O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - svibanj 2008
ponedjeljak, svibanj 26, 2008

Slika preuzeta s: http://allergyadvisor.com

Jučerašnji je intervju s Jakovom Sedlarom u emisiji Nedjeljom u dva iznad svega bio naporan jer se Sedlar pokazao nevještim sugovornikom kojemu čak nije ni dovoljno poznata materija koju obrađuje u svom dokumentarnom filmu. Nadaleko je poznato kako je Aleksandar Stanković spretan i lukav novinar koji sugovornika uvijek nenadano dočeka iza ugla, no Sedlara nije ni morao dočekati jer je ovaj bio potpuno nepripremljen za razgovor o vlastitu filmu koji je na kraju ispao politikantskim uratkom budući da autor nije odgovorio odakle mu izvori za pojedine smjele tvrdnje (o tome kako je 90% hrvatskih Srba ustalo protiv Hrvatske i dr.). Neću ulaziti u umjetničke vrijednosti Sedlarova rada, ali opća je boljka hrvatskih autora tanka argumentiranost i pristranost njihovih dokumentaraca što ih u konačnici čini odbojnima publici. Gotovo pa možemo ustvrditi kako je u Hrvatskoj teško naći autora koji će korektno i politički neutralno pristupiti jednom povijesnom isječku s ovih prostora jer su to glavnom politički obojeni stavovi kojima je cilj izložiti se, a ne razložiti ono nejasno i implicitno informirati odnosno educirati pa nije ni čudo da takvi uratci u najvećem broju slučajeva za sobom povlače kontroverze.
Jednako je nespretno Sedlar objasnio svoja strahovanja o obnovi bratstva i jedinstva pod jednom zvijezdom. Da pitamo obični puk što o tome misli, možda bi nas zatekli rezultati takve ankete jer se upravo danas, više nego ikada, taj osiromašeni puk lomi između egzistencije (puna tanjura) i slobode (iskazivanja političkoga mišljenja i nacionalnog identiteta) i najradije bi oboje (pa i natrag u krilo Jugoslavije), ali ne ide jer zacementirana socijalna sigurnost ne ide uz kapitalizam. Dakako da uz relativno glasan nacionalizam u Srbiji nije moguća obnova zajedničke države, i to je naša sreća u nesreći. Međutim, od tih nacionalnih prepucavanja, ova društvo ima daleko veće probleme koji se mogu opisati u tri N: nekompetentnost (istina, manjine koja se smatra sposobnom za sve odnosno veliko ništa), nepismenost (većine) i nedemokratičnost (pluralizam je nešto na što nismo navikli, na što se pozivamo, a ne znamo ni odglumiti). Na svakome uglu ova tri čimbenika strše poput glogova kolca u đavolju srcu koje mi probadamo s tri P: politikanstvom, prepucavanjem, poltronstvom. Nekima bi već dosadilo pa bi iz dosade pokrenuli nešto produktivno, no mi se iscrpljujemo na prošlosti uvjereni da će naše promašene rasprave biti plodonosne i nešto razjasniti. Što može biti korisno u bubnjanju dvaju tabora koje odmjeravaju snage kao anti i anti? Sanader je rekao da je Hrvatska umorna od prošlosti, no Hrvatska je umorna i od promašene politike i ocvalih lica političara koji nikako da nas usreće umirovljenjem. Ako se moglo generale pobjedničke vojske, može se i časnike propalih ideja koji teško da mogu voditi i formaciju pčela. Njihovo petljanje u posao za koji nisu sposobni  i naličje pravne države (dovoljno je pratiti slučaj Mirjane Pukanić i izbora ustavnih sudaca za koji i sam Mesić kaže da je izvan europske prakse) su doveli do toga da mnogi žale za vremenom u kojemu je lakše bilo biti čovjekom, nego Hrvatom i političkim neistomišljenikom. Danas sve to možemo biti, ali što imamo od te forme? Fraze, parole i nacionalni ponos od kojih se ne živi. Bijesni na državu, neki su se okomili i na domovinu pogrešno ih izjednačivši, no najžalosnije je od svega što neki do danas igraju na kartu te sirotice kako bi na životu održali svoju promašenu viziju. I tu je potpuno nebitno jesu li lijevo ili desno jer je njihova politika zapravo proizvod nalik krumpiru koji se mora prodati prije nego se i izvana uvidi da gnjili. Ma i krumpirova bi zlatica žalila za Jugoslavijom.
homoLudens @ 20:35 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 25, 2008

Slika preuzeta s: http://www.crystalinks.com

Iz dana u dan nas maltreriraju crnom kronikom u gotovo svim sredstvima javnoga priopćavanja. Svako malo možete čuti,  vidjeti i pročitati tko je koga ubio ili tko se zabio u koji stup; vijesti su postale kronikom popa Dukljanina. Serviraju nam leševe kao da se radi o "žrtvama" paintballa, počesto neukusno jašu po mjestima natopljenima ljudskom krvlju, a o diletantskoj objavi podataka i identiteta da i ne govorim. Svojom su potrebom za senzacionalizmom osigurali opću tjeskobnost jer njihovo izvještavanje nije ni profesionalno (sjetimo se dilentatizma u otkrivanju identiteta djevojčica zaražnih HIV-om), ni ukusno, a počesto je i napadno u svom detaljiziranju. Tome ću dodati i sve veći porast šovinizma pa više čak i nije bitno što je tko počinio, već iz naslova vrišti etnička pripadnost počinitelja (Hrvat, Srbin, Albanac...) implicirajući time da je najbitnije što je kokoš ukrao Hrvat, Srbin ili Albanac, a ne što je počinjena krađa (dakako, počesto se ne radi ni o krađi, a ni o kokoši). Kada bolje promislim, koja je uopće svrha te rubrike koja nalikuje policijskome zapisniku, ali s više neukusa i jezičnih popikavanja, te manje suvislih informacija. Više nego ikada smo natjerani živjeti tuđe sudbine koje nas niti zanimaju, niti im naše saznanje realno možemo biti od koristi, a o prosipanju lažne sućutnosti da i ne trošim riječi. Ako ta rubrika služi za katarzu, onda je mogu slobodno premjestiti u neko specijalno izdanje pa neka se pojedinci duhovno pročišćuju, a ako je svrha informiranje, onda neka barem smanje opus i po mogućnosti ne započnu svaku vijest s crnilom. Tomu ću i dodati da mi se još gorim čine komentiranja takvih vijesti na portalima gdje do izražaja dolazi dno civilizacije u onih koji misle da su tehnološki napredni time što se znaju priključiti na internet. Jednoga dana će to znati i Pan troglodytes.
homoLudens @ 11:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 24, 2008

U Hrvatskoj je jako popularno slovo T. Ne T kao tapir, trijeska ili trolejbus, već T kao Tito, Tuđman ili Thompson (trebam li se vraćati sve do Tahija i kralja Tomislava?), a nažalost i kao totalitarizam (barem nam to nije bilo premrsko). Koliko je Titov duh još uvijek živ imali smo prilike vidjeti danas u Kumrovcu, tom biseru Hrvatskoga zagorja kojega je "sposobna" politika pretvorila u pustinjački kraj, a vrhunac svoje "učinkovitosti" je dosegla ukidanjem željeznice. Dovoljan je pogled na suprotnu obalu Sutle da se vidi što su napravili susjedi Slovenci, i to na manje plodnoj zemlji. Dok susjedi rade (i šišaju nas u gustoći naseljenosti i na državnoj razini), ovdje se hodočasti u poprilično zapušteni kraj samo kako bi se klanjalo idolu oko čijega lika i djela još nije postignut konsenzus: jednima je svetinja, drugima prokletinja. Dovoljno je usporediti izjave dvojice lijevo orijentiranih političara:

'Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži'- poručio je u Kumrovcu Tomislav Badovinac, predsjednik Saveza Društava Josip Broz Tito Hrvatske (totalportal.hr)
Badovinac je ustvrdio kako "glasnogovornici antikomunističkih i profašističkih nazora imaju otvorena vrata u javnim glasilima i elektronskim medijima". (dnevnik.hr)
Dodao je da je "jedan visoko pozicionirani znanstvenik" nedavno rekao da samo antikomunisti mogu biti antifašisti. "Znači - borci NOB-a, komunisti, pa i sam Josip Broz Tito po njemu nisu antifašisti pa postavljam pitanje protiv koga su se onda oni borili", zapitao je Tomislav Badovinac.

