O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - svibanj 2009
nedjelja, svibanj 31, 2009
U ovom smo mediju, u konačnici i na servisu, okruženi s mnoštvom anonimnih misli jednako anonimnih autora. Skriveni iza više ili manje maštovitih nadimaka što otkrivaju zatočeni trenutak ili tek brazdu posebnosti, pitam se koliko bi se njih odvažilo na uklanjanje vela sa svog identiteta. Istina, i sam pišem pod tim velom i nisam nešto sklon podvrći se svjetlu dana, a kada bih morao pojasniti razloge tomu, izvukao bih se da je mome liku na taj način ugodnije živjeti svoju radnju. Nešto bi od toga, u konačnici, i bila istina. Ne znam tuđe razloge, ali znam da bi neki od njih vjerojatno izgubili aureolu uzvišenosti kojom ih čine njihovi kreativni retci svodeći ih na pukost ovozemaljskog identiteta. Da, naš je identitet tako običan ma kako ga ukrasili ovim ili onim referencama s bezbroj datuma i adresa. Gnijezdi li se u našoj odluci, da se sklonimo iza zastora, strah koji ne može odagnati ni ova prividna građanska sloboda? Bojimo li se izgubiti uzvišenost koju smo kupili anonimnošću ili jednostavno ne želimo da nas u retcima naše slabosti ne prepoznaju  oni kojima smo ponudili oslonac ili oni pred kojima smo se zavjetovali na iskrenost i suživot bez tajni? Kolikim bi gubitkom za našu uvjerljivost predstavljalo naše otkrivenje i bi li nam se rugali oni koji nas znaju i iščuđavali oni koji će nas tek upoznati? Bi li naša kreativnost abdicirala pred skromnošću naše stvarnosti?
Nisam se premišljao oko toga da zastranjenja svog glavnog lika, tipična antijunaka atipična štiva, pripišem sebi. Napisao sam tek naputak i svu svoju umiješanost i odgovornost prepustio fikciji na brigu uživajući dok dežurna lupetala predbacuju kako vjerojatno jesam ono što zasigurno nisam i kako nipošto nisam ono što sam možebit kazao da jesam. Ipak, nije ni tako loše skriti svoje posljednje utočište. Dapače, vjerujem da smo, mi skriveni, čitajući sve te skrivene upoznali mnoge nutrine čije vanjštine nikada ne bismo promatrali na tako bezazlen način. To nam je kreposno promatranje, oslobođeno subjektivnih primisli koje rađa poznatost, otvorilo pogled u mnoge neugažene potprostore u čije bezdane inače ne bismo zašli. Vjerojatno bismo se zadržali na opipljivim formama koje nas štite od suvišna naprezanja za pronalaskom značenja i smisla. No što ako iza tepanja anonimnosti stoji strah za oskvrnućem vlastitog odnosno hrabrost za agresijom na tuđi identitet, a ne poticanje kreativnosti oslobođene svakog stida?
homoLudens @ 09:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, svibanj 22, 2009

