O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - srpanj 2008
četvrtak, srpanj 31, 2008

Baščanska ploča (o. 1100.), "dragi kamen hrvatskoga jezika" (Stjepan Ivšić), kojom su "Hrvati izronili iz mraka  svoje nedokumentirane povijesti" (Eduard Hercigonja)

Prva je zamisao bila: odgovoriti na tekst (namjerno neću napisati post jer on bez kurziva znači nešto sasma drugo) cijenjena blogera vina u kojemu vin brani svoje pravo pisanja bloga na dijalektu. I tu je vin posve u pravu, tim više što je dijalekt jezično bogatstvo jednog jezika (sada uistinu nemam vremena iznijeti i neka oprečna mišljenja drugih lingvista) i svakako je sretnije rješenje od kvazistandardnih realizacija pojedinih  hrvatskih govornika. No jedan me odgovor zadržao, oduzeo retke, a znajući kako je prostor za komentare ograničen (teško je o ozbiljnim stvarima u natuknicama), odgovor je preseljen ovdje. Što me to navelo na migraciju?

hrvatski ni ne postoji, postoji samo nasilno učen štokavski, književni koji nitko ne govori.. sjever je prepun mađarskih, njemačkih, ruskih i čeških riječi, da ne spominjem turcizme.. istra i dalmacija pričaju napol talijanski, ovi iz unutrašnjosti pak totalno ne frankenstein jezik.. koji od tih je hrvatski kad za pola riječi nema "hrvatske" riječi? gdje je neka dodirna točka između teškog prigorca i dubrovčanina, istrijana? hrvatski je samo naziv za hrpetinu sklepanih govora kojima se pljuVA u facu da nisu "književni".. pipa, slavina, špina? stepenice, štenge, skaline? ispada da su nam jedine zajedničke riječi DA, NE i MOŽDA.. uz nezaobilazne "jebo ti pas mater" u svim oblicima. (naslovnica, vin.bloger.hr)

Sa cijenjenom se naslovnicom (ime je ženskoga roda pa primjenjujem odgovarajući padež) ne slažem da hrvatski jezik ne postoji (to uglavnom tvrde srbijanski filolozi, no oni negiraju i sve ostale srednjojužnoslavenske jezike odnosno hrvatski, crnogorski i bošnjački, a, uostalom, da hrvatski ne postoji ne bi ni cijenjena naslovnica pisala jezikom kojim piše, a čiji naziv i pripadnost određenoj jezičnoj skupini ne može negirati), onda možemo reći i da ne postoji talijanski, njemački, mađarski i ostali jezici koji su spomenuti u citatu, a možemo reći i da je engleski hibrid latinskog s obzirom na leksik. u kojemu je malo toga izvornog engleskog. Također, književni se jezik ne koristi niti je služben u Hrvatskoj, a ako koga zanima o kakvom se jeziku radi neka čita djela Marka Marulića ili Augusta Šenoe. Razlog zašto književni nije službeni jezik i zašto je podređen standardnome jeziku leži u tome što taj jezik nije višefunkcionalan što znači da isključuje sve stilove osim književno-umjetničkoga, a još se iz srednje škole zasigurno sjećate da ima više funkcionalnih stilova što znači da je ovaj vezan uz knjigu, a nikako uz jezik koji svakodnevno koristimo. Također, štokavski se ne uči nasilno jer štokavski nije standardni jezik već samo narječje, što znači da se usvaja (uči se samo standardni jezik odnosno strani jezici) s "majčinim mlijekom". A ako je standard nasilje, kako se tvrdi, onda uzmite u obzir da je to slučaj sa svim standardnim jezicima svijeta bio to hrvatski, engleski ili bilo koji drugi jezik. Iako je standard muka (posebice nama koji imamo i neki drugi materinski), on je politička verifikacija postojanja zajedničkog jezika neke skupine i kao takav upisan na kartu svijeta. Još nešto, vrlo je smiono tvrditi kako nema hrvatskih riječi jer bi se za to trebalo analizirati leksik hrvatskoga jezika, a to znači poznavati etimologiju, ako ne svih, a ono barem reprezentativnog broja leksema da bi se moglo reći kako hrvatskih riječi nema. Drugo je pitanje što hrvatski govornici umjesto slavenskih riječi (a to je ispravnije reći) radije odabiru turcizme i nepotrebne internacionalizme i anglizme samo da bi zvučali umnije (iako počesto malo znaju o značenju) i jer im ovi valjda zvuče arhaično (ipak, nije Gundulić naš sugovornik da upotrebljavamo iste izraze, zar ne?). Što se tiče dodirnih točaka između Prigoraca, Dubrovčana, Istrana odnosno njihovih govora (malo ljudi zna o leksiku koji povezuje sva tri narječja,  o kontaktima među narječjima, rasprostranjenosti narječja prije migracija uzrokovanih prodorima Turaka u srednjemu vijeku, i o tome koliko su te razlike na nekim područjima minimalne; pitanje je i koliko ljudi zna da su kajkavci i ikavci, a čakavci i ikavci i ekavci, itd.), to su iste one poveznice koje povezuju Nijemce, Nizozemce, Španjolce, Portugalce iz pograničnih krajeva sa sunarodnjacima iz središnjice. Oni se bez standardnoga jezika teško sporazumijevaju i njihovi su dijalekti (pogranični) daleko bliži standardnim jezicima susjednih zemalja, no oni im ipak ne pripadaju jer se pripadnost jeziku utvrđuje na temelju geografsko-povijesno-kulutrno-političkih aspekata. Zato nijedan razgovor o jeziku ne može biti vođen na razini iskustava govornika koji jezik promatraju samo kao sredstvo komunikacije koje će rabiti bez da su ikada pogledali u upute.
Današnji je problem hrvatskih govornika što su većinom polupismeni (što je najgore, većiniu nije sram neznanja) i raspolažu slabim fondom riječi (1500 riječi uvrh glave). Taj nedostatak nadoknađuju hibridnim engleskim i stvaraju novi jezik hrvatsko-engleski u kojemu nema hrvatskih padeža i engleskih članova. Tko je tomu kriv? Roditelji, školstvo i mediji. Prvi često ne koriste jezični standard jer ga obično ni ne znaju, potonji nemaju interesa jer ga nema ni politika koja smanjuje nastavu materinskoga jezika (potpuno suprotno europskoj praksi što je začuđujuće s obzirom da se i mlijeko i papkari uvozi iz iste), a oni posljednji su rezultat prvih dvaju utjecaja i samo prezentiraju slabo znanje i usput im dobro dođe svađa među jezikoslovcima koji se nikako ne mogu dogovoriti tko će kome prepustiti štafetu vodećeg autoriteta. Iz tog je čemera i jada pod radnim naslovom Samo neka budem prvi pa makar i jedini nastao otpor prema znanju i učenju jer se govornike uvjerilo da uz deset različitih autora pravopisa ne moraju poznavati propise nijednog, iako njihovo osnovno neznanje leži u gramatici, dakle, temeljima samoga jezika. No kako tele uvjeriti da siše bika, a trebalo bi kravu. A ja sve cijenjene pitam: ako vi nećete sačuvati jezik svojih baka, djedova, roditelja... tko će to učiniti umjesto vas? Nijemac, Mađar, Talijan? Sumnjam da će stići pored brige za vlastiti jezik. A ne zaboravite, ne tako davno...

Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu  budući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez uređenja. (O pismenima Crnorisca Hrabra, 9./10. st., istočna Bugarska)
homoLudens @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare


Generacije

U prethodnom je tekstu spomenuta podjela Lorri Johnson na pet generacija pa nije naodmet ponoviti takvu podjelu.

