O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - prosinac 2008
srijeda, prosinac 31, 2008

Felix sit annus novus!

 Sretna Nova godina!
Srečno novo leto!
 
 Srekjna Nova Godina!
 Boldog Ooy Ayvet!
 Stastny Novy Rok!
 Gezuar Vitin e Ri!
 Bonne année!
 Ein glückliches neues Jahr!
  L'Shannah Tovah!
 Felice Anno Nuovo!
 Godt Nytt År!
 Szczesliwego Nowego Roku!
  Feliz año nuevo!
 Yiliniz Kutlu Olsun!
Happy New Year!

Radujte se malim stvarima, a činite velike, budite skromni u traženju i velikodušni u davanju - samo tada možete biti dobitnikom.

Svim blogerima želim sretnu i uspješnu 2009. godinu!

Moj novogodišnji popis želja:
  1. nova gospodarska strategija kojom bi se smanjila nezaposlenost i povećala industrijska proizvodnja ili barem spasile distrofične grane industrije čije je vječno gubitaštvo posljedica lošeg upravljanja
  2. završetak pregovora s Europskom unijom i rješavanje otvorenih graničnih pitanja sa svim susjednim državama izuzev Mađarske
  3. manjak žutila i pseudonovinarstva u tiskanim i elektroničkim medijima, opismenjavanje stanovništva i prevlast knjige nad trač rubrikama
  4. veća proračunska izdvajanja za znanstvene i kulturno-umjetničke projekte i provođenje projekta cijeloživotnog obrazovanja za postizanje veće konkurentnosti na europskom tržištu koje se neminovno otvara bez obzira na godina ulaska u Europsku uniju
  5. veća proračunska izdvajanja za djecu i rodilje kao i veći nadzor domova za nezbrinutu djecu
  6. veća ekološka svijest, produktivnije sankcioniranje nasilja nad životinjama i zabrana svakog ubijanja iz razonode ili pomodarstva (godišnje u svijetu to iznosi 40 milijuna jedinki)
I dok si ljudi obično žele puno toga za sebe, ovaj popis želja nije usmjeren na osobni prosperitet jer zadovoljstvo pojedinca proizlazi samo iz zadovoljstva zajednice. Koliko je slaba zajednica, toliko je slab i pojedinac, a to se najbolje vidi tijekom neke od katastrofa bilo da im je uzrok prirodan ili društven.  Zato je nužno biti što manje okrenut prema sebi, a što nismo, jer otuđenost generira neuspjeh i siromaštvo. I to ono materijalno, i ono duhovno.
homoLudens @ 10:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 28, 2008


Tužna je moja stara škola, ne tako davno se hodnicima prolamao dječji smijeh kojega nije utišao ni rat. Sada u miru nema zvonkih dječjih glasića, a podnevima sunce zalazi unutar spuštenih roleta jer svjetla se pale samo za naoblake. Moja stara škola, naprotiv, nije neka drhtava bezuba starica, izgrađena je nešto prije hrvatskoga proljeća i bila je među bolje opremljenima, pa čak i nagrađivanijima u bivšoj državi. Danas je to opustjela škola s deseterostruko manje đaka, bez popodnevne nastave i okupljanja propupalih tinejdžera ispod prozora kako bi u rano predvečerje, prije posljednjega zvona, počinili još neku nepodopštinu. No nisu utihli samo hodnici moje stare škole, u cijeloj je Hrvatskoj daleko tiše nego prije, a tome svjedoči i statistika: prošle je godine u osnovnu školu upisano čak 5,5 posto prvašića manje.

No, od tog podatka za budućnost ovog kraja još je bitnije naglasiti da je u sedam godina, dakle od popisa stanovništva 2001. godine, statistički nestalo 227 mališana. (...) Jedino logično objašnjenje za preostalu "nestalu" djecu ono je najlošije po ovaj kraj: djeca su, zajedno sa svojim roditeljima, odselila, u potrazi za boljim životom, prije upisa u školu. Kao argument za tu tvrdnju Sanda Ivanović, ravnateljica Osnovne škole Lipik, kaže da je u posljednje vrijeme povećan trend odseljavanja već upisanih učenika na područje Pakraca, ali i u druge gradove. (Pakrački list)

Upisi u prvi razred osnovne škole pokazali su da u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji vlada "bijela kuga". Budućih prvašića iz godine u godinu sve je manje, a u sljedećoj 2008./2009. godini u prvi će razred u Osječko-baranjskoj županiji krenuti 3.024 učenika što je za 446 manje u odnosu prema ovoj školskoj godini, u kojoj je prvi razred pohađalo 3.470 učenika. To je ujedno od 12 do 15 razrednih odjela manje u odnosu prema prošloj godini. (školica. org)

Ove školske godine u prve razrede 32 osnovne škole na području Krapinsko-zagorske županije upisano je 1338 učenika, što je za 46 učenika manje u odnosu na prošlu školsku godinu. Što se pak tiče upisa u prve razrede srednjih škola, na ljetnom upisnom roku također je upisano manje učenika nego lani, i to njih 158. (stubica.com)

Pad broja upisane djece u prvi razred najveći je u trima županijama - Šibensko-kninskoj 16,4 posto te u Sisačko-moslavačkoj i Virovitičko-podravskoj po 12,3 posto. Najmanji pad je pak u Koprivničko-križevačkoj 0,4 posto, Krapinsko-zagorskoj 1 posto i Dubrovačko-neretvanskoj županiji 1,9 posto. U Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Međimurskoj županiji te u Gradu Zagrebu prošle školske godine (2007./2008.) bio je povećan broj upisanih učenika u odnosu na školsku godinu 2006./2007., a ove je godine i u tim županijama upisan manji broj učenika: u Zagrebu je upisano u prvi razred 7,8 posto manje učenika nego prošle školske godine, Istarskoj županiji 8,2 posto te Splitsko-dalmatinskoj 3,7 posto. (poslovni.hr)

Ako i zanemarimo i pojedina katastrofična predviđanja o milijun Hrvata manje za kakvih pedesetak godina, ni tada nećemo prevariti statistike koje pokazuju - minus. Istina, od tek jednog promila, ali paranje ionako počinje od jedne niti.

Eurostat, statistički ured EU navodi u svom najnovijem izvješću Hrvatsku kao "jednu od 14 europskih zemalja u kojima ima sve manje stanovnika, najmanje od 1945." U Hrvatskoj je rađa osmero novorođenčadi na 1.000 ljudi, a umire ih 10 na isti broj. Hrvatska je zbog toga, navodi se u EU, veoma zabrinuta zbog tog trenda koji bi, nastavi li se, za 50 godina smanjio broj Hrvata za čitavi milijun. (hic.hr,  Informativni tjedni prilog za iseljenike, broj 282., 7. veljače 2000.)

Hrvatska se tako demografski strmoglavlja s Njemačkom. Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom, Litvom, Latvijom i Estonijom, dok kod susjeda Slovenaca (13,5 promila) koji nas preskaču i po gustoći stanovništva, te nekada iseljeničke Irske (26,1 promila), promili samo rastu i rastu.