Kako svibanjski dani odmiču, tako se bojim da studenti gube bitku, i to ni od koga drugoga nego od sebe samih. Prije svega zbog nerealnih zahtjeva za besplatnim obrazovanjem jer teško da bi se u kockastim gaćama na štapu pronašlo sredstava, ali i zbog činjenice da besplatno visokoškolsko obrazovanje na mala vrata donosi i izrazito skupu neodgovornost. Bio sam uvjeren, susrevši se tu u razmišljanjima s profesorom Žarkom Puhovskim, da će studenti u svojim zahtjevima prvenstveno inzistirati na ukidanju neugođena novokomponiranog obrazovanja koje je studijske programe pretvorilo u tečajeve, a budućnost polaznika u eksperiment - no to se nije dogodilo. Razmišljaju li današnji studenti o vrijednosti papira s pečatom institucija kojima je jedini kredibilitet starost njihovih zidina? Mišljenja sam, ipak, da studentski zahtjev o besplatnom studiranju ne treba u potpunosti odbaciti odnosno da ga treba primijeniti, ali tek na sve studente prve godine budući da nije usamljen slučaj da zbog visokih školarina (visokih u usporedbi s hrvatskim standardom, ali istodobno niskih s obzirom na cijenu pojedinih tečajeva) odustanu bolji kandidati, a to je luksuz koji si zajednica s jednoznamenkastim postotkom akademskih građana ne smije dopustiti, tim više ako znamo da na njihova mjesta dolaze lošije rangirani kandidati kojima je pomogla sreća, a ne znanje. Na ovakvo sam razmišljanje ponukan i osobnim iskustvom: izgubio sam godinu dana jer nisam bio u mogućnosti platiti tih par tisuća za prvu godinu studija koji sam kasnije ipak završio kao prvi u generaciji (Možete misliti koliko od svega toga imam koristi: ostao sam tek statističkim podatakom). Da budem precizniji, nisam ni izašao na prijemni ispit jer sam se plašio proći ga, a ne moći upisati studij. Srećom, bila je to samo godina, no nekima je i dulje od toga i iz tog bih razloga, kombinacije stresa i zle sreće, radije vidio studente da se zalažu za besplatno studiranje samo prve godine studija, dok bi plaćanje narednih godina studija ovisilo o zalaganju i izvrsnosti svakog pojedinog studenta. I, naravno, uz uvjet ukidanja obrazovnog sustava koji je uništio europsku tradiciju obrazovanja stvaranu stoljećima. Ako je uprskala Europa, zašto bismo i mi srljali u istu gnjilež smatrajući se važnima što participiramo u propasti.
Zanimljivi su mi pak oni koji ne podržavaju studentske zahtjeve tvrdeći da studentima ne treba ništa osim primiti se knjige (vjerojatno na način kako su to činili protagonisti slučaja Indeks), i to u društvu koje uopće ne cijeni znanje i u kojemu odgovorni pokazuju jedni na druge skrivajući se iza doskočica kao što je autonomija. Smatrajući da autonomija znači "Ne pitaj me što radim dok radim" dotični se pridružuju koloni onih koji misle da svijet ostaje na starima. Možda su zato u politici dok ih konkurencija ili zadnja ura ne pometu s najdraže im scene. Problem je u tome što su već odavno izgubili i zadnji pljesak za svoje izvedbe.
homoLudens @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 19, 2009




Nisam pisao neko vrijeme, otkada pišem po tuđim obrascima sve manje imam vremena pisati izvan njih. Ali sama pomisao da se svaki moj redak naplaćuje, povlađuje mojoj čežnji za pisanjem bez naknade. Zato sam se odvažio oduprijeti manjku vremena i vratiti se četvrtom čavlu svoje tragedije. Tek toliko da ne ostane na nekoj stazi i nekom tabanu ne uzrokuje neugodu. Prateći sve te čavle shvatio sam da sam napisao tek mali segment onoga što je preživjelo na mojim žuljevima. Jasno, za nešto veće i detaljnije nemam ni vremena, ni ovlasti. Ali to me ipak ne sprečava da ovu svoju malu kroniku ne završim spomenom na susret s feudalnim kapitalistima koji su mi pokazali svoje srednjovjekovno shvaćanje kapitalizma. Možda samo nisam imao sreće pa sam u pogrešno vrijeme pokucao na pogrešna vrata, a možda sam otvarajući ih, svu glupost i zlo pustio u svoj svijet. A tako sam oduvijek mrzio kutije.

