O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - svibanj 2012
petak, svibanj 11, 2012


Na Praznik rada (još jedno pro forme obilježavanje gdje se neradom slavi rad; nešto slično kao slavljenje skromnosti Božića blagdanskim prežderavanjem na dug) Ivo Josipović kazao je nešto iznimno značajno (kao i sve prije toga veoma mlako popraćeno):


Ovo je isto dan kada još glasnije moramo upozoriti na to da mnogi ne uživaju ona prava iz rada koja bi trebali imati i da naše društvo na žalost ne cijeni rad. Mi nemamo kult rada i neka ovaj 1. svibnja bude dan kada ćemo nanovo krenuti graditi kult rada.

Zaista, jesu li Hrvati "lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike i navikao je živjeti na tuđem novcu" kako je to svojedobno ustvrdio Nadan Vidošević gostujući u HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2? Žive li oni još uvijek po onoj legendarnoj "Nikada me ne možeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi."? Prateći kolika se zaglušujuća buka podigla oko Mrsićeva prijedloga Zakona o poticanju zapošljavanja, moramo se zapitati boje li se Hrvati rada (barem onoliko koliko se boje promjena)?

Tim se zakonom želi povećati zapošljivost nezaposlenih mladih osoba bez radnog iskustva kroz stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa, na rok od godine dana te uz mjesečnu naknadu od 1600 kuna. Na taj će način, kazao je ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, mladi steći godinu dana radnog iskustva uz plaćanje radnog staža i mirovinskih doprinosa, te mentora koji će na trošak poslodavca nadzirati njihov rad, a sve u cilju povećanja njihove konkurentnosti na tržištu rada. 'Jedini pravi način smanjenja broja nezaposlenih je otvaranje novih radnih mjesta i Vlada na tom području sustavno donosi aktivne mjere čije ćemo učinke vidjeti krajem ove ili početkom iduće godine', poručio je. Odbacio je prigovore sindikata da predložena rješenja znače volontiranje, a ne zapošljavanje mladih, ističući da 1600 kuna, koliko bi primali, nije velik iznos, ali da ga državni proračun u ovom trenutku recesije može podnijeti. Za poslodavce koji bi eventualno htjeli zlorabiti zakonska rješenja nauštrb mladih predviđene su kaznene odredbe - novčane kazne od 50 tisuća kuna do 100 tisuća kuna. (Dnevnik.hr, 2. 5. 2012.)

