O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - ožujak 2008
nedjelja, ožujak 30, 2008
Svakoga dana naša polupismenost koju, istina, predvode oni najizloženiji (najvećim dijelom mediji) doseže vrhunce, napose kada je riječ o najbanalnijim izrazima. Nemoguće je pobjeći od tolike površnosti i neukosti koja se svakodnevno servira bez imalo srama. Zapravo, meni je pomalo neugodno citirati izraze koji se ne bi omakli ni pučkoškolcu, ali najlakše je zatvoriti oči i pustiti neukima da nas vode i na ovakav način "opismenjuju". Ono što me najviše brine nisu novinari, već lektori koji bi kao nešto trebali znati, no očito da dobar dio njih nema pojma o svome poslu jer onda ne bi dopustili da se izvali sljedeća glupost:

Srpski državljanin Safet M. (27) uhićen je i priveden u Istražni centar Županijskog suda u Zagrebu zbog sumnje da je zlostavljao, zatvarao i više puta silovao svoju 22-godišnju nevjenčanu suprugu. (Večernji list)

I bez soli u glavi je poznato da se država, o kojoj je riječ, zove Srbija i da se njezini građani / državljani ne nazivaju Srbima, već Srbijancima. Srbi su pripadnici srpskoga naroda, dok srbijanski narod ne postoji (postoji hrvatski Srbin, ali ne postoji hrvatski Srbijanac). Srbijanci su pak državljani Srbije koji etnički mogu biti Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Mađari, Romi, Česi, Slovaci, Rumunji, Rusini, Albanci, i dr. Ovdje se potpuno miješa kategorija etnikuma s kategorijom državljanstva i počesto stoje potpuno nepismene kostrukcije kao što su: srpski premijer, srpska vlada, srpska reprezentacija i sl. S druge strane, u srpskome je jeziku ovo pravilna konstrukcija jer on poznaje samo jedan oblik odnosnoga pridjeva (srpski), no potreba da stalno posuđujemo tuđe (što je najgore, uvjereni smo da ovo močvarsko miješanje različitih jezičnih sustava može proći) jer smo nesposobni otvoriti jedan rječnik ili gramatiku. Ma neka se sramotimo pred komšijama (ne ovo nije srbizam, već turcizam), tješimo se da barem oni nemaju ovakvih problema - ipak imaju 11,6 % visokoobrazovanih (popis stanovništva 2002.)
homoLudens @ 14:50 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 29, 2008

izvor slike: http://www.curiousexpeditions.org

Uvijek kada zakoračim na posjed  neke institucije, ne mogu a da se od bola ne nasmijem kako nam  je administracija spora i neučinkovita. Zadnji se moj dodir susreo  s knjiškom, ali i administrativnom prašinom kojoj ni relativno  pristojno računalo nije pomoglo u boju s nesnalažljivošću. Nakon što je neprirodno ljubazna gospođa računalno utvrdila da je dostupna knjiga koju tražim, najteži je posao tek čekao - pronaći knjigu. Na sreću, igla u plastu sijena je pronađena, ali za to je trebalo dosta stepenica i okrenutih polica. Ipak, ima puno važnijih čekanja poput onih bolničkih u kojima se vidi koliko je propusna zaposlenička struktura. I tu dolazimo do paradoksa: kada trebaš službenika, nema ga. A tko to onda pegla burzu rada? Nedostaje liječnika, a čak se i pastiri uvoze iz Rumunjske i Albanije. Bilo bi lijepo da je administracija neučinkovita jer nemamo koga zaposliti, ali stopa nezaposlenosti je nimalo zanemarivih 14,7%. Dok se naveliko priprema teren za uvoz radne snage, intelektualci kopaju po smeću, a jedna glupava knjižničarka koja rješava križaljku na radnome mjestu očekuje da joj ja tražim knjigu i još ima obraza primiti osobni dohodak u punom iznosu.
homoLudens @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 26, 2008

izvor slike: http://newsimg.bbc.co.uk

Čitam na monitoru.hr kako je Vatikan najstabilnija i ekonomski najnaprednija svjetska država (zamislite, Švicarska je 17.  a  SAD  tek 22.). Kako Božjim poslanicima na Zemlji i predobro ide, mogli bi financirati i NASA-u, UNICEF-ov program za hranu, otplatiti sve dugove zemalja Trećega svijeta i još puno toga. Zanimljivo je kako religija, ali ne samo ova, voli propagirati skromnost uz pune škrinjice i sefove i kako se najčešće radi o duhovnim vođama u zlatu i vjerskim ovcama u blatu. Ma tko bi čekao Kraljevstvo nebesko. No, nije ni ovdašnja Crkva sirotanka kada joj pobrojimo imovinu vrijednu cca 10 milijarda te državnom tetošinom i svježih 400 miljuna kuna. Iskreno, nije mi jasno koje to pogone oni održavaju. Nuklearne? Naftne bušotine? Da dopunim nisku ovih lažnih bisera, čitam danas na Indexu kako je urednik Glasa Koncila, na pitanje što Katolička crkva misli o obrezivanju prisutnom u nekim religijama, te i nije li to zapravo sakaćenje ljudskih prava, odgovorio sljedeće:

I nije riječ ni o kakvom obrezivanju kožice nego o čupanju  dražice djevojčicama prije početka puberteta da se tako budućoj  ženi onemogući doživljaj spolne naslade. Žena tako ostaje manje  zahtjevna, samo vrijedna i vjerna supruga i majka. Možda je to  bilo posebno prikladno muškarcima koji su morali imati više žena.  (index.hr)

I da je od samoga Boga, previše   je, a kamoli od nekoga tko je umislio da mu je blizak uhu. Njegove   izjave o slikovitom čupanju dražice (zapravo, čudan je taj interes   za stanje spolne naslade nekoga tko se sladi samo vjerom) možda   mogu proći u svijetu bez vida i čula, ali i vjerskog zatupljivanja.   Mogu se kladiti da dotični nikada nije vidio, a kamoli pročitao   neko svjedočenje tako unakažena bića Waris Dirie je u svojoj   knjizi Pustinjski cvijet napisala sljedeće:

Mama me polegla na jednu stijenu. Sjela je iza mene i povukla moju glavu na svoja prsa, držeći mi nogama tijelo. Rukama sam joj obuhvatila noge. U usta mi je stavila komadić jednog starog stabla da zagrizem. Mama se nagnula naprijed i šapnula mi: »Pokušaj biti dobra djevojčica, dušo. Budi hrabra za mamu i sve će biti brzo gotovo.« Pogledala sam prema mojim nogama i ugledala Ciganku. Starica me pogledala mrko, mrtvim pogledom, pa otvorila jednu staru putnu torbu. Posegnula je unutra svojim dugim prstima i izvukla slomljenu britvu. Ugledala sam osušenu krv na njezinoj nazubljenoj oštrici. Starica je pljunula na britvu i obrisala je o suknju. Dok ju je čistila, moj se svijet zamračio jer mi je mama stavila povez preko očiju. Sljedeća stvar koju sam osjetila bila je odsijecanje moga mesa. Čula sam britvu kako struže naprijed i nazad kroz moju kožu. Osjećaj je bio neopisiv. Nisam se micala, govoreći sebi da će tortura duže trajati ako se budem micala. Nažalost, moje su se noge počele grčiti i tresti nekontrolirano, same od sebe, a ja sam molila. »Molim te, Bože, neka bude brzo gotovo.« I bilo je uskoro, jer sam se onesvijestila. Kad sam se probudila, povez mi je bio skinut s očiju i ugledala sam Ciganku koja je otkinula nešto trnja s drveta akacije kraj kojeg je stajala. Iskoristila ih je da probode rupe u mojoj koži, a zatim je kroz te rupe provukla čvrst bijeli konac da me sašije. Noge su mi potpuno otupjele, ali sam još uvijek osjećala bol među njima koja je bila toliko intenzivna da sam poželjela umrijeti. Zatim sam se opet onesvijestila, a kada sam došla sebi, žene više nije bilo. Noge su mi bile vezane zajedno trakama odjeće od gležnjeva do bokova tako da se nisam mogla micati. Okrenula sam glavu prema onoj stijeni; bila je natopljena krvlju kao da je neka životinja zaklana na njoj. Na vrhu su ležali komadi moga mesa, sušeći se na suncu. Valovi topline udarali su mi u lice, dok me mama i starija sestra Aman nisu odvukle u hladovinu završavajući zaklon za mene. Ovo je bila tradicija; ispod drveta se pripremala malena nastamba u kojoj sam trebala odmarati i oporavljati se sama sljedećih nekoliko tjedana. Nakon sati čekanja, umirala sam od želje da se olakšam. Pozvala sam sestru koja me prevrnula na stranu i iskopala malu rupu u pijesku. »Hajde«, rekla je. Prva kap pekla je kao da mi kožu jede neka kiselina. Nakon što me Ciganka zašila, jedini otvor koji je ostao za mokraću, i kasnije za menstruaciju, bila je minijaturna rupa veličine šibice u dijametru. Kako su dani prolazili, a ja ležala u svom skrovištu, rane su se inficirale i dobila sam visoku temperaturu. Neprestano sam gubila svijest i dolazila sebi. Mama mi je donijela hrane i vode za sljedeća dva tjedna. (Waris Dirie, Pustinjski cvijet)


Tog velikog ljubitelja Krista ne smeta ni to što su takva osakaćena bića izložena velikom gubitku i trovanju krvi, što se nerijetko inficiraju virusom HiV-a, hepatitisa i dječje paralize, što im se inficiraju mokraćni putovi i bubrezi, a ako ne ostanu sterilna i ne dođe do zapaljenja jajnika i maternice, onda su izložena porodu opasnom po život obzirom da su ih osakaćivanjem zašili kao krpenu lutku. Na kraju su radna nesposobnost i istraumatiziranost zdravo biće (kako bi rekli dar Božji) pretevorili u duhovnu i tjelesnu nakazu. Pa ako je kršćanski ljubiti bližnjega svoga na način da ga osakaćuješ i unakazuješ, onda ga s radošću prezirem. Iako, ne mogu se oteti dojmu da je ovo samo još jedan prilog demagogiji bez prakse sadržane u učenju: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone jer oni se nikada, ama baš nikada, toga nisu držali i još danas odbacuju "neprijatelje" (djecu rastavljenih roditelja odbijaju pričestiti, ubojica će prije dobiti oprost i kršćanski pogreb nego samoubojica, homoseksualci i svi drugačiji su sotonizirani, itd.), ali bitno da oni u toj paranoji pred neprijateljem paradiraju s Ljubi bližnjega svoga. I ne, ovo nije napad na Boga i Krista, ovo je kritika njihove nedostojne zamjene koju treba ili obnoviti ili umiroviti jer opasno šepa na sve četiri. Inače, izuzetno je zanimljv mlaki i gotovo zaštitinički komentar predstavnika Rimokatoličke crkve na običaj osakaćivanja koji poništava ljudsko dostojanstvo, a prije samo nekoliko stoljeća ista je ta Crkva gazila tuđe (poganske) običaje (da eufemiziramo nasilno pokrštavanje) samo zato što se u njima nije slavio njhov bog (istina, ispričali su se, ali živima, a od toga je koristi kao i od vjetra na Marsu). Čudna je ova blagonaklonost, možda ona proizlazi iz neznanja, a možda iz proste činenice da ni Biblija nije nešto držala do žene, a kamoli Crkva, pa ona danas može biti samo papina kuharica.

homoLudens @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 24, 2008
Jučer je, na sam Uskrs, prohujalo moje prvo tromjesečje pisanja bloga na ovoj domeni. Kako je prigoda dvostruko obilježena državnim blagdanom i miniblogerskom obljetnicom, a i kako mi se poruka kardinala Bozanića upućena vjernicima nije svidjela (nigdje ne zapazih spominjanje maloga čovjeka i puka kojemu je nužna duhovna obnova i povratak, ne Crkvi i vjeri, već ljudskosti), uzimam si slobodu iznijeti svoju poslanicu svim ljudima dobre volje bez obzira na umjetne podjele po vjeri, naciji, rasi, klasi, političkome opredjeljenju, itd. jer i Krist sam (a kojega svi citiraju misleći da su i oni sami mesije) nije bio isključiv ni zabarikadiran na način kako to čine današnje vođe i drugi umišjeni pojedinci i organizacije. Na žalost, napredak tehnologije unazađuje čovjeka, a jedino što mu nude je fanatizam i nove podjele.