Prvu generaciju (djecu rođenu između 1958. i 1968. naziva Alfa generacijom koju karakterizira plavo-zeleno-ljubičasti omotač unutar aure skriven mentalnim oker slojem koji je tu prvu generaciju štitio od okoline i njezina utjecaja kako bi ova razvila svoje sposobnosti, ali pripremio okolinu na nju. Ovaj period Johnson naziva razdobljem Saturnova povratka koje je omogućilo iskustvo  Mračne noći buđenja. Taj period svaka generacija doživljava u 28. ili 29. godini života i on obično traje narednih 7,5 godina. Tijekom tog perioda osoba otkriva svoje sposobnosti, postaje svjesna svoje Misije (još uvijek ne znamo o kojoj i kakvoj se točno misiji radi), prolazi kroz iskušenja i nakon razdoblja testiranja, vraća se sebi (ovdje se pitam zašto kroz ta iskušenja, testiranja i iskustva ne prolaze i ostali ne-indigo ljudi ili su samo zanemareni u promatranju?). Po završetku razdoblja Saturnova povratka ovakva je osoba još više razvila svoj senzibilitet u intuitivnost (pitanje je konačne svrhe), ima bolji uvid u tuđe emocije, misli i namjere, a nerijetko prakticira i neke alternativne iscjeliteljske tehnike poput reikija. Smatra se da je ova generacija izašla iz  faze buđenja i da je već prešla u fazu pojačanog senzibiliteta (Oktarin ili Kristalna faza) odnosno da je dosegla indigo zrelost koja nastupa u četrdesetima.
Drugu generaciju (djecu rođenu između 1968. i 1978. godine) naziva Beta generacijom koja ima identičnu boju omotača u auri, s time da mentalni oker sloj nije vidljiv. Za prve je dvije generacije (Alfu i Betu) karakteristično da njihovi pripadnici izgledaju mlađe nego što uistinu jesu i da će nadživjeti svoje vršnjake. Pitanje je je li ta mladolikost posljedica unapređenja kvalitete života i koliko u svemu ključnu ulogu igraju nasljedni čimbenici?
Treću generaciju (djecu rođenu između 1978. i 1988.) naziva Gama generacijom čiji je zaštitini ljubičasti omotač minimalan i čije je ponašanja opisano kao problematično (poremećaji u ponašanju ili hiperaktivnost). Ova generacija je tek ušla u fazu Buđenja, a kao i prethodne generacije će u indigo fazu ući tek u četrdesetima.
Četvrtu generaciju (djecu rođenu između 1988. i 1998.) naziva Delta generacijom i smatra je prvom pravom indigo generacijom čije ljubičaste aure nemaju zaštitna sloja pa se radi o emotivno najosjetljivijoj generaciji velike hiperaktivnosti koju potiče brzina moderna načina života. Roditeljima takve djece se u Americi preporuča niz medikamenata, no alternativne metode umjesto medikamenata radije pribjegavaju tzv. povratku prirodi pa i radikalnim potezima kao što je uklanjanje električnih instalacija u kući. Kao što možemo primijetiti, i ovu generaciju djece obilježavaju hipersenzibilnost  i hiperaktivnost pa ne čude neka mišljenja da je mogući uzrok takvu ponašanju utjecaj stresa u fetalnoj fazi. No koja je to točna kvalifikacija koja posebnost odvaja od poremećaja, a oko koje još uvijek postoje prijepori?
Petu generaciju (djecu rođenu između 1998. i 2008.) naziva Omega generacijom i posljednjom pravom odnosno čistom indigo generacijom odnosno potomcima indigo djece ili reinkarnacijom preminulih pripadnika Alfa i Beta generacije, a koja će se susresti s najvećim problemom integracije u društvu i vrlo vjerojatno i autizmom. Johnson smatra da je uzrok takvom ponašanju i preosjetljivosti prerani razvoj Oktarin (Kristalnih) karakteristika. Nakon što ova posljednja generacija uđe u fazu Buđenja (dakle, oko 28. odnosno 29. godine), smanjit će se stopa rođene indigo djece i s vremenom će se takva djeca sve manje rađati. Zašto autorica smatra da će se takve djece sve manje rađati i je li to stoga što su ispunili svoju misiju (ako su uopće trebali), nije jasno.

Neka svjedočanstva
Sva su ova djeca, kao što smo vidjeli, emocionalno i tjelesno osjetljiva i hiperaktivna, ali i empatična (suosjećajna prema pojedincu, ali i kolektivu; osobni problemi i problemi društva postaju i njihovim problemima i pomalo podsjećaju na one legende u kojima su posvećeni pojedinci preuzimali svu tragičnost tuđeg života), te mogu biti i depresivna ukoliko ne prepoznaju svoju Misiju. Promatranja neke indigo djece su pokazala da ona mogu i komuniciraju s anđelima i da bližnje vide u svjetlosnoj auri. Međutim, nije jasno od koga su čuli o anđelima, je li to slučaj kod sve djece ili samo one čiji su roditelji vjernici, te odakle onima koji pate od manjka koncentracije i donekle su asocijalni, toliki osjećaja za druge i njihove probleme? Jednako je i zbunjujuće svjedočanstvo jedne žene koja je tvrdila da su je u četvrtoj godini života, promatrajući  u restoranu jednu stariju gospođu u osamdesetima, preplavili osjećaji o smrti i starenju i da se sama osjetila tjeskobnom u pomisli na vlastitu smrtnost. Također je tvrdila kako je osjetila da se gospođa iz restorana nalazi na kraju životna puta i da je u tom trenutku i ona postala staricom koja suosjeća s onom drugom potpuno nesvjesna da nije dosegla ni školsku dob. Mi ne znamo koliko je u cijelome iskazu prisutno iskustvo jedne odrasle žene koja jednako zrelom interpretacijom svjedoči o osjećajima djeteta predškolske dobi, i to ne prema nečemu površnom, već spoznaji o životu i smrti, a dobro znamo (ili se barem nadamo da je ta tvrdnja točna) da djeca nemaju realnu predodžbu o smrti.
Postoji još niz svjedočanstava koja su neobična u svojoj uvjerljivosti i teško je reći radi li se o bujnoj dječjoj mašti koja itekako može biti potencirana novim medijima: tako pak neka djeca govore o tome kako noću, u svom astralnom tijelu, putuju svemirom ili pak o prošlom životu (zbog čega i nisu toliko vezani uz svijet u kojemu trenutno žive), a njihovi se roditelji nerijetko iznenade kada im djeca (stara jedva tek nekoliko godina) pojasne da su zapravo oni ti koji su ih izabrali. Djelujući kao da su zarobljena u prostoru i vremenu, indigo djeca upijaju sve iz okoline uzvraćajući joj snažnim impulsima emocija i intuicijom, osjećajući i suosjećajući s njome na najobuhvatnijoj (globalnoj) razini, i odbacujući autoritet i riskirajući sukob s okolinom, svoju ulogu shvaćaju ozbiljnom od samoga početka, i to je ono što najviše zbunjuje: zar njihova uloga nije tek biti djecom? Razigranom mladunčadi koja kroz igru uči o životu odraslih? U kojem se trenutku aktivirala potreba za pojačanom duhovnošću i senzibilitetom i kako je ona pronašla svoje domaćine - djecu?

Kristalna djeca
Uz indigo djecu se spominju i tzv. Kristalna djeca (zajedno poznata po nazivom Zvjezdana djeca jer su duhom više prisutna među zvijezdama) kao naprednijoj generaciji indigo djece koja je zapravo autistična, s time da se na autizam gleda kao na zaštitni omotač njihove emotivno i socijalno osjetljive prirode. Chapman i Johnson su ih opisale kao hodajuće antene koje upijaju sve psihičke, fizičke,  emotivne, elektromagnetske i ostale vibracije koje ih okružuju odnosno  kao djecu uronjenu u beskrajni ocean mirisa, zvukova, boja i emocija. Je li ova definicija dovoljna da ih proglasi izaslanicima izgubljene ljudskosti?

Prethodno: Indigo djeca: Uvod u ne tako novi fenomen (1)
Slijedi: Indigo djeca: Ukoričenje fenomena (3)
              Indigo djeca: Završne nedoumice (4)


Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://www.aprilaromatics.com/images/products/aromayoga/thirdeye_chakra.jpg (slika iz uvoda)

homoLudens @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 30, 2008
Nekoliko cijenjenih blogera već dobrano piše o indigo djeci i smatraju se dijelom tog nerazjašnjiva fenomena pa neću puno ponavljati ono što mnogi već znaju. Ono što u ovih nekoliko tekstova kanim (osim ukratko ponoviti već poznato gradivo), jest otvoriti i neka pitanja o tom fenomenu, a koja su mi se otvorila na putu mog traganja  za tom neobičnom djecom (djecom kao stanjem duha, a ne ograničenom vremenskom sekvencom). Ono što me posebno zanimalo jest sljedeće: Koliko su indigo djeca uistinu posebna, je li njihova inteligencija nadišla ovozemaljsku i je li njihov život misija kojoj je cilj da čovjeka, izgubljenog kao vrstu (ako uopće jest izgubljen), vrate kući? Moram priznati da su se umjesto odgovora dodatno nanizala nova pitanja jer je ovo područje gotovo jednako istraživanju postojanja Boga, a to je uvijek tako kada pokušavamo doprijeti u ljudski svemir - mozak.

