O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - travanj 2008
utorak, travanj 22, 2008
Napokon naiđem na odlično definirano stanje u hrvatskome društvu.

Postkomunistička društva uglavnom su i dalje zatvorena društva u koje se demokracija sporo probija i još teže zaživljava. Hrvatska nije samo zatvoreno društvo, nego i - zatrovano. Umreženost rodbinskih, korupcijskih, financijskih, političkih, prijateljskih, duhovnih i istomišljeničkih moćnika nezamisliva je, ali stvarna. Predsjednik Mesić i dalje štiti svog prijatelja Ivu Pukanića. Sanaderova vlast se kroz ponašanje institucija, ali i Milinovićeve izjave također svrstala pod okrilje hobotnice. Stoga jedino rezanjem krakova hobotnice Sanader i njegova vlada mogu dokazati svoju stvarnu demokratsku proeuropsku orijentaciju i političku odgovornost. (Ivan Zvonimir Čičak, Jutarnji list)

Već odavno pišem o društvu koje je umreženo raznim vezama (rodbinskim, političkim, korupcijskim, lešinarskim), u kojemu se problemi rješavaju samo ako manji stane na žulj većemu, otpor nastaje iz osvete, a ne potrebe da društvo profunkcionira. Narod se zabavlja pričama iz života politike i njezinih protagonista kojima je najveća muka  suočiti se s protukandidatom u vlastitoj stranci, a tek prisilna hospitalizacija postaje prva linija obrane pravne države. Pitanje je samo do kada će se taj nemar provlačiti kao stil života u kojem je bitno da gradonačelnik vozi najskuplji auto u gradu bez rasvjete i asfalta. Neka se samo ništa izvana ne vidi, dojam je ipak bitniji od prosperiteta.
homoLudens @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 20, 2008

Ima nekih neodgovorenih pitanja koja me još uvijek muče. Čini mi se da se manipulira našim neznanjem i poluznanjem, širi potprostorna netrpeljivost kako bi se skrile neke činjenice kojima i vrijeme ide na ruku jer je sve manje živih svjedoka, a i pitanje je koliko ima interesa.

Fumić, koji je govorio prvi, kazao je kako razlog "zašto sam vrh Katoličke crkve zaobilazi Jasenovac, a posjećuje Bleiburg" leži u tome što je "Katolička crkva surađivala s tadašnjim ustaškim režimom. (index.hr)


  • Je li to razlog ubijanja franjevaca? Samo neki podaci:
I.  Mostarski Gradac, 6. veljače 1945. (Strijeljani, tu ukopani, a 1971. ekshumirani i ukopani u širokobriješkoj bazilici):
1. fra Krešimir dr. Pandžić, (1892.), profesor na gimnaziji, bivši ravnatelj gimnazije i bivši provincijal
2.  fra Augustin Zubac (1890.), profesor fizike i matematike

3.  fra Roland Zlopaša (1912.), profesor fizike i matematike
4.  fra Zvonko Grubišić (1915.), kapelan u Mostarskom Gracu
5.  fra Rudo Jurić (1925.), bogoslov
6.  fra Kornelije Sušac (1925.), bogoslov

II. Široki Brijeg, 7. veljače 1945. (upucani samokresom, ubačeni u ratno sklonište u vrtu samostana, tu spaljeni i zatrpani. Ekshumirani 1971. i ukopani u širokobriješkoj bazilici)

Krapina, 4. na 5. lipnja 1945. (Pobijeni u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva, ekshumirani 1992. Kosti nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na patologiji, pa vraćene i ukopane u temelje novoosnovane crkve Muke Isusove. Ukopani, dakle, u zajedničku grobnicu 22. listopada 2005.)

54. fra Metoda Puljić (1912.), župnik u Izbičnu
55. fra Darinko Mikulić (1919.), mladomisnik
56. fra Julijan Petrović (1923), bogoslov.

Od 66 ubijenih hercegovačkih fratara samo se zna za grobove njih 27-ice, a za grobove njih 39-ice se još ne zna. Dana 7. travnja 2005. otpočeto je s ekshumiranjem masovne grobnice u Zagvozdu, za koju mještani već odavna tvrde da su u njoj ukopani »pobijeni briški pratri«. Ekshumirano je 18 tijela koja se trenutno nalaze na Patologiji u Splitu. (fra.Mario Knezović)

Kazao je i kako su "oni koji su ih zatvarali dobili mirovine" te da "iz povijesti očito nitko ništa nije naučio, jer se zlo ponavlja". Kazao je i kako se za njih nitko nije pobrinuo da ih se obešteti. "A nema ni naznake da će se to dogoditi", dodao je. (index.hr)


  • Misli li na to (da iz povijesti nitko ništa nije naučio) kako su tijekom Domovinskoga rata pobunjenicima uredno isplaćivane plaće i mirovine dok mnogi branitelji iste kasnije nisu ni ostvarili?
Zorica Stipetić kazala je kako je Jasenovac "mjesto zločina nad Srbima i Romima, mjesto holokausta za Židove i mjesto nepravde za sve one koji se nisu slagali s aktualnom politikom". (index.hr)
  • Zašto nisu nabrojane sve etničke skupine? Ima li više i manje vrijednih?
Fumić je dodao da bi trebalo tiskati "barem još tri takve knjige" da bi se spomenule sve žrtve ustaškog režima. (index.hr)
  • Slaže li se da bi bila dovoljna i jedna knjiga koja bi bez ideoloških prenemaganja spomenula sve žrtve ratnih zločina bez obzira na stranu u ratu? Je li bitna istina ili ideologija?
"Žrtava Jasenovca sjećamo se kao stvarnih osoba koje su izgubile svoje živote, a ne samo kao broja", kazao je Luka Bebić. (index.hr)
  • Slaže li se da s brojkama manipuliraju sve strane i da ne možemo nanovo nesvjesno manipulirati podacima koji nemaju potvrdu?
Predsjednik Stjepan Mesić u svom se govoru prisjetio bivšeg predsjednika SAD-a Dwighta Eisenhowera, koji je zatražio da se zločin koji se događa snimi "jer će se jednog dana naći neki gad koji će reći da je sve to izmišljeno". (index.hr)
  • Slaže li se da je tako trebalo učiniti za sve zločine? Neki, naime, tvrde da se na Bleiburgu ubilo 20 ustaša. Sudeći prema presudama u Haagu, ni stvarna rata nije bilo, nego, eto, dva se susjeda igrala rata pa igru proširila i na susjedna sela.

Podsjećam:
"Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali." (Milovan Đilas, 1979.)


"I danas ima gadova koji će reći da je sve ovo bilo izmišljeno", kazao je Mesić, ddoavši: "Mi ne zaboravljamo!". (index.hr)


  • Slaže li se da ne treba skrivati kako je Jasenovac ljaga i partizanske vlasti koja je uredovno vrijeme preuzela od ustaša? Logor je, naime, radio do 1948. I to ne kao pučka kuhinja. Napominjem, tko misli da se time ocrnjuje hrvatski antifašizam je licemjeran kada inzistira na istini.
"Građanke i građani, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi", riječi su kojima je Mesić započeo razgovor, upozorivši kako je živih svjedoka zločina u Jasenovcu sve manje, a "tek kada ih gotovo ne bude, postat će važno kolika je važnost tog okupljanja". Pozdravio je sve, obećavši kako će i iduće godine doći na komemoraciju. (index.hr)
  • Slaže li se da je sve manje svjedoka svih zločina i da tek nastaje plodno tlo za manipulacije? Očito da nam treba neovisna stručna komisija sastavljena od stranaca koji nemaju pojma što je i gdje Balkan. Vjerujem da bi bili daleko objektivniji. U suprotnom ćemo sami sebe pojesti.
Ne zalažem se za nametanje kolektivne krivnje niti ocrnjivanje jednog pozitivnog pokreta antifašističkih ideja i djelovanja. Zalažem se za uspostavu objektivnog i samokritičnog ponašanja prema kojemu postoji ocoubojica.Oni što su pobijedili nisu automatski oslobođeni odgovornosti počinjenja zločina, niti njihove zločine smijemo relativizirati i čak ih simpatizirati jer onda nismo ništa bolji od druge strane. Promijenit ću ovo mišljenje ako mi netko dokaže da postoji razlika između metka u potiljak i bačenih kostiju jednih i metka u potiljak i bačenih kostiju drugih. Do tada ću nas smatrati licemjerima kojima je pravda samo ona krojena po njihovim mizernim kriterijima nedostojnima čovjeka.
homoLudens @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 17, 2008
U Hrvatskoj se opet baca prašina na temu Bleiburga i Jasenovca. Valjda ću dok živim morati čitati o bijesu jednih prema drugima, pokušaja da jedni minoriziraju i sotoniziraju druge, a zapravo se radi o tragičarima čije su svađe podijelile podijeljeno. Informacije radi, Drugi je svjetski rat odavna završen, zna se tko su pobjednici, a tko pobijeđeni, zapravo, zna se sve osim ukupnog broja razasutih kostiju, pa se na tom polju već desetljećima vodi dvoranski rat koji očito neće biti završen ni u narednim desetljećima. Mladi antifašisti grada Zagreba javili su se u povodu odluke Hrvatskoga sabora kojom se veća novčana sredstva izdvajaju za obilježavanje blajburške tragedije, a pet puta manje za onu jasenovačku. Dakako da je neobično, pa čak i nepravedno što se za ove dvije tragedije jednoga naroda izdvaja različita količina novčanih sredstava. No, s druge strane, jednako mi je promašeno da mladi antifašisti pokušavaju umanjiti Bleiburg kako bi naglasili nepravdu u raspodjeli novca.

