O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - veljača 2008
utorak, veljača 26, 2008

http://www.petcrusader.com

Slušam na vijestima o novom slučaju nasilja nad životinjama. Neka je balavurdija, koju očito nitko antropomorfan nije odgajao, polila benzinom i zapalila jednu sirotu mačku, a potom slavila svoj monstruozni čin koji je uredno snimljen mobitelom. Što očekivati od ovakve djece? Što bi ona sutra mogla učiniti nekom čovjeku, i to iz čista hira da pokaže svoju "premoć". Da su takva djeca odrasla u džungli ne bi imala ovako poremećeni sustav vrijednosti, no kako ga ne bi imala kada je to mentalni sklop njihovih roditelja koj su to postali jer je postati roditeljem jednako lako kao i pljunuti na pločnik. Ta su djeca doslovno ispljunuta i prepuštena ulici da ih odgaja, mjestu koje je gore od džungle samom činjenicom što je leglo bezakonja. Ne razumijem ljude koji nisu svjesni svoje roditeljske nesposobnosti i bez imalo grižnje savjesti stvaraju buduće monstrume koji će danas-sutra ugrožavati našu slobodu i pravo na život. Ta balavurdija koja danas spaljuje mačke, sutra će spaliti čovjeka. Na žalost, društvo se općenito slabo prevenira od takvih potencijalnih luđaka, roditelje preslabo kažnjava, pa kasnije imamo razne Mlađane i slične. Neliječena trauma i devijacija danas, tragedija je sutra. A počesto preskače životinje i kreće od čovjeka. No bez obzira na sve to, nasilje nad životinjama ruši svako dostojanstvo i kredibilitet čovjeka koji je na ovome svijetu samo prolazni gost i čija ga okrutnost neće spasiti od najvećega straha - nepostojanja besmrtnosti. Da ista postoji, na ovome bi svijetu opstala samo jedna vrsta - veliki i mali monstrumi.
homoLudens @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
http://humboldtherald.files.wordpress.com

Copy & Paste
je danas najpopularniji dvojac, poznat je čak i onima što persiraju računalu, a najpoznatiji je i najdraži svima što su štedljivi i škrti na vremenu, znanju i ideji. Neki su toliko neumjereni u svojoj privrženosti da ovim dvojcem ubiru sve točke i zareze, orući tuđe polje kreativnosti, katkada čak i ubiru plodove. Kada ne znaju o čemu bi pisali -  Copy & Paste ima ideju, kada ne znaju dovoljno - Copy & Paste zna više od posljednjeg izdanja enciklopedije, kada treba učiti neznalice - Copy & Paste je više od učitelja. Tko ovaj duet ne bi rabio u svakoj prilici? Duet koji skriva nedostatak glasa i sluha koji streme petoj oktavi.Copy & Paste premošćuju sve intelektualne i obrazovne nedostatke, rupe u sjećanju, ali to se makovo zrno naglom preobrazbom u divovsku mahunu ne može pohvaliti osvajanjem najviše razine - razine mudrosti.  U konačnici su to prazni listovi, bljedilo koje se vijori bez zaključka i koje njegova pseudoautora ne spašava od potpune muklosti kada se umjesto zaslonu i razoružan mora obratiti pravom sugovorniku. Uz ovo ću na kraju dodati da ubuduće neću glasovati za one nominirane blogove dana kojima je zadnji tekst čisti Copy & Paste uradak s portala. Bogu hvala, vid i prstohvat soli imam.
homoLudens @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 25, 2008
Neću glumiti nekog glazbenog eksperta jer bi to bilo lažnim predstavljanjem, niti ću se praviti da ne znam kako se o ukusima ne raspravlja jer toliko soli imam, ali ipak moram izreći kako mi nije jasan toliki uzlet turbofolka na prostorima s višestoljetnom kulturom visokih dosega Nota bene, to čak nije ni narodna glazba jer se dobro zna što može biti dijelom narodne baštine. Analogno ovoj čudnovtoj pojavi i buka koju proizvodi rušenje stabala u šumi se može smatrati glazbom, zašto ne? I kao da nije dovoljno što neki od nas ne idu na takva mjesta, uvijek se nađe netko tko nam priušti "neponovljiv" doživljaj dok na semaforu čeka zeleno. Iako je glazba jedan od aspekata kulture, turbofolk nikako ne mogu smatrati dijelom kulture tim više što se uz izvedbe ovakvih pjesama počesto nadovezuju razbijena stakla i krvave glave. Kako da kulturu vežem uz ovakve stihove (o novokomponovanosti da ne govorim)?

Pogledaš li u drugu
prstom ti pokaže vrata
kući moraš do deset
duže ni pola sata.
Pametna je,
da te zadrži je znala
nije ko ja glupa ispala.
(Seka Aleksić)
Znam da sam lepa
nisam slepa
takvu me majka rodila
mogu da biram
kog' ću da diram
i s kim bih ljubav vodila.
Dolari, marke, lire ti vire
ko se još tako udvara,
gili, gili, gili, gili, ako me voliš,
voli me do zadnjeg dinara.
(Jelena Karleuša)
A ja cura mala
još bih cveće brala,
neću da mi prsten stave
neka me ostave
(Svetlana Ceca Ražnatović)

S druge strane, ako slušate klasičnu glazbu, smatraju vas idiotom koji je zapeo u vremenu, ali ako slušate kako su u moje Milene proširene vene, onda ste jako u trendu. Meni su se primitivci, koji u svojoj punoljetnosti nisu naučili da nakon toaleta treba pustiti vodu i oprati ruke, smijali što znam poslušati Haydna. Pošast ovog šund projekta u usponu me navodi da pomislim kako je glazbeni ukus fenomen imanentan mentalitetu (odakle samo toliko recipijenata?), i ako sam kojim slučajem u pravu, onda smo već upasno ugrožena nacija. Također, zanimljivo je sljedeće: sami vlasnici noćnih klubova u kojima se promovira turbofolk glazba nisu skloni takvom glazbenom izričaju, ali im je miris novca jači od ostalih čudnih mirisa koje ova glazba ispušta. Zanimljivo je da je ovakav uspon paralelan s padom interesa za ostale kulturne sadržaje: odlasci u kazalište, na koncerte, čitanje knjiga - sve je to prognano na gerijatriju. Slabašni su glasovi, potonuli tekstovi i ljuljanje masnog tkiva pod reflektorima postali predvodnici kulture koja kulturno osiromašuje svoje konzumente.
homoLudens @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 23, 2008
Gledam naslovnicu tjednika Feral i nešto mi nije jasno, jesu li to novine ili presuda u pisanome obliku? Naime, naslovnica glasi:
Višestruki ubojica ipak nije u saborskom odboru za ljudska prava.

Samo netko tko se pravi blesav ne zna da je ovdje riječ o Branimiru Glavašu, ne osuđeniku, već optuženiku za kazneno djelo ratnoga zločina. Dakle, otkada jedna tiskovina presuđuje nekome koga sud još nije osudio? Pustimo na stranu svoja subjektivna mišljenja i koga bismo ili ne bismo stavili iza rešetaka, no oni koji se vode za profesionalizmom trebaju nadvladati svoje subjektivno-navijačko-huškačke porive da jedne uzvisuju, a druge pokopavaju po vlastitu nahođenju i da poštuju osnovno načelo: presumpciju nevinosti. Ne samo što je to neprofesionalno i necivilizirano, već je i miješanje u rad pravosuđa. Također, isto ponašanje je sasvim u suprotnosti s Ustavom:

Članak 28. Ustava RH
Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

Dakle, ova samoinicijativna blaćenja i klevete u kojima se ljudima presuđuje prije suda koji je jedini ovlašten donositi presude, pokazuju dno dna etilke i profesionalizma u pojedinim medijima. Potpuno je nebitno je li Glavaš kriv ili nije, što je radio ili nije, uostalom, mi nismo suci jer za takvo što nismo uopće kompetentni (iako volimo gurati njuške u sve i sva), bitno je da se neki ne znaju ponašati i da poprilično prelaze granice ukusa i profesionalizma. Umjesto da nam ukažu na stanje kakvo jest, oni nameću svoj subjektivni konstrukt kojim se bez problema izmanpuliraju ionako povodljive, neuke i slabo upućene mase. Obzirom na opću naviku da zaključujemo ni iz čega, presuđujemo prije utvrđivanja krivnje, pitanje je: A što već nismo na krovu svijeta uz toliko pameti?
homoLudens @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Noina arka sklonište je za 150 pasa i jednako toliko mačaka. Na žalost, uskoro će izgubiti svoje prostorije i naći se na cesti, a trenutno ih muči i to što nemaju ni grama hrane za životinje. Ne budimo samodostatni i samodopadni, pomognimo najboljim čovjekovim prijateljima. Kuna vam ništa ne znači, a drugima je cijela arka.

Zahvaljujem svima koji će se upisati svojom dobrotom!

Vrata azila u Sv. Klari se moraju zauvijek zatvoriti
1. travnja 2008. godine


Sudjeluj i ti u velikoj humanitarnoj akciji za kupnju zemljišta i izgradnju skloništa za napuštene životinje!

Broj žiro računa akcije: 2360000-1500142333

Sisavci za sisavce!
homoLudens @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Znam da se većina čitatelja ovih stranica rastopila nad tekstom cijenjena blogera theworldisminea koji je odaslao ispriku u ime velika broja onih što su još zaluđeni idejom velike Srbije. Odmah najavljujem da, iako je iznimno cijenim, ne vidim koristi od isprike pojedinca u ime kolektiva, i to prvenstveno stoga što 47,9% tog kolektiva (preko 2 milijuna ljudi ili pola od ukupne populacije u Hrvatskoj) daje glas radikalu čija je politika za sobom ostavila 15 000 leševa. Oprostite, nimalo mi ne zvuči utješno kada više od dva milijuna ljudi glasuje za osobu koja sanja  raskomadanu  Hrvatsku. Kako ja kao pojedinac mogu vjerovati kolektivu s takvim izborom u kojemu demokratski kandidat dobiva samo bijednih 2,6% više glasova, u kojima službena politika borbu protiv četničkog terorizma naziva etničkim čišćenjem (Tadić o Oluji, op.a) prešućujući aktivnu ulogu prijašnje službene politike, ali i svojih državljana, u takvom djelovanju, i to danas, u 2008. godini. Istodobno, ta politika traži podršku u borbi protiv, prema njihovoj tvrdnji, albanskog terorizma, i to nakon što je 10 000 Albanaca ubijeno, a njih milijun protjerano. Kako da vjerujem i pojedincima i kolektivu pored takve politike? Pored politike koja prijeti nepriznavanjem granica drugoj suverenoj državi ukoliko ova suvereno odluči čiju neovisnost želi ili ne želi priznati, u kojoj se implicitno poziva na scenarij iz 1991., priziva separatizam, primitivno pale zastave, drugim riječima - najavljuje terorističko djelovanje. Samo da ovu svoju tvrdnju pojačam izjavom Nevena Mimice:

Hrvatska se Vlada prema uličnim neredima, koje su pokazatelj vandalizma, pa čak i terorizma (...) (www.javno.com)

Što znače parole Ne damo Kosovo i najavu kako će se rješenje ovog problema tražiti mirnim putem. Kako će se nešto ne dati bez upotrebe sile? S druge strane, moje mi iskustvo sudjelovanja na raznim forumima daje još dodatni uvid u ovu problematiku: na prste jedne ruke mogu izbrojati korisnike iz Srbije koji će priznati velikosrpsku politiku 90-ih, etnička čišćenja od Hrvatske do Kosova, a samo vam manjina neće spominjati ustašku majku. Ovime ne kažem da Srbi kao narod ne valjaju, da ne treba imati dobrosusjedske odnose jer bi to bila čista generalizacija s primjesama ksenofobije, ali držim da treba biti oprezan u prevelikom zbližavanju dokle god politika ima obrise ideja iz 90-ih. U ovom nam trenutku treba dostojanstvo Židova nakon Drugoga svjetskog rata koji su cijenili svoje mrtve. Mi to na žalost niti znamo, niti činimo. Čak nam nije neugodno nastupati u gradu u kojemu ti pale zastavu i uništavaju veleposlanstvo. Toliko o beskičmenjaštvu. Dragom blogeru mogu samo reći da cijenim njegov istup i da može biti ponosan što je nadvladao slabosti svoga društva. Nije lako ostati svojim i na pravom putu pored opće zaluđenosti mitovima.
homoLudens @ 15:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
U 58. je godini nakon duge i teške  bolesti umro Janez Drnovšek. Godine teške bolesti, rak bubrega, metastaze na jetri (uz dijagnozu o kromofobnom tumoru koji se rijetko razvija u metastaze), pohodi službenoj medicini, traženje pomoći od alternativaca za koje je na kraju ustvrdio:

Jedino je onkološko liječenje učinkovito kod uznapredovale bolesti, a ne alternativna medicina i razni iscjelitelji koji ljudima uglavnom uzimaju novac. Oni iscjelitelji koji tvrde da mogu zaustaviti rak su šarlatani (