Hrvatska će, prema istome izvoru, na Novu godinu imati 4,432.000 stanovnika, odnosno 4400 ili jedan promil manje nego 1. siječnja 2008. Ovogodišnju rodnost u Hrvatskoj Eurostat procjenjuje na 9,6, a smrtnost na 11,9 promila. Da nema neto useljavanja – viška useljenika nad iseljenicima – od 1,3 promila, bilo bi nas 2,3 promila manje nego prije godinu dana. a razini EU rodnost Eurostat procjenjue na 10,8, a smrtnost na 9,7 promila, što znači da se u EU, za razliku od Hrvatske, više ljudi rađa nego što ih umire. Uz taj prirodni prirast stanovništva od 1,1 promila, povećanju europskoga stanovništva pridonosi i neto useljavanje od 3,3 promila. (Večernji list, Europljana 2,2 milijuna više, Hrvata 4400 manje, 15. prosinca. 2008.)

Da Hrvatska postaje pustara, osušena školjka bez bisera,  jasno mi je čim bacim pogled na svoje naselje i zavirim u ulice u kojima se djece može izbrojati na prste jedne ruke. Većina je mojih vršnjaka, školskih drugova, već odavno otišlo ostavivši svoje ostarjele roditelje, a da sami nisu postali roditelji sve do današnjega dana. Nisu to komotni ljudi kojima bi djeca samo uzimala danak, već smatraju da uvjeti u kojima žive nisu pogodni za njihove buduće potomke. Živjeti na hrvatskoj dnevnici, plaćati komunalne usluge i imati djecu teško da stane u isti red, a kamoli u iste troškove.

Lani je u Hrvatskoj rođeno 42 tisuće beba. Istodobno, umrle su 52 tisuće ljudi (prirodni prirast -10.457). Sve županije, osim Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske, imale su više umrlih nego rođenih. Slično je i s velikim gradovima Zagrebom, Splitom, Rijekom i Osijekom - svi su prošle godine imali negativan prirodni prirast. Umrlih je 10 tisuća više u odnosu na rođene, a uz to se samo lani više od 10 i pol tisuća žena odlučilo za abortus. Demografi kažu da je trend negativan, a prognoze crne. U roku 10-ak godina izgubit ćemo grad od 100-tinjak tisuća stanovnika, poručuje prof. dr. Jakov Gelo. (Dnevnik HTV-a, 21. srpnja. 2008.)

Biološki i socijalni sterilitet (nebiološki uvjetovan), ekonomska i politička emigracija (prije 90-ih), odljev mozgova (tijekom90-ih), ali i relikti prošlih sukoba i ratova (koncentracijski logori i masovne grobnice), samo su neki od uzroka obolijevanja društva od tzv. bijele kuge. Iako bi se programom planska useljavanja pad nataliteta vjerojatno smanjio,  pitanje je kakvu perspektivu ponuditi useljeniku u zemlji u kojoj je radno aktivna tek polovina stanovništva (stopa nezaposlenosti iznosi 13, 2 %) i u kojoj je odnos radno aktivnog i umirovljenog stanovništva 1:1,44.

Čak 15 do 20 posto žena u Hrvatskoj tijekom svog fertilnog razdoblja neće roditi, a razlog tome neće biti biološka neplodnost, već osobni izbor. (Silvana Oruč-Ivoš, Život s roditeljima do 35-e korak do bijele kuge, Vjesnik,  11. travnja 2007.)

Demografi Anđelko Akrap i Ivan Čipin koji su radili istraživanja vezana uz ovu problematiku (na uzorku od 1250 ispitanika) su se uglavnom bavili posljedicama: nesrazmjerom u broju muških i ženskih jedinki u ruralnu području odnosno manjkom žena uzrokovanim migracijama radi studija ili zapošljavanja, nemogućnošću pronalaska partnera i rješavanja stambenog pitanja, nezaposlenošću, znatno duljem ostanku u roditeljskom domu, rat.u, itd. Kažem posljedicama jer ne možemo promatrati manjak bračnih partnera i visoku stopu nezaposlenosti bez da ne uzmemo u gubitak intelektualnih kapaciteta i općenito ljudskih resursa, deindustrijalizaciju (drvna i tekstilna industrija koje u drugim zemljama  značajno pune proračune, u nas su najveći gubitaši) i deagrarizaciju (dok hrvatski seljak nema kome prodati svoj proizvod istodobno se uvozi hrana u vrijednosti većoj od milijarde kuna) čime je izravno onemogućen bilo kakav razvoj - od poljoprivrede do znanosti i tehnologije. Ukoliko "pametnim" potezima politike izgubimo i zadnji potporni stup industrije (brodogradnju), jedini način da se zemlja ne pretvori u avionsku pistu za vrijeme štrajka pilota jest oglas o bezuvjetnom useljenju na pročelju zgrade Ujedinjenih naroda.
Političari se tek formalno osvrću na ovaj problem misleći kako je dovoljno spomenuti pad nataliteta i nadu u njegov oporavak kroz poticanje na "predaniji" angažman fertilna dijela populacije, iako je matica problema u društveno, a ne biološki uvjetovanim okolnostima. Političari danas možda nisu zabrinuti, vjerojatno neće biti ni onda kada u pitanje dođe isplata mirovina jer stanovništvo stari i smanjit će se radno aktivno stanovništvo koje još uvijek nekako "uzdržava" umirovljenike, no zasigurno će podići obrve kada u pitanje dođe i njihova politička i ekonomska egzistencija jer niti će ih tko imati birati, niti će tko puniti državni proračun za njihove vrtoglave plaće i mirovine, te isprazna španciranja.
homoLudens @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 25, 2008
Današnji me članak na Indexu podsjetio na jednu prašnjavu temu o kojoj već dulje vrijeme razmišljam i želim napisati nekoliko redaka jer mi je dobro poznat fenomen selektivna pamćenja i dijeljenja pravde i prava. Još kad tome dodamo uvijek spremnu propagandu,  nemoguće je ostati ponosan, a biti na Balkanu. Citiram ključni dio:

Bosanskohercegovačka Udruga radnika i invalida rada izbjeglih iz Hrvatske naredne će godine pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu podnijeti tužbu protiv Hrvatske zbog opstrukcije njenih vlasti u pogledu vraćanja imovine, stanarskih, radnih i umirovljeničkih prava izbjeglih Srba, potvrdio je novinskoj agenciji Srna predsjednik Udruge Nikola Puzigaća. (spanovica.com)

