O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - kolovoz 2008
četvrtak, kolovoz 14, 2008
Gledam svoje ruke, velike su, grube...kao da su do jučer bile male i meke poput šapa plišanog mede. Mog mede boje livadnog meda više nema. Onako pohaban skupljao je prašinu dok ga autor moje priče nije izbacio iz prvog poglavlja. Onog za kojim još uvijek čeznem iako su mi dali do znanja da prelistavanja nema: tek jedna stranica unaprijed i nijedna unazad. No, uvijek sam bio protiv svega što je nalikovalo na naredbe i odlaganje u istobojne posude, bio sam pobunjenik jer sam se bojao da je tišina s moje strane prešutno prihvaćanje, ono koje će me dovesti u poziciju kreiranog, a ne kreatora. Mislio sam si:  Ako su mi oduzeli povratke, nisu mi oduzeli prkose i još uvijek mogu živjeti svoju priču unutar tuđe priče. Tako sam naredna poglavlja odbijao priznati kako mi je tijelo odavno preraslo dječačke snove koje su druga odrasla djeca i krici života bešćutno umorili na spavanju. Nisu me unovačili za odraslost, samo su mi oduzeli neutralnost i poslali na životnu bojišnicu gdje su druga odrasla djeca umorenih snova tražila svoju postrojbu. A samo sam htio svoj park snova. Mogao sam dezertirati, okrenuti leđa autoru priče, svome stvoritelju, jer nisam htio odrasti ni u retcima, ali znatiželja kojoj sam prijetio smaknućem bila je jača od prkosa. Ona je ustinu htjela naviriti u posljednja poglavlja. Tako sam kao lik u tuđoj priči preuzeo veliki rizik: do zadnjega poglavlja sam pisati svoje retke, a ono posljednje  prepustiti ruci nepoznata autora koji će u nedostatku inspiracije naprasno završiti priču koja nikada neće biti otisnuta. Je li se isplatilo ostati i udovoljiti znatiželji?
Trenutno se nalazim između dvaju poglavlja: u jednom još uvijek strepeći se nadam da će mi vratiti  moje uvode, u drugome strahujem od zaključaka pa se još uvijek zadržavam između stranica. Znam da neću moći ostati uklješten između ulaza i izlaza i da ću morati vratiti ključeve doma u kojemu prebiva ova moja dječačka sjeta.
homoLudens @ 21:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 10, 2008
Sloboda govora je donijela mnogo dobra za pojedinca, ali je istodobno i otkrila neke nevolje za zajednicu S jedne je strane dobro što nema ograničenja na mišljenje, no s druge je strane takav mehanizam omogućio da se na mala vrata provuku nepogode poput gluposti i netolerancije. Govornici su naprosto počeli bojevati, a izreka Neuki su smjeli je više nego ikada primjenjiva. Bez obzira na stupanj saznanja o temi, govornik je dovoljno hrabar demantirati sugovornika iako je ovaj tek ostavio svoje mišljenje. Tako dolazimo do pojave gdje se tuđe mišljenje diskvalificira kako bi se vlastito postavilo kao nadmišljenje vrijedno citiranja koje će posve nekritički preuzeti oni koji imaju još manje znanja o izjavljenome. Umjesto da se njeguje pluralizam, u raspravama se počesto stvaraju dvije suprotstavljene struje koje se običnu nadmeću u "argumentaciji", a da je osnovni nedostatak njihova isključivost i duboka ideološka indoktriniranost. Svatko brani svoje boje, no ne može se rasprava svesti na stadion u kojemu svatko bodri svoje igrače. Rasprave bi trebale dovesti do novih saznanja, no okupljanje različitih glava na istome mjestu često dovodi do još većih zavrzlama i buđenja uvijek istih aveti. Tako se u mnoštvu osobnih istina (o kojima imam dobro mišljenje dok ne pokušavaju postati općima) teško može raspoznati koja od njih  zastupa sebe, a koja na umu ima i zajednicu.
Ono što me također smeta jest nekritičko promatranje nekih pojava i događaja ukoliko ista pripadaju vlastitu ideološkom sklopu, a još više kada je naslov jedini pročitani dio s kojim se polemizira. Smatram da ovo društvo ponajprije treba opismeniti, potom naučiti demokraciji i pluralizmu, a na kraju i dati pravo glasa. Čini se da je ova građanska evolucija išla obrnutim tijekom koje je omogućilo previše gluposti i premalo tolerancije. Sloboda govora ne znači  lupetanje bez reda i pravila, i najobičnija komunikacija ima svoje civilizacijske zakonitosti. Vrijeme da mozak i jezik kultiviramo i uskladimo s tim zakonitostima, u suprotnom će svaki razgovor biti na razini pijace. Jedino još oko čega se dvoumim jest odakle je utjecaj krenuo, s dna prema vrhu piramide ili obratno, no promatrajući kako identično stanja vlada i na vrhu, lako je moguće da se  ovakvo tumačenje demokracije samo spustilo s vrha.
homoLudens @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 9, 2008