Neću pisati o političkoj ulozi Janeza Drnovšeka, iako mislim da je bio političar vrijedan citiranja. Na stranu što je Račan s njim dogovarao, potpisivao ili nije. Cjelokupan dojam je daleko pozitivniji nego o većini hrvatskih poliitčara, i to prvenstveno zbog skromnosti koju naši političari ne znaju ni odglumiti, a kamoli slijediti kao životni stil. No u cijeloj priči nije bitno to, nego što nam se sve danas nudi pod alternativom. Uzmimo za primjer tarot ili skidanje uroka. Je li to prodavanje magle na kojem se dobro zarađuje? Tko može gledati u vašu budućnost premetanjem karata? Zanimljivo, tom istom karte nisu pomogle, već zarađuje poslom kojim su nekada stare  i siromašne  Romkinje idući od sela do sela osiguravale dan života. Pitanje uroka i njegova skidanja još je jedna glupost, nešto blaža verzija istjerivanja Nečastivog, pri čemu su sasvim nebitne uloge onih koji izvode ovakve predstave. Čini mi se da je posljedica ovakvog izmišljanja djelovanje pod svaku cijenu i kada se nema nad čime djelovati. Jedino u svemu ne razumijem blagonaklonost sustava koji takvima izdaje dozvole koji se ponašaju kao da su sam sveti Ivan Zlatousti i pripadajući mu mit. Bioenergija je još nešto što me "fascinira". Bajke kako je netko izliječen od neplodnosti ili zloćudnih bolesti su toliko bezobrazne u svojoj neuvjerljivosti, a da ne kažem koliko srozavaju ugled tradicionalne medicine koja se po njihovim kriterijima svela na mešetarenje. Tako nečije ruke "uspješno" zamjenjuju dijagnostiku, terapiju medikamentima, pa čak i kirurgiju. Moja je majka kod takvih čudotvoraca bila samo jednom - nakon što joj je pozlilo rekla je: nikada više. Strašno me zanima što takvi, s čudotvornim rukama, čine u slučaju vlastite bolesti? Kažu da im ruke ne djeluje kada su oni u pitanju, pa je očito da će poći konkurenciji. Astrologija je pak nešto između zabave i zametka znanosti,  koja možda nikada neće dobiti katedru uz bok pravim znanostima, no to ćemo još vidjeti. Svakako bitna tema o kojoj se ima puno za reći i koju ću obraditi u nekoj od narednih izdanja ovog dnevnika jer osobno mislim da egzistira na pogrešnim temeljima i masi nelogičnosti.. Ono u što ipak vjerujem i imam potvrde da je pomoglo (uključena provjera metodama tradicionalne medicine)  jest liječenje ljekovitim biljem i joga. Dakako, to su sve zakrpavanja, a nikako trajna izlječenja nečega što ima prefiks kroničnog. Bolesni se organi moraju liječiti klasičnim metodama, a što uključuje i njihovo odstranjenje. Nikakvo cijukanje, samodopadno mahanje rukama neće pomoći da se ukloni njihova disfunkcija. Svi koji to čine namjerno ili nenamjerno lažu, a oni koji na to pristaju su lazarovski naivni. Na žalost, tu naivnost mogu platiti životom jer počesto zapuste naputke onih koji su godinama stručno stjecali svoje znanje. I još nešto za kraj: mnogi od tih čudotvoraca tvrde da je to što oni imaju dar od Boga. Otkada se Božji darovi masno naplaćuju? Jer, pazite, oni svoje preglede naplaćuju kao i specijalisti iza kojih su godine učenja i stjecanja obrazovanja, državni ispiti, licence. Drugim riječima, država je u njih uložila više nego Bog u ime kojega su ovi postavili cjenik.
homoLudens @ 14:41 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 20, 2008
Sasvim slučajno naiđoh na reklamu cijenjenoga kolege pnena, pa zahvaljujem ovim putem.
homoLudens @ 16:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Da se Tadić nije javio pomećući nas sve kao balavce, ovaj tekst nikada ne bi nastao Također, i da se Pupovac nije oglasio o internim problemima druge države, ni tada ovaj tekst ne bi nastao.

www.destinacije.com - Kosovo Polje

Tadića ne vrijedi prepričavati, ali vrijedi reći nešto o Pupovčevoj najavi preispitivanja koalicije s HDZ-om u slučaju hrvatskog priznanja kosovske neovisnosti i u skladu s izjavom  veleposlanika Jurice kako svaka suverena država ima pravo na samostalnu odluku. Pupovac je građanin ove države, njegova je stranka vladin koalicijski partner, no kakve veze priznanje Kosova ima s njegovom strankom i budućim političkim potezima? S jedne je strane to i potencijalna ucjena jer ispada da bi hrvatski stav o slučaju Kosova trebao biti sukreiran s partnerima iz SDSS-a, a dobro je poznato da oni nikada neće prihvatiti neovisno Kosovo. Ono što ovdje ne razumijem jest sljedeće: jesu li protiv priznanja Kosova zbog pravno upitnog postupka proglašenja ili zbog zaštite svojih sunarodnjaka? Iako nitko iz SDSS-a nije decidirano rekao kako će uistinu napustiti koaliciju s HDZ-om, savjeti Hrvatskoj kako ne treba žuriti svakako naginju na tu stranu. Što znači ne žuriti? Nisu li i u Hrvatskoj 1992. čekali svaki naredni sat i minutu, pogledavalo se je li se još tko javio s priznanjem. Službena Hrvatska sada mudruje, čeka stajalište EU-a čiji član nije, a lako je moguće da samo taktizira kako ne bi riskirala u odnosima sa Srbijom, ali i ne poturječila stavu američke administracije. Hvatsku njezino mudrovanje neće nigdje odvesti jer svi pravni aspekti koje treba sagledati ne traže višetjedne analize. Uzmimo samo za primjer Ustav SFRJ 1974. (polazište za pravo na hrvatsko otcjepljenje)

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
Vijeće naroda AS br. 653
Predsjednik Vijeća naroda, Mika Špiljak, v.r.
Beograd, 21. veljače 1974.

Član 5.
Teritorij Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije jedinstven je i čine ga teritoriji socijalističkih republika.
Teritorij republike ne može se mijenjati bez pristanka republike, a teritorij autonomne pokrajine - ni bez pristanka autonomne pokrajine.
Granica socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se mijenjati bez suglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina.
Granica između republika može se mijenjati samo na osnovi njihova sporazuma, a ako se radi o granici autonomne pokrajine, i na osnovi njezine suglasnosti.

Vratimo s malo u prošlost. Ukoliko bismo tražili povijesne veze Kosova, Srba i Albanaca onda je Kosovo zasigurno prije kolijevka Albanaca (potomci Ilira koji su počeli naseljavati te prostore prije 4 000 godina), nego Srba (doselili u 6 stoljeću, a tek ga 600 godina kasnije uključili u svoje zemlje). Nakon poraza na Kosovom polju (1389.) taj su im postor preotele Osmanlije koje će ga držati pod svojom kontrolom sve do početka 20. stoljeća kada će ih Srbija ponovno osvojiti Balknskim ratovima (1912 - 1913). Ulaskom u novu tvorevinu Kraljevinu SHS Albanci gube pravo na jezk i nacionalnu pripadnost. Ipak Ustavom iz 1974 im se priznaje autonomnost. No Albanci time nisu zadovoljni i šest godina kasnije traže status republike, na što dobivaju oštar odgovor vlasti - pobuna je ugušena u krvi. 1989. Kosovu je jednostrano oduzeta autonomija, a rezultate referenduma održanoga tri godina kasnije u kojemu se 98% glasača izjasnilo za neovisno Kosovo - m,eđunarodna zajednica ne priznaje. To će sve dovesti do tragičnih događaja devedesetih i egzodusa 1999. u kojemu su činjeni masovni zločini (ubijeno je cca 10 000 Albanaca i 3 000 Srba, a milijun je ljudi protjerano). Tek će tada reagirati međunarodna zajednica, u misiju će krenuti NATO i UN, i to na temelju omiljene Tadićeve rezolucije - 1244. Što je bitno iz te rezolucije?

Ujedinjeni narodi, Vijeće sigunosti, rezolucija 1244 (1999.)
Podsjećajući na nadležnost i mandat Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju,
pozdravljajući opće principe o političkom rješenju za kosovsku krizu koji su usvojeni 6. svibnja 1999. godine (S/1999/516, aneks 1 uz ovu rezoluciju) i također pozdravljajući to što prihvaća principe koji su navedeni u tačkama 1-9 u dokumentu koji je podnesen u Beogradu 2. lipnja 1999. godine (S/1999/649, aneks 2 uz ovu rezoluciju) i suglasnost SR Jugoslavije na taj dokument, ponovo SR Jugoslavijapotvrđujući privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnom integritetu SR Jugoslavije i drugih država u regiji, kako je navedeno u Helsinškom dokumentu i aneksu 2, ponovo potvrđujući apel iz prethodnih rezolucija za široku autonomiju i suštinsku samoupravu za Kosovo (...).

Jasno mi je da Tadić žaluje za Kosovom, ali postavljaju se logična pitanja:
  1. Je li proglašenje Kosova više jednostrana odluka od one koju je 1989. protuustavno donijela Socijalistička Republika Srbija, a kada nije bilo suglasnosti autonomne pokrajine kako to nalaže članak 5. Ustava SFRJ (1974)?
  2. Je li Kosovo vjekovno ognjište Srba obzirom na povijesni kontekst i je li Kosovo oduvijek bilo samo okupirana zona, a nipošto ičiji teritorij?
  3. Analogno činjenici da je Srbija do Kosova došla osvajanjem u 20. stoljeću, ima li i Turska pravo na Kosovo obzirom da su preko 500 godina taj prostor kontrolirale Osmanlije? Ili da pojednostavim: po čemu je Kosovo srpsko? Ako izuzmemo raniju imperijalističku politiku, demografski je to gotovo čisti albanski teritorij (95%).
  4. Najbitnije: rezolucijom 1244 se priznaje integritet SR Jugoslavije, a ta država ne postoji od 2003 (rekonstituirana)., točnije, od 2006. proglašenjem samostalnosti Crne Gore.
Ono što mi najviše para uši jest usporedba Kosova i "SAO Krajine". Nonsens nad nonsensima. Hrvatska nikada nije imala autonomnih pokrajina, svoje teritorije nije imperijalistički osvojila, već su se oni pripojili nakon propasti okupatora. Čini mi se da je ova smiješna usporedba samo traženje alibija da se kroz neovisnost Kosova (koa jako jako boli) na mala vrata proguraju zahtjevi da se uspostavi nova Krajina. Uostalom i sam se Tomislav Nikolić zalaže za posebnu autonomiju Srba u Hrvatskoj. Na žalost, znamo na što on misli kada govori o posebnoj autonomiji.
homoLudens @ 14:24 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 18, 2008

http://www.strikoman-film.hr - Janjevo

Ne želim napisati ni retka o Kosovu, ne želim pametovati kako išta znam o pokrajini / državi na koju već stotinama godina nije stupio nitko od mojih predaka. Ne želim pametovati o tome što je dobro za Srbe, a što za kosovske Albance, dok se Hrvatska ni sama ne snalazi sa svojim granicama i susjedima, dok proglašava ZERP, a nema odgovarajući zakon da ga provodi, dok se cijela država bavi time je li jedan potpis državnoga tajnika međunarodno obvezujući, dok se oko jasnih katastarskih čestica  (Sveta Gera, Klek) nadmudrujemo i bojimo izjasniti, već čekamo što će reći oni koji za njima posežu, dok mlako odgovaramo na ispade slovenskih i srbijanskih političara, dok se na rješenje nemogućnosti provedbe hrvatskoga obrazovnog programa čeka mjesecima, dok nam se zdravstvo svelo na milodare...Neću pisati o drugima i veseliti se tome što je Srbija manja jer od toga što je susjedu krepala krava nemam nikakve koristi.To što je Srbija manja, ne znači da su i hrvatski problemi manji. Ta nenadana ljubav prema svemu kosovskom bi još i imala smisla kada bi se barem netko od tih ljubitelja mogao pohvaliti da je barem jednom bio, recimo, u Kistanjama gdje živi 2 000 doseljenika s Janjeva, mjesta blizu Prištine na kojemu je ostalo živjeti još 300 Hrvata. Hrvati iz Janjeva, katoličke župe koja se spominje još u 14.stoljeću (u vremenu  kada su je naselili dubrovački rudari i trgovci), su otišli zbog masovnog protjerivanja nesrpskog stanovništva (izuzev Roma), ali i kasnijih sukoba na Kosovu,  a u Hrvatskoj su im na korištenje dani prostori i zemljišta koje su napustili Srbi. 70% njih živi od socijalne pomoći (400 kuna za prvog i 300 kuna za naredne članove obitelji) i porodiljnih naknada, posla nema, a i oni koji bi se htjeli vratiti na Kosovo nemaju kamo jer su im imanja naselili Albanci. Meso predstavlja luksuz koji odavna nije viđen, trgovina ne ide nikako jer su je gotovo, s jeftnom i nekvalitetnom robom, upropastili doseljeni Kinezi, obitelji s devetero i više djece žive u mraku plaćajući skuplju struju jer im nije osigurano dvotarifno brojilo. Neki plaćaju samo pola rate kako bi djeci ipak osigurali mlijeka i pelena. Kuće su im neobnovljene, a u nekima se jedva nađu po jedan stol i stolica. Žalosno, ali istinito, o Hrvatima s Janjeva se najviše brinula osoba osuđena za gospodarski kriminal - Josip Gucić. U njegovo su vrijeme pristizali kamioni hrane. Trebamo li to osuditi ili one koji su te ljude ostavili gladne i bose? Na žalost, ti su ljudi pozvani od hrvatskih vlasti, a zatim prepušteni sami sebi. Uglavnom se paradira oko romskih naselja kako bi se pokazalo da su nam manjine blago, ali nikako da se svima osigura potrebiti minimum, već se samo pati od forme i samoreklame. Ljudi koji su ostavili zaposlenje zbog obećane zemlje, dobili su nikakav život To je naša stvarnost. Ne lupetanja o Kosovu i životu kosovskih Srba i Albanaca. Oni će se snaći, no jesmo li se mi snašli?

