O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - lipanj 2009
srijeda, lipanj 17, 2009


S diplomom inženjera fizike Zagrepčanin Goran Georgievski dugo nije mogao naći posao u Hrvatskoj, premda se javljao na brojne natječaje, pa i one koji traže minimum kompjutorske pismenosti, računajući da taj posao može dobro obavljati. - Nitko me nije htio zaposliti za stalno, a bio sam spreman raditi sve - priča Goran. (Jutarnji list, 15. lipnja 2009.)

Tako započinje priča Zagrepčanina koji je svoju priliku dobio miljama daleko od zemlje znanja -  na njemačkom sveučilištu Cottbus. Očekivano, on je tek jedan od 67.473 ljudi koji su u posljednjih osam godina napustili zemlju u kojoj je velika samo zaduženost i u kojoj se promjene uglavnom odnose na zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Ponukan osobnim iskustvom i razgovorima s pametnima i pametnijima, odlučio sam se i osobno, unutar naredne četiri godine (jednog mandata), odreći statusa vječna eksperimenta pa ću tako, za razliku od svog naivnog oca koji je kolektiv stavio ispred pojedinca, pa potom bio pregažen od tog istog kolektiva, pokušati ostvariti ono što bih ostvario i ovdje da umjesto nebitna CV-a imam bitna rodijaka. Ali, jedno je sigurno, u Bosnu i Hercegovinu ne idem jer s te postaje svi kreću put Hrvatske koristeći blagodati dvojna državljanstva. Međutim od tog koristoljubiva iskorištavanja dviju matica nijedna od košnica nema prosperiteta - jedna se opustošuje, a druga postaje pretijesna i nužno dovodi do animoziteta pa čak i otvorene agresije jer su novi samoproglašeni domaćini donijeli novi raspored i obrasce ponašanja učinivši domaćine gostima, a sebe domaćinima pa čak i kućnim relikvijama. Kao gost mislim da bih radije ispraćao vlakove na željezničkoj postaji u sibirskom Krasnojarsku nego ikada više dopustio da mi balavac, koji je do jučer nosio kablove na televiziji ili predavao ključeve na recepciji, glumi nadređena. Ja, obrazovani i uzorni građanin, stajao sam u redu kao zadnji krumpir čekajući potvrdu svoje uzornosti kako bih na sprdačini od posla sa svojim nadređenim, bez znanja, obrazovanja, morala i s dosjeom, potpisao ugovor i postao njegovim zakonitim kmetom. Potpuna dojma radi, ustat ću, staviti ruku na srce i zapjevati...hm...A možda i neću. Zapravo, bojim se i pomisliti koliko je ozbiljnih funkcija podijeljeno neozbiljnim personama, koliko je podobnih postavljeno na nepodobna mjesta, koliko je znanja oskvrnuto neznanjem, koliko je zbilje uništeno diletantizmom.
