O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - srpanj 2009
nedjelja, srpanj 26, 2009


Iz dana nas u dan tlače žanrom teško probavljive tragedije, i to u gotovo svim sredstvima javnoga priopćavanja. Svako malo možemo čuti,  vidjeti i pročitati tko je nad kime i na koji način izvršio zločin. Naravno, crni su detalji jezgra priopćavanja zahvaljujući kojima je kronika popa Dukljanina postala ugodnim štivom za opuštanje. Danonoćno nam serviraju leševe kao da se radi o mrtvacima s kazališnih dasaka koji će u jednom trenutku samo odšetati s pozornice, počesto neukusno marširaju po mjestima natopljenima ljudskom krvlju, a o diletantskoj objavi podataka i identiteta, mjestu na kojemu je potonuo svaki profesionalizam, ne treba ni trošiti retke. Skrivajući se iza isprane parole kako je priopćeno u interesu javnosti, ovi jahači apokalipse dobra ukusa pritom misle samo na svoj interes, dok im javnost služi tek kao proteza. Manijakalnom potrebom za senzacionalizmom mediji sudjeluju u kreiranju osjećaja općega straha i tjeskobe, ali i tjelesne i verbalne agresije pri čemu ova potonja posebno dolazi do izražaja na mjestima  gdje se susreću nagon i tehnologija. Možda baš zato nisam bio iznenađen sadržajem komentara u slučaju vijesti o neuspješnom pokušaju samoubojstva, a na koji sam naišao pregledavajući Indexov portal. Jasno nam je da se ovdje ne radi o iznimci i da ovakvih ispada ima na svim onim mjestima gdje je špilja nenadano priključena na elektroenergetsku mrežu.

bash nije imao srece!

Lik je očito frustriran neuspjesima u životu. Evo, čak se ni ubiti nije uspio.....

no super..taman mi fali da dok trčim, netko padne na mene

koja jad,ne zeli ga ni smrt

drugi put bu možda uspješniji

drugi put nek se popne na Zagrepčanku kaj je sigurno je sigurno

Srećom, neki su portali zabranili komentiranje ovakvih vijesti jer prestaje biti poćudnim toliki neukus komentiranja nečije osobne tragedije. Zanimljivo bi bilo provesti istraživanje u kojemu bi se pratila količina takvih ispada u osobnome slučaju, odnosno stupanj promjene odnosa prema takvoj vijesti u odnosu na stupanj osobne umiješanosti. Ali bez obzira na postojanje neukusa u komentarima onih čije je mišljenje značajno koliko i prisutnost muhe na zidu napuštena objekta, sama činjenica da se društvena svakodnevica opterećuje tolikom količinom depresije i destrukcije, postaje zabrinjavajuća. Da crno od crnijeg postoji dokazuje i poplava šovinizma u takvim vijestima pri čemu više nije bitan sam krimen, nego i krvna zrnca počinitelja što je još jedan doprinos u potenciranju predrasuda. Kada se sve zbroji ostaje pitanje konačne svrhe ovakve rubrike, bilo da je riječ o pisanu ili elektroničku mediju, rubrike koja poglavito nalikuje policijskome zapisniku i pritom promovira neviđeni neukus (počevši od tekstualnih opisa i slikovnih zapisa) i jezična popikavanja ("tramvaj naletio na čovjeka"). Više nego ikada natjerani smo živjeti tuđe sudbine koje nas niti zanimaju (jer nismo tako ni programirani), niti im naše saznanje realno može biti od koristi, posebice ne uslijed prosipanja neiskrene sućutnosti. Čak i da ova rubrika, koja predstavlja pomor svakog ukusa i svrhovitosti, ima za cilj pružiti katarzu, ona još uvijek nema razloga egzistirati među vijestima od društvena interesa ma koliko krvi traži amfiteatar.