Slika preuzeta s: http://thirdwatch.files.wordpress.com

Kažu da je Haški tribunal politički sud koji smanjuje kazne pripadnicima agresorske strane, da nastoji izjednačiti žrtvu i agresora i da optužnice (napose one iz mandata Carle del Ponte) obiluju neistinitim podacima (dijelom i dokazano u slučaju koji se vodi protiv Ante Gotovine), no onda prelistam jučerašnji Večernji list i vidim da je Haag zapravo mila majka, a ne zločesta maćeha. Naime, Večernji list prenosi kako je Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku odustalo od kaznena progona 16 osoba osumnjičenih za ratni zločin usprkos već prikupljenim dokazima za zločin protiv civilna stanovništva i kulturne baštine  Dotičnima se stavljalo na teret da su u razdoblju od 1992. do 1995. zapovijedali granatiranjima na prostorima od Konavala do Stona. Još je čemernija stvarnost oko sudbine prvooptužene sedmorice na čelu s Božidarom Vučurevićem. Taj bivši trebinjski gradonačelnik i predsjednik SAO Istočne Hercegovine nikada nije iskazao žaljenje za ratne zločine kojima je zapovijedao, dapače, potvrdio je kako mu uopće nije žao. No još je bila skandaloznija njegova izjava (u jeku rata) kako će, nakon što ga sruši, sagraditi stariji i ljepši Dubrovnik. Vučurević i ostala šestorica su optuženi  za udruživanje radi ostvarenja projekta velike Srbije i pripajanja hrvatskoga teritorija (od Debelog brijega do Neretve) SAO Istočnoj Hercegovini. Također, dotični su sudjelovali u sastavljanju paravojnih četničkih postrojba koje su zajedno s bratskom JNA izvele zračne napade na prostoru koji su namjeravale anektirati. U tim je napadima 65 civila ubijeno, 200 njih ranjeno, dok je 200 zatočeno u logore. Znate li gdje je taj Vučurević danas? Divani u Trebinju.
Pitanje je čemu suditi za ratne zločine jer očito kazne ili nema ili je bezobrazno niska? Kao što smo vidjeli, počinitelje ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata (a mora ih biti jer zasigurno se jame nisu same ispunile kostima), usprkos stalnim otkrivanjem kosturnica, još nitko nije vidio iza rešetaka istražnog zatvora. Javnost je podijeljena: jedni suosjećaju sa starčićima koji možda ne bi dočekali suđenje, drugi negiraju počinjenje zločina ili sredstva opravdavaju ciljem, a zapravo je najveći problem nepostojanje hrvatskog Simona Wiesenthala koji bi se pozabavio stradanjima na način kako je to ovaj činio za svoj narod. S druge strane, odustajanje od kaznenog gonjenja, sporost u postupcima izručivanja onih osuđenih u odsutnosti, akt abolicije koji je zaustavio mnoge istrage o mogućim počinjenjima ratnih zločina, tvrdnje u javnosti o slobodnom kretanju onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji, omogućavanje aktivnoga bavljenja politikom onima koji su sudjelovali u separatističkoj politici, nimalo ne pridonosi čak ni placebo osjećaju pravde. S obzirom da većem dijelu mrtvih (pa ni onima 64-ero mrtvih pod Vučurevićevim zapovjedništvom) ne možemo osigurati kažnjavanje njihovih krvnika, najpoštenije da se proglasi akt o općemu oprostu svima za razdoblje od VII. do XXI. stoljeća.
homoLudens @ 15:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2008
  Prije svega, reći ću nešto o svome ukusu: nisam poklonik glazbe Marka Perkovića, nikada me nitko neće pronaći na njegovu koncertu ili kako kupujem njegove CD-e, no usprkos tome imam dovoljno saznanja o glazbenoj djelatnosti dotičnog da mogu iznijeti i neko svoje mišljenje u povodu najnovije zabrane održavanja koncerta u Puli, i to kao građanin koje nema samo obveze, već i prava. Ono što me najviše brine jest zabrana koncerata kao takvih. Dakle, gdje smo mi to došli? U vrijeme Drugog svjetskog rata i nekih skoro pa sličnih zabrana, i to u zemlji u kojoj se mnogi panično