Na samom početku postavlja se pitanje čemu toliki novac za obilježavanje obljetnice Bleiburga? Provodi li se revizija prošlosti tako što se tamo slavi kapitulacija ustaške vojske koja je u četiri godine odgovorna za smrt 191.206 ljudi, od čega su 126.642 osobe ubijene kao žrtve terora, ili se pak tamo odaje počast žrtvama ubijenim na Bleiburgu?", pitaju se mladi antifašisti grada Zagreba. (Index.hr)

Glavno pitanje nije čemu toliki novac za obilježavanje Bleiburga, već zašto tako malo novaca za obilježavanje jasenovačkoga proboja (ne zaboravimo pritom da je država izdvojila nešto više od milijun kuna za obnovu spomen-obilježja). Također, licitiranje tisućicama postaje čak i bezobrazno, i u Jasenovcu i na Bleiburgu su ubijeni ljudi, i to, nota bene, bez ikakve sudske presude. Ako je to nekome poželjno i normalno, onda ne znam što je nenormalno i kako definirati zločin uopće. Danas u Haagu tužiteljstvo pokušava dokazati je li bilo pretjerana granatiranja Knina, nadmudruju se je li zgrada pogođena s 5 ili 5 tisuća projektila, a ovdje, po dobrom hrvatskom običaju, lud zbunjenome dokazuje da nije problem ako te zaborave osuditi, ali ne zaborave ubiti. Čak i da je točno (a mi zapravo i ne znamo što je točno jer se desetljećima izbjegavao taj dio prošlosti) da je na Blajburškom polju bilo samo vojnika, to ne opravdava ponašanje nad ratnim zarobljenicima (sjetimo se suđenja za Loru). Netko će reći: Pa bio je rat. Ako je tako, čemu višedestljetna netransparentnost, skrivanje, zatiranje?

Ako je ovo prvo, onda Hrvatski sabor djeluje protivno Deklaraciji o antifašizmu, koju je sam donio 2005. godine. No, ako je ovo drugo, onda se postavlja novo pitanje: zašto se izdvaja tako ogroman novac za obilježavanje smrti jako malog broja ljudi? (Index.hr)
 
Analogno ovoj izjavi, sva ona stradanja za koja se procijeni da je stradalo "malo i premalo" ljudi bi automatski trebalo brisati iz kalendara. Dakle, opet se kreće pogrešnom retorikom, umjesto da se inzistira na povećanju novčanih sredstava za obilježavanje jasenovačke tragedije, stalno se pokušava umanjiti stradanja druge strane. Što se dobiva selekcijom kostiju? Ništa doli produbljuje sukob. Tiom gore što smo svi mi doslovno nahuškani određenim, ali pomno selektiranim informacijama.

Prema tome, ako se želi odati počast žrtvama neka se to napravi na onim mjestima na kojima su ubijeni, a to su mjesta poput Kočevskog Roga, Maribora ili pak Tezenske šume. Bleiburg je bio, a i ostat će mjesto gdje se među ostalim vojskama predala i ustaška vojska, a ne mjesto stradanja nevinih ljudi. Uporno ga se želi prikazati kao mjesto stradanja hrvatskog naroda, no istina je da se hrvatski narod nikad nije i nikad neće poistovjetiti sa zločinačkim ustaškim pokretom", navodi se u priopćenju.

Dobra je strana ove izjave što se, a što se u jednoumlju nije moglo ni izgovoriti ni čuti, ovdje priznalo da je i druga strana posegla za nimalo časnim metodama koje su provođene, nota bene, i na maloljetnicima. Neki mi pripadnici i skupine ovoga društva nikada nisu bili jasni - maksimalno bi se iscrpljivali da dokažu kako drugima ne treba dati određena prava misleći kako će tada za sebe ostvariti još veća. Nisam za to da se stvaraju novi prijepori u ovom narodu izmučenu već od silnih umjetnih podjela; manipuliranje brojkama, uvećavanje i umanjivanje zla i zločina ne može nikome koristiti. Koliko smo uopće zainteresirani za utvrđivanje činjenica govori i veći interes slovenske strane i slab interes pokretanja ikakvih istraga s hrvatske strane obzirom da se radi o ljudskim, a ne psećim kostima.

Slovensko Ministarstvo rada i socijalne skrbi te državna Komisija za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta naložili su da se nastave sondiranja nekadašnjeg protutenkovskog rova u Teznom pokraj Maribora. Istraživanje je potvrdilo da je rov u Teznom zapravo masovna grobnica u kojoj su partizani nakon završetka rata vršili egzekucije zarobljenih hrvatskih vojnika. Istraživanja u Teznom vode dr. Mitja Ferenc, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta u Sloveniji, i Pavel Jamnik, šef kriminalističkog odjela u MUP-u Slovenije. "U posljednja dva dana izvršene su sondaže na duljini od gotovo tisuću metara jarka. Sve su sondaže bile pozitivne. Po cijelom jarku, ispod  jednog metra zemljane površine nalazi se sloj posmrtnih ostataka u visini od jednoga do jednog i pol metra. Pretpostavljamo da je u jarku od 15.000 do 20.000 kostura.Iako ispitivanja to tek trebaju potvrditi, računa se da oko 80 posto ubijenih oko Maribora čine Hrvati, iako su u Mariboru izdvajani i crnogorski četnici koji su bježali u Austriju, a po nekim svjedočenjima tu je i sovjetska Crvena armija ubijala Kozake koji su surađivali s Nijemcima. Žrtve su uglavnom bili pripadnici vojske NDH i manji broj crnogorskih četnika. Postoje spekulacije i o posmrtnim ostacima Kozaka, međutim, to nije potvrđeno", izjavio je prof. Mitja Ferenc koji kaže da je to, najvjerojatnije, najveća hrvatska masovna grobnica. Pretpostavku o broju žrtava dr. Ferenc izvodi iz činjenice da je 1999., kad se na dijelu jarka gradila autocesta, na samo 75 metara duljine pronađeno 1179 ljudskih kostura. Slovenska vlada je 2003. predložila Vladi RH sporazum o istraživanju i zbrinjavanju posmrtnih ostataka žrtava iz 2. svjetskog rata. Takav ugovor Slovenija ima, naime, s Italijom i Njemačkom, međutim, službeni Zagreb nije odgovorio na inicijativu iz Ljubljane.

Dakle, i ovdje postoji samo jedno bitno pitanje: zašto je danas ovakvo ponašanje u ratu i poraću zločin, a tada to nije bio i iz čega se crpi opravdanje za ono tada i osuda za ovo sada? Ma koliko mi bilo svejedno za ovu temu jer ne želim živjeti život svojih djedova i pradjedova, ne mogu pojmiti to konstantno prenošenje sukoba iz jedan u drugi vremenski period, a da gotovo nitko, osim potrebe da optužuje i podmeće drugoj strani, nije imao potrebe osvijetliti ono o čemu govori i tako izaći iz mraka neznanja. A možda je moj problem što pokušavam jednako gledati na smrt i posmrtne ostatke. Ovaj tekst želim završiti izjavama obje strane pa vi sami prosudite što je istina i koliko je uopće ima. Im li interesa da se otkrije istina ili je cilj samo da se promovira ona svoja.

Da je nakana zapovjedništva partizanske vojske bila spriječiti predaju hrvatskih izbjeglica saveznicima, svjedoči i slijedeći brzojav Josipa Broza Tita kao vrhovnog zapovjednika te vojske, koji je on poslao kao zapovijed 13. svibnja 1945. godine, dakle nakon završetka rata. Taj brzojav glasi: »Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostoriju Neravosinrodo, a druga je kod Šentilja presjekla cestu Velenje i Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rajona Celja pravcem Šoštanj-Slovenj Gradec, kako bi koncentrirali napad na uništenje ove grupe. Tito.« (Izvornik toga brzojava nalazi se u »Vojno-istorijskom institutu« u Beogradu). Dodajmo tome izjavu Titova generala Koste Nađa, čija je treća armija bila odgovorna za sudbinu hrvatskih vojnika i civila koje je britanska vojska u Austriji predala Titovim partizanima. U beogradskom tjedniku »Reporter« od 13. siječnja 1985. (str. 26) Nađ izjavljuje da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da »prirodno, na kraju smo ih likvidirali«. Nađ dodaje da je odmah javio Titu o ovom »uspjehu« i da je to bio »zadnji ratni izvještaj u Drugom svjetskom ratu«.
Da su Englezi i prije izručenja na Bleiburgu znali da Titovi komunisti ubijaju sve one za koje misle da će biti zapreka njihovoj apsolutnoj vladavini, svjedoči, među ostalim, i izvješće koje je engleski veleposlanik u Vatikanu poslao svome ministru vanjskih poslova Anthonyju Edenu 11. svibnja 1945, dakle četiri dana prije blajburškog izručenja Hrvata. U izvješću stoji i sljedeće: »Ubrzo nakon okupacije svakog grada i sela partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke partije. Počeli su s likvidacijom svih sumnjivih elemenata, ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima.« U tome izvješću od 16 stranica britanski veleposlanik opisuje pokolje u Dubrovniku, Metkoviću, Ljubuškome, Makarskoj, Mostaru, Širokom Brijegu i Sinju. Veleposlanik navodi da su ta ubijanja bez suđenja i presude bila unaprijed planirana (»Hrvatsko slovo« od 1. 12. 2006). Pa ipak, nepuna četiri dana nakon toga saznanja Britanci na Bleiburgu šalju hrvatske zarobljenike i azilante Titovim partizanima u sigurnu smrt.Prema konvenciji o genocidu iz 1948. godine, genocid se sastoji u napadu na određenu rasu, naciju, etničku ili vjersku skupinu s namjerom da se ona eliminira ili smanji u broju, ubijajući ili ozbiljno ranjavajući znatan broj njezinih članova ili pristaša, ili izlažući ih uvjetima za koje se računa da će uništiti ili smanjiti taj kolektivni entitet. Za zločin genocida je, dakle, potreban zločinački čin (actus reus) i zločinačka namjera (mens rea) da se ljudi unište baš kao pripadnici (među ostalim) određena naroda. A to se upravo dogodilo na Bleiburgu, Kočevlju, »križnome putu«, Macelju i mnogim drugim dosada otkrivenim i neotkrivenim masovnim stratištima diljem naše zemlje. (prof.dr.sc. Branimir Lukšić, izlaganje u Splitu 22. 05. 2007. objavljeno u Glasu Koncila, 22 (1719), 03. 06. 2007.)