Osim Strassbourgu, dotični će pisati i glavnom tajniku UN-a kako bi ga upoznali s kršenjem svojih prava na dom, rad i mirovinu. Ovo pravo na dom mi je posebno upalo u oko jer je ovaj prostor tijekom povijesti doživljavao opetovano nasilje nad teritorijem i vlasničkim pravima, a što je dovelo do apsurda u kojemu povrat vlasništva traže oni koji zapravo i nisu vlasnici već je njihovo vlasništvo produkt političke manipulacije, da ne kažem legalizirane krađe. I dok razni crkvenjaci dobivaju povrat vlasništva za prostore u čije temelje nitko nije zavirio, a teško da im je sam Svevišnji darovao brda i planine, dok ostali civili dobivaju natrag svoje izgubljene kvadrate nakon više od stoljeća, oni kojima je imovina oduzeta prije šezdesetak godina ne smiju ni pomisliti na poništenje barbarske odluke režima i ideologije koji je mrtav već skoro dva desetljeća. Jesu li oni i danas nečiji neprijatelji kao što su to bili tada? Kako drugačije objasniti što nitko ne želi prekinuti maratonsku trku kršenja temeljnog prava na dom i nepovredivosti institucije vlasničkog prava. Nasilno oduzete imovine, razasuti po svijetu koji sebe prepotentno naziva civilizacijom, sami su sebe briga, iako se tzv. civilizacija guši agencijama, komisijama, odborima, konvencijama, poveljama... i ostalim zahrđalim mehanizmima koji su odmah po potpisu ili osnutku prestali imati smisla.
Ne znam koliko je imalo smisla obratiti se tadašnjemu predsjedniku HHO-a Žarku Puhovskom, no Španovčani nisu zaobišli tu adresu. U pismu koje je dotičnome uputio predsjednik Zavičajne Zajednice Španovčana Boris Pleša, između ostaloga je stajalo i svjedočanstvo o eklatantnu kršenju svih onih prava nad kojima se upravo taj HHO uvijek snebivao i upoznavao međunarodnu javnost.

Prema danas dostupnim dokumentima ,jugoslavenska vlast je nakon završetka II svjetskog rata putem Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju te sudskim putem, oduzimala zemlju Španovčanima. U obrazloženju takvih odluka rečeno je «da je vlasnik posjeda bio protivnik NOB-a(u slučaju Španovice-ustaša)te da je njegov imetak kao narodnog neprijatelja konfiskovan. Čitav posjed ulazi u zemljišni fond , te će se ove nekretnine na temelju ove odluke uknjižiti na zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije.» Iz navedenog proizlazi da je Španovčanima imovina(kuća, zemlja ,šume) oduzeta kroz politički motivirana kaznena djela, tj. tretirani su kao protivnici vlasti bez pravne zaštite. Svako rješenje koje je bilo politički motivirano ili je prethodila politička diskvalifikacija ,jest kršenje priznatih načela pravne države. Takvim djelovanjem jugoslavenske komunističke vlasti, svi žitelji Španovice su razvlašćeni a bivša vlast kolonizirala je nove stanovnike, pretežito bosanske Srbe i promijenila naziv sela iz Španovica u Novo Selo. Naravno, novi stanovnici dobili su zemlju i vlasništvo nad španovačkim nekretninama i temeljem toga ustrojene su nove gruntovne i katastarske knjige. (spanovica.com)

Koliko mi je poznato, nije bilo nikakva pomaka u ispravljanju ovog pravnog apsurda koji kao da je iznjedren u  totalitarnom Zimbabveu, a ne u jednoj demokratskoj srednjoeuropskoj zemlji.
Bolje za Španovčane nije bilo ni nakon što su pisali predsjedniku Sabora Vlatku Pavletiću, a tražili su samo ono što svatko pošten traži - vraćanje otetog. Jesmo li i sami postali apsurd držeći prihvatljivim krađu, ali ne i zahtijevanje povrata ukradenog? Je li to uzrok svih naših gubitaka od posjeda do morala i pretvaranja u licemjerno makovo zrno?

Samo naselje Španovica imalo je 1941. godine 246 kuća sa oko 2000 stanovnika i 296 posjeda .Tijekom II svjetskog rata ,konkretno 5. i 6. listopada 1942. godine , selo je uništeno od strane partizanskih jedinica. Na taj dan smrtno je stradalo 142 Španovčana , a prije i poslije tog datuma još 258pa je ukupna brojka stradalih 400. Nakon završetka II svjetskog rata preživjeli stanovnici Španovice protjerani su, a kompletna imovina im je konfiscirana. Međutim, problem nastaje kada treba pomiriti dvije suprotnosti: s jedne strane, odredbe hrvatskog Ustava o nepovredivosti privatnog vlasništva(u ovom slučaju stanovnika Španovice koji su dobili imovinu od bivše države) i s druge strane, prava Španovčana na povrat imovine bez koje su ostali kao neprijatelji države. Temeljem svega iznesenog predlažemo slijedeće:
  • Agenciji za posredovanju u prometu određenim nekretninama ponuđeno je na prodaju 12 kuća u Španovici. U slučaju kupnje predlažemo da se te kuće ne prodaju novim vlasnicima već da se daju njihovim bivšim vlasnicima . Isto učiniti ako se pojavi još zahtjeva za prodaju
  • Istu stvar učiniti sa poljoprivrednim i šumskim zemljištem, dakle onim nekretninama koje su u vlasništvu države
  • Usporedbom starih i novih karata moguće je identificirati stare španovačke čestice . Temeljem članka 21. citiranog Zakona ,predlažemo da Vlada RH svojom odlukom prenese poljoprivredno zemljište, šume i šumska zemljišta, ne jedinicama lokalne samouprave i uprave već njihovim bivšim španovačkim vlasnicima.
Molimo Vas, štovani gospodine predjedniče Hrvatskog državnog Sabora, da razmotrite ove naše prijedloge i podržite ih u saborskoj raspravi. Uvjereni smo u njihovu opravdanost jer smatramo da stanovnici Španovice, Udbine, Boričevca i Zrina imaju pravo na povrat imovine bez koje su ostali kao narodni neprijatelji jugoslavenske države. (spanovica.com)



Ovaj debakl prava još uvijek kaska na istome mjestu jer nema volje da se ukloni ljaga propalog režima koji je gazio sva prava na koja se danas papagajski pozivamo misleći kako smo apsolvirali utopiju zvanu građanstvo. U svemu ovome ostaje nejasno na koji se način namjerava provesti povrat imovine kada povrat iste traži više vlasnika iz različitih političkih razdoblja, a što nužno dovodi do oštećenja jedne od strana. Hoće li se birati između vlasništva protjeranih i vlasništva planski naseljenih, etnički očišćenih odnosno koloniziranih? Ivo Banac tvrdi da je nakon vojno-redarstvene akcije Oluja izvršena kolonizacija bosanskih Hrvata na srpsku imovinu, te da će se, ako to ostane na snazi, ozakoniti etničko čišćenje. S obzirom na Bančevu tvrdnju i primjer Španovice, Udbine, Zrinja i Borićevaca, takvo je čišćenje već ozakonjeno. Naravno, Banca to pretjerano ne brine jer njegovu udrugu ne zanimaju baš pripadnici većinskoga naroda koji imaju "dovoljno mehanizama zaštite u državnim institucijama" (kako je svojedobno ustvrdio i sam I. Z. Čičak). No ovakve teme nisu samo dosadne raznoraznim udrugama za ljudska, građanska i ostala deklarativna prava, nego i medijskim moralistima koji strepe samo nad odabranim eritrocitima i leukocitima. Ispada da je u Hrvatskoj najteže biti Hrvat i možda je vrijeme da proglasimo 23. manjinu i damo joj šansu da i ona postane nečijom brigom.

