O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - prosinac 2013
subota, prosinac 28, 2013
Ovu sam nečujnu blagdansku večer započeo pisanjem kritike Silvestrovu i tek što sam odmakao perom, ustrijeli me još jedan ispad vrlih mitomana: kao da narodu nije bilo dosta juda i baraba. Ostavio sam sjenu pod blagdanskim čempresom i požurio čuti što se to zbiva u srcu metropole.



Ušesa mi se preznojiše kada čuh da je održana misa za poglavnika Antu Pavelića i da se na njoj okupilo stotinjak ljudi. Zamislite! Rijetko ćete toliki zbroj vidjeti na jednom prosvjedu za spas naše ljudske i građanske kože i kostiju. Ali poglavnikove kosti... to je već nešto drugo jer kako je rekao izvjesni A. Dujmović za RTL:

On je stvoritelj hrvatske države koju su stoljećima Hrvati stvarali, naravno, ne kažem da nije bilo zločina. koliko kolektivnih toliko i pojedinačnih. Koliko je bilo u NDH, toliko ih je bilo i prije. (Alen Dujmović)

Žaloban sam i zabrinut čuti da netko uopće može i pomisliti da je Ante Pavelić stvaratelj hrvatske države i da je takvu "državu" itko prije njega zamišljao, a kamoli stvarao. Kada bi to bilo točno, Hrvati bi bili iznimno nevaljao narod vrijedan prezira, a to jednostavno nije točno. I stoga bih svim ljubiteljima lika i djela Ante Pavelića Krivoputog (po podrijetlu i misiji) htio još jednom izbiti mit iz zaluđene glave:
  1. Nezavisna Država Hrvatska nije bila nikakva država: bila je to okupirana zona podijeljena demarkacijskom linijom između dviju zločinačkih velesila koje su upravljale Pavelićem kao lutkom na koncu kako bi zadovoljile svoje ekspanzionističke apetite. Da je rat završio u njihovu korist, Hrvatska bi bila manja od one koju je u snovima i na javi prizivao četnički vojvoda Vojislav Šešelj (tj. ona koja bi se u cijelosti vidjela s vrha zagrebačke katedrale).
  2. Nezavisna Država Hrvatska nije bila međunarodno priznata. Priznale su je samo Hitlerove i Mussolinijeve trabant-države. Po službenoj dužnosti.
  3. Nezavisna Država Hrvatska bila je de facto Zavisna Pavelićeva Prćija - bez ustava i političkih stranaka (koje su zabranjene), s parlamentom bez ovlasti koji je služio samo za ukras (dok neizabrani narodni zastupnici nisu počeli tražiti objašnjenja za sniženja i rasprodaje poglavnika-apsolutista pa je i taj ukras nestao s političke scene).
  4. Nezavisna Država Hrvatska od prvoga je dana bila mjesto organizirane i legalizirane represije (pa i prema Hrvatima), a nikakvo mjesto ispunjenja hrvatskoga sna. Dovoljno je podsjetiti kako je već sljedeći dan, nakon proglašenja te zlosretnice, uhićena prva grupa Židova (što je tek uvod u masovna uhićenja, zabranu kretanja Židovima i Srbima i otvaranju koncentracijskih logora), da je nedugo potom donesena i odredba o zabrani ćiriličnoga pisma i oduzimanju (otimačini) židovske imovine te ostali kontroverzni zakoni i odredbe (Zakon o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i dr.).
  5. Ante Pavelić nije bio nikakav otac domovine, junak hrvatskoga naroda (i što li će već kojem stihoklepcu pasti na um), već obična kukavica kojoj je nakon propale karijere trabanta bilo najvažnije spasiti vlastitu kožu.
Održavati i prisustvovati misama zadušnicama za takva trabanta znači rugati se svim žrtvama njegova pogubna režima, pa i hrvatskim pravednicima među narodima (junačkih 109 srca) bez kojih bi ta crna brojka bila i mnogo veća. Umjesto što pale svijeće u čast hrvatskom sramu, i to u neposrednoj blizini zagrebačke židovske općine, dežurni bi se domoljubi mogli uputiti na neku drugu zadušnicu - recimo, Jelačićevu. Da, onako usput, zahvale na svojoj građanskoj slobodi.
Osim toga, plašiti s oltara nekakvom "zločinačkom ideologijom" i "kulturom smrti", a iza vrata, dan uoči obilježavanja blagdana Nevine dječice (kada je Herod, navodno, dao pobiti dvije tisuće djece) okupljati poklonike posmrtnih ostataka stvarne pošasti, i više je nego degutantno. Bog i oltar tome ne služe.