boje primjene lustracije, a ministri iz bivših paravojnih država aktivno sudjeluju u političkom životu države koju do jučer nisu ni priznavali? U zemlji po kojoj se s krivotvorenim papirima prešetavao ratni zločinac Radovan Karadžić? Marko Perković me se kao takav uopće ne tiče, iako je uopće jadna činjenica da netko tko je nosio hrvatsku odoru bude nepoželjan, a ekipica koja je paradirala u četničkoj bude VIP gostima u regiji u kojoj je nečija glazba (ponavljam, nije zakonom zabranjena) veća opasnost od činjenice da je  ta vrla regija praktički rasprodana i po kojoj niču grafiti podrške lekaru Radovanu.
Ono što je još zatupljujuće jest izjava pulskog gradonačelnika koji priznaje da Marko Perković uopće nije problem (kao ni njegove pjesme), već publika koja se okuplja s problematičnim znakovljem. E, sada, čemu služe snage reda nego da te tikvane makne kao što se to čini, primjerice, na stadionima? Svaki primjerak nedopuštenoga znakovlja je propust osiguranja, a ne onoga tko je na pozornici, pa neka onda postave osiguranje koje će se znati nositi s nekoliko imbecila koji svoji ponašanjem štete svima nama. Međutim, ono što Marku Perkoviću nipošto ne valja jest potpuna šutnja: umjesto da se ogradi od neistina i demantira optužbe, on na neki način tom svojom šutnjom samo dodatno razvezuje tuđe jezike čime je ispao većim problemom od publike koja ga je (iako u debeloj manjini), prikazala ustašofilom. Pustimo sada onu  Markovu "pjesmicu"otprije, i Mesić je nešto, je li, pjevao (koliko se sjećam i pozitivno govorio o NDH) pa smo se zgražali dva dana, a trećega nam je bilo svejedno iako je sam Žarko Puhovski kazao da bi za nekoga na tako visokom položaju bilo moralno odstupiti. Dakle, mene brine sljedeće: osobi koja nije pod sumnjom da je prekršila pozitivne zakone RH zabranjuje se nastup na javnom prostoru koji nije vlasništvo gradonačelnika i njegova mišljenja, nego države, i svaki hrvatski državljanin koji se nije ogriješio o zakon ima pravo na korištenje tog prostora. Koliko znam, do sada su se koncerti zabranjivali samo u komunističkim i islamskim zemljama pa ne znam iz kojeg je šešira izvučena ova praksa (jasno, spomenut  ćete one zabrane diljem Europe, ali to je jedna priča koja zaslužuje poseban prostor, tim više što se radi i o državama u kojima  radikalni desničari, frankovci i slični mogu slobodno paradirati i pozdravljati podizanjem desne ruke). Ako ljudi žele slušati Marka Perkovića, Cecu Veličković ili Lepu Brenu, neka slušaju, no problem je što nema jedinstvena kriterija za sve. Znate li zašto je autor ovih redaka odabrao njih troje? Jednostavno: Marko Perković je pjevao jednu problematičnu pjesmu i ima problematičnu publiku (u realnosti je to par provokatora koji očito nisu dobili pravu kaznu jer onda nikada ne bi paradirali na taj način proklamirajući zločinački režim), Lepa Brena je nosala četničku uniformu (navodno postoji i slika) i zabavljala četnike baš kao što je to u okupiranoj Slavoniji činila i  Svetlana Ceca Veličković, supruga ratnog zločinca Željka Ražnatovića koji je po nekim svjedočenjima igrao nogomet s glavama Vukovaraca.
Preporučam onima koji izdaju ove ili one dozvole za javni nastup da napišu pravilnik na način da ne bude diskriminirajuć i da se na pitanje Zašto? dobije smisleniji i sa zakonom usklađeni odgovor jer ovo što se čini upravo ide u tom smjeru  odnosno po načelu: Nemam ništa protiv tebe, zakon još manje, ali ipak ti zabranjujem.
homoLudens @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 5, 2008
Svim blogerima homoLudens čestita Dan domovinske zahvalnosti. Možda nemamo američki budžet, ali barem imajmo njihova ponosa, tim više što slobodu nismo tražili, a suverenitet još manje dokazivali po Iraku.
 