Draga moja braćo po jednoj jedinoj ljudskoj rasi, s tugom, ali ipak iskren, reći ću da ljudski ne valjamo, da previše otkidamo od drugih kako bismo pogostili sebe, da smo socijalno neosjetljivi i rijetko jedni drugima na pomoći, da molimo svoje bogove iz koristoljublja istodobno protjerujući tuđe različitosti. A tko to mi i kome? Ljudi ljudima.
Ipak, sve to ne znači da se već danas ne možemo iskupiti i postati boljima,  korisni i drugima, a ne samo sebi, moliti za druge i biti zadovoljni s onoliko koliko ostane od milosrđa onog nekog u koga vjerujemo. Moramo ispraviti ovu krivost kojom su nas osiromašili i shvatiti da smo svi mi bogatiji uz sve one kojima nismo i koji nam nisu nalik. Čovjek je društveno biće, nije samotnjak koji je sam sebi dovoljan, on živi s drugima, a ne pored drugih - čovjek živi s čovjekom, a zid pored zida. Mi smo danas, nažalost,  zidovi jedni drugima, bez naklonosti i suosjećanja, tuđi su životi na nama samo sjene koju smo otresli, iako sami ne volimo da nas otresu. Neprestano žurimo u materijalnu sigurnost, iza stakala i zidova revno pobrojavamo koliko smo u plusu ili minusu, no postali smo ljudski nesigurni i neupotrebljivi osjećajući se usamljeno i napušteno čak i među gomilom. Kamo žurimo? U vječnost zasigurno ne, a i ovaj je ljudski život u odnosu na nju tek točkica nevidljiva oku. Onaj što žuri lako se može popiknuti i pasti, ali ne samo tijelom, nego i duhom. Da, naš je duh u velikoj krizi, materijalno i duhovno izmanipulirani, priklonili smo se onom opipljivom i prestali zavrjeđivati svoj život u obliku kakav nam je dan. Ipak, ne osvrćimo se na prošlost, neka nam današnji dan bude početak povratka među ljude i ljudsko. Prije svega, osvrnimo se oko sebe i razmislimo što bismo voljeli osjetiti: ljubaznost i osmijeh ili otresitost i namrgođenost? Tvrde da se za lijepo i dobro nema vremena, no tako govori samo čovjek kojemu je sve životno potonulo pa nema ni volje ni snage posegnuti za onim pozitivnim. Krenimo od osmijeha, poklonimo ga da bi nam bio uzvraćen. Dalje ćemo sami znati kako jer čovjek nije stvoren da bi činio zlo - ono ga naknadno  otuđuje i razgrađuje. Upitajte se sljedeće:
  • Bih li volio da me udaraju?
  • Bih li volio da mi napakoste?
  • Bih li volio da mi se osvećuju?
  • Bih li volio da me mrze?
  • Bih li volio da mi se izruguju?
  • Bih li volio da o meni govore iza leđa?
  • Bih li volio da mogu, ali mi ne žele pomoći?
  • Bih li volio da me izbjegavaju?
Odgovorite i znat ćete kako se osjećaju drugi, a to je prvi korak spoznavanja sebe. Da, mi još nismo spoznali sebe i zato nas tuđe rane, koje smo mi zadali,  ne bole. Budite prijatelj i kada se od vas to niti traži, niti očekuje, na pomoći i ako vam nisu pomogli, u tuzi  i s onima koje ne poznajete, ne okrećite leđa da vam ne bi bila okrenuta. Bit će prekasno ako ćete tek tada osjetiti nedostatak ljudskosti. Istina je da smo još uvijek izgubljeni, da se lomimo između prolaznih vrijednosti, ali i mi smo sami prolazni i jednoga se dana možda nećemo stići ni oprostiti, a kamoli oprostiti sebi i drugima. A najteže je ostati nedovršen, pa i u sjećanju. Neka vas blagoslove bogovi i ostala bića u koja vjerujete, ali ne zaboravite na ljude jer bez njih vam je uzaludan svaki pogled u nebo pod nimalo slučajnim jednim i istim suncem.s
homoLudens @ 16:14 |Komentiraj | Komentari: 0

izvor slike: www.mdc.hr - Ralo

Napokon je završio Celebrity Big Brother u kojemu je za dva tjedna glupiranja pobjednik odnio 100.000 kuna - to je slika vrijednosti ovoga društva kakvu nam oslikava ekipa s televizije koju ne želim reklamirati. Nema tog rada i znoja koji može konkurirati ovom novokomponiranom sustavu vrijednosti u kojemu bi i sveti Pavao poručio: Tko radi, ne treba ni da jede (dakle bez čestice ne). Tako je to u društvu u kojemu u kontejnere zaviruju i obrazovani ljudi kojima su drugi (č. nečiji nesposobni prijatelji, rođaci i ostala putujuća rodbina) oduzeli perspektivu.
Nakon svega, čude se kako su mladi depresivni, završavaju po komunama, pučkim kuhinjama ili na grobljima. Što da im bude uzor? Idiotski reality showovi u kojima se honorira glupost, potiče nerad i protjeruje građanština? Ako je svijet postao veliko selo, onda je društvena slika koja nam se ovdje nameće pejsaž selendre u kojoj je tehnika neuspješno zamijenila ralo. Nije čak ni problem ako je ovoga trenutka budalaština pokretačka snaga društva, no ona već toliko dugo traje da ne postoji opreka između glupog i pametnog, naprednog i nazadnog, prevare i usluge. Glupost je pametna jer joj nema ravne, nazadnost je zapravo napredak promatran odozada, a prevara usluga koja će se zasigurno pamtiti pa je zato vrijedna prakse i spomena. Kao i današnja izuzetno važna  vijest u 14 sati na jednoj radiopostaji s nacionalnom koncesijom o muškarcu - ma zamislite samo - napadnutom šlapom. Blagoslovljen bio svijet u kojemu je šlapa oružje. Toliko o ralu s antenom
homoLudens @ 14:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 20, 2008
Ne mogu ne replicirati na tekst cijenjenoga blogera Takeawaya koji je prepun netočnih tvrdnja i isključivošću (mislim na tekst) potpuno zaobišao sociološko-jezikoslovne razloge. Dakako, kao osobno mišljenje može funkcionirati, no pitanje je gdje povući crtu između neozbiljnog i štetnog.
  1. pojam miješanoga braka nije nikakav fašistički izraz, već ima svoj smisao postojanja. Potpuno je besmisleno negirati da različiti ljudi pripadaju različitim etnijama, kulturama i religijama i da se nekako moraju definirati (kao što se sve drugo na ovome svijetu definira) bračne zajednice u kojima partneri ne pripadaju istoj naciji, religiji, kulturi, rasi, itd. Tim se izrazom nikoga ne diskriminira, već se radi o praksi definiranoj više ili manje spretnim pojmom , a i sam se pripadnik / potomak takve zajednice može i ne mora izjašnjavati kao takav. Dakle, od ovoga pojma imaju fobiju samo oni kojima je nelagodno biti dijelom takve zajednice ili oni koji o takvim zajednicama ne znaju apsolutno ništa. Također, sprdnja s Oltarom domovine (zašto me to u Hrvatskoj ne čudi) ne daje nimalo težine tekstu na koji se osvrćem.
  2. Pokušaj ostvaraja opreke miješanome braku u pojmu čisti brak je smiješan tim više što je nepostojeć. Miješani brak ne znači da postoji onaj čisti. već samo da jednu bračnu zajednicu (definiranu zakonom) čine supružnici koji pripadaju različitim narodima, religijama, rasi (svi su ovi pojmovi znanstveno-pravno regulirani). Čini mi se da cijenjeni kolega bloger zaboravlja kako se neki pojmovi ne mogu pučkoskolski raščlanjivati. po principu: ako voda nije čista, onda je nečista. Ljudi nisu ni voda, ni vino pa je nemoguće u tim relacijama govoriti o gemištu odnosno bevandi. S druge strane, neki dijelovi zvuče skoro kao kleveta: Budimo otvoreni : čisti brak, po kretenskim, militantnim, rasističkim, fašistoidnim, kleronacionalističkim mozgićima, čine Hrvat i Hrvatica, poželjno katolici. Ako izuzmemo da se u tekstu pogrešno koriste termini i da pojam čistih brakova ne postoji ni u jednoj od suvremenih antropoloških teorija, ostaje učestalo aludiranje kako se izmišljeni pojam negativističkoga prizvuka odnosi na određenu naciju i vjeroispovijest. To je, dakako, pogrešno jer su pojmovi nadređeni pojedinačnim pojavama i pojavnostima. Inzistiranje na doslovnom shvaćanju pojmova čisti i miješani kao onaj što jest i nije prljav, može egzistirati samo u neznanju i čudi me uopće što je ovaj tekst postavljen na naslovnicu jer od mene kao antropologa cijenjeni kolega bloger može dobiti samo negativnu ocjenu. Dakako, ništa osobno.
  3. U tekstu se pojavljuje čuđenje nije li brak spajanje, a ne miješanje. Spajaju se autodijelovi, a ne različite nacionalnosti, vjeroispovijesti, rase, itd. Miješanje se ovdje mora shvatiti kao kombinacija različitih odnosa i obilježja, a ne kao izrada pudinga. Dakle, ljudi sklapaju brakove, ne sastavljaju ih odnosno ne spajaju. Uostalom, razmislite, što se može dobiti spajanjem islamske i kršćanske vjeroispovijesti? Ništa, jer svaka je zatvorena cjelina za sebe: niti će kršćanin prakticirati namaz, niti će musliman moliti krunicu. Takvi supružnici mogu prihvatiti vjeru onog drugog, ali ne mogu stvoriti međuvjeru (spojiti elemente dviju različitih vjera u jednu novu).Isto je s rasom ili nacijom.Također, citiram tipičan primjer predrasude: Miješani brak isključivo se koristi da bi se označio inferioran, sumnjivi i degradirajući brak između osobe hrvatskog, odnosno katoličkog predznaka i osobe srpskog( srbijanskog ), dakle- pravoslavnog predznaka.
Zašto ova teorija nema uporišta?
I. pojam miješanoga braka nema veze s ovim ili onim predznakom (sumnjiv pojam), već s jasnim kategorijama etničkog, rasnog, vjerskog, i dr. Radi se o najobičnijem definiranju postojećih društvenih razlika kao što se i zajednica između dvije osobe istoga spola orijentacije naziva homoseksulnom.
II. ako nešto već ima intenciju teorije, onda mora biti neutralno, neobilježeno, a ne se subjektivno baviti dvama određenim narodima te još ubaciti i kategoriju državljanstva.
III. ne razumijem izjednačavanje srpskog (srpski narod) i srbijanskog  (državljani Srbije: Mađari, Albanci,  Rumunji, Rusini, Slovaci, Hrvati, Česi, Bugari, Bošnjaci, Romi i mnogi drugi narodi odnosno nacionalne manjine. Baš me zanima bi li cijenjeni bloger brak između Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata sa srbijanskim državljanstvom nazvao miješanim. Toliko o miješanju pojmovlja u kojemu je aludiranje na diskriminaciju nalik onoj prema Židovima u Drugome svjetskom ratu samo dodatni pokazatelj da ovo štivo pokušava biti zabavno. No teško je biti zabavno besmislen i besmisleno zabavan.