"Bleiburško je polje simbol zbivanja kraja Drugoga svjetskog rata, a ne mjesto pogubljenja", rekao je Ivan Fumić, bivši predsjednik SABA. Ustvrdio je da se "sve što se događalo, događalo nakon zarobljavanja, a ne na Bleiburškom polju, ali je ono uzeto kao simbol". Kazao je da je "obišao Bleiburško polje", da je "otišao na groblje u Bleiburg" i da je "tamo zakopano 20 ustaša koji su se sami ubili". Rekao je da su kod Macelja ubijeni četnici, na Kočevskom rogu slovenski bjelogardijci, a hrvatski vojnici (ustaše i drugi) ubijeni su kod Maribora, kod Tezna i nešto na Križnom putu, a nikako na Macelju i u Jazovki, za koje se također govori o golemu broju ubijenih. "Činjenica jest da je kod Maribora ubijeno 1500 ustaša čuvara jasenovačkog i drugih logora, da je i putem ubijen određen broj osoba, što mi osuđujemo, jer su ubijeni bez suđenja i ikakva kriterija. Iz izvještaja jugoslavenske armije proizlazi da je na taj način nakon Bleiburga ubijeno 12.000 do 14.000 osoba", navodi Fumić. Rekao je da osuđuju što su ljudi nakon svršetka rata uzeli pravdu u svoje ruke. "Možda bi mnogi ionako bili strijeljani, ali je to stvar suda, a ne proizvoljne pravde koje je bilo dosta nekoliko dana nakon svršetka rata", rekao je Fumić i dodao da je tako, "na žalost, u svim ratovima i u svim zemljama". Glavni urednik Zbornika Juraj Hrženjak rekao je, uz ostalo, kako su se "zalagali da Zbornik bude temeljen na objektivnim istinama u onoj mjeri u kojoj su do istina mogli doći; ne tvrdimo da je to krajnja istina, ali se zalažemo da se nastave istraživanja". I Hrženjak je ustvrdio da "na Bleiburgu nije bilo nikakva masovna ubijanja, pogotovo ne od partizana. Bleiburg nije nikakva grobnica Hrvata i Hrvatske, nego je Bleiburg završetak borbe za slobodnu, antifašističku Hrvatsku. Na Bleiburgu se predao najratoborniji, najmilitantniji, najzločinačkiji dio ustaša i četnika koji su se željeli prebaciti na teritorij koji je bio pod okupacijom Engleske i Amerike". Englezi su ih izručili partizanima, tu su razoružani, a dio koji je uspio pobjeći pucao je iz obližnjih šumaraka po onima koji su se predavali i tu je nekoliko žrtava bilo i među partizanima, i među civilima, i među domobranima, i ustašama koji su se predali, ustvrdio je Hrženjak. (www.hakave.org)

Također, nije zanemarivo ni citirati dio propovijedi kardinala Josipa Bozanića na euharistiji povodom 62. obljetnice blajburške tragedije. Ovaj dio izdvajam kao prpoznavanje izvorišta svih sukoba odnosno uzroka relativizacije jednih u korist drugih bez obzira na stranu u ratu pa stoga nije neobično što se u prijeporima na relaciji Bleiburg - Jasenovac koriste uvijek isti argumenti. Na žalost, čak i kada je u pitanju novac.

"Kako to da ni nakon 60 godina od tog stravičnog zločina nitko nije odgovarao bez obzira na to što još ima dovoljno svjedoka i prikupljenih svjedočanstava". Pri tome je pozvao hrvatske vlasti da istraže te zločine. Kako to da se još ne može, barem na načelnoj, ako ne i na konkretnoj razini, čuti jasna osuda svega što vapi zbog gaženja božanskih i ljudskih prava, a učinjeno je protiv hrvatskog naroda. Zašto se još ne može dovoljno jasno čuti glas koji govori da se na tom polju nije poštovao život, da su bez ikakva suda i dokaza krivnje poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata.

Bozanić nadalje iznosi kako je jedan od najbližih Titovih   suradnika Milovan Đilas 1979. posvjedočio: "Da budem iskren,   mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude nama vraćaju. Uglavnom   su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini   zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto   sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što   smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali ."Bozanić od države očekuje sve  ono  što svaki građanin očekuje, a to je da državne institucije   učine ono što su po zakonu dužne: istraže te zločine i objave   tko je kriv za njih, da se jasnije očituju o komunističkom režimu   i nedjelima koja je taj režim planirao i sustavno provodio, te  da  se na temelju istine promiču one vrijednosti koje nisu u  skladu  s komunističkim krivotvorinama, ni u povijesnom ni u svjetonazornome  smislu.

"Crkva ne smije prešutjeti ni žrtve tzv. fojbi, o strašnim mjestima smrti, o jamama i stradanjima koja su za sobom ostavili fašizam i komunizam. Kao Crkva danas govorimo da su takva mjesta nastala tamo gdje je iz života izguran Bog. Vrijeme rata, a još manje poraća, ne može biti nikakav izgovor. Tamo su i za vrijeme fašističkoga i za vrijeme komunističkoga terora stradavali svećenici, vjernici i vjernice jer kršćanstvo ne može mirno suživjeti niti s jednom neljudskom vladavinom. U Hrvatskoj se olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdanih težnja i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova. Stoga ne čudi nas što se rasprava vodi između krivaca i njihovih sljedbenika s raznih strana, kako onih koji podržavaju partizanske zločine, tako i onih koji se ne žele odreći fašističkih težnja i osuditi svoje zločine.
Dok danas ovdje komemoriramo strašnu bleiburšku tragediju, s grozom mislim i na jasenovački ustaški logor. Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom. U tom duhu ponavljam riječi blaženog Alojzija Stepinca, koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, 19. veljače 1943. godine, jasenovački logor nazvao 'sramotnom ljagom', a za ubojice u njemu izjavio da su 'najveća nesreća Hrvatske'. Kao kršćanin i kao Hrvat bio bih nedostojan i jednoga i drugoga imena kada bih i u primisli nosio opravdavanje nečijega zločina. Ta zar netko uistinu misli da boli nedužnih koje su prouzročili pripadnici hrvatskoga naroda nisu i moje boli? No, jednako tako bio bih nedostojan čovještva kad ne bih prokazivao laž i nepravdu nanesenu hrvatskomu narodu. Iz poštovanja prema svim žrtvama, kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti. Zato mi je drago što se posljednjih godina učinio pomak u stavovima koji ublažavaju propagandnu zaglušnost pristranosti i povijesne nekorektnosti. Hrvatska javnost ima pravo znati istinu o Jasenovcu za vrijeme 2. svjetskoga rata kao i nakon što je prestao biti ustaškim logorom. Žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka. Bleiburška tragedija i sve ono što je slijedilo uvod u zločin puno širih razmjera ostavila je pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskog naroda jer je ubijen, ušutkan i raseljen veliki broj intelektualaca, posebno katoličkih svećenika, redovnika i redovnica kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja. Od tada pa do danas na Crkvu se u našem narodu baca ljaga i sjena krivnje koju Crkvi nijedan analitičar koji drži do istine i teži k objektivnosti ne može pripisati, istaknuo je kardinal. (dnevnik.hr, 13. 05. 2007.)
homoLudens @ 12:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 16, 2008
Stjepan Mesić je 12. veljače za Novi list  napisao sljedeće:

Ima i onih koji naprosto ne znaju, koji u proteklih gotovo dvadeset godina nisu dobili šansu da saznaju i koje spodobe poput onih okupljenih prošle subote na Trgu maršala Tita mogu odvesti na tragično krivi put.