Zavičajna zajednica Španovčana u Pakracu

homoLudens @ 14:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 24, 2008
Današnjim će danom prohujati moja prva blogerska godina, posljedica jedne slučajne i ishitrene badnje odluke da blogerski svijet oznakovim mislima. Možda je tomu kumovala potreba za samopromocijom, a možda je u pitanju bila tek želja za izmicanjem uredničkoj sječi i privilegiranjem sebe kao jedinog urednika u danima koji su bili izuzetno neprivilegirani za mene kao putnika s nevažećom putnom kartom i izgubljenim kovčegom u svijetu s tri dimenzije. Izbor blogerskog rezervata pak nije bio slučajan, bolji blogerski alat, a ne nagradni fond, presudio je mjestu usidrenja. Ta bila bi uvreda mojoj motivaciji da je pokreće nešto tako materijalno jer svaka je materijalnost jeftina u svojoj obuhvatljivosti  i izmjerljivosti. Pronalazak imena glavnom i jedinom liku dječačkih manira nije bio posebno težak, teže je bilo objasniti odbjeglu Homo sapiensu da Homo ludens ne promovira svoju spolnost jer je prvi koristio grčke, a drugi latinske rječnike pa se nisu mogli sastati  na istim stranicama, no to me nije posebno zabrinjavalo jer je bilo nade da će taj nepoučeni Homo sapiens jednom zaviriti u prave knjige i ponovno otkriti rod Homo. Ni odabir verbalna bojišta nije zadavao posebne glavobolje mojoj ratobornoj malenkosti jer u klaunovsku društvu kojemu smo doživotni svjedoci nikada nije nedostajalo ludila, kiča i grimasa pa me jedino zabrinjavalo vrijeme koje kradem svakodnevnu životu, a zbog čije je boležljivosti ostalo više nedovršenih nego dovršenih redaka. Lomeći se između suzdržanosti prirode i radikalizma civilizacije, gradio sam treća vrata na ničijoj zemlji. I tada sam, kao i uvijek, nastojao odolijevati svakoj posudi u koju su me pokušavali uliti, pobjeći svakoj ladici u koju su me kanili pospremiti i uteći svakoj revoluciji koja me nastojala prigrliti poput izgubljena čeda. Dječačkih snova i djetinjeg pogleda na javu, nije me kupovala kvantiteta, ali ni rasprodala publika ograničena nesvjetskim jezikom moga pera. Kada se nostalgično osvrnem na prijeđeni krug i zatvorim kružnicu ovim zadnjim tijekom misli, imat ću razloga za olakšanje jer kada i kako god završi ovo moje putovanje u unutrašnjost sebe, prošlost će već biti neupitna. I sve one bujice čitanja, i šumovi citiranja, i povjetarci komentiranja, i rominjanja s naslovnice...pa i razmočeni ideali između redaka...sve će to stati u isti vir.
Ne znam koliko ću dugo još pisati ovaj blog jer svaki dan može iznjedriti posljednji tekst, a da me o tome motivacija ili posebne okolnosti niti ne obavijeste. Do tada ću nastaviti oštriti svoje guščje pero na latinskoj abecedi i čuvati tintu u posebnoj bočici kako bi trajala barem do sutradan.

Do sutradan...
homoLudens @ 11:08 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 18, 2008
Bahatost slovenske politike je otišla predaleko i jedino se dvoumim oko toga je li takvo ponašanje posljedica iskonskog kompleksa veće vrijednosti ili je (ne)zasluženo članstvo u europskom klubu dovelo do raspamećenosti kojom je postignut konsenzus između politike i javnosti. To i ne treba pretjerano čuditi jer narod uglavnom ima vlast kakvu zaslužuje odnosno vlast je samo zrcalna slika njegova stupnja znanja, obrazovanja, upućenosti i ideološke zatupljenosti. Mislili smo da je vrhunac te zatupljenosti u Jelinčičevoj izjavi o hrvatskoj govedarskoj politici, no tko je podrobnije pratio slovensku službenu politiku još od ranih devedesetih zna da Slovenija nikada nije bila dobar susjed i da je ono što se događa u zadnje vrijeme samo eskalacija oduvijek tinjajućeg neprijateljskog stava. Zato je i bilo naivno očekivati kako će nova slovenska vlada na čelu s Pahorom promijeniti rigidan stav po pitanju Hrvatske, a kakav je naslijedila od prethodne Janšine vlade. Zanimljiva je hrabrost jedne male državice, gotovo nevidljive na karti Europe, da optužuje onu susjednu za prejudiciranje granica dok u istoj toj državi provodi neku vrstu okupacije. Da podsjetimo:

Prošlo je već 12 godina otkad su slovenski vojnici zauzeli vojarnu na Svetoj Geri. Bilo je to u jesen 1991.godine kad je taj objekt napustila bivša JNA iz Jastrebarskog, koja je na Svetoj Geri imala svoju posadu. Hrvatska je tad bila zauzeta organiziranjem obrane protiv velikosrpskog agresora, pa se okupaciji tog dijela hrvatskog teritorija nije pridava la veća pozornost. Zapravo, očekivalo se da će slovenska vojska uskoro napustiti to područje. Međutim, eto, još se to nije dogodilo. Zanimljivo je da nitko od relevatnih slovenskih političara i stručnjaka za granice ni danas ne osporava da vojarna na Svetoj Geri pripada Hrvatskoj. Unatoč tome, četvorica slovenskih vojnika i dalje su u tom objektu. Nedaleko od te vojarne je i odašiljač koji je svojedobno služio u vojne svrhe i s kojeg se moglo prisluškivati dobar dio Hrvatske. (Marko Barišić, Vjesnik).