Dakle, lijepo pitam- ima li iko u ovoj zemlji svjestan da upotreba ovih termina može dovesti do preklanih vratova dok si rekao ZERP???

Moram priznati da ne znam o kojim se to preklanim (zapravo se misli  na priklanim) vratovima radi. Ovdje se ispod žita sugerira kolektivni zločin iz mržnje na temelju jednog pojma koji je jednako "opasan" kao i svako izjašnjavanje po nacionalnoj osnovi. Ponavljam, tko ne želi, ne mora se uopće izjašnjavati i mislim da se u ovome slučaju iz muhe pravi slona. Jedine osobe koje to može smetat jesu djeca iz takvih miješanih brakova (da ponovim, misli se na sve, a ne samo Srbe i Hrvate), a i ako ih smeta treba vidjeti u čemu je problem. Ali ne kroz rasprave vođene na razini pijace, već znanstvenim metodama. I moja je malenkost dijete iz miješana braka, ne osjećam se ugroženo ili nelagodno kada prolazim ulicom, nitko mi nije prislonio nož uz vrat, nemam potrebe vikati da su mi otac ili majka ove ili one etnije, religije, rase, nemam komplekasa, osjećaja manje vrijednosti, mržnje, krize identiteta i čega sve ne. U načelu, većina građana ove (i ostalih) države je potekla iz takvih brakova jer osim što ne postoje etnički čisti narodi, činjenica je da su se na ovim prostorima izmijenila mnoga državna uređenja koja su različitim prekrajanjima teritorijalnih granica neizravno potencirala takve bračne zajednice obzirom da nije bilo neobično leći u jednoj, a probuditi se u drugoj državi s novim sugrađanima, a o migracijama (pa i projektom Vojne krajine) uzrokovanima ratovima da i ne govorim. Naš se cijenjeni bloger pita kako je djeci iz miješanih brakova (dakle,  smijem li zaključiti da on to nije pa da odbacim i tu "kompetentnost"?) i izvlači iz šešira neku čudnovatu tvrdnju o vječitom pojašnjavanju svoga podrijetla. Srećom, to je samo zaključak nečijeg tuđeg zaključka na temelju još jednog tuđeg zaključka odnosno primjer generalizacije grimovskih dimenzija. Denisa Latina izuzetno cijenim kao novinara i humanista, bez dlake na jeziku najkompetentnija je kritika društvu (tu mogu dodati i Matiju Babića iako je njegov pristup potpuno drugačiji), a vi, dragi blogeru i Denisov kolega morate još puno naučiti o pojmovlju, pa i jezikoslovlju (primarniji problem) da biste ga nekritički mogli protjerivati iz jezika i govora. Nije sve što nam se ne sviđa ili ne razumijemo fašistoidno.
homoLudens @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008

 

Edward Munch: Vrisak (1893)

Ovih je dana profesorica Nives Opačić, jezikoslovka i viša lektorica, predstavila knjigu Hrvatski jezični putokazi - Od razdraganosti preko straha do ravnodušnosti,  a koja prema direktorici Hrvatske sveučilišne naklade, Aniti Šikić, prikazuje odnos Hrvata prema standardnome jeziku. Hrvatski govornici imaju loš odnos prema jezičnom standardu, točnije, ponašaju se kao da on ne postoji, svoje neznanje skrivaju iza lošeg umetanja riječi iz drugih jezičnih standarada i zapravo su neodgovorni i bezobrazni prema onome što predstavlja njihov identitet. Ljudi koji ne znaju ispravno napisati čovjek, uvjet, rješenje, rječnik, koriste lokalizme i neku čudnu prozodiju, smatraju se kompetentima pisati o svemu i svačemu i voditi dubokoumne rasprave; na žalost, mediji nam vrve nepismenošću iz kojih se širi loš utjecaj na ionako katastrofalno stanje pismenosti. Profesorica Opačić po tom pitanju daje zanimljivo pojašnjenje:

U hrvatskim školskim programima uglavnom na račun književnosti trpi jezik te da "zato danas i imamo velik broj nepismenih ljudi. (Hina)


Na žalost, nepismenosti se nitko ne stidi, dapače, sugestija o nasilju nad normom se dočekuje na nož jer kako se usuđujete pametovati i ukazati na nepismenost u 21. stoljeću. Jezik se pokušava svesti na žargon, a jezikoslovce proglasiti prepedantnim luđacima kojima smeta svaki zarez. Zanimljivo je da se normi opiru oni što se diče akademskim diplomama, a jezično su na razini nadničara. Pritom im uopće nije jasno da je jezik identitet, da se njime predstavljaju i pokazuju tko su (granice jezika su granice svijeta, što znači da je njihov svijet jako skučen), iako je najpogubnije što njihov šlamperaj postaje šlamperajem ostalih. Nastava hrvatskoga jezika nije zadovoljavajuća, dok se broj sati materinskoga jezika u Europi povećava, u Hrvatskoj se smanjuje; đaci nam jezik preziru više od matematike, a dobrom je dijelu nastavnika samo bitno da ispune satnicu. Odnos prema jeziku je jednako loš u mikro i makrostrukturama, a posljedica toga se vidi na svakome koraku pa zato danas i ja trpim predavanja polupismene predavačice, inače magistrice znanosti koja se toliko muči izraziti svoje misli i znanje da ne znam žalim li je ili prezirem. S druge strane, mislimo da smo jako u trendu ako se nabacamo s masu izraza iz pretežito zapadnogermanskih jezika, iako time zapravo skrivamo tragičnu bilancu - da nam je rječnik siromašan i da jedva možemo sastaviti neka rečenicu bez konsultacija rječnika pa je bolje da svatko govori kako zna i neka se samo razumijemo. Tako dobivamo jednu intelektualnu i društvenu nakaznost koja je nesposobna ovladati općim sredstvom ljudske komunikacije i njegovom normom, koja radije odabire nepismenost zbog straha od usvajanja novoga. Jezik se doživljava kao nešto imanentno, no ni vršenje nužde ne možemo smatrati krajnje imanentnim, već se i to mora naučit kako bismo se uskladili s civilizacijskim normama. A trenutno, bojim se, nužda se nekontrolirano vrši nad onime što bismo trebali razvijati - vlastiti jezik. I za kraj: više se osjećam retardirano kada izvornim govornicima objašnjavam da je glasanje ekspresija emotivnosti, a glasovanje zakonsko pravo. Mislim, stvarno se treba biti totalnim idiotom da se opetovano griješi pa i pišu nebuloze poput: ajm so laki tudej. Toliko o idiotizmima prve klase.
homoLudens @ 23:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 17, 2008
Osobno se ne osvrćem baš na sve što se napiše, ali kada netko tvrdi da je stručnjak, a istodobno mu teorije obuhvaćaju etnije (ne znam na temelju kojih to relevantnih istraživanja), onda mi se osim kose na glavi uspravi i pero. Naime, ovih su dana iz dva reality showa ispali transeksualac Salome i Bošnjak Deen. Je li odabir glasača slučajan ili ne - može se samo nagađati. Ali lupetanje kojemu je zaključak kako su Hrvati jako homofobični nema veze ni s kojom strukom, već je i to fobija na neki način. Ne postoji ni stručnjak mi metoda koji bi mogli stati iza  tvrdnje da su svi ovakvi ili onakvi jer je to čisti dilentatizam. Na temelju određenoga broja birača za koje ne znamo kako se nacionalno izjašnjavaju, koliko su obrazovani, u kakvim obiteljima žive i kakav ih je odgoj oblikovao, dakle, nemamo pojma ni o čemu, nađe se par njih koji misle da su ispali strašno pametni ovako površnim pristupom. Psihologinja Maja Mamula kaže:

U Hrvata je homofobija duboko usađena. Najgore je to što doista postoje ljudi koji misle da svojim nasiljem nad homoseksualnim i(li) transseksualnim osobama svijet čine čišćim. Vrijedno je obratiti pozornost na to tko je ispao iz reality showova i zapitati se zašto su baš manjine izišle. Meni to jako liči na homofobiju. (Index)

Molim cijenjenu da ne govori u ime dijela moje obitelji, niti da na temelju nekoliko glasova stvara shematizirani obrazac ponašanja jednoga etnikuma (Odakle dotičnoj podaci o usađenosti određenog ponašanja kolektiva i nad koliko je pripadnika navedenoga etnikuma provela svoja istraživanja? Nadam se da istraživanja nisu bila rađena na uzorku televizijske publike.) jer se lako možemo naći u klopci koja će mnoge druge narode zbog ponašanja jednoga dijela njihove populacije - sotonizirati. Upravo iz ovakvih tumačenja i proizlaze kvaziteorije o genocidnim i zločinačkim narodima. Uopćavanje je oduvijek bila loša metoda u nedostatku dokaza ili prečica da se što prije dođe do podataka pa bi se od 10 odjednom "uočilo" 10 miljuna zlih i opakih ljudi. Tako se samo stvarala mržnja prema drugim kolektivima kojom bi se potencirala zabrana međusobnih društvenih kontakata. Ovaj svijet ne može ići naprijed dok se u tuđe ime govori kako taj isti ne valja. To se zove iskrivljavanje stvarnoga stanja, a u čije svrhe - to ne znam.