A što je s jednako neukusnom količinom komercijalna sadržaja? Od njega se još teže obraniti jer iskače iz svakog ugla i potencijalnog konzumenta hvata na prepad. Nespreman na provjeru svega što je ovaj opisao u svom beskonačnom ponavljanju pretjerano dotjeranih proizvoda čije je postojanje nepotrebno, a korisnost i nužnost upitni, naivni konzument ostaje gotovo paraliziran u svakom pokušaju zaštite prava na istinu jer u konačnici ne uživa ni zaštitu zakona kao što smo se mogli uvjeriti u nedavnom tekstu Jutarnjega lista o lažnim reklamama. Uvjeravajući nas da nam život ne bi imao smisla bez ove ili one igračke kojoj je jedina svrha biti prodanom, reklamne nas minute potiču da u onim dragocjenim trošimo ono što nemamo, da postanemo robljem potrošnje pod cijenu zaduženja čitave zajednice, a da pritom i ne primijetimo kako smo postali dijelom pogubne ideologije kojoj je jedini cilj produbiti jaz između bogatih i siromašnih.
Ovakve me teme uvijek sjete na jednu moju prijateljicu koja slijepo vjeruje reklamama i redovito kupuje ono što vidi bez obzira na stvarne potrebe u domaćinstvu. Kada bolje razmislim, nema dana kada ona ne kupuje (od toga je već stvorila plemenski ritual) pa i na dan kada se navodno i Bog odmara. Iako se uglavnom razočara kvalitetom ne može se oduprijeti marketinškom ispiranju mozga pa ovi na njoj i mnogim sličnima beru plodove svoje obmane. Ta horda stručnjaka kojoj je jedini cilj uvjeriti povodljivu masu da će im život dobiti na kvaliteti posjedovanjem određenog proizvoda, stvara nove generacije ovisnika čiji se životi duhovno i materijalno iscrpljuju. Kolone ovisnika istraživanje prirode zamjenjuju pretraživanjem polica brišući granice između radnih tjedana i vikenda. Svaki dan postaje dobrim za ophode oko blagajna, tim više ako vam ove ponude nove pogodnosti za bezbroj novih kupovina. Smisao života dobiva novu tvrdnju: Trošim, dakle postojim.
Kako sam pobjegao toj napasti? Reklame izbjegavam što je više moguće. Kada mi prekinu filmski program, prekinem i ja s njima i vratim se kada ovima istekne plaćena minutaža. Svu kupovinu obavljam isključivo gotovinom i nikada u životu ništa nisam kupio s odgodom plaćanja (nadam se da će tako i ostati) jer to znači skuplje kupovanje za novac koji se realno ne posjeduje. Ako nemam novaca, to znači da takav predmet ili uslugu ne moram ni posjedovati, što ne znači da za nju možda neću štedjeti. Iznos na karticama čuvam za izvanredne troškove i putovanja. Na put je sigurnije ići bez mnogo gotovine,  a živjeti je ugodnije kada znaš da u izvanrednim okolnostima nećeš morati postati rob lihvarskog sustava koji samo traži priliku za svoje jednako lihvarske kamate. Kao što znamo, ni u ovom slučaju od zakona nikakve koristi. Izraziti sam ljubitelj rasprodaja, i to otkada sam na istima uvidio da preplaćujem mnoge predmete. Na taj sam način uštedio i do 50%. Ono što bih volio jest manje trošiti na hranu i piće, ali to uz djecu i kućne ljubimce nije lako. Pokušao sam na razne načine i uvidio da mi se jedino isplati kupovati po malo za svaki dan (i svježije i kontroliranija potrošnja), nego da jednom tjedno kući dovezem kamion hrane od koje će polovica izgubiti i miris i okus. Uostalom, bolje novčanik ne ostaviti sasvim prazan. Iako prema izračunu sindikalne košarice ne stojim baš toliko sjajno, mogu reći da si gotovo sve mogu priuštiti. Bitno je samo odabrati pravi trenutak za potrošnju, a to nije svaki kako nas trgovački centri žele obmanuti (očekujući od nas da se samo pojavimo, a sve ostalo je njihova briga, moš mislit). Naravno, ako ova država završi u glibu, a nismo daleko od toga, onda ćemo svi morati naći nove načine preživljavanja, do tada je nužno ne zaboraviti da se ne troši izvan vlastitih mogućnosti (a što nas je uz pljačku i profiterstvo i dovelo do ruba gospodarske provalije) sredstvima koja ne posjedujemo, a to znači suzdržati se od situacije u kojoj limuzini i ljetovanju (ili zimovanju) na kredit dajemo prednost pred osnovnim životnim potrebama.



Osobno bih volio biti recipijentom pozitivnih novosti. Želio bih saznati što se nova planira i gradi, kako mogu produktivnije iskoristiti onih prekratkih 24 sata, a da to produktivnije ne znači samo za sebe, kako se mogu još više radovati i kako mogu obradovati drugoga. Želim čuti i čitati o tuđim dobrim djelima, napretcima i svim pozitivnostima koje pokreću i održavaju ovaj svijet i koje, u konačnici, blagodatno utječu na njegovo mentalno zdravlje. Vjerujem i znam da bi te pozitivne jeke i impulsi ojačali našu motivaciju i promovirali mnoge vrhunske ideje, i ono najbitnije, ispunilo bi nas osjećajem svrhe i korisnosti (osim ako ne želimo ostati strojem za preživljavanje gena). Također bih volio slobodne poglede u daljinu bez strašila koja na polju asfalta besramno vabe na potrošnju, volio bih povratak skromnosti koja je donosila manje otuđenosti i osjećaj slobode koji je donosio više hrabrosti oduprijeti se svakom obliku kroćenja individualnosti. Tražim li nešto što nije moguće vratiti? Jesu li navike pojele vrijeme?
homoLudens @ 12:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 22, 2009


Neću biti nimalo neiskren ako ustvrdim da su me iznenadili rezultati izbora za blog dana. Tim više što mi dijelom dana nije bilo ni poznato uvrštavanje ovih stranica u taj izbor. Da, toliko sam se otuđio, a kao da sam još jučer birao ime svom antijunaku za čija misaona lutanja i pseudojunačenja i dalje ne odgovaram. Mi, naime, živimo dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije i sastajemo se tek na ovim, u pidžamu odjevenim stranicama. Priznajem, već dulje vrijeme razmišljam o arhiviranju bloga jer je odavno prestao biti pontonom kojim sam s tuđe obale krpao pogled na vlastiti život. U međuvremenu sam podignuo pravi most, odbacio sve zamjenske konstrukcije, otpuhao sve pomoćne linije, polomio pisaljke, a retke sveo na minimum dovodeći inspiraciju do ruba egzistencije. Odgađao sam bacanje bloga u zapećak dajući si još malo vremena za posljednji osvrt. U međuvremenu me pretekao jučerašnji dan odgodivši ono što je neminovno: podizanje zastavice za kraj utrke.
Bio bih neiskren tvrdeći da nije ugodno priznatom trudu biti na čelu, ali i osakaćen nepriznavanjem nelagode zbog kršenja načela ugrađenih u Naputku o blogu i lijepom ponašanju, a u kojemu, između ostaloga, stoji i sljedeće:

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

Biti tipičan junak atipična štiva koji se muči s društvom i društvo s njime, začet u duhu i izmamljen iz pera, nespojivo je s prihvaćanjem bilo kakvih darovanih plodova materijalnosti.Osim toga, kao tvorac ovog virtualnog sokaka odavna sam se već ogradio od osobina svoga antijunaka i svih onih doživljaja koje bi njegov izvankorični nastup mogao izazvati u čitatelja, a time i svih onih otegotnosti i povlastica koje bih si tom prilikom priskrbio. Distancirani, on i ja, od svakog aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom, jer sav bitak pulsira tek u paradigmi, razumljivo je odbijanje stvarnog svijeta koji nudi tek beživotnu materijalnost, a koja ne može biti konkurentom ni jednom od iskaza čiste duševnosti kakvoj težimo. Ta duševnost svoje zadovoljstvo mjeri zadovoljstvom čitateljstva koje u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili baštinika neke lucidne simpatije prema ovoj adresi čine ansambl koji istu oplemenjuje svojim glasnim ili nijemim komentarom. Smijem li tražiti više kada još nisam izuo stare obzore i dao više od dvodimenzionalna otpora?