Pojava fenomena
Indigo djeca (katkada se može pronaći i naziv Milenijska djeca, Djeca novoga sna ili Djeca Sunca - u indijanskoj kulturi) su noviji pojam, no o njima se i njihovoj posebnosti govori već mnogo duže i ako ih smatraju djecom novoga doba, ona ipak nisu tu od jučer. Prvi je put pojam indigo djece spomenula psihologinja Nancy Ann Tappe koja je ljudske osobine klasificirala prema njihovoj auri (svjetlosnom omotaču), a kasnija su istraživanja pokazala da se radi o izuzetno darovitoj i inteligentnoj, ali i djeci visoke razine svijesti i još uvijek nije posve jasno je li ta posebnost zapravo samo neistraženi oblik psihološkog poremećaja. Posebnost je ove djece u tome što u najranijoj dobi pokazuju visoku razinu produhovljenosti (upravo je to najčudnovatiji dio s obzirom na nedokučivost izvora tolike razine produhovljenosti u tako male djece). U posljednje se vrijeme javlja sve veći broj takve djece (ili je možda tek riječ o povećanu interesu), a neki autori tvrde da u posljednjih dvanaest godina samo 10% djece u dobi do devet godina ne pripada kategoriji indigo djece. Međutim, u tu kategoriju ne spadaju samo djeca, već i odrasli koji pripadaju ranijim generacijama indigo djece koji se nalaze u tijeku faze buđenja (faza prepoznavanja svojih sposobnosti - 28. ili 29. godina života) ili su dosegli indigo zrelost (osobe u četrdesetim godinama). Indigo populacija je od kraja 50-ih godina 20. stoljeća podijeljena na pet kategorija čiji vremenski rasponi nisu fiksni i unutar njih se razvijaju različita emotivna stanja koja se pripisuju izloženosti stresu u fetalnoj dobi (isto se  stanje izloženosti stresu pripisuje razvoju homoseksualnih sklonosti u buduće djece čime se pojava stresa u trudnica prepoznaje kao stanje u kojemu  se  oblikuju neuobičajena ponašanja) ostvarujući pritom iskustva kojih odrasli nisu ni svjesni, a zahvaljujući kojima s vremenom razviju intuitivnost i iscjeliteljske moći.
Ova su djeca predmetom znanstvenih studija koje u zadnjih četrdeset  godina pokazuju određeni odmak koji svakih deset godina (jedna generacija) poprimaju nove ili dodatne izvanprosječne osobine, dok im zajedničkom ostaje faza buđenja odnosno prepoznavanje onoga što jesu na temelju različitih životnih iskustava. Neki ih smatraju i duhovnim bićima čija je masovna pojava potencirana skretanjem svijeta u materijalno, no većina se uglavnom slaže oko toga da im je svrha pokazati ljudima ravnotežu duha. No otkuda u djece tolika razina svijesti i produhovljenosti, tim više ako su odrasli u obiteljima u kojima takvo što nisu mogli spoznati? Od koga su čuli i usvojili takav način komunikacije?

Postanak imena
Indigo su djeca ime dobila po boji svoje aure (ljubičastoj odnosno indigo) u skladu s vjerovanjem da je svaki čovjek okružen aurom koja se sastoji od duginih boja. Ova je boja simbol čeone čakre (čakra je eneegetski centar u tijelu i znači "kotač svjetla"), posljednje, sedme, koja čovjeka povezuje s univerzalnom energijom i Božanskom sviješću, a naziva se još i trećim okom jer je povezana s intuicijom. Indigo djeca nisu nikakva superdjeca koja fizički mogu mijenjati svijet, ona su samo natprosječno produhovljena, odlikuju se visokom inteligencijom i kreativnošću, no poprilično su buntovna i asocijalna. Njihova je najčešća dijagnoza vezana uz hiperaktivnost i smanjenje koncentracije. Smatra se da je danas na svijetu između 15 i 20 milijuna indigo djece, a od 50-ih godina do danas su razvrstana u pet generacija.
Prva se generacija javila još 50-ih godina 20. st., a posljednja peta u novom tisućljeću i njihova se produhovljenost tretira kao oblik autizma pa im se nastoji terapeutski pomoći. Podijeljeni, prema godini rođenja, u pet kategorija (prema Lorri Johnson), imaju svoju Misiju  koju ne osvješćuju prije tzv. faze buđenja (dakle, ne prije 30-e godine života) pa su u tom razdoblju (zbog gubitka zaštitnih slojeva aure), a u kojemu prolaze kroz duhovnu i tjelesnu katarzu, emocionalno osjetljivi (upravo je pojačana emocionalna senzibilnost okosnica njihova pojačana interesa za segmente života kojima ne-indigo ljudi ne pridaju veću pažnju) . Ta se Misija opisuje kao pomoć ljudima da dosegnu višu razinu razvoja (koja bi im trebala dati novu energiju potrebnu za postizanje duhovne ravnoteže) zahvaljujući sposobnosti indigo djece da komuniciraju s duhovnom stranom svijeta koja im daje dublji uvid, kao i zbog njihove navodne iscjeliteljske moći. Indigo djeca mogu prijeći u četvrtu i petu dimenziju stanja svijesti (za razliku od ne-indigo ljudi koji dosežu tek treću), a Kristalna djeca čak i u šestu koja im otvara put do najviše, Univerzalne dimenzije svijesti i pretvara u Bića kristalne duge. Smatra se da takvi ljudi već postoje, ali da još nisu iskoristili sve svoje sposobnosti. Sve ove dimenzije stanja svijesti – od najniže do najviše omogućavaju indigo i kristalnoj djeci daleko veću kreativnost i inteligenciju od ostalih ili se barem tako mitologizira.

Slijedi: Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)
             Indigo djeca: Ukoričenje fenomena (3)
             Indigo djeca: Završne nedoumice (4)

Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://i254.photobucket.com/albums/hh110/WildBlazingRose/wildblazingrose1/Indigo_Child_.jpg (slika iz uvoda)


homoLudens @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 29, 2008
Politika je čudna stvar, natjera vas da joj služite, a da ni sami niste svjesni kako vam je u međuvremenu isisala mišljenje. Pod njezinim utjecajem ljudi postaju ili naivni papci ili poludivlje zvijeri. Naprosto nema sredine. Svaka se budala danas može baviti politikom, pod krinkom da radi za narod zapravo si osigurava trajniju egzistenciju, a ako je nešto više snalažljiva biračima se višekratno može nasmijati u brk,  a da ovi ni ne shvate o čemu se radi. Da, oni se s nama oduvijek šale. Na naš račun. Koliko glupi ili ustrašeni moramo biti da nam naređuje netko tko je umno i moralno ispod naših stopala? Tko nas tjera da ispunjavamo njihove naopake ciljeve i održavamo uvrnutu stvarnost  kako im ne bismo skinuli osmijeh s usana i probudilli u njima furiju? Katkada borba za čisti opstanak ili za barem malo više dostojanstva.
Teško je biti siromašan američki vojni obveznik koji želi na studij jer najčešće može na samo jedan način: postati dijelom invazije koja je do danas iscijedila državni proračun za 162 milijarde dolara. Tim se novcem moglo učiniti štošta korisnog (riješiti problem milijuna ljudi bez zdravstvenog osiguranja, suzbiti ekspanziju novih beskućnika koje su u taj status doveli nepovoljni krediti, ispraviti traljavo zbrinjavanje žrtava Katrine itd.), no ulupalo se u ništa. Zapravo, u grobove.


Kada priroda ruši, ne pitamo isuviše jer znamo da nema tko odgovoriti, nego se ponizno pokoravamo toj nesavladivoj snazi, no kada ruše zemaljski bogovi, ne pitamo jer znamo da, iako puno njih ima za odgovoriti, naše pitanje nije dobrodošlo.  Sinovi i kćeri odabranih ne moraju u rat koji su blagoslovili njihovi očevi, pošteđeni su svega što život nosi a što im ne odgovara, i najveća im je briga da ne naruše javni privid o sebi jer su uz malo vlastite sreće i puno tuđe gluposti postali institucijom koju se neupitno štuje. Ona druga djeca do svoga cilja mogu tek kao oruđe (pa i oružje) u rukama drugih, pristaju voditi tuđe bitke koje počinju doživljavati svojima pa postaju nevjerojatno svirepim borcima neoimperijalističkog doba.
 

Njihove želje nisu jeftine, a zdenac želja, iako u pustinjskome pijesku, nije teško pronaći. Kao da jedno izvire prema drugome. Odabrani znaju kako onemogućiti da se ovi slučajno ne mimoiđu, nude instant junaštvo  uvjeravajući ih da to čine  kako ne bi iznevjerili pretke i kako bi im potomci na čemu imali biti zahvalni, a  od njih se samo traži da odu na zadane koordinate. Za svoju odanost na njihov će račun sjesti ona magična svota zahvaljujući kojoj će danas-sutra, ako ne zaglave, postati akademskim građanima. U pravoj valuti to izgleda ovako: prosječna se godišnja školarina u SAD-u kreće između 10 i 20 000 $ (državni) odnosno 15 i 25 000 $ (privatni). To je, dakako, samo prosjek jer najjeftinije možete studirati za 5000 $ (državni), a naskuplje za 30 000 $ (privatni). Koliko je koje zanimanje financijski vrednovano, pogledajte sami.
No, ovo zapravo i nije tema o lošoj politici, propalom ratu i odabranoj dječurliji. Ovo je tema o previsokoj cijeni koju plaćaju svi koji se moraju pokoriti tuđoj volji jer o njoj ovisi njihov opstanak, a da s tim  nekim ne dijele ni život  ni ideale. O žrtvama koje na kraju jedna drugoj nanose bol osvećujući se tako onima koji su ih natjerali da se srame sami sebe, a da dotični i nisu toliko odgovorni koliko stado koje im je dalo legimitet.
 