Mi smo mali, beznačajni, netolerantni i ne čitamo. Mi smo četiri milijuna majmuna. Pod velikim smo utjecajem Katoličke crkve koja je u svojim zapovijedima izričito naglasila koga točno trebamo ljubiti. Trebamo izbaciti pedere iz Vlade, a ne pedere iz Big Brothera (Vedrana Ruda, Index).

Ljudi koji ne vole generalizacije najčešće upadaju u njezinu zamku. To se dogodilo i Vedrani Rudan. Ne smatram se ni malim, ni beznačajnim, još manje majmunom, a pod utjecajem je Crkve samo onaj tko to sam želi. Dakle, ne želim da itko govori u moje ime jer niti je pozvan, niti je kompetentan davati zaključke koji su realni kao i likovi Grimmovih bajki.

Hrvati su izrazito homofobični, iako se u zadnje vrijeme može vidjeti nekakav napredak po tom pitanju. Mislim da je odraz stvarne slike u Hrvatskoj po tom pitanju iznad prihvatljive razine. (Šime Lučin, Index)

Zamislimo da rečenica počinje imenicama: Srbi, Slovenci, Židovi, Nijemci, Talijani. I nadalje ta rečenica neće imati utemeljenost jer je odokativna, dio je osobnoga mišljenja, a s obzirom da ga svaki čovjek ima, jednako je mišljenju ostalih nekoliko milijuna hrvatskih građana čija mišljenja nisu citirana. Još jedna zanimljivost: kada se govori o pravima i toleranciji, onda se govori o hrvatskim građanima, kada se treba upirati prstom onda se govori o Hrvatima. Ljudi koji traže političku korektnost obično je ispravljaju političkom nekorektnošću, lamentirajući o demokraciji paze da se ona tiče samo njih i izuzetno su agilni drugima zabraniti pravo na mišljenje jer su oni u svom mentalnom sklopu skloni sustavu jednoumlja u kojemu je jedno mišljenje (njihovo) obično ono ispravno. Tako smo došli do apsurda da je borba za tuđa prva zapravo samopromocija kojoj nedostaje osjećaj za korektnost prema svima ostalima. Ne znam tko je glasovao za Salome i Deena, koje su nacionalnosti bili glasači i što ih je smetalo kod ova dva sudionika. Možda su razlozi toliko benigni da nisu vrijedni spomena, ali su zato vrijedni prezira svi pokušaji da se iz svake situacije stvori afera po nekoj od osnova, da se u dilentatizmu traži znanstvenost, da netko tko se smatra stručnjakom sve pojedince subjektivnom metodom trpa u isti koš. Jednoga će se dana dogoditi to da ćemo se bojati jedni drugima pogledati u oči kako ne bismo bili optuženi da smo poprijeko pogledali.
homoLudens @ 21:24 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 11, 2008
Mrzimo

Mrzimo vas, hulje,  
Mrzimo, krvnici,  
Vi, pljačkaške rulje!  
U majčinoj klici  
Kunu vašu djecu  
utrobe svih žena.  
 
Naše ljute guje  
Kroz kost će vam gmizat,  
Pobješnjele kuje  
Crijeva će vam lizat  
Muhe zukavice i smrdljivi crvi  
Osvetu će množit  
u crnoj vam krvi.  
 
Srcem bismo jeli  
Pogano vam meso,  
na lešine sjeli  
I kliktali bijesno,  
Smrdežima vašim punili bi pluća  
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Ovako je 1943. god. pisao Ivan Goran Kovačić, veliki pjesnik, humanist i promicatelj pozitivnih vrijednosti. Ovakva pjesma koja je jednako odvratna kao i svaka druga pjesma u kojoj se veličaju mržnja,, osveta i smrt, a koja se nimalo ne razlkuje od one koju je, navodno, pjevao Marko Perković Thompson, nije zaslužila biti igdje promovirana kao ni njezin autor, a kamoli da se po istome naziva neka nagrada bez obzira koliko je u ovoj pjesmi prenesenoga. Ako sve shvatimo u prenesenom značenju, onda je svako širenje mržnje i pozivanje na prolijevanje krvi zapravo pastoralna komedija bilo u prozi bilo u stihu. Analogno tome i Mein Kampf je istoga prpošnog žanra. Mrzim ljude koji govore, pišu, misle, žive i udišu mržnju. Što dijete koje pročita ovakvo što može pomisliti? Da je zdravo mrziti i ovako nastrano razmišljati u ovom uvrnutom svijetu.
homoLudens @ 14:05 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 10, 2008

Pune su mi uši nacionalnih interesa. I kada čovjek napokon pomisli da je našao barem jedan (ZERP), shvati da tomu možda i nije tako jer se od navedenoga odustalo odnosno primjenjivat će se za Norvešku, možda Grenland, a možda i Madagaskar, a sve kako bi se poštedjelo one koji prazne hrvatski dio Jadrana jer oni su ipak u klubu odabranih (hvala na klubu u kojemu su bukureštanske konjske zaprege). No, ne plačite, nisu potpisani Rapallski ugovori (1920. op.a) i nismo izgubili (točnije, predali) Istru, Primorje i Zadar, već samo izgubili političku dosljednost. Dakle, što je obraz naspram otočja?

Kako samo ja mrljam i brljam, otvaram natječaj za odabir nacionalnoga interesa od najveće važnosti. Red je da i to napokon izaberemo. Počnimo s licitiranjem!

I ovo je Europska unija! (popikni se i klikni)
homoLudens @ 12:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008

Izvor slike: http://zagreb.hrsume.hr

Jučer je u Zagrebu bila odlična premijera dokumentarnoga filma Sam redatelja Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan (nadam se da će se ovaj odlični dokumentarac naći u TV rasporedu). Priča o samoći i propasti gospodarstava na Žumberku tužna je stvarnost  na koju se nitko previše ne osvrće. Zapravo, neki ni ne znaju da postoji kraj s takvim problemom i ova im je premijera bila prvi susret sa zapuštenom hrvatskom baštinom. Žumberka se samo sjetimo kada pričamo o granici sa Slovenijom, Jazovki, Sošicama i Stepincu. Žumberak je hrvatsko nedonošće koje nitko ne želi, od gotovo 3000 stanovnika, u svim žumberačkim selima danas živi jedva stotinjak ljudi, škola propada već pedeset godina jer na Žumberku nema djece ni za pola razreda (kažu Žumberčani kako ih ima toliko da svi stanu u jednu kuću), sve mlado je svojedobno otišlo u grad (neki su se pomamili za urbanim, a najvećim dijelom nisu imali perspektive), ali i rasulo se po svijetu (jednom godišnje na Žumberku blješte njemačke, kanadske i neke druge prekooceanske registarske oznake). Većina Žumberčana su muškarci u pedesetim godinama, neženje čiji su razlozi odabira života bez životne suputnice bili svakakvi. Neki su jednostavno propili mladost, neki su imali prezahtjevne majke kojima se nijedna djevojka koja bi došla u kuću nije svidjela, neki su imali loša iskustva pa su stvorili otpor prema emotivnoj strani života, neki još uvijek odbijaju podijeliti svoju slobodu. U konačnici svi oni žale stanje u kojemu su se našli jer nitko ne voli biti sam i ne imati s kime progovoriti ni riječ kada se dovrši posao koji koliko-toliko omekša teške misli. Bitno je reći da ti ljudi nisu ni neodgovorni ni lijeni jer sami odlučuju o kvaliteti svoga opstanka. Brinu o zemlji i stoci, zemlji koju nitko, pa ni država, ne želi ni besplatno. Zanimljivo je kako među neženjama ima i jedan mlađi dobrostojeći muškarac koji ima stado od čak 150 ovaca, no nije imao sreće kao ni njegovi stariji kolege po muci. Na premijeri nije bilo razlike između njih (sudionika filma) i ostale gospode (većine javnih osoba). Možda samo pomalo plahi, ali pristojni i dobrodržeći ljudi na prvi pogled ne otkrivaju da dolaze iz kraja kojemu je i Bog okrenuo leđa. U toj je pustoši naveden samo jedan pozitivan primjer: o mladoj majci koja je lošeg muža i život u Caritasu zamijenila Žumberkom u kojemu je stvorila novu obitelj - prvu i za sada jedinu. Zašto na Žumberku nije moguć život? S jedne su strane ljudi zasljepljeni svjetlima velegrada u kojemu će radije biti gladni i primati socijalnu pomoć, nego raditi na zemlji (ovdje govorim o onima koji su oduvijek bili dijelom sela i koji imaju iskustvo takvog života i rada). S druge strane, lokalna samouprava pa ni država ne čine dovoljno na oživljavanju tog pasivnog područja. Zašto gomilati populaciju u gradove, isprazniti pola Hrvatske, a inzistirati na decentralizaciji? Dok ne znamo kako stati na kraj tolikom siromaštvu, nabacujemo se zemljom kao beskorisnim blatom, mala Slovenija nas je premašila u gustoći naseljenosti stanovništva, a iako se može prehraniti i trostruko veći broj stanovništva od postojećega, ova je zemlja daleko od bogate i rugajući se selu uvozi osnovne životne namirnice. Prazna područja koja čekaju ljudski trag desetljećima zjape prazna, zemlja nema koga nahraniti jer je prognana od asfalta, oni što su ostali uz nju polako iščezavaju bez potomstva jer obitelj tamo odavna nije na braniku demografske obnove. Nije samo Žumberak avet osame, puno je takvih ispražnjenih mjesta što zbog pogrešne što zbog namjerno loše vođene politike. Kako to ispraviti nakon što je sve, pa i ljudski život, zarastao u korov? Žumberak nije svoj problem, on je hrvatski problem u kojemu se jasno može iščitati sva nebriga i loš interes za očuvanje hrvatske baštine i sela. Dakako, svjesni smo valjda da to nitko neće učiniti umjesto nas jer svatko brine o svome. A mi? O svemu i ni o čemu. Umjesto da skupim aranžmanima dokazujete kako ne oskudijevate, proširite svoje znanje o nečemu što nam je svima pod nosom i izdvojite dan-dva za vidjeti ovaj biser koji je ljepši i pitomiji od mnogih krajeva koji su, eto, "hrvatski" rečeno in. Razveselite djecu prirodom koju su im oteli asfalt i smog.
homoLudens @ 11:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008
U Večernjem listu čitam zanimljivost koja me grohotom nasmijala, a prema kojoj jedan izraelski istraživač tvrdi da je Mojsije bio pod utjecajem psihodeličnih droga kada je na planini Sinaju čuo Boga koji mu daje deset Božjih zapovijedi. Teško je reći pod kakvim je utjecajem bio Mojsije, ali pomalo groteskno vjerovati u vizije i ukazanja koja su navodno zaslužili samo odabrani. Gdje su danas ti odabrani pa da im se po šumama i gorama ukazuju božanstva? Ako izuzmemo ona sumnjiva ukazanja u Međugorju (podsjetimo da u njih ni Vatikan ne vjeruje) koja su se dobro kapitalizirala, odavno nema proroka i ukazanja biblijskih razmjera i koncepcije. Za čudesna je ozdravljenja zaslužna medicina, a čak i Sveti Otac prvo pokuca liječniku nadajući se da ga Bog neće posjetiti prerano. Religija je kao fenomen nastala kao nadomjestak za rupe u znanju, kasnije su je znalci prepoznali kao odlično sredstvo manipulacije pa su, prethodno im utjeravši strah u kosti, siromašnima obećavali kraljevstva nebeska, a sebi osiguravali kraljevstva zemaljska. I za još jedan čavao u zabludi tvrdnja i o napušenom proroku. Da se pod vjerskim simbolima nije ubijalo, nasilno preobraćivalo, možda bi ovo bila i zabavna tema, no na kraju ostaje puno gorčine kada se suočimo s mogućnošću da je oduvijek iza svega stajao fanatizam, a nimalo dobra i istine. Izraelski istraživač, Benny Shennon, kaže:

Što se tiče Mojsija i planine Sinaj, ili je to bilo natprirodno kozmičko iskustvo, u što ne vjerujem, ili legenda, u koju također ne vjerujem, ili ipak, a to je vjerojatnije, događaj koji je spojio Mojsija i Izraelce pod utjecajem narkotika. Ta tvar koja utječe na čovjekovu svijest formirala je cjeloviti dio religijskih običaja u biblijska vremena. Mojsije je bio pod utjecajem droga i kada je vidio gorući grm. Biblija kaže da ljudi vide zvukove, a to je klasični fenomen. (Večernji list)

Znanstvenik je i sam konzumirao ayahuascau, jaku psihodeličnu biljku, za vrijeme vjerskih obreda u Amazoni i tvrdi da je doživio vizije spiritualno-religioznog karaktera, nuspojave koje su slične onima nakon konzumiranja napitaka od bagremove kore - napitaka često spominjanih u Bibliji. Na kraju je pitanje treba li prošiiti definiciju religije jer to očito nije samo neograničeni sustav vjerovanja obzirom da ga ne prihvaćaju svi, a ponajmanje oni što su po prirodi sumnjičavi i traže logička objašnenja (uostalom, vjera nikoga nije učinila boljim čovjekom). S druge strane, pitanje je kakvog su psihičkog zdravlja bili predvodnici i širitelji pojedinih religija odnosno jesu li duboko vjerovali ili samo bili u dubokom deliriju? Ako je ovo potonje, jesi li religije samo fanatazija koja graniči s ludilom koje je sporadično imalo svoje ispade kroz vjerske ratove, kažnjavanja i ubijanja u ime boga i bogova? Zamislite samo ovo - da nema religija manje bismo se djelili prema nepostojećim razlikama (žalostan je svijet u kojemu se dijelimo prema nečemu za što ne znamo postoji li uopće), a osim toga, jedan bi sloj ljudi prestao lagodno živjeti na račun svojih vjernika koji još žive u zabludi da ništa ne mogu učiniti dok im se On ne smiluje. A pravi On je država, lokalna samouprava i svi oni od krvi i mesa što su dobili priliku zagorčati tuđi život, i to od prvoga do posljednjega dana života. Da, o takvim budalama ovisi i moj život.
homoLudens @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 0

http://images.vtbear.com

Neću se pridružiti većini koja će pro forme čestitati Međunarodni dan žena, paradirati sa stručkom cvijeća, a istodobno biti nositeljem mentaliteta koji ženu ne cijeni na način kako to propagira jednom godišnje. Iako je današnji dan suimbol borbe za ženska prava, ista uopće nije ni završila jer ako izuzmemo dobiveno pravo glasa, još uvijek je u nekim europskim zemljama zabranjen pobačaj (dakako, u onima gdje je utjecaj Crkve velik i prevelik), a kako je pravo na rad ostvareno se najbolje vidi u masovnim kršenjima raznim zakonima o radu. Prema podacima iz 2006. (ARS) u Hrvatskoj, nezaposleno je 52,6 % žena i 47,4% muškaraca. Prema stopi nezaposlenosti to je 12,7% žena i 9,8 % muškaraca. Ovakvo je stanje prisutno u svim županijama, a prosječno se kreće između 56,1 do 65,5%. Najalarmantnije je stanje u četirima hrvatskim županijama:
  • Istarska županija - 65, 5% nezaposlenih žena (34,5% nezaposlenih muškaraca)
  • Primorsko-goranska županija - 64, 6% nezaposlenih žena (35,4% nezaposlenih muškaraca)
  • Međimurska županija - 64, 4% nezaposlenih žena (35,6 % nezaposlenih muškaraca)
  • Zagrebačka županija - 64, 3% nezaposlenih žena (35,7 %  nezaposlenih muškaraca)
S vremena na vrijeme neki mediji javljaju o kršenju ženskih radničkih prava. Nekako mi je najviše ostao u uhu onaj da je na nekim radnim mjestima (poglavito u trgovini) zabranjeno odlaženje na toalet pa žene mokre u pelene za odrasle. U Češkoj su pak navodno u jednom diskontu radnice tijekom mjesečnice morale nositi vrpcu na čelu kako bi bez pitanja mogle na toalet. No vratimo se Hrvatskoj. Prema podacima sindikata trgovine, uvjeti rada u pojedinim trgovačkim centrima (a znamo već da je najveći lanac u Hrvatskoj onaj trgovački, a ne planinski) su poprilično nehumani (uostalom, živimo u posthumanističkom razdoblju u kojemu realitet ne postoji, već samo simulacija života). Tako je primjerice zabilježeno da je jedna radnica radila 65 nedjelja zaredom, druga je pak na poslu provela punih 29 sati (inventure radi), prekovremeni se sati uredno ne plaćaju (2005. je to bilo 25 milijuna neisplaćenih radnih sati), a najveće je licemjerje što se kuka nad lošom demografskom slikom, a istodobno majkama i budućim majkama se ili uopće ne osigurava posao (već je poznato da je jedno od pitanja ženama tijekom razgovora za posao planiraju li imati djecu u narednom peirodu) ili krše radnička prava. Tko tu koga pravi blesavim? Sretan Osmi mart, zar ne? Ono što je u cijeloj priči problematično jest i korištenje pogrešnih pojmova: kako se jedan centar za ženske studije može zalagati za jednakost spolova? Spolovi ne mogu biti jednaki, ali ravnopravni itekako. Kako bi netko s pogrešnom terminologijom pobijedio u džungli na asfaltu? Teško.
Što je danas Osmi mart? Još jedan datum u kalendaru kao podsjetnik na prošlost koja nije evoluirala u kvalitetnu budućnost. Više nego ikada otvara se manevarski prostor suvremenom robovlasničkom društvu u kojemu je zakon nemoćan pred carem (kapitalom) koji svaki pokušaj da se čuje glas obespravljenihni, ni ne trepnuvši,  rješava puštanjem lavova iz kaveza (gubitkom posla i svakog dostojanstva). Ne, to nije kapitalizam temeljen na darvinizmu, to je šovinizam u najčišćem obliku koji se skriva iza zakona tržišta. Kako licemjerno, jer ovaj šovinizam krši sve moguće zakone, i to po svim osnovama. Još mu samo fale brčići, znamo čiji.

Za kraj jedna "vesela" vijest iz Srbije:
Nevladinoj organizaciji Žene u crnom, srbijanski je MUP zabranio skup jer da može doći do ometanja javnog prometa, ugrožavanja zdravlja i sigurnosti ljudi i imovine. One pak izjavljuju da je zapravo riječ o kršenju temeljnih građanskih i ženskih prava odnosno napadu na demokraciju i civilno društvo a dijelom se zabranjuje i pravo na građansko okupljanje i slobodu kretanja.

Kao da je na Zapadu išta bolje. Istok ili Zapad ista tiranija u celofanu demokracije.


Izvori:
Hrvatski zavod za zapošljavanje (www.hzz.hr)
dnevnik.hr
homoLudens @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 0
Već danima razmišljam i sastavljam ovu temu jer nije je nimalo jednostavno obuhvatiti, a i postoji puno aspekata s kojih je moramo promatrati. Ipak, uvijek ćemo naići na istu konsekvencu - sponzoriranu smrt. Zašto sponzoriranu? Jer je jedna od najtežih ovisnosti (točnije psihički poremećaj, prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti) dobro kapitalizirana, jeftin užitak donosi skupu smrt i obilan obrok onima koji su je poslužili. Od mišljenja da je duhan ljekovit do otkrivanja kako je smrtonosan prešao se dug put no isti je ostao s jednakim rupama: Zarada koja život znači i danas je važnija od Život je svetinja. Jedina svetinja šuška i spretno mijenja ruke.

Duhan
Zeljasta je to biljka koja na američkome kontinentu raste već 8000 godina, a kultivirana je zadnjih 5000 godina.  U Europu pristiže preko španjolskih moreplovaca i tijekom 16. stoljeća bilježi nagli uspon, a zahvaljujući Istoku u 19. stoljeću dobiva i  konačni oblik - cigarete - čija proizvodnja danas u svijetu premašuje nekoliko milijuna tona. Dobiva se iz svježih listova biljke iz porodice  Nicotiana, a postupkom sušenja se dobiva sirovina koja se pušenjem unosi u organizam. Prvi pisani dokaz o pušenju datira iz godine Kolumbova otkrića novoga kontinenta i iako su ga zabranjivali carevi i pape (konfiscirali imovine, osuđivali na smrt), nikada nije do kraja prognan usprkos i činjenici da sadrži preko 4000 štetnih i 40 kancerogenih tvari. Duhan  je jedan od oblika droge čiji se alkaloid nikotin (C10H15N2), zapravo droga, taloži u listovima. Nekada korišten kao insekticid kemijski trajno mijenja mozak pušača bez obzira na kasniji prestanak pušenja. Djelovanje nikotina na ljudski mozak je jednako kao kod konzumiranja kokaina  jer oslobađa dopamin odnosno neurotransmiter  koji djeluje na osjet ugode, ubrzava otkucaje srca, povećava krvni tlak i sužava krvne žile, a usporedo stvara i psihofizičku ovisnost. Može se slobodno reći da je proizvodnjom cigareta legalizirana droga i potaknuta ovisnost od koje najveću korist imaju berači profita.

Štetnost duhanskoga dima
Uz posljedicu uživanja duhanskoga dima veže se ukupno 75 vrsta oboljenja, a samo nekoliko cigareta dnevno utrostručuje opasnost od srčanih bolesti i raka pluća (prema studiji norveških znanstvenika). Moždana kap, sljepoća u starijoj dobi, rak pluća, tumori grkljana, usne šupljine, jednjaka, dušnika, bronha, bubrega, mokraćnoga mjehura, želuca i gušterače, neplodnost, spontani pobačaji, komplikacije tijekom poroda, samo su neke od bolesti i problema uzrokovaneih najopasnijim dijelom cigarete - katranom. Katran se taloži na plućnim krilima pa njihovo tkivo poprima tumorske tvorbe. Također i nadražuje dišne puteve, sužava ih, povećava količinu sluzi koja se potom počinje nakupljati u plućima. Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda (NN 137/04) jasno govori o štetnosti duhana.  Dakle, Ameriku nismo otkrili, ali se nakon konstatacie baš i nismo pomakli s mrtve točke, a tako će biti dokle se god cigarete budu proizvodile poput pereca.