 

Bio sam radostan kada mi se nakon desetak sati od slanja ponude javila buduća poslodavka. Pravo me iznenadila ranim pozivom i hitajući do njezina ureda razmišljao sam koliko sam sretan što ću raditi posao u struci i što neću pripadati četi nesretna radništva koje krpa kućni proračun. Nesuđena je šefica imala pomalo kičasti ured: kombinaciju lažna zlata, paučinastih zavjesa i neuredno kovrčava tepiha. Ali najviše me ostavilo bezbojnim kolekcija vjerskog neukusa koja je vrištala iz svih kutova mala ureda. Sa svih su me strana gledali proroci i idoli, prijetili mi križevi i raspela. U prvi sam je mah podsvjesno branio pred sviješću misleći kako samo pokazuje koliko duboko živi svoju vjeru i da je u tome možda skriveno jamstvo da će biti ljudskija u poimanju svoje društvene uloge. Kao i obično, precijenio sam vjernike.

U kratkom mi je razgovoru ponudila sve što sam htio čuti: razumno radno vrijeme, mogućnost napredovanja, bonuse na plaću... Istina, htjela me dokupiti izobličenim epitetima kako je čitajući moju ponudu osjetila da sam ja baš taj kojega traži, da mi predstoji velika karijera jer osjeća da sam marljiv i odgovoran, „tolika suprotnost većini mladih koji“, prema njezinoj tvrdnji, „ne žele učiti i sumanuto bježe od rada“. Da budem iskren, nisam joj previše vjerovao, ali me privlačila mogućnost da radim ono što znam i u čemu se vidim naredno desetljeće pa sam joj ostavio radnu knjižicu i razveselio je kazavši da već sutra može početi moj prvi radni dan. Početak nije bio nimalo sjajan, čak ni zlatno lažan, no tješio sam se da je svaki početak težak i da taj aksiom ne mogu potući. Ustao sam s kasnim mrakom jer moje je novo radno mjesto bilo na drugom kraju svijeta. Da, toliko nas je stopala dijelilo. Osjećao sam se kao da pužem podzemljem panično tražeći adresu u zabačenom dijelu grada samo da ne zakasnim taj prvi radni dan. Srećom, nisam zakasnio i nekoliko minuta prije osam sati čekao sam da mi pokažu gdje ću prebivati idućih osam sati. Kako je šefica imala običaj popiti ranojutarnju kavu s osobljem, dočekala me uputiti u moje obveze. Dio njezine jučerašnje slatkoće već je potonuo s onom kockom iz njezine šalice i nakon upoznavanja s osobljem i par bačenih pohvala na moj lik i djelo, autoritativno me podsjetila što sve ne smijem činiti kako ne bih izgubio njezinu naklonost. Pitao sam se koliko to košta njezina naklonost. Prije nego je dalje krenula za poslom, javila mi je novost: „Sutra moraš doći dva sata ranije, danas smo te poštedjeli jer je prvi dan. Molim te da ne kasniš i da paziš na to da smo uvijek iskreni jedno prema drugome. Moram znati da mogu računati na tebe. Nemoj da gubim vrijeme na nešto što nije vrijedno.“

