O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - prosinac 2014
petak, prosinac 26, 2014
Večeras će se na državnoj televiziji (zborim državnoj zbog državnog proračuna kao glavne stavke u financiranju te čelništva koje se potvrđuje u državnom parlamentu) zbiti posljednje sučeljavanje predsjedničkih kandidata. Uvjeren sam da uz tu dvosatnu trakavicu neću prosjediti jer su me prethodne dvije toliko mentalno sunovratile da nemam volje ponoviti taj nemili osjećaj. U zemlji bez plana i perspektive posve mi je svejedno koga hoću ili neću zaokružiti da koristi ono malo preostalih ovlasti (malo u odnosu na predsjednika kojemu je bilo dozvoljeno da ne potvrđuje volju građana na izborima, odnosno da odbije potvrditi gradonačelnika koji nije iz njegove stranke i tako, bez ikakva opravdana razloga, proizvede političku krizu - poznatu i kao Zagrebačka kriza).
Ali ovaj tekst nije uvod u preoravanje povijesti ili večerašnje sučeljavanje, već promišljanje o jednoj funkciji te osobnom političkom i biračkom iskustvu pred vratima Schengena. Prije toga ću ustati, staviti ruku na srce i blago prokašljati Horvatsku domovinu (to je ona Mihanovićeva pjesma u kojoj nema izmišljene Drave i sinjega mora).
Lion Queen: 124.808 potpisa je pozamašna razlika u korist Kolinde. Izgleda da smo dobili predsjednicu države. I bilo je vrijeme da žena postane predsjednica! Pa ima nas više od 50%, red je da budemo zastupljene i na najvažnijim državnim funkcijama! ( 7. prosinca 2014., Blog.hr)
Ovaj sam citat izvukao iz dva razloga: prvi je taj što su se oko njega uzlomila blogerska koplja, a drugi (i možda važniji) što cijenjena kolegica blogerica polazi s onih pozicija na kojima ne bih volio vidjeti ni jednog glasača. To je pozicija u kojoj su nam bitne zabavljačke vještine, gustoća obrva, simetrije lica i kromosomi, pozicija koja proizvodi "narodne mudrosti" poput: "Jest da je mnogo krao, al nam je i dao". Žalosti me da cijenjena kolegica blogerica ustoličuje biološka obilježja dodjeljujući im statistiku kao "jamac" kvalitete. Također me žalosti i što, bez čekanja da se otvore birališta, ona tjednima ranije proglašava pobjednicu na temelju prikupljenih potpisa iako ju je prošlost već podučila da je kandidatima s najvećim brojem prikupljenih potpisa itekako bio uskraćen drugi krug (i to baš njezinom kandidatu). Da je imalo političke volje, taj bi dio s potpisima (i predizbornom šutnjom) nestao iz bespuća političke neozbiljnosti, a zajedno s njima i bespotrebna nadmetanja i gubljenja vremena.
Na meni svakako nije da vam dajem upute (takve su mi, u obliku šalabahtera, davali u mnogim strankama u kojima sam bio, pa sam na kraju pobjegao), stoga ću samo podijeliti neke svoje impresije o onima koji su zauzeli informativni program.






Premda mu dajem slabe šanse za drugi krug predsjedničkih izbora, uvjeren sam da je Ivan Vilibor Sinčić osvježio ustajali politički zrak u kojemu se izlizala i posljednja molekula demagogije. Inzistirajući na pitanjima blokiranih, deložiranih i na druge načine otpisanih, otvorio je prozor u svijet od kojega većina bježi. Ako nisu znali (jer na njih još nije došao red), sada znaju da Hrvatska nije ples sa zvijezdama i da zvijezde nisu nimalo svijetleća tijela. Uz to vjerujem i da je Vilibor ohrabrio i neke druge mlade ljude koji su još uvijek možda uvjereni da je politika rezervirana za nekoliko sličnih lica i programa koji rotiraju kao nekada predsjedništvo SFRJ.
Zašto Viliboru dajem slabe šanse? Ne zato što je lošiji od drugih, nego zbog nekih početničkih pogrešaka (tu ne mislim na izjavu o zaštiti života gljiva kojoj su se mnogi nasmijali, a onda shvatili da ih ove šišaju za cijeli klobuk). Njih vidim u programu koji je sadržajno pobjegao u neke druge izbore (parlamentarne i lokalne) i komunikacijskim vještinama koje bi valjalo razvijati (uz kontroliraniji bi govor retorika više došla do izražaja), a zbog kojih nekada djeluje nerazumljivo i izgubljeno. Vjerujem da vrijeme raznih Vilibora tek dolazi i da će mnogi građani prestati prebacivati brigu na drugoga (još nesposobnijeg od sebe). Tako su nestale tvornice, tako je (pro)pala Hrvatska. Njihovim šaptom.