Preporučam da pročitate članak mog srbijanskog kolege Theworldisminea koji odlično opisuje isti problem u kojemu se našao njegov narod - između politike i stvarnosti. I mi danas lebdimo između ova dva prolazna fenomena. Mi mali ljudi velikih briga.


Izvor: članci, vjesnik.hr
homoLudens @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 17, 2008
Zadnjih smo mjeseci, ali i godina, svjedoci kako se zdravstvo  u većini slučajeva  svelo  na milostinju pa se raznim humanitarnim akcijama  pokušava  osigurati novac kojega  bi trebao osigurati  sustav.  Na žalost, jedna je smrt, ona Ane Rukavine, nešto pomakla s mrtve točke. Kao i uvijek, netk otreba umrijeti da bi se upozorilo na žive. Nema novaca  za opremanje bolnica, dijelovi  stropova padaju po bolničkim sobma,  skupljaju se milodari  za državnu bolnicu,  ugradnju  pužnica,  oboljele od  zloćudnih bolesti,  bazu matičnih stanica,  a  pojedine su novine i časopisi krcati  preklinjanjima za nabavu  neophodnih, ali preskupih lijekova. Gle sreće, ima za previsoke plaće i silne dodatne troškove saborskih zastupnika, u predizbornim se kampanjama troše milijuni, ima se par stotina milijuna za tetošiti majčicu Crkvu, ulupati nekoliko milijuna za skijaško natecanje na kojemu ima natjecatelja, ali ne i publike dok se istovremeno skuplja za jedan bolnički krevet. Ono što me i žalosti  i  ljuti istodobno jest da se u većini slučajeva radi o djeci. Ma koji smo mi  to mamlazi  da nam se takve stvari mogu događati pred nosom dok se istodobno iscrpljujemo na debilnim temama o ustašama i partizanima? I nakon svega što gledamo svaki dan, sve sirotinje i nemoći u ovoj uplakanoj zemlji (kako je svojedobno pisao Ritter Vitezović), ovo je za mene bio šok:

No, iako u nas ne postoji zakon koji bi dopuštao ili branio te postupke, čini se da je većina njih to obavila na račun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Iako iz HZZO-a tvrde da nemaju te podatke, čini se da je KBC Zagreb, gdje su i obavljene te operacije, upravo od Zavoda uspio namiriti navedene troškove. (Jutarnji list)

Naime, radi se o tome da su  operativni zahvati promjene spola u ljudi sa spolnom disforijom navodno plaćeni iz proračuna, a pozadina ovoga poremećaja jest:

Rođeni kao transseksualci, sa sindromom spolne disforije, oni, prema mišljenju stručnjaka, zapravo, nikada nisu bili fizički, ali ni i psihički bolesni. Njihov problem bio je njihova biološka različitost. (Jutarnji list)

Ovakvima se, dakle, plaćaju svi troškovi, a u pojedinim bolnicama nema ni toaletnog papira. Da sve ovo i nije točno i da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije platio te operacije koje su više luksuz nego potreba, i nadalje ostaje očajno stanje hrvatskog zdravstvenog sustava u kojem je uspjeh ako ne ležite na krvavom otisku jastuka prethodnog pacijenta kao što je u mene bio slučaj. Evo vam samo nekih primjera:

VODITELJ odjela za kirurgiju jetre i gušterače KB-a Split prof. dr. Željko Mimica upozorava na katastrofalno stanje u kojem se godinama nalazi Kirurška klinika i cijele Firule - tijekom ljeta operacije se obavljaju na temperaturi od 38 Celzijevih stupnjeva, dok klimatizacijski sustav zrak usisava direktno izvana, što je po svim zakonima struke zabranjeno. (index.hr)

SSSH je prozvao Vladu i resornog ministra Ljubičića zbog nereda koji vlada u zdravstvu. Iako je usvojena strategija reforme zdravstva ništa se nije promijenilo na bolje, upozoravaju sinikati. (totalportal.hr)

Na taj način pisac otkriva diskrepanciju između onog što je zdravstvena politika i onoga što se u praksi ostvaruje, te proziva one načine ponašanja svojih kolega koji su potpuno zanemarili svoje profesionalne, društvene i moralne obveze prema bolesniku potpuno izgubivši uvid u iskustvenu, surovu medicinsku zbilju u kojoj se nalaze bolesnici zbog katastrofalnog stanja zdravstva. (Doc.dr.sc. Mirko Štifanić, Medicinski fakultet, Rijeka)

Pacijenta koji se liječi na odjelu za rak izgrizli su štakori. Premješten je u drugu sobu, a trebao je dobiti cjepivo protiv bjesnoće, antitetanus i preventivno antibiotike da se rane ne bi inficirale. Nažalost, stari i dotrajali prostor te stara infrastruktura, instalacije, kanalizacija itd. stalan su izvor problema i nemoguće ih je u potpunosti sanirati bez preseljenja u novu zgradu ili u novu bolnicu", tvrdi ravnatelj Haller. (Glas Istre)

Ono što me ljuti i izaziva bijes jest što za ovakve nema novaca:

Molimo stanovnike naselja Špansko, POS i Malešnica da se pridruže humanitarnoj akciji za pomoć teško oboljelom mladiću iz našeg ulaza, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Španskom i nekima od Vas poznat.Naime Krešimir ima 23 godine i boluje od vrlo teške bolesti, dijagnoza sarcom neurogenes praesacralis inop. - tumor koji se nalazi u maloj zdjelici. Nakon dugogodišnjeg liječenja kod nas, bolest je toliko uznapredovala da Krešimir doslovno jedva se kreće i pomalo hoda. U međuvremenu ukazala se mogućnost liječenja u inozemstvu , no operativni zahvat premašuje financijske mogućnosti njegovih roditelja, a on sam je student. (vgdnevnik.com)

Specijalna bolnica Gornja Bistra smjestena je u izuzetno neprikladnom prostoru starog dvorca grofova Orsic izgradjenog u 18. stoljecu. Funkcioniranje bolnice u velikom djelu ovisi o donatorima jer svi znamo koje je stanje u hrvatskom zdravstvu. U bolnicu je smjesteno 110. djece u rasponu od 0 do 18 godina starosti. 95% njih je nepokretno i u potpunosti ovisno o sestrinskoj i ljecnickoj skrbi, 50% njih se hrani nazogasticnom sondom. Njima svima je potrebno presvlacenje 3 puta dnevno.
Sto znaci, potrebno im je puno pidzamica i plahti. Nasa zelja je da svako djete ove godine dobije jednu pidzamicu i plahtu i nadamo se da cete nam, vasim donacijama, pomoci u tome. (croportal.net)

I tako bismo mogli satima i satima o pidžamicama, plahtama i krevetima i ne bi bilo kraja traženju milostinje. Na žalost, život je danas postao milostinja, a medicina i zdravstveni sustav uopće elitistički. To više nije pitanje kapitalizma, već nemogućnosti da se osigura minimum minimuma, i to u državi koja se ustavom obvezuje da je socijalna. Sjetimo se samo kako je zavšila gradnja sveučilišne bolnice u Zagrebu, a za koju su izdvajali građani ove države - kao sklonište za štakore. Nitko me neće uvjeriti da se kapitalizam i borba za opstanak odnosi na sve osim na komotne političare i da jedni trebaju krepavati da bi drugi glumatali kako nešto rade za ovu zemlju jer očito da ne rade ništa dok sustav puca po šavovima, a dugovima se približavamo Argentini (118 milijarda kuna javnoga duga u lipnju 2007.).
homoLudens @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 15, 2008
Tko se ne sjeća Mesićeve izjave o iskakanju iz paštete?

Kad gledate TV, iskoči jedna osoba, otvorite radio, iskoči jedna osoba. Odlučio sam ne otvarati paštetu da ne iskoči ista osoba.

Zgodno sročeno, iako možda pomalo i uvredljivo za jednu damu kojoj je bilo namijenjeno. Za ono što mi je zapelo za oko i okrenulo želudac svakako ne želim da iskoči iz paštete - higijenski uložak. Naime, čovjeku svašta dođe pod ruku, pa i pokoji ženski časopis. I što me iznenadilo na jednoj od bezbroj stranica s reklamom? Fino upakirani uložak. Srećom pa nije iskorišten. Osim ovakvih prepada ni televizijske reklame nisu milosrdnije, stalno isti zaglupljujući prikazi koji su u nekih sirotih gledatelja mlađe dobi stvorili mišljenje da je mjesečnica plava. Toliko o gluposti i reklamiranju iste. Jasno mi je da se proizvod mora reklamirati, ali uporno teroriziranje koje je čak i mojoj majci (ženi, očito) postalo paradom neukusa je izgubilo svki osjćaj za mjeru. Netko će reći da ne gledam reklame: pa vjerojatno i ne bih da ne prekidaju program. Toliko reklama nema o pivu, a ipak je prehrambeni proizvod koji i napoji i nahrani. Mislim da ću i ja kao i Stipe prestati s otvaranjem pašteta.
homoLudens @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008
Iako će možda biti komentara kako je opet riječ o tekstu kojim se ocrnjuje Hrvatska, mene daleko više brine što se takvo što uopće događa obzirom na često Primorčevo ponavljanje kako je ovo društvo - društvo znanja.

Dakle, što novoga donosimo iz knjižice o hrvatskome obrazovnom sustavu odnosno što donosi Jutarnji list: ništa što nismo mogli očekivati. Naime, nedavno je ovdje bilo riječi o Mladenu Borovini, nadarenom gimnazijalcu koji je uspio postati dijelom kluba koji okuplja matematički najpismenije osobe. Takvih ljudi u svijetu ima samo 2% i Mladen iz Rijeke je među njima. Također smo tada saznali da Mladen u školi ima dovoljan (2) iz matematike (to mu je bila najvša ocjena), a sada i da je genijalka od profesorice ovom matematičkom čudu snizila ocjenu na manje ne može - nedovoljan (1), i to dva puta. Sigurno je sigurno. Mladen koji je uspio nadvisiti 400 tisuća jednako nadarenih matematičara, ne može izaći na kraj s kriterijima jedne lokalne profesorice. Što je svijet (globalno) prema njoj, zar ne? Nije naodmet dodati da Mladen briljira iz svih ostalih predmeta, a priprema se i za natjecanje iz kemije. Zanimljivo da je prosvjetna inspekcija, nakon žalbe Mladenovih roditelja poništila prethodnu spornu ocjenu obzirom da je dotična profesorica postupila suprotno propisima, no ista osoba očito i dalje vedri i oblači na isti način. Usprkos ovome gafu, ali i prošlogodišnjoj peticiji nezadovoljnih roditelja, ovakvima se ne oduzima pravo da uništavaju generacije. Dapače, iste se generacije dvostruko kažnjava - na osobnoj (hir pojedinoga profesora) i općoj razini (sustav). Iza profesorice su pak stale njezine kolege, naravno, slijepe će podrške uvijek biti. Samo, neobično, ta podrška nkada ne ide u prilog kvaliteti. Sustav daje odgovore koji ne rješavaju ništa: profesorica ima znanje, ali previše traži ili učenik mora više učiti ili hrvatski program je prekvalitetan za međunarodno natjecanje i ine frazetine koje služe samo sebi. Takve, a predstavljaju se pedagozima, uopće ne zanima zašto je jedan perspektivni dječak postao nesiguran u sebe, no kada bi ih i zanimalo ne bi čime odnosno kime mogli pokazati taj interes jer škola, naime, nema psihologa. A bogami ni kulturne norme nisu na zavidnoj razini obzirom da je nadarenom matematičaru na međunarodnom uspjehu čestitao samo riječki gradonačelnik Obersnel. Na sve ovo se može samo zaplakati ili uzeti kofere i put pod noge. Ali je li bijeg rješenje?
homoLudens @ 15:41 |Komentiraj | Komentari: 0
Na današnji se dan obilježava dan svetoga Valentina. Rijetki je to blagdan Rimske crkve kojega prihvaćaju i oni koji se ne drže njezina kalendara. Osobno ne volim razvikane blagdane koji nude puno kiča i nimalo iskrenih poruka, a jedini su, kao i uvijek, zadovoljni trgovci. Kao da blagdani postoje samo za i radi njih i kao da je najbitnije da samo oni trljaju svoje ručice. Također, kao i u svemu, i u ovome slučaju jako malo njih zna tko je bio sveti Valentin i koliko isti ima veze s ljubavlju uopće. Naravno, neznanje je najveća prepreka objektivnom promišljanju i sagledavanju stvari. Tako je s Valentinom i Valentinovom, tako je s pojmom ljubavi uopće. More pogrešnih tumačenja u kojem se uspješno utapamo.
* * *
Da nekom vlstodršcu kažete da je demon, vjerojatno biste bili utuženi, no sveti Valentin, liječnik i svećenik,  nije živio u doba suvremene demokracije pa ga je njegova izjava da su rimski bogovi demoni, za koju je skupština tražila smrtnu osudu, stajala glave. Ipak, kako ne bi izbila pobuna zbog ovakve drastične odluke, car Klaudije II, koji je inicirao susret s Valentinom, a želeći upoznati osobu koju su jednako štovali i pogani i kršćani, je istu prebacio na gradskog prefekta koji je odlučio da se Valentina išiba i odrubi mu glava. Bilo je to 269. godine. Od tada se pa sve do 15. stoljeća svetog Valentina neće štovati kao zaštitnika zaljubljenih. A po čemu i bi? Kao liječnik, liječio je mnoge, bio predan Kristu i zaglavio zbog svoje iskrenosti u doba kada se na kršćane gledalo s prezirom. Nikada i nigdje se nije bavio ljubavlju u smislu tjelesnosti, a još manje zaljubljenima. Dakako, ima  raznih priča o njegovoj ulozi, no to su samo priče (barem po tome što ih Crkva prva nije priznala),  tako da danas, 14. veljače, na dan umorstva svećenika Valentinusa, gorljivog kršćanina, slavimo dan ljubavi. Nije li čak i malo perverzno? Zapravo, čak je i iskrivljeno jer je slavljenje rimske božice Juno, zaštitnice braka, gle vraga, prakticirano na isti dan - 14. veljače. Tako je nastala kaša u kojoj se pomiješalo malo antičkog, malo kršćanskog, malo božica, malo mučeništva i puno raznoraznih osobnih i neosobnih interesa koji danas najviše odgovaraju kapitalističkom tumačenju svijeta. Dakle, pogrešan temelj obilježavanju dana koji je sam po sebi  besmslen. Zašto? Jer je naprosto blesavo da ljubav ima poseban dan pro forme koji ne može popraviti ono čega nema, ali ni dati veću vrijednost onome čega ima. Tko voli i poštuje drugoga činit će to i bez prisile kupovanja cvijeća ili nekog drugog dara. Tjeranje na dužnost onemogućava punu produktivnost, pa čak i odbojnost prema svima koji inzistiraju na takvim formalnostima. Ipak, još je veći problem što se danas ljubavlju naziva apsolutno sve - od jednog pogleda na ulici do one-night stand premijere. Pritom moram primijetiti da su ovoj idealizaciji sklonije žene koje počesto ljubavlju nazivaju ono što muškarci zovu zabavom (kao da autostopista nazovete najboljim prijateljem). Ne znam jesu li tome krive glupave bajke o staklenim cipelicama (neki američki antropolozi smatraju da u pozadini svega stoji poguban utjecaj medija), no očito je da ovakva različitost u pristupu dovodi do šumova u komunikaciji među spolovima i površnih tumačenja kako su svi muškarci bezdušne svinje koje ne razumiju nevine ženske duše (niti su ljudi svinje, niti su nevini). Ipak, problem je puno dublji, a jednak je izjednačavanju ljubavi s tjelesnom strašću i glupavim frazama da čovjek može voljeti samo jednom. Zapravo, nema dovoljno mjesta da se nabroje sve zablude u kojima su neki toliko zaglibili da im je glava trajno zatočena u oblacima. Ne znam jeste li primijetili, ali ovdje nedostaje nešto: uloga svetoga Valentina. Da, onoga kojega su danas puna usta i izlozi i koji naprosto prostituiraju ovaj simbol...