Prvi sam dan radio sve ono što rade ljudi bez osnovne škole; obećanog ureda nisam ni vidio, i malo je nedostajalo da počnem zavidjeti beračima pamuka. Ipak, nisam se bunio, mislio sam da je to samo privremeno jer mi je šefica obećala da ću nakon kratka uvoda u praksu već za mjesec dana raditi ono za što imam diplomu. „Dobro“, bodrio sam se, „što me košta strpjeti se tih par tjedana“. U prvi mah ni onih pet ljudi s kojima sam radio mi se nisu činili trpnjom, ali što sam ih više upoznavao tijekom dana, to su mi više postali bezukusnima. Središte njihova svijeta je bilo kušanje složenca od prekuhana trača i sirova humora, a u tom se svijetu nikako nisam snalazio. Ja koji sam živio na policama knjiga nikako se nisam mogao preseliti među novine s poda. Jednostavno se nisam mogao vratiti na sricanje slova i učenje abecede. Osim toga, imali su jednu blesavu praksu: kolektivni višeminutni odmori na kojima sam morao jesti i piti bez obzira na vlastite potrebe za mrvicama ili kapima. Tako bih s njima ispijao kavu blatnjava okusa i na koljenima paštetu, poput veziva, bacao na kruh. Neki bi od njih donijeli kobasice utopljene mašću ili staklenku meda u koju bi zalutali mravi. Sati su trajali kao vječnost, tako to biva kada marširate protiv svoje biti. Jedva sam dočekao doći kući, no shvatio sam da za četiri sata moram na počinak kako bih se mogao dovoljno rano probuditi. Ni drugi dan nisam otprve našao adresu, bio je to kompliciran tlocrt za moju orijentaciju. Ali, srećom, ni ovoga puta nisam kasnio iako sam dobrano potegnuo koracima. I drugog me dana čekao isti ritual: posao koji sam prekidao kada bi rulja rekla da joj se pije kava ili jedu premasne kobasice ili razgovara o novostima iz tabloida i reality showova. Da dan ne ostane jeftin pobrinuo se suprug moje šefice nenadano prošavši naša ulazna vrata: onako pogrbljen tijekom manualna posla nisam ga zapazio pa ga nisam ni pozdravio. Kada sam ga uočio, već je bio dovoljno daleko da pozdrav postane besmislen. Mislio sam da je to neki klijent, iako mi i nije baš bilo jasno što bi klijent radio među nama, suvremenim beračima pamuka na asfaltu koji rade za kikiriki. Bio je to neuobičajeno visok čovjek koji se držao poput faraona, a kojemu je prepotencija onemogućavala da se zadrži dulje od jednog pogleda kojim bi provjerio rade li svi kao strojevi. Nisam ni primijetio je li otišao, a kada se šefica popodne vratila, ukorila me što nisam pozdravio njezinog životnog partnera. Kako da pozdravim nekoga koga nisam vidio? Ali ta je okolnost nije zanimala. Vođen čudnim osjećajem, odgađao sam potpisati ugovor. Ova mi je epizoda ubacila još nekoliko zrna u kašu sumnje.

 Trećega sam se jutra teško probudio, bio sam umoran od nepripremljenosti za posao koji nisam prihvatio i radna vremena o kojemu nisam obaviješten, pa i od činjenice da neki moji kolege rade triput manje, a davno su propali u školi. Ne, nisam tražio lagodan posao, tražio sam samo ono što su mi obećali, i to redom: sustav, poslodavac i đavo osobno. U sustav sam davno izgubio povjerenje i držao sam do njega kao do neispravna uređaja, vjera u poslodavce se upravo ljuljala, a đavo je ionako bio pobjednik u svemu. Sve sam jače osjećao nezadovoljstvo jer ni u jednom trenutku nisam naišao na potvrdu onoga što je šefica ponudila i obećala. Tog je trećeg dana trebao doći još jedan kolega i raditi isto što i ja, ali nije se pojavio. Šefica je bila ljuta zbog takve neodgovornosti i tražila je moju potvrdu, a ja sam samo kimao glavom i nisam bio ni svjestan koliko se to biće usrećilo. Gledao sam kako se otapa šefičina ljupkost i kako se pretvara u reptila koji u ždrijelu traži oganj da ga izbaci. Cijeli sam dan imao maniju da se nema smisla toliko trošiti jer da je to propala investicija vremena. Razgovor s jednim kolegom me potpuno uvjerio u ispravnost takva razmišljanja. Naime, dotični je u tom poduzeću radio već dvije godine, a sve što je meni obećano – bilo je obećano i njemu: samo što napretka i bonusa nije bilo nigdje. U te dvije godine on je još uvijek radio isti posao za isti minimalac i nije mogao otići zbog nepovoljna ugovora - gotovo da je bio zatočen jer nakon što je šefici spomenuo da će otići, ova je postala gora od zvijeri. Zanimljivo, meni je prethodno rekla da se radi o divnoj osobi koja je napredovala i da ću i ja tako napredovati. Nas dvojica našli smo se u okruženju, mladi i obrazovani bili smo na pragu rastrgnuća od strane onih kojima nije smetalo biti kmetovima jer su dobili više od očekivanog, a nama su pripremili mrvice. Pred kraj radnoga vremena nazvala je šefica da se raspita kod nadređenog kako napredujem. Po odgovorima sam zaključio da će me još dugo držati na ovoj učmaloj poziciji. Šefica me nije tražila na telefon i nije mi imala namjeru otvoreno porazgovarati sa mnom, iako je iskrenost bio njen moto kojim bi običavala smotati naivce željne posla. Vrativši se s posla odlučio sam reći zbogom takvim odnosima, niti mi je bila sila raditi, niti sam bio dužan trpjeti nepostojanje sustava, a time i vlastitih prava. Sljedećega jutra nisam otišao na posao, zvali su me, ali se nisam javljao. Odlučio sam otići do šefičina ureda i uzeti svoju radnu knjižicu. Prije toga je trebalo još samo odraditi verbalni dvoboj. Dotična me dočekala u svom uredu i opet me ta slatka guja htjela smotati tvrdeći da je prikazala sve onako kako jest, da ću za mjesec dana napredovati i raditi posao za koji sam educiran, da nije točno da je lagala za satnicu, ali ako je prevelika, da će je smanjiti za duplo i staviti me na drugo mjesto koje sam odaberem. Nisam pristao na nova lažna obećanja na što je ona postala potpuno neprepoznatljiva počevši me optuživati da svoju odluku nisam samostalno donio nego da su me nagovorili drugi ljudi pod čijim sam utjecajem i da je vrijeme da sam preuzmem odgovornost za svoj život. Kao da su do sada drugi živjeli moj život.