Ukoliko članak prenosite u cijelosti (ili tek dio članka), molimo da prethodno obavezno kontaktirate autora.

homoLudens @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 21, 2013

Prije nego što svome razmišljanju prepustim riječ, želio bih pripomenuti kako sadržaj u nastavku ni u kom slučaju nije uperen protiv građana susjedne zemlje, već nastoji biti malim zalogom zaustavljanju hvatanja magle (toliko popularna sporta u našijenaca). Pero mi je oduvijek bilo upereno protiv ljudske gluposti umotane u jeftini politički celofan i prodane pod etiketom "100% domoljubno" i tako će biti i ovaj i svaki naredni put.



Načuo sam da je Milanović kazao u Bruxellesu (na nekom samitu) kako je Hrvatskoj u interesu ulazak Republike Srbije u Europsku uniju jer dotičnu vidi kao partnera, a ne kao mentora. Izgleda da je malo tko u domaćoj politici svjestan koliko je asova u tom kockastom rukavu i da ne treba blefirati ili poigravati se kako bi se maratonskoj igri, dugoj dva desetljeća, zazviždio kraj. Ali ne, folklor je mnogo lakše osmisliti, a i tepihu je moguće svašta podmetnuti. Čemu rješavati problem, pa onda ostati bez njega, zar ne?
Hrvatskoj može biti u interesu dobiti još jednoga suigrača u europskoj reprezentaciji, ali još joj veći interes mora biti razmrsivanje svih čvorova zbog kojih su zamršeni mnogi dobrosusjedski odnosi (na onoj svakodnevnoj razini). Ne smije biti dovoljno, niti se smije stati na divljenju rezultatima postignutima samo na protokolarnoj razini (jer tada će se opet pojaviti neki novi udruženi simptomski pothvat nalik akutnom ćiriličnom sindromu).
Mnogi se građani još uvijek vjerojatno sjećaju preznojavanja koje su susjedi podno Alpa uzrokovali svojim prijetnjama i blokadama (upravo u vrijeme kada je aktualni slovenski predsjednik odrađivao svoj premijerski mandat). Žestili su se zbog graničnih crta (volim reći: lopate i pol zemlje), Ljubljanske banke i još pokojeg kostura iz ormara i nerijetko se činilo kako je lakše preskočiti Alpe, nego prijeći na naredno pregovaračko poglavlje. Cijelo su to vrijeme domaći političari one slovenske nazivali prijateljima, dok je narod, kao i uvijek, bio samo promatrač uvučen u tuđu kavgu. Ma koliko to ludasto zvučalo, Hrvatska je danas u poziciji Slovenije i nejasna je politička stidljivost u borbi za podmireni račun jer ne treba podmiriti ništa što zemlji s tisućama nedužnih civilnih žrtava i razrušenih i opljačkanih domova ne pripada (podsjetio bih kako je Njemačka nakon Drugoga svjetskog rata isplatila odštetu tadašnjoj Jugoslaviji koja je jugoslavenskim Nijemcima, samo time što su bili Nijemci, pak konfiscirala imovinu koja nadilazi istu tu vrijednost).
Argument kako je Srbiji mjesto u političkoj Europi prvenstveno zato što se tamo već nalaze Rumunjska i Bugarska nikako nije utemeljen (još manje logičan) jer Bugarska i Rumunjska nisu bile uključene u ratne sukobe još od Balkanskih ratova s početka 20. stoljeća. Stabilno susjedstvo ne osigurava se tako da ti susjed namjerno razbije prozor, a ti se trudiš ne podsjećati ga na to, kamoli izdati mu račun. Da, Srbiji je mjesto u EU, ali Srbiji u kojoj se bez nelagode priznaje postojanje nestalih, nasilno odvedenih i u logorima zatočenih hrvatskih branitelja i civila (Ministarstvo branitelja RH raspolaže brojkom od njih 18.000), u kojoj neće biti otpora postavljanju spomen-ploča žrtvama ratnoga terora (kako su to demonstrirali članovi Udruženja ratnih vojnih invalida iz Zrenjanina štrajkajući glađu protiv obilježja zatočenim Hrvatima u logorima Stajićevo i Begejci), koja je bez traženja opravdanja spremna isplatiti ratnu odštetu (osim ako ne postoji neosporivi dokaz o samouništenju ljudi, domova i spomenika kulture), koja je otvorena za razgovor o neriješenim graničnim pitanjima (kako se više nikada ne bi ponovio incident poput onoga iz 2002. godine u blizini Šarengradske ade, katastarski i badinterovski hrvatske parcele, kada su pripadnici tadašnje Jugoslavenske armije s ratnoga broda zapucali na hrvatski čamac i uhitili tadašnjeg vukovarsko-srijemskoga župana Nikolu Šafera i vukovarskoga gradonačelnika Vladimira Štengla te još 26 ljudi koji su se uputili na sastanak s gradonačelnikom Bačke Palanke), koja štiti vlastite manjine, a ne odriče im pravo samoodređenja (na XXIV. znanstvenom kolokviju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, demograf dr. Dražen Živić, znanstveni savjetnik i voditelj područnoga centra Instituta Ivo Pilar, spomenuo je kako se u razdoblju od 1981. do 1991. godine udio vojvođanskih Hrvata smanjio s 8,1 na 2,4 posto, dok se ukupno, uzevši u obzir razdoblje od 1948. do 2011. godine, njihov broj sveo na trećinu te donosi gubitak od 87.000 ljudi) i koja razgovor o svemu tome ne doživljava kao napad na svoj integritet i identitet.
Dakako, netko bi me mogao priupitati i za hrvatske grijehe, ali volio bih da to ne bude u zalog relativizaciji koja će onda dovesti do mitova i povijesne neistine (budućnost bi teško podnijela još jednog Kraljevića Marka). Daleko od toga da nisam spreman na kritiku svih anomalija unutar vlastitih granica.
Ono čega se pribojavam jest da ni ovoga puta hrvatska politika neće prepoznati, a kamoli ugrabiti priliku za postavljanje stvari (uzroka, događaja i posljedica) na pravu policu osiguranja povijesti. Nadam se danu u kojemu se neće smatrati kapitulacijom svako pozivanje na rekapitulaciju i u kojemu neće nastati stampedo svaki put kada netko spomene reviziju, premda je veoma izgledan scenarij nastavka tancanja oko vruće kaše u dobro ugođenu tonu. Ali taj tanz, ta šutnja radi mira u ili oko kuće s vremenom će pobuditi lavinu koja neće birati koga će zatrpati. Smijemo li ponovno preuzeti taj rizik? Kada kažem ponovno, mislim na sve one prijašnje lavine od kojih mnoge nose pečat SHS udruženja (ili njihovih južnoslavenskih podružnica). Povijest je pokazala da je svatko kut za sebe, ali da zajedno gotovo da tvore Vražji trokut (u onom zapadnom nestaju ljudi, u ovom nestaje ljudskost). Osuđeni jedni na druge još uvijek nisu naučili prebivati jedni pored drugih, već se radije guše u vlastitim lošim procjenama i odlukama živeći zajedno samo posljedice.