Članak 2.
2. Duhanski katran je suh, nerazrijeđen beznikotinski kondenzat dima koji nastaje pri pušenju
3. Nikotin je otrovni alkaloid koji djeluje na autonomni živčani sustav, a sadržan je u duhanskom dimu

Članak 3.
Posebno štetni sastojci cigareta su katran i nikotin
Zabranjuje se proizvodnja i promet cigareta koje sadrže više od 15 mg katrana po cigareti, počevši od 1. siječnja 2000.
Zabranjuje se proizvodnja i promet cigareta koji sadrže više od 12 mg katrana po cigareti, počevši od 15. siječnja 2001.

Članak 5. pak propisuje što treba sadržavati svako pakiranje duhanskoga proizvoda:

Pušenje uzrokuje rak
Pušenje u trudnoći šteti i razvoju djeteta
Pušenje uzrokuje srčani i moždani udar
Pušenje skraćuje život

Dakle, sve je poznato. Po čemu se onda, analogno tome, i ostale droge ne bi mogle legalizirati? I pravna se i medicinska struka slažu kako pušenje - nota bene, ovisnost  - ubija, i to ne samo duhanske ovisnike. Čemu onda poticaji? Zbog punjenja proračuna? Problem je dovoljno velik da ne ostanemo samo na konstataciji kako smo blagoslovili kosu koja žanje živote. Ako ništa drugo, dužni smo to onima čija je sloboda ugrožena - nepušačima.

Ustav RH

Članak 3.
Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Članak 14.
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Toliko spominjanja prava i slobode koji u ovome slučaju znače pravo i slobodu udisanja svježega zraka. Da, pušači su pomalo i sebični ljudi, otimači svježega zraka.

Pasivno pušenje - kršenje temeljnih sloboda?
I kada želite svjež zrak i smatrate da na njega imate prirodno pravo, neki vas ovisnik o duhanu praktično razuvjeri da baš i nije tako i da ako on ima 14 minuta života manje za svaku popušenu cigaretu, bogami i vama mora sat otkucavati, i ako je dotični žrtva svoje, onda ste i vi žrtvom njegove ovisnosti. Na žalost, to znači da ćete i vi, ni krivi ni dužni, oboljeti od pušačkih bolesti (raka dojke, primjerice, čiji se rizik od obolijevanja može povećati za čak 119%), ali ni ništa manje biti pošteđeni glavobolja, mučnina ili problema s usredotočenošću. Sve to dokazuje da pušač mora biti oprezan u izjavama da sa svojim životom može raditi što želi dokle god truje tuđi oblačić zraka, a s vremenom postaje i pacijent za kojega treba izdvajati iz zdravstvenoga osiguranja. Treba li takvu osobu liječiti na državni trošak? Ne. Sami su se svjesno trovali, neka se sami i liječe odnosno o vlastitome trošku, a novac poreznih obveznika neka se preusmjeri na one koji su oboljeli ne svojom krivnjom. Djeca su najveće žrtve ovakve neodgovornosti svojih roditelja (neki stručnjaci tvrde i da je to oblik zlostavljanja), prisiljeni pasivno uvlačiti duhanski dim, potencijalni su bolesnici (bolesti dišnoga sustava, najčešće astma, upale uha, i sl.) ili barem  trajno osjetljive osobe slabo imune na zaraze i alergije. Prema statistici, samo 20% žena prestaje pušiti tijekom trudnoće. Treba li kažnjavati takve žene koje zbog svoje sebičnosti i neodgovornosti rađaju djecu koja će imati poteškoće u razvoju, smanjene intelektualne sposobnosti i probleme u ponašanju? Da, jer neki ljudi reagiraju samo na represivne mjere. Samo u Njemačkoj godišnje 30 000 ljudi umre od posljedice pasivnoga pušenja (trećina svih pušačkih smrti). U Hrvatskoj ih umre 11 000. Jedanaest tisuća besmislenih i namjerno izazvanih smrti.

Neprivlačna strana pušača
Što je na pušaču privlačno? Žuti nokti, zubi, masna kosa, koža neugodna mirisa, zadah? Na muškarcu još nekako, ali na ženi - nikako. Nije to šovinizam, ali kada vidite ženu koja naslagama šminke, laka za nokte i raznim preparatima za kosu nastoji popraviti ono što je uništeno duhanskim dimom - postaje tragikomično. Baš zato jer su žene manje mišićne mase, tanje kože i svaki se atak na tijelo, pa i ovom drogom, i višestruko vidi. A upravo su žene te koje najdulje žele ostati mladolike. Uz duhanski dim mogu sličiti samo staroj peći. Bez uvrede, molim.

Zablude
Lights, Super Lights ili Ultra Lights cigarete koje su se na tržištu pojavile 70-ih godina XX. stoljeća, a koje sadrže niske razine katrana (7 do 21 mg) uopće nisu manje štetne kako je sugerirano nazivom. Istraživanja, točnije studija, koja su dokazala da su nazivi samo spretan marketinški trik, objavljena su u uglednom British Medical Journalu.

Crna statistika
U svijetu danas ima 1, 3 milijarde pušača, a svake godine od posljedica pušenja umre 5 milijuna ljudi. Prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije (iz 2005.)  do 2020. godine će svake godine duhan usmrtiti do 10 milijuna ljudi. Pritom su najviše ugrožena djeca, koja osim što su pasivni pušači, s vremenom postaju i aktivni po uzoru na svoje roditelje koji su im prenijeli svoje loše navike. Na žalost, roditeljska odgovornost seže tako daleko da se neke majke ni tijekom trudnoće ne odriču ovog teškog poroka te tako truje svoje nerođeno dijete. U Hrvatsko je pak, prema statistikama, 1,2 milijuna pušača, a po količini popušenih cigareta je iznad europskoga prosjeka. Čak 30% krvatskih 15-godišnjaka aktivno puši,  a njih dvostruko više je od najranijih dana života izloženo duhanskome dimu odnosno pasivni su pušači.

Za koga sustav radi: život ili dim?

Iako se kroz sve medije promiče zdrav život i ukazuje na štetnost pušenja, duhanska industrija sve bolje posluje, država daje poticaje za sadnju duhana (Prema podacima iz 2005. poticaj za sadnju duhana u Hrvatskoj je iznosio pet kuna, a u EU pet eura po hektaru. Usprkos tome, uzgajivači su u Hrvatskoj morali prijeći i na druge kulture - rajčice, paprike - kako bi opstali obzirom da je proizvodnja duhana izuzetno skupa - i do nekoliko desetaka tisuća eura), a cijena lijekova višestruko nadmašuje cijenu duhanskoga otrova. Istodobno se pušačima smanjuju prostori u kojima mogu uživati u dimu svoga poroka, na kutijama cigareta stoji pametna obavijest kako je pušenje štetno za zdravlje (ovo mi izgleda kao da čovjeku suicidalnih namjera date napunjeni pištolj i napomenete kako bi se mogao ubiti ako se lati okidača) do tupavih ideja o slikama na kojima su prikazi tumorom uništenih organa. No broj se pušača ne smanjuje, a i neće, dokle se god ne počnu organizirati "izleti" na odjele s umirućima kako bi se ti, u većini slučajeva neozbiljni ljudi, napokon susreli sa stvarnom smrću (ne onom hinjenom kazališnom, u kojoj će se "mrtvac" pokloniti publici na kraju predstave), a ne da misle kako se smrt događa nekim drugim likovima u nekim drugim pričama. Uz to, pomalo smiješno dijeluje izjava saborskih zastupnika da zdravlje ljudi mora biti važnije od profita duhanske industrije. Takvi utopisti ipak nismo.
Izuzetno je zanimljivo kako je Goranka Jureško svojedobno opisala odgovornost prema slovu zakona:

U Hrvatskoj sve bolnice, unatoč Zakonu o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda kojim se to brani, i dalje zaudaraju na duhanski dim, a u školama zbog ukidanja mjesta za pušenje profesori puše u svojim kabinetima u koje desetak minuta kasnije ulaze učenici. Zabrana prodaje cigareta maloljetnicima prihvaćena je vrlo liberalno, pa prodavači u kioscima pravdaju svoje kršenje zakona »ne zamjeranjem susjedima koji šalju i petogodišnju djecu po cigarete«, a u pomoć im je pritekao i Ustavni sud koji se svojom odlukom stavio na stranu prodavača cigareta putem automata, a ne zdravlja. (Goranka Jureško, Vjesnik, 18. srpnja 2000.)

Zaključak:
Ako se već dobrovoljno ubijate samo zato što ne možete kontrolirati svoju ovisnost jednaku ovisnosti o drogama ili alkoholu i što vas je u jednu ruku briga da vam se organizam koji ne vidite praktički raspada, činite to tako da ne  ugrožavate tuđu slobodu. Svatko ima pravo na izbor pa i kada je u pitanju svježi zrak.


Izvori:
Hrvatska liga protiv raka
Nepušenje nije znanost, Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje, svibanj 2006.
plivazdravlje.hr, Pasivno pušenje povećava rizik za rak dojke
Liječničke novine br. 26, veljača 2004., članak A.Lukenda, dr.med.
bioclinica.hr
homoLudens @ 00:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008