U samoj knjizi Kalinić tvrdi da je Andrija Hebrang nevina i još uvijek nedostojno pokopana žrtva unutar politbirovske frakcije Kardelj-Đilas-Ranković, kojoj je zeleno svjetlo za političku i fizičku eliminaciju dao Josip Broz Tito želeći se osloboditi potencijalnog rivala. (index.hr)


Uz slogan U mladosti je radost - u radosti je mladost, nameće se bitno pitanje: što smo svi mi skupa napravili za mladost osim što je još i danas kljukamo raznim ideologijama kao da je spas u ispiranju mozga i snovima o Drini i zemlji koja se prostire od Vardara do Triglava? Sposobni odlaze jer podobni i zaluđeni bolje plivaju u mulju, živi se za šuplje manifestacije i žalovanje nad prošlošću kojom se jedni ponose, a drugi stide (ne zaboravimo dodati da se radi o istome narodu s različitim tumačenjima povijesti). Ne postoji umjerenost: ne može se ostati neopredijeljenim, nezainteresiranim - mora se voljeti ili mrziti, uzdizati ili sotonizirati. Ako nisi lijevi, onda si desni, pa vrlo vjerojatno i komunjara odnosno ustaša. Radujemo se pomisli da će Srbija biti manja, iako nismo imali pojma o parafima i sporazumima koje su potpisivali oni s ove strane Dunava. Trenutno nam je najveći problem kakvu će poruku, pjevajući na središnjem zagrebačkom trgu, odaslati Thompson jer, eto, čovjek pjeva pjesme koje možemo definirati, ali ne i citirati njihov sadržaj. Još manje možemo naći sliku gdje Thompson paradira u ustaškoj odori, ali zato možemo naći "pevaljke" u četničkima pa su opet i više nego dobrodošle jer u tom slučaju "pesma nema granica". Ipak, na Thompsonove koncerte idu i neki lijevo orijentirani političari, a grad koji sponzorira koncert - za gradonačelnika ima socijaldemokrata. I, što ćemo sada? Kreirati ukuse u vrijeme kada su svima puna usta pluralizma, a jedva čekaju da drugima začepe usta?


"Taj čin percipirat će se recidivom maksimirskog ustaškog happeninga, što bi tada čitavom problemu dalo novu dimenziju, te u krajnjem slučaju proizvelo negativne posljedice po internacionalni ugled Republike Hrvatske i hrvatske državne interese u cjelini, a Zagreb stavilo na indeks gradova u kojem se nacionalističke poruke mržnje odašilju s glavnog trga, baš kao i 1941", navodi se u pismu kojeg potpisuju glavni tajnik Salamon Jazbec, kao i direktor Instituta Alen Budaj.Pismo završava molbom da se ne dogodi repriza maksimirskog koncerta ovog pjevača gdje je nemjerljivu štetu pretrpio Grad Zagreb i svi njegovi građani. (index.hr)

Dopuštam si odgovor na ovo: Nitko me na ovome svijetu ne može osramotiti kao pojedinca, pa ni par budala odjevenih u opravice kojima ni ne znaju pravo značenje. Međunarodni ugled Hrvatske i Zagreba ne može biti lošijim od onoga Austrije i Koruške u kojoj je guverner dobro poznati Jorg Haider ili pak Španjolske i Madrida u kojoj frankovci bezbrižno marširaju, a javnost je još uvijek podijeljena oko diktatorova lika i djela. Isto vrijedi i za sve one europske države u kojima se bilježi porast neofašista pa me zanima za što smo mi uistinu zabrinuti i ne stvaramo li od zabrinutosti još jednu paradu neukusa okomljujući se neprestano na iste pa čak i pogrešne?

Ovako je bilo u Madridu 2000. i 2005.:

On Saturday, several hundred including Franco's daughter Carmen and a group of a former dignitaries attended a memorial mass at Franco's burial site in la Cruz de los Caidos basilica, an enormous hillside mausoleum west of Madrid. (bbc.co.uk)

Thousands of people have attended a Mass at the burial site of Spanish dictator General Francisco Franco to mark the 30th anniversary of his death.(bbc.co.uk)


Ovako to frankovci bezbrižno rade u Španjolskoj.
Slika preuzeta s www.bbc.co.uk

Više je nego ikada prisutna paranoja od nekakvog neoustaštva u Hrvatskoj nego što bi to bilo realno očekivati u kolijevkama fašističke odnosno nacističke ideologije. Prebrojava se svaki kreten koji provocira crnom odorom, a kako je krenulo još će ispasti da su se Hitler i Mussolini zapravo ugledali u Hrvate. Dakle, molim da me Institut ne trpa u građane koji bi pretrpjeli nekakvu štetu jer niti slušam dotičnoga da se bojim za uši, niti vidim ustaše iza svakoga ugla da me ima tko zaskočiti svojom ideologijom. Dapače, neće me vidjeti niti jedna parada u kojima se kliče ovima ili onima; mentalitet stada mi je stran kao i svi oblici nostalgija u kojima "suze liju slijepe oči" jer još uvijek vidim i mislim vlastitom sivom tvari. Za kraj je možda bolje citirati službenu izjavu Vlade RH jer je to stav s kojim se polemizira ili ne polemizira, a ne s pojavama raznih spodoba i poluljudi koje još nitko nije naučio misliti vlastitom glavom pa to čine tuđom.

 (...) Vlada RH koja je tada u svom priopćenju naglasila kako "odbacuje pokušaje uporabe i isticanja znakovlja i pozdrava iz vremena ustaškoga režima iz Drugoga svjetskog rata", te da "suvremena hrvatska država počiva na vrijednostima Domovinskoga rata i na temeljima antifašizma kao i otpora prema svakom totalitarizmu", te je pozvala "sve sastavnice hrvatskoga društva, a posebno one koji imaju utjecaj na mlade, na njegovanje i promicanje vrijednosti na kojima počiva suvremena Europa". (index.hr)

Dakle, gospodo, vrijeme je da nas prestanete opterećivati sobom i svojim strahovima. Mi neki još uvijek vjerujemo u normalnost odnosno zdrav razum većine koja se neće napajati parolama i promašenim dernecima i koji žele gledati prema naprijed, a ne se osvrtati kao da su nešto zgriješili ili nekome ostali dužni.
homoLudens @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 22, 2008
Za bolji uvid u hrvatsku perspektivnost svakako pogledajte intervju Mirjane Hrge s dr. Ivanom Đikićem. U svemu ne razumijem samo nešto: s obzirom kako se postupa sa znanstvenicima (Radman, Marušić) i kako je prošao i sam Đikić (skoro pa persona non grata), odakle ovome društvu uopće obraz da ih naziva hrvatskima i diči se njihovim podrijetlom, a odreklo ih se u trenutku kada su trebali pokazati svoju izvrsnost i biti od koristi tom istom društvu koje nadarene bap i ne pobire na cesti. Isti je slučaj i s balkanskim prepucavanjem oko Nikole Tesle (da, za znastvenika je stvarno bitno kako mu se pradjed nacionalno izjašnjavao), napadnim i zakašnjelim gradnjama spomen-obilježja jer uz svu tu paradu taj je čovjek mogao samo propasti. Ah, pa čemu se uopće čudim? Mentalitetu koji još nije sišao s Karpata.

homoLudens @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 18, 2008
U emisiji Nedjeljom u dva, Mario Mihaljević kaže:

Ako plaćamo benzin Mađaru, telefon Nijemcu i kamatu Talijanu, ne vidim razloga zašto ne bi ušao srpski kapital na hrvatsko medijsko tržište.