Za kraj, iako nisam baš neko duhovno biće, donosim dio poruke hrvatskih biskupa odaslanog prije tri godine u povodu Dana domovinske zahvalnosti jer držim da nikome ne može štetiti poruka mira ma iz čijih usta da poteklo. Vjerujem da će naši potomci razumjeti ono što mi sada držimo banalnošću pa čak i devastiramo.

Slaveći desetu godišnjicu oslobađanja okupiranih hrvatskih područja i završetka Domovinskog rata, upućujemo Bogu svoju zahvalu za dar mira i slobode. U molitvama se sjećamo svih koji su se s pouzdanjem u Gospin zagovor suprotstavili ratnoj agresiji, te omogućili mirnu i sigurnu izgradnju našega društva na dobrobit svih hrvatskih građana. S osjećajem duboke zahvalnosti sjećamo se onih koji su položili svoje živote u obrani domovine. Njima molimo mir i pokoj u Gospodinu. Iskazujemo zahvalnost i svima onima koji su se žrtvovali, a osobito hrvatskim vojnicima, koji su podnoseći tegobe i tjeskobe ratne nesigurnosti branili godinama svoje obitelji i djecu, narod i domovinu. Potičemo sve odgovorne da se sada u slobodi pošteno vrednuju zasluge, kako poginulih, tako i živih hrvatskih branitelja. Odlučno pak odbacujemo sve pokušaje da se zbog pojedinačnih slučajeva nepoštivanja međunarodnih konvencija ratnoga prava - zbog kojih iskreno žalimo - dovede u pitanje legitimnost oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija »Bljesak« i »Oluja«.
Glas Koncila, Broj 32-33 (1624-1625)
homoLudens @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Čudi me što većega odjeka u javnosti nije imao tekst o dodjeljivanju hrvatskoga državljanstva preko reda Rastislavu Pribiću, dalekom rođaku Nikole Tesle tim više što se radi o vrlo osjetljivoj temi koja je godinama punila novinske stupce raskrinkavajući režim iz 90-ih. Ono što me najviše sablaznilo iz članka kojega donosi Jutarnji list jest što, s obzirom da se radi o dodjeljivanju državljanstva na temelju posebna državna interesa (članak 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu), iz Ministarstva kulture nisu znali precizirati koji je to točno državni doprinos dotičnoga kojemu je navodno jedini interes riješiti neriješene imovinsko-pravne odnose (navodno je u pitanju jedan zagrebački stančić), a za kojega je upravo to Ministarstvo (Biškupić osobno) potpisalo preporuku i požurnicu kod Rončevića. Nadam se da ta preporuka nije samo stoga što ima slavna pretka (američkog državljanina koji je nonšalantno prepušten tuđoj znanosti, a onda su mu, u očaju što je uspio, napadno pripisali izjave kako se ne bi zaboravilo da je on ipak balkanske gore list,  a kojima nikada nije bio autor već se radi o uratku iz kuhinja raznih Mačeka, Kosanovića i ostale gudačke pratnje) jer gdje bi bio kraj kada bi se svi počeli pozivati na ova ili ona prezimena i kosture. Tim više što nisu riješeni daleko žurniji slučajevi za koje je zakon i više nego jasan, samo nije proveden.