Čega još ima zanimljivog u zemlji znanja? Osim promovirana, mitom i korupcijom kompromitirana, člana akademske zajednice, puno toga, ali nekako sumnjam da to odveć brine društvo koje se zabavlja paradama i dernecima, a i bojim se kako ne postoji dovoljno duga nit da se nanižu svi biseri onih koji, nažalost, nešto predstavljaju u ovom društvu. Konkurencija je doista jaka i kako izabrati boljeg od najboljeg kada su svi vrhunski? Je li as kojega tražimo dužnosnik koji svoju kaznenu prijavu tumači kao "nema tko je nema"? Jasno, to je najnoviji trend, zalijmo ga pjenušcem od jednog eura uz narodnu "Ponosan sam što me tuže, vrijedim, druže, vrijedim, druže". Nakon tvrdnje u parlamentu da svaka žena vrijedi onoliko koliko ima djece, hoće li novi trend uspostaviti načelo da svaki čovjek vrijedi onoliko koliko ima prijava? Ako o ovome budu snimali film, molim vas, nemojte me zvati u ekipu. Je li možda as uprava koja daje otkaz onome tko je ukazao na zaposlenika s krivotvorenom ispravom jer je, nedajbože, narušio ugled tvrtke, a prekršitelja zakona, lokalnog nevaljalca, majčinski zadržala jer ga je ionako spasila stara majka zastara? Kako i ne bi kada je mali solidno radio i, što je najbitnije, šutio. Ovo je pouka svim "zlim" jezicima, kojima je do pravice, da je šutnja - posao. A lijepo je kazao dobri stari Krleža da pravicu ne traže ni među violama. Je li možda traženi as socijalna država koja uzima najslabije plaćenima kako bi njihovom sirotinjom popunila rupe svoje nesposobnosti? Pa to ne može biti, nitko nije toliko siromašan da ne bi mogao dati još. Novac, dušu, svejedno. Dok glasuju za tebe, uzmi im barem porez na budale. Ne, uistinu je nemoguće izabrati asa i bolje da se vratim Alisi u Zemlji znanja. Možda ona pronađe perspektivu u društvu bez zrna strategije i bobice perspektive; u društvu u kojemu stranke, pokreti, sindikati, cehovi, tvrtke i tvrtkice, vrve sukobima povedenima isključivo iz osobnih interesa. Nikoga nije razveo Tito ili Tuđman, ljevica ili desnica, prošlost ili budućnost, ateizam ili teizam, nego mjesto za stolom za kojim se odlučuje. Titoisti su postali veći tuđmanovci od sama Tuđmana i obratno, ljevičari su se jednim pokretom presvukli u desničare i instant-domoljube, ateisti su naglo pohrlili u crkve izbacivši iz prvih redova klecala one koje su do jučer smatrali neprijateljima. Ali svi se oni nikada međusobno nisu razlikovali u jednome - žeđi za jednom jedinom stolicom. Svi znamo kojom. I nakon svega, pitam vas: Kakvu budućnost ima zajednica u kojoj je malo kojem pojedincu stalo do nje same, od koje se bježi čim se stvore uvjeti za bijeg, a ostaje samo ako se vjeruje u ideale ili ima dobro zaleđe? Kada nema jednakosti ni morala moja je zajednica moj tanjur, ovisno o tome koliko je ispunjen ovisi i moja briga za nju. Ne razmišlja li puno nas na taj način? Naravno, jer većina nas vjeruje da nema ljubavi bez kruha.
Ovih sam dana, listajući malo tuđe uratke, naišao na tekst cijenjene blogerice herminike za koji smatram da se odlično naslanja na ovu temu usprkos tome što je napisan prije tri godine. Kako i ne bi kada je tema odljeva mozgova uvijek aktualna. Em nemamo nešto mozgova (ako je suditi po prosječnom kvocijentu inteligencije u Hrvata koji je navodno među najnižima u Europi), em se odlijevaju kao vino u pijana vinara.