Svoj doprinos ovoj sferi završavam zahvalom svima koji su na bilo koji način honorirali trud zaigrana dječarca i samim time postali dijelom njegova vremeplova, prihvaćam tu nematerijalnu počast kao jedino odstupanje od  zadanih si načela, i zamolbom uredniku ovoga servisa da prema vlastitu izboru odabere adresu na koju će stići nagrada. Trku želim završiti onako kako sam je i započeo - bez želje za isticanjem.

Vaš HomoLudens
homoLudens @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 20, 2009


Ovih sam dana, jučer, čini mi se, u satnici središnjega TV Dnevnika gledao prilog o noćnim putošestijama maloljetnika koji su i zakonu izmakli kontroli. Poredani poput kositrenih vojnika, ti su neodrasli ljudi djelovali izgubljeno u svojoj žurbi za odrastanjem. A mogao bih staviti ruku u vatru da će im zbog te žurbe već prekosutra biti žao. Znam da meni još i danas jest. I dok se zakonodavac pobrinuo kako očistiti noć od navale prerane mladosti, ostao je problem roditeljstva kojemu se zagubio svaki autoritet. Poput svoje zagubljene djece kojoj se previše žurilo, i ova je zagubljena odraslost tražila izlaz iz svoje roditeljske nemoći, iz situacije u kojoj su i izloženi ucjenama i prijetnjama od strane najmlađih pristali i na zaobilaženje zakona. Priznajem, zatekao sam se u čudu čuvši jednu nemoćnu majku koja, izložena prijetnjama samoozljeđivanjem, svojoj malodobnoj djeci daje odriješene ruke. Kao da ova znaju što rade.
Nažalost, činjenica je da neki današnji roditelji gube ili nikada nisu ni imali autoritet, da se teško snalaze s vlastitom djecom iako odgoj sam po sebi i nije neka znanstvena kategorija (koliko god da stručnjaci svojataju to područje). Tim više ako odgoj započne od prvoga dana (ne od prvoga neposluha) i ako se hijerarhija odnosa ne postavi kao vježbalište strogoće, već prava i obveza. Mnogi roditelji vole neograničeno koristiti svoja prava, a obveza se sjete tek kada kola krenu nizbrdo i kada ih je, praktički, nemoguće zaustaviti. A da kola, to jest, odnosi, idu nizbrdo mogao sam se često puta uvjeriti susrećući malodobnu unučad kako svoje bake nazivaju glupim guskama i nasred ulice viču "Bako, ubit ću te!". Ovakve bi situacije redovito izazivale smijeh, iako su u osnovi duboko problematične, kako za baku tako i za zajednicu u cjelini. No, ne moram srljati tako daleko i među nepoznate ljude. Ni majčina sestra nije znala kako odgojiti vlastito dijete pa je od prgava petogodišnjaka doživjela da je ovaj uredno udara tronošcem kad god bi bilo odbijeno njegovo htijenje, a čim ju je prerastao i da je šamara. Ona bi, pak, sve to pravdala njegovom traumom zbog gubitka oca kojemu je, da budem obiteljski pristran, dojadila moja izgubljena teta. Tetin se sin danas sklatari po bijelome svijetu i nema ni alata, ni zanata, ni adrese, a teta još uvijek nije spoznala manjkavosti svoje odgojne metode i samo čeka dan kada će moći zagrliti razmetna sina. A ja bih tako rado da je Gundulić pisao i o razmetnu roditelju kojemu će Sin, a ne Otac, udijeliti oprost.
Ali pustimo malo naše odrasle autoritete i bacimo pogled u pravcu zakonodavca, tog vječnog pisara koji ljudske odnose pokušava svesti na dvije proste dimenzije. U skladu s apstraktom koji redovito pretpostavlja krvi i mesu, i ovaj je problem riješio nimalo praktično. Ustvrdivši da batina nije izašla iz raja i da svaki pokret u tom smjeru može uzrokovati katastrofu, i djeci i roditeljima je dao na raspolaganje određene mehanizme koji više narušavaju međusobne odnose nego što ih razvijaju odnosno popravljaju. Dapače, djeca su dobila zavidnu prednost jer im danas postaje najmanji problem nestašne roditelje staviti na hlađenje iza rešetaka i sebe postaviti za v.d. roditelje dok su ovi u odsustvu. Kada bolje razmislim, oni to ostaju i nakon povratka roditelja jer se ovi počinju bojati svakog roditeljskog prava koje bi se moglo pogrešno protumačiti. Za to vrijeme ništa se ne čini po pitanju odstranjenja stvarnih obiteljskih nasilnika jer susjedi, kao i obično, imaju zatvorene prozore i vatu u ušima. Da zakonodavac ne mora biti posebno bistar, a kamoli genijalan pokazuju iskustva srodnog nam svijeta, a iz kojih je zakonodavac mogao ponešto i naučiti. U životinjskom svijetu, kao što znamo, odgoj nije skup apstraktnih propisa, već učinkovita praksa kojoj je cilj naučiti potomka snaći se u svim danim okolnostima (u načelu nismo daleko od istog cilja). Nestašna mladunčad (a znamo da je rijetko samo jedno u pitanju), odnosno đaci koji su se preko reda pokušali izjednačiti s učiteljem, biva podučena kaznom koja je trenutno bolna i dugotrajno spasonosna. Istina, ona posebno nestašna uči na vlastitim pogreškama, ali takva ne može biti primjer ni sebi, a kamoli drugima. Ono što je bitno primijetiti u takvoj zajednici jest sljedeće:

1. roditelj u svakom trenutku ima nadzor nad potomkom i ni u jednom trenutku ne dopušta zamjenu uloga
2. roditelj se ne suzdržava od odgojne metode jer nagonski zna da je to dobro za budućnost (opstanak) njegova potomka

Čovjek bi se pitao, ako maknemo većinom besmislena uplitanja zakonodavca koji samo unosi dodatnu zbrku, u čemu je tu onda problem? Možda u činjenici da je sam roditelj nekvalitetno odgajan pa analogno tome i nema što ponuditi i prenijeti na potomka i da svoju roditeljsku ulogu ne shvaća dovoljno ozbiljno i odgovorno ponašajući se kao da se dijete može samo odgojiti. Ni biljka ne može sama izrasti ako joj za to čovjek ili priroda ne osiguraju uvjete. Bezbroj sam puta od mnogih roditelja čuo kako nemaju vremena posvetiti se vlastitoj djeci (kao da to traži posebno vrijeme). Kažu: "Dan je prekratak da se stigne i zaraditi i posvetiti se djeci, a ona odmah navale s pitanjima". Znajući kako su djeca znatiželjna i uporna u traženju odgovora, nije ni čudo što mnoga od njih iste traže na potpuno pogrešnim mjestima. Od današnje se djece zahtijeva da se sama nose s problemima kako bi brže naučila biti samostalnima,  a kada se vrate kući s neželjenim posljedicama onda im se servira kazna zbog modela odgoja kojega smo upravo mi, odrasli, patentirali. Modela bacanja u vodu neplivača kako bi brže naučio plivati. I što smo dobili? Preživjelu hidrofobiju.
Poduku samostalnosti ne predstavlja odbijanje roditelja da djetetu pripremi doručak kako bi se ovaj zapravo stigao urediti za posao. "Ne pada mi na pamet servirati mu sve na gotovo, dovoljno je odrastao da se sam spremi za školu", objašnjavala mi je svoje odgojne metode jedna vozačica tramvaja. Tvrdila je da svoga osmogodišnjeg sina samo želi naučiti samostalnosti u svijetu u kojemu se ništa ne dobiva na tanjuru. No siguran sam da će taj dječak, kada odraste, biti potpuno nalik onim mojim kolegama s kojima sam dijelio studentsku sobu, a koji nisu znali ni pospremiti krevet, a kamoli pokrenuti stroj za pranje rublja. Jer jednoga će dana žena biti dovoljna zamjena za majku, zar ne? Ojađen je odgoj koji podrazumijeva samo prostornu, a ne i vremensku promjenu, migraciju materije, ali ne i navika i odnosa. Tako se često događa da iz roditeljskog doma nekritički preuzimamo pasivnost i prenosimo je u novu zajednicu u kojoj ostajemo ista ona poslušna djeca (mentalno) koja slušaju drugu djecu (dobno). Nekada nam jednostavno nedostaje hrabrosti, a nekad uistinu nemamo što ponuditi. Ima li bezizlaznije situacije od one u kojoj roditelj ne zna ni što ni kako? Ova takozvana samostalnost ima i svoju grotesknu stranu. Dok s jedne strane pretjerujemo u odsutnosti autoriteta, s druge strane postajemo naporni svojim sveprisustvom. Ta se napadnost roditeljstva najbolje može vidjeti na fakultetima gdje rijeke roditelja teku njihovim predvorjima držeći stražu svojoj punoljetnoj djeci koja su došla na polaganje prijemnih ispita odnosno na upise. Kao da se radi o dječici koja ne mogu pronaći pravi razred, a ne o punoljetnim individuama koje u svome ponašanju ni u čemu ne zaostaju za svojim roditeljima koji samo dokazuju koliko su pogrešno shvatili svoju ulogu i kojih je uvijek previše na mjestima na kojima nisu potrebni. Osim ako je podrška pobočničko nošenje dokumenata.
Za sebe mogu reći da sam imao relativno strog odgoj, dobio sam mnogo, ali se od mene mnogo i očekivalo. Bio sam dobro i poslušno dijete ne naročito preferirano u zajednici koja je prednost davala neodgovornom užitku. Kako sam rastao, postajalo mi je teretom biti poslušnim, žudio sam za opuštenošću i neodgovornošću koju mi je nudila okolina. Odbacio sam dotadašnji odgoj i počeo se prilagođavati instinktima ulice pa sam u jednoj fazi života odlučio postati pobunjenik s Bountyja uvjeren da ću otporom osigurati slobodu za koju sam mislio da mi nedostaje. Problem je bio u tome što nisam imao vesala, a ni more me nije poslužilo. Kako je rasla moja omiljenost tako se strmoglavljao moj ljudski potencijal; silno želeći postati odraslim i neovisnim u pitanje sam doveo tu istu odraslost i tu istu neovisnost. Srećom, netko drugi imao je kočnice, onaj tko je i godinama i iskustvom bio odrastao. Ja sam to samo želio biti. Povratak na pravi put nije trajao dugo, ali je bio bolan poput ravnanja pogrešno zarasle kosti. U tim sam trenucima bio sam, bez gromoglasja okoline koja me navela na prečac. Krenuo sam ispočetka, shvativši da nisam zatočenik tuđe volje. Prihvatio sam ponuđeno znajući da je to najbolje rješenje za nekoga tko ga uopće nema. Ironično je u svemu bilo da i nisam bio ograničen koliko sam to želio biti kako bih imao razloga za bunu.
Kako biti dobar roditelj? Ne znam koliko se roditelja takvo što zapitalo i koliko je njih bilo i jest svjesno nedostataka svojih odgojnih metoda. A nemoguće je ne pogriješiti i u najboljoj namjeri. Neki roditelji smatraju da su sami po sebi institucija koja gotovo nikada ne donosi pogrešne procjene i odluke, neki pak misle kako je roditeljstvo urođena vještina, mehanizam koji sukladno tome ne treba usavršavati, a neki opet drže da je svaki pokušaj kritike izvana grubi napad na njihovu autonomnost. Nije lako pronaći zlatnu sredinu u odgoju svoga potomka tim više što nagon ne radi za nas, a okolina se stalno upliće svojim utjecajima. Uostalom, kako održati autoritet, a ne biti strog u uvjetima opće gladi za liberalizacijom? U onoj mjeri da dijete ne dobije dojam kako odgaja roditelja. Ni više, ni manje. Dijete treba pripremiti za život i preživljavanje, a to se nikako ne može postići beskompromisnom strogoćom i kompromisnom labavošću. Još manje trendovima koji nude odgoj bez odgoja i odgovornost bez odgovornosti; roditelje kojima je bitnije da pronađu vrijeme za sebe i djecu koja neposluhom postižu društvenu izvrsnost. Ono što zakonodavac može učiniti za ovo naopako društvo (naopako po poimanju nekih temeljnih vrijednosti) jesu osnivanja obveznih savjetovališta za roditelje u kojima bi se ove podučavalo roditeljskim vještinama. Tako bi postalo nezamislivo da netko bez takve edukacije preuzme ulogu za koju nije spreman. Vjerojatno bi tada svaki roditelj manje osjećao nelagodu zbog činjenice da nije nepogrešiv i da je traženje, a ne samo davanje oprosta njegova ljudska obveza, a nikako gubitak autoriteta. Inzistiranje na nepogrešivosti do dana današnjeg samo stvara otpor koji je s vremenom nemoguće obuzdati kako roditelju tako i društvu.
homoLudens @ 17:23 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 16, 2009