...koji je vjerojatno nastao najobičnijim okretanjem ovoga simbola...

...i koji nema veze s onime što se nalazi u grudnome košu...
 
Eto, puno je mitova, zabluda i netočnosti i možda baš zato ima tako puno formalnosti i malo ljudskosti. Ovo nije dan ljubavi, već dan kada teatralnošću dokazujemo pripadnost, predstavom koja traje od ponoći do ponoći i ciklično se ponavlja. Istodobno, sve je više zlostavljanih partnera i slučajnih višestrukih padova sa stepeništa. Čini se da se i tom danu sprema odrubljivanje, barem u semantičkom smislu.



Korišteni izvori:
http://img.villagephotos.com
http://www.ynhh.org
http://www.ferket.com
http://www.maniactive.com
http://www.zupa-svkriz.hr
homoLudens @ 13:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, veljača 12, 2008
U zadnje vrijeme rijetko pratim emisiju Otvoreno jer se stalno premeću iste teme  kroz koje se promovira politički elitizam, dok nam je zdravstvo u takvom stanju da u bolnicama otpadaju stropovi, a liječnici govore da ih je sram njihova radna mjesta. No obzirom na trenutak, skandala oko izmišljena intervjua sa Sanaderom, sinoćnje je Otvoreno bilo pravo osvježenje (dijelom i zbog svojih gostiju). Za početak, komentari Matije Babića u kojima je teško naći prigovora - uistinu stoji da je upitno neovisno novinarstvo u kojemu se jedan novinar obraća premijeru s Dragi Ivo, kao i činjenica da se daju unaprijed sastavljena pitanja koja će biti po ukusu onome koga se intervjuira. Također, što reći o profesionalizmu kojemu je gmail valjana elektronička adresa jednog predsjednika vlade. Viktor Zahtila je simptičan momak kod kojga imam dojam se uistinu samo naivno šalio i da u njemu nema nikakve zločestoće. Je li se lažno predstavljao? Nije. Potpisao se kao xy, a ne Ivo Sanader. Također, nije izvukao nikakvu materijalnu korist pa je utuživost bez pokrića. Kada bismo bili manje napeti i opsjednuti formama, te imali smisla za zdrav humor, ponašanju ovoga dečka bismo se trebali samo slatko nasmijati. Ne mislim da je ovo naštetilo Jutarnjem listu, još manje EPH, jer ionako 70% građana ne vjeruje medijima. Dovoljno da se pitaju za prave uzroke, a ne da se bave jednim dečkom koji simpatično kaže (direktoru EPH Stipi Oreškoviću, op.a): iza vas stoji 20 odvjetnika, iza mene samo ova stolica. Da, Viktore, iza tebe je samo stolica, no namagarčeni su oni. Točnije, sami su sebe namagarčili. Ako ima imalo šale u ovoj ukočenoj zemlji, onda će i Viktorov potez biti shvaćen nezlonamjernom šalom kao što se i Butkovića brani da nije namjerno izazvao skandal. Kako smo čuli od Matije, Jutarnji je kasnio s objavom isprike. Sada neka kasne s progonom (ako imaju pokrića) 23-godišnjaka koji im je svima pokazao da su toliko savršeni da su bez imalo truda i uz vlastiti akademizam prevedeni žedni preko vode. Mislim da je to ono što ih najviše boli.

(izvor slike: http://www.januspresentations.com)
homoLudens @ 17:23 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008

www.hdpz.hr - Jazovka

Izjave kako je skup kojim se traži izjednačavanje žrtava  odnosno svih zločina, ustaški dernek, izraz je najobičnijega licemjerstva.  Autori ovakvih mišljenja su izgubili svaki kredibilitet jer je očito da im nije stalo do istine, već samo do politikanstva i premetanja ideologije. Dotični se ponašaju kao da im je netko otkrio kako im je ljubljeni otac umiješan u zločin na što je njihov komentar: to ne može biti istina, otac mi je i to je dovoljan dokaz da nije kriv . Vidim li samo ja potpunu neprincipijelnost i dvostruka mjerila? Tim uplašenima treba reći da ništa nije utvrđeno jednom za svagda (napustili smo teoriju o geocentričnom sustavu, zar ne?), da novi dokazi ne mogu biti zanijekani nečijom fanatičnošću i da se istima ne mogu poljuljati temelji sazidanog, već samo ispraviti neka pogrešna saznanja. Drugim riječima, nitko nije doveo u pitanje narodnooslobodilačku borbu i antifašizam, ali da na tisuće laika znanosti tupe o nečemu čemu nemaju pojma, a još manje pristup dokazima je krajnji dilentatizam. Također, par idiota odjevenih u ustaške odore, kao i Schwartzovo baljezganje o Trgu Ante Pavelića su izrazi provokacije i nemaju veze s onim bitnim - idolopoklonstvo zamijeniti povijesnim činjenicama. Želimo li reći da je Ivo Banac desničar i proustaški orijentiran? Ne budimo neozbiljni. Doznali smo nedavno da su Poljaci nakon Drugoga svjetskog rata ubijali Židove. Znači li to da Poljaci nisu antifašisti? Ne znači. Svojedobno smo  (u emisiji Nedjeljom u dva) od uglednoga psihijatra Kleina, inače Židova, doznali da su neki Židovi nakon rata njemačku novorođenčad ubijali izgladnjivanjem . Znači li to da Židovi nisu bili  žrtve? Ne znači. Zanimljivo je da su se gotovo sve bivše komunističke države odrekle svojih velikih vođa i uglavnom diktatora, no ovdje mit uspješno egzistira bez obzira na vrišteće dokaze.

Za vrijeme gradnje ceste koja povezuje Hrvatsku i Sloveniju, u Maceljskoj su šumi pronadene masovne grobnice s ostatcima ljudskih tjela, vise od tisucu kostura, a racuna se da je to samo deseti dio od tijela koja ce biti jos otkopana. Rijec je o tijelima hrvatskih vojnika i civila koje su partizani sprovodili na Kriznom putu od Maribora prema hrvatskoj granici (sa Slovenijom). (Hrvatski vjesnik, Austrija)

Svoju priču imaju Bleiburg, Jazovka i mnoge druge jame. Samo jedno od tužnih svjedočenja:

U koloni su uglavnim vojnici bez oružja, civili, a u odorama željezničari, poštari i sl. U koloni su bili i prijatelji moga oca: tuzlanski dimnjačar sa suprugom i šef slanog bunara sa suprugom, te jedan hercegovački željezničar, poznanik mog oca. Kad su se susreli otac ga je pitao zašto se on povlači kad ima dva sina u partizanima, a on mu je odgovorio: "E, moj Stipe. Sinovi su bili daleko, a dok oni dođu komšije odsijekoše glavu". Ovo mi se duboko usjeklo u pamćenje. (...)Gospodine Predsjedniče, mnogi ljudi iz ove kolone su uskoro grubo pobijeni i bačeni u jame i rovove. Jesu li oni bili zločinci koji ne zaslužuju da se poklonimo uspomeni na njih na Bleiburškom polju, tom simboličnom mjestu početka zločinačkog pokolja? Ne znamo gdje im se nalaze kosti. Premda nije bilo nikakvih suđenja ni sudskih presuda, koje Vi verbalno jedino priznajete, možda još uvijek dvojite.. (Filip Ćorlukić, fizičar i publicist iz Pule)

Talijani nas prozivaju zbog fojba koje uspoređuju s etničkim čišćenjem. Može li itko normalan reći da je u redu ljude bacati u jame, samo zato što su pripadali (ne zaboravimo, bilo je žena i djece) zločinačkoj ideologiji. Po toj se logici ubojicama i ostalim počiniteljima kaznenih djela uopće ne bi trebalo suditi, već po dobrom starom običaju bacati u jame? Ponovit ću, zločin je negirati zločin ili ga preuveličavati. Nadam se da će doći dan kada će i zakonom biti zabranjeno negirati i ostale genocide i etnička čišćenja bez obzira pod kojim znakom bili počinjeni. Na sreću, mene ne možete optužiti za ustašluk i desničarenje, djed partizan i kosti rodbine u Jasenovcu moj su alibi. Ipak, te mi činjenice nisu poligon mržnje prema određenoj skupini ili kolektivu, osjećaj kojega su mnogi nekritički preuzeli od drugih pa danas umjesto njih preziru, a da ne znaju zašto. Jadno  u svakom slučaju i pomalo zabrinjavajuće koliko licemjerstva uz istodobno pozivanje na istinu. Samo čiju? Onoga koji primjenu Ženevskih konvencija traži samo od jedne strane. Podsjetimo:

Prva ženevska konvencija
Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu - štiti ranjene i bolesne vojnike i osoblje koje ih njeguje, zgrade u kojima su smješteni i opremu koja se koristi za njihove potrebe. Uređuje uporabu znakova: crvenog križa i crvenog polumjeseca

Treća ženevska konvencija
Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima - štiti pripadnike oružanih snaga koji su zarobljeni, sadrži pravila o postupanju prema njima i ustanovljuje prava i obaveze sile u čijoj su vlasti

Četvrta ženevska konvencija
Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata - Utvrđuje pravila o zaštiti civilnog stanovništva, posebice o postupanju prema civilima na okupiranom području, prema onima lišenima slobode, te okupaciji općenito.

