O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - srpanj 2016
subota, srpanj 23, 2016
Dugo se nisam oglašavao (gotovo da sam pazio što dulje biti odsutan). U jednom sam se trenutku gotovo prestao dozivati). Paradoksa li, uz mnoštvo događaja jednostavno nisam imao o čemu pisati jer bi slike toliko brzo gazile jedna drugu da nisam stizao padati. Mnogo se toga promijenilo od tada, a osim što se nisam stigao pomladiti, sve se ostalo odvijalo bez imalo ispada ili barem neprilična uzbuđenja.

U svoj sam toj gužvi čak uspio pohoditi i jedno razredno okupljanje. Nije tu bilo neke ekskluzive ili luksuza kao u američkim filmovima. Bili smo tek obični ljudi na opskurnom mjestu s periferije prošlosti. Da budem iskren, nisam mnogo očekivao i osim poznatih dječjih pogleda i vrisaka uz koje sam odrastao nisam se sjetio ni jednog izgovora zašto bih se vratio u prošlost. Čak ni da je onako kurtoazno pozdravim.

Priznajem, čovjek sam koji bježi od vlastite i kolektivne prošlosti jer uvijek strepim kako bi me po prvoj mogli prepoznati kada me već po onoj drugoj svako malo krivotvore nabijajući mi kolektivne krivnje i tražeći kolektivne isprike za tuđa pomračenja iz doba kada, barem prema službenim dokumentima, nisam bio živ. Ipak, zanimljiva su mi ta lica mahom razvedenih ljudi s djecom koju su ostavili tu negdje (bivšim partnerima, tuđim domovima, pustim ulicama). Bez nekih velikih ambicija, od danas do sutra žive svoje bezbojne živote obilježene neplaćenim poslovima, neutjerivim alimentacijama, poreznim dugovima, blokadama, ovrhama, otkazima, liječničkim pogreškama, ukiseljenim iseljeničkim anegdotama. I koliko li je samo radosti u toj jednoj prilici da podijele taj svoj horizont s nama koji smo s njega odavno nestali.

Opet u istom vremenu, gubili smo ga razmjenjujući slike nastale nakon rastanka. Bila je to prilika da se svi pomalo osjete važnima i predimenzioniraju svoj doprinos onima ili onoj koja ih je zatekla na spavanju. Ali, znate, na njihovim se licima, u podljevima, prepoznaje ta izgubljena, podjednako pretučena Hrvatska u kojoj još uvijek nisu uhvatili svoj komad sunca. Kako i bi pored toliko suncokradica?

Nisam mnogo govorio. Sve što sam htio i mogao reći ostalo je na onom igralištu na kojem smo odigrali posljednju utakmicu zadnjeg dana škole. Tog sam dana shvatio da ništa ljudsko nije trajno i da je nemoguće zaskočiti vrijeme. Život me naučio da se najčešće ne valja vraćati ni samome sebi, pa se tako nisam vraćao ni drugima ma kako me ovi bili zadužili. S vremenom mi se svidjela ta praksa jer bih tako bio pošteđen mnogih neželjenih repriza. Jednostavno bih okrenuo leđa ili spustio pogled. Ovoga puta to nisam učinio. Vjerojatno iz djetinjaste znatiželje, tek toliko da vidim što nam je prošlost učinila i koliko je bila milostiva s obzirom na prevrate koje nam je svako malo priređivala. Doznao sam tako da je trećina mojih razrednih drugova trajno napustila Hrvatsku. Većina njih nije visokoobrazovana i radi (mahom fizičke) poslove za koje im nije bila potrebna nikakva svjedodžba. U skladu sa svojim ambicijama, zadovoljni su (ipak su pobjegli od nezaposlenosti ili postsocijalističkih kmetova prerušenih u feudalce), a najzadovoljniji su oni koji su ostavili kredite i porezne dugove. Oni što su ostali, iako bolje obrazovani, nisu značajnije napredovali i sretni su što uopće rade poslove koji su slabo ili nimalo vezani uz njihovu struku. Na odlazak ne pomišljaju, prvenstveno zbog djece, ali i manjka hrabrosti da krenu ispočetka. Bez obzira na meridijane po kojima su razbacani, svi su oni jednako apolitični, neskloni angažiranju u zajednici, cjeloživotnom obrazovanju ili bilo kojem drugom vidu probijanja zadanih dimenzija.
Za razliku od njih ja sam toliko puta pripremao kovčege da mi se katkada čini kako sam promijenio nekoliko života. Možda mi zato neugodno miriše cijela ta nostalgičarska ideja obnove uspomena, to izgubljeno vrijeme na jeftini somun i kiselo vino mlađe od nas. Vrijeme buntovništva nestalo je u nepovrat. Prkose roditeljima, bezobrazluke nastavnicima, zamijenila je šutnja i pognutost pred onima koji nisu ništa bolji (ili su čak i lošiji) od nas. Tim smo se samoproglašenim i precijenjenim autoritetima prodali za mjesečnu mizeriju radosni što je uopće redovita. Možemo li niže pasti? - pitao sam ih, a oni su slegnuli ramenima i nastavili kiselišem zalijevati anegdote od prije dvadeset godina. I tako se neodgovor(e)ni raziđosmo u svojim sadašnjostima.
homoLudens @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » srp 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.