Komentar mi se čini totalno promašenim (Mihaljević je često mijenjao mišljenja, zar ne?). Prije svega što se benzin i telefonija ne mogu mjeriti s medijima i njihovim izravnim utjecajem na mase. Moj bankovni račun ili automobil neće poblesavjeti zbog nove banke ili naftne kompanije, ali ću ja ili manje obrazovane mase itekako biti indoktrinirani utjecajem određena medija. Nema društva u kojemu su mediji slabi i nemoćni, dapače, oni su u stanju promovirati određenu političku opciju i osigurati joj miran politički život i nekoliko desetljeća, biti glasnogovornici ratova i spretno sakriti svaku prljavštinu onih na vlasti, a istodobno potkopati one kojima je do istine a ne parola. Mediji su zapravo jednako potrebni koliko i suvišni, a na Balkanu je stvar još i gora pa bi se moglo čak i reći da su više suvišni. Toliko o onom općenitom djelu usporedbe naftnog derivata i medija kao manipulativna sredstva. Problem možemo promatrati i na sljedeći način: umjesto da očekujemo BBC, CNN ili neku treću postaju mi se zadovoljavamo jednim TV Pinkom. TV Pink jest zabavna televizijska postaja, ali smatram da nije nešto neophodna i da trebamo težiti onim TV postajama na kojima se, uostalom, usavršavaju hrvatski TV i radijski djelatnici. Ne, oni ne idu u susjedno dvorište, već u svijet. Mihaljeviću uopće nije jasno da nije problem srbijanskoga kapitala (uostalom, kapital nema etnikuma, on ima samo oznaku legalnosti ili ilegalnosti), već onih interesa koji se skrivaju iza tog kapitala, ali i naše koristi od prihvaćanja takvog projekta. S obzirom na relativno loše stanje u hrvatskim medijima, prihvat onih koji nikako ne mogu biti uzor i još se za njima povlače repovi (vezivanje uz Miloševićev zločinački režim) zasigurno nije ono što treba društvu koje se najprije treba opismeniti, naučiti demokraciji, a tek ga onda pitati za mišljenje. Na žalost, taj proces još nije ni otpočeo.

Prošle je godine beogradski tjednik Vreme objavio dokumente po kojima se vidi da su Milošević i državne vlasti u Srbiji i te kako pomogle Mitroviću da stvori ovakvu televiziju. Naime, Radio televiziji Srbije bilo je naređeno da ustupi TV Pinku neke svoje frekvencije te da im na svaki način pomogne u stvaranju programa, a koju godinu kasnije RTS je morao ustupiti i neke svoje odašiljače. I ne samo to, TV Pink je od svog početka pa do travnja 1999. emitirala program iz Ušća, zgrade koja je nekada bila sjedište Centralnog komiteta, a tada sjedište Miloševićevog SPS-a, zatim sjedište JUL-a, stranke Miloševićeve supruge Mire Marković. S tog je mjesta emitirala i TV Košava čiji je vlasnik bila Miloševićeva kćerka. TV Pink i svi ostali izišli su iz te zgrade kad je pogođena u zračnim napadima NATO-a. Mitrović je kasnije nemušto objašnjavao kako je “po vrlo surovim tržišnim cijenama plaćao najam tog prostora”. Takve izjave nisu ga spasile od odluke američkih vlasti da ga 1999. godine uvrsti na listu 600 osoba koje zbog suradnje i pomaganja Miloševića i njegova režima ne smije ući u SAD te ne smije poslovno i financijski imati veze s pojedincima i tvrtkama u SAD-u. Kada je lista kasnije skraćena i kada su na njoj ostavljeni samo oni s kriminalnim dosjeom, Mitrović je otpao s liste.U vrijeme rasta TV Pinka, 1996., Željko Mitrović ulazi u JUL, stranku Mire Marković. Dva puta je bio kandidat na saveznim izborima, posljednji put 2000. godine, a jednom je postao i “savezni poslanik”. Danas Mitrović tvrdi kako je ušao u JUL i postao “savezni poslanik” zbog moralnih obveza jer ga je Miloševićev režim tako ostavio na miru i televizija je normalno radila. Tri dana nakon pada SPS-a, 2000. godine, Mitrović napušta JUL i odmah se stavlja na raspolaganje novoj vlasti. (Nacional, Dean Sinovčić, 23. 11. 2004.)
homoLudens @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 14, 2008

Oduvijek prezirem lovce, to je nešto za što ne mogu naći razumijevanja jer ubijanje pod krinkom pomaganja prirodi i dalje smatram divljačkim činom (ne miješajmo današnje paradiranje s potrebama prapovijesna čovjeka). Uostalom,  tvrdnje kako oni pomažu u prirodnoj selekciji je toliko nakaradna s obzirom da je njihova selekcija zapravo narušavanje prirodne ravnoteže jer ubijaju primjerke koji su nositelji dobrih gena i mogu kvalitativno unaprijediti vrstu (više o tome govori i genetičar Tvrtko Švob). U skladu s time me uznemirilo divljačko ponašanje jednog kretenoidnoga varšavskog rendžera koji se previše uživio u ulogu i vjerojatno pomislio da nasuprot sebe ima bijesna lava, a imao je samo pitoma soba. Još je debilnija izjava koja stiže iz lovačke udruge:

Moramo ovaj slučaj u potpunosti istražiti, prije nego li donesemo zaključke. Prema informacijama koje smo mi dobili, sob je bio agresivan", izjavio je Marek Duszynski iz Poljske lovačke udruge i dodao kako je zbog potpune zaštite sobova u Poljskoj, njihova populacija znatno narasla. (index.

Prema onome što se može vidjeti iz videozapisa jedini tko je bio agresivan jest papak s puškom odnosno rendžer i jedino što je taj papak mogao jest ubiti životinju? A što se uopće čudim. Čovjek ili životinja: zar netko danas vodi brigu o tome tko je ispred ciljnika kada mu se pomrači um, a pomrači se svako malo, i to mnogima (ne tako davno je WHO objavio podatak da svaki treći čovjek na ovome svijetu ima neki mentalni poremećaj). Ovaj je svijet jedna velika psihijatrija u kojoj su oni bez dijagnoze osuđeni na one s dijagnozom stalno hodajući po jajima da u ovima ne pokrenu još veće ludilo i tako im ni krivi ni dužni osiguraju oružje. Možda je ovdje u središtu samo jedan sob, ali mnogim smo luđacima u određenom trenutku i mi samo sobovi.