Na prošlu su se prohladnu subotu, na zagrebačkom središnjem trgu, okupili članovi udruge RODA kako bi uputili prijekor ministru Milinoviću i njegovu ministarstvu što predlaže zakon kojim se ograničavaju neka prava vezana uz medicinski potpomognutu oplodnju. Pritom su doveli i svoju djecu kako bi pokazali da im takav prijedlog zakona ne bi omogućio radost roditeljstva (kao da je pojam roditeljstva uvjetovan biologijom odnosno prokreacijom ljudske vrste) da je isti bio predložen i donesen u vrijeme kada su nastojali postati roditeljima. Izuzetno je zanimljivo što su skup većinom pohodile žene kao da je riječ o ženskim, a ne ljudskim dvojbama, tim više što biološko majčinstvo čini nepotpunost u ostvarivanju potomstva. Općenito je u ovakvim raspravama besmisleno imati žensko ili muško stajalište. Treba razmišljati ljudski jer je to jedini način da se izbjegne subjektivnost pri pozivanju na neka prava, posebice u slučaju kada ona nadilaze mogućnosti vlastitog organizma i probijaju granice volje prirode, tim više što nema neke budućnosti svijet u kojemu su čovjek i sva njegova htijenja mjera svih stvari. Možda problem leži u obrnutu poimanju prirodnih zakonitosti koje kažu da svako životinjsko mladunče (tu pribrojimo i ono ljudsko jer čovjek po biološkoj klasifikaciji ne može pobjeći toj skupini) mora imati roditelja (jednog ili dva), međutim, svaki životinjski roditelj ne mora imati mladunče tj. potomka. Ovo je uistinu gruba definicija u kojoj je naglasak na potencijalu, da se nešto može i ne može, mora i ne mora, bira i odbija. Zato ima ljudi koji mogu i žele imati potomke i ljude koji ih mogu, ali ne žele imati. I jedni i drugi slobodnom voljom odlučuju hoće li biti posljednji u nasljednoj liniji. To je ono na što, za razliku od životinja, imaju pravo. Posebna je kategorija ljudi koji ne mogu, a žele imati potomke (jedinstveno u živih bića). Njihovo je htijenje posve razumljivo, ali ostaje diskutabilno njihovo poimanje roditeljstva: je li roditeljstvo ostvarivo samo prokreacijom? Je li roditeljska sreća samo u podizanju biološka djeteta? Je li briga za dijete uvjetovana stupnjem podudarnosti DNA? Osobno ne vidim razlike između imati biološko (biti roditelj) i adoptivno (biti roditelj) dijete. Naravno, ukoliko je interes uistinu imati dijete i biti roditelj. S druge strane koliko je smislena izjava saborske zastupnice Milanke Opačić koja tvrdi: "Kada srce kaže dijete, ne kaže Hrvatska" (ovo "srce" je zapravo nagon, a ovo "Hrvatska" je zapravo sterilitet; malo političke demagogije u društvu u kojemu ista caruje nije naodmet). Bit ću malo i glup, ali to je jedini način da se obračunam s besmislenošću: I moje srce kaže Amerika pa mi samo nedostaju viza i novac za put, a smatram da je moje prirodno pravo moći kročiti na svaki pedalj planeta koji nije ničije vlasništvo i na kojemu su sva ograničenja umjetno i nasiljem postavljena. Zašto bih ih morao poštovati? Što želim reći? Postoje granice, prvenstveno one prirodne, čije je postojanje opravdano. Rušenje tih granica može stvoriti dalekosežne posljedice. Vidjeli smo već do sada kako je neodgovorno ponašanje čovjeka uništilo prirodu kakva je nekad postojala, a u kakvu su došli naši preci: danas udišemo zagađeni zrak, izloženi smo nečistoj vodi i hrani sumnjive kakvoće, sunce nam sve više postaje neprijatelj, a prirodni resursi okidači sukoba. O manipulaciji na biotehnološkom području neću ni govoriti jer tek sada otkrivamo da nas namjerno čine pacijentima. Nije problem što neki par želi postati roditeljima uz pomoć znanosti, ali postaje problem ako se korištenje te pomoći iscrpljuje do maksimuma čime dolazi do financijskog i zdravstvenog preopterećenja (pa i sloma). Zar, mi, koji živimo u svijetu ograničenja na svakom koraku, nešto možemo nazvati restriktivnim?
Znam da su ljudi posebno zanimljiva bića, sva bi ona htjela imati i biti ono što nemaju i ono što nisu: drugačiji izgled, veću moć, potomke koji će ispuniti sva njihova očekivanja. Mora li to baš biti tako? Ne mora, niti je itko dužan osigurati ostvarenje takvih htijenja i to govori moje nenominativno ja. S druge strane, izuzetno mi je zanimljiv udio vjernika u ovakvim pitanjima. Naime, među njima ima dosta onih koji tvrde da je Milinovićev prijedlog zakona povratak u srednji vijek. Nije li inzistiranje na slijeđenju vjerskih dogmi u 21. stoljeću povratak u srednji vijek budući da je znanost demantirala većinu tih dogmi? Je li opravdano i vjerski odgovorno od onih koji tvrde da vjeruju u Boga (a spomenimo da samo rimokatolika, muslimana i židova ima u Hrvatskoj čak 89,12%), da preuzmu Njegovu ulogu i pridruže se tvorničkoj proizvodnji ljudskih bića (ubrizgavanje uzorka, uzgoj u hranjivu mediju, razvoj u klinici, zamrzavanje, uništenje viškova). Je li to novi katekizam modernih vjernika, ovih silnih postotaka koji naprosto dave statistiku i koji tvrde sljedeće: "Vjerujem u Boga i strašno mi je bitno vjenčati se u crkvi i biti svake nedjelje na misi, ali odbijam prihvatiti Njegovu volju da ne mogu imati potomstvo". Gdje nestade Budi volja Tvoja? Ili sam zapeo u vremenu s krivim Mesijom ili u svemu tome nedostaje puno iskrenosti: u onima što vjeruju ili u samom konceptu vjerovanja koji je nastao, čini se, na klimavim temeljima. Da obuzdaju svoj strah i nemogućnost tumačenja stvari i pojava oko sebe, ali i da uspostave moć koja im realno ne pripada, ljudi su izmislili religiju, uspostavili saveze i postavili neke svoje idole za koje su ustvrdili da im upravljaju sudbinom. Onda su im se klanjali narednih stoljeća i tisućljeća sve do trenutka kada su shvatili da je stvarni život ponajprije u rukama drugih ljudi, od ništa manje tkiva i žila. Prilagodivši se trenutku, prešli su u formalne vjernike koji su od onoga što su prihvatili i nametali njihovi preci zadržali samo invarijantne funkcije (svaka sličnost s Proppovom naratologijom je namjerna). Tako smo došli do sljedeće teorije u kojoj nam tvrde da svaka žena (jer upravo su one u središtu etičke dvojbe) ima ljudsko pravo postati majkom, pritom nam pokazuju svoju djecu kako bi dokazali koliko je opravdano mijenjati volju prirode zbog osobne volje, i kada prihvatimo njihovu pro-life kampanju, dobijemo šamar novom tvrdnjom: svaka žena ima ljudsko pravo ne postati majkom na način da uništi neželjena potomka (upravo u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima stoji da nitko ne smije biti samovoljno ubijen i da svatko ima pravo na život). Dobro, jesmo li za stvaranje ili uništavanje ljudskog potomstva ili ćemo o tome prema pojedinačnim slučajevima? Zašto bi onda zakon morao biti općenit i nalagati: svim pacijentima treba omogućiti beskonačni broj tretmana bez obzira na posljedice po njihovo zdravlje i troškove koje snosi država. Isto tako, neka se omoguće namjerni prekidi trudnoće do zadnjeg dana njezina trajanja bez obzira na posljedice po zdravlje majke i troškove koje bi u tom slučaju snosila država. Također, neka se omogući beskonačan broj doniranja spolnih stanica po donoru da jednoga dana svi naši potomci budu velika sretna krvnosrodna obitelj. Zar se nismo složili da nema smisla ograničavati želje i da svaka od njih ima svoje pravo bez obzira na dvojbu i cijenu? Ovaj apsurd je samo reakcija na drugi apsurd koji traži biti potpomognut tuđim sredstvima.
Ali ono najbitnije i dalje odlažemo, ostajemo na početku jer nismo riješili značenje roditeljstva, a ovakve rasprave (dvojbe) uvijek samo stavljaju naglasak na njegovu formalnost, dok je sam sadržaj uvijek nekako izvan fokusa interesa. Da nam, realno gledajući, djeca i nisu toliko bitna i da činimo slabo po pitanju njihove sreće i zadovoljstva (ne u smislu pojedinačnosti) dokazuju i  podaci UNICEF-a o svakom trećem zlostavljanom djetetu, a ne možemo se, kao zajednica, pohvaliti kampanjama za  većom i provedivijom zakonskom zaštitom prava djece. Gdje su te parole? Ili ostavljamo dobrobit društva i vraćamo se nagonima čim ispunimo svoja očekivanja? Meni osobno ovdje nije bitno pojedinačno dijete i hoće li netko uspjeti prevariti svoju prirodu, već djeca u cjelini, pa hajdemo onda svi zaštititi tu našu (ako uopće možemo društveno artikulirati tu posvojnost) djecu - i zapostavljenu i zlostavljanu. Hajdemo pozvati sve te naše nesuđene roditelje kojima je priroda odlučila uskratiti biološko roditeljstvo i senzibilizirati ih za jednako vrijedan oblik roditeljstva. Nije li to način počovječenja, a ne ispunjavanjem osobnih želja i želja okoline koja je mentalno u srednjemu vijeku, a istodobno ima znanstveno-fantastična očekivanja ne shvaćajući da znanost nije samo u službi čovjeka, nego i prirode u cjelini, jedinog stvarnog autoriteta. Ljudi koji ne razumiju što znači roditeljstvo i briga za svu djecu, a ne samo vlastitu, koji nemaju pojma o odgovornosti spolnog života, nego se uglavnom prepuštaju nagonima, danas su najglasniji u zahtijevanju dostupnosti suvremenih tehnologija i istodobno sljedbenici religija koje su umalo na lomači spalile istu. Jednom sam, u jednom od svojih tekstova, napisao sljedeće:

No, ključno je pitanje je li itko ikada uopće definirao pojam majke na način da on ne uključuje samo čin rađanja? Je li se itko, osim papagajskog ponavljanja istih shema, zapitao što taj pojam sve podrazumijeva? Je li majka ona koja rađa i odgaja, ona koja tek rađa ili ona koja tek odgaja? Treba li majka imati i nekakve majčinske osjećaje ili je dovoljno da iz sebe izbaci produkt reproduktivnih organa (da budemo sirovi do kraja jer je i zakon očito sirov) i time praktički imitirati stroj.
Svaka životinjska ili ljudska ženka ima potencijal postati majkom - dakle, taj potencijal može i ne mora ostvariti (u ljudskoj je zajednici taj potencijal kontroliran, ali i često izložen očekivanjima zajednice kao primarnom zadaćom žene). Neke životinjske i ljudske majke ubijaju svoju mladunčad - one ljudske sklonije su ubijanju zametaka odnosno ploda i za to ih zajednica sankcionira na propisani način (moralnom osudom ili zakonskom kaznom ili pak oboje). Sve to ih ne čini manje majkom, ali tek u biološkom smislu. Međutim, pojam majke nije samo biološki, već i sociološki, i psihološki, i lingvistički (semantički), i pravni, pa mi se inzistiranje na izjednačenju ova dva pojma čini nekvalitetnim rješenjem jer na neki način degradira sve one druge žene koje nesebično i s puno ljubavi odgajaju svoju nebiološku djecu, ali i one koje nisu rodile svoju biološku djecu. Ovakav način diskriminacije ljudskih odnosa u korist najma jednog šupljeg organa, a na štetu brige, ljubavi i odgoja, samo dodatno birokratizira ionako birokracijom zagušeno društvo. Jer, budimo realni, biti majkom ne znači samo iskustvo puknuća vodenjaka i vrištanja u rađaoni. Dakle, po mom bi skromnom mišljenju, u zakonske majke trebalo uvrstiti i sve one požrtvovne žene okupljene pod priručnim nazivima pomajka, posvojiteljica, skrbnica, itd. Kada bi se ovaj tzv. problem riješio na taj način, ne bismo dolazili do apsurda da se ženu koja je napustila vlastito dijete traži dozvola za njegovo udomljenje odnosno posvojenje (dakle, taj netko dobiva pravo sebično spriječiti djetetov odlazak u novu i sretnu obitelj) (...).

