 milijuna kuna (metodom: otparaj zakrpu i prišij je na novonastalu rupu), na sudu stoji postupak protiv američke tvrtke Bechtel zbog ilegalne eksploatacije kamena čime je država oštećena za 110 milijuna kuna. Treba li spominjati slučaj HŽ-a (samo je u veljači otkrivena afera koja je to državno poduzeće oštetila za cca 18, 5 milijuna kuna)  i HEP-a (zbog sklapanja štetnih ugovora po principu: kupi struju na međunarodnom tržištu, a onda je za četverostruko nižu cijenu prodaj Mostarcima, isti je oštećen za 1,4 milijarde kuna). Pa, dobro, ljudi, zar smo mi stvarno kleptomanska nacija?
Je li se itko, kome će nedostajati par desetica kuna u džepu, zapitao kako će stegnuti remen oni koji ni hlača nemaju? Ovime ne pokušavam umanjiti opravdanost ljutnje zbog plaćanja danka koji je posljedica tuđih nečasnih radnji, a ne vlastitih promašaja. Ni sam ne bih imao ništa protiv izdvojiti određenu svotu za koju bih znao da može spasiti ovu zajednicu, ali sama pomisao da to moram učiniti jer su nečiji prsti bili predugi, u meni stvara svaki otpor prema produljenju njezine agonije. Ipak, znam da inzistiranje na pravdi dok je god upitna sutrašnja kora kruha (jer to je sve što u dogledno vrijeme možemo očekivati) ima sve manje pokrića.
Hrvatsko društvo grca u problemima koji se ne mogu riješiti politikanstvom, a to je jedini koncept koji nam nude isluženi političari. Milanovićev poziv na izbore samo je diletantski poklič lišen svakog sadržaja i obilježen spomenom na neuspješno vladanje u mandatu šesterokrakog glavonošca (nastavak rasprodaje državnog blaga, nastavak afera, nastavak zaduženja...). Sve poslije je bilo jednako tragično i besperspektivno i uistinu ne vidim po čemu se sve te skupine razlikuju, osim po akronimu. Vidjeli smo što sve umiju i žele parlamentarne stranke jer su sve one participirale u vlasti i izravno ili neizravno snose odgovornost za stanje u kojemu pojedinac, pa čak i kolektiv, može izabrati samo evakuacijski plan. Ipak, da ne budem tako komoran, nije sve tako beznadno kako se čini jer ima se još gdje uzeti mjedi. Trenutno mi na pamet padaju sljedeći prijedlozi:
  1. oduzimanje nezakonito stečene imovine sve do sedmog koljena (u slučaju da su imovinu prepisali na vraga i posinka mu)
  2. potpuno poništavanje pretvorbe i privatizacije
  3. prekid obnove ratom porušenih objekata i pokretanje zahtjeva ratne odštete od Republike Srbije (tko je rušio, neka i obnavlja)
  4. uvođenje maksimalne plaće (po uzoru na minimalnu plaću) do trenutka izlaska iz recesije (ako je potrebno, neka svi budu na kruhu i vodi)
  5. ukidanje mirovina i vraćanje u radni status svih radno sposobnih osoba (tj. onih koje je nesposobni poslodavac otjerao u mirovinu)
  6. smanjenje proračunskog  financiranja neproduktivnih divova poput Rimokatoličke crkve (i ostalih bogomoljskih organizacija) i javne televizije (HRT-a)
  7. oporezivanje nogometnih transfera
Ako i ovo ne da rezultata (pod uvjetom da netko priseban prihvati), onda možemo komotno vrećice u ruke i lagano požarnim stubama. Pa kamo nas noge ponesu.



Kada se osvrnem unatrag, na sve prilike iznutra i podrške izvana, a koje je ovo društvo imalo u proljeću svoga nastanka i ovog dezorijentiranog čudovišta u koje se pretvorilo, nimalo ne zvuči arhaičnom izjava Ante Starčevića koji je rezigniran ustvrdio kako za "hrvatski narod ni vruć ne bi hladnu čašu vode popio".
homoLudens @ 11:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » kol 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.