Pod spodobama je mislio na sve one koji su organizirali i pohodili skup na Trgu maršala Tita tražeći njegovo preimenovanje. Dakako, u skladu sa zakonom, Mesiću nije ukinut imunitet nepovredivosti te time ovakva izjava nije utuživa. Bez obzira na to, osobno držim da si predsjednik bilo koje države ne može dopustiti ovakav rječnik i da svoje osobno mišljenje o ovome ili onome (osobi, skupu ili nećemu trećem) ne može začinjavati ovakvim izrazima da ne kažem uvredama, tim više što se uvreda prema osobi, a ne instituciji, u suprotnom slučaju smatra skoro pa bogohulnom. Na stranu to tko je bila ekipa na tom prosvjedu jer skup nije bio ilegalan, a to što se mi sa sadržajem ne slažemo, drugi je par rukava jednako zgužvane košulje. Uostalom, Mesić je rekao da je predsjednik svih građana Hrvatske, a to uključuje i prosvjednike s Trga maršala Tita. S druge strane, zašto bi se svi građani ove države morali u svemu slagati? Netko Tita voli, netko ga ne voli, nekoga baš briga, a netko je, eto, i povjesničar pa ima jedno od mnogih mišljenja struke. U posljednje smo vrijeme postali čudnovato demokratični, povodimo se za retorikom tipa: dajem ti pravo da misliš, ali samo nemoj reći to što misliš, a ako i uspiješ izreći, znaj da ću te popljuvati i bez da te saslušam. S druge strane, pluralizam mišljenja kao da je na izdisaju, eter se zatvara za drugačije mišljenje od onog uredničkog koje skoro da njeguje kult teokracije, oni što su lizali crvene, sada ližu plave podove, sutra će crne, žute ili zelene - nebitno, bitno da je jezik u formi za sve podloge. To je dotičnima, pretpostavljam, razvoj demokracije. U svjetlu toga je i sporna izjava kao još jedan biser u niski šaljivih dosjetka. Jasno mi je da se predsjednika države (nebitno koje) ne može tužiti za uvredu i klevetu, ali onda bi se i dotični trebao suzdržati od uvreda spram drugih. Je li pošteno to tražiti?
homoLudens @ 16:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 14, 2008
Izuzetno me veseli kako je u jučerašnjemu intervjuu na Hrvatskome radiju Zoran Milanović oprao neke medije koji su manipulirali njegovom izjavom o stavu SDP-a o na temu referenduma i NATO-a. Tim više što su neki cijenjeni blogeri pozitivno mišljenje o članstvu u NATO-u pripisali prosanaderovskom retorikom, a jučer smo od Zokija mogli dobiti još jednu potvrdu kako je SDP i za referendum, ali i za NATO. Dakle, razlike između HDZ-a i SDP-a po tom pitanju nema.
* * *
Pojedine se hrvatske stranke mogu pohvaliti djelotvornošću mehanizama za suspenziju. Đapiću je smetalo to što je dobio protukandidata na unutarstranačkim izborima (Peru Kovačevića, op.a), ekipi u HNS-u je pak zasmetao blogerski komentar bivšega im zastupnika Nikole Vuljanića (suspenzija nije pokretana za one koji su bili dijelom istražnih radnji pravosudnih organa, zar ne?). S druge strane, stranačke izborne skuptšine sve manje teže barem prividu demokracije pa je mjesto protukandidata gotovo ukinuto. Veliki demokrati vole da se između njih i njih bira njih. Bilo bi zanimljivo pročitati anonimna iskustva svih onih koji su zalutali u taj čudnovati svijet u kojemu se igra i ispod stola.
* * *
U emisiji Nedjeljom u dva, znanstvenik Ivan Đikić je rekao (telefonski se javljajući u emisiju) nešto krucijalno: Kolega Marušić, kao i svi u Hrvatskoj, ima problema sa sustavom. Da podsjetimo, protiv profesora Medicinskoga fakulteta, Matka Marušića, koji je progovorio o navodnoj korupciji i tražio smjenu dekanice MEF-a je pokrenut stegovni postupak uz zahtjev da se obavi i psihijatrijsko vještačenje. Najtragičnije od svega jest što se na tvrdnju o korupciji  reagira nekritički, a kritički (i gotovo neprijateljski) prema autoru iste. Osoba koja je među deset najcitiranijih znanstvenika u svijetu se ovdje želi prikazati neuravnoteženom jer, eto, možda sustav ne valja, ali mi ćemo ga braniti jer sustav to smo mi, dok se one kojima je sud potvrdio krivnju ista ta krivnja relativizira, jer ipak ih je spasila zastara.
* * *
Mirjana Pukanić je protuzakonito hospitalizirana (pravorijek zagrebačkoga Županijskog suda), oni koji stalno tupe o lege artis su se pokrili ušima i nigdje ih nema, drugi se peru i misle ih se nema što pitati za odgovornost. Na vidjelo su izašli ili se potvrdili neki sukobi, vidi se tko je za ili protiv koga, tko kome ne želi ostati dužan. Uostalom, jedino se tako može podići prašina i dobiti reakcija javnosti (priznajmo, dok Ivo Banac nije upregnuo, glasa se nije moglo čuti). U konačnici smo dobili cirkus koji, nažalost, prate i oni pred kojima bi nam trebalo biti neugodno - delegacijom Europske komisije. Kako god da na kraju ispalo, država je suočena s tužbom. Što ako Mirjana Pukanić dobije tu tužbu? Što ćemo time pokazati, gospodine Degert (šef delegacije EK, op.a)?

Mi pratimo sve vidove života Hrvatske, a ukoliko želimo da se nastavi hrvatski napredak prema učlanjenju u Europsku uniju, pratimo između ostalog i tako važnu temu kao što je vladavina prava. Naravno da ćemo morati pokazati da je ovo zemlja zemlje zrele demokracije, vladavine prava u kojoj su sva ljudska prava dobro zaštićena.
* * *
Slabo je zapaženom prošla vijest o smrti Jadranka Crnića, prvoga predsjednika Ustavnoga suda i predsjednika Hrvatskoga Crvenog križa. Jadranko Crnić zaslužan je za mnoge odluke od kojih su možda većini najbitnije one o denacionalizaciji i povratu duga umirovljenicima.  Pogreb kojemu je nazočila mizerna tisućica ljudi je potvrdio ono što smo odavno znali: Sve s jednokratnom upotrebom je in. Dakle, i toaletni papir.
homoLudens @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 9, 2008

izvor: http://www.smh.com.au

Čitam komentar cijenjenoga Domagoja Zovaka čiji mi se tekst čini poprilično apokaliptičnim i kao da poručuje: Samo vas referendum može spasiti.

Kada se Račan dogovarao s Drnovšekom (podsjetimo, danas se slovenski premijer Janša poziva na taj Sporazum smatrajući ga glavnim argumentom za međunarodnu arbitražu), ili kada se Prevlaka stavljala u status ni na nebu ni u Hrvatskoj (danas je tamo mješoviti režim kojim uspješno održava status quo, dakle, ništa ne rješava problem), ili kada se petljalo oko Kleka, nije se vikalo: Samo nas referendum može spasiti od kockanja teritorijem. Naš je najveći problem neupućenost (od Ollija Rehna smo saznali što je potpisivao državni tajnik) i naše su reakcije ili pogrešne ili zakašnjele. Rat je odavna gotov, a mi smo izgubljeniji nego ikada, lutamo, ne znamo kome se prikloniti, a kada to i učinimo opet je promašeno. Već je napisano: osnovni je problem što svaka nova vlast donosi politiku suprotna smjera i tako nikada ne može pronaći pravi put. Račan je vidio korist od hodočašćenja Blairu (da, Velika Britanija nam je izuzetno naklonjena, ovdje ću udariti glavom o zid i sjetiti se odbijanja izručenja ratnoga zločinca) i Schroederu da bi se Sanader vratio proameričkoj politici. U međuvremenu se izgubilo jako puno godina, ali ne samo njihovih. Upiranja u lošu američku i rusku politiku nama ne donosi nikakvu korist; prozivanje SAD-a zbog Vijetnama ili današnje političke čistke u Rusiji može zadovoljiti samo naša moralna načela. No odavna znamo da se pored takvih načela lako može ostati i gladnim i bosim. Također, osvrt na nepotpuno zaživljenu emancipaciju i slabo ostvarena manjinska prava nije samo kronični problem američkoga društva, on postoji svugdje oko nas. Međutim, izuzetno je točan dio o svrsi postojanja raznoraznih udruga u Hrvatskoj koje su same sebi jedinom svrhom. Ipak, ta bi se definicija mogla proširiti i na dobar dio političkih stranaka, napose onih koje se aktiviraju u vrijeme predizborne kampanje. Također, potpisujem i sve napisano o tome kako živi "mali" čovjek u Hrvatskoj. Ono s čime se ne slažem jest da ispada kao da zakon nekome brani raspisivanje referenduma. Ako netko misli da treba zabraniti uvoz piletine iz Ptuja, neka uzme stolić i skupi 450.000 potpisa, računica je jasna. Druga je stvar što Ustav ne nalaže raspisivanje referenduma u svrhu priključenja vojnim savezima. No, to su donijeli oni koje je izabrao narod. Od toga istoga mi očekujemo da donese pametnu u odluku o NATO-u, a jedva 5% stanovništva čita novine (i to bi bio neki postotak da pojedine novine nisu politički obojene ili da ne reduciraju informacije). Također, ako Hrvatska i ne postane dio NATO ekipe, gdje stoji da se u Hrvatsku neće vraćati lijesovi? Jesu li trenutne mirovne misije nešto potpuno  različito? Nisu. Uostalom, svatko tko je odabrao ili će odabrati vojsku kao poziv zna što ga očekuje i da smrt nije apstrakt. Dakle, nije to licemjerje, već posao - posao kojega hrvatski vojnici već dugo obavljaju (preciznije, radi se o misiji ISAF-a, koju, vidi čuda, vodi NATO).  Dakle, nećete ginuti vi, nego oni koji su se i budu se obučili za borbu, a ne čuvanje pilića. I ako nismo propali zbog potpisivanja ne baš povoljnoga SSP-a koji će morati biti ispoštovan do kraja i u slučaju da Hrvatska ne postane dio EU, onda zasigurno neće propasti ni potpisom za NATO. A baviti se time tko je Staljin modernoga doba (komunizam i jednoumlje su 50 godina bili prihvatljivim folklorom ovoga društva) je kao pljuvanje u vjetar. Imajmo na umu da vjetar za razliku od pljuvanja može izazvati materijalnu štetu.