Može li itko staviti ruku u vatru i reći da se ovoga pridržavala ijedna strana na ijednom stratištu? Možemo li napokon prevladati urođenu selektivnost i priznati sebi da smo preduboko zaglibili u ideološke podjele kojima nedostaje objektivnost i uvažavanje činjenica. Veliki su Rusi nadvladali mit o Staljinu i Lenjinu, maknuli spomenike i toponime, mali Hrvati ne mogu onaj o Titu, a sam spomen jednoga trga izaziva sveopće metež. Budućnost nam nije sjajna obzirom da se spotičemo o prošlost o kojoj ništa ne znamo ili ne želimo znati. A samo je trebalo biti pravedan sudac onda i principijelan čovjek danas.
homoLudens @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2008

http://www.udel.edu

Kako će uskoro smotra sveučilišta, a puni su forumi pitanja budućih studenata o ispravnom izboru studija, imam potrebu dati nekoliko savjeta svim budućim brucošima. Imajte na umu da je glavna odluka ipak na vama i da nitko umjesto vas ne može donijeti vašu odluku - to je prvi i najvažniji test vaše zrelosti. Evo što trebate imati na umu:
  1. prije odabira bilo kakvog studija morate odvagnuti između želja i mogućnosti jer upisom na studij tek treba zasukati rukave, a to neće biti moguće ukoliko sve ostane na željama. Nikakav vam entuzijazam uz nedostatak afiniteta za sadržaj studija neće pomoći da ga savladate jer na studiju nema učenja bez razumijevanja. Uostalom, što ćete jednoga dana raditi, ako sada budete zabušavali?
  2. ne zanosite se stanjem na tržištu rada, ono za pet godina može biti potpuno drugačije, a imajte na umu da je i jako puno nezaposlenih u kategoriji tzv. elitnih zvanja (pravnici, liječnici, politolozi)
  3. ne birajte studij radi ekipe jer sutra ćete vi tražiti posao, i to ne u paketu s ekipom. Uostalom, ekipi je zajednička sklonost zabavi, dok intelektualni kapaciteti i afiniteti itekako variraju.
  4. ne udovoljavajte željama svojih roditelja, iako je njihov savjet vrijedan pažnje. Ako ne znate što odabrati, radije pauzirajte godinu, nego da se mučite na studiju koji će u vama uništiti svaku želju za daljnjim studiranjem bilo gdje.
  5. obavezno se raspitajte o studiju, i to u studentskoj službi, a ne po hodnicima i raznim kavama jer studenti vole preuveličavati (da bi ispali pametniji) ili umanjivati (da bi ispalo kako je studiranje mačji kašalj) svoj studij. Osim toga, možda je vaša predodžba o studiju pogrešna i bolje je na vrijeme znati u što se upuštate. Svaki neuspjeh koči daljni uspjeh i zato je bolje pretjerano ne griješiti.
  6. svakako idite na pripreme za prijemni ispit. Sami možete sve naučiti, ali tamo će vas naučiti tehnici bržeg rješavanja ispita koji je spas u ispitnoj tremi.
  7. ne upisujte studij samo da vam ne propadne godina i radi studentskih prava, naviknut ćete sebe na nerad i gomilati nezadovoljstvo koje će se samo loše odraziti na naredno polaganje ispita
  8. ukoliko znate da ne možete, ne upisujte studij. Novac koji ste namijenili za studij utrošite na dodatne tečajeve kojima ćete dobiti praksu koja se na studiju počesto ne dobiva. Ne mučite se i ne trošite dragocjeno vrijeme ako objektivno nemate potrebni kapacitet za savladavanje bilo kojeg studijskog programa. Mnogi su ljudi vrhunski u svome poslu i bez tog papira jer je mnogo poslova kojima taj papir nije potreban.
  9. imajte na umu da nema elitnoga zanimanja. Možete živjeti kao kralj i biti kuhar, ili živjeti kao crkveni miš, a biti liječnik. Znam liječnike koji ne uplaćuju ni svoje mirovinsko osiguranje jer ne bi imali čime pokriti troškove života, profesore koji si ne mogu priušiti kupnju dnevnih novina, ali i bravare čija je plaća veća od profesorske. Svako je zanimanje elitno ako mu se pristupa odgovorno i u svakom je moguće ostvariti maksimum koji će biti strukovno i financijski honoriran.
  10. nikada ne zaboravite: nema laganih studija i nijedan se ne može završiti sjedenjem na kavama. Jedino što u vašoj potrazi za odgovarajućim studijem mora biti uključeno jest vaš interes za program studija i sposobnost završiti. U toj vam procjeni nitko ne može pomoći jer vas nitko bolje ne poznaje od vas samih. Bojite se te odluke? To je tek prva od mnogih koju ćete morati donijeti.
homoLudens @ 12:17 |Komentiraj | Komentari: 0

Hrvatski dan D traje godinama i nikako da da rezultata.
Slika preuzeta s: http://farm3.static.flickr.com

Iako zvuči da je ovo tema o kojoj se ima puno za raspravljati, tomu nije tako. Sve godine mučenja kako pomiriti dvije povijesti jedne države stanu u jednu rečenicu: Hrvatska se mora suočiti sa svojom prošlošću ma kako joj ona izgledala neprobavljivom. To znači da mora odstupiti od nekih svojih mitova i  ideologije napokon odvojiti od zločina. Tek će tada, kada stane robovati ideologijama, biti u stanju prestati nalaziti opravdanje za pojedine kosti i stratišta. Naši ubijeni preci ne zaslužuju da im selektiramo pepeo, dijelimo na one koji su ubijeni sa i bez razloga. Pomirba djece partizana i ustaša nije nemoguća, ali tada se moramo odreći svake politike i ideologije. Moramo biti svjesni da prošlost ne možemo promijeniti, ali da ne smijemo nastaviti onu opasnu mržnju od prije 60 i više godina. Što mene kao unuka partizana sprečava da ne mrzim unuka ustaše ili domobrana? Time ne priznajem da je bilo u redu to što su radili njegovi preci, ali pokazujem da ne krivim drugoga za tuđe pogreške. Opasno je mrziti ljude, opasno je mrziti potomke zbog grijeha njihovih predaka, opasno je biti pristran, opasno je biti čovjekom i ne znati praštati. Ovo društvo ne može ići naprijed ukoliko nastavi s ovako dubokim podjelama, ne procesuira sve ratne zločine na svim stranama jer ratni zločin ne zastarijeva. Ostavimo se propalih ideologija i ideja, ne sudimo ponovno mrtvima rangirajući im grobove po manjoj ili većoj važnosti. Ne znam je li itko svjestan koliko jadno djeluje kada se jedan narod ne može dogovoriti o svojoj prošlosti, kada jedna strana drugu mora uvjeravati da postoje mrtvi i njihovi grobovi. Maknimo se s ove mrtve točke, presuđivanja prepustimo sudu, a ideologiju prošlosti. Budimo ono što jesmo - zdrava jezgra države u kojoj živimo. Nastavimo li s ovom sveopćom podjelom i mržnjom, odbijajući istini pogledati u oči, nikada nećemo dati mira mrtvima i na neki ćemo način postati pasivnim sudionicima u zločinu jer zločin je negirati ga ili preuveličavati. Jeste li spremni pružiti ruke jedni drugima i pokazati da je prošlost, s kojom nemate nikakve veze, iza vas? Naši su preci završili svoje bitke, čije smo mi to onda nastavili?
homoLudens @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 9, 2008

slika preuzeta s: www.unicef.org

Danas su moju prijateljicu roditelji izbacili iz kuće, a razlog je toliko mizeran da možda i nema smisla objaviti ga. Taj će trenutak promijeniti cijelu jednu eru njezina života - napuštanje studija i povlačenje po raznoraznim rupama. O osjećajima koje je nemoguće opisati, ali dovoljan su uteg razumu, ne treba ni govoriti. Ovaj me događaj naveo da napišem par redaka o roditeljima koji odbacuju svoju posrnulu djecu. Prvo što roditeljima takve djece nedostaje jest minimum samokritičnosti, a kojom bi uvidjeli da ono što su prezreli kod svoje djece nisu prezreli tamo gdje je izvor - u njima samima. Njihovo je dijete skrenulo vođeno njihovom nesposobnošću, a što vam oni nikada neće priznati jer ne mogu ni sebi samima. Kada otkriju da im je dijete zagrezlo u ovisnost, napustilo školu, priključilo se lošem društvu, oni ga se počnu sramiti, i umjesto da mu pomognu odbace ga kao staru vreću. Ne svi, ali dovoljno njih da se zgrozimo nad takvom "pedagogijom". Nikada neću zaboraviti jednu majku koja je, nakon što joj je sin izašao iz komune,  izjavila: Sada napokon imam sina. Znači, nije ga imala dok je ovaj unakažen drogama lutao ulicama i tražio bilu čiju  pomoć, i to pored žive majke kojoj nije smio na oči. Još su gori roditelji koji odbacuju svoje maloljetne trudne kćeri. Osim što svoju buduću unučad smatraju pogreškom, kažnjavaju kćeri zbog nečega u što su ih sami pogurnuli bez valjane poduke o posljedicama (a što mislite što bi mladi radili u 3 sata ujutro nego otkrivali svijet odraslih?). Tako te mlade djevojke ovise  o dobroti drugih ljudi koji, na žalost, imaju više razumijevanja od onih kojima je to u opisu posla i osjećaja.
* * *
Roditelji kažnjavaju djecu zbog svojih grešaka i propusta. Nemilosrdni su i nepravedni bogovi koji bi priznanjem vlastitih pogrešaka izgubili božanski status. No danas znamo da ti bogovi itekako zavređuju status kojega se boje jer podaci o njihovoj božanskoj ulozi odgoja maloga čovjeka, pokazuje koliko među njima ima mizernih ljudi:
  • u SAD-u je 3 milijuna djece zlostavljano
  • u Hrvatskoj je seksualno zlostavljana svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak u dobi od 4 do 8 godina, a u 80% slučajeva se radi o bliskoj osobi (roditelj, rođak, skrbnik)
  • trećina je djece emocionalno zlostavljana
  • između 20 i 30% djece je tjelesno zlostavljano, a ozljede znaju završiti i smrtnom posljedicom
  • većina zlostavljane djece je istodobno zlostavljano na različite načine - i tjelesno i seksualno i emocionalno
Sve ovo samo pokazuje da i bogovima treba preodgoj i da im je  iz uzvišenih glava nužno izbiti teoriju kako je roditeljstvo urođena vještina. Roditeljstvo je samo uslužna djelatnost u kojoj je  posjedovanje djeteta jednako posjedovanju gosta. Jedino je bitno gosta učiniti sretnim i zadovoljnim  U suprotnom - neka ne započinju s takvom djelatnošću. Danas-sutra lako bi se moglo dogoditi da ih njihovi rođeni neće htjeti ni pogledati, pa ni mrtvima oprostiti njihove propuste. Povećanje nasilja među djecom, ali i ostalim dobnim skupinama, govori da se dobar dio njih neuspješno igralo i igra roditelja. Agresivnost se, poznato je, najčešće donosi iz obiteljskoga doma koji sve manje liči na dom i koji skriva mnoge zastrašujuće priče. Kada likovi iz tih priča postanu dijelom neke druge priče, sa sobom su već donijeli i bijes i traume koji tako šire svoje djelovanje i na prostor tuđih života, a lom je tada neizbježan. Eto, to je nasljeđe bogova koji su pali na tjeme i razbili tuđe glave.
homoLudens @ 15:29 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 8, 2008

Prema posljednjemu se popisu stanovništva (2001., op.a) 87,83% građana Hrvatske izjasnilo rimokatolicima. Ta brojka djeluje zapanjujuće, ali još i više kada praksa, istina, na nereprezentativnome uzorku, pokaže sljedeće:48 natjecatelja HTV-ova kviza Jedan protiv sto, od ukupno njih 89, nije znalo koji od navedenih apostola nije umro mučeničkom smrću: je li to bio Ivan, Andrija ili Petar? Da i niste neki uzorni katolik, zasigurno biste znali odgovor na ovo pitanje: Petrov ste mučenički život i smrt mogli gledati na malim ekranima (zadnji put u izvrsnoj izvedbi Anthonyja Hopkinsa), a andrijin križ ne možete preskočiti ni pogledom. U čemu je onda problem? U slabom interesu i nikakvoj edukaciji. Zanimljivo je i da je ne tako davno Jutarnji list radio istraživanja slične tematike, a prema kojima ispitanici nisu znali ni gdje je Isus rođen ni tko mu je bio otac. Za mene osobno, satovi su vjeronauka bili satovi mrcvarenja duha: na početku i na kraju sata molitva, a između teorijska lebdenja nedohvatljiva mozgu djeteta staroga jedanaest godina. Rezultat: jedno veliko naučeno ništa. Srećom, ta moja agonija nije dugo trajala (slušanja nečega za što moje uho nije bilo kompetentno, a nisam baš ni idiot), majka mi je ponudila slobodu izbora koji i nije bio težak nakon što mi je ocjena dobar iz vjeronauka snizila opći prosjek. Ipak, ni danas ne znam kako je formirana ta moja ocjena i je li se dotični možda konsultirao sa Svevišnjim. Tako je izgledao moj odlazak iz okrilja Crkve koji me ipak nije spriječio da pročitam sveta pisma pojedinih religija i otvorim put tolerantnu čovjeku. Prije mene je to već učinio moj pradjed kojemu je bilo dosta nakon što je vidio velečasnoga kako za Veliki petak mažnjava šunkicu, no ipak je zahtijevao da mu potomci imaju sve svete sakramente jer nikada nije miješao vjeru i instituciju. Instituciju je prezirao, ali je zato bio veći vjernik od mnogih koji su dane i dane provodili za krunicom. Majka mi je pak odustala od institucija relativno kasno, i to nakon što je ostala neugodno iznenađenom i uvrijeđenom kada je uvidjela da župnik neće putovati sa svojim vjernicima, već posebnim prijevozom. Njezina je prijateljica ostala. Kćeri te izuzetno pobožne žene su se u pet ujutro vraćale iz noćnih izlazaka, ali ne bi odlazile kući, već ravno na misu. Ta je ista svetica koja se ježila psovanja (Ante Padovanski joj je bio sastavni dio vokabulara) i pomisli da joj kćeri praticiraju izvanbračne spolne odnose, udala svoje, jedva punoljetne, kćeri. Naravno, s trbusima do zuba. Dakako, ja sam zbog zbog svojeg odmetnuća primjer lošega kršćanina, no tko jamči za one "ispravne" da su pročitali ijedan redak Svetoga pisma, da znaju nabrojiti svih dvanaest apostola ili četiri evanđelista, da se drže barem pet od deset Božjih zapovijedi i da nisu iznevjerili Krista u Ljubi bližnjega svoga, a to znači - ne nastojati usrećiti samo sebe i one od kojih imamo koristi. Odlasci u crkvu i molitve za samoga sebe nisu primjer dobrog, već sebičnog vjernika, a to je kao i da niste vjernik. S druge strane, kako ostati uz instituciju koja vam samo komplicira ionako zamršen život u kojemu kronično nedostaje živaca i vremena: školski vjeronauk nije dovoljan, već se mora ići i na onaj crkveni, ma tko pita jadno opterećeno dijete ima li vremena za živjeti djetinjstvo; na svetim misama bilježe vašu nazočnost, a ako ste dijete razvedenih roditelja možda vas neće htjeti ni pričestiti (je li Svevišnji rekao da takva djeca ne valjaju?). Moja je majka uvijek govorila: sve što djetetu skraćuje vrijeme igre i tjera ga da  zadovoljava  fiks ideje odraslih, ne zaslužuje pozornost, a kamoli sudjelovanje. Još više me od svega zaprepastilo sljedeće:

Iznoseći kako je hrvatska država tzv. Vatikanskim ugovorima prihvatila da se Crkvi vrati ili novčano nadoknadi sva imovina koju je komunistička vlast nacionalizirala nakon 1945., Malenica procjenjuje da se vrijednost te imovine (samostani, stambene zgrade, zemljište, šume...) kreće između 7 i 10 milijardi kuna. Spomenuti ugovori osigurali su Crkvi i redovitu godišnju "injekciju" iz državnog proračuna u visini od 380-400 milijuna kuna.
Od 1990. do danas Crkva je širom Hrvatske izgradila oko 600 vjerskih objekata (samo u Splitu 12 crkava i dva samostana), što znači da je investirala, prema Maleničinoj procjeni, oko 4,2 milijarde kuna. Budući da je riječ o tzv. neproizvodnim investicijama, Malenica je izračunao kako bi, da je Crkva izgradila samo trećinu manje crkava, ta financijska sredstva - uložena u profitabilne gospodarske projekte - omogućila zapošljavanje 40-50 tisuća građana. (www.slobodnadalmacija.hr)

Dakle, propalo je 50 tisuća radnih mjesta, i to zbog crkava koje će zjapiti prazne jer, eto, ispoštovali smo ugovor. Jesmo li svi mi, koji punimo proračun za takav luksuz koji ne opravdava gospodarsko stanje ove države, htjeli ugovor takva sadržaja? Ugovor koji će zidovima dati prednost pred životom. A dobro znamo da se Krist nije zatvarao iza zidova.
* * *
I za kraj, da se vratim na temu iz uvoda. Ako i niste znali tko je bio apostol Ivan, sada znate. Ipak, ne bi štetilo znati još nekoliko detalja iz biografije.

Za svetoga se Ivana, apostola i evanđelista, pouzdano zna samo godina smrti - 101. god. Taj, ribar iz Betsaide, zaštitnik slikara, pisaca, tiskara i teologa nije bio jedini apostol u obitelji Zebedeja i Salome. Naime, i njegov je brat Jakov bio najbliži učenik Isusa Krista. U početku se bavio ribarstvom poput Petra i Andrije,  no kasnije je  postao jedan od prvih Kristovih sljedbenika. Zasigurno je najpoznatiji po tome što mu je umirući Krist povjerio majku Mariju na brigu i zbog koje će ostati u Jeruzaleu sve do njezine smrti, a potom krenuti u Efez kako bi vodio prethodno osnovane kršćanske zajednice.  Učenika kojega je Isus najviše volio, sveti je Pavao nazvao stupovima Crkve (zajedno s Petrom i Jakovom).
Također je poznat i kao autor četvrtog (posljednjeg i najmlađeg evanđelja), triju poslanica i knjige Otkrivenja uz koju se veže jedna zanimljiva priča. Naime, u dubokoj je starosti bio utamničen i mučen po naredbi  rimskoga cara Domicijusa,  a jednom su ga prigodom bacili u kotao s vrućim uljem koje se pretvorilo u ugodnu kupku što je toliko prestrašilo cara da ga je prognao na grčki otok Patos koji će napustiti tek kada car umre.

Ono što više od 50% natjecatelja kviza nije znalo jest da je Ivan umro prirodnom smrću, a što i nije tako teško upamtljiv podatak obzirom da je jedini bio takve sudbine. Gdje su ishlabjeli postoci?!
(Izvor: www.sveti-ivan.hr)

Ipak , ne zaboravite sljedeće, ukoliko vjerujete:
Bog ne mrzi nikoga
Bog ne diskriminira posvojenu djecu
Bog ne diskriminira siromašne
Bog ne diskriminira homoseksualce
Bog ne diskriminira razvedene
Bog ne diskriminira samohrane roditelje
Bog ne diskriminira bolesne

Sve to samo i jedino čini čovjek. Nije li vrijeme da za to napokon preuzme odgovornost i prestane se licemjerno skrivati iza Boga? Sam ili kroz instituciju. Barem kada ispunjava obrasce namijenjene statističkoj obradi podataka. Ta laže samo sebe.
homoLudens @ 21:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

slika preuzeta s: http://intellijunkt-commentary.blogspot.com

Slušam svoje prijatelje i kolege kako se tijekom korizme planiraju odreći nekih delikatesa i loših navika koje im neće previše nedostajati. Osobno to definiram kao izraz najsirovijeg oblika paradiranja u službi zabavljanja samoga sebe. Uostalom, koji je smisao da se tijekom određenoga perioda odričete bombončića, kolačića i čokoladica ili da postanete strašno fini i uljudni ne povlačeći duhanski dim? Na žalost, svi pomalo postajemo jednom velikom tragikomičnom masom beskičmenjaka koji se grče nad odlukom uzeti ili ne uzeti rebro čokoladice dok u svijetu od gladi svakodnevno umire između 20 i 25 tisuća ljudi. I oni su prošli svoju korizmu, ali prisilnu. Bit korizme nije da se privremeno i forme radi, jednom godišnje, dovedete u red (žalibože vjernika koji išta čini forme radi), a da nakon toga nastavite s neredom i nemarom, bit je u tome da učinite nešto i za one oko sebe, pa da, primjerice, kažete: Evo, danas ću svoj obrok podijeliti s nekime tko ga nema ili Neću si kupiti kavu, već ću uplatiti za siromašne. To je bit vjere, a ne sam sebi biti os vrtnje. Da se ovaj svijet vrti oko nas davno bi ga progutala crna rupa. Uostalom, o korizmi se lijepo kaže da je to:

liturgijsko vrijeme u kojemu Crkva, svake godine na obnovljeni način, poziva vjernike da se u vremenu od četrdeset dana, postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi, obnavljaju u vjeri i da se suživljavaju s Kristom koji je bio mučen, raspet i koji je slavno uskrsnuo kao pobjednik nad zlom i smrti. Korizma započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom.  (otac Vendelin Vošnjak, katolici.org)

Dakle, ne samo post, već pokora, molitva i djela ljubavi. A tko se toga još drži? Svi se samo odriču čokoladica i nekakvih grickalica, psovki ili duhanskoga dima jer, eto, red je da se malo više pripazi na sebe. To se zove sebičnost zamaskirana vjerom (možda čak i licemjernost), uživanje u svrsi zvanoj - ja. Privatizacija Boga i ignoriranje živih ljudi najčešći je oblik pseudovjerovanja. Lijek? Ignorirati pseudovjernike u nadi da će im dosaditi njihova beskorisna uloga. Ipak, ima jedan dublji problem koji otvara sljedeće pitanje: zar u ovome modernome društvu ništa ne može proteći bez parade o čijem sadržaju njezini sudionici počesto nemaju blage veze, ali su zato najglasniji i u prvim redovima? U svakom slučaju trebalo bi nagraditi svakog čovjeka koji kaže: u korizmi sam se odrekao sebe zbog drugoga. Za sada samo čujem: odrekao sam se sebe zbog sebe.
homoLudens @ 05:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008
www.freewebs.com - Bled

Političar koji hrvatsku politiku naziva govedarskom, opet je pun ideja: Zmago Jelinčić ovoga puta predlaže slovenskoj vladi da prizna pravo Srbije na Kosovo.  Dakako, sam sebi skače u usta jer traži i da se:

Slovenija distancira od bavljenja pitanjem budućeg statusa Kosova te da taj problem ostavi onima koji su ga "zakuhali" (www.index.hr)

U posljednje je vrijeme naporno promatrati tu, gotovo majčinsku, brigu za Srbijom koja dobrano zaostaje u europskim integracijama. Katkada mi se čini da bi nas Slovenci najradije preskočili kako bi sa službenim Beogradom otvorili pristupne pregovore. Koliko je uopće Sloveniji u interesu da Kosovo ostane (ili ne ostane) sastavnim dijelom Srbije i što uopće ima od toga da Srbiju pogurne prema Europi, Srbiju koja je još debelo u procesu demokratizacije i kojoj je do posljednjih predsjedničkih izbora prijetila obnova radikalizma. Slovenija je vjerojatno jedina država koja je neriješenih graničnih pitanja ušla u Europsku Uniju (iz Europe su rekli da je to problem Slovenije i Hrvatske, a ne njihov, no mene zanima kako su odredili vanjsku granicu EU na spornim graničnim točkama). Možda je i jedina čije se vojne snage nalaze na teritoriju tuđe države, a pri čemu se uopće ne niječe da spomenuta katastarska čestica pripada RH.

Prošlo je već 12 godina otkad su slovenski vojnici zauzeli vojarnu na Svetoj Geri. Bilo je to u jesen 1991.godine kad je taj objekt napustila bivša JNA iz Jastrebarskog, koja je na Svetoj Geri imala svoju posadu. Hrvatska je tad bila zauzeta organiziranjem obrane protiv velikosrpskog agresora, pa se okupaciji tog dijela hrvatskog teritorija nije pridava la veća pozornost. Zapravo, očekivalo se da će slovenska vojska uskoro napustiti to područje. Međutim, eto, još se to nije dogodilo. Zanimljivo je da nitko od relevatnih slovenskih političara i stručnjaka za granice ni danas ne osporava da vojarna na Svetoj Geri pripada Hrvatskoj. Unatoč tome, četvorica slovenskih vojnika i dalje su u tom objektu. Nedaleko od te vojarne je i odašiljač koji je svojedobno služio u vojne svrhe i s kojeg se moglo prisluškivati dobar dio Hrvatske. (Marko Barišić, Vjesnik).

Zanimljiv je bio stav bivšeg predsjednika Slovenije, Milana Kučana:

Kučan je u razgovoru rekao da on osobno nema odgovor na pitanje što radi slovenska vojska na Svetoj Geri s obzirom da Slovenija kroz par mjeseci ulazi u Europsku uniju i NATO. (Nacional)

Možda je i jedina koja iza sebe ima tužbu u Bruxellesu zbog  kršenja ljudskih prava u slučaju izbrisanih odnosno 18 305 neslovenaca koji su preko noći izbrisani iz popisa stalnih stanovnika, a čime su im ukinuta ekonomska i socijalna prava kao i pravo na boravište u Sloveniji u kojoj su živjeli i radili desetljećima. I da dalje ne nabrajamo od Ljubljanske banke (300 tisuća oštećenih štediša i 800 milijuna € duga) do jednostranoga proglašenja gospodarskoga pojasa kojega ista brani susjednoj republici, i to uz teritorijalne vode koje ni uz najbolje političke igre ne mogu izaći na otvoreno more. Da susjedi u pitanju ZERP-a ne vide dobro potvrđuje i izjava Doris Pack, zastupnice u Europskome parlamentu:

Problem oko ZERP-a je taj da zapravo ne razumijem o čemu se radi. Sve tri zemlje proglasile su zonu i sada svi optužuju Hrvatsku zašto je to učinila. Tu se očito radi o nesporazumu ili ne postoji volja da se pomogne riješiti problem. (Deutsche Welle)

Zašto cijeli ovaj tekst? Da se vidi tko i kome daje savjete, jer nije samo bitno čuti što se govori, već i tko vam govori. I nadalje ostaje nejasno koji je interes kočenja Hrvatske i napadne podrške Srbiji, kao i miješanja u njezinu unutarnju politiku, dok se problemi s Hrvatskom u većini slučajeva rješavaju prijetnjama prijavama Vijeću Europe pa na kraju ispada kako Hrvatska odbija dogovore. Slovenija je, inače, prekrasna zemlja. Susjedi Slovenci dragi su i ljubazni domaćini, pa bi svaki kratak pregled politike jako zavarao i stvorio dojam da su Slovenci pomalo zločesti ljudi, a jedino je zločesta politika - bila i bit će. Na žalost, ona nam određuje život i počesto mu presuđuje pa je nemoguće biti izvan njezina dometa, a time i zaobići animozitete koji se temelje na pogrešnim dojmovima.
homoLudens @ 16:30 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 6, 2008

www.leroylamar.com

Današnji Jutarnji list donosi zanimljivu vijest o memoarima jedne francuske studentice koja je najstarijim zanatom na svijetu plaćala svoj studij. Prema tvrdnjama te 19-godišnjakinje, studentice talijanskog i španjolskog jezika,  u Francuskoj se prostitucijom bavi oko 40 000 studentica. Da nije riječ samo o traganju za luksuzom, već o sirovom pokušaju preživljavanja u kojemu je insistiranje na moralnosti još jedna teorija bez pokrića, svjedoče sljedeći retci:

Unatoč 15 sati tjednog rada u telefonskoj prodaji, Laura kaže da je hodala okolo gladna. Njezin otac radnik i majka medicinska sestra, koji žive u u istom gradu, ne mogu joj pomoći. Njihove minimalni zarade zatvaraja joj osnovnu studentsku pomoć i ne može primati nikakav novac budući da su joj roditelji zaposleni.
Niti zrna, neplaćeni računi i stanarina. U džepu nikad ni novčića, prisiljena sam bila švercati se u javnom prijevozu. Bio je to generalno nepodnošljiv život.
- Rekla sam sama sebi da će mi ‘masaže’ omogućiti luksuz da biram što ću raditi. Nisam shvaćala da je upravo suprotno; nikad više neću imati izbor. Od trenutka kad odgovorite na oglas, uvučete se - opisuje ova studentica španjolskog i talijanskog jezika.
Na prvoj “masaži” u hotelskoj sobi, “Joe”, klijent stariji od 50 godina, platio joj je 250 eura samo da bi je gledao. Kad je prošlog travnja otišla u Pariz, zarađivala je po 400 eura, ali odlučila je prestati.
Zahvaljujući internetu, mnoge studentice u iskušenju su za plaćeni seks da bi se izborile sa skupim troškovima života koji se više ne mogu namiriti povremenim poslovima. Puno je studentica koje ne mogu skrpati kraj s krajem. (Jutarnji list)

Ovi su memoari otvorili rasprave o tabuima, a što je s Hrvatskom? O tome se uredno šuti, a što ne znači da ne postoji. Samo se tu i tamo pojavi koja ispovijest, no sve ostaje na razini još jedne priče koja je zabavila čitateljstvo. Što uopće misliti o takvim osobama? Seks za novac je zakonom zabranjen, ali zato nije zabranjena proizvodnja cigareta čiji je jamčeni jack pot - sigurna smrt. Dapače, tvornice duhana niču kao gljive (ali gljive Muhare) i otvarajući se uz svečana presijecanja vrpca. Naravno, brinemo za javni moral, koga briga što se gnijezdi iza zavjese. No sve je to uzaludno jer nitko neće iskorijeniti prostituciju, potražnja će uvijek potaknuti ponudu pa je suzbijanje takve društvene pošasti, stare koliko i svijet, na način da se kažnjavaju samo oni što pružaju usluge - potpuno promašen. Što bi nedostajalo državi da od te vrste "obrta" ubire porez, ako već može od industrije koja sasma legalno sije smrt. Dakle, ne zatvarajmo oči, priča iz Francuske je zapravo priča iz Hrvatske. S druge strane, kako pomiriti dva jaza - liberalnu i konzervativnu Hrvatsku? Recimo da se dozna za jednu takvu djevojku (bivšu studenticu-prostitutku) koja se, eto, obrazovala za liječnicu: bi li bilo opravdanim takvu osobu društveno izolirati pa i suspendirati s radnoga mjesta? Živimo li mi u samostanu ili društvu u kojem je nasilje prisutno od malih ekrana do ulice, u kojemu jedni  srednjoškolci snimaju pornografske uratke, drugi se pak na uglovima "prodaju" za bon za mobitel, a  većina zgraža nad  ukradenim "filmićem" Severine Vučković i istodobno raspituje od koga ga može presnimiti? Od čega mi to čuvamo sve te "nevine" duše? Od licemjerja u kojemu su prostitutka i njezino zanimanje nečasni, a klijent joj (počesto oženjen čovjek) samo osoba željna malo aktivnosti i odmora od "službene" partnerice. Ima jedna fina poslovica: Nije kurva ona koja da, nego ona koja nema karaktera. Dakle, o različitim je ponašanjima i zanimanjima riječ pa se nemojmo zanositi svojom visokom moralnošću.
homoLudens @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 5, 2008

Foto: homoLudens

Prošli me mjesec, zahvaljujući lepršavom karakteru struke prema kojoj slovim kao putnik bez postaje, odveo među ljude koji nisu izgubili ono što mi mnogi jesmo - nadu u bolje sutra i kada ono ne postoji. Tako su oni prikraćeni za sutra postali njegovim najglasnijim vjesnikom. I ne samo to, oni su danas dovoljno hrabri i ispunjeni životnom snagom da budu poticaj onima koje život još nije ni načeo, a skloni su ga sažalijevati i zalijevati malodušnošću. Tko su oni? Članovi terapijske zajednice Cenacolo smještene u Vrbovcu, u dvorcu Lovrečina kojega su im na korištenje darovale časne sestre. Ta mala zajednica koja okuplja ljude različite dobi, spola i kultura, ali iste prekinute sudbine, broji devedesetak duša. U maloj Hrvatskoj ima čak osam takvih zajednica, kažem čak jer ih diljem svijeta (od SAD-a i Rusije do Poljske i Argentine) ima četrdesetak. Svim je tim zajednicama zajedničko to što uz stroge uvjete života i predanost molitvi njihovi članovi, pretežito mladi ljudi, traže svoju izgubljenu nit života. Njihov je život svakodnevna borba za opstanak u kojoj svaka izgubljena bitka znači i izgubljeni rat. Trajno emotivno obilježeni i društevno oskvrnuti, ne mogu si dopustiti luksuz i prkositi životu, ali ni prepustiti se struji jer nitko neće stati iza njih ako im smisao izgubi ravnotežu. Njihov su luksuz žuljevi i volja kojima  svoj svijet održavaju budnim - svijet u kojemu je sve što postoji potpisano njihovim imenom.  Kada trebamo kruh i mlijeko, prošećemo do najbliže trgovine - oni sami osiguraju svoju šalicu mlijeka i komad tople pogače; kada trebamo novine odvučemo se nekako do prvoga kioska - oni sami otiskuju svoje naslovnice; dok naše prečiste cipele miluju pore loše njegovanog asfalta - oni marširaju poljem kako ne bi preskočili faze koje mi preskačemo sve do dućanskih polica. Mi živimo usput - oni svaki milimetar. Neki će reći da su sami krivi što žive ovakvim životom, no nije li bitnije to što su oni svom životu vratili dostojanstvo koje im nitko drugi nije htio ili mogao dati? Što pored svih trauma imaju volje drugima pružiti zadovoljstvo kao što su to svakogodišnje Božićne predstave pred zagrebačkom katedralom gdje ljude upućuju na povratak vrijednostima koje su zagubili u ovom vremenu vladavine konzumerizma. Pored svih životnih padina niz koje su se spotakli ili su bačeni, našli su smisao u vjeri pa su kojekakve sociološko-teološke ekspertize po pitanju smisla vjerovanja u nešto što možda (ne) postoji samo suvišne. Možda je to samo moj subjektivni osjećaj, no tijekom razgovora me lomio neki dojam o istodobnom ponosu i nelagodi:  ponosu nad onime što su postigli (u što zasigurno nisu vjerovali, ali je bilo dovoljno vjere i dobrote u nekolicini drugih) i nelagodi zbog perioda koji im je oduzeo nekoliko poglavlja života. Iza ponosa i nelagode, možda se ugnijezdilo i nešto straha jer otkada su izgubili svoj smjer, na ovaj su ili onaj način lišeni udisanja života punim plućima, a što je najtragičnije, najveća im bitka tek predstoji - ona s okolinom u koju se moraju vratiti, a koja vrlo vjerojatno neće imati razumijevanja. Međutim, ima nešto pozitivno što zasjenjujei sve to - beskrajna uljudnost, dobrota i iskreni osmijeh za koje mi počesto nemamo vremena. Da, usudim se reći da pomalo patimo od viška komoditeta.
Što je poanta ovoga upisa? Da cijenite i najmanje dobro koje imate jer ono se ne grabi lopatama, već ubire sa stijenaka veličine žličica za med, da ni u slučaju najcrnjeg scenarija ili dana ne odustajete i da imate na umu kako pogrešna skretanja ne oduzimaju cilj, već ga samo usporavaju pa stoga budite božanski strpljivi i ljudski ponizni. I ono najbitnije, nikada ne odbacujte one što su pali na koljena jer možda sutra neće biti nikoga da vas podigne.
homoLudens @ 16:39 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 3, 2008
Danas me očito trese jaka groznica (viroza me neka bacila u krevet) pa mi pod hitno treba oduzeti sav pribor za rad uključujući i crne miševe. Do tada naprosto moram reagirati na nešto što me neugodno iznenadilo. Naime, u svom plovu po blogeru naiđem na tekst cijenjene blogerice poetike koja piše sljedeće:

Ataci i blamaže koje me prate ovih dana od anonimnih komentatora učvrstili su u meni onu moju iskonsku snagu razuma koji mi ne dozvoljava da plačem ili da se dokazujem. Možda jedino mogu negodovati, što Index nije u stanju uvesti bilo kakav red koji bi stvorio makar utisak, da ovdje, medju blogerima postoji dostojanstvo i zaštita privatnosti....
Pitam sebe i vas, tek onako, bez odgovora , ima li smisla ovo druženje na blogeru , ako baš svatko smije nabacivati se blatom po stvarnom imenu u realnom životu, po profesiji, po djeci...(...)
Razočarana i ozlojedjena jesam ; očito, da podrške velike nemam i osjećam se na vjetrometini gola i nezaštićena. (cijeli tekst pročitajte ovdje)

Draga poetiko, te koji se nabacuju blatom, neka voda nosi jer nisu ništa doli suvišne naplavine u koju se sapliće samo dodatna nečistoća. Spominjati ih, samo opterećuje, a gotovo je uzaludno. Ne znam genezu cijele priče i o čemu se radi, no znam da je bez obzira na sve uvijek bitno naći ili biti stijenom jer samo nju ne mogu odnijeti, a lako se na njoj slome. Nije mi bio cilj od ovoga raditi temu, ali samo netko toliko smotan poput mene u stanju je zagubiti lozinku i prisilno biti anonimnim dok se ne odvaži krenuti u potragu. Osobno ne onemogućavam ikakve komentare, ni neuljudne, ni anonimne, ni neuljudno-anonimne jer me ljudska zloća može samo nasmijati i biti povodom za novu temu. Tko želi isprazniti šaržer svoje zločestoće - samo naprijed. Ionako će si sami pregristi jezik kada izgube inspiraciju, a svaka je negativno poticana situacija izgubi. Što želim reći: ne daj se, nisi sama. Tješim se da je sunce s nama i kada mu okrenemo leđa i da ni med cvetjem ni pravice. U svakom slučaju, sretno ti u okršaju s plimom. Ta to je samo mijena.
homoLudens @ 13:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Tizian, Adam i Eva, c. 1550. Madrid, Prado (www.fictionwise.com)

Jednom je jedna kolegica blogerica (ispričavam se što se ne sjećam imena) pisala o tome kako je smetaju neprestana "žicanja" komentara. Tu temu mogu proširiti još dvama fenomenima: učestalim ispitivanjima blogera kako im se sviđa blog (koji počesto ima tek nekoliko upisa) i otuđivanje tuđih blogovskih sadržaja. Počesto naiđem na ankete kojima, moram priznati, ne nalazim smisao, točnije, njihovu propitivanju kvalitete. Pisanje je bloga altruizam prema samome sebi, izvlačenja onoga najčistijeg i najvrednijeg iz sebe obogaćujući pritom one oko sebe. Ako to radimo na taj način i iz tih namjera, je li uopće bitno tko što misli? Izjasni li se većina negativno, hoćemo li odustati od svojih namjera i načina u koje je utkan naš autorski identitet? Naravno da nećemo ili barem ne bismo smjeli. Pa što ako naš autorski rad nije dovoljno izbrušen dragi kamen i što ne sjaji na propisani način. Postavljanje takvih pitanja prikazuje nas kao nekoga tko ili nije siguran u ono što radi ili traži još jednu potvrdu za ono što smatra izuzetnim. Čemu? Ako ne vjerujete u svoju kvalitetu, kako će vam drugi vjerovati i biti skloni. Da zaključim, ako ispunjavamo ove stranice zbog sebe, nismo li mi sami dovoljno jamstvo da ima smisla to što radimo -  ne rejting, ne komentari, ne nagrade - oni su samo sateliti na našoj putanji. A cilj nam je biti i trajati u materiji koju stvaramo.
* * *
Ipak, ovo se, počesto i dobronamjerno anketno pitanje, ne može mjeriti s nečim daleko zabrinjavajućim - krađom autorskoga djela. Možda sam prenaivni stvor, ali nije mi se činilo da bi se toga moglo naći i na ovim stranicama. U svemu mi nisu jasne dvije stvari: Bi li se taj netko želio naći u obrnutoj situaciji odnosno biti pokraden i kako nije svjestan da će se takvo što nečasno brzo i lako otkriti? To nije pitanje krađe kruha zbog koje i nećete iza rešetaka obzirom na njegovu zanemarivu vrijednost odnosno zakonski limit, čak niti utrošena vremena, već energije koja je pokrenula verbalizaciju jedinstvenih misli i osjećaja. Zakon će biti malo trezveniji i reći:

ZAKON O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA
(NN 167/03)
II. AUTORSKO PRAVO
Poglavlje 1. PREDMETI