Mene moj pretpostavljeni potpuno ignorira, ignorira moj rad, moj doprinos… govori o meni u 3. licu (jednine) i kada sam u blizini, ali najčešće s namjerom kada me nema, a s ciljem da mi drugi prenesu ono što je rekao. To su najčešće bezobrazni i drski komentari… Do sada sam se i ja ponašala da nisam čula ono što mi nije izravno rečeno – ali nakupilo se puno toga i ne znam mogu li više.
Većina kolega shvaća moju situaciju, ali se boje pred šefom pokazati svoj stav i radije pognu glavu. Shvaćam ih – i ja bih možda tako postupila na njihovom mjestu…
Napominjem da ne radim u nikakvoj privatnoj firmi u kojoj bih morala „gutati“ takve stvari, već naprotiv… Zbog političkog zaleđa svoga šefa, zakonski propisi za njega ne važe – znate i sami kako funkcionira pravni sustav kod nas! Imam veći stupanj obrazovanja od svoga šefa i, usudim se reći, znanja – ali jednostavno sam u situaciji u kojoj nije dozvoljeno da netko bude bolji od njegove svojte (koji su, usput, nekvalificirani za posao koji obavljaju – dapače rade sa srednjom stručnom spremom na mjestu koje prema zakonu zahtijeva visoku stručnu spremu). Možete li vjerovati da ne postoji način da se tome stane na kraj? Ja sam dugo vjerovala da postoji, da se zakon mora poštovati – ali sada više ne vjerujem. Jednostavno se moram prepustiti torturi šefa i članova njegove obitelji koji potpuno suvereno svojataju prava koja im ne pripadaju, i imovinu firme, i inventar…