homoLudens @ 16:31 |Isključeno | Komentari: 0


izvor slike: http://digilander.libero.it


Slovenci se opet prave kao da su s EU pod miškom pobjegli s Balkana, no balkansko ih vođenje politike opet vraća u njegovo središte.. Predsjednik vlade, u državi koja je neriješenoga graničnog pitanja postala članicom EU, sada najavljuje mogućnost raspisivanja referenduma zbog neriješenog graničnog pitanja s Hrvatskom. Država koja svoje vojnike bezrazložno drži na tuđem teritoriju (Sveta Gera), koja je zakonom izbrisala 18 305 ne-slovenaca, a najpoznatijom bankom (Ljubljanska banka) iza sebe ostavila 800 milijuna € duga i koja je jednostrano proglasila ZERP, spočitava Hrvatskoj da odbija europske standarde. Koje su to europske standarde dotični ispoštovali? Na žalost, ulaksom u EU, ovoj su površinski maloj država narasla prevelika krila, a predsjedanje je samo doodatno pojačalo položaj koji ne zaslužuje. Na pojedinim slovenskim forumima još vrvi nacionalizmom iz 90-ih, iako je to čudna reakcija s obzirom da u Sloveniji nije bilo pravoga rata i gotovo su bezbolno ostvarili samostalnost. Iz sigurne su udaljenosti mogli promatrati Miloševićev krvavi pohod. Ipak, još se izvaljuju gluposti kako je cijela Istra (i dakako Savudrijska vala) slovenska, kako Jadran i pripadajući mu otoci nikada nisu bili hrvatski, kako su Zadar i južna Dalmacija zapravo  talijanski i kako su sretni što Talijani politički gnjave Hrvate, ali da su ipak Srbi pravi DDT za njih pa neka samo udre. Na forumu slovenske državne televizije vam obrišu korisnički račun ako pišete iz Hrvatske, iako su se Slovenci razmilili po hrvatskim forumima. Dakako, ima umjerenih Slovenaca, no uzalud i to kada im je politika takva kakva jest - puna prijetnja i ucjena. To je dostojno dječjega vrtića, a ne politike. Naša je pak politika i preblaga, stalno odbacujemo pokazati im zube na jednaki način - ništa ni manje, ni više. Barem dok mali koji pate od kompleksa veće važnosti ne shvate da mogu biti veći samo pored manjih. Do tog dana političkog ozdravljenja, ne kupujem proizvode iz dežele. Bez brige, moj život neće patiti bez Palome, Krke i Aera.


Gospodarski odnosi Hrvatske i Slovenije - vidi službene podatke!


homoLudens @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 8, 2008

izvor: http://content.answers.com

Izuzetno je zanimljivo da je glavni poštar haškome tužiteljstvu izvjesni Savo Štrbac. Njegovi su  "dokazi" utkani u sadržaj optužnica protiv hrvatskih generala. I to bi još nekako prolazilo da dotični nije bio visokopozicioniran u nekadašnjoj paradržavi. Tko je taj dotični čija je misija Hrvatsku strpati u Haag, a u Hrvatskoj, ako već ne ide nova Krajina, proći će Z4 (u intervjuima eksplicitno iznosi uvjerenje o obnovi plana političke, ekonomske i kulturne ekonomije).
  • nekadašnji sudac okružnoga suda u Zadru, ministar u samoproglašenoj vladi SAO Krajine, tajnik zločinca Milana Babića i današnji direktor Dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas (knjige o zločinima Hrvata se izdaju uz potporu izvjesnoga Vlade Bjelopetrovića iz Chicaga te Crnogorsko-primorske mitropolije i mitropolita Amfilohija
  • osoba koju je ratni zločinac bez presude, Slobodan Milošević, ugostio nakon, po Veritasu, agresije nad Krajinom
  • osoba koja je iznosila lažne podatke o žrtvama, odnosno, žive proglašavala mrtvima (tako je mrtvima proglasio Bosiljku i Mirjanu Perić, a nakon što je otkriven falsifikat, brzo je popis prepravio novim dvjema žrtvama, Milošom Ćosićem i Jandrijom Šaretom.
  • mogući krivac (prema tvrdnji tjednika Nacional) za smrt pojedinih Srba
  • autor sintagme zločinački pothvat koja je ugrađena u haške optužnice
  •  osoba koja bi na haškoj optuženičkoj klupi rado vidjela Stjepana Mesića jer joj je, kako tvrdi, "rasturila Jugoslaviju"
O Veritasu
Na stranicama Veritasa, istina, ispisanima čudnom kombinacijom srpsko-hrvatsko-bošnjačkoga, stoji zanimljivo obrazloženje njegova osnutka:

(...)nevladina i nestranačka organizacija koju su krajem 1993. godine osnovali građani sa područja RSK. Do agresije sjedište organizacije je bilo u Kninu a od tada privremeno sjedište je u Beogradu (Dečanska 8/4). Neposredni povod za osnivanje VERITAS-a proizišao je iz diplomatskog, ekonomskog i medijskog rata svjetskih razmjera protiv srpskog naroda. (www.veritas.org.yu)

Također, na tim ćete stranicama teško naići na spomen RH, iako u doba kada Štrbac i kompanija, a nakon protjerivanja domicilnoga nesrpskog stanovništva, kontroliraju svoju paradržavicu, Hrvatska već postoji kao međunarodno priznati pravni subjekt.
  • prikupljanje dokumenata o progonima i stradanjima te uništenoj imovini lica srpske nacionalnosti na području bivše SRH i svih građana na području RSK u predratnom, ratnom i poratnom periodu
  • institucijama s ciljem suprostavljanja argumenata raznim konstrukcijama o "istini" na prostorima bivše SRH i pokretanja krivičnih postupaka protiv počinioca
  • ustanoviti sudbine svih Krajišnika koji u maju i avgustu 1995. godine nisu uspjeli izaći iz Krajine bilo da su živi ili mrtvi;
  • pružanje pravne pomoći Krajišnicima u vođenju postupaka oko nadoknade obeštećenja za tjelesna i duševna oštećenja te za oštećenu i uništenu imovinu.
 (www.veritas.org.yu)

Dakle, osobe koje su  stvorile paradržavu (a ona se može stvoriti samo nasilnim putem odnosno agresijom) tvrde da je nad istom  počinjena agresija. To je kao da lopov tuži policijsku postaju što su ga lišili slobode. Na pitanje je li ikada istraživao zločine nad Hrvatima (Štrbac je rođeni Benkovčanin i hrvatski državljanin), odgovara da nije razmišljao o tome, ali da isto tako nije inicirao suradnju s haškim istražiteljima, nego su oni došli k njemu tražeći podatke o zločinima nad Srbima. Da sam sebi skače u usta govori jedan drugi intervju:

Preko Veritasa haaškom Tužiteljstvu nudio sam dokaze o zlocinima koji su pocinjeni nad Srbima u Hrvatskoj. (http://www.croatianworldwideassociation.com)

Za sebe kaže da u ratu nije pucao, već samo popisivao, a ideju za popisivanje je dobio nakon Tuđmanove knige Bespuća povijesne zbiljnosti u kojoj se tvrdilo da je u Jasenovcu stradalo 30.000, a u školi je učio da ih je ipak bilo 700.000. O Mesiću i Gotovini ne misli ništa loše:

Nemam ja ni za Mesića ni za Gotovinu podataka da su oni ubili bilo koga. Ali po zapovjednoj odgovornosti, po kojoj odgovaraju svi, mora i Mesić na sud. Kao što je Biljana Plavšić došla u Haag. Mesić je imao gomilu funkcija s kojih je izravno utjecao na događaje - od tajnika HDZ-a do predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije. (Globus, Karmela Devčić, Haški dojavnik iz srpske krajine).