* * *
Preporučujem pročitati i: Susjed je susjedu vuk || Što nam preostaje?


Ukoliko članak prenosite u cijelosti (ili tek dio članka), molimo da prethodno obavezno kontaktirate autora.


homoLudens @ 18:58 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 7, 2013



        III. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

1. Zajedničke odredbe
Članak 14.
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.

U trenutku kada sam počeo žbukati ovaj tekst, nabasao sam na članak o poduzetnicama kojima je, u zemlji u kojoj se češće rađa, nego umire (prirodni je prirast gotovo -10.000), otegotna okolnost biti majkama. I premda zgražanja nad diskriminacijom ne nedostaje, prvi su redovi u borbi protiv iste prilično prorijeđeni (barem do trenutka dok nekome od tih indolentnih netko ne pokuca na prava). Marševi solidarnosti više su igrokazi no neki ozbiljni poduhvat jer još uvijek je ojađen broj onih koji su svjesni da je svaka jedinka manjina sama po sebi i da bez kolektivne solidarnosti nijedno društvo nema osiguranu budućnost. A možda precjenjujem to društvo, koje me ne mojom krivnjom zapalo, i ono zapravo zauvijek želi ostati u prošlosti, na prvoj liniji bojišnice s kokardašima, zvjezdašima i ostalim apašima. Pravit ću se da ih nisam pročitao i podijelit ću s vama neka iskustva s diskriminacijom u sedam kora.