U Ustavnom sudu na rješenje čeka na stotine tužbi osoba koje od sedamdesetih i osamdesetih godina žive u Hrvatskoj, imaju djecu i supružnike hrvatske državljane, ali se vode kao stranci. (Jutarnji list)

Osim Biškupića, preporuku i požurnicu je poslao i Primorac osobno uz tvrdnju kako je dotični "intelektualac, njegovi preci odavno žive u Hrvatskoj, a i najbliži je Teslin rođak". Taj intelektualac od posebna državna interesa u svojoj biografiji ima sljedeće podatke:

Rođen u Beogradu, živio u Zagrebu, nakon razvoda roditelja se vraća u Beograd. U Zagrebu završio gimnaziju, studirao na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, te bio stalni honorarni suradnik Društva skladatelja, i ono presudno, njegova prabaka po ocu je bila Teslina sestrična.

Bogami je svojom intelektualnom karijerom drugi Nikola Tesla, nema što. Ne tako davno smo mogli čitati u Jutarnjem kako jedna hrvatska državljanka, koja se svojedobno udala za Jordanca, a godinama kasnije pobjegla od njegova psihofizičkog zlostavljanja, u rodnoj Hrvatskoj nije mogla dobiti  državljanstvo za svoju djecu koju je tako morala tajno slati u školi jer su ova bila ilegalni useljenici. Ne sjećam se da se ijedan ministar latio pera, tim više što su u pitanju bila djeca. Također, ne tako davno je ekipa televizijske emisije Nove TV, Istraga, upregla sve kapacitete kako bi jedan, nota bene, hrvatski branitelj, etnički Albanac iz Petrinje, kojemu je čak prijetila i deportacija, dobio državljanstvo. Samo neka Teslin rođak ide preko reda, a mene baš zanima što je 90-ih radio u Beogradu, čiju je stranku simpatizirao i kakav je tada bio njegov stav o agresiji nad domovinom njegova slavna rođaka (Hrvata po pradjedu s očeve strane i Srbina po pradjedu s majčine strane, ako ne lažu beogradski arhivi) i što uopće taj Pribić bitnoga predstavlja za Hrvatsku osim poznatijeg DNK.? Umjesto da brine o anonimusu Pribiću, Primorcu bi bilo bolje da razmisli kako Mirnu Jukić, Hrvaticu rođenu u Hrvatskoj vratiti u hrvatski sport u kojemu je imala takve "odlične" uvjete da danas igra pod austrijskom zastavom. Mladi su budućnost, ha? Oko ove se teme stalno podizala prašina, još od samih početaka uspostave nove države jer smo već tada (devedesetih) bili svjedoci kako su hrvatske putovnice dobivali i neki strani državljani kojima je, navodno, radno mjesto bilo podzemlje (sjeća li se tko šefa ruske mafije, Semiona Mogiljeviča. za kojega su mediji tvrdili da je dobio hrvatsko državljanstvo zbog posebnih zasluga?). S druge strane, sama stavka davanja državljanstva osobama od posebna državna interesa nas ne čini jednake pred zakonom. Da jesmo, ne bi ti neki imali svoj poseban stavak zakona kojim preskaču sve one prethodne stavke  (njih četiri)i skraćuju svoj put za nekoliko godina pa i desetljeća. Ne kažem da je moje državljanstvo mukom stečeno, ali ne mislim i da se treba dijeliti bilo kome, a da se pritom ni ne zna obrazložiti po čemu je taj netko to zaslužio ((a sudeći po svemu napisanom, teško je naći te posebnosti). Pa, toplo se preporučam, sigurno u nekoj državi i ja mogu postati državnim interesom.