Oduvijek sam tvrdio da je u ovakvoj kulturnopolitičko-ekonomski projektiranoj Hrvatskoj stopa nataliteta sasvim zadovoljavajuća i ako će nas za četrdeset godina biti milijun manje, još uvijek ćemo kulturu posjećivati na smetištu, a obrazovane na burzi. Da pojasnim, nije problem kada obrazovana osoba mora raditi bilo što u uvjetima manjka boljeg radnog mjesta, ali postaje problem kada takvo radno mjesto postoji i pripada nečijem neukom pulenu. Sposoban čovjek u uređenu društvu daje preporuku za znanje, onaj nesposoban u privatiziranoj zajednici daje preporuku za rod (usput, sjećate li se majke-političarke koja je raspisala natječaj na kojemu je pobijedila njezina kći i člana vijeća koji se za dotičnu odlučio na temelju njenih genetskih predispozicija?). Osim takve sudbine, što bi nas još trebalo zabrinjavati? Činjenca da populacijski starimo i da ćemo se zbog administracije, kojoj nedostaje proteza da postane učinkovitom, načekati gebisa?

I u Hrvatskoj se udio starijeg stanovništva u zadnjih 35 godina povećao sa 10 na preko 15 posto, a prema demografskim projekcijama do 2050. mogao bi dosegnuti 27 posto. Istodobno, iz gospodarstva dolaze upozorenja o sve većem nedostatku odgovarajuće stručne radne snage, što bi u skoroj budućnosti moglo ograničiti investicije i daljnji razvoj Hrvatske. Već nam sad nedostaju stručnjaci u području elektrotehnike, informatike, građevinarstva i strojarstva, pa za neke sektore moramo tražiti radnike izvan granica Hrvatske.

Za gebis sam se možda i šalio, ali s neželjenim čedima društva baš i neću. To su vam oni primjerci društva koji su, ne svojom krivnjom, postali žrtvom nedostatka ikakve mu strategije, i to najviše na području obrazovanja. Uvjereni kako znanje i poštenje imaju neospornu moć, upali su u najveću moguću zamku lakovjernosti i postali objed licemjerju. Tako su za jedne previše kvalificirani, za druge nemaju zadovoljavajuću kvalifikaciju ni za pranje kvaka, a treći s njima ne žele ni razgovarati. I tko onda ne bi poželio studirati do kraja života? Mnogima će to razdoblje pružiti najveće beneficije u životu i najmanje brige o stvarnosti kako obrazovanje nema niti želi imati veze s potrebama tržišta. Ta tko je vidio ukloniti šepava konja iz utrke ili ukinuti program koji je izgubio svrhu čim je napisan i postoji samo da bi nekom predavačkom koru osigurao ariju egzistencije? Neka samo prezadužena država i čeljad bez budućnosti financiraju autonomna sveučilišta načeta mitom i korupcijom. Tko ne bi poželio biti barem statist u ovakvoj drami? Ja prvi, ali imam ozbiljniji angažman, žalim.