homoLudens @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 26, 2008

Slika preuzeta s: www.dosadno.com

Neću pisati o Zvonku Bušiću, voditi brige tuđeg pravosudnog sustava i komisija za pomilovanje jer mi pod Citizenship ne piše U.S., a još manje imam interesa za preskakati bare, pa i one velike (čudno da nikoga ne zaprepašćuje Holbrookeovu nuđenje slobode teroristu Karadžiću). No dojmila me se briga pojedinih medija za živote, što smrtno stradalih, što ranjenih, američkih policajaca koji su stradali usred neoprezna aktiviranja eksplozivne naprave koju je postavila Bušićeva eskadrila. To me odmah podsjetilo na (ne)brigu koju isti vode o ljudima koji stradavaju od protupješačkih mina koje su također postavili teroristi. Ono što vrle želim upitati jest sljedeće:
  • Znate li kolika se površina Hrvatske još uvijek nalazi pod minama?
  • Znate li koliko je osoba do sada poginulo od mina?
  • Znate koliko je osoba postalo invalidima zbog ranjavanja od mina?
  • Znate li jesu li sudski gonjeni i osuđeni teroristi koji su postavljali protupješačke mine?
  • Jeste li uplatili minimalnu donaciju za pomoć u financiranju projekta razminiravanja?
  • Jeste li svjesni da sutra vi možete biti sljedećom žrtvom?
Nekako mi se čini da su ovdje svi odgovori NE jer najlakše je govoriti i pisati o terorizmu koji se zbio negdje drugdje, no prava je muka izvući kritički osvrt na nešto što nam je pred nosom i ma koliko bilo krvavo nikako da naiđe na isti tretman (o prioritetu možemo samo sanjati). To ne čudi jer se ovdašnje društvo svelo na dva suprotna tabora, svatko navija za svoje i nastoji ušutkati onoga drugog, a sve po načelu (pogrešno) shvaćenog: demokracija mi je dala pravo da lupetam i ušutkujem. Samo naizgled lijevi i desni, radikalni i umjereni, crveni i crni, u svojoj su osnovi tek borci za značku šerifa. No pustimo šerife, njih će uvijek biti zahvaljujući mentalitetu kojim nas je netko moćniji kaznio (?), završimo ovaj tekst nekim novim saznanjem da pomognemo onima koji kane odgovarati na gornjih 6 pitanja.

Hrvatska se još uvijek nalazi među zemljama s najvećim brojem zaostalih ratnih eksplozivnih naprava u Europi. Neaktivirane mine, eksplozivne naprave i granate nastavljaju ubijati i ranjavati civile s uznemirujućom redovitošću. Prema podacima Hrvatskog centra za razminiranje, u Hrvatskoj je preostalo još oko 240.000 neaktiviranih mina unutar minski sumnjivog područja koje danas zahvaća 12 od 21 županije, odnosno 121 grad i općinu. Od početka rata do danas u Hrvatskoj je od mina stradalo 1896 osoba. Unatrag nekoliko godina broj stradalih od mina iz godine u godinu opada. Tako je u 2006. godini od mina u Hrvatskoj stradalo ukupno 11 osoba, od kojih 1 osoba smrtno, dok je u 2004. taj broj iznosio ukupno 16 stradalih osoba od kojih 14 smrtno. (UNDP Hrvatska, Program Ujedinjenih naroda za razvoj)

Dakle, gdje ste dežurni pravednici? Kada će odgovornost za 1896 smrti ili su to samo nesretni slučajevi? To bismo onda mogli reći i za Briana Murraya (to je ime o kojemu većina nadobudnih koji se petljaju u sve i sva - nema pojma), a možda i za život uopće, zar ne? Fućkaš društvo kojega educiraju, informiraju i čije mnijenje, a najvećma iskrivljenu sliku stvarnosti, stvaraju mediji. Čast izuzecima koji se mogu pobrojati na prst lijevog papka gospodina muflona.
homoLudens @ 14:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, srpanj 25, 2008

Slika preuzeta s: http://tmrdesign.com

Znate li što sadrži haška optužnica protiv Radovana Karadžića? Koliko ta optužnica ima točaka i koja mu se sva zlodjela stavljaju na teret? Koliko je ljudi pobijeno pod njegovim zapovjedništvom i koji su to krajevi zavijeni u crno? Naravno da ne znate jer mediji serviraju priče o beogradskom lekaru kao da je celebrity. Istina još uvijek ne znamo koju je pastu za zube koristio, ali barem znamo da je imao ljubavnicu i kako se zvala, koliko je zarađivao od komične loge alternativca i što si je time mogao priuštiti, na koji si je to specifičan način vezivao svoj beli perčin, (pigtail) što je i koliko jeo i pio, koga jest ili nije častio, pače nasmijavao, je li potegao gusle i koji je vozni red autobusa u kojemu je uhićen. Drugim riječima, krajnja degutantnost neprofesionalizma na kakav smo navikli na ovim prostorima. Ispada da je lekar Radovan, čovjek optužen za genocid, balkanska imitacija Hitlera, dobio novu ulogu u dokumentarcu simbolična naziva Kako je vegan Radovan naprasno zatvorio radionu. Možda se mediji  samo bore za svoju krišku slave, ali njihovo bavljenje time što je lekar Radovan radio dok je svijetu paradirao pred nosom je jeftino kupovanje publike i posebno degutantno od onih koji sebe smatraju ozbiljnim medijem. Jasno mi je da ima budala, ta još ima onih koji brinu hoće li lekar Radovan i dalje davati savjete i da je možda bolje pustiti ga iz pritvora kako se pacijenti ne bi osjećali izgubljeno bez omiljena lekara, ali da se mediji spuštaju na razinu kumica s placa koje pet dana mogu lupetati o neravninama na krumpiru, e, to mi već nije jasno.
Da ne ostanete u mraku, usprkos silnim reflektorima žednih medija, predlažem da pročitate za što se to tereti balkanski krvnik umjesto da trošite vrijeme na prenemaganje oko toga tko će više iskopati nebitnih detalja i tako produžiti predstavu na još jedan dan jer, eto, zato i postoji cirkus.

Genocid, saučesništvo u genocidu, istrebljenje, ubistvo, hotimično lišavanje života (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja, genocid, zločini protiv čovječnosti) počinjeni na područjima koja obuhvataju, među ostalim, sljedeće opštine u Bosni i Hercegovini: Bijeljina, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foča, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Srebrenica, Višegrad, Vlasenica, Zavidovići i Zvornik i srebreničku enklavu:

  • ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata tokom i nakon napada na i unutar tih opština; ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u logorima i zatočeničkim objektima i nakon što su iz njih odvedeni; i ubijanje bosanskih Muslimana nakon zatočeništva na više raznih lokacija u srebreničkoj enklavi i u njenoj okolini.
  • nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima za vrijeme zatočenja u logorima i zatočeničkim objektima i tokom isljeđivanja na tim lokacijama, u policijskim stanicama i kasarnama, gdje su zatočenici bili stalno izloženi nečovječnim djelima, ili bili prisiljeni da im budu svjedocima, a koja su uključivala ubistvo, seksualno nasilje, mučenje, premlaćivanja i pljačku.
  • zatočenje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u logorima i zatočeničkim objektima u uslovima života sračunatim da dovedu do fizičkog uništenja, u cijelosti ili djelimično, tih nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih grupa.

Progoni, deportacija, nečovječna djela, protivpravno terorisanje civila, uzimanje talaca (kršenja zakona i običaja ratovanja, zločini protiv čovječnosti) počinjeni na područjima koja obuhvataju, među ostalim, opštine Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Jajce, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Šekovići, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenica, Vogošća, Zavidovići i Zvornik i srebreničku enklavu:

  • ubijanje hiljada bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata tokom i nakon napada i u logorima i zatočeničkim objektima; i ubijanje hiljada bosanskih Muslimana nakon njihovog zatočeništva na više raznih lokacija u srebreničkoj enklavi i u njenoj okolini.
  • prisilno premještanje ili deportacija hiljada bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba.
  • nečovječno postupanje i/ili mučenje bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba i konstantno ponižavanje i degradiranje, uključujući fizičko nasilje, nanošenje duševnih patnji i seksualno nasilje nad bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim nesrbima u navedenim opštinama.
  • uskraćivanje osnovnih prava bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim nesrbima, uključujući pravo na rad, slobodu kretanja, pravo na pravosudni postupak i pravo na ravnopravni pristup javnim službama, među ostalim i dostupnost prikladne ljekarske njege.
  • sistematsko bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba od strane snaga bosanskih Srba.
Ostalo pročitajte na www.un.org/icty