homoLudens @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008
Današnja su djeca bez sumnje drugačija nego što su to bila djeca prije jednoga ili više desetljeća, no još je uvijek nejasno jesu li tome uzrok društvene promjene ili pojava indigo fenomena kao pokretača duhovne evolucije čovječanstva koji je i sam evoluirao na višu razinu odnosno u kristalni fenomen. Ukoliko su oni samo posljedica društvenih promjena, lako je moguće da se povuku uslijed naredne društvene promjene (a što se i najavljuje, samo bez osvrtanja na uzroke) pa bi se mogli promatrati samo kao trend kojega je iznjedrio određeni društveni trenutak u ništa manje slučajnom vremenskom periodu. Međutim, ukoliko je njihova pojava uzrokovana fenomenom u službi nadgradnje kontinuirane evolucije čovjeka kako bi mu osigurao duhovni opstanak, onda ih više ne možemo promatrati kao one koji imaju tendenciju trenda, već misijske uloge. Jesu li indigo djeca misionari i proroci nove povijesti Zemlje koja se stvara od njihova dolaska u pedesetim godinama 20. stoljeća i kako predstaviti njihovu duhovnost? Pripada li ona određenom religijskom učenju i je li stvorena naknadno (u stvarnom dodiru sa svijetom) ili su ti podražaji ostvareni i prije njihova dolaska na svijet što bi objasnilo njihovo iskustvo od najranije dobi, a čime zapanjuju svoje roditelje. Pojava ove djece ima višedesetljetnu tradiciju; poput tradicije i ona se neprestano unapređuje iz postojeće zadanosti, teško joj je odrediti izvore, ali se zna kome se i zašto obraća. Ipak, možemo li cijeli taj fenomen promatrati kao pogrešno tumačenje samo jedne pojačane senzibilnosti koja zapravo i nema globalnu misiju osim one da upozori na društveni trenutak pojačane reakcije na stres i potrebe da se ostvari duhovna skladnost? Jesmo li zbog percepcije djece kao bića koja nose pozitivne karakteristike ljudske vrste, upravo njih odabrali da budu nositeljima našega nezadovoljstva smatrajući da će ga ona najprije prepoznati i odstraniti odnosno jesmo li na njih prenijeli zadaću koju smo sami morali izvršiti i tako ih opteretivši ulogom odraslih proglasili fenomenom? Složit ćemo se da ova tema otvara bezbroj novih pitanja na koja je teško dati jednoznačni odgovor i gdje je svaki argument ujedno i protuargument s obzirom da o ljudskoj duhovnosti ne znamo dovoljno da bismo je posve zatvorili teorijom, ali i opet znamo toliko da nam je jasno kako negdje moraju postojati granice samo nam one možda nikada neće biti poznate. Indigo djeca su jednako djeca tradicije koliko i suvremenosti, i sami generacija slijede druge ne-indigo generacije; svojim otklonom od sustava i struktura pokušavaju uspostaviti novu suvremenost slijedeći tradiciju prijašnjih indigo generacija koje su im utrle put kako bi uravnotežile ljudsku duhovnost. Kako još uvijek nisu završili svoju misiju (posljednja peta generacija nija ušla u fazu Buđenja, ima vremena saznati je li njihova misija na zalasku i je li uopće ikada i počela.