Ni favoritkinju dijela medija, kandidatkinju HDZ-a, ne vidim na pobjedničkom postolju na Pantovčaku i to prvenstveno zbog nekoliko otegotnih okolnosti: natezanja oko statusa u NATO-u (iz kojega nije otišla jer joj mandat traje do 2015.godine) i famoznoj Trilateralnoj komisiji, podržavanja vlade na čelu s predsjednikom koji je pravomoćno osuđen za ratno profiterstvo (ne tada, nego na pragu 2015. godine), ostavljanja Hrvatske bez veleposlanika zbog nove karijere (ne u Beninu, nego u Sjedinjenim Američkim Državama), uzimanja zastave prethodno skinute s kninske tvrđave, pojavljivanja pojedinih (kontroverznih?) gostiju na donatorskim večerama, nesuglasje s vrhom stranke oko načina izbora predsjednika (spominjao se i kancelarski model) i ocjene lika i djela Josipa Broza (tu kao da Kolinda i HDZ nisu na istim pozicijama). Da sam se osobno natjecao za predsjednika republike (a znate da to nikada ne bih jer mi ne trebaju takvi vrhovi), ne bih si dopustio da Hrvatsku upoznajem nekoliko mjeseci ili tjedana prije kampanje, da spominjem nekakve vrećice kruha koje za sirotinju ostavljam uz kontejnere, a onda na donatorskoj večeri nepcem raspalim po ruži od dimljena lososa s kremom od hrena, teletini sa žara i glaziranim profiterolima punjenima vanilijom. Također ne bih tako olako, pod uvjetom da tako forsiram domoljublje i zazivam tuđmanizam u ustav, pozvao na inauguraciju čovjeka koji Oluju, nazivajući je zločinačkom akcijom, uspoređuje sa srebreničkim genocidom te laže da se na koncertima propagiraju tekstovi kojima se eksplicitno poziva na istrebljenje Srba. Tako se zasigurno ne stječe poštovanje.
Kolinda Grabar-Kitarović neosporno je lijepa i obrazovana žena, vjerojatno i odličan radnik na odgovornim funkcijama, ali ono što joj po mom skromnom mišljenju nedostaje jesu liderske sposobnosti. Premalo je u tim njezinim nastupima energije, vizije, strasti i kreativnosti. Još uvijek su to stranački ograničeni govori u kojima se ide na aplauz, a ne izlazi izvan arene jednako ideološki obojenih. Ali ne glasuju samo oni koji se u hotelskim i sportskim dvoranama okupljaju oko Tuđmanove biste.






Kao vrstan liječnik Milan Kujundžić se nije tako vrsno snašao na političkoj pozornici (moguće i da mu je ovo prvi i zadnji takav izlet). Uz to, mnogi će mu i nadalje zamjerati ostanak u HDZ-u do gubitka unutarstranačkih izbora (premda je uvijek bio samo član, za razliku od HDZ-ove kandidatkinje koja je dogurala do ministarskog mjesta u Sanaderovoj vladi) i napade na debitanta Vilibora (koje je teško, pa i predizbornim ringom, opravdati). Minus pred biračima mogla bi mu biti tvrđa retorika i slab rejting stranaka koje ga podržavaju. Jest da je domoljublje još uvijek u modi, ali sve se glasnije može čuti: "A kamo ćemo s njim?". Vrijeme je da hrvatska desnica pronađe druge mehanizme mobiliziranja birača, manje ornamentalnog, a više egzistencijalnog karaktera. Znate, kada nemate definirane teritorijalne granice, kada ste u dugove uvalili i unuke praunuka, kada ste prodali gotovo sve što se prodati dalo, malo tragikomično zvuči "Hrvatsku ni za što".