Video i vijest
homoLudens @ 20:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Slika preuzeta s: http://www.hi-tech.ournet.md
Albert Einstein sa sestrom Majom


Davne je 1954.godine slavni Albert Einstein (od učitelja okarakteriziran kao spor i lijen, a prethodno i kao mentalno retardiran) pisao pismo naslovljeno na njemačkoga filozofa Erica Gutkinda kojemu je iznio svoje mišljenje o Bogu i Bibliji pa je tako o prvome rekao da je produkt ljudske slabosti, a za potonju da je kolekcije lijepo ukrašenih dječjih legendi. Slavni je znanstvenik dodao još i sljedeće:


Riječ Bog za mene ne predstavlja ništa više od izraza i proizvoda ljudske slabosti, a Biblija kolekciju lijepih, ali primitivnih poprilično djetinjastih legendi (...) židovska je religija inkarnacija najdjetinjastijih praznovjerja (Einstein je bio židov op.a)

Ovo je pismo došlo u središte zanimanja jer je postalo aukcijskim predmetom, ali ujedno i više nego ikada nadopunjuje neka današnja razmišljanja. Kada bi vam netko ispričao da je ulovio morskoga lava s grivom i repom, i da mu je pritom zarikao u lice, vi mu naravno ne biste vjerovali, no ako bi rekao da mu se na autobusnoj stanici ukazala Gospa i pritom ga savjetovala kako da se uspješno ostavi nikotina, malo biste se zamislili, a potom možda i pozvali cijelo selo na proštenje i još dobro zaradili na novostečenu ugledu. Primjer je banalan,. ali ilustrira naš neujednačeni odnos prema vjeri i vjerovanju. Za prvi bismo primjer iz priče tražili audiovideo zapis, za drugi bi nam bila dovoljna i riječ kao i prije 2000 godina. Da je Bog izraz slabosti, zapravo religija u cjelini, primijetio je još Sigmund Freud tvrdeći kako ona čovjeku pruža utjehu  na onoj razini koju hladna znanost ne može doseći, a usvojena dovoljno rano, u dobi kada je ne možemo mentalno procesuirati, ostaje trajno indoktriniranom stranom naše ličnosti. No bi li to moglo biti tako? S jedne strane i bi s obzirom da je religija kao sustav vjerovanja počela slabjeti usponom znanosti i tehnološkim napretkom, ali i da je opstala u dovoljnoj mjeri i ostala snažnom na onim područjima na kojima znanost još nije dala odgovore ostavljajući najbitnije pitanje otvorenim i ujedno idealnim mjestom za daljnja manipuliranja. To pitanje glasi: Tko je čovjek i odakle je stigao? Posve je jasno da se prvim ljudima mogla prodati priča da grmljavna predstavlja bijes vrhovnoga bića ili da je poraz u ratu njegova kazna, kao i da se iskupljenje postiže jedino žrtvovanjem uz obilje krvi. Nije nimalo slučajno što su etnička čišćenja i genocidi vođeni baš u ime tih nekih nedodirljivih. U svemu tome ostaje problematično sljedeće: je li religija zapravo još samo jedan oblik ideologije? Ako jest, zbog čega roditelji svoju djecu izlažu toj ideologiji, umjesto da im dopuste da sami jednoga dana, kada budu sposobni razumjeti većinu dogmi, odaberu što žele i žele li uopće?  Religija je aspekt kulture, dakle, ona se usvaja i nije imanentna čovjeku. Međutim, usvojiti oralnu higijenu i nečije propovijedi nije na istoj razini potrebe niti prikladno istoj životnoj dobi. Također, ima još jedna zanimljiva Einsteinova izjava iz tog Pisma:

Ja ne vjerujem u osobnog Boga i to nikad nisam poricao, već sam to jasno isticao. Ako u meni i postoji nešto što bi se okarakteriziralo kao religijsko, onda je to beskrajno divljenje strukturi svijeta, u onolikoj mjeri u kojoj ga naša znanost može otkriti. (index.hr)

Danas je i više nego aktualno poimanje privatnoga Boga. U zazivanju su Boga najbrži oni koji najčešće drugima podmeću nogu. Boga su privatizirali do te mjere da ga se redovito sjete usred nekog problema, valjda očekujući da taj Bog samo čeka da ga ovi zazovu ili napišu predstavku žalbe. U kršćanskim radioemisijama u kojima se moli za druge, ovi redovito navode sebe odajući tako koliko su skromni, ali ne prema sebi, već prema drugima i imam osjećaj da bi u slučaju da drugima daruju zrno riže, tražili veliki oglas u novinama kojim bi se zabilježio tu nadasve humanu gestu. Ovaj fenomen i nije toliko individualan, pa tako možemo pratiti kako se u slučaju veće tragedije u crkvi okupe oni koji su je gledali samo izvana, a ni politika ne preza zaći posebice ne kada se vrate mrtvački sanduci vojnika koji su, nota bene, okupirali tuđe tlo (nebitno u kojemu ratu). Složit ću se s Einsteinom da je taj netko u koga vjerujemo produkt našega straha jer se, uostalom, strahom najlakše manipulira i iz njega stvara fanatizam (tako nastaju predrasude, tako nastaje ksenofobija). Problem nastaje onda kada taj strah počinje dokidati racionalnu stranu našega bića koje se počinje prepuštati prostoru kojega uopće ne poznaje odnosno prikrivenom beznađu. Kakva je to nada kada je oslanjamo pa čak i prenosimo na nekoga ili nešto za što ne znamo čiji je produkt i egzistira li uopće? Zapravo, ta je putanja malo dulja jer do Boga vodi put preko onih zemaljskih koji su nas uvjerili da su svojom krepošću savladali i neke, nama nesavladive, prepreke pa nije jasno lebde li samo mislima ili su se i tjelesno približili visinama, gle čuda, tek vidljivom dijelu svemira odnosno nebu. Ne treba ni zaboraviti da time što su se duhovno (ili tjelesno?) približili Bogu ne znači da su zaboravili na zakonitosti ekonomije usput pridonoseći tome da će se jednoga dana ljudi osjećati prevareno nakon što doznaju svoje pravo podrijetlo koje se već pomalo nazire i sada. Da, na sliku i priliku, samo čiju?

Slika preuzeta s: www.d.umn.edu (University of Minnesota Duluth)

Pozdravite Lucy (Australopithecusa afarensisa), najstariji nađeni primjerak ljudske vrste odnosno pretka današnjih ljudi (Homo sapiensa), starim nešto više od 3 milijuna godina. Na čiju sliku i priliku, procijenite sami.
homoLudens @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 11, 2008
U današnjem Jutarnjem listu čitam Davora Butkovića:

Franjo Tuđman jest osnivač moderne hrvatske države i ratni pobjednik, međutim to su jedina dva komplimenta u valorizaciji njegove političke ostavštine. (Davor Butković, 11. svibnja 2008., Jutarnji list)

Ono što ostaje upitno jest što će to vrijednoga Butković ostaviti iza sebe (vrijedno za kolektiv), da se već sada može postaviti tako nadmoćno. Ovdje se uopće ne radi o Franji Tuđmanu, može biti bilo tko drugi, od Račana do Mesića, ali kada netko kome je struka novinarstvo (dakle, ništa neophodno po zdravlje kolektiva) i kada iza sebe ima aferu izmišljena intervjua kojega demantira Vlada (barem smo tako svjedočili), onda poprilično bahato zvuči izjava da je osnivanje moderne države i ratna pobjeda samo sitna epizoda. Onda je ono što rade mediji tek čestica.