Nije se gasila, a ja sam bez ijedne emocije napustio ured ostavljajući je u sinkroniji s lažnim zlatom. Potražio sam ured u kojemu su držali moju radnu knjižicu no neki mi balavac to nije dopustio rekavši da najprije moram potpisati preuzimanje iste. I to nigdje drugdje nego na uredno pripremljen i izglačan list papira u boji predaje. Ili možda izdaje?

„Zašto?“, upitao sam agresivno jer mi je već bilo dosta te igre.

„Zato da nas ne biste tužili kako vam nismo vratili dokument“, kazao je naivno misleći da sam zelen kao i on.

„Kako bih vas mogao tužiti, ako nigdje ne postoji dokaz da sam vam ga predao?“, pitao sam suvereno jer sam već nekoliko puta izbjegao istu klopku od strane istih neandertalaca za koje je povijest mislila da su izumrli.

„Ne znam, šefica je tako rekla“, branio se moj sirovi sugovornik.

„Ne dolazi u obzir da vam se potpisujem na prazan list papira na koji ćete vi onda dopisivati svoje scenarije. Vratite mi moju knjižicu i završite ovu farsu što prije“, bio sam i više nego bezobrazan.

Na kraju sam mu dokument uzeo iz ruku i izgubio se na ulici. Bio je to tek trun u ostatku svih onih dana u kojima sam susretao spodobe koje su smatrale da ih poslodavcem čine ovlasti. Ni tada, a ni sada ne pristajem na kompromise koji dokidaju moju ljudskost i još sam bezbroj puta odlazio od onih koji su u meni tek vidjeli oruđe koje im donosi profit, a meni ništavna prava. Inzistirao sam na tim pravima u društvu koje zna samo nametati obveze i nametnuo ih novcu što nije bilo lako jer egzistencija ne pita za moral. Dugo sam tražio mjesto u kojemu će moj poslodavac biti čovjek od riječi i imati bar malo ljudskog dostojanstva, a ne samo veliki apetit kojega ni sam ne može utažiti. Nažalost, još uvijek nisam našao to što tražim, i dalje mojim radnim kapacitetima upravljaju oni kojima je jedina referenca ime i prezime, ali uvjeren sam da im je kraj blizu jer propao je Rim, a kako ne bi oni koji nisu ni za motiku, a kamoli žezlo.

homoLudens @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » svi 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88906
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.