Kandidat Ivo Josipović čini se kao najizgledniji novo-stari predsjednik. Kao aktualni je predsjednik u najvećoj prednosti jer kampanju vodi već utabanim stazama, a i birači znaju što od njega mogu očekivati i koji su mu maksimumi. Premda to nije mnogo, taj faktor "ne može nas iznenaditi" povlači za sobom najmanje rizika. Naučili smo već da hrvatski građani ne vole riskirati, da su nikakvi mešetari i da se katkada čini da im izbori i ne trebaju. Osobno bih volio da Josipović onih milijun kuna, koje mu je Vlada namijenila kao pobjedniku, donira u humanitarne svrhe (do sada to nije dao naslutiti) i da češće sastavlja prosvjedne note (kao u slučaju Šešeljeva divljanja kada je pisao Theodoru Meronu). Hrvatska možda jest mala, ali znate kako to već ide s "malim ptićima".

Kada bih podvukao crtu, svim bih kandidatima poručio: Hrvatskoj ne treba mlakost, beživotnost, bezidejnost i lažna neutralnost. Jednako tako ne treba joj ni lupanje šakom o stol. Hrvatska je od svojih začetaka neprepoznatljiv komad koji se koprca u blatu u koje su ga uvalili grudoljubi - oni koji su se na taj komad najviše zaklinjali. Političari su općenito ostavili slab dojam na mene jer Hrvatsku koju su oni obećavali, pa i tvrdili da postoji - ne vidim ni pod povećalom. Hrvatska koju vidim daleko je lošija od one socijalističke u kojoj se nedostatak demokratičnosti nadomještao relativno sigurnom egzistencijom. Sada nismo sigurni ni koliko će vremena proteći bez izmjena ustava i što će u njega sve htjeti ugurati.

A vidite, i ja bih mijenjao taj Ustav i to upravo dio koji se tiče predsjednikovanja (od članka 94. do 107.). Najprije bih skratio mandat s dosadašnjih pet na tri godine (tako bi ukupni predsjednički madat iznosio skoro jednu šestinu, a ne nešto više od jedne trećine ukupnog radnog staža). Povrh toga, uvjeren sam da onaj tko svoje političke zamisli ne može ostvariti u šest godina, ne bi to mogao ni u deset, pa ni u dvadeset, a i valjalo bi imati na umu da se dugotrajnim ostankom na jednoj funkciji zadržava druge da sa svježim idejama dođu na red. Dio o svečanoj prisezi izbacio bih kao suvišnu formalnost koja previše košta i istodobno nije nikakvo jamstvo. Ako smo pustili one koji su pjevali ustaške pjesmice (navodno samo otvarali usta) za koje je Hrvatska pobijedila 10. travnja da obavljaju najviše funkcije (pa i predstavljaju onu koja nije pobijedila 10. travnja), čemu ovaj trošak?
Kad smo već kod ukidanja, ukinuo bih i odredbu da predsjednik ne smije obavljati "nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost". Oslikajmo to ovako: kada bih za predsjednika izabrao gostioničara, volio bih da predsjednik nastavi raditi u svojoj gostionici. Umjesto uspona na Pantovčak, građani bi na pivo kod predsjednika išli u njegov brlog te bi u toj idiličnoj atmosferi, bez svih popratnih i suvišnih ceremonija, imali prilike voditi razgovor ugodni. Jest da vam to sada izgleda pomalo i redikulozno, ali rad za zemlju nije nikakav elitni posao kako nam žele prikazati i ne vidim zašto ga se ne bi moglo obavljati za honorar. Znate li koliko građana deset i više godina radi za honorar i to u javnim poduzećima, a ne kod privatnika? Zamislite predsjednika honorarca kako u svoj prvi službeni posjet ide kontejnerskom dijelu Hrvatske - od Gunje pa redom putevima kontejnerske bojne koja je danas najangažiranija.
Od ovlasti koje trenutno postoje člankom 98. ukinuo bih dodjele pomilovanja i odlikovanja (još se sjećam odlikovanja unuka jednog predsjednika) i to prepustio posebnoj ad hoc komisiji iz redova građana, a toliko spominjani članak 102., kojega su pojedini predsjednički kandidati svakako tumačili, izmijenio bih tako da glasi "Predsjednik Republike dužan je, a na zahtjev građana, sazvati sjednicu Vlade, sudjelovati u raspravi i glasovati na istoj uz mogućnost korištenja veta". Razlog zašto bih tu pojačao ovlasti jest taj što se predsjednik bira neposredno i većinom glasova svih birača izašlih na birališta, dok se vlada sastavlja na temelju rezultata koji često ne dobivaju ni jednu trećinu potpore onih koji su glasovali, a nerijetko je čine i predstavnici stranaka koje samostalno ne bi prešle ni izborni prag. Pitanje odgovornosti predsjednika ne bih prepuštao parlamentu ni ustavnim sucima, već biračima kojima bi trebalo olakšati da opozovu svog predsjednika i to u jedan dan - kao što su ga u jedan dan i izabrali. Također, ustavom bih odredio i visinu honorara predsjednika i članova njegovih savjetodavnih tijela (ujedno i njihov broj) s cilljem ograničenja troškova cijeloga ureda.