Veritasove publikacije inače imaju zanimljive naslove:
  • Mljevački plato - jun 1992, Žrtve agresije Hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, Mljevački plato, jun 1992.
  • Ravni Kotari Maslenica - januar 1993, Žrtve agresije Hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, Ravni Kotari - Maslenica 1993
  • Krvavi septembar u Lici - 1993 uz izjavu generala Jacques Cottea datiranu 19.rujna 1993.: Nisam našao znakove života, ni ljudi, ni životinja u nekoliko sela kroz koja smo prošli. Razaranje je potpuno sistematsko i namjerno.
  • Srpska zapadna Slavonija - maj 1995, Žrtve agresije Hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, Zapadna Slavonija (Bljesak) - maj 1995
  • Srpska Krajina  - avgust 1995, Žrtve agresije Hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu, sjeverna Dalmacija, Lika, Banija i Kordun (Oluja9 - avgust 1995
Štrpčeva popikavanja
No, koliko je Štrbac precizan govori i sljedeći ili-ili odgovor novinarki Globusa u istome intervjuu:

Nedavno su me pitali imam li svjedoke koji će potvrditi da je Gotovina nekoga ubio. Nemam. Ali on je bio zapovjednik i zapovjedna odgovornost... Ili je naređivao, ili nije sprečavao, ili nije kažnjavao, to je njegova odgovornost.

Također, koliko je Štrbac kompetentan drugome krojiti optužnice, a po svemu sudeći i pravdu, govori i njegovo sljedeće posrtanje:

Štrbac je izvijestio članove Međunarodne komisije da se na otoku Oboljanu kod Šibenika nalazi koncentracijski logor u kojem je zatočeno oko 500 Srba. A u to su vrijeme na otoku Oboljanu bile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, većinom Bošnjaci, što je i utvrdio Međunarodni Crveni križ i komisija UN-a. (Nacional, Dragan Đurić, 19. 04. 2005.)

Dakako, i to nije sve. Osim neistraženog sudioništa u prometnoj nesreći (navodno je 1994. službenim automobilom izazvao prometnu nesreću u kojoj je poginuo prometni policajac Gojko Gladović, a smatra se da tada nije odgovarao zbog svog visokog položaja u vladi tzv. RSK) jednako sumnjivo ostaje i sljedeće:

Još nije rasvijetljena ni uloga Save Štrpca u pogibiji zatočenog Josipa Marinovića sredinom 1992. Štrbac je tada zajedno s odvjetnikom Radomirom Kužetom iz kninskog zatvora izveo pretučenog Marinovića da bi ga 10 kilometara dalje ostavili na cesti da se sam snalazi. Marinović je nekoliko dana poslije pronađen mrtav uz neku ogradu. U svakom slučaju, prema rezultatima hrvatske istrage, Štrpcu nisu bila nepoznata zlostavljanja u kninskom zatvoru na koja se nikada nije ni osvrnuo.(Nacional, Dragan Đurić, 19. 04. 2005.)

Dakle, ova persona koja bi trebala biti predmetom haške istrage, suradnik je istražnoga tima Haškoga tužiteljstva. Ostaje nejasno tko se tu kome ruga. Još je manje jasno kako je taj čovjek tako visoko primaknuo stolac Carli del Ponte. Netko tko je bio, čak i nebitno na koji način, dijelom terorističkoga plana i skupine predstavlja veliku logističku pomoć onima koji strepe od terorizma. Taj netko kome je 2000. godine sam Graham Thomas Blewitt (zamjenik glavne tužiteljice Haškoga suda) poslao pismo zahvale zbog dotadašnje suradnje. Zanimljivo je kako je Blewitt odgovorio na pitanje o izvorima:

O tome od koga će Tužilaštvo dobivati informacije sigurno ne odlučuje hrvatska Vlada. Prioritet dajem odnosima s  Vladom, ali  nemojte očekivati da zbog toga ignoriramo odnose s drugim relevantnim izvorima.

Nejasno je spada li u te relevantne izvore i Savo Štrbac, bivši i, ništa manje bitno, abolirani dužnosnik u vladi paradržave, zločinačke tvorevine RSK.

Savo Štrbac je u tzv. SAO Krajini 1991. postao načelnik za obavještajneposlove pri ratnom štabu teritorijalne obrane Benkovac jer je imao staž rezervnog oficira. Odlukom Županijskoga suda u Zadru 2002. godine, Savo Štrbac se pridružio nizu aboliranih Srba čiji su ratni zločini preimenovani u oružanu pobunu. (tportal.hr)

Bome smo si s ovakvima aboliranima osigurali dobru i sigurnu budućnost, hrvatske generale u Haag, Domovinski rat na stup srama, a Štrpca i kompaniju u pravednike. Postoji li na ovome svijetu netko tko se može pohvaliti nečime imalo sličnim? Inače, nevjernih Toma poradi, da je abolicija obuhvatila samo balvanaše koji se nisu makli dalje od debla, onda se zločinci poput kapetana Dragana ne bi provukli pa danas ne bismo imali pravnih muka oko njegova izručenja, ali kako je priznao i sam Vladimir Šeks, to se tada moralo tako. Bilo bi lijepo kada bi si takve uzeli Englezi (uz posebni osvrt na njihovo ponašanje prema sumnjivcima pod nazivom "deset metaka u ime mira") ili Španjolci pa da promijene mišljenje o tome kako je terorizam neprihvatljiv osim na Balkanu jer "tu sme svako svakog da bije". Dakako, Savi Štrpcu uopće nije neugodno imati domovnicu države koju ne priznaje:

Domovnicu sam dobio preko svog opunomoćenika u Benkovcu, što je moje gradansko pravo, nisam ja stavio šahovnicu na nju... Ako s jugoslavenskom putovnicom ne budem mogao nigdje putovati, tražit cu i hrvatsku putovnicu. To sam pravo stekao rodenjem, a ne prema političkom uvjerenju. (www.croatianworldwideassociation.com)

Žarko Puhovski smatra da Štrbac za Haag više nema prijašnju važnost i da isti više ne koristi njegove usluge, napominjući kako su negovi podaci netočni. Međutim, upravo je Štrbac u ekskluzivnom intervjuu Novoj TV kazao nešto što pokazuje da, ako Haag više i ne treba Štrpca i negove usluge, i bez Štrpca laž ostaje gotovo kanonizirana.

Točno je. Ja vidim u tim optužnicama moje rečenice. To dokazuje da sam u pravu, pa nisu ovi u Haagu glupi, rekao je Štrbac u ekskluzivnom intervjuu za Novu TV.

Ipak, Puhovski je rekao nešto krucijalno za Štrpca:

On nema snage osuditi zločin koji je u temeljima tvorevine kakva je bila RSK, koje je on bio dužnosnik, pa zato nema moralno pravo ovako nastupati.

U prilogu tome treba dodati i da je tijekom svoje karijere u SAO Krajini Savo Štrbac bio voditelj komisije za razmjenu zarobljenika,  da je 26. svibnja 1993. potpisao zahtjev za registraciju "srpske opštine Zadar", a 16. siječnja 1995. zahtjev za dodjelu ratnoga plijena na korištenje. Savo Štrbac možda i nije počinio ratni zločin, ali je bio na strani planirana zločina pa bi bilo zgodnije da je sintagmu zločinačkoga pothvata pripisao svojim štabu. Ako i zaboravimo njega i poslušamo Ivu Josipovića da se radi o nebitnoj personi kojoj se u hrvatskoj javnosti pridaje previše pozornosti, ostaje činjenica da je Savo Štrbac ostavio trajni trag u haškim optužnicama, a to nipošto nije mala stvar. Ako i želimo zaboraviti balvane, ostaje najveći - onaj Štrpčevih laži. Danas Štrbac, sutra neki drugi harlekin koji je dim iz kninske tvornice vijaka proglasio prekomjernim granatiranjem Knina.


Izvori:
www.veritas.org.yu
www.globus.com.hr
http://www.croatianworldwideassociation.com
www.nacional.hr
homoLudens @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, travanj 5, 2008