Osobno me zanima na temelju kojih je to granica Slovenija međunarodno priznata i na temelju kojih je to granica ušla u EU  i provodi Schengen. Međutim, još više zabrinjava ponašanje briselskih činovnika koji ne mogu izaći na kraj s dvije lopate zemlje. Jasno, osim prelistavanja tone papira ničim se složenijim nisu bavili pa je lopata zapravo bager koji ne znaju ni pokrenuti, a kamoli zaustaviti. Zato me s jedne strane ni ne čudi da je dijelom te čudnovate skupine, koja glumi SAD u malom, postala država koja iza sebe ima tužbu u Bruxellesu zbog  kršenja ljudskih prava (slučaj izbrisanih odnosno 18.305 neslovenaca koji su preko noći izbrisani iz popisa stalnih stanovnika), zloglasnu banku koja je oštetila 300.000 štediša za nevjerojatnih 800 milijuna €,  nategnuto oprošten dug suvlasniku od 200 milijuna € za neisporučenu električnu energiju, jednostrano proglašenje gospodarskoga pojasa uz istovremeno tužakanje susjedne strane koja ga je također namjeravala proglasiti, okupaciju  tuđe katastarske čestice i ucjene kojima se pokušava  domoći teritorija koji joj nikada nije ni pripadao. Zamislimo samo da Austrija počne tražiti svoje povijesne teritorije. Bi li Sloveniji ostala barem Ljubljana? Europa se djetinje nateže sa svojom najnestašnijom članicom, kori je, ali pazi da se ova ne uvrijedi, glumeći svoju nemoć ismijava samu sebe i sustav  na kojemu navodno počiva. Ako je to model po kojemu funkcionira buduća maćeha, trebamo li je prihvatiti? Trebamo li se pošto-poto nekome priklanjati samo da budemo u zavjetrini? Zašto maćeha? Jer pojam maćehe konotira lošu zamjenu za majku, a Europa to upravo jest. Ne zavaravajmo se, nije Slovenija ni toliko bitna ni toliko hrabra, nego samo igra igru daleko većeg i moćnijeg igrača koji se skriva pod skutima te iste maćehe koja sve to blagonaklono i sa smiješkom promatra. Taj smiješak skriva istinu o utopiji koja stoljećima zaluđuje naivce: Liberté, égalité et fraternité.
Hrvatska se pak vanjska politika u svemu ovome loše snalazi, strepi pred svakim potezom alpskih liliputanaca kao da joj opstanak ovisi o njihovim vriscima i politikantskim prenemaganjima, a nimalo nije utješna činjenica da u ovim ključnim trenucima u Ljubljani nema ni veleposlanika. Sve što možemo čuti jest da je Slovenija prijatelj (da, u basni i lisac može biti prijatelj kokotu) i da ne može spriječiti Hrvatsku na njezinu putu u Europu. I onda je svizac zamotao čokoladu...
Današnja je anketa na Radiju 101 pokazala koliko je slušateljima tog urbanog radija  (inače krajnje tolerantnima prema svemu što dolazi s istoka i zapada) preko glave slovenske histerije s primjesama ucjene jer su se na pitanje Kako bi se Hrvatska trebala postaviti prema Sloveniji? s visokih 70% odlučili za odgovor da Slovencima treba blokirati imovinu i bojkotirati njihove proizvode, dok se njih 15% odlučilo za  zamrzavanje svih odnosa sa Slovencima. Ako tome dodamo i sve silne grupe na Facebooku koje pozivaju na bojkot slovenskih proizvoda, možemo zaključiti da je hrvatska javnost pokazala veću političku zrelost i spretnost korištenja određenih nediplomatskih, ali daleko učinkovitijih, mehanizama kojima nisu vješti oni koji sebe nazivaju političarima i koji bi sve dali za sjedalo u EU parlamentu. Uostalom, što to znači biti diplomatičan s onima koje je zaobišla civilizacija i koji razumiju samo govor prijetnja i sile (njihov govor)? Treba li Slovenija Hrvatskoj? Ta mala balkanska zemlja koja stalno bježi od svog balkanskog smještaja i nasljeđa producirajući pritom same skandale (skandalozno predsjedanje EU-om, smijurija od vinjeta...), a koju je najmanji problem prometno zaobići i stići na bilo koji zapadnoeuropski kolosjek. Ali Sloveniji Hrvatska itekako treba, bez obzira što prosječan Slovenac mrzi svog susjeda Hrvata i obratno i što nastane skandal kada trebaju postati dijelom iste obitelji. Možda je i to razlog što taj ogranak južnih Slavena, koji stalno bježi s Balkana, osporava autohtonost slovenskih Hrvata iz vremena u kojima je Slovenija bila tek austrijsko predgrađe i što je slovenska politika upregla sve snage da Srbiju, agresora na svoju mini državu, što prije pogura na putu u europske integracije, a Hrvatsku blokira kao da joj predstavlja nuklearnu opasnost. Jedina opasnost za EU je ovakva Slovenija, samo Europa nikako da to prepozna ili se jednostavno pravi blesavom.

Republika Hrvatska je glede vrijednosti robne razmjene u 2006. kao i 2005. bila peti po važnosti vanjskotrgovinski partner (ispred Mađarske, Ruske Federacije, Nizozemske, Španjolske i BiH te iza Francuske, Austrije, Italije i Njemačke). Posljednjih sedam godina opseg robne razmjene između država povećavao se te je prošle godine dostigao 2200 milijuna eura (u godini 2005. 1909,3 milijuna eura), odnosno 6,3% vrijednosti ukupne robne razmjene u godini 2006., što je za oko 15,2% više nego 2005. godini. Opseg uvoza 2006. godine je četvrti put uzastopce pokazao pozitivan stupanj rasta u visini 20,8% te dostigao 735,7 milijuna eura. Godine 2006. se sedmu godinu zaredom povećao slovenski izvoz u Hrvatsku (12,3-postotni rast). Vrijednost robnog izvoza iznosila je više od 1464 milijuna eura. Unatoč višim stopama rasta uvoza iz Hrvatske u odnosu na izvoz u godinama 2003., 2004., 2005. i 2006. saldo robne razmjene i dalje je u korist Slovenije te je godine 2006. dostigao 728,5 milijuna eura, odnosno 4,8% više nego godine 2005. kad je iznosio 695,3 milijuna eura. ( Četiri godine raste uvoz, dok izvoz u Sloveniju stagnira, Poslovni dnevnik, poslovni.hr, 5. rujna 2007.)

Dakle, od Slovenije nikakve koristi, jednako kao i od ispada Joška Jorasa, provokatora koji je gotovo nacionalni junak  jer se ponaša kao glasnik slovenske politike koji do posljednjega daha i prvog kršenja zakona brani boje "ugrožene" dežele. Zbog takve nazadnjačke politike koja ne bi prolazila ni kod aboridžina, odbijam kupovati slovenske proizvode i puniti njihov proračun kako bi oni onda besplatno dijelili šamare. Šamare trebaju dijeliti jedino sebi jer zbog ovakve rigidne nacionalističke propagande koju zovu politikom i u kojoj prste imaju i sami mediji (laganjem su zgrozili i briselske činovnike), a kojoj je cilj prejudicirati ne samo granice, postaju sve manje poželjni u Hrvatskoj (ne zaboravimo da imaju preko 70.000 vikend kuća na hrvatskom dijelu Jadrana), a nadam se i Europi koja bi sve ispravila jednim elegantnim vritnjakom tamo gdje im je oduvijek i mjesto - u špiljama podno Alpa.