I ono zbog čega bih, izvan ovoga dijela, intervenirao u ustav jest ustavno ograničenje visine deficita. Štovani moji proračunci, ovako dalje više ne ide i što je još gore - niste pred zidom, već ponorom, tako da vas nikakva prepreka neće zaustaviti. Vrijeme je da prestanete dodavati gas (ili da se barem opalite po glavi).

I što da vam još nemudroga poručim za kraj prije nego što upale predizbornu šutnju (još jedan demodirani relikt tuđe prošlosti)? Glasujte po savjesti jer vam ni jedno drugo pomagalo ne pomaže, a nije ni da pomažete Hrvatskoj. Nakon toliko utrošenih milijuna da vam dokažu kako su oni jedini pravi izbor za brod koji tone, ne preostaje vam drugo nego izaći na palubu. Čamac ili more, pitanje je sad! Ipak ću čamcem na drugu bandu mora.
homoLudens @ 20:32 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 25, 2014
Ni ove godine nisam podlegao hinjenoj bogobojaznosti, već sam sav taj božićni dekor proslijedio na neke druge pozornice. One na kojima su iluzija i laž dio profesije. Uz to, u zemlji na aparatima, teror iskomercijaliziranih blagdana sve je teže izdržati (i ne samo financijski). Juriš na premlaćene kartice i izmoždene radnike svake godine postaje sve iritantniji i sve dublje pokapa ono malo religijskog u danu kada se prije Isusa poganski rađalo Nepobjedivo Sunce.

Kontejnersko naselje u Gunji (Foto: Al Jazeera)

Umjesto poganski nakinđurene jelke, koja bi nakon nekoliko dana neumjerenosti svoje iskasapljene zemne ostatke ostavila na nekom divljem odlagalištu, i darova koji će prestati biti zanimljivima čim se otvore, odlučio sam svoje blagdansko svjetlo podijeliti s onima čije svjetlo nije imao tko upaliti. Uvijek bih se bojao biti poput onih hipnotiziranih isusoljubaca koji bi me onemoćala tješili s "dat će Bog" i tako se spasili od teška križa da mi pomognu. A što da se nisu dosjetili imati Boga i skrivati se iza križa?

