O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - prosinac 2007
ponedjeljak, prosinac 31, 2007
Eto, navečer me neće biti, ne znam točno gdje ću zaploviti pa svim cijenjenim kolegama blogerima želim dobar provod i nadu u doček još bolje godine. Budite umjereni u jelu i piću, guštajte i ne dajte se. Ma gdje bili, samo je nebo iznad vas. A u oblacima ionako nije dobro biti.

homoLudens @ 07:31 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 30, 2007
Primjenu ZERP-a na članice EU ćemo očito skupo platiti jer zadnje izjave ne zvuče nimalo optimistično. Pitanje je samo zašto je Hrvatska pristala na to da se primjena ZERP-a ne odnosi na članice EU kada isti taj ZERP nesmetano primjenjuju, i to ni manje ni više nego one članice koje s Hrvatskom dijele Jadran?

1. indirektna prijetnja Ollija Rehna:



Bitno je da se rješenje za to pitanje pronađe odmah nakon što se formira nova vlada u Hrvatskoj kako bi se izbjegle negativne posljedice za zemlju u pristupnom procesu Europskoj uniji. (HINA)

2. preuveličavanje slovenske službene vlasti

Jednostrano proglašenje ZERP-a, a u prvom redu njegova primjena u praksi, značili bi temeljito posezanje u suverenost Republike Slovenije.(HINA)

3.  nespretnost hrvatske strane (dogovor iz 2004. za koji je javnost saznala tek od Ollija Rehna) o kojoj svjedoči i ona susjedna:

Slovenija je od samoga početka svestrano podržavala što skorije uključivanje Hrvatske u EU, pa i onda kad su neke druge članice o članstvu Hrvatske u EU imale velike rezerve. Zato utoliko više i s opravdanjem očekujemo da će Republika Hrvatska kao kandidatkinja za članstvo u EU u ovom slučaju vjerodostojno postupati.(HINA)

Dogovor iz 2004. će očito nadglasati odluku Sabora. Uostalom, kako kažu iz slovenske vlade: Jedno od temeljnih načela europskog ponašanja je, naime, poštovanje zadane riječi. A gdje je sada Friščić i bi li hrabro ušao u polemiku s Rehnom i Rupelom te im objasnio da pogrešno tumače zakone, međunarodno pravo i obveze, i to posebice doktorantu s Oxforda.

Svi se u ovoj državi zaklinju da su legalisti, da žele da funkcionira pravna država. A onda kada se treba primijeniti zakon koji je donio Sabor onda se otvara pitanje špekulacija tko bi primijenio taj zakon, tko ne bi. Za nas Sabor je donio zakon. Uloga vlade je da zakon primijeni. (Nacional)
homoLudens @ 18:48 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
  Na Radiju 101 je završilo glasovanje za osobu godine. Uz dužno poštovanje prema pobjedniku - predsjedniku Stjepanu Mesiću - malo je neobično da političar dobiva prednost pred osobama koje su ostvarile svjetske rezultate - Blankom Vlašić i Sanjom Jovanović. Jesmo li još uvijek previše opterećeni politikom na čije smjerove utječemo svake četiri godine između 7 i 19