izvor slike: http://upload.wikimedia.org

Ovih dana čitam masu antiameričkih tekstova koji osim subjektivno vođenih lupetanja, očekivano, ne nude ništa nova. I dok se papu, čija je uloga više dekorativna odnosno sama sebi dovoljna, dočekivalo kao samoga Stvoritelja, a čiji ćemo porez na božansku ljubav vječno plaćati kroz Vatikanske ugovore (ne zaboravite da vas to košta 400 milijuna kuna godišnje, a vi biste škrtarili na obrani), Busha se dočekalo kao neprijatelja jer, eto, ma tko je ta Amerika? Oni koji su puni kritika na račun američke administracije istodobno su manji od makova zrna kada treba kritizirati hrvatsku politiku, a ne treba ni spomenuti da dopuštaju da ih godinama varaju na izborima kao malu djecu dudama-varalicama. Hrabrosti li, nema što. Zeleno svjetlo za vojno-redarstvenu akciju Oluju Hrvatska je dobila, gle čuda, od mrskoga nam "neprijatelja". Sve kasnije što se događalo (zahlađenje u odnosima na relaciji SAD - Hrvatska) je posljedica loše vođene hrvatske politike, a koja je, da je bila mudrija i kvalitetnija, mogla osigurati slobodu odnosno pravednije suđenje nekim hrvatskim generalima, pa čak i skinuti mrlju s Domovinskoga rata koja je najviše potencirana od velikih "pravednika" iznutra. Nažalost, puno smo toga politički izgubili u okretanju Europi i ignoriranju američke politike. Ma koliko se sebi činili bitnima, nedovoljno smo jaki da bismo mogli opstati sami. To je sudbina malih država i naroda i to moramo prihvatiti jer se nemamo čime šepuriti niti ikome postavljati ultimatume. S druge strane, ova histerija oko referenduma za NATO postaje neukusna (kao da je u pitanju obnova JNA) i nije mi jasno koji joj je točno cilj. Uostalom, poprilično je neozbiljno da nakon reforme obrambenih snaga netko traži zaokret unatrag. Na što da se vraćamo nako prilagodbe novim standardima? Da treba raspisati referendum, mudrijaši su se sjetili zadnji čas, baš nekako u očekivanju pozivnice za NATO. Oni koji su protiv NATO-a valjda vole više ratovati pa im ne smeta što se nalazimo u balkanskom loncu koji nije daleko od eksplozije (itekako znamo da granice Virovitica - Karlovac - Karlobag nipošto nisu zaboravljene). Umjesto da svojim potomcima osiguraju mir, oni se bune što je Hrvatska pozvana u vojni savez kao da će u taj savez ići svi građani, a ne samo profesionalni vojnici. Nije valjda da se smatraju kompetentnima drugima određivali vojne zadatke. Istodobno, nemoguće je ne primijetiti da bi oni radije pristali uz tzv. Istočni blok, nego uz Zapad. S druge strane, i laiku je jasno da dosadašnji koncept obrambenih snaga nije bio održiv, preskup i trom više nije bio u funkciji kao devedesetih (uostalom, vojsku je bilo nužno profesionalizirati jer više vrijede tri profesionalna vojnika, nego tristo rezervista), a stanje u regiji nije nimalo mirnodopsko bez obzira kakvim bi se na prvi pogled činilo. Također, hrvatski vojnici već sudjeluju u mirovnim misijama, i ulaskom u NATO se ta uloga samo dodatno proširuje. Nekima u ovoj državi još uvijek nije jasno da je nešto potrebno i dati, a ne samo očekivati. Na žalost, mi ne pružamo, već samo po običaju laprdamo i očekujemo neko veliko poštovanje. Dok Hrvati u Americi naveliko rade za one koji im u domovini žele uskratiti pravo glasa, ovi ovdje misle da su jako pametni ako s vremena na vrijeme nešto graknu, i to obično u krivo vrijeme i na krivome mjestu.

Govorite da ste iz male zemlje, ali ja sam impresioniran vašim velikim srcima i dobrim košarkaškim timom – kazao je američki predsjednik George W. Bush. U Pučkoj dvorani Ureda predsjednika uz visoke goste iz SAD-a, predsjednikovu suprugu Lauru i državnu tajnicu Condoleezzu Rice, okupilo se šezdesetak uzvanika. Američki je predsjednik istaknuo da dvije države dijele zajedničke vrijednosti, kao što su ljudska prava i dostojanstvo. Čestitao je Hrvatskoj na pomoći koju pruža Afganistanu te istaknuo da cijeni prijatelje koji su se spremni suočiti se sa zlom. – Čast mi je što ste vi naš dobar saveznik. (Večernji list)

Nebitno je tko je George Bush, bitno je koga on predstavlja i koliko mi možemo imati koristi od tog nekog. Ne možemo svoj "maestralni" nastup završiti izjavom da je pijanac, budala i što sve ne, jer onda vas ja pitam: A tko je uopće taj papa da bi ga se ponizno dočekivalo? Je li to onaj starčić koji je u doba najveće srpske agresije savjetovao Hrvate da ljube svoje neprijatelje? Bi li taj čovjek to savjetovao Amerikancima 11. rujna 2001.? Svojom smo histerijom u zadnjih nekoliko dana pokazali nepristojnost i negostoprimstvo i da nam uopće nije stalo do države u kojoj živimo. Netko će sada htjeti ispasti mudar pa izvaliti kako zastupam politiku svijenih vratova, no budimo objektivni i priupitajmo se možemo li se s rogatima bosti i ne svijamo li mi vratove već odavna samo pogrešnima? Vidjeli smo koliko smo štete imali od okretanja pogrešnima. S druge strane, toliko negativnosti nije proizašlo zbog Tadićeva dolaska, čovjeka koji Hrvate još uvijek gleda kao na zločince koji su krivi za etničko čišćenje "Krajine". Toliko o samopoštovanju koje je ovome društvu uvijek nekako izmicalo. Dakle, opametimo se na vrijeme i shvatimo da naša budućnost nije u prosvjedovanju protiv onih koji imaju koliku-toliku volju i uvlačenju onima koji nas ne žele. Zašto je NATO najmanje zlo za Hrvatsku? Dijelom i stoga što je njezin najnezgodniji susjed, Slovenija, član NATO-a i u odnosu na to smo u nezavidnu položaju jer će NATO najprije štititi interese svojih članica. S druge strane, Srbija i Kosovo su nestabilni faktor regije i ne zaboravimo da se primanjem Hrvatske, Albanije i Makedonije (čim riješi pitanje službena imena) nastoji zatvoriti sigurnosni obruč oko ovih dviju država. Dakle, treba problem sagledati daleko šire nego što to običavamo. A graktanje kako smo protiv samo da bismo bili protiv je odavna postalo pomodno.. Jamčim da bi se u slučaju nova rata na Balkanu trećina njih skrila u mišje rupe, a druga trećina stajala u redu za vize.
homoLudens @ 16:29 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare

izvor: http://happykatie.typepad.com

Mnoge se televizije, napose one s nacionalnom koncesijom, vole hvaliti kako imaju popularne i urnebesno gledane emisije, no uređaj kojim se to mjeri (peoplemetar) i zahvaljujući kojemu se dijeli 100 milijuna marketinsških eura nije nimalo precizan pokazatelj svega onoga čime se televizijske postaje hvale, i to ne stoga što bi bio neprecizan, već stoga što ga posjeduje tek 20% hrvatskih kućanstava. Tvrtka (jedina koja se javila na natječaj i osigurala si posao), a koja je te i takve uređaje postavila u hrvatske domove, može se pohvaliti da danas takve uređaje ima manje od 900 kućanstava i čiji se rezultati prezentiraju kao rezultati i svih onih koji takav uređaj nemaju. Koliko je to reprezentativno, prosudite sami. Veći problem od peoplemetra jest ubitačno zaglupljujući televizijski program koji u trci za marketinškim uspjehom zaboravlja da mu je primarni posao televizijski program. Najveći doseg postaju reality showovi koji ovu zajednicu prikazuju glupom, polupismenom i lijenom. Ovakav privid ipak dokazuje jedno: kakvim trebaš biti da bi dočekao svojih pet minuta. Na žalost, dobar dio publike to guta, iako se radi o potpuno nejestivoj i neprobavljivoj namirnici, a što samo pokazuje koliko manjak edukacije uzrokuje gubitak osjećaja za valjano. Kada se sve zbroji i oduzme, pitanje je koja je svrha produciranja lošega programa, točnije, instiucionaliziranja polupismenog idiotizma? Ako je u pitanju samo novac, onda je možda vrijeme da neki ljudi promijene profesiju jer se očito bave pogrešnim poslom, a tu posebice mislim na one kojima su beskonačne reprize osnovni koncept rada.
homoLudens @ 14:46 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 4, 2008

Index nam donosi vijest kako Ivan Korade, vjerojatni pogubitelj četvero civila, među kojima i jednog maloljetnika, te bez imalo sumnje pogubitelj policajca na dužnosti, ima pravo na crkveni pogreb. Čovjek koje ne zaslužuje da mu se obilježi grob, a kamoli da mu se nad grobnom rakom zaziva Boga, u očima Crkve kao da ispada mučenik koji će napokon naći mir u okrilju Oca. S druge strane, suočeni smo sa slučajevima u kojima je župnik, zbog navodno nekih dugovanja spram župe (ne moramo ni spomenuti da se najčešće radilo i radi o starijim osobama slabe financijske moći), odbio obaviti pogreb za svoga župljanina. Svi smo čuli ona šaputanja kako je Tuđmanov unuk preko noći prošao put od krštenika do krizmanika, ali i konkretne pritužbe kako su neka djeca primila pričest, a da im roditelji nisu ni kršteni, dok bi se djeci rastavljenih roditelja to onemogućavalo pa je pitanje ima li i ovdje licemjerja i dvostrukih principa (znamo da samoubojice svojedobno nisu imale pravo na crkveni pogreb, a ovdje je bitnije da je riječ o jednom monstrumu koji je ubio Božju djecu (zar ne kažu da smo to svi mi). A sjetimo se kako je lako biti ekskomuniciran iz Crkve.