Svoju djecu danas učim da sve dobro ili loše dolazi od ljudi i da zato ne trebaju uzdizati ili proklinjati bogove čija je prisutnost uglavnom u službi stilske figure. Zato sam ih obvezao da ne budu na štetu, već samo na koristi sebi i drugima kako bih se ja, a ne imaginarni starac u oblacima, ponosio njima i kada fizički budem prisutan samo kostima. Oni znaju da Božić nisu blagdanska prežderavanja na dug do Tijelova (blagdana o kojemu malo znaju i oni koji su ga podržavili), da to nisu ni hodočašćenja po trgovačkim halama u potrazi za sniženjima na trećerazredne proizvode ili pak reprize repriza koje Isusa Krista i Djeda Mraza pretvaraju u suvremenike. Oni znaju i da Božić nije festival pirotehnike radnog naziva "Mir s vama" ni prvi red u crkvama rezerviran za političare. Učio sam ih tako iz više razloga, a najvećim dijelom zato što me život naučio da je najlakše biti vjernikom, a najteže čovjekom. Kada sam trebao ljude, češće bih nailazio na zidove i ne sjećam se jesu li prije utekli bogobojazni ili njihovi bogovi. A više nego ikada danas je najlakše postati onakvima od kakvih otiremo ruke: građanima bez budućnosti i adrese. I zato na oproštaju od još jednog okretaja oko Sunca ne valja kukavički bježati. Valja se osvrnuti iza sebe i priupitati se po čemu će nas se taj naš mikrokozmos zapravo sjećati. Tko zna tko će od nas dočekati idući Božić. Djeca, mladi, stari... Svi smo tako živi, a tako na korak gubitka. Jedinog doma ili života.
Umjesto sretan vam Božić, sretan vam povratak u realnost gdje ljudi još uvijek robuju bogu koji šuška. Šuška li i vama?
homoLudens @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 2, 2014
Već tjedan dana diljem Hrvatske traje neviđena strka oko prikupljanja potpisa za predsjedničke kandidate. I kada bi padale sjekire s nebesa (jer Etna je još uvijek daleko da nas počasti lavom), to vjerojatno ne bi zaustavilo brojne volontere da sate i dane potrate na jednu tako bespotrebnu akciju. Volio bih ih pitati bi li to vrijeme darovali nekome u potrebi ili ih je politika toliko opsjela da samo za nju mogu i žele pronaći vremena. Taman se pritom pretvorili u stalaktite.



Pod "bespotrebnom akcijom" mislim na tužnu činjenicu da i ovakva, naizgled benigna aktivnost može proizvesti antidemokratske i antigrađanske porive i djelovanja na koje se uglavnom mlako reagira. Uslugu tomu čini i to što tek tu i tamo iskorači neka hrabra duša koja se usudi javno svjedočiti o pritisku kojemu je izložena, pa stoga rijetko čujemo ili pročitamo da se nekome prijeti otkazom ako ne potpiše potporu određenom kandidatu. A i kada čujemo, prečujemo. Tako "rješavamo" i većinu drugih problema.
Ne znam jesu li iskazi o prijetnji otkazom istiniti, ali mogao bih ukratko opisati svoje iskustvo prikupljanja potpisa (u toj priči imena nisu bitna, već mentalitet zakočen demokratskom nezrelošću). Priznajem, činio sam to samo dva puta u životu (za različite vrste izbora), a onda si obećao da nikada više neću biti ničija motika koju će rastaviti čim prigrabe prve plodove. Kandidati za koje sam prikupljao potpise nisu imali mnogo izgleda (iako su im stranke relativno dobro kotirale). Dijelom i zbog previše onih, unutar vlastitih redova, koji su imali neke druge favorite čije programe također nisu čitali. Po cijele sam dane stajao na hladnoći, slušao uvrede svih zamislivih i nezamislivih oblika poluodgojenih spodoba uvrštenih u kategoriju narod, a onda navečer bio izložen gladnim stranačkim aždajama kojima nikad nije bilo dovoljno potpisa (premda je potreban minimum bio prikupljen) jer "bitan je psihološki efekt". Zato su postavljali neke idiotske norme (koje je kreirao onaj koji vrata nije otvorio i izašao među ljude) kao da smo tvornički radnici, a ne volonteri kojima je gospodar uvjerenje (a ne balkanski opanak prerušen u feudalca). Kako u svom ogranku nisam potpisao potporu kandidatu, svakog bi me dana podsjećali na moju svetu kmetsku dužnost (kao da sam učlanjenjem u stranku izgubio svoja ustavna i ljudska prava na izbor). To mi je napokon dojadilo, pa sam rekao da sam potpisao na drugom mjestu (a nisam i znao sam da ne mogu provjeriti) i tako sam ih ušutkao.
Povremeno bi na štand, provjere radi, dolazio alfa divljak, a njegov je podcjenjivački stav vonjao više od njegovih kopita. Slabije obrazovan od mene i sa stranačkim stažem višestruko kraćim od moga, poučavao me što da/ne govorim (jer on je stranku i stranačku politiku poznavao bolje od mene koji sam je stvarao), koliko potpisa da skupim i koliko dugo da smrzavam papke "za dobrobit naše svete stranačke obitelji". Nalikovao sam na maskotu koja je preko naivaca foteljašima trebala osigurati privid jakosti. Odlučio sam prekinuti s tom farsom i svoje dragocjeno vrijeme darovati nekome kome će zbog toga život biti ugodniji. Ili barem lakši. Zato od tada (a ima tomu već par godina), da se pohvalim jer nisam predsjednički kandidat i nije mi do instant bodova, radim s osobama s posebnim potrebama. Mislim da sam njima potrebniji nego nekom politički precijenjenom egu koji traži kruha preko pogače.
Iako naizgled benigna, ova praksa krije mnoge zamke i u cjelini je nezdrava za demokraciju (možda ne u većim društvima, ali u ovakvima gdje svatko pozna svakoga i teško je izbjeći struje, nije za igrati se neplivača). Ono što najviše smatram problematičnim jest da se na neprikladan način može utjecati na građane s članskom iskaznicom (pa čak i bez ako netko nekome "duguje uslugu"), vršiti pritiske, ucjenjivati ili na bilo koji drugi način inzistirati na davanje potpisa određenom kandidatu protivno volji pojedina građana. S obzirom na to koliko je mnogo straha prisutno kod građana, a posebno u manjim sredinama gdje je utjecaj stranaka, pa i lokalnih šerifa (kako ih je svojedobno nazvao Dinko Cvitan, ravnatelj Uskoka) prevelik, pa čak i presudan, ne treba zanemariti negativne posljedice i unazađivanje građanskih sloboda.