izvor slike: http://www.wta.org

Zadnjih se nekoliko dana zaredala crna kronika među tinejdžerima: najprije se 14-godišnji dječak iz Varaždina polio razrjeđivačem i zapalio, potom se 14-godišnja djevojčica iz Našica objesila. Ne tako davno svoj su samoubilački naum ostvarile i dvije mlade Rabljanke. Samo je prošle godine 50-ero djece pokušalo suicid. Dakle, sve su to signali da smo zapostavili svoju djecu i postavili im na leđa teret s kojim se oni ne mogu nositi. Kažem našu djecu jer ako je slomljeni gležanj jednog Eduarda nacionalna briga, onda su briga i djeca kao naša budućnost. Više nego ikada djeca su preopterećena,  u školi uče ponajviše nebitno, školske su torbe toliko teške da bacaju djecu na tlo, nastavnici su počesto bez razumijevanja, roditelji napeti i bez slobodna vremena, a čijih se reakcija mnoga djeca smrtno boje. Kome se današnje dijete može obratiti bez obzira na prirodu svoga problema? Nikome. Većina škola nema čak ni školskoga psihologa i treba se dogoditi tragedija da se par njih pojavi i pruži elementarnu psihološku pomoć. U Hrvatskoj je prisutan jedan paradoks: uz toliko nezaposlenih opći je manjak stručnih kadrova (recimo, manjak je liječnika, a na burzi ih istodobno ima za izvoz u treće zemlje). Kada bolje razmislim, pa mi imamo čak i manjak pastira koji se dovode iz Rumunjske jer je u Hrvatskoj teško naći nekoga tko bi za 500 € i plaćeni stan i hranu radio jedan tako "težak" posao. Naravno da je bolje biti na burzi rada. Ako ništa, cipele ostaju čiste.
No vratimo se našoj djeci. Danima će stručnjaci razmišljati o uzrocima, upotrijebiti svu moguću znanstvenu metodologiju, a da istodobno nitko neće učiniti ono bitno - promijeniti nakaradni odnos odraslih spram djece. Odrasli ne slušaju djecu, ne prilagođavaju se njihovoj dobi, već očekuju samostalnost i zrele odluke, djeca danas nemaju djetinjstva, opterećena su nerealnim očekivanjima roditelja i zajednice, ako su slabija i sporije razumijevaju predmet su poruge, zlostavljaju ih odrasli, zlostavljaju ih vršnjaci i tako se nađu u vatrenom obruču u kojem i doslovno izgore. Prava je sreća ako dijete zbog loših ocjena samo pobjegne od kuće i ne digne ruku na sebe. Tada svi znamo da se nešto događalo i tada se smatramo jako pametnima i obaviještenima, a zapravo je samo riječ o tome da je sustav pun truleži, da nitko za nikoga pretjerano ne mari (pa tako ni odrasli za djecu) i da je društvena briga nešto na što kao zajednica nismo navikli. Ovo se društvo još puno mora educirati, gotovo preodgojiti, jer je premalo odgovornosti i previše neozbiljnosti, čak se ni ono što je u opisu posla ne izvršava, a kamoli da nešto radimo u duhu humanosti. Ovaj posthumanizam koji živimo se možda uklapa u današnju sliku svijeta, ali ne i u društvu koje je golo i boso iz socijalizma uletjelo u kapitalizam, a da nije naučilo ni osnovnu terminilogiju.

Čini se da je sustavno zanemarivanje djece u školama došlo na naplatu. Samo znanje, znanje i nametanje što opsežnijeg i složenijeg gradiva. Istodobno se, pak, u svim silnim reformama izgubio odgoj. (HRT Web)

Možemo mi filozofirati koliko hoćemo, ali današnja djeca nemaju nikakva prava, ona su oruđa za tuđe ideale većinom onih roditelja koji nemaju nikakvih pedagoških metoda (zovem ih slučajnim roditeljima ili roditeljima po službenoj dužnosti) i koji stvaraju situacije u kojima djeca posežu za najradikalnijim metodama. Upravo su oni suučesnici u ovakvim tragedijama koje bi možda napokon trebalo kažnjavati za zanemarivanje onih koje su stvorili. Možda čak i nesvjesni do dana današnjega da su uopće roditelji.
homoLudens @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008
Sit gladnome ne vjeruje, Hrvat Hrvatu ne vjeruje...i mogli bismo tako unedogled. Možda je više nego ikada dobrodošla knjiga Slavka Degoricije (voditelj izaslanstva za pregovore s lokalnim srpskim vlastima u Domovinskome ratu) Nije bilo uzalud jer ista:

(...)svjedoči o naporima hrvatskih vlasti s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu da probleme s pobunjenim Srbima riješe mirnim putem, odnosno pregovorima. (Hina)

Nije nebitno ni to što su knjigu predstavila trojica povjesničara: Željko Holjevac (docent na Filozofskom fakultetu), Ante Nazor (ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata) i Franko Mirošević. Bitno je iz tog razloga što se do sada svatko smatrao društveno i strukovno relevantnim tumačiti ono što su samo spoznajno napipavali. Tako su svi sve znali o pregovorima s pobunjenim Srbima, neki još do danas tupe svoje izlizane fraze kako rata nije trebalo biti, a jedan akademik (Bilandžić, op.a) je otišao toliko predaleko da tvrdi: Nemam argumenata, ali stojim iza toga da je Tuđman dijelio Bosnu. Ako je i od akademika, previše je. Degoricija o Tuđmanu kaže sljedeće:

Franjo Tuđman je bio osoba široke političke kulture, koji se zauzimao da se kriza riješi demokratskim sredstvima, i čovjek snažne volje koji je odlučno štitio hrvatske interese kao znanstvenik i političar. Nije bio  'dobroćudan pregovarač', već je žestoko ratovao u obrani hrvatskih interesa. (Hina)

Da podsjetim, Degoricija se razišao s Tuđmanom zbog osoba kojima se ovaj okružio (od Šuška preko Pašalića do inih). Dakle, ni zbog kakve državne politike ili tobožnjeg dijeljenja Bosne. Zanimljivo da su danas najveći kritičari hrvatske ratne politike 90-ih oni koji su je bespogovorno slijedili (pa su naglo progledali poslije Tuđmanove smrti) i tako se gotovo približili mišljenju mnogih građana BiH o "zločestoj" maćehi, a koje je upravo ta zlica sklonila u bolnice i hotele. Pomogni sirotu na svoju sramotu. Oni mudrijaši koji pak tvrde da rata nije trebalo biti, svoju izjavu upućuju na pogrešnu adresu jer su s hrvatske strane bile iscrpljene sve mogućnosti i mirnim se putem očito nije moglo ništa riješiti. Dakako, postavlja se pitanje je li ga druga strana uopće htjela ili je namjerno navodila na ratni scenarij. Naravno, kada su ovdje ikoga zanimali uzroci? Zato nam se povijest nekontrolirano ponavlja.Gotovo znanstveno djelo, Degoricijina će knjiga dati veliki doprinos u pisanju jedne objektivne povijesti u čijim se epizodama neće naći gluparije poput salveta sa iscrtanim granicama (Degoricija je to nazvao podmetanjem medija), već jedan zdrav pogled na razdoblje o kojemu će se svjedočiti, a ne konstruirati priče po volji ovih ili onih. U ovoj zemlji svi sve znaju, stručni su i prestručni na svakom koraku i u svakom području, bez ijednog se podatka i dokaza usuđuju davati procjene i ocjene događaja kojima nisu ni slučajni svjedoci, te tako (ne)namjerno stvaraju pseudopovijest čije će pojedine periode biti nemoguće vratiti povijesti. Hoćemo li se opet sramiti svoje prošlosti (možda i cijeloga Domovinskog rata) zbog nekoliko pogrešnih ljudi? Hoćemo li se opet sramiti cijele ideje o samostalnosti zbog ratnog profiterstva (kao da je to samo hrvatski brand)? Hoćemo li još narednih pedeset godina kukati kako su nas prevarili, a svake ćemo četiri godine prve zamjenjivati drugima, a druge prvima i tako od samoga početka 90-ih? Bijesni smo na devedesete i ljude iz devedesetih iako je to bilo jedino vrijeme kada smo uistinu bili pobjednicima, država se stvarala, bila je manje zaduženija nego danas, nismo se međusobno tako loše podnosili jer smo imali cilj, nije nam bilo bitno tko nam pomaže, niti smo odbijali novac od danas omražene dijaspore. Danas živimo kako živimo, zaduženi preko glave zadužili smo i unučad, uvoz (čak i mlijeka) nam višestruko premašuje izvoz, svaka europska šuša nam naređuje kako se trebamo ponašati, granični sporovi, negiranje Badintera, nasilje među djecom, mladima i ine zapadnjačke gluparije koje nismo zaboravili uvesti (s izuzetkom istočnjačkog turbofolka). Konačna bilanca: izgubili smo od sebe samih. Čovjek s 11 vojnih odlikovanja  koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu, pilot Paul Tibbets, je kazao:

I'm not proud that I killed 80,000 people, but I'm proud that I was able to start with nothing, plan it and have it work as perfectly as it did.


Mi se ne ponosimo ni onim pozitivnim. Toliki smo nacionalisti da nismo u stanju za državni blagdan postaviti zastavu na stijeg (ipak se nećemo natjecati s Amerikancima, zar ne?) Koji ćemo to ponos ostaviti djeci? Ponos kojega ima svaki narod i koji nema veze s gluparijama nacionalističkoga tipa (na žalost, i terminologija nam klizi pod jezikom pa smo svaki patriotizam protjerali bojeći se da će nas optužiti za nacionalizam). A da ne govorim o tome kako su neki jedva čekali trčkarati po bijelome svijetu i tužakati vlastitu domovinu pod izgovorom da ovdje ništa ne mogu riješiti. Na takve se razine jedan Slovenac nikada ne bi spustio jer nitko normalan ne čini ono što mi znamo činiti: potcjenjivati svoje, precjenjivati tuđe. Na našu nesreću, to je već općepoznata stvar pa jedan Joško Joras postaje glavnicom spora sa susjednom državom. Bojim se da smo pogrešno shvatili lekciju o sagibanju glave. Nigdje ne piše do poda, nigdje.

Tonight, I am proud of France and I am proud of the French. (Jacques Chirac)

Zbog svega je ovoga bitno da relevantni ljudi pišu o bitnim stvarima, a ne da pseudoautori preuzmu kormilo nad poviješću kada već to uspješno čime nad sadašnjošću servirajući svoje neznanje i loše namjere jer, eto, imaju mogućnost soliti javnost.
homoLudens @ 12:10 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 2, 2008

http://www.flightsim.com - Amy Johnson, pionirka zrakoplovstva, prva žena koja je samostalno preletjela od Engleske do Australije

U posljednje je vrijeme u Hrvatskoj prisutan novi trend - nasilje među ženama. Zadnji se eksces takvoga tipa dogodio u Vinkovcima, i to usred bijeloga dana gdje su dvije maloljetnice demonstrirale navodno muški "sport". Tako se u jednom vinkovačkom parku još jednom potvrdilo kako agresivnost sve više poprima ženske oblike, i to ne samo one gramatičke. O ponašanju današnjih djevojaka i žena, sociologinja Krizmanić kaže:

Cure su postale nasilne, stalno nazivaju dečke, dolaze im na vrata, vulgarne su i preslobodne. Ne znam je li to posljedica emancipacije ili je to jednostavno opći trend. (Jutarnji list)

Možda je uistinu u pitanju trend, a možda je i posljedica na papiru ostvarene emancipacije koja je u praksi ostala samo na ideji. Više nego ikada žena je nezaštićena i prepuštena sama sebi, a time je pomalo i ogrubjela obzirom da drugačije ne bi opstala u sustavu koji joj nikada nije bio pretjerano naklonjen. Nekada pod nadzorom oporog paterfamiliasa koji je, istina, nije cijenio kao jedinku, ali je imao dovoljno odgovornosti da izvrši svoju dužnost i zbrine žensko čeljade u novu obitelj u kojoj bi joj na kraju najvećim kamenom smutnje postajala upravo žena - suprugova majka. Da je ova priča žena je ženi vučica i prije poznata potvrđuju i pisanja Pietra Nutrizia Grisogona  koji je tvrdio da više žena u istom kućanstvu dobro funkcionira samo zato što onih nekoliko zajedničkih sati provedu u spavanju. Neosporno je da je žena (kao i pripadnici nebjelačke rase) tijekom povijesti prošla svoju golgotu.  Dovoljno je spomenuti nekoliko primjera iz dalmatinskoga zaleđa i dinarske zone gdje bi se žene svojim muževima obraćale s vi, a oni njima s ti, gdje bi u javnosti morale hodati nekoliko koraka iza muža, a bilo im je i zabranjeno da razgovaraju sa strancem (na ulici, u kući) kao i da s gostima sjednu za isti stol (sjedile bi sa služinčadi). Dozvoljeno bi im bilo tek da posluže gosta uz obavezno sagibanje glave. Treba li ići tako daleko i izravno pa citirati Grisogona i Lovrića u sljedećemu ( Nota bene, govorimo o Hrvatskoj):