Najpopularniji fakulteti u državi i ove su sezone ekonomski. Prema neslužbenim procjenama, više od 5000 kandidata predalo je prijavu na nekom od ekonomskih studija, a najveći fakultet, zagrebački, primio je oko 3500 prijava. Najnoviji podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju da je trenutačno nezaposleno čak 1540 diplomiranih ekonomista svih smjerova. Zagrebački Pravni fakultet primio je ove sezone 2273 prijave. Od toga ih je najviše za studij prava - 1459, a potom za studij socijalnog rada 388. U isto vrijeme, na burzi su prijavljena 932 diplomirana pravnika.
Prema podacima HZZ-a, 29 posto novoprijavljenih osoba na burzi su osobe mlađe od 24 godine, a izravno iz sustava školovanja stiže ih četiri posto. Gotovo 14 posto ih ima diplome sveučilišnih ili stručnih studija. U ukupnoj populaciji nezaposlenih, osam posto ih je sa završenim fakultetom, akademijom, magisterijem ili doktoratom, a 3,2 posto sa završenim stručnim studijem. (prilika.hr)

Blago zemlji koja ima viškova za hraniti burzu, a manjkova za posao. Nadam se da je tako dobro stanje i u robnim rezervama: viška plahti, a manjka hrane. Barem ćemo sa želucima moći zaigrati <em>Malu Floramy</em>. Ali vratimo se našim migrantima i zanimljivim razlozima seobe.

"Svi ističu da u Hrvatskoj ne mogu izgraditi karijeru jer se ovdje nedovoljno cijene obrazovanje i stručnost."(Silva Mežnarić, znanstvena savjetnica u Institutu za migracije, Jutarnji list)

Priznajem, zabrinut sam za budućnost naše mladosti koju smo zadužili preko nosa, a da joj istodobno nismo osigurali ni gaće, a kamoli sutra. Naprosto ne vidim da je itko voljan prekinuti plemensku tradiciju u kojoj je straješina jedini krojač sudbine zajednice - početak i kraj kolektivna postojanja. Većina se miri s nedostatkom kriterija, manjkom prava i viškom obveza, misleći da šutnjom kupuje mir. Oni koji se pokušavaju otrgnuti od takvih običaja bivaju proglašeni oskvrniteljima tradicije i temeljnih vrijednosti iako su iste potrošile sve argumente zbog kojih bismo morali ostati njihovim dobrovoljnim zatočenicima. Napola pripitomljeni, napola demokratizirani, nimalo pismeni, to je kratak opis društva koje od mehanizama demokracije koristi samo nadglasavanje - budala nad pametnima. U tom nadmetanju pametni obično bivaju pometeni jer je poznato koliko malo vrijedi kilogram mozga iako odavna nema <em>deutsch</em> maraka i čuvara pečata. Ostale društvene aktivnosti uglavnom čine ceremonijali, red bljutave pristojnosti i degutantna kiča koji neprestance uvjeravaju da se u raju nijedna polica nije pomakla i nijedan glas čuo protiv. Sve je u savršenu redu, sve baterije rade kao nove, a povezi su na pravome mjestu. Oči ionako ušima ne vjeruju pa njima ostaviše slobodu. Ali jednoga dana kada se baterije isprazne i skine povez s očiju, raj će izgubiti poklonike. Hoće li biti spremni osuditi idole i prihvatiti posljedice straha od odgovornosti? Ne mogu više gledati kako olako, lakše od vode, prolijevamo odgovornost prema svojim potomcima, kako inertnost i nesposobnost postaju potporanj budalama i raspikućama i kako se mirimo s tri loša polurješenja. Jedno od njih su štrajkovi koji sve manje postaju ozbiljni otkada je blagoslov sindikata narodu zabranio javno okupljanje na javnom mjestu, a broj štrajkaša postao manji od broja sudionika na seoskom vjenčanju. Uostalom, gromoglasno najavljeni uvijek završe u piskutavu tonu s naglaskom na povlačenje većine zahtjeva. Poput obazrive djece koja u zadnji tren korigiraju popis želja shvativši da im roditelji nisu Djed Mraz, i ova djeca, nakon što se dobro posvađaju i podijele oko toga što imaju, a što ne daju, shvate da jedini pravi put vodi kući. I tako, svaki put iznova, otkrivaju taj put. Drugi pak misle da je izlaz u revolucionarima-naturščicima koji s interneta, na kojemu okupljaju masu nezadovoljnika, kreću u osvajanje bolje sutra. Osim što im se tijekom promjene dimenzije broj dobrovoljaca mahom pogubi, ni ova djeca svoj popis želja nisu složila na način da roditelje, a ne Djeda Mraza, uvjere u ozbiljnost svojih zahtjeva. Umjesto zuba, pokazala su tek jezik i ostala pojedena prije revolucije. Oni treći uopće ne eksperimentiraju, jednostavno uzmu kovčege i potraže mjesto s manje buke i više rezultata. Takvih je u zadnja dva desetljeća otišlo više od stotinu tisuća. U skladu s općom učinkovitošću raznih istraživanja i analiza, ni ovaj problem odljeva mozgova "nije dovoljno istražen i stvarno je stanje nepoznato" pa se samo pretpostavlja da je "Hrvatska, navodno, zemlja s visokom stopom emigracije visokoobrazovanih". Ali ne treba gledati tako crno, društvo je dobilo priliku za uvozom jeftine radne snage. Tako radi pravi strateg: prodaje zlato za toaletni papir. Kao da narod zna što je to karat.
homoLudens @ 13:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 9, 2009