Kora prva: Dob
Ako još niste bili diskriminirani prema dobi, ne znači da ste se spasili. Naprotiv, ako vas nisu smatrali premladima (bez iskustva koje ionako nigdje niste mogli steći jer nestrpljivi rođin mališa nije mogao čekati), dobit ćete priliku da vas se tretira kao prestare (zamislite, u zemlji u kojoj više od milijun građana ima 60 i više godina, a njih 1,8 milijuna ekonomski je neaktivno) i odbaci kao staro željezo koje nitko neće pokupiti (eventualno se samo pomokriti). Ali nije tako "ohrabrujuće" samo po pitanju posla: čak su i natječaji za stipendiranje studenata (tzv. javnim novcem) ograničeni na one koji nemaju "više od" (kao da proračun pune oni koji imaju "manje od"). Ta je pošast zvana dob poprimila tolike razmjere da više nema teksta (u dnevnome tisku, na portalima, obrascima i drugim praznim poljima) u kojima nema podatka o dobi. Čini se da je dob prometnuta u jednu od najomiljenijih kategorija za iživljavanje nad "balavcima" i "starim šišmišima".

Kora druga: Spol
Pravimo se da smo ravnopravni, pa ravnopravno manje zapošljavamo žene (ako su još i trudnice ili samo iskažu želju za potomstvom, to im je otegotna okolnost), dok očeve smatramo manje podobnima za samohrano roditeljstvo pa djecu gotovo uvijek prepuštamo majkama (ma koliko ne-podobne bile). Još od prvih dana osnovne škole (pa sve do fakulteta) znali smo koji profesori i profesorice favoriziraju dječake, a koji djevojčice i koji zbog toga (ni krivi, ni dužni) dobivaju bolje, odnosno lošije ocjene. Bio je to samo nastavak stare prakse iz roditeljskih domova u kojima su sinovi i kćeri imali drugačiji odgoj i status ("Nemoj, sine, to će ti sestra!"). I birokrati, očekivano, ljube ovu kategoriju, pa nema prazna polja u kojemu vas neće priupitati za kromosome (kao prilog statistici, obranit će se). Da ne bi bilo zabune, za birokrate interseksualnost ne postoji (postoji samo onaj koji je izmiješan od zemlje i ona koja je osmišljena iz eksplantirana rebra).

Kora treća: Invaliditet
Priznao mi je jednom kolega s posla kako mu je neprijazno biti pored invalida jer ne zna kako bi se ponašao ("vrlo vjerojatno bih rekao ili napravio nešto pogrešno, pa je bolje da ih izbjegavam"). Nisam mu to zamjerio jer sam vidio da je mnogo odgojnih rupa u njegovu ponašanju i da je još više onih, pa i među zdravstvenim i odgojno-obrazovnim radnicima, koji pokazuju nemali stupanj nerazumijevanja i netolerancije. I stoga me pomalo strah ostarjeti i jednoga dana biti predan na milost i nemilost toliko ograničenoj ljudskosti koju čak ni novac ne može kupiti, a kamoli da bi bila darovana. Što smo to ostavili ispod kože?

Kora četvrta: Socijalno podrijetlo
Ovu sam zgodnu sintagmu posudio iz Ustava i prvo što mi je palo na pamet jest ne tako davni slučaj cipelarenja dječaka iz siromašne obitelji (stvorili smo društvo u kojemu je sramota biti siromašan, a ne ostati glup). I mi smo se znali potući u svoje vrijeme (bili su to pravi dvoboji i višeboji), ali nikada to nije bilo zato što netko nema skupocjene tenisice ili novi mobitel. Današnja su djeca pravi mali huligani (slike i prilike svojih iskompleksiranih roditelja koji ni vrećicu majoneze ne kupuju gotovinom), kojima ćemo ostaviti dugove i razvaline. A čemu smo ih podučili? Da je u redu ne biti pošten, ne učiti i ne biti pristojan jer je to danas samo teret ("malo tko ne vara i ne krade, do posla se češće dolazi preko veze, a ni do papira nije teško doći"). Naši su potomci preuzeli našu živčanost, agresivnost i licemjernost; solidno smo ih pripremili da budu gori od nas i da svijet mjere valutama. Od toliko nula preostat će im samo da i oni postanu nule.