Vezani članci:
Tako to radi slovenska politika
Trn u slovenskom oku
Zastave na vozilih niso dovoljene
homoLudens @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008


Kažu, Franjo, da si bio autokrat, tiranin koji je sve osigurao sebi i dvjesta bogatih obitelji, da si zemlju doveo u izolaciju i da se nitko od velikih s nama nije htio družiti, te da si koketirao s neoustaštvom. Ali gdje smo danas, Franjo? U općem rasulu. Oni koji ti zamjeraju dvjesta bogatih obitelji ne znaju ni definirati pojam obitelj pa su još brže odustali od ikakvih parlamentarnih rasprava; oni koji ti na dušu stavljaju privatizaciju jednako su brzo, po dolasku na vlast, utvrdili da je ista bila zakonita i da nije moguća revizija; oni koji tvrde da si zemlju doveo u izolaciju su ništa drugo doli sluge pokorni kojima sudbu određuje jedna mrvica zvana Slovenija; oni koji ti zamjeraju naginjanje NDH su svoju epizodu karaoka ustaških pjesmuljaka ostavili trajno ubilježenu na videozapisu i nisu se nimalo zacrvenili, a nedajbože odstupili. Da, to su oni, Franjo, oni koji su protestno napustili mjesto proglašenja države čije su kormilo kasnije, bez imalo nelagode, pristali prihvatiti.
Preživjeli smo rat, Franjo. Neprijateljska je mašinerija gazila zid po zid, selo po selo, grad po grad, ali plaće nisu kasnile i industrija nije bila pred slomom. Nametnuli su nam embargo, ali obrana nije stala jer svi smo  disali za isti cilj. Danas ga više nemamo i razjedinjeni smo kao i prije šezdeset godina. Franjo, opet smo svi na ratnoj nozi i opet se svi preziremo, a naš je bijes još jači jer smo siromašniji i jer su skoro sve, osim nas, rasprodali. U tom bijesu smo postali iracionalni i  taj naš gubitak razuma koriste neke interesne skupine pa namjerno izvlače kosti iz ormara, stvaraju  opću histerija i malo tko je uistinu spreman zasukati rukave i raditi za dobrobit zajednice. Zar uopće postoji ikakva zajednica? Vidiš, Franjo, njima su počele kasniti i plaće, tvojim nasljednicima koje si ti ustoličio i povjerio im najviše funkcije, čak više od tebe, oni te danas ocrnjuju, optužuju za salvete i dijeljenje teritorija kojeg su podijelili oni koji su činili etnička čišćenja i genocide. A što su oni spretnoga učinili, Franjo? Davali potpise na parafe koji su drugima postali argument za naše potonuće. Oni te optužuju za agresiju na susjednu državu, oni koji su u parlamentu predsjedali i dizali ruke za slanje vojnih snaga u tu istu, a danas se od toga ograđuju i prstom u tebe upiru. A što si ti činio, Franjo? U naše si ime, pod prisilom međunarodnih politikanata s pedigreom, oprostio teroristima koji su rušili poredak i prouzročili ogromne ljudske i materijalne gubitke. Ti politikanti s pedigreom danas se, u svojim državama, na najsuroviji način obračunavaju s terorizmom i nikome ne praštaju.
Optužuju te, Franjo, da nisi bio iskren oko ušteđevine u jednoj banci, a osobu koja je prekršila zakon, ne tvoj, Franjo, nego naš i zakon svake normalne države, su proglasili mučenikom i junakom. Prešutjeli su, Franjo, da bi u svakoj normalnoj državi takav zaposlenik promptno bio izbačen s posla jer je odao poslovnu tajnu. Tako je bilo onda, tako bi bilo i danas u svakom kutku civilizirana svijeta. Ali ovo mjesto, Franjo, odavno nema veze s civilizacijom. Znaš, ti koji su tog istog službenika uzvisivali, ti moralisti čijim imovinama ne znamo podrijetlo, nisu dotičnog zbrinuli, već su ga ostavili na rubu siromaštva. Toliko o njihovim namjerama. Mnogi od njih, Franjo, imaju daleko više od onoga što si ti imao, ali njih nitko ne pita odakle im sve to s čime se hvale. Ta instant elita raznih profila danas presuđuje tvojoj ulozi, huška javnost pseudočinjenicama koje su nastale u priručnim kuhinjama. Što misliš, Franjo, kako bi se oni snašli 91-e? Reći ću ti: elegantnim uzdizanjem ruku na predaju. To je njihova sposobnost. Ne idu li i danas linijom manjega otpora?
Kažu, Franjo, da nisu imali slobodu govora, a dovoljno se sjetiti morbidnih naslovnica jednog tjednika koji je na kraju propao jer ga nije imao tko čitati, i to daleko nakon tvoga preminuća. Ne, ni tzv. humor na tvoj račun im nije pomogao. Onaj drugi medij koji se danas hvali neovisnošću, a čija koncesija nije produžena, ne zbog tebe, Franjo, nego zbog pravnih razloga, njeguje čudnovatu demokraciju izbacivanjem neistomišljenika iz etera. To su, Franjo, ti demokrati kojima je smetala tvoja vladavina. Već te devet godina nema, a oni istu pokvarenu ploču vrte: Franjo je za sve kriv. Što su radili ovih zadnjih devet godina osim što su rasprodavali, zadužili se i pokazali se nesposobnjakovićima kojima je demokracija tlaka. Danas smo, Franjo, dužni kao Grčka, ako ne bankrotiramo, bit će to zbog milosti moćnijih, a ne sposobnosti nas na izmaku snaga. Umjesto da nađu izlaz iz beznađa, uprežu nas u jaram neke čudnovate zajednice u kojoj ćemo opet biti samo bezglava radna snaga s izgubljenog tržišta. Što će veliki s nama sirotanima, nego manipulirati još žešće? Znaš, Franjo, njima je samo do još boljeg zbrinjavanja sebe samih, judini škudi su postali euri i opet narod treba zbrinuti nekolicinu odabranih. Na žalost, narod bez vođe je kao rijeka bez korita, svugdje se izlijeva i sve poplavljuje dok napokon ne presuši i ne prestaje postojati. Tako ćemo i mi, ako nas ne dostigne bijela kuga.
E, moj Franjo, gdje si ih samo našao? Toliko čudnovatih ljudi koji su se nakon tvoga preminuća pograbili poput pohlepnih sinova oko imanja i nakon što su ga zapili odlučili su zagrabiti put većih daljina. Je li im Strassbourg dovoljno dalek? Znaš, postali smo raspamećena rulja kojoj ništa nije sveto, nepismena horda koja živi od skandala i jeftinih tračeva iz medijskog žutila i koja uzrok svih svojih problema vidi u tebi iako te nema već devet ljeta. Jedino što su od tebe prihvatili jest ona tvoja povijesna koju su ipak prilagodili svojim mentalnim dosezima: Sve za sebe, sebe ni za što. Svaki grm se osjeća pozvanim analizirati tvoje političko djelovanje, iako mu je najveći domet struganje kartica iz nagradnih igara i ispijanje Coca-Cole sa sniženja; svaki se tzv. intelektualac smatra prozvanim dati povijesnu ocjenu tvoga lika i djela, iako nikada nije pročitao ništa složenije od dječje lektire. Ako si ti, Franjo, bio tako loš, zašto smo pali još niže? Uostalom, tko kaže da si bio loš? Oni koji pate od pomanjkanja elementarne kulture i koji se ne mogu udostojiti zapaliti svijeću na tvom posljednjem počivalištu, ali strašno paze da se poštuje njihova institucija? Možeš biti ponosan, Franjo, jer takvi neće ništa ostaviti za sobom, osim  ispraznih govora  i loših viceva koji su već ionako otišli u vjetar. I to ih vjerojatno frustrira i zato te ne poštuju. jer si ti  dobio svoje mjesto u povijesti, a oni samo u novinama. Ali znaš da se ovdje na Balkanu ne poštuju živi, a kamoli mrtvi i da se radije prihvaća jaram, nego sloboda. E tu si, moj Franjo, jedino pogriješio. Donio si slobodu onima koji više vole biti robljem. Pa neka onda  robljem i budu.
homoLudens @ 20:19 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 1, 2008
Visoko školstvo nije pravo, to je privilegij i ne može biti besplatno. Zašto bih ja plaćao da se netko obrazuje? Političari to ne smiju reći, ali ja se ne kandidiram na izborima, pa mogu. Studenti su na posljednjim prosvjedima trebali tražiti izlazak iz priglupe bolonjske reforme, a ne besplatan studij. Ali mi imamo kukavičke političare koji su sve vaše zahtjeve prihvatili. (Žarko Puhovski na tribini Besplatno visoko školstvo: mit ili realnost? Filozofskoga fakulteta, Jutarnji list)