U današnje vrijeme velikih individualizama, koje puno toga relativizira, ima onih vjernika koji su napustili Crkvu ne prihvaćajući cjeloviti crkveni nauk i vjeru Crkve. No, nitko nad njima nije izrekao izopćenje, ali su izvan Crkve. Oni pak koji su preuzeli zadaću učitelja u Crkvi, ako naučavaju pogrešan nauk, dovode se u istu opasnost izopćenja. Najprije ih se opominje te ih se pokušava dovesti u puno zajedništvo vjere, no ako oni to ne prihvate, onda im vrhovna crkvena vlast izriče kaznu izopćenja. Poznati slučaj ekskomunikacije bio je prije nekoliko godina kada su iz Crkve izopćene žene koje su pokušale biti zaređene za svećenike. Među one koji su izopćeni iz Crkve spadaju i oni koji se svojim životom svjesno i slobodno opredijele protiv crkvenoga moralnog nauka, npr. počinivši ubojstvo, idolopoklonstvo ili brakolomstvo. Oni koji su iz Crkve isključeni javnim činom presude crkvenog sudišta, u Crkvu se primaju - nakon obraćenja - također javnim činom. Oni koji su se iz Crkve isključili grijehom, vraćaju se u zajedništvo Crkve sakramentom pomirenja ili ispovijedi. No, ima grijeha koji su pridržani Papi, grijeha koji su pridržani biskupu kao glavi mjesne Crkve, te onih koji su pridržani pojedinim crkvenim sudištima. U smrtnoj opasnosti, međutim, ako postoji pokajanje, svaki svećenik može odriješiti od svih grijeha. »Izopćenje iz Crkve je čin otpada, bilo da je nad počiniteljem to izrečeno presudom, bilo da se to dogodilo u tajnosti savjesti« (Vukšić, Kopilović) (Glas Koncila, broj 42, 17.10.2004.)

Nikako mi ne ide u glavu da na crkveni pogreb mogu imati jednako pravo i ubijeni i ubojice, a osim toga, sam je obred zapravo neukus, i to iz respekta prema svim ubijenima jer kako možemo vjerovati u to da ubojica pronalazi svoj vječni život u Gospodinu?

U mrtvačnici (ili u grobljanskoj kapeli). - Svećenik poškropi lijes blagoslovljenom vodom. Slijede pripadajuće molitve, ulomci Svetoga pisma i psalmi. Svi sudjeluju svojom ozbiljnom pozornošću, napose zajedničkom molitvom Očenaša. Na putu do groba povorka ide u dostojanstvenoj tišini, razmišljanju i sudjelovanju u molitvi.
Kod groba. - Prije nego što će se tijelo spustiti u zemlju svećenik, nakon pripadne molitve, blagoslovljenom vodom škropi (posvećuje) mjesto na kojem će pokojnik počivati. Slijede zazivi vjerničke molitve i zajednički Očenaš.
Prema mjesnom običaju svećenik baci grumen zemlje na lijes uz riječi "Spomeni se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah obratiti." Zatim dotakne lijes procesionalnim križem ili rukom načini znak križa nad grobom govoreći: "Križ Gospodinov čuvao te za život vječni. Amen.". (Bacanje grude zemlje znak je prolaznosti života, a označavanje križem izraz nade u spasenje po Kristovom križu.) Dodaje se obično zajednički Očenaš za sve žive i pokojne.
Na svršetku obreda može se, prema mjesnom običaju, zapjevati i odgovarajuća pjesma.  (www.katolici.org)

Povući ću paralelu između onoga što je samostalnom odlukom napustio vjersku zajednicu i onoga što ju je naspustio kroz svoja (ne)djela (a što se očito ne tretira takvim).

Potpuno je drugačija situacija ako je riječ o pokojniku koji je bio normalno razvijena osoba i koji je svjesno, po svome osobnom izboru, ostao izvan svake vjerske zajednice. Takav čovjek zacijelo nije ni poznavao Boga niti ga je priznavao - barem ne na uobičajeni način. Iz poštovanja prema takvom čovjeku, prema njegovu osobnom izboru, neprimjereno je da se uopće svećenika ili vjerskog službenika poziva da mu predvodi vjerski sprovodni oproštaj. (Glas Koncila)

Ovaj mi se komentar čini nepreciznim jer kojeg je to Boga poznavao i priznavao dotični general? Nije li se svojim ponašanjem ponio kao onaj što je ostao izvan zajednice i prema tome bi trebalo biti neukusnim pozivati svećenika da obavi službu pogrebnog obreda.

Što se tiče pogreba onih koji su počinili samoubojstvo, danas se prakticira sudjelovanje svećenika jer se uzima - kako tvrdi znanost - da nitko pri zdravoj pameti ne može učiniti samoubojstvo te da to, dakle, nije u slobodi izabrani i ostvareni čin. (Glas Koncila)

Čudno da za ovu tvrdnju konsultiraju znanost, a i analogno njihovoj tvrdnji se i ubojice mogu provući kroz ušicu igle obzirom da je dobar dio njih svoje (ne)djelo počinilo u stanju rastrojstva. A gdje su nestale deve?
homoLudens @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 2, 2008
Već se dulje vrijeme bavim literaturom s područja antropologije religije. U svrhu toga pojačano čitam i svete spise pa mi je za oko zapelo sljedeće: naime, pojava Isusa Krista je uvijek tumačena pozitivnom,  Krist je prikazan kao miroljubiv i milostiv čovjek koji je zbog odanosti svome bogu bio suđen i osuđen na smrt, a glavna je krivnja svaljena na Židove (zanimljivo, kršćani su preuzeli dio judaizma kroz poprilično osvetnički i nasiljem ispunjen Stari zavjet) kojima je predstavljanje novoga mesije bio izravan udar na Onoga kojemu zahvaljuju na izbavljenju i Obećanoj zemlji, ali i koji je posesivan i osvetoljubiv i ne trpi neposlušnike kao što je bio židov Jošua odnosno zapadnjacima poznat kao Isus. Međutim, sam Krist nimalo ne preza od riječi koje bi prije pristajale Jahvi, nego utemeljitelju kršćanstva, pa je tako eufemistički izraz mač (rat i nasilje) često spominjan u evanđeljima kao dio njegova obraćanja radoznaloj svjetini. Ako ovo i shvatimo u prenesenome značenju, pa mač možda nema veze s nasiljem, i nadalje ostaje pitanje, a gdje je ta velika ljubav koja se navodno promiče u svim religijama? U doba ekspanzije tih religija je zasigurno nije ni bilo, a pitanje je i što se krije u njezinim začecima. No vratimo se Isusu Kristu: Michael Jordan, autor knjiga s područja religije, antropologije i povijesti, tvrdi da je u pozadini Isusova učenja bilo riječi o implicitnom promicanju nasilja, a što je na kraju rezultiralo rimskom osudom zbog pokušaja pobune. Da Isus nije proklamirao samo ljubav govori i sljedeći citat iz Matejeva evanđelja:

34 Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir! Nisam došao da donesem mir, nego mač. 35 Da, došao sam da rastavim sina od njegova oca, kćerku od njezine majke i snahu od njezine svekrve. 36 Čovjeku će biti neprijatelji njegovi ukućani - 37Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan, tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. 38 Tko ne uzme križ moj i ne ide za mnom, nije me dostojan. 39 Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga. (Mt, 10,33 - 39)

Dakle, Isus se ovdje ponaša poput židovskoga boga koji je ljubomoran i sebičan (treba Ga voljeti više od vlastita roda i poroda), okrutan (tko ne umre zbog Njega, sam će umrijeti) i nasilan (Njegov imperativ nije mir, već mač). Osnovno je pitanje, ako sveti spisi promiču nasilje, može li se vjerovanje proisteklo iz njih smatrati pozitivnim, a time i čitava religija? Nismo li i danas svjedoci da je religioznost svojstvo koja nas razdvaja i gotovo čini neprijateljima u okolnostima smanjene tolerancije (a gotovo su uvijek takve okolnosti čim se pokrenu razgovori toga tipa koji bogove i đavle puštaju da se spore). Činjenica je da su najveće svjetske religije. odabrale krvavi put za svoju ekspanziju, ali očito i da je agresivnost utkana u način života kako je to navodno zapovijeđeno prvim patrijarsima odnosno prorocima (iako, prve zapise imamo stotinama godina nakon tih i takvih "obraćanja s neba"; o višestrukim bjesomučnim preinakama da i ne govorimo). Prinošenje žrtava zapravo je posvećeno klanje, isprazno prolijevanje krvi u cilju promocije fanatizma, a ratnička zvjerstva u ime boga i bogova možda samo pokazuju da religija kao učenje (više kao neprecizno tumačenje) nije tako nevina i dobrostiva kakvom je se želi prikazati. Što su njezini rezultati (osim što su okrupnili stada)? Odnos prema životinjama koje su postale stvari, kao i čovjek, uostalom; obožavanje jednog ili više egocentričnih fanatika koji žive u neslućenu blagostanju (trebamo li se veseliti što će prije deva kroz ušicu igle, nego bogataši u Kraljevstvo nebesko?), mitomanija, isključivost, netolerancija (nijedna religija tijekom svojih ekspanzija nije trpjela sljedbenike onih drugih, već u skladu sa svojom "milostivom" prirodom jednako "milostivim" bogom uspješno tamanila one što se nisu htjeli pokoriti), i dr. Smijemo li je tako definirati? Zamislimo da nema ni boga ni bogova, ni šamana, ni proroka, kakav bi bio naš međusobni odnos lišen indoktrinacije tog tipa? Duboko vjeujem da bi bio bolji jer bi naše razlike bile kvalitativno, a ne deskriptivno promatrane. Ovako smo osuđeni razlikovati se na temelju nečega što smo vrlo vjerojatno sami izmislili i što se toliko duboko usadilo u nas da smo tu razliku pripojili biologiji, metodi koja je poprilično bliska nekim protučovječnim ideologijama.
homoLudens @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » tra 2008
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.