Ako ostavimo po strani etičke dvojbe, pa i činjenicu da država nije Djed Mraz s proračunom bez dna i da ista ima pravo odlučivati i zakonom odrediti kako će utrošiti sredstva ne povodeći se za nečijim osobnim željama koje ne pripadaju kategoriji ljudskih prava i njihovom otuđenju (kako otuđiti ono što ne posjeduješ, kako otuđiti potencijal?), a kamoli nekom od oblika životne ugroženosti, ostaje onaj pravi ljudski razlog zašto je humanije ne inzistirati na metodama koje financijski i zdravstveno iscrpljuju (možemo reći: i životno ugrožavaju ukoliko nisu provedene pod strogim nadzorom i ukoliko se neograničeno koriste), a na koji, u svojoj sebičnosti, nonšalantno zaboravljamo: djecu koja su samo biološki tuđa, a odgovornošću naša. Neka svi oni koji se boje da nikada neće ostvariti roditeljski san i koji čeznu dati roditeljsku ljubav pokažu da im je predmet interesa dijete bez obzira na njegovu obiteljsku anamnezu, tim više što su u svome slučaju spremni prihvatiti pomoć potpuna stranca odnosno donora i takvo iskreirano biće nazvati svojim moleći Boga da ovo ne dozna o svom laboratorijskom iskustvu.

Također upozoravaju da je ovim zakonom posebno ugroženo zdravlje žene. 'Užasno je teško nakon svakog neuspjeha ne gubiti nadu i krenuti ponovo, znači skupiti snagu. I sad kad još imate državu koja vam to onemogućava, osjećate se kao građani desetog reda', rekla je Ivona Pičman.(dnevnik.hr)