Uostalom, što dobivamo tim potpisima?

Samo ogromnu strku jer potpisi značajno ne utječu na pobjedu, a kamoli da odlučuju o pobjedniku (uvjeren sam da se precjenjuje taj psihološki efekt). Kod nemalog se broja kandidata taj veliki broj potpisa nije i neće pretvoriti u glasove. Ljudi vole dijeliti potpise, lajkove... ali kada dođu na birališta, onda nastoje biti pragmatični i ne izazvati iznenađenje. Jer ma koliko ti loše bilo, uvijek je bitno na nož dočekati promjenu jer to znači da ti može biti i gore (što je jednako opasno i kao da ti je bolje). Zato se tisuće jurišnika s Facebooka, sve redom generala i admirala, u stvarnosti pretvara u nezainteresirane voluharice kojima je najvažnije pronaći prvu sigurnu rupu.
Neki su mi ovu akciju prikupljanja potpisa pokušavali opravdati sprečavanjem hiperprodukcije kandidata. Međutim, zar nije u interesu te jadne i osiromašene zemlje, kojoj je još uvijek najveći uspjeh to što se osamostalila (to je kao da mi je najveći uspjeh to što sam se rodio), da dobije priliku upoznati sve one zainteresirane pojedince u kojima se možda krije talent upravljanja, a ne vozanja zajednice? Zar je Hrvatska toliko bogata da si smije priuštiti prosijavanje i ono malo zrnja što vrijedi u tom polju kukolja? Ono što od hipotetske hiperprodukcije kandidata vidim kao mnogo veći (pa čak i središnji) problem jest nezrelost nemalog broja birača koji biralištima pristupaju kao pojedine navijačke horde stadionima. Važno je pronijeti svoje predznake i simbole, a sadržajem se i kvalitetom ionako ne valja opterećivati. Tako opravdavamo onu krilaticu "Uvijek vjerni..." pa onda dajemo glasove lijepima, s gustim obrvama, vicmaherima i sličnima. I to je, dakako, zrelost. Ali vrtićka. Zato vas mogu navući novom, boljom, drugom i drugačijom Hrvatskom dok vas guše minusi i krediti. Da, banke ni za što.

* * *

Ukoliko članak prenosite u cijelosti (ili tek dio članka), molimo da prethodno obavezno kontaktirate autora.

homoLudens @ 16:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » pro 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.