Još smo se nedavno skamenjivali zbog najava kako bi se moglo oporezivati pomaganje susjedu (udaljenog više od 500 m) u berbi grožđa. Pritom se nismo skamenjivali što nam siva ekonomija (s posebnim naglaskom na stanodavce koji beru lijepe svote na muci onih kojima je smještaj osobno/poslovno prijeko potreban) jede dobar dio državnog proračuna (kojeg svi rado muzemo), a zbog čega smo, u konačnici, svi na gubitku.
S druge strane, posve mi je nejasan pojačani otpor mladih ljudi spram navedenog prijedloga Zakona. Prigovor mnogih od njih usredotočen je na to da bi se mlade ljude moglo izrabljivati (kao da to poslodavci već odavna ne čine; sjetimo se samo pritužaba kako zaposlenici ne smiju na zahod tijekom radna vremena, pa neki od njih čak nose i pelene; kako u vrijeme inventure radi i više od propisana broja sati, kako im ne plaćaju prekovremene, itd.), da bi mladi postali jeftina radna snaga (ne počnu li raditi, neće biti nikakva snaga), a stalni se zaposlenici izložili opasnosti od otkaza (podsjećam, otkazi se dijele gotovo svakodnevno). Mladi se također boje da će, nakon što istekne jednogodišnji ugovor, ostati na cesti (trenutno i jesu na cesti, s tom razlikom što nemaju ni novca ni radno iskustvo). Ono što se mnogo manje ističe jest da će mladi čovjek (koji inače sjedi kod kuće i postaje sve manje radno iskoristiv kako vrijeme odmiče) dobiti kakav-takav novac, uplaćeni radni staž, mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dakako, taj mladi čovjek može sve to ne izabrati, ne steći radno iskustvo, zaraditi 0 kuna i ne moći otići izvan Hrvatske u zemlju u kojoj se traži minimalno 1 godina radnog iskustva (npr. Australija). Dakako, on će i nadalje moći kukati kako posla nema jer svi traže nekakvo iskustvo, a on ne zna kako da ga stekne i usput će biti protiv prijedloga koji bi kratkoročno sanirao takvo stanje samo zato što s njime nije dovoljno upoznat/ne voli promjene/nije svjestan društveno-ekonomskih prilika.
Ne tvrdim da je u Mrsićevu zakonu sve idealno, ali bolje je od onoga što trenutno imamo (ne činiti ništa ne znači da ne možemo pogriješiti) i koliko smo nosnicama iznad površine, jer u vrijeme kada nije bilo recesije i kada se do posla moglo doći nešto manje traumatičnije, nije bilo lako. Osim toga, očekivati od Miranda Mrsića da jednim zakonom riješi sve pogrešne odluke birača tijekom proteklih 20 godina posve je neozbiljno. Mladi su godinama na začelju interesa: zašto se jednako godinama šuti? Zašto svako kolektivno buđenje nije praćeno predlaganjem, a ne rušenjem prijedloga? Da se ovakvo što (ugovori o stručnom usavršavanju) nudilo u moje vrijeme, objeručke bih prihvatio, a manje se bavio frazama i zaštiti onoga čega nemam (kao što je to trenutno slučaj). Moj je prvi posao bio čisto volontiranje, jer je to bio jedini način da me netko primijeti, odnosno da dođem do bilo kakvog radnog iskustva. Radio sam bez definiranog radnog vremena: dolazio bih kada je god trebalo, a katkada ostajao i do kasno navečer. Trošio sam vlastiti novac za prijevoz, pa često ne bih imao ni za užinu. Bilo je to vrijeme kada mobitele još nije imalo svako vrtićko dijete, pa tog troška, srećom, nisam imao. Radio sam sve što bi zaposlenicima palo na pamet, u vrijeme koje bi si oni zacrtali. U jednom sam trenutku ispravljao tekstove i pisao račune, u drugom nosio cipele i kapute (ne pitajući zašto). Nitko me nikada nije ponudio čašom vode ili barem jednom krafnom (restoran je bio kat ispod), ali sam ipak dobio značajnu preporuku i lijepu crticu u CV-u. Napominjem da mi u tih nekoliko mjeseci nije bilo uplaćeno ni mirovinsko, ni zdravstveno osiguranje (kasnije sam te godine doživio nezgodu, ali nisam bio osiguran, pa sam zanemario lakšu ozljedu), a što će uživati oni koji se tome toliko protive. Kako sam već rekao, oni ne moraju sklopiti ugovor i slobodni su i dalje sjediti kod kuće uvjereni da ih to spašava od toga da postanu moderni robovi.
Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek vlada uvjerenje kako je moguće živjeti po sljedećem (besmrtnom) receptu: završim školu (i tu moje usavršavanje završava), pronađem posao (ili još bolje: pozovu me na posao; najbolje tamo gdje mi radi obitelj ili prijatelji), obavim ono očekivano "dok nas smrt ne rastavi" (pritom je najvažnije da matičar prethodi porodničaru), ispunim reproduktivnu ulogu, privedem tu svoju karijeru nekom kraju i zavalim se u naslonjač grleći svoj daljinski upravljač. Poprilično banaliziram, ali nisam ni daleko od istine.
Mislim da ćemo se složiti kako ovo nije zemlja kakvu smo očekivali. No ta zemlja nije tuđi problem nego naš, jer zemlju čine ljudi, a ne livade, pa je red da je prestanemo samo pasti. Do sada se baš nismo iskazali: uglavnom smo nedgovorni, bez vizije, nimalo samokritični, očekujemo da drugi obave posao umjesto nas, bojimo se promjena i novih izazova, kompetitivnost smatramo uvredom, ne znamo što želimo, ali smo prvi koji propisuju što netko drugi smije željeti, nesolidarni smo i često nespremni na suradnju (preciznije, nikada nismo naučili funkcionirati kao zajednica), duboko ideološki podijeljeni i jednako duboko zavidni, volimo isticati prosječne i degradirati izvrsne ponoseći se kultom neprofesionalizma. Kao što znamo, put do ozdravljenja započinje postavljanjem/prihvaćanjem dijagnoze.



*Ukoliko članak prenosite u cijelosti (ili tek dio članka), molimo da prethodno obavezno kontaktirate autora.*

homoLudens @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » svi 2012
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.