Tu­đman, kao osni­vač dr­ža­ve i ra­tni po­bje­dnik, uči­nio je i izni­mno mno­go da se ova dr­ža­va kom­pro­mi­ti­ra, da se u ­njoj iza­zo­ve po­tpu­ni ka­os i du­gi osje­ćaj be­zna­đa i fru­stra­ci­je te da se bi­tno uspo­ri ­njezin me­đu­na­ro­dni ra­zvoj.  Tu­đma­no­ve kon­tra­di­kci­je, da­kle, gla­vne ide­je ko­je je on svo­je­do­bno bio za­go­va­rao, a od ko­jih je sam mo­rao odu­sta­ti ili ga je jednostavno vri­je­me de­man­ti­ra­lo, zor­no po­ka­zu­ju zašto je Tu­đman bio loš po­li­ti­čar i još lošiji dr­ža­vnik. (Davor Butković, 11. svibnja 2008., Jutarnji list)

Cijenjeni Davor Butković bezglavo juri svojim osobnim mišljenjem zaboravljajući da se tako ne svjedoči povijesti. Povijest traži vremenski odmak, a ne subjektivna mišljenja koja su počesto nastala kao odjek obračuna s istom (istina, svijet se gleda različitim očima, ali bilježi istim pogledom). Taj je odmak oduvijek postojao, ali se u društvu koje je iz jednoumlja uletjelo u višestranačje puno toga pomiješalo i mnogi su bjesomučno nastojali iskoristiti sve čega su se dočepali. Tako se javila neutaživa žeđ za javnim razračunavanjem sa svima koji bi nekome stali na žulj. Ni jučer, ni danas, a ni sutra, se možda  neće naći nitko tko bi se kritički mogao osvrnuti na političko djelovanje Tuđmana, Račana. Mesića, Sanadera i svih onih političara koji su obilježili ovaj segment političke povijesti jer niti ima interesa, niti ima dovoljno objektivnih autora. Za kraj ostaje još jedno ključno pitanje: ako je jedan čovjek imao poslanje izazvati kaos, a što onda ti isti glasnogovornici pravde i morala nisu djelovali korektivno i što im u bografiji ni za sto godina neće pisati ništa više od toga da su , eto, pisali i pisali? Hmmm, papir vs. država? U izvrnutu društvu je i to moguće izjednačiti.
homoLudens @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, svibanj 9, 2008
Čitam na dnevnik.hr još jednu gadariju (nakon Fritzlove) pomračena uma:

Guadalupe Gutierre-Juarez, 37-godišnji muškarac pritvoren je u St. Anthonyju zbog sumnje da je silovao djevojčicu. Policija nije željela otkriti postoji li između djevojčice i osumnjičenog muškarca obiteljska veza, niti detaljnije informacije o mladoj majci i njezinom djetetu. Poznato je samo da je desetogodišnjakinja rodila djevojčicu u bolnici Madison Memorial u Rexburgu.

Kamo ovaj svijet ide, odavna mi je jasno. Međutim, ono što mi nije jasno jest kako je uspio tako skrenuti? Očito da ovakvih debila ima na bacanje i da su kazne i previše smiješne. Jedina bi odgovarajuća kazna bila kastracija (što su izgubljeni testisi naspram uništena života!?), no odmah bi se javili kvocani pa pitali za ljudska prava (zasigurno bi među njima bilo i onih kojima je i kastracija kućnih ljubimaca atak na djevičanstvo prirode). Dakako, fućka se njima za prava žrtve sve dok se njima takvo što ne bi dogodilo. Slučajevi pomračena Austrijanca i ništa manje defektnoga Amerikanca, samo potvrđuju da monstumi nemaju nacije. No to smo ionako znali. Ipak, nekima je to bilo i bit će mjesto na kojemu će dokazivati urođeno zlo kolektiviteta.
homoLudens @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 8, 2008

Čitam neviđene gluparije iz austrijskoga tiska:

OTKAZIVANJE koncerata po Austriji polako, ali sigurno stvara od Marka Perkovića Thompsona malu zvijezdu austrijskog tiska. Hrvatski pjevač, koji je, kako piše Die Presse, "ime dobio po automatskoj puški iz jugoslavenskog građanskog rata, i koji je "kontroverzniji izvan svoje domovine nego u njoj", dodatno je postao vrijedan medijske pažnje kad ga je na koncert pozvao kontroverzni Jörg Heider. (index.hr)


Što radi hrvatska diplomacija kada se u Austriji, zemlji rođenja izopačine zvane Adolf Hitler, može lupetati o nekakvom građanskom ratu? Tko su uopće ti novinarčići i koga oni predstavljaju osim što nisu pročitali rezoluciju Vijeća sigurnosti koja potvrđuje međunarodni sukob na području bivše SFRJ. Naravno, njih baš briga jer imaju svoje pomaknuto mišljenje o balkanskim plemenima koja stalno međusobno odmjeravaju snage dok gospodičići izglačanih manšeta iz sigurne udaljenosti promatraju ovakve neviteške "turnire" i pišu Balkanijade po svom, uobičajeno pristranom, viđenju stvari. Što je najbolje, njihov komentar s visine ne znači da su uistinu iznad svega onoga nad čime se ježe i da to što geografski ne pripadaju Balkanu ne znači da su spašeni od svih onih negeografskih konotacija.

"Neki Perkovićevi tekstovi mogu biti interpretirani kao (ultra)nacionalistički, militaristički ili kao da potiču veličanje ustaša", navodi Die Presse. Te novine u svom članku prikazuju Thompsona kao marionetu Haidera, fašistoidnog bivšeg predsjednika stranke Austrijske stranke slobode (FPÖ) i sadašnjeg premijera austrijske pokrajine Kärnten, u kojoj je grad St. Andrä Thompsonu zabranio održavanje koncerta.(index.hr)

Thompson me ne zanima, ne slušam ga i osobno mislim da ne zna pjevati. Međutim, istina je da većina tekstova nema veze s kvaziopisom austrijskih novinara. Niti su Thompsonove pjesme nalik Marseljezi, niti Kovačićevoj Mrzimo, a osim onog idiotskog nastupa s Gradiškom starom, isti nije imao većih ispada i usredotočio se na domoljubne, a ne ustašoidne pjesme. S obzirom na didaktično-moralističke uzuse ovoga lista, bilo bi zgodno primijetiti kako zabrinuti moraju biti samo oni u čijoj državi jedan Haider može biti na vlasti. Podsjetimo, da se ovdje izabere na vlast političar takva profila, iz europskih bi kancelarija pristizale bijesne prosvjedne note o neofašizmu u Hrvatskoj. No, gospodo izglačanih manšeta i propale monarhije, po čemu ste to onda bolji od Balkanaca?
homoLudens @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare

Slika preuzeta s: www.sciam.com

Jučer je na Radio Ciboni bila zanimljiva emisija koja je svjedočila o katastrofalnom ponašanju pojedinih profesora koji zasigurno predstavljaju kočničare obrazovnom napretku. S obzirom na sve što su studenti iznijeli u eter, tu itekako ima posla za pojedine državne institucije jer nije nedostajalo tema o mitu i korupciji. No i bez toga, stanje je dovoljno loše da se prestane manikirati površina i da se napokon pogleda iza vrata.