Dok se hrvatski studenti uglavnom bave nesadržajnim aspektima studiranja (školarina, stanovanje) ponašajući se poput humanitarne udruge koja živi od donacija, tržište rada im postaje sve manje dohvatljivo jer je obrazovanje koje stječu nakon reforme školstva od najveće koristi potvrdi kojom dokazuju da su bili studenti. Naime, i sami poslodavci priznaju da među svježom visokoobrazovanom populacijom teško pronalaze kadar s odgovarajućim znanjima i vještinama što i ne čudi jer je odavno poznato da tržište ide svojim, a obrazovanje svojim smjerom. Na kojemu se to fakultetu studente priprema za praktičnu primjenu znanja, na kritički posredovano pisanje seminarskih radova (ne prepisivanje da se ispuni norma) ili pak suočava s izazovima tržišta? Dovoljno je usporediti na koji način studiraju britanski, a na koji hrvatski studenti i koliko su sposobni konkurirati na inozemnim tržištima. Stoga je osnovno pitanje jesu li hrvatskome obrazovanju trebale ovakve eksperimentalne reforme preuzete od onih koji istima nisu zadovoljni (ne zaboravimo, u Sloveniji se ta reforma neprestano odgađa jer susjedi joj zamjeraju mnoge nedostatke), a za koje je i sam akademik Radoslav Katičić kazao da su uništile europsku tradiciju akademizma čije se posljedice mogu vidjeti i na primjeru bečkog sveučilišta. Možemo se složiti da je stari sustav obrazovanja imao mana, no u novome su se sustavu iste samo umnožile. U praksi to izgleda ovako: glomaznost starih programa je uglavnom zadržana (neki su se profesori, uglavnom oni koji još egzistiraju kao profesori krede i ploče, odbili prilagoditi reformi pa je nastao mutant koji od studenta očekuje da za manje vremena savlada jednaku količinu gradiva, a takvoj praksi pogoduje i činjenica da je prvotna ideja o ograničenju ispitne literature postala arbitrarna pa je samo nebo ostalo granicom), dok se vrijeme studiranja skratilo kako bi se, po tvrdnjama pobornika reforme, što prije regrutirao stručni kadar. Međutim, to vrijeme studiranja je samo načelno skraćeno jer je svima jasno da su trogodišnji studiji ustrojeni kao produžeci srednje škole i da nakon te tri godine poslodavci nisu zadovoljni hodajućim teorijama koje ne dobivaju ništa osim čudnovata naziva koji i praktično i teorijski vrijedi manje od nekadašnjih četverogodišnjih programa (to je prvo što saznate od profesora) jer prvostupnik ne dobiva ni diplomu ni konkretno zvanje, već postaje djelatnikom opće prakse. Dakle, nužno je studirati još dvije godine (poslodavci traže završeni integrirani studij) kako bi se došlo do zvanja mastera koji je opet praktično i teorijski manje vrijedan od nekadašnjega magisterija. Pa i matematički gledano pet je još uvijek manje od šest (godina). Ali ono najbitnije: može li tržište čekati pet godina na visokoobrazovani kadar koji se tijekom studija rijetko ili gotovo nikada ne susreće s novim tehnologijama i trendovima tržišta? Naravno da ne može, tim više što podobnost još uvijek, kao faktor zapošljavanja, nije iskorijenjen (ne budimo naivni, svatko tko može naći posao preko veze to rado i čini i uopće ne negira) i što 14% visokoobrazovanih još uvijek glanca zavod za zapošljavanje jer ne pristaju raditi manualne poslove dok manualci sjede na njihovim radnim mjestima. Da strategije nema ni u tragovima jasno je čim se usporede upisne kvote na fakultetima i zahtjevi tržišta rada kojemu ne trebaju rijeke teoretičara s područja društvenih i humanističkih znanosti, dok istodobno ne postoji način da se u deficitarna zvanja privuče barem dio onih sufiscitarnih mudrijaša koji pate od toga da studiraju na tzv. elitnim fakultetima. Ostaje nejasno koji su to elitni fakulteti jer ih nitko izvan granica ne prepoznaje kao takve. Dapače, nikada se nisu pojavili ni u jednim statistikama kao oni koji se ističu kvalitetom. Zahvaljujući takvom stavu, u skoroj nas budućnosti očekuje uvoz radne snage koja će dokazati koliko je hrvatsko znanje slabo konkurentno i koliko je štetnih posljedica po gospodarstvo i opći napredak za sobom ostavila seoba na desetine tisuća mladih intelektualaca koji očito nisu dovoljno vrijedili velikoj bijeloj psini, ali jesu velikom bijelom svijetu. Tko je velika bijela psina, odaberite sami.
Dobar je dio studenata, kako bi rekao jedan moj profesor, zadovoljan time što živi na roditeljskim jaslama i ne mari što danas-sutra vrlo vjerojatno neće imati nikakvu perspektivu. Ne pada im na pamet da pokrenu ikakvu inicijativu, a kamoli zahtjeve onima koji također barataju samo teorijom dodatno pojačanom političkom dogmom. U skladu s pasivnim studentima koji se iscrpljuju nad suvišnim i počesto zastarjelim teorijama, jednako su nezainteresirani i profesori provodeći proces s kojim nisu zadovoljni, niti im odgovara da nakon trideset godina rada mijenjaju metode (kako potvrđuju i neki asistenti). Tu se pak postavlja pitanje kakvi su to znanstvenici koji se drže metoda kao pijan plota na području kojemu je glavna karakteristika autokorektivnost? Dakle, kakvih se to korekcija u svome radu boje?
