O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - veljača 2009
subota, veljača 21, 2009


Nikada nisam pristajao biti podatkom, a kamoli živjeti između bjelina loše kaširana papira. Uvijek sam se smatrao bitnijim od znakova i u skladu s time se klonio svih onih beskorisnih manifestacija sustava kojemu je jedini cilj unificiranje našega postojanja. Taj nas sustav davi i seže toliko daleko u apsurd da bi i pad asteroida morao pričekati kako bi se ispunili svi obrasci. Ta mi je sfera oduvijek bila bljutavo odbojna, ta obveza prema nekome tko se nametnuo kao autoritet, iako nije posjedovao ni jednu kvalitetu koja bi opravdala njegovu čelnu poziciju. Ali kada bolje razmislim... danas svaki nitkov može postati netko, ako ima ono nešto, a da to nešto nije kvaliteta.
Zbog specifičnosti moga podrijetla svaka je sitna pisarska duša mokrila na moj identitet i ne sjećam se koji sam papir dobio, a da prethodno nisam progutao bijes koji je ostao jednako neprobavljiv kao i celuloza na kojoj su prosipali bisere svoje ograničenosti. Osim što sam jedva dobio papir o tome kojoj sam umjetnoj tvorevini dužan služiti (uistinu velika stvar u galaktici) jer sam slučajno rođen u kabulskom ZOO-u, odmah do lavlja kaveza, svaki sam put uredno objašnjavao zašto se zovem ovako, a ne onako i dokazivao da nisam promijenio nijedan podatak iz rodovnice kao što su dan, mjesto i vrijeme egzodusa. Zar je moguće izaći na ovaj svijet više puta? Ako jest, nipošto me ne puštajte. A kada sam se ponadao da glupost ipak ima granica, isto me dočekalo na studiju gdje sam svakoga rujna odgovarao na ista bezvezna pitanja koja su uključivala i pitanja o nacionalnosti. Pazi ti statistike u kojoj je statističaru bitno kako se etnički izjašnjava netko tko pojma nema što etnija jest. Očekivao sam još pitanja o vjerskoj i političkoj orijentaciji, ali valjda im je bilo preskupo tiskati još koji obrazac. U tom bih slučaju napisao da vjerujem u djetelinu s četiri lista, a da će me politika početi zanimati čim je ukinu. I tako svaki put dokazujem tko sam u zemlji kroasana s lošim kvascem. Da nas barem ima kao što nas nema, možda bismo manje cirkusirali oko jednog majmuna u džungli na drugom kontinentu.
Zahvaljujući primitivizmu nepismenih i nepismenosti primitivnih često puta sam se osjećao kao kamen na cesti kojega izlizuju kiše: intelektualci bez krava ili pastiri bez ovaca bili su dio iste primitivne klape koja se iživljavala nad mojim identitetom. Ta rulja je uvijek rulja bez obzira okupila se oko katedre ili tora, poduka ili meket, ovca ili kreda, zar je uopće važno? I onda se netko čudi kako pamet može služiti totalitarizmu. Osim obvezne obnove rodovnice (glupost na kvadrat) još mi se činilo glupljim izdavanje uvjerenja na kojemu je svoje mjesto našao podatak o djevojačkom prezimenu majke, nacionalnosti i ostalim nebitnim detaljima tamo nekom birokračiću pa i sustavu u cjelini stoga sam još jednom provjerio tražim li ja to možda vizu za zemlju u kojoj sam, slučajno sasvim, rođen. Nije ni čudo da poslovnjaci bježe kada shvate da je jednostavnije podići još jednu sfingu u zemlji faraona. Ali oni barem mogu podići jedra i prepustiti se vjetru, a ja svoju intimu moram dijeliti s konzerviranim institucijama od kojih i tuna bolje miriše. Znam da se do kraja svoga putovanja neću pomiriti s mizerijom slobode koju uživam kao civilizirani primat koji odavno ne jaše grane. Čak i dok ovo pišem pazim da nekome ne uzrokujem duševne boli, toliko sam licemjerno pažljiv i držim se one ljigave: Neka trune, parfem će sve to popraviti. Što je to duševna bol uopće i kako joj određuju cijenu? Znači li to da su i meni odredili cijenu? Mome bubregu, slezeni, plućnom krilu? Ovo je perverznije i od nekrofilije i kroničnih glupana. Oduvijek sam