Autorsko djelo
Članak 5.
Autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Da budemo konkretniji, jeste li ikada, možda i nenamjerno otuđili ili su vam otuđili vašu "intelektualnu tvorevinu"? Meni se osobno dogodilo da su me "citirali" bez navođenja autora citata jer su, eto, zaboravili sve osim citata. No zabezeknulo me nešto drugo, jednom nam je profesor na fakultetu kazao da su autori pojedinih naslova ispitne nam literature samo prepisivali jedni od drugih pa da nam i nema smisla čitati djela svih popisanih autora. Ipak, ta se izjava ne može mjeriti s priznanjem jednog drugog profesora koji je kao student dio svoga istraživačkoga rada naprosto izmislio. Puno je toga, smokvinim lišćem,  skrivenog pod ovim suncem, zar ne? No jesu li u Adama i Eve skrivali (barem na slikama) nešto nečasno?
homoLudens @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2008

www.cst.cmich.edu -
Artist Buffy Sam of  Laguna, Amerindian headdress featuring barred turkey feathers

Različite su definicije blogova:

Blog (anglizam, duži naziv weblog) je publikacija na internetu (web-u) koja sadrži prvenstveno periodičke članke u obrnutom vremenskom slijedu - najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice.
Blogovi mogu biti individualni i kolaborativni. Mogu biti u obliku časopisa, tematski, osobni. Mogu biti povezani u skupine, tematski ili vezano uz domenu koju se nalaze - blogosfera.
Individualni blogovi često predstavljaju trač rubrike koje prenose minorna događanja, glasine i osobne stavove. Kako najčešće nemaju uredništvo, već se radi o laicima koji samostalno iznose teme koje su interesantne njima i uskoj skupini istomišljenika, javno mjenje blogove često smatra neozbiljnim. (www.wikipedia.com)

Blog je skraćenica od weblog što je internet dnevnik. (www.blogeri.hr)

Blog je skraćenica od termina WEBlog, koji nema prevod ali ima značenje "mrežni dnevnik". Blog je stranica na kojoj svako može bilježiti svoja razmišljanja i stavove. (www.blogovanje.com)

Kako odabrati teme za taj dnevnik, a da ne budete zanimljivi samo sebi? Osobno me zanima kako vi, cijenjeni blogeri, pristupate tom izazovu? Riskirate li na način da pišete samo o sebi jer, objektivno, suočavate se s ograničenom čitalačkom publikom koju počesto i ne zanimaju događaji od tuđe osobne važnosti ili ste skloniji kompromisu koji će, zahvaljujući temi od šireg značaja, osigurati veći priljev interesa? U taj interes svakako spadaju različiti fan blogovi koji zasigurno mogu okupiti daleko veću skupinu samom činjenicom da se ista okuplja oko zajedničkoga predmeta obožavanja. Zapravo, treba li u tome uopće biti kompromisan i nije li svaki takav izbor donkihotovske sudbine?
S druge strane, koliko je teško progovoriti o sebi, a ne reći sve? Je li to hrabrost ili ludost zbog koje nas mogu otkriti i oni za koje ne želimo da nas otkriju i što uopće imamo od te hrabre ludosti odnosno lude hrabrosti? Redovito čitam masu blogova, ne zbog inspiracije koja bi samo proizvela sličnost i nužno odvela u plagijat, već da otkrijem pokretačku energiju njihovih autora. Dojmovi su različiti: kod nekih se osjeti olakšanje što su napisali ono što nikada ne bi glasno izrekli, kod nekih je samodivljenje nešto  veći kotačić pokretačkoga mehanizmu, a oni treći traže potvrdu svoga mišljenja ili moguće nadarenosti. Kakva god da bila namjera teško da može ostati neprimijećeno kako su blogovi puni toplih ljudskih priča, istina, katkada napisanih nevješto i lišenih mjere, ali i gotovo vrhunskih analiza iza kojih se mogu sakriti "ozbiljni" novinari i kolumnisti koji to velikodušno  rade za novčanu naknadu. Zamislite li se ikada nad činjenicom da se u ovoj tvornici misli i osjećaja radi besplatno, a jedina je naknada osobno zadovoljstvo koje može i ne mora potrajati.
homoLudens @ 14:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Katkada se pitam je li društvu u interesu samome sebi odmagati "proizvodeći" mentalno,  psihološki i društveno dezintegrirane individue? Godinama se i desetljećima zgrožavamo nad neučinkovitom i invalidnom papirologijom koja je svrha sama sebi. U područja najveće nesposobnosti svakako pripada praksa posvajanja djece. Kako drugačije nazvati proces koji zna trajati do deset i više godina? Kažu da je to stoga kako bi se podrobno provjerili budući zakonski skrbnici, no to je pomalo i licemjeran čin obzirom  da se pojedini roditelji godinama (tjelesno i psihološki) iživljavaju  nad svojom biološkom djecom. To će nasilje poprilično potrajati sve dok iste ne stigne zaslužena sankcija, a koja će samo ugasiti izgoreno. Dakle, da bi neki par dobio dijete kojemu je država zakonski skrbnik, mora zadovoljiti najviše kriterije, test kojega ne bi položili ni mnogi biološki roditelji. Izgleda kao da je u interesu da ih što manje ostvari roditeljstvo na ovaj način. Sigurno nije u pitanju traganje za savršenstvom jer je dobro poznato sljedeće:

Istraživanja o djeci koja u prvim godinama života rastu u domovima za nezbrinutu djecu ukazuju da su razvojni ishodi djeteta bolji ako su djeca usvojena do šestog mjeseca života. (Newton, 2000)

Nešto je ovdje očito trulo jer kako je moguće da je uz toliko zahtjeva za posvojenjem tako malo djece posvojeno i da su domovi krcati sve starijom djecom? Očito da se mudruje dok djeca odrastaju u nezdravoj okolini. Ruku na srce, svaki je dom za nezbrinutu djecu bolje od ništa, ali još uvijek gotovo ništa i samo su produžena ruka sljedećega:

Istraživači vjeruju da štetna ponašanja ili zanemarivanje u ranom razdoblju mogu utjecati na mozak, te dovesti do doživotnih problema. Zdrava i brižna okolina, međutim, može stvoriti mogućnosti da dijete razvije svoj puni potencijal. (Laboratorij za razvojnu neurolingvistiku)

Ostaje još jedno otvoreno pitanje: zašto su neki toliko skeptični oko čina kojega slobodno možemo nazvati jednim od najviših izraza ljudskosti? Neki tvrde da nema smisla odgajati tuđe dijete, drugi pak strahuju od gena koji im nisu poznati, treći baš i ne bi, ali ne mogu objasniti zašto. Možemo li razbiti ove predrasude? Kao i svaka predrasuda koja je postala mitskom - teško. No to ne znači da ne možemo pokušati demantirati neke očite površnosti pristupa. Pojam "tuđeg djeteta" je pomalo i diskriminatorski jer što znači "tuđe" dijete? Čini li ga to manje djetetom ili manje prihvatljivim bićem uopće? U redu je reći da za takvo što nismo spremni, ali dijete nazivati tuđim kao da je riječ o imovini (tuđoj kući ili automobilu) je još jedna oštrica na nevinoj dječjoj duši. Također, strahovi od neznanih nasljednih čimbenika nisu nikakav spas jer ni za svoje biološko dijete ne možete tvrditi u što će se pretvoriti (delikventa? -  može i ne mora) i hoće li naslijediti bolest nekog od predaka, a koja vama nije poznata (tu vam ni medicina ne može pomoći ukoliko nedostaje valjanih zapisa). Dakle, što ne predstavlja rizik? Svaki potencijal je rizik uključujući i sam život. Najteže je s onima koji su neskloni takvome izboru a ne znaju zašto obzirom da je logično moći objasniti svoje stajalište. U svemu je zapravo bitno krenuti sa sljedećim stavom:

- imati vlastito dijete ne znači da ste nesebični
- imati vlastito dijete uključuje i voljeti svu ostalu djecu jer vaše je dijete samo jedno od mnogih pod istim suncem koje nas ne diskriminira
- imati vlastito dijete ne znači da ste ispunili svoju kvotu ljudskosti

Sve vas ovo ne obvezuje da činite što ne želite, već samo da promislite koliko ste dobra učinili za drugoga jer nečijim ste dobrom i vi postali dobro ovoga svijeta.
* * *
Kada smo već spomenuli domove za nezbrinutu djecu, vratimo im se još malo. Zanimljivo je da se sustavu isplati ulagati u takve mamute u kojima ima svega osim roditeljske sigurnosti i ljubavi, u mjesta koja će ta djeca morati napustiti s 18 godina i tako se praktički naći na cesti. Jer tko ima vremena i živaca čekati desetljeća da dođe do željenoga djeteta. Dakle, za koga taj sustav radi i radi li uopće? Nedavno smo u emisiji Sonje Šarunić mogli čuti jednu tužnu priču: neka je žena nakon bezuspješnih pokušaja medicinski potpomognute oplodnje podnijela zahtjev za posvajanje. Taj je proces trajao deset godina. Nakon dvije je godine, uslijed sveg stresa nakupljenoga tijekom godina - preminula. Ima puno priča koje svjedoče o invalidnosti sustava kojega smo dio, a kojemu samo možemo gledati u leđa. Nesposobnost i samo nesposobnost nešto je što uništava svaki entuzijazam, kako kod pojedinca, tako i čitave zajednice. Ovo je samo jedan segment, ali dovoljno loš da ne bismo za njega zapeli i potaknuli rehabilitaciju takve loše prakse. Za početak, što bi nedostajalo tome da se konačno odgovarajuće sankcioniraju roditelji koji zanemaruju svoju djecu. Dakle, ne samo oduzimanjem djece jer je time samo nanovo izglancana forma. Pitajmo se koliko bi roditelja nastavilo zanemarivati djecu da znaju kako bi bili sankcionirani novčano ili čak i kaznom oduzimanja slobode. Kada već neki ne mogu biti toliko samokritični i priznati da nisu sposobni za odgajanje djece. Nije ništa negativno u priznanju takvoga što, točnije, gotovo je zločin nekome dati život, a oduzeti mu mogućnost da živi dostojanstvom čovjeka svodeći ga na stvari.
Djeca su danas dvostruko kažnjena: od roditelja koji su to samo na papiru i zakonske prakse koja im onemogućava da ostvare svoja prava na sretno i bezbrižno djetinjstvo. Domovi za nezbrinutu djecu, ma tko u njima i kako radio (a svjedoci smo kakvi užasi s vremena na vrijeme prodru u javnost) ne mogu nadomjestiti zdravo okružje potrebno svakom biću na početku njegova životna puta. Imamo li pravo tu djecu ostavljati odnosno ponovno činiti nesretnom? Dojam je to koji me svaki puta  smrznuo nakon susreta s takvom djecom koja bi dolazila u dom mojih roditelja. Vjerujem da se mnogi nisu susreli s tolikom količinom nade i izgubljenosti istodobno, slomljenosti i entuzijazma, bijesa i umilnosti koji su tražili svoje mjesto između dva doma. U jedan od njih se nisu željeli vraćati, ali forma nije pitala za želje. Stoga me pomalo i žalosti nerijetka negativna reakcija okoline na sve one koji su bili toliko nesebični i odlučili odgojiti svoje nebiološko dijete. Usudim se reći da nesebičnost nije dati život, to nam je tek imanentno, već tom životu dati smisao. Čovjek bez smisla tek je ambalaža, ali i potencijalna eksplozija bijesa i nezadovoljstva koja će se obiti o glavu svima koji su istu okrenuli kada je trebalo biti čovjekom - u svijetu u kojem je svako treće dijete zlostavljano (prema UNICEF-u). A kažu da je uvreda nekome reći Životinjo!. Iz ovoga aspekta i jest ako znamo kakve su one roditelji.
homoLudens @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, veljača 1, 2008

Dora 2006.
Tko je preslušao dobar dio pjesama s ovogodišnje Dore, zasigurno je ostao neugodno iznenađen jer osim što pjesmama nedostaje suvisloga teksta, očito i da glazbeni aranžeri istih nemaju baš nešto sluha. Tako iz godine u godinu slušamo sve gore uratke onih kojima je profesija glazba i još za tu njihovu avanturu izdvajamo iz svojih tanašnih džepova. Sve samo da se djeca dobro zabave. U svemu tome ostaje samo jedna nedoumica: čuju li oni sebe uopće ili im je jedino cilj da u moru netalentiranih budu prvom nenaštimanom violinom?
I dok bi se glazba još dala podnijeti, tekstovi kojima nas muče teško je naći opravdanje. Je li u pitanju uporno promovirana netalentiranost ili opći nedostatak samokritičnosti? S druge strane, koji je interes odlaska na to, gotovo nevažno, natjecanje? I sama je Maja Šuput rekla da smo tamo zadnja rupa na svirali. Ipak, ona će pokušati biti dijelom te svirale, iako,  poznavajući politiku glasovanja, ne sumnjam da će samo potvrditi svoju izjavu. Hrvatska ipak ima premalo susjeda, a sila je samo tamo gdje se ne odlučuje. Uz to, sama pobjeda nema nekog prestiža, osim ABBA-e i Celine Dion, nitko drugi nije svjetski utržio svoju pobjedu, a i navedeni su prije rezultat dobroga menadžmenta nego jednog ispranog natjecanja koje je svrha sebi samom. Do kada će taj sajam neukusne netalentiranosti  porezno obvezivati građane ove države?
homoLudens @ 21:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » vel 2008
Brojač posjeta
89763
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.