Uzmimo u obzir i da je dio njih k tome još i neodgovoran jer se ne pojavljuje ni na vlastitim konzultacijama, a katkada ni na predavanjima uredno ne obavještavajući studente o svojim terminima izostanka (istina je da ih ništa na to ne obvezuje, ali minimum opće kulture je ipak nepisana obveza svakog civiliziranog čovjeka, posebice onoga tko pati od akademskih titula), ali zato ne zaborave podsjetiti studente na uvjete za ispit koje ovaj mora ispuniti. Naravno, tko profesora pita je li ispunio svoje obveze prema studentu, je li stigao na vrijeme ili je uporno kasnio vadeći se na obveze, je li ispoštovao syllabus ili je radio kompromis s vremenom, a na štetu studenata, itd. Primjera radi, svojedobno su na fakultetu profesora Puhovskog, iznervirani nedolascima svoje profesorice, studenti ostavili poruku na vratima kabineta, a u kojoj dotičnu uljudno kore kako bi bilo fer da se pojavi na vlastitim konzultacijama ili da barem ostavi obavijest da neće doći jer da oni svoje vrijeme nisu našli na cesti. Naravno, ništa se nije promijenilo: dotična i dalje radi isto, kasni i nikako ne predaje. Suočeni s programom kojega moraju strpati u semestar-dva kraće, neki profesori uredno navode kako im je teško održavati predavanju po tečaj-metodi pa odabiru liniju manjeg otpora koja se redovito prelama na leđima studenata. Sukladno bi tome bilo uputnije studentima omogućiti studij kod kuće jer se u deset do dvanaest tjedana (kada odbijemo sve neradne dane, te uvodne i završne satove) ne može nikako, a kamoli kvalitetno, ispredavati materija određena syllabusom. Realno, koliko kvalitetan može biti studij na kojemu se kolegij u trajanju dva do tri semestra sveo na mizeran jedan semestar? Nikako, i od toga student nema nikakve koristi, već ga samo zbunjuje kada krene učiti za ispit. S druge strane, kakvim obrazovnim kadrom, kao društvo, raspolažemo? Kvantitativno gledano, stojimo loše od Srbije koja je u deset godina uspjela udvostručiti broj visokoobrazovanih, iako je tijekom godina ratovanja na tuđim teritorijima ekonomski bila daleko iza, ratom opustošene Hrvatske. Kvalitativno gledano, nije ništa bolje: Šuvarova reforma, akcija Indeks, sofisticirane metode prepisivanja...sve je to koštalo i košta obrazovanje na ovaj ili onaj način. Političari žive u svijetu Ezopovih karaktera u kojemu je irealnost obećanja glavna nit vodilja, zaposleno građanstvo strahuje za radna mjesta pristajući na svaku pasivnost, ekonomski analitičari godinama mudruju što bi trebalo s gospodarstvom koje sve dublje tone, a nezaposlene ionako nitko ne doživljava. Studentska je zajednica jednim dijelom podijeljena po ideološkoj osnovi pa svaka od njih zastupa interese svoje stranke više nego interese studentske populacije stoga se često događa da prijepori i nesuglasice ne nastaju zbog sadržajnih nego ideoloških razlika. I vrapcu na grani je jasno koliko je opasno politizirati studentsku zajednicu jer time se samo generiraju promašeni slogani, a i dobrobit studenata ne može biti ostvarena politički obojenim programima, već onim programima koji će danas-sutra iz akademskih ustanova regrutirati sposobne stručnjake. Upravo ono što je ovome društvu nasušno potrebno. Tome bi se trebali prilagoditi i poslodavci koji najprije trebaju naučiti da u potrazi za posloprimcem ne mogu pokazivati lošu pismenost, izmišljanje radnih mjesta neprilagođenih sustavu obrazovanju i službenom jeziku kao zakonskoj obvezi (što su to Key account  manager - Presales, sales i postsales informatičkih  rješenja; Junior Sales  Manager (m/f), Compensation specialist (m/f), Medical Representative – Slavonija  (m/ž), Executive Operations  Accountant (m/f)), inzistiranje na radnom iskustvu i zahtijevanjem vještina koje je nemoguće ostvariti u uvjetima kakvi su hrvatski. Drugim riječima, poslodavac ne može postavljati europske kriterije na hrvatskom tržištu, a da sam nije sposoban zadovoljiti iste. Problem s jezičnom kategorijom roda pak imaju u ministarstvu za ravnopravnost spolova pa mi ostaje nejasnim čemu služe izrazi (u oglasima za posao) poput administrativni/a referent/ica,  ekonom/inja, vozač/ica jer se istima ne dokazuje ravnopravnost ikoga i ičega, već se nepotrebno iskrivljava jezik. Da je društvu stvarno stalo do ravnopravnosti, onda bi se rješavala goruća pitanja diskriminacije, a ne se dokazivalo putem izraza, i to jezika koji je nepoznat većini govornika. Studenti najčešće nisu svjesni što ih očekuje nakon svršetka obrazovanja, da danas-sutra neki poslodavci neće prezati ni od izrabljivanja njihovih potencijala i nepoštivanje dogovora oko radnoga mjesta za koje se natječu. U većini su slučajeva zaljubljeni u činjenicu da studiraju i da će jednoga dana imati titulu, no ne mare previše da će s njom možda biti manje konkurentni nekom svršenom srednjoškolcu koji se računalno i jezično bolje potkovao jer gruba je istina da se znanje, potrebno današnjem tržištu rada, uglavnom stječe izvan visokoobrazovnog sustava (primjera radi na studiju jezika vam znaju reći da se jezik bolje nauči u školi stranih jezika) iz kojega izlazi kadar koji ima problema s pisanjem najobičnije molbe za posao ili pak životopisa. Još je veći problem s onima koji svoje diplome trebaju uskladiti s reformom, a to uključuje polaganje razlikovnih ispita koje, naravno, svatko plaća iz svoga džepa. Nejasno je po čemu jednosemestralni kolegiji u pet godina reformiranog studija vrijede više od višesemestralnih kolegija tijekom četiri godine studija izvođenog po starome programu kada se dobro zna koliko je studij izgubio na kvaliteti uvođenjem tzv. produžene srednje škole nakon koje se nudi mjesto nekog pisarčića. Naravno da mi ne pada na pamet nakon diplome plaćati za izjednačavanje s reformom za koju znam da nije ni kvalitetnija ni tržišno prilagođenija od staroga sustava, i to za titulu koja nema veze ni s tradicijom ni jezikom, a kamoli sa sustavom visoka obrazovanja razvijanim nekoliko stoljeća. S obzirom da Puhovski reformu naziva priglupom, možemo li one koji izlaze kao produkti takva eksperimenta nazvati prvoglupnicima, i to u državi u kojoj je posao i biti zaposlen postalo privilegijem?
homoLudens @ 12:49 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » pro 2008
Brojač posjeta
89763
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.