Pa neka se dragi mediji još uvijek bave prehrambenim i spolnim navikama lekara Radovana. Dobro je dok ne slušamo o njegovim probavnim smetnjama. Na žalost, mentalne smo već vidjeli. A bogami i neumjerenost medija željnih pažnje pod svaku cijenu dok naše strpljenje bacaju u bescjenje.
homoLudens @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 22, 2008

Slika preuzeta s: http://www.acc-tv.com/

Ne krijem zadovoljstvo što je uhićen balkanski krvnik Radovan Karadžić i zasigurno da će mi biti žao ukoliko živ ne dočeka presudu. Nadam se da se neće dogoditi isti scenarij kao s Miloševićem zbog čije je, za pravdu prerane, smrti mnogima ostao alibi tipa Vidite da je nevin. Da, po njihovom je i Hitler nevin. Međutim, ruku na srce, mjesta za pretjeranu euforiju uopće nema. Zašto tako mislim i zašto kvarim veselje, pročitat ćete nešto kasnije. Prije toga ću primijetiti kako je ovo uhićenje nevjerojatno odabralo mjesto i vrijeme za realizaciju pa je, eto, baš sada, nakon što se čovjek vozikao gradskim prijevozom, glumio alternativnog liječnika u nekoj opskurnoj ordinaciji (kao da je bila presudna duljina brade i debljina očala iza kojih se skrivao)... odjednom lociran nakon trinaest godina bježanja po prostorima koji su realno veličine jednog Londona. Od sveg će ovog, naoko vrištećeg, a zapravo piskutavog (zbog zakašnjelosti) uspjeha najviše profitirati Srbija koja je ovim uhićenjem pokazala da se otela miloševićevskoj političkoj struji i nasljeđu (iako to uopće ne mora odgovarati istini ), pa će bespovratni krediti pristizati sa svih strana. Hrvatska će, kao i uvijek, ostati kratkih rukava. Niti je profitirala na izručenjima svega što se iz nje dalo izručiti (ne pitavši ni po kojim to apsurdnim optužnicama), niti će profitirati uhićenjem Karadžića pa će opet biti: Više sreće drugi put (ako ga bude). Pozadina svega jest da se pričekaju svi koju su zapeli u vlaku u snijegu tzv. zapadnog Balkana (koliko nepismen moraš biti, a birokračići u Europi to jesu, da zemlje poput Albanije i Srbije strpaš u zapadni Balkan?) i da ih se onda u paketu, kao zadnje zgubidane i zgubirede, 2012. godine utrpa u političku Europu koja će im onda podmetati nogu na svakom koraku stalno im dajući do znanja da su zapećak Europe. Srećom pa predviđam prije njihov, nego naš balkanski kraj (iako svatko normalan zna da je Hrvatska samo dijelom geografski smještena Balkanskom poluotoku).
S druge strane, ostaje još veći problem: Karadžićeva ostavština odnosno Republika Srpska. Prostor koji je etnički očišćen (od hrvatskog i bošnjačkog življa) i na kojemu je izvršen genocid (u zaštićenoj zoni; a neš ti europske hitrosti), po prvi put nakon Drugog svjetskog rata (nad bošnjačkim življem), ostaje spomenom zločinačkog pothvata psihijatra koji je do jučer držao predavanja o meditaciji, i to ne tako daleko od europskih finih stražnjica. Ukloniti Hitlera, a ne Treći Reich je jalov posao koji nikako nije u interesu mira, i to vrijedi za sve imitatore takvih nakaza i tvorevina. Bosni i Hercegovini treba vratiti državu, onu u kojoj nema umjetnih entiteta jer ljude se ne može klasificirati kao namirnice koje će se po potrebi naći i na polici za rasprodaju, onemogućiti separatističke težnje Milorada Dodika i sličnih koji miniraju njezinu cjelovitost jer će u suprotnom Karadžićevo djelo nadživjeti svoga autora i nikakvo uhićenje, izručenje i presuda neće ispraviti ono što je ta ljudska nepogoda ostavila za sobom, već samo dodatno teatralizirati postojeće stanje - moratorij nad slobodom i pravdom, a to može biti novim alibijem za rat.
homoLudens @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 18, 2008

Preuzeto s: http://www.mascared.com

Na ovu me temu navela jedna Indexova forumašica (na žalost, ne pamtim imena) koja se pitala kako funkcionira obitelj onih ljudi koji vise na internetu od 0-24. To me potaklo na razmišljanje o virtualnom životu koji je  manično zasjenio onaj stvarni, pomalo čak i depresivni za dobar dio populacije. Da ne glumim pamet, citirat ću:

Svjetska zdravstvena organizacija je ustanovila da je depresija 4. najveći svjetski zdravstveni problem, a 2020. godine biti će 2. svjetski zdravstveni problem. Depresija je najveći uzrok nesposobnosti među odraslima. (Murray i Lopez, 1996., preneseno s plivamed.net)

Zašto ljudi toliko navraćaju u ovaj virtualni teatar? S obzirom da je toliko popularan, očito da nudi mnoge blagodati koje nisu dostupne ograničenosti našega postojanja izvan njega. Taj nam virtualni teatar nudi mnoštvo pozornica, ukoliko zabrljamo na jednoj, nije teško pronaći drugu na kojoj će nas iznova upoznavati neka nova publika. Isto je i s  biranjem uloga  od kojih nam nijedna nije strana i svaku možemo odigrati s većom ili manjom uspješnošću. U ovom teatru možemo biti sve što poželimo, biti ono što nismo i sakriti ono što jesmo, a tu je uvijek dostupno i znanje koje nemamo i koje je dovoljno samo potpisati. Ovdje možemo imati živčane slomove, a da to nitko ne mora ni primijetiti jer će sve anulirati nekoliko smajlića, možemo biti lijepi i osjećati se poželjno na temelju slike koja nije naša, možemo biti dovoljno bezobrazni da za to ne zaradimo pljusku i biti dovoljno neovisni da nas nitko ne poželi probuditi i vratiti kući. Ovaj petarpanovski život na daskama koje virtualni život znače, zračni su jastuk kojim ublažavamo sudar sa stvarnošću, bez razrađena scenarija i u maniri komedije dell'arte, poruku po poruku, temu po temu, interpretiramo kako nam toga časa odgovara jer mi smo redatelj, scenarist, producent i glumac koji zbog svog neuspješnog virtualnog komada neće izgubiti renome, već samo jedno od niza imena s beskonačna popisa. I tako dok se zastor ne spusti, a njega može spustiti samo neplaćeni račun, abuse prijava ili izostanak na stvarnim daskama koje život znače. Da, na tim daskama mi igramo onu najvažniju ulogu života u kojoj počesto nemamo ni toliko hrabrosti, ni toliko kreativnosti jer smo sapeti društvenom kritikom, a jednom kada vas pribiju na križ, silaska nema, još manje traženja rezervnih pozornica.
homoLudens @ 12:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 15, 2008



Na istoku se Hrvatske pojavio novi trend kojega bismo mogli nazvati Ljeto donosi smrt. Naime, kako bi vlasnici mogli bezbrižno na zasluženi godišnji odmor, dosjetili su se trajnog rješenja - usmrtiti svoje ljubimce injekcijom. Tako je u Osijeku već desetak pasa, zbog godišnjega odmora svojih vlasnika život završilo eutanazijom. Koliko poremećen moraš biti da se kućnog ljubimca, koji nije ni star ni bolestan, rješavaš na ovakav svirep način? Koliko poremećn moraš biti da pristaneš to učiniti, iako je protuzakonito, i još se možeš smatrati veterinarom? U sustav se ne pouzdajem jer nitko do sada nije platio kaznu ni zbog napuštanja kućnog ljubimca (pune su ulice napuštenih pasa i mačaka), a upravo su vlasnici pasa i mačaka jedan od najvećih javnozdravstvenih problema jer svojom neodgovornošću ugrožavaju zajednicu (napadi lutalica, prijenosi bolesti, itd.)

U četvrtak su ubili 3, u petak jednog, znači dva dnevno. Što to znači, 60 mjesečno? Pa to je stravično! Taj zakon je mrtvo slovo na papiru! Mi podnosimo prijave, i prekršajne i kaznene, no sve one budu odbijene! (Davorko Feil, voditelj osječkog azila, dnevnik.hr).

Zemlja koja se dići kako služi za veliki odmor zapravo je velika rupa civilizacije u kojemu su azili za životinje mjesto strave kakvih ima samo u holivudskim produkcijama. Na žalost, bez alarmiranja svjetske javnosti ništa se ne postiže, pa mora izaći na vidjelo kakvi to divljaci žive u srcu Europe. Turisti se zgražaju nad onim što vide, barbarskim običajima koji vrve nasiljem (odsijecanje glave volu, nošenje izmrcvarena pijetla na barjaku), ali i nasilje izvan običaja (ubijanje magaraca, trovanje tornjaka, sakaćenje mačaka), azilima u kojima je odavna izgubljena svaka ljudskost (mučenje glađu, nehigijenski uvjeti, polijevanje vodenim šmrkovima mladunčad i bolesne životinje, itd.)