Žena se smatra najnižim stvorenjem u obitelji pa kad netko od njih u razgovoru sa kakvim prijateljem mora spomenuti ženu, majku, sestru, umeće "da prostite" kao da govori o nečem mučnom i prljavom. (Pietro Nutrizio Grisogono, Notizie per servire alla storia naturale della Dalmazia, Trevigi, 1780)
Muškarci na žene gledaju kao na prljave niske i ružne životinje koje se ne smiju ni spomenuti bez prethodnoh ispričavanja, što nije potrebno reći npr. prije spominjan ja kobile. (Ivan Lovrić, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i život Stanislava Sočivice, Venecija, 1776)

Zašto je ženama bio i jest tako gorak ovaj zemaljski kruh? Dijelom zbog svoje tjelesne konstitucije, dijelom zbog sporedne hraniteljske uloge (u počecima formiranja društvenih uloga temeljenih na spolnoj diferencijaciji), a kasnije i stoga jer je pristajala na tuđa, a ne svoja očekivanja. Ne možemo samo reći: muškarci su izrabljivali žene jer su to i u gotovo jednakoj mjeri činile i same žene. I majke su prodavale svoje kćeri, i svekrve su psihički zlostavljale svoje snahe, i gospodarice su se iživljavale nad svojom poslugom. Danas znamo da je jedan od razloga raspada kućnih zadruga, tih velikih gospodarstava s nekoliko generacija pod istim krovom, bio upravo zbog ženske ćudi. Svađe i sukobi među ženskim dijelom obitelji je bio toliko razarajući da je došlo (uz, dakako. i druge razloge poput promjene ekonomsko-političkog sustava) do cjepkanja takvih gospodarstava. Novostečena sloboda bila je sve samo ne sloboda, iako žena postaje samostalnom i ravnopravnom, ona je i dvostruko opterećena - rad koji se do jučer obavljao zajednički sada je spao na samo jedna leđa, povećala se opasnost od obiteljskog nasilja, kao i napuštanja bračnoga partnera. Svega toga nije bilo u zajednici poput kućne zadruge jer iako se ženu nije cijenilo onoliko koliko bi to odgovaralo pojmu društvene ravnopravnosti, imala osjećaj sigurnosti koji joj danas nedostaje. Žene danas imaju najmanje od onoga što zaslužuju, no same ne čine gotovo ništa da poprave taj loš položaj. Još uvijek je dobrom dijelu njih udaja bitnija od obrazovanja i zaposlenja, a dio onih zlostavljanih egzistencijalno ovisi o zlostavljaču pa produžuje agoniju. Na žalost, još ima onih koje pristaju biti robinjama vlastitih nagona (ne odriču se biti ni prezrenim osvetnicama), loših trendova (kažnjavajući čak i vlastito tijelo da bi se svidjele nekome tko ih ne cijeni ni s time ni bez toga) i beskrupuloznih izrabljivača (od nasilnih partnera do svodnika za koje pokazuju i previsoki prag tolerancije, a sve u ime apstrakta zvanog ljubavi). Sve to vreba na navodno emancipiranu ženu 21. stoljeća. Žene drage, kamo kanite stići ako još šakama počnete rješavati ono što je rješivo dogovorom? Nasilje vam ne pristaje, a bogami i nemate snage za bacanje. Držite se uma, barem dok još u poslovici caruje.
homoLudens @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 1, 2008

Svakoga nas dana, bez obzira radi li se o tiskanim ili elektroničkim medijima, bombardiraju različitim dijetetskim proizvodima. Izuzmemo li katastrofalno stanje u svijetu (svake godine 25 milijuna ljudi umre od gladi, a među njima 6 milijuna djece mlađe od pet godina, dok se istodobno baci 12 tona hrane) i osvrnemo li se na Hrvatsku gdje 1/3 kućanstava živi u siromaštvu, a više o 1/2 njih ne može pokriti mjesečne troškove života, pitam se, ne rugaju li proizvođači, možda čak i zajedno s onima koji nemaju mjere u jelu i piću (obzirom na 87% rimokatolika podsjećam da je peti od sedam glavnih grijeha upravo neumjerenost u jelu i piću), siromašnima i gladnima. Dok jedni žive u siromaštvu i umiru od izgladnjelosti, drugi zbog svoje proždrljivosti troše ogromne svote na razne preparate za topljenje masnoće ili jednostavno, nota bene, dobrovoljno odbijaju hranu, iako je njihov jedini problem štop ne znaju potrošiti kalorije koje su unijeli u organizam odnosno nemaju ih ni gdje utrošiti. To je, svekupno gledajući, već teži psihološki poremećaj, skromno ću zaključiti. Biti mršav je možda trend, ali u svijetu koji ne poznaje ni glad ni bolest. Drugim riječima, mitologizirani svijet koji ne poznaje stvarnost i u kojemu su ljudi svedeni na stvari. Jasno mi je da je hrana užitak, da je svaki obrok, krenuvši od najmanjeg pa do onog glavnog, pravi mali obred, ali neumjerenost je uglavnom odlika onih sebičnih i samodovoljnih kojima je najteže same sebe staviti pod kontrolu. No, pustimo njihove"grijehe", oni ionako plćaju svojom prvorazrednom naivnošću. Bitnije je to što se takve ljude ne educira kako da kontroliraju svoj tanjur, već se zarađuje na njihovom problemu koji sve više klizi prema onom zdravstvenom, i to najčešće sredstvima koja uopće nisu siguna. Naime, poznato je da mnoga od njih izazivaju srčani udar, povišenje krvnih tlakova, napadaje panika, različite halucinacije, nesanicu, nagle promjene raspoloženja koje gotovo dovode do histeričnosti te druge bolesti i simptome. Službena statistika UN-ovog odbora za nadzor narkotika kaže da se takvim sumnjivim preparatima zaradi i do 30 milijuna funta godišnje,  zloupotreba takvih proizvoda nadmašila je i zloupotrebu kokaina i heroina. Ono što još više zabrinjava jest da se na takve preparate odlučuje osobe tjelesne težine od (gotovo zanemarivih) 60 kg, iako se preparati za mršavljenje (točnije lijekovi) liječnički propisuju ljudima tjelesne težine preko stotinu i više kilograma. Citirat ću zanimljiv dio iz intervjua s dr.sc. Ignacom Kulierom, jednim od najpoznatijih hrvatskih nutricionista koji govori o besmislenosti preparata za mršavljenje i nužnoj samokontroli.

Koliko god se upregli u propagandnu mašineriju i prihvatili tezu da se mršavi jedino dijetama, nepobitna je činjenica da kontrola tanjura donosi najbolje rezultate. Nema onoga tko će se debljati ako mu prepolovite sve obroke.
A osoba koja noću stavlja razne električne stimulatore na trbuh spada u prvorazredne naivce. Naime, ne postoji lokalno mršavljenje, tj. mršavljenje na jednom mjestu bez obzira na to što se koristilo. Tijelo mršavi u cjelini ili nikako.
Kod nas se u posljednje vrijeme uveliko reklamira konzumiranje grickalica kao što su kokice i čips koje se unose bez ikakve kontrole. One spadaju u visoko kalorijski 'šrot' koji bi odmah trebalo izbrisati iz jelovnika.
Kombinacija ugljikohidrata, masti i alkohola – to je najgora moguća varijanta. Industrija snack proizvoda bazira se na ljudskoj proždrljivosti, tj. potrebi da se uvijek nešto žvače i da se svaka nervoza kompenzira nečim što se stavlja u usta. Stvoriti takav proizvod - koji najmanje košta, a donosi najviše novca - njihov je san. Krumpirov čips je tipičan takav proizvod

Dakle, ključno je sljedeće: ljudska proždrljivost s jedne i beskrupuloznost proizvođača takvih proizvoda s druge strane. Edukacijom jednih bi se zatvorila slavina drugih. Za prve bi to značio zdraviji život umjerena čovjeka koji ne misli samo na sebe, a za druge prestanak egzistiranja na tuđoj neumjerenosti (iako je očito da su i sami neumjereni samo što im je objekt neumjerenosti nejestiv). Današnji su ljudi nenaviknuti na skromonost, gotovo je se patološki boje. Smatraju da su time manje vrijedni  u društvu koje  se mjeri novcem,  a počiva na snazi zajednice. I kada ne mogu podnijeti taj financijski teret, oni ne žele da ih se doživljava kao skromne pa žive iznad svojih mogućnosti. Smisao blagdana im je prejedanje, smisao obiteljskih slavlja je prejedanje, smisao života je prejedanje. A neki nemaju ni blagdana, ni obitelji, ni život dostojan čovjeka. Zašto moramo misliti na druge? Zato što nismo sami na svijetu, zato što je naš život ovisio o životima drugih (prvenstveno našim roditeljima) i ovisit će o drugima (šefovi, suradnici, jednoga dana i bolničari ili njegovatelji - drugim riječima nismo ni sami sebi dovoljni da bismo funkcionirali) i dužni smo (iako mi to ne moramo tako smatrati) drugima dati iste šanse ili barem ne biti neukusnima. Da, neukus je kupovati alibi za svoju neumjerenost, a istodobno se praviti kako je izdvajanje  kunu-dvije osiromašenje kućne riznice. Jednom mi je susjeda rekla da bi rado pripomogla, ali kako zna da je pet kuna premalo i da od njih nitko neće imati koristi pa stoga nema smisla da ih izdvoji. U tom je trenutku možda tisuće ljudi pomislilo tako. Dakako, nitko ne misli da bi građanstvo trebalo biti humanitarnom zakladom, ali bi još manje trebalo biti socijalno neosjetljivo i rasipno gledajući samo kako da zadovolji svoje hireve. Ne u društvu u kojemu, navodno, religija i njezine institucije imaju toliki (ogromni) utjecaj.
Odličan tekst doc. dr. sc. Irene Colić-Barić o zabludama i mitovima vezanima za preparate za mršavljenje - pročitajte ovdje.



Korišteni izvori:
www.tportal.hr, intervju s dr. sc. Ignacom Kulierom
www. vjesnik.hr - članci
media.npr.org
www.dailymail.co.uk
homoLudens @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » ožu 2008
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.