Ne mogu se skriti niti pobjeći općoj histeriji koja danima vlada ovim nesigurnim prostorima pa sam nekoliko redaka odlučio posvetiti pripadnicima civilizacijske močvare koji su se, u nemalom broju, dali u potragu za pozlaćenom žilom sreće. Fascinantno je i istodobno zabrinjavajuće koliko je njih uzavrelo za porastom životna standarda preko noći. Kao da sve zadovoljstvo leži u brojevima, još jednom ljudskom izumu kojim se olako manipulira i koji ne daje suvišna smisla životu kakva zagovaramo.
Živio sam život od vrha do dna, da, baš tim obrnutim redoslijedom, život u kojemu sam se bilo kojega dana mogao zaputiti u autosalon ili na krstarenje, ali i život u kojemu se prodavala obiteljska zlatnina kako bi se otkupio život za naredna tri dana. Snalazio sam se s plaćom od sto eura i nikada opustio s onom od tisuću i više kako se ne bih vratio u dane kada sam doslovce krpao čarape i odijela. Usprkos tim neslavnim danima nikada nisam tražio prečac niti se nadao sreći iz šešira. Znao sam da uspinjanje, a ne čekanje i očekivanje, dovodi do vrha. Kada bih god uzmogao, štedio sam, ali i davao drugima ne očekujući da će mi jednoga dana biti uzvraćeno u potrebi. I sada ću, makar i jedan euro, staviti na stranu dok će ekspedicije tragača za srećom taj novac, možda i stostruko više, uložiti u svoju potragu za, vrlo vjerojatno, čak ni pozlaćenom žilom. Zatražite ih cent i vidjet ćete koliko će im biti teško rastati se od njega. Na ovoj sam se svojoj ispucaloj kori suočio sa stvarnom moći papira koji u nekim trenucima doslovno znači zadržati život. To su itekako osjetili svi oni potrebiti kojima o novcu ovisi bilo koji oblik preživljavanja, ali i svi ostali što neprestance svjedoče različitim humanitarnim akcijama u kojima se doslovce slaže kovanica na kovanicu. Na ljudsku žalost to zna i naša cijenjena blogerica Irena, kap u moru potrebitih, stoga ovim putem predlažem sretnom dobitniku onih silnih milijuna na lotu, milijuna koje su uložili tragači za srećom, da u svoju novu egzistenciju ne krene samo ispunjenjem hedonističkih mu želja (kako se može zaključiti iz nekih napisa u onih željnih dobitka poput "kupio bih si ovo, kupio bih si ono"), nego i brigom za bližnjega. Siguran sam da pružanje ruke bližnjemu neće dovesti do iščašenja i da će sretnome dobitniku još uvijek ostati dovoljno da se ne osjeća malenim u svojoj koži.
Zašto toliko živimo za novac, pa čak i krademo tuđi život u njegovo ime tvrdeći da nas usrećuje i eliminira probleme? Možda zato jer je novac nepotpuni blagoslov, ali ipak blagoslov, netjelesna strast, ali još uvijek strast. S njime smo, istina, nepotpuni, ali bez njega smo praktički nepostojeći pa zmeđu nepotpunosti i nepostojanja radije biramo kakvo-takvo postojanje. Ipak, ni oni koji ga imaju, ni oni koji ga nemaju, ne žive sretno jer ne mogu ostvariti sva svoja htijenja - bilo materijalna, bilo nematerijalna - i tu nastaju rascjepi u međuljudskim odnosima. Nismo li svjedoci vremena u kojemu se jednako  mogu kupiti istina, prijatelj, ljubav i šampinjoni? I to na istoj blagajni. Pa postoji li onda uopće sreća? Rekao bih da je ona samo loše sročeni pojam za stvarni osjećaj zadovoljstva, trenutak ugode koji je promjenjiv u prostoru i vremenu. Baš zato što nije trajan i što je kolebljiv postaje najtraženijim jer u našem umu najdulje ostaje spomen na ono što nas je činilo zadovoljnima, ali istodobno i generira, pod utjecajem okoline, potpuno pogrešne impulse o izvorištima njihove pojave. Tražeći njezine nepostojeće univerzalne obrasce koji nas uvijek odvedu ka materijalnom, sve se više udaljavamo od mogućnosti da se ponovno susretnemo s njima pristajući na kompromis kako ništa vrijedno nije besplatno. Možda baš zato gotovo nikada ne ponavljamo radost djetinjstva, a čast nam se čini precijenjenom. Istina, lijepo je biti platežno moćan i osjećati sigurnost društvena opstanka, i koliko god pokušavali slijediti nepisana pravila uzorna ponašanja i morala, sve više stanje duha podređujemo stanju na računu, a ova nam trusna područja samo dodatno odmažu u hvatanju spoznaje o pravim ljudskim vrijednostima. Kako ih željeti kada nam mnijenje šapuće kako je nemoguće biti pošten i istodobno uživati u obilju? Duh vremena koji se presvukao iz diktatorske u profitersku magluštinu teško da ikome može biti jamstvo poštenja, a dodamo li tome prezir prema obilnom koje istodobno stvara zavist i žudnju za njegovim posjedovanjem i snažnu odbojnost prema dnu društvene ljestvice, postaje jasnim izvor novostečenog komoditeta. Iz te kombinacije prezira i žudnje, ali i sveopćeg nepovjerenja jednih prema drugima, u konačnici i bezvoljnosti prema sebi samima da se nešto može načiniti s deset prstiju i ponukani varkom da je sve vrjednije od zdrava znoja, nastale su prave male ekspedicije tragača za srećom koji dublje tragaju što je na horizontu slabija vidljivost. Nisu li mnogi u toj potrazi izgubili argumente za igru po pravilima i prihvaćanje općih ljudskih vrijednosti? Nisu li djelomično u pravu kada pitaju: Zašto bismo cijenili rad, ako smo okruženi onim koji su uspjeli bez truda? Zašto bismo inzistirali na sposobnosti, ako profitiraju samo podobni? Zašto bismo gubili dane, ako u jednom trenutku možemo ostvariti više nego u svim ostalim danima pred nama? Imamo li pravo osuđivati društvo  kojemu još uvijek nije dosta kruha i igara. Ali što kada ponestane brašna, a igra postane besmislena? Hoćemo li se okomiti jedni na druge poput gladnih zvijeri?
homoLudens @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » lip 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.