Priča 1.
Bivši student svjedoči kako je nezgodno upao  u kabinet i vidio studenta kako profesoru isplaćuje 500 tadašnjih DEM-a za dva ispita, ali da nije prijavio jer će možda i njemu zatrebati.

Priča 2.
Izvanredna studentica svjedoči kako se profesore na konsultacijama čeka do 20 h (odnosno do vremena kada se na fakultetu može ostati) i u nemogućnosti da mu predaju svoj seminarski rad, ne mogu izaći na ispit.

Priča 3.
Jedna studentica svjedoči da fakultetom kruže tzv. žuti papirići koji su signal da se ispiti mogu kupiti.

Priča 4.
Jedan je student spomenuo i kako pojedinih studenata nema niti na predavanjima, niti na ispitima, a indeksi su im puni ocjena.

Priča 5
Jedna studentica svjedoči kako stariji profesori navlače studentice, kako se to dogodilo i njoj i da je pristala jer drugačije ne bi prošla ispit.

Ovo su samo neke priče koje su se mogle čuti u eteru Radio Cibone i sve one svjedoče ono s čime se mnogi studenti svakodnevno susreću. Osnovno je pitanje: Tko nadzire rad profesora? Činjenica je da se dio njih uistinu iživljava na studentima, i da su zaštićeni poput svetih krava. I kada im studenti dolaze deset puta na isti ispit nema tog mehanizma kojim bi se takvoga profesora pozvalo na odgovornost s obzirom da izravno krši statut fakulteta prema kojemu je dozvoljeno izaći tri puta na ispit. Isto je i kada je prolaznost ispita 20%. S druge strane, nijedan profesor nije bio ukoren ili čak izgubio posao što nije bio redovan na svojim predavanjima, što nije dolazio na konsultacije a da pritom nije ostavio nikakvu obavijest. Ne znam jesu li priče o mitu istinite, znam da se o tome pričalo na mome fakultetu, iznosile su se i tarife, ali ne mogu tome svjedočiti. Istina je da smo imali primjer studentice koja je ponavljala godinu, a onda diplomirala kada i generacija prije. Ali tu mogu samo nagađati o čemu se radilo. No napominjem, cura nije bila baš bistra i rijetko je što mogla naučiti, a kamoli položiti. Nemojte se ustručavati prijaviti profesore, strahovati od toga da nećete diplomirati jer ste otkrili počinitelja kaznenoga djela. Ako je nečasno otkriti lopova, onda je cijeli sustav na samrtnoj postelji, a to ne smijemo prihvatiti. Time ćemo učiniti uslugu onim dobrim, ali malobrojnim profesorima, a ponajviše svojim kolegama koji su uvijek glavni likovi u političkim parolama, a zapravo ih društvo i sustav ostavljaju na margini.
homoLudens @ 11:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 7, 2008

Slika preuzeta s: http://bp0.blogger.com

Ono što me katkada nervira jest nailazak na biserje kojima nije dovoljno da sam steknem kakvo je, već se nameću i sami donose moj sud koji obično zvuči: Svi znaju kako sam dobar čovjek i svima je jako ugodno u mome društvu. Koliko moraš biti izgubljen da ne možeš dočekati da drugi donese sud o tebi i je li mu uopće ugodno s tobom. Obično držim da se iza toga krije izgubljena osoba koja je djelomično izgubila odnos sa svijetom, a djelomično i sama  sa sobom i koja se ostvaruje na način da svima nameće svoj suženi pogled bez obzorja. Mene ne zanima tko što misli o sebi, je li si taj netko enormno pametan, vrišteći lijep, osebujno drag, ili je možda čak i zaljubljen u svoju pojavu; još manje me zanima što isti diletant misli o meni; niti koga vučem za rukave da mi izrazi divljenje dostojno teokrata, niti volim da mi nameću svoja subjektivna mišljenja gonjena zamućenjem rožnice. Ali ne one očne. Uostalom, kao da bi to išta promijenilo u doživljaju osobe čiji život živim. Dozvoljavam da to što imaju koriste za sebe (ne za lajanja oko sebe), kao što i ja svoje mišljenje zadržim za sebe osim u slučaju kokošaka koje svakim snesenim jajetom pomisle da su spasile svijet.
Također, mrzim što neki od njih imaju potrebu da cijeli svoj život istresaju pred neznancima uvjereni da ove to zanima, a zapravo ih vuče samo djetinja znatiželja, nezreli impulsi koji su zalutali u odraslost. Pitanje je koja je svrha iznošenja prljava rublja, nebitno čija. Dobiti samosažaljenje? Korist je kao pranje oceana dječjim sapunom. Dobiti savjet? Upotrebiv je kao i kaktus za veliku nuždu. Možda je to kukanje ipak kaloričan obrok izgladnjelome egu koji je sam sebi podmetnuo nogu. Kako se postaviti u toj situaciji, a ne biti nepoćudno indiferentnim ili savjetodavno iritantnim koji više liči na zabadala? Ni danas nemam recept pa radije biram ostati između dvaju ekstrema, pognem glavu da se čini kako slušam dok lupkanje prstiju traži izlaz u otkucajima sata. Volim biti od koristi i pomoći, ali ne volim biti spužva koju će netko iskoristiti kako bi upio životnu poplavu, i to nipošto onima koji su zaboravili zavrnuti cijevi. Možda je moj realizam previše materijalan, a manje duhovan, no kada pomislim koliki je trag materije oko mene i koliko je duhovnog zatočeno u apstraktu, ne mislim da gajim negativnu osobinu. Dapače, nitko me neće čuti kako dolinu suza smještam pred nečiji prag, kako očekujem da me razumije netko s kime dijelim samo vanjsku ambalažu, kako se zaustavljam pored ljudske nezainteresiranosti ostavljajući joj posjetnicu u slučaju da pronađe izvor topline. U konačnici, tko sam ja da žalim i budem žaljen, da razumijevam i budem razumljen? Može li moja ili bilo čija ograničena ljudskost spasiti one koji su sami prokopali svoj ponor? Više čak i nije pitanje želje već realnosti koja me svaki puta ujede kada se sagnem pružiti ruku onima iz duplje života. Možda su moja iskustva uspaničeni prijatelj ili tek mudri neprijatelj, a možda samo tražim izliku da ne vidim ono ispod epitela.

Neki ljudi nikada neće odrasti, neki će ljudi ostati djecom i imati djecu, neki će ljudi  baš mene pronaći za svoje priče i uvući u njih, a ja ne želim  biti lik u tuđoj priči.
homoLudens @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 6, 2008