Nije li zdravlje žene daleko više ugroženo opetovanim korištenjem metoda koje u načelu donose slabašne rezultate (30 do 35 posto uspješnosti do tridesete godine života i 15 posto u žena iznad četrdeset godina) i otvaraju put raznoraznim manipulacijama (sjećamo se svi sudske presude jednom uglednom ginekologu i njegovoj ženi, a pitanje je koliko toga još nije otkriveno i sankcionirano i koliko njih manipulira spolnim stanicama kao da se radi o numizmatici)? Nije li u čitavoj kampanji, zapravo, zanemareno zdravlje žene i iskazana nebriga za one koje nisu ostvarile biološko roditeljstvo, a istodobno su narušile zdravlje? Je li itko ikada dao (a kamoli osnovao) prijedlog za osnivanje fondacije koja bi tim ženama olakšale sve te gubitke? Mi jednostavno nemamo pravo tražiti samo osobno zadovoljstvo pozivajući se na znanost kao čudotvorku, a istodobno ne biti spremni za posljedice u svijetu u kojemu sve vrvi od bolesti i neuredna života, a koji su dobrim dijelom odgovorni za sve viši postotak sterilnih parova.
Nije samo ograničenje broja tretmana uzbunilo protivnike Milinovićeva prijedloga zakona, već i inzistiranje da pravo na medicinski potpomognutu oplodnju imaju samo parovi u braku, pa je pitanje je li intencija zakona da očuva pravnu i semantičku kategoriju braka pod svaku cijenu ili je intencija protivnika zakona da dokažu kako je brak odavno prestao biti simbolom sigurnosti i svojatanja prokreacije. Kakve god da intencije bile i kako god da tumačili što to pojedina zajednica jest, ostaje činjenica da ni u jednom trenutku svog zalaganja za dijete nismo preispitali njegova htijenja. Pristaje li biti stvoreno plaćenim metodama? Pristaje li biti produkt kalkulirane donacije? Pristaje li na anonimnost podrijetla do punoljetnosti? Pristaje li biti zamrznuto? Pristaje li biti rođeno s manama svojih stvoritelja? Pristaje li biti uništeno? Da je riječ o keksu, ne bih se dvoumio što žele brašno, šećer i jaja. Prelomio bih keks i utopio ga u mlijeku. Pobogu, pa mi se stalno bavimo time što bismo mi htjeli i kako da što više zadovoljimo sebičnost svoje odraslosti? Kao da nikada nismo bili djeca i kao da nikada nismo doživjeli što znači ovisiti o tuđoj volji. Zašto nikada nismo ovako postavili stvari: svako dijete ima pravo na roditeljski dom, umjesto da samo kukamo o tome kako ga je teško pružiti. U dvoboju između želja odraslih i prava djece, uvijek ću beskompromisno biti na strani onih koji svijet mjere pogledom, a ne apetitom.

U želji za roditeljstvom mnogi će biti prisiljeni otići u inozemstvo, no rijetki će to i ostvariti. 'U situaciji krize i gubitaka posla, ljudi neće biti u prilici niti dobiti kredit da odu u inozemstvo, pa mislim da su im šanse stvarno svedene na nulu stvarno', rekla je Sanja Malec. (dnevnik.hr)

U želji za roditeljstvom je dovoljno otići u dio grada s domom za napuštenu djecu, ne treba a priori potrošiti tisuće (koje u recesiji možda nećemo ni vidjeti) da bi se prirodi dokazalo kako je savladiva i da nema te želje koja nije neostvariva. Čovjek koji je sposoban usrećiti samo sebe i uvjeriti sve ostale da to čini zbog njih, nije dostojan roditeljske uloge. U tu ću se svrhu osvrnuti na dva konkretna slučaja: jedan je onaj bračnoga para Boban, a drugi bračnoga para Coce. Leonarda i Zvonimir Boban su dugo čekali svoju priliku da postanu i biološkim roditeljima. Dok su čekali svoju, priliku su pružili drugima usvojivši četvero odbačene djece. Tko im može zanijekati sreću roditeljstva i tvrditi da je zakon, a ne priroda i mi sami, glavni uzrok nezadovoljstva koje to uopće i ne mora biti. Uostalom, svaki je nedostatak prednost, kao i što je svaka prednost nedostatak. Samo ih treba znati iskoristiti u prave svrhe. Evolucija je to odavno dokazala. S druge pak strane, Vinko i Janja Coce su dvadeset godina pokušavali ostvariti roditeljstvo. Grabeći sve do Rima, na kraju su bili potpuno zdravstveno i financijski iscrpljeni potrošivši novac koji bi bio dostatan za postavljanje na noge najmanje jednog ljudskog bića, budućeg zdravog i korisnog člana zajednice. Na pitanje zašto nije posvojio dijete, Vinko Coce je kazao sljedeće: "Mnogi su nam predlagali da ga posvojimo, ali zbog prirode mog posla nekako nisam mogao dopustiti da sve padne na teret ženi." Iz ove bi se rečenice dalo zaključiti da je posvojeno dijete divlje i nepoćudnih manira, potencijalni delikvent, pa traži veće ulaganje u odgoj i najmanje dva odrasla odgajatelja kako bi s njime izašli na kraj. Time su samo potvrđene predrasude o tome kako svako dijete treba odgajati samo onaj kome se ono slučajno (češće) ili namjerno dogodilo, a sva ostalu, siročad, treba getoizirati da se vrlu civilizaciju ne podsjeća kako u vrijeme pseudohumanizma i povećane potražnje za roditeljstvom postoji netko neželjen. Ima tu još jedna dvojba: ako nekome priroda uporno ne dopušta biti roditeljem, gdje stoji da je on sposoban ostvariti onu društvenu ulogu roditeljstva? Probajmo se i to zapitati.

'Da je meni nešto tako bilo mislim da Petre ne bi bilo s obzirom na sve ovo što ide uz to', rekla je Jadranka Stanić. Petra je svoje roditelje razveselila nakon pet godina neprestanih pokušaja. Puhanjem balona sada i ona daje podršku ostalima.

Gospođa Stanić je potpuno u pravu (osim da je njeno petogodišnje dijete davalo potporu kampanji koju ne razumije). Njene kćeri ne bi bilo, ali to ne znači da ona ne bi bila majka (ako se složimo oko toga što majka jest) i da ne bi jednako tako voljela svoga potomka. Dajući joj pravo na njeno mišljenje, ali i na svoje, zaključit ću ovaj tekst potpuno neutralnim zaključkom:

Svako je živo biće, pa tako i čovjek, tek potencijalno roditelj, kao i što je svaki embrij tek potencijalno čovjek. Analogno tome ne postoji obveza, ni prirode, ni zakonodavca, da tu potencijalnost realizira pod svaku cijenu. Volio bih da ovakve teme čitavo društvo promatra s manje emocija jer ovdje nije bitno koliko je tko osobno involviran, već koliko sve to ima pravnog, medicinskog, etičkog i ekonomskog opravdanja. I, ono najbitnije, u svemu tomu ne smijemo dopustiti da se ljudsko biće svede na komponentu kombinacije, a njegov postanak na uslužnu metodu odnosno onu kojoj je moguće odrediti cijenu i uplatitelja.
homoLudens @ 20:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » srp 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.