Masovno napuštanje pasa tijekom ljeta ubire danak. Stanje u belomanastirskom azilu neizdrživo je. Gospođa Đurđica sa svog balkona danonoćno je svjedok maltretiranja pasa u azilu. Psi su gladni, žedni i agresivni. (dnevnik.hr)

Kažu da je pas najbolji čovjekov prijatelj i on to uistinu jest - uvijek je svojem vođi čopora (čovjeku) na raspolaganju bilo da mu je rezervni lovac, spasilac ili da gleda umjesto njega. On nema skrivenih interesa i nije odan samo kada se to može naplatiti, ne pati od skupocjenosti i često su mu dobre i stare novine, socijaliziran je, no pravo je pitanje je li čovjek uopće socijaliziran i koliko je frojdovski točno da je u svojoj biti on zapravo tek asocijalni divljak? Prateći sve ove ispade neljudskosti koji su prisutni diljem Hrvatske (točnije, u rastućem su trendu), počinjem misliti kako taj tip asocijalnog divljaka na ovim prostorima nikada nije i možda neće biti kultiviran (znate, nije problem imati korov na livadi, ali na polju itekako jest). Vlasnike koji zlostavljaju  životinje treba smjestiti u neku zdravstvenu ustanovu jer se radi o čistoj patologiji koja se nimalo ne razlikuje od zlostavljanja čovjeka (društvene životinje) i zasigurno im puno ne nedostaje da svoj bijes s patuljastog zeca preusmjere na dijete, a potom i na nekog većeg i odraslijeg. Do tada, alarmirajmo svijet o ovoj zabiti ljudske psihe i tzv. višestoljetne kulture jer sustav nam nije na pomoći. Zašto? Pa taj smo truli i neučinkoviti sustav upravo mi sami ili mu barem prešutno držimo štangu.

Slike iz azila u Zadru (forum.hr)
homoLudens @ 11:16 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, srpanj 12, 2008
Osobno mi je zanimljivo promatrati kako se ovaj svijet mijenjao kao da je cijeli  u, istina sporadičnom, karnevalskom zanosu pa mu s vremena na vrijeme treba obrtanje ustaljena reda koji ga prešetava s margine grotesknosti na marginu tragičnosti. No taj ustaljeni red, norma koju su postavljali i postavljaju oni što o životu, a napose ljudskosti, znaju i premalo, nikako nije mogla parirati tehnologiji koja je, iako stvarana ljudskom strašću, uspješno izbjegla njezine boljke ostavivši svoje kreatore u slijepoj ulici.

 
Ako svoj kratak pregled započnemo lekcijom morala čiji su učitelji smjenjivani kako su se smjenjivala tumačenja prijestupa nad njime, dovoljno je sjetiti se kakav je status golotinja imala tijekom ljudske povijesti. U kratkim bismo se crtama mogli osvrnuti na nekoliko kontrolnih točaka: antičke obnaženosti koja je provirivala s gotovo svakog tijela, srednjovjekovne fobije koja se skamenjivala nad ženskim gležnjevima i prikazima Adama i Eve bez smokvina lišća,  na današnji nudizam koji samo što nije zalutao izvan granica plaža. Istu bi nam priču mogla ispričati ljudska put koja je od bljedila pa do preplanulosti imala i još uvijek ima svoje krvave epizode. Od obilježja sunčanih krajeva preko obilježja onih što rade na zemlji (seljačka posla) odnosno onih koje kontriraju uzvišenu gospodsku bljedilu pa sve do omražena pojma iz kolonijalističkog rječnika da bi danas svatko blijed bio okarakteriziran kao onaj tko je bolestan ili si ne može priuštiti sunca - bilo u solariju, bilo na moru.

   
Ni lekcija znanosti nije prošla bez drame u više činova pa ste do prije samo nekoliko stoljeća mogli završiti kao žrtva paljenica ako biste se usudili natuknuti da je Zemlja okrugla; danas vas smatraju luđakom ukoliko to negirate jer svatko i bez škole zna da je Zemlja tek obična lopta na igralištu Mliječne staze. No nimalo mliječnim nije bio put da se dokaže kako u svemiru nema nikakvih ploča, a kamoli da na jednoj takvoj obitava ljudska vrsta. Osobno držim da je ovo jedan od najekstremnijih područja na kojima je do izražaja došla tipična ljudska osobina posesivnog posjedovanja stvarnosti.
Na području duhovnosti (koja se neprestano nadmudruje sa znanošću) nije bilo ništa manjeg obrtanja reda: od prvih šamana do već organizirana svećenstva koji su ili utjelovili bogove ili tek prenosili njihove poruke služeći kao ponton između dviju dimenzija - zemaljske i nebeske: otvorena je prava burza duha na kojoj se prodavalo grijehom i izlječenjem., a kupovalo strahom. Dotični su bili doživljavani kao spasitelji čije strpljenje i dobru volju (ako ih je uopće bilo) nije dobro dovoditi u iskušenje jer nitko nije htio riskirati prezir s neba. Istina, tek vidljiva dijela svemira, a ne nikakvih dveri sazdanih od mramora i optočenih zlatom u kojemu stoluje nabrušeni starčić kojemu je brada jedino što ima od ženskog roda.  No tijekom "mračna" srednjovjekovlja sama insinuacija da to netko čini je rezultirala aktiviranjem svih mogućih sprava. Ali ne onih za fitness (negdje me u svom neredu sablaznio podatak da su još tijekom 19. st. u Zagrebu tako obilježenim ženama pomoću takvih naprava čupali dojke). Činilo se, pa i iz našeg uskog kuta gledišta, da je najvećom srećom bilo što prije osjetiti plamen pod nogama, a u koji je nerijetko bacano još jedno utjelovljenje sotonske duše - obična domačka mačka. Da ne bude zablude, mačke su i nadalje ostale u nemilosti pa ih naveliko truju, sakate, ubijaju, a najveći je civilizacijski napredak ako na njih, nakon što prolaznicima presijeku put, ovi tek pljunu. Ipak, kako je znanost davala sve više odgovora na mnoge nedoumice, ali i ispravljala nebuloze kojima je duhovnost manipulirala, strah je prosječna žitelja Zemlje sve više kopnio, no ne i potreba za samozavaravanjem o postojanju onog  nekog koji bdije i sve zna o nama, o predestiniranom putovanju  čiji itinerari sigurno netko nosi u rukavu ili barem kartama. Zato danas  tako dobro trže moderni šamani, bacači graha, kavenih zrna, tarot karata i ostalih listova i listina.

 
 
Jedna priča se ipak nije puno mijenjala, ne zato što nije mogla ili smjela, već zato što je sljedba ustroja matice i radilica duboko, ali i nekritički ukorijenjena u svijest ljudskog društva. Kažem nekritički jer  bi i 1 gram sive tvari  trebao biti dovoljan da radilice shvate kako bez matice mogu opstati, ali ne i ona bez njih i da je njihov poltronizam jednako glup koliko i besmislen, pa čak i opasan jer onemogućava stvarni napredak. No, kako je takvo poimanje neosviješteno, prije ćemo dočekati propast ljudske civilizacije, nego da većina shvati sav apsurd ugnjetavanja od strane nekoliko polovnih mozgova koji se kriju iza volje naroda. Kao da su narod i njegova volja jamstvo za išta.
Ako je istina da se stoljećima prije suverenu aplaudiralo na još jednoj uspješnoj kakici, onda je istina i da se po tom pitanju nismo puno odmakli jer suvremena je demokracija upravo to i nastavila - podržavati onoga koji često nšta drugo  ne radi doli - kaka (možda ne u tuticu, ali u foteljicu svakako) pravdajući se da ima podršku u kvorumima, nategnutoj većini, itd.
Naslijedivši razne promašene sustave u kojima je vlast značila savladati ljudske gabarite i time dobiti najviše dopuštenje za rušenje ljudskosti, propala militaristička i imperijalistička društva (održavana topovskim mesom) kojima je osvajanje jednog dijela ove nevidljive točke u svemiru značio gotovo kao cijeli svemir, suvremena demokracija i nije imala u čemu pronaći uzore, a kamoli u jedinkama koje povijest nije ništa naučila osim kako se dočepati vlasti pa makar i na jedan dan. Zapravo, kratkim osvrtom mi i ne nalazimo ništa doli borbu za vlast, stezanje različitosti, nametanje osobnih ideja i uzora, potrebu za unificiranjem osjećaja i mišljenja, manipuliranje manje bistrima i podložnima. Drugim riječima, fašizam je oduvijek bio na djelu samo u različitim oblicima i s akterima koji su više ili manje koketirali s ludilom, opojnim sredstvom ili nekim od božanstava (religija je uvijek pristajala uz vladare i vlastodršce jer je jedino na taj način mogla masovno prodati nepostojeći proizvod onima željnima kruha i vode).