Prethodno: Indigo djeca: Uvod u ne tako novi fenomen (1)
                    Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)
                    Indigo djeca: Ukoričenje fenomena (3)
homoLudens @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 2, 2008


Indigo djeca u literaturi

Koliko se o takvoj djeci sve ozbiljnije razmišlja, neovisno o tome je li riječ samo o nekom od psiholoških poremećaja koje treba medicinski tretirati ili alternativnom pravcu koji se razvio kao posljedica suvremena načina života, govori i podatak da je i u Hrvatskoj sve više dostupno literature na tu temu i da je čak i osnovana udruga, Indigo kristalni most, koja traži pristupe za razumijevanje svijeta indigo i kristalne djece (poznate i pod nazivom Djeca svjetlosti). Primjera radi, knjga s područja psihologije, The Chrystal Children, Doreen Virtue, američke doktorice psihologije s iskustvom u vođenju raznih ustanova za mentalno zdravlje i autorice više od dvadeset knjiga o anđelima, čakrama i indigo i kristalnoj djeci, govori o generaciji djece u dobi od sedam do dvadeset i pet godina koja uspostavljaju ravnotežu odnosno integritet odbacujući ono što destabilizira i dezintegrira. Podijeljena na dvije skupine, indigo (djeca ratnička duha) i kristalnu (djeca blaga duha), obje imaju istu zadaću s razlikom što prvi imaju pionirsku ulogu krčenja putova. Indigo djecu se prema tom modelu može svrstati u pokretače i rušitelje, one koji ruše postojeće da bi se omogućilo novo (anarhistički, antiglobalistički pokreti), dok kristalna djeca iskorištavaju te promjene kako bi društvu omogućila prijelaz u novo i stabilnije razdoblje.
Dakako, ovo je tek jedna od knjiga koja se bavi indigo i kristalnom djecom i nimalo ne odudara od opće oblikovana stava da se radi o emotivno osjetljivoj djeci s posebnom misijom. Ono s čime bismo mogli polemizirati jest radi li se uistinu o novoj generaciji djece ili je ona nova po tome što je tek sada prepoznata, te odnosi li se ta posebna misija na Zemlju kao planet ili konglomerat različitih društava i kultura? Osim što se puno raspravlja o tom fenomenu, često se ukazuje na nova svjedočanstva djece s različitih krajeva svijeta, iznose se njihova proricanja o sudbini planeta koja se onda uspoređuju s onima u pretkolumbovskih civilizacija pa sve do Nostradamusa, ide se tako daleko da se spominje i nadmoćnost njihova organizma nad smrtonosnim bolestima poput AIDS-a (neka su istraživanja na kalifornijskom sveučilištu UCLA pokazala njihovu različitu DNK strukturu koja stvara imunitet spram takvih bolesti, a prvi put je to uočeno kod kineske djece), kao i sposobnosti da u drugih tek pogledom izvrše dijagnostiku njihova zdravstvena stanja. Ipak, svima je njima zajednička snažna individualnost, neprilagodljivost društvu, asocijalni su, ali imaju snažan osjećaj svijesti, suosjećajni su,  empatični i imaju telepatske sposobnosti, razgovaraju s prirodom, anđelima i nevidljivim prijateljima, a istodobno teško ostvaruju komunikaciju s vršnjacima, dosađuju se jer smatraju da ne pripadaju ovome svijetu i da nisu do kraja reinkarnirani, a posebno ih zanima znanstvena fantastika i parapsihologija. No jesu li to sve samo posljedice moderna načina života koji desocijalizira i kreira određene interese bez da pojedinac sam o tome previše razmišlja odnosno je li na djelu samo nov način prilagodbe koji još nismo imenovali?

Prethodno: Indigo djeca: Uvod u ne tako novi fenomen (1)
                    Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)
                    Indigo djeca: Završne nedoumice (4)


Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://www.spiritindigo.com/indigo%20lake.jpg (slika iz uvoda)
homoLudens @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » kol 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.