Kora peta: Vjerska pripadnost
Već sam pisao o tome kako su me na razgovoru za posao pitali o mojoj vjerskoj pripadnosti i kako sam se našao u situaciji da moram lagati kako bih se uklopio u profil tražena radnika-vjernika koji je već sutra morao crnčiti za sitniš pod jarmom gospodina šefa, boga jedinoga. Obećao sam si da će to biti zadnji put da ugađam opanku nekog balkanskog kmeta i da tom potomku pogana objašnjavam svoj odnos prema organiziranom dovođenju u zabludu. Kako bih to točno uvrijedio svog poslodavca da sam mu kazao kako u sve to ne vjerujem (dok on istodobno obmanjuje vlastitu djecu petparačkom pričom o starčićima koji se bacaju u dimnjake kako bi pod poganskom jelkom ostavili kičaste smotuljke)? Bih li zato bio lošiji radnik? Na kraju sam zaključio da je on očajan poslodavac (samodopadni licemjer kojemu pobožnost služi kao đavolja zavjesa) i pobjegao što dalje od te pobožnosti o kojoj se mnogo govori, na koju se mnogo polaže (tjera djecu na zornice i vjeronauke), ali koju se gotovo uopće ne živi (osim što je zgodan privjesak za blagdansko prežderavanje).

Kora šesta: Etnička pripadnost
Uz dob i spol, narodnost je treća omiljena kategorija vrlih birokrata i dežurnih provokatora. Kao da im nije dovoljno što je svakim novim popisom sve manje onih koji se iz bilo kojega razloga usude izjasniti manjinom; u toj je domaćoj kavi sve manje šećera i mlijeka, a sve više taloga (primijetio bi zakleti kavopija). Od tolike čistoće kao da smo se onečistili - mišlju i propustom. Bio sam te sreće da me nikada nisu pitali što jesam ili bih htio biti, kao vuk samotnjak osjećao sam potrebu držati se podalje od čopora i proplanaka, ne ići za tuđim tragovima ili odmarati pod tuđim sjenama. Nikada nisam previše razumio to vijorenje jednim apstraktnim osjećajem pripadnosti (simbolu i nepoznatim družinama). Uvijek sam držao da je jedina pripadnost koju trebamo vješati o stijeg - ona čovječja. Ali nekima je to premalo, nekima preteško, pa im je ugodnije držati se simbolike (misleći da se tako ne može pogriješiti).

Kora sedma: Naobrazba
Dok nisam stekao akademsko obrazovanje, svako se deblo s diplomom obrušavalo na mene (iako nikada nisam posezao za njihovom hladovinom). Kada danas čitam koliko ima kompilatora i lažnih diploma, bude mi žao što sam štedio taj treset i što nema dovoljno hrabrosti (volje, vremena ili čega već) da se provede revizija diploma od 1990-ih (pa i ranije). Kada sam postao akademskim građaninom, nikada nisam podcjenjivao one koji to nisu. Usprkos tome i dalje sam ostao na meti piljevine: "Što će ti te diplome?", "Moje iskustvo vrijedi više od tvojih diploma!", "Prekvalificiran si!" (da i ne spominjem s kakvom sam pak piljevinom studirao). Ali kada smo već kod celuloze... Prije nekoliko sam godina u jednoj kavani sjedio s dva direktorčića (politički blagoslovljena) i jednim ravnateljem škole. Sa mnom je došao i jedan kolega koji je iza sebe imao neuspješni studij građevinarstva. Kada danas gledam s odmakom bio je to najneugodniji razgovor u kojemu se nožem mogao rezati prezir ovih triju samoprozvanih veličina prema nekome kome samo "nije išao studij" i "obični je šljaker". Danas vidimo da takvi vrijede više (i manje su opasni za društvo) od onih za čijim se diplomama diže prašina.
U društvu znanja ne cijenimo one koji znaju (bavili se oni cipelama, cijevima ili abdomenom), rugamo se kome i čemu stignemo (jer znamo cijenu svega, a vrijednost ničega), a istodobno se poput muha uhvatimo za svako, da prostite, napuhano i precijenjeno ***.

Postoji i niz drugih oblika diskriminacije koje parazitiraju na pojedinim skupinama (bile one manjinske ili većinske). Umjesto da smo pripitomili provinciju, provincija je podivljala nas i dalek je put od onoga što piše na papiru do treće dimenzije. Diskriminirani šute i trpe (kao što je i moj brat šutio u školi), diskriminatori se dobro zabavljaju, a svi zajedno živimo život mazohista-utopista.
homoLudens @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » pro 2013
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
89763
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.