Slika preuzeta s http://news.bbc.co.uk

Nijedna žica nema beskonačno dugačak vrat, a ipak kročimo po njemu nadajući se da će nas negdje i odvesti. Naginjemo se, savijamo, tijelom hvatamo posljednji udah bestjelesne energije kako bismo opstali na visini dok publika zavidno, oduševljeno ili zgroženo iz navike aplaudira. Mi smo pokretne figure u predstavi života na njegovim strmim padinama, promatraju nas i ako smo dovoljno nisko podmeću nam, a ako smo previsoko, obasiplju nas i nimalo nemaju stida što su nas do jučer gazili povicima. No kada predstava završi, sve licemjerje i maske padnu u tišinu i tako do idućega kročenja na tanašni vrat posuđenog namota žice. Doći će, pa i uraniti, sezona u kojoj ćemo bez najave biti maknuti s repertoara kako bi neka druga figura preuzela naš kostim i vrijeme. Tako otkinute, izgubljenih uloga i lišene svakog pogleda i zvuka, prepuštaju nas lutanjima. Više nam neće dopustiti uspon: tko jednom biva prekinut, trajno se ostavlja po strani; jednom spušten zastor, tkan od naših inicijala, nikada neće biti podignut, čak ni u našu čast, i nema tog aplauza da nas vrati. A sve je počelo jednim posuđenim namotom žice, zar ne?
homoLudens @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 5, 2008
U svijetu se danas godišnje obavi oko 46 milijuna pobačaja. Star koliko i ljudska civilizacija, usponom religije, napose kršćanstva, ovaj je čin promaknut u smrtni grijeh. Naslov kakav ste mogli pročitati je samo nastavak mišljenja nekih genetičara (ne mogu reći svih jer sve ne čitam) da se čovjekom ne počinje začećem, već da je ta potencijalnost samo ekspresija živog kao i genetski materijal iz koje je nastala i ima preduvjet ostati. No, koga se to onda ubija? Krenimo od nekoliko citata genetičara Tvrtka Švoba:

Život zapravo ne počinje s oplođenom jajnom stanicom, kao što se to često čuje, jer su i spermiji i jajašca također živi. Čovječji embrij je tek potencijalno čovjek, jer tek njegovi geni omogućuju na kraju njegov postanak, ako će imati uvjeta za daljnji razvoj.
Embrij čovjeka najduže zadržava sličnost sa zamecima antropomorfnih majmuna, a ona postoji i kod primjeraka u prvo vrijeme poslije rođenja.

Zametak kao potencijalni čovjek nije nikakva filozofija, njegov će put do postanka čovjeka (rođenjem) biti dugačak i neizvjestan. Nastanak tog potencijalnog čovjeka može biti iniciran planski ili neplanski, ali konačni je rezultat produkt slučajnosti baš zbog toga što se ne može predvidjeti koji će od mnoštva nositelja genetskoga koda dobiti priliku oblikovati u čovjeka.

Sa stajališta prava, medicine znanosti i religije, postoje različiti stavovi o početku života. Razlog možda leži u činjenici da je pojam života teško definirati. Ako pođemo od pretpostavke da je život posljedica kontinuiteta od samog nastanka, tada spajanje jajne stanice i spermija predstavlja nastavak tog kontinuiteta. Iako zigota (oplođena jajna stanica) nije individua, jer nema svojstva koja inače pripisujemo ljudima, ona predstavlja osnovu iz koje će nastati višestanično biće. Možda je važnije pitanje kad počinje osobnost ili pak pri čemu osobnost smatramo cjelinom sa svim što određenu individuu čini drugačijom od druge. Rekao sam da zigota prolazi seriju dioba dok se pokreće prema maternici gdje će se ugnijezditi i započeti vrlo važan »hormonski dijalog« s majkom. Čak dvije trećine tih stanica u nakupini ne uspijevaju se ugnijezditi već propadaju. To je rezultat procesa »kontrole kvalitete« u kojoj se osigurava preživljavanje samo najboljih, tj. onih koje imaju najviše šansâ za preživljavanje. Neki znanstvenici iz toga izvlače zaključak da sve što egzistira prije implantacije ne bi trebalo smatrati embrijem već »mogućim embrijem« ili preembrijem. Jedino nakon implantacije genetski potencijal embrija postaje realnost te stječe sposobnost razvoja u ljudsko biće. Upravo se iz tog razloga u nekim zemljama istraživanja dopuštaju sve do 14. dana starosti preembrija, i to pod striktnim uvjetima. Pojam preembrija nije posve prihvaćen i mnogi ga osporavaju. (dr. sc. Krešimir Pavelić, prof, predstojnik Zavoda za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković)

S druge strane, pobačaj je misao koju nitko neće iskorijeniti, a kamoli da će bilo kakve zabrane spriječiti rješavanje neželjena ploda. Praksa je pokazala da zakonska zabrana nije nikakva prepreka, ali i da se takav otpor nerijetko pretvara u tragediju (svjetske statistike govore o 60.000 umrlih i 5 milijuna naknadno hospitaliziranih žena godišnje). Pitanje pobačaja ne počinje od moraliziranja bilo koje Crkve da je to ubojstvo, nego od trenutka zaštite žene od rizika koji taj postupak za sobom nosi. Također je potrebno riješiti i problem sve učestalija prigovora savjesti liječnika koji traje do poslijepodneva kada se prelazi u privatnu praksu. Mimo je svake savjesti i protuzakonito u privatnim ginekološkim ordinacijama obavljaju prekidi trudnoće. (Ivan Kuvačić, predstojnik ginekološke klinike u Petrovoj bolnici). Nekada samo nekoliko njih, danas skoro pa satnija željna čiste savjesti i mirna sna (neke statistike govore o njih 70 %).

Nije problem prigovor savjesti, nego licemjerje, rekao nam je jedan ginekolog koji je želio ostati anoniman. Licemjerjem smatra prekid trudnoće koji liječnik u vrijeme dežurstva obavi pod krinkom sponatnog pobačaja, a novac spremi u džep. (Večernji list)

Još je zanimljiviji podatak da cijena pobačaja varira (od nekoliko stotina pa do tisuću-dvije) pa se bolje informirati o cjeniku tim više što uračunata jednodnevna hospitalizacija u praksi znači dva do tri sata dopuštena boravka.
S druge strane, riječ Crkve je očekivana, izopćenje kao kazna onima što su "ubili" čovjeka. Treba li izopćiti one što žive u najbogatijoj državi na svijetu, a propovijedaju o umjerenosti i skromnosti? Još konkretnije: treba li izopćiti i  stvarne ubojice umjesto što im se vode pogrebi i drže mise zadušnice?

Izopćenje iz Katoličke crkve je kazna za svakoga tko izazove pobačaj i za svakoga tko se s njime suglasi, dakle za "majku, liječnika, bolničare, a i oca ako je suglasan". (kardinal Alfonso López Trujillo, predsjednik Papinskog vijeća za obitelj, Večernji list, 6.srpnja, 2006.)

Ovdje se nameće nekoliko bitnih pitanja:
  1. Što je to život, a što čovjek i kada ga možemo početi zvati čovjekom?
  2. Postaje li se čovjekom začećem ili rođenjem?
  3. Je li pobačaj ubojstvo potencijalnog čovjeka ili čovjeka koji to već jest?
  4. Zašto se ova pitanja smatraju bitnima za zajednicu iako su duboko osobna?
Osvrnut ću se ukratko i na naše društvo: u doba se naših prabaka broj poroda ograničavao pobačajima koje bi obavljale majke, svekrve ili primalje ili bi se koristila sredstva poput guščjega pera, pletaćih igala, sljezova korijena, čaja od vrbove kore, vretena, i u tome su prednjačila slavonska domaćinstva, za razliku od priobalja gdje manji broj poroda nije nasilno smanjivan. Da, ljudi su po tom pitanju uvijek bili "maštoviti" jer su mnogi neželjenu trudnoću smatrali problemom, a ne blagoslovom. Ni danas nije tako, a razlozi su očekivani: financijsko stanje i nesređena emotivna veza. Koliki je broj takvih u Hrvatskoj, nezahvalno je reći jer statistika uvijek živi svoj život. Na ovu me temu (iako osobno nemam ništa s njom), navela izjava jedne korisnice s T-portala:

31.01.2008. 23:06:52 :: Posjetiteljica
bila sam protiv pobačaja ko nitko,to mi je bilo nešto najgore što možeš napraviti i mislila sam da uvijek postoji način i da nijedno opravdanje nije dovoljno dobro ,dok se nije dogodilo meni,zato je moj savjet ne sudi nikoga jer nikad neznaš što se tebi sutra može dogoditi i u kakvoj situaciji ćeš se naći.