 
Znakovito je još nešto, kako su sve te tvorevine propale zauvijek se nataloživši pod zemljinu površinu., dok  se, suprotno tome, tehnologija suvereno uzvisila sondirajući prema površini Sunca. Ljudska civilizacija uspješno sondira u unutrašnjost Zemlje, vraćajući se svojim špiljskim navikama, ali s jednom razlikom: s handsfree i kreditnom karticom. Ali kako gdje, jer ovaj svijet dijeli duboka raspuklina jada i čemera s jedne i bezobrazne neumjerenosti s druge strane. Dok se one ne susretnu, tehnologija će sve više povećavati svoju prednost nad ljudskim, a karneval će se periodički nastaviti na radost onih maškara koje traže svojih pet minuta.
homoLudens @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 8, 2008
Ovaj članak tražim već nekoliko tjedana jer mi nije bilo poznato prezime obitelji branitelja čija je tužna priča ispričana u emisiji Nove TV Istraga, te u Večernjem listu čiji vam link ostavljam da prosudite sami želite li i možete li pomoći.

Siromaštvo, bolest i beznađe stvarnost su toga mladog para. A trebalo bi biti drugačije... Jer Hana i Mario preteško su breme Domovinskog rata ponijeli na svojim leđima. Mario je s puškom u ruci i domovinom u srcu, sa svojim suborcima iz 102. i 113. brigade, prošao sva ratišta, od Šibenika do Plaškog, a Hana je svoju mladost ostavila u srpskim logorima u okolici Vukovara. Umjesto zahvala i ordenja, zidove njihove potleušice krase pljesnive naslage vlage, pukotine opasne za život, a odnedavno i neizbrisiva prijetnja – iseljenjem. Kako loše vijesti nikada ne dolaze same, tako je Mariju, kojemu su samo 33 godine, a jedini ratni trofej PTSP, sušenje noge i hepatitis C, nedavno otkriven i karcinom bubrega. (Večernji list,  19. lipnja 2008.)

Ostatak teksta pročitajte ovdje. Ukoliko želite kontaktirati obitelj putem telefona, javite mi se na pp. Zahvaljujem svima koji će pomoći na bilo koji način.
homoLudens @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare


Ova tema možda mnoge neće zanimati jer je vijest o smrti još samo jedna obavijest o nekome koga nismo poznavali. Ionako smo previše zaokupljeni svakodnevnim apsurdima koje nam servira što lokalna što globalna politička svita koja živeći svojim izoliranim životom od nas običnih smrtnika, nama istima određuje kako on mora (a ne da treba) izgledati. Zato mi se i čini da smrt junakinje Domovinskoga rata (koji, istina, na svjetskoj mapi događanja baš sjajno ne kotira), Kate Šoljić, mnogima i neće biti vijest vrijedna ovih redaka. Ali onima koji su je upoznali (kao i autor ovih redaka), tu iznimnu ženu koja je i u bolesničkim danima svojim skršenim tijelom zračila unutarnjom snagom, ova vijest nije tek na razini obavijesti. o smrti Ta je majka, koja je od šestero djece u Domovinskom ratu izgubila njih čak četvero, istina, od države dobila odličja , zahvalnice i hvale, no i u dubokoj je starosti zapravo dobila daleko manje od onoga što su dobili oni koji pola toga koji su se s ratom susreli samo na televiziji (dovoljno se osvrnuti na uvjete stanovanja u kojima je provela svoje predzadnje dane života). No to je nije pokolebalo da bez cenzure i ispunjavanja tuđih i viših  interesa pronosi istinu o ratnim strahotama. Posljednji joj je rat odnio četiri sina (jedan je ubijen u Sremskoj Mitrovici, drugi u kukuruzištu Sremskih Čakovaca, treći u akciji proboja, četvrti u napadu na vojarnu) za čije smrti, haški poslovično, nitko neće odgovarati. Glavno da su oni zaokupirani rušenjem jednog mosta koji je sa svojim kamenjem bitan koliko i svaki drugi spomenik srušen tijekom rata na ovim prostorima.
Iako je doživjela visolu životnu dob (86), njezina me smrt pogodila jer se ne susrećem često sa živim legendama čija su svjedočenja prava neiskrivljena istinito surova i sirova povijest, a ne ona lakirana nastala u kabinetima. Izuzetno su dirljiva njezina svjedočanstva o stradanju civilnog stanovništa, ali i njezinih sinova iz čega se vidi da je posljednji rat vođen ogromnom mržnjom pojedinaca lokalnog stanovništva, a ne isključivo pacijenta  s Dedinja. Tada je,  a bilo je to pred dvije zime, nama okupljenima izjavila da nikada neće moći oprostiti svojim neprijateljima (ubojicama sinova i sugrađana). Možda je to u suprotnosti s poimanjem Kristova nauka, ali nije i s osjećajima majke koja je pokopala svoje sinove. Njihova je borba danas skoro pa obezvrijeđena jer je dobar dio nje postavljen na stup srama.

Kato, spokojno snivaj svoje snove...
homoLudens @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 6, 2008

Slika preuzeta s: http://www.precioustimedoula.com

Pitanje koje se nakon sukoba na relaciji Kosor - Kaptol najviše postavlja kao "kamen pravi smutnje velike" jest zasigurno zakonska mogućnost posvajanja osobama homoseksualne orijentacije. Oni koji se zalažu za ostvarenje takva prava se najčešće pozivaju na istraživanja prema kojima prisustvo dva oca ili dvije majke ne utječe negativno na psihofizički razvoj djeteta i načelno je u nekim slučajevima i razvojno-odgojno zdraviji od odrastanja u heteroseksualnoj obitelji s problemima alkoholizma, zlouporabe opojnih droga, promiskuiteta, zlostavljanja, itd. Oni koji su protiv ostvarenja takvih prava se obično pozivaju na tradiciju prema kojoj brak i obitelj čine jedinke dva različita spola, gdje su jednako bitne uloge majke i oca, te istodobno iskazuju bojazan da bi se na dijete odraslo u takvoj obitelji prenijele homoseksualne sklonosti. Čini mi se, za sada, da struka i publika (javnost) raspolaže s malo relevantnih dokaza na temelju kojih bi mogli donijeti pravovaljane zaključke odnosno da su oni površni u istraživanju koliko i u stečenim predrasudama. Svi se slažemo da je za zdrav psihofizički razvoj djeteta nužna cjelovita obitelj i zdrava okolina, no postavlja se pitanje: što je to cjelovita obitelj i što je to zdrava okolina? Je li to ona većina čije predrasude postanu vidljivima kada se oglasi manjina, ali i ona koja na zlostavljanje djece reagira manje žestoko nego kada je pitanju jedna ovakva rasprava? Je li cjelovitoj obitelji dovoljno da joj u referencama piše otac i majka? Ono što me brine u ovim raspravama nije tijek njezina odvijanja već negativistički nastrojena ostrašćenost jedinki koje brane svoje prirodno pravo. Problem je jedino što njihovo prirodno pravo ničime nije ugroženo. S druge strane, postoji još nešto: homoseksualni parovi mogu imati vlastito biološko dijete pa im nijedna predrasuda ne može oduzeti roditeljsko pravo. Znate, ma koliko mi se činilo da sve ovo izgleda kao naopakost kojoj je jedini cilj veliko ruganje prirodi, ne mogu sastrugati s misli sve one poglede ostavljene djece po hrvatskim domovima. Zašto se oni najglasniji koji smatraju da bi posvajanje djece od strane  homoseksualnih osoba bio atak na normalno (iako ne postoji egzaktna definicija normalnog) i prirodu samu, ne iskažu u svojoj normalnosti? Zašto oni ne pokažu kako se to radi u skladu s prirodom. Njihovo Ne smiješ, ali ja neću je krajnje licemjerstvo jer ono što oni ne žele drugima brane. Da, bolje je neka tolika djetinjstva istrunu. Divimo se nad jeftinom mitologijom o Romulu i Remu koje je odgojila vučica, divimo se tigricama u zoološkom vrtu koje su "odgojile" praščiće, ali snebivamo se nad činjenicom da netko drugačije spolne orijentacije preuzme brigu o odbačenoj djecu koju nitko od "jedine ispravne" spolne orijentacije nije htio.  Toliko smo se pogubili u normalnom i prirodnom da se usuđujemo odrediti tko će brinuti o odbačenoj djeci, iako smo mi prvi koji to ne želimo. Dječji su domovi sve puniji, tzv. roditelji uredno dolaze ostaviti suvišni teret na državni račun jer, eto, nitko ih neće pitati za odgovornost. Dapače, poželite li posvojiti takvo dijete, dotični će vam morati dati pristanak jer on je ipak  suvlasnik DNK.
Međutim, bili bismo nepošteni kada ne bismo spomenuli tromu papirologiju koja najveće glavobolje zadaje heteroseksualnim parovima pa dolazimo do jezgre problema gdje ni najtvrdokornija volja ne jamči uspjeh. Rješavanje tog problema ne kreće od prava heteroseksualaca odnosno homoseksualaca, već od samog postupka posvajanja koji je nevaljao i promašen. Kakvi to ljudi rade posao kada od skrbnika zahtijevaju da bude boljim roditeljem od biološkog roditelja koji je potpuno uprskao svoju zadaću? Dakle, u onom trenutku kada će potencijalni roditelji svoje dijete moći dobiti u razumnom roku, bit će daleko smislenije rješavati pitanje rodnih većina i manjina, a brzanje s takvim odlukama i zakonima samo da bismo mogli mahati kako smo uskladili još jedan zakon (a gdje je tradicija, primjena, educirano društvo, molit ću lijepo?) će biti još jedno krpanje demokracije. Na žalost, ovdje se još uvijek misli da se Europom postaje navlačenjem plavih zastora sa žutim zvijezdicama, no mi, čak i realno gledajući, nemamo ni prozore. Da, u zemlji znanja postoje škole bez prozora.
U našem slučaju čekanje je majka mudrosti, ishitrenost nikome nije dobro došla, pa čak ni onima koji se silom žele integrirati. Možda se nekima žuri sjesti u europski parlament i napokon primati eure, a ne kune, no dotični ipak nisu početak i kraj i ne stoji da su gospodari naših sudbina. To što oni trenutno misle ili odlučuju će za dvadeset i više godina biti nevažno, važno je što misle oni koji će sutra nekome pomoći i oni kojima će biti pomognuto. Dakle, u društvu koje još nije svjesno plemenitosti čina posvajanja, u kojemu je zakon na strani ispunjavanja forme, a ne u službi života, smiješno je i bespredmetno ganjati europske dosege i standarde jer malo je toga u papirima. Većina je, naime, u svijesti.
homoLudens @ 12:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, srpanj 5, 2008