alergičan na glupane, ako se pritom nalazimo u istom prostoru onda ga moram dodatno provjetriti da dođe do izmjene zraka. Svojedobno mi se u lice unijela jedna civilizirana glupača, vjerski fanatik koji ne razlikuje Boga od Tita, ali koji jako voli domovinu, i savjetovala da promijenim adresu, ali ja ne želim mijenjati drvo zbog nekoliko trulih grana u vrhovima krošnje. Naravno, njoj kao podzemnom korijenju ne smeta ništa iznad zemlje, pomirila se sa svijetom koji na jednoj strani dodiruje kanalizaciju, a na drugoj odlagalište. Ali ni to nije tragedija, nego činjenica da takve svakodnevno susrećem u svome svijetu.
Sve svoje poslove našao sam preko oglasa koji su vrvjeli lažima o dobroj plaći i odličnim radnim uvjetima. Otkada rupe imaju radne uvjete? Pripadnost instituciji, u ovome mi slučaju, nije bila ni od kakve koristi, tim više što su se pokazali snalažljivima kao i vjeverica koja je pogubila lješnjake usred zime. Zgrozio sam se nad pomisli da bi mi nudili poslove ispod svakoga nivoa (Profesor i cigle? Ne bi išlo!) samo kako bi neki statističar bio sretan što postoci padaju, dok bi istodobno ekipica s pedigreom radila moje poslove. Naravno, i za to su imali pojašnjenje: Znate, kada uđemo u Europu nećete moći odbijati poslove i bit ćete sretni da vam ih nudimo. Ma koja Europa, ženo izgubljena, ovo će biti dio Europe kada Bog obrije bradu, a vama bude izrasla. Uvijek me fascinira ta balkanska opčinjenost Europom, kao da je moguće kupiti mentalitet i odgoj. Ovo će uvijek biti rupa rupe ma koliko je maskirali.
Birokračići, pisarčići...su oduvijek bili zanimljiva vrsta jer upravo je zahvaljujući njima opstajao sustav bez obzira na pogubnost po zajednicu. Potpisivali oni naloge za krafne ili štetne ugovore, uvijek će reći da su samo radili svoj posao. Da, rade ga i oni što oru na suncu i crne se u rudarskim oknima, pa ipak ne kukaju zbog radnih sati i cijene satnice u društvu koje lagano, ali sigurno, klizi u stečaj. Imaju sreće što ih nitko ne želi na ulicama iako pritom zaboravljaju da je hranjenje tromosti i nesposobnosti jednako konzumiranju medikamenata uz žestoki alkohol. Postaje mi tijesno od tolike komocije kojoj ovo društvo stremi, od licemjerja koje se nazire u svakoj naučenoj frazi, od hinjenog humanizma i prijetvornosti koja me dočekuje s onim bljutavim: Izvolite? Postali smo automatizirani ljudi, replicirane jedinice društva koje ga odavno održavaju tek u silueti. Izgubili smo obrise, a neuspješno ih nadomjestili hektolitrima tinte i masnim naslagama pečata kojima često zapečaćujemo nečije sudbine. Osjećam kao da netko stalno određuje moje korake i guši mi ćud, dekapitira ih granicama koje se ne smiju prijeći, a da nije pružio dokaz svoje nadmoćnosti, kamoli tražio načelni pristanak. Žalim što moram ustvrditi kako ne priznajem autoritete čija se koža znoji i krvari i čiji život nije zajamčen sutrašnjim danom. Zaboga, pa to je isti jad kao što sam i ja sam.
Tko je ovlastio pisarčiće da kompliciraju i uništavaju živote na koje nemaju pravo i budu konkurenti jedinom autoritetu koji realno postoji - prirodi? Ama baš nitko. Čovjek kao društvena životinja u očima prirode ne vrijedi više od puža, a katkada, istrebljenjem nepoćudnih i suvišnih, šteti više od asteroida. Birokracija? Za neke je tu negdje, u sredini.

Na kraju sam shvatio da sam eliminirao sebe kao jedinu smislenu i ispravnu instituciju koja to nije postala zahvaljujući pedigreu ili podilaženju. Svima nama ionako dođe dan kada ni pedigre ni podilaženje nemaju nikakva smisla i kada shvatimo što pravi autoritet jest. Onaj čija je uistinu zadnja.



Tragedija u četiri čavla. Prvi čavao: Nepotizam
Tragedija u četiri čavla. Drugi čavao: Strančarenje
homoLudens @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.