Namjera je bila, na ovako osjetljivoj i politički izmanipuliranoj temi, pokazati da je opasno baciti prvi kamen neovisno o tome bio to pojedinac ili vjerska zajednica. Boga niti znamo, niti mu čitamo misli i ne možemo znati koga bi i što on osudio, ako i bi uopće. Osuđuju samo ljudi, i to pod krinkom svevišnjeg bića, bezobrazno manipulirajući ljudskim strahom i osjećajima. Poznato je da ovce kolektivno padaju u ponor, no poznato je i da ljudi nisu ovce stoga o ovome problemu promislite kao čovjek koji ima razuma i razumijevanja, a ne kao onaj što pod utjecajem ovih ili onih samo ponavlja indoktrinaciju kojoj je bio izložen. Neki će se možda pitati A kako bih se ja osjećao da sam pobačen. E pa, prijatelji dragi, teško da bi vam pobačeni o tome mogao svjedočiti, a tko mi od vas može jamčiti da je na ovaj svijet stigao svojom voljom? Svi smo mi ovdje nečijom voljom i barem smo je jednom morali poštovati. Onu u vlastitom slučaju.
homoLudens @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 3, 2008

Izvor slike: http://thejobsearchguru.com

Može li čovjek preko noći otkazati susret sa životom na kakav se navikao, isprevrnuti ormare, odbaciti sve nosivo i nenosivo, ostaviti samo potplate i okrenuti leđa bez patetične riječi ili geste pozdrava? Do jučer to nisam vjerovao, no tako je odlučilo moje drugo ja, nametnik koji me nije parazitirao, već sam to plodonosno činio sam. Bio sam hazarder što početnički nespretno pleše sa životom na njegovoj ivici, izvana uređen, ali iznutra pomaknut, jedva sam dostizao svoje pogubljene dijelove. Znati da ćeš zaglavjeti i prestati riskirati bila su dva neuhvatljiva pojma. Gubeći vrijeme na sporedne i vozeći slijepim ulicama,  život mi i nije bio toliko zakinut, ali ona kanonizirana strana podsvijesti željna opstanka bila je zaprepaštena. Brazdeći između dviju vertikala - prebrižne majke  i vlastitih patronatskih misli, ponestalo je onoga što me vuklo na rubove -  biti i misliti samo da bi bio i mislio. U mnoštvu popisa, neki su se smanjili, no to što se izlilo uliveno je u neke druge, stabilnije posude. Više ne nosim iste ovratnike, niti se okrećem za istim glasovima, na vremenu štedim kao da je vrijednosni papir jer ne znam hoće li sutra uistinu donijeti sutra. Ako se željezo kuje dok je vruće, onda se misli kuju u ravnodušnosti jer jedino tada nema otpora kod presuđivanja vlastitim navikama. Više ne jurim kroz život čekajući preksutra i žaleći za prekjučer, budim se da bih upoznao dan, njegove sate i minute koji više nemaju kazaljki jer sada sa sobom nosim pješčane satove koje nitko ne može navijati po želji. Sigurnosti radi, ni ja.
homoLudens @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 1, 2008
Na lošu organizaciju državne mature (ne zaboravimo, Račanova ju je vlada pripremila, a Sanaderova trebala provesti), ukazali su hrvatski srednjoškolci, na lošu organizaciju studija - za sada još nije ukazao nitko. Bez krovne organizacije, srednjoškolci su do nogu potukli one što većinu vremena i energije troše na reorganiziranje organiziranoga. Bojim se da srednjoškolci svojim primjerom nisu i neće utjecati na hibernirane buduće akademske građane: s jedne strane jer dio  njih živi u panici kako će se njihovo eventualno (su)djelovanje odraziti na status kod pojedinih profesora, a s druge strane jer su ispolitizirani i duboko politički podijeljeni. Umjesto da se udostoje braniti svoje interese, politički su se utaborili i pozaspali. Površno nabačena pitanja među studentima bi uvijek dala isti blijedi odgovor: A što ja tu mogu? Istina, jedna cigla ne čini kuću, ali očita je rupa u zidu ako nedostaje. Jasno je da se ovdje ne može očekivati srčanost nalik onoj u francuskih studenata, ali nekako se čovjeku čini da bi nakon toliko godina bio red prestati uzdisati nad samim sobom i legalnim se putem izboriti za svoja prava, a ne slijepo prihvaćati sve što je netko zamislio jer smo u tom slučaju ovce koje ne zaslužuju drugo nego biti vodane ovako kako jesu. Žalosno je da srednjoškolci imaju više hrabrosti od intelektualaca u nastajanju. Na žalost, s obzirom na uvjete i sadržaj studija, oni će i ostati samo u nastajanju.
Evo jednog konkretnog primjera koji mi je ispričala jedna studentica: u fakultetskoj je knjižnici pokušala posuditi jednu knjigu, no kako se ta građa ne posuđuje, knjigu je mogla dobiti samo na kopiranje. Očito ne znajući za takvu praksu, začudila se da ne može dobiti knjigu barem na dva dana. Uostalom, bilo joj je nezgodno odnijeti knjigu na kopiranje, a knjižnica je radila još samo pola sata. Knjižničarka joj je rekla da bude sretna što joj uopće knjigu daje na kopiranje jer kao ne bi smjela ni to, a ova ju je pitala čemu onda uopće postoji fakultetska knjižnica. Pogođena knižničarka je potom zahtijevala da ostavi i osobne stvari jer da joj je ovakvim ponašanjem postala sumnjiva i da joj ne vjeruje da će knjigu odnijeti na kopiranje. Dakako, studentica je odustala jer joj nije padalo na pamet ostaviti osobne stvari, još manje udovoljavati uvrijeđenoj knjižničarki. A koliko bi se tek uvrijeđenima trebali smatrati studenti koji moraju trpjeti veleštovane profesore koji permanentno kasne na svoja predavanja ili uopće ne dolaze (bez da prethodno obavijeste, a do interneta, hvala bogu, ne treba na autobus) što na predavanja što na konsultacije, što su predavanja pretvorili u satove čitanja ne podižući pogled sa svojih skripata, itd., itd. Toliko o sličici iz zemlje znanja u kojoj je težina školske torbe disproporcionalna stečenu znanju.

Obrazovna nam struktura izgleda ovako:
  • 0,67% nepoznato
  • 2,86% građana bez škole
  • 15,76% građana s nezavršenom osnovnom školom
  • 21,75% građana sa završenom osnovnom školom
  • 47,06% građana sa srednjom školom
  • 4,08% građana s višom školom
  • 7,82% građana s fakultetom / akademijom / magisterijem / doktoratom
Ovome dodajmo da je postotak visokoobrazovanih ispod europskoga prosjeka. Bilo bi zanimljivo saznati što je taj sustav radio posljednjih 16 godina osim što je otežao svima osim sebi samome? Dapače, sebi je osigurao dugu i bezbrižnu treću dob sišući nas budalaste, naivne i nespremne za promjene.

Izvor:
Državni zavod za statistiku - www.dzs.hr
homoLudens @ 11:27 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » svi 2008
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.