Slika preuzeta s: http://blog.sellsiusrealestate.com

U zadnje se vrijeme sve češće operira s izrazom ratni zločinac, no još uvijek se nismo dogovorili u kojim se slučajevima nekoga može prozvati ratnim zločincem: je li to nakon pravorijeka suda ili je dovoljna tek sumnja na kazneno djelo. U oba smo slučaja u zamci: ako se oslonimo na sudsku presudu onda kreature kao što su Hitler, Mussolini, pa i Milošević ili Karadžić ne možemo nazivati ratnim zločincima (jer suda ili nisu vidjeli ili su preminuli prije presude) iako je evidentno da su bili predvodnici zločinačkih politika i zapovijedali zločinačkim vojnim formacijama; ako se oslonimo samo na sumnju kršimo načelo presumpcije nevinosti jer svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno s obzirom da sud utvrđuje krivnju, a ne nevinost. S druge strane, definicija ratnog zločina je i više nego jasna, no kako nazvati ubijanje stotina tisuće civila u ime što brže kapitulacije odnosno postizanja mira. Ako to nazovemo ratnim zločinom, jesu li egzekutor (odlikovani pilot) i naredbodavac (predsjednik)  ratni zločinci? Naravno da nisu jer pobjednici pišu pravila. Pobjednici ne mogu biti crni jer ih nema tko ocrniti budući da su poraženi ušutkani. Tu dolazimo do pojma odabranih i potlačenih. Odabrani iza sebe mogu imati genocide, etnička čišćenja, robovlasništvo, imperijalizam i veto na svaki glas potlačenih. Odabrani paze na količinu slobode potlačenih, usmjeravaju njihovu volju prema svojim interesima, koriste njihove prirodne i ljudske resurse pretvarajući ih u koncesiju. Gospodari života i opstanka nikada ne mogu počiniti ratni zločin niti biti ratnim zločincima, ne može im se suditi nitko jer su oni iznad vrhovnih sudova. Strahopoštovanje prema njima je više strah nego poštovanje jer oni imaju moć, presudu pa čak i Svevišnjeg na svojoj strani. Prostituirana pravda koja odavno ne važe, a kamoli da ima obraz, u službi je platežno i vojno moćnijih kojima odmetnuta sila odgovara gerilom. Zato je nužno redefinirati pojam ratnog zločina i ratnog zločinca pa objasniti potlačenima da ratni zločin zastarijeva, a ratni zločinac je zapravo junak ako je to zbog viših ciljeva, a viši ciljevi nisu oni koji dosežu nebesa, već zemaljski ured političke moći.
homoLudens @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 2, 2008

Oton Iveković, Oproštaj, ulje na platnu

Zašto je UEFA kaznila Hrvatski nogometni savez? Usudim se reći: zbog idiotskog tumačenja na temelju kojega bismo, da imamo imalo karaktera, Europćanima pokazali figu, a ne franke. Dakle, kretensko tumačenje glasi:  šal s natpisom U boj, u boj je preveden kao U rat za svoju zemlju odnosno kao nacistički pozdrav, šal s natpisom Ante Gotovina kao šal s imenom ratnog zločinca (nesposobni su Europćani požurili čovjeka bez presude prozvati ratnim zločincem, a gdje su ti uglancani bili kada se na Balkanu događao najveći pokolj nakon Drugog svjetskog rata, i to u srcu Europe? Naravno da su sjedili prekriženih ruku, pa ih stoga može biti sram sve do posljednjega). Koliko su nesposobni govori i činjenica da su pod sumnju doveli i vatikansku zastavu (tko zna, da nisu možda mislila da je IRA-ina?). Naravno, promatrači udruge za borbu protiv rasizma (FARE) nemaju pojma što simboli znače i gdje su korišteni (što je priznao i sam Kurt Wachter iz dotične udruge). Još bi svi ovi šlampavi potezi bili prihvatljivi da u toj Europi nema ljudi kao što su Jorg Haider i Roberto Fiore. Ovaj je potonji još zanimljiviji jer nije samo interna  sramota jedne od država antifašističke Europe. Fiore je, naime, 1980. bio jedan od glavnih osumnjičenika za ubojstvo 85 ljudi na željezničkoj postaji u Bolonji, a danas je taj ljubitelj Mussolinija na čelu neofašističke stranke Forza Nuova i zastupnik u Europskom parlamentu koji se zalaže za talijanski entitet u Hrvatskoj s obzirom da "Istra i Dalmacija kulturno pripadaju Veneciji odnosno Italiji".

Ako me osobno pitate što mislim o neofašizmu, reći ću vam da mislim da je učinio mnogo dobroga. (...) Mussolini je nevjerojatno modernizirao zemlju. Ujedinio je Italiju koja je bila podijeljena na sjever i jug, pomirio se s Crkvom jer je država s njom bila u svađi. (...) I moj je odnos s Alessandrom Mussolini pokazuje da sam jako za to da žene ulaze u politiku, i to na najviše položaje. Apsolutno se slažem s njom da je bolje biti fašist nego homoseksualac. (Globus, br. 917, 4. srpnja, 2008.)

Možete li si zamisliti situaciju u Hrvatskoj u kojoj bi unuka Ante Pavelića sjedila u parlamentu, a koju bi  po isteka mandata zamijenio jednako ekstreman desničar? Naravno da bi uslijedile sankcije sa svih strana, ali talijanskoj politici to nimalo ne pravi neprilike na vanjskom planu. Dapače, ekstremni desničari kojima su uzori fašistički vođe, i koji bi najradije zatvorili granice da očuvaju svoj narod od nepoćudnih imigranata (a to su prema njima svi), mogu biti i u domaćem i u europskom parlamentu, dok se istodobno ta licemjerna Europa skamenjuje nad jednim Thompsonom i par šalova na nogometnim utakmicama. Ako predviđam dobro, a predviđam, ta će se šlampavo skrpana zajednica raspasti kao kula od karata jer počiva na lažnom elitizmu i jedino što se mogu složiti s Fioreom, "na birokratskoj oligarhiji". Što je najgore, onakva idiotska tumačenja natpisa na šalovima ćemo platiti mi porezni obveznici iako je to zapravo obična provokacija i uvreda (a što očekivati od udruge koja jedan natpis smatra provokativnim samo zato što je korišten u Domovinskom ratu  - ako tome nije mjesto na terenu, onda nije ni zastavama koje su samo još jedan od simbola političkih zajednica i mahuckanje  njima isto možemo shvatiti kao provokaciju jer nismo na Kosovu polju, već sportskom terenu). Bolje da se prime lopata i pomognu u pošumljavanju Portugala, ionako im nije daleko,  jer očito da su se primili kriva posla. Naravno, kao legalisti ćemo ispoštivati odluku, no što kada je odluka temeljena na neistinama i nepravdi? Kao da itko pita. U Europi ionako samo znaju tražiti, a mi više nemamo što prodati i to je ono što je zabrinjavajuće za zemlju koja je još daleko od članstva.
homoLudens @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » srp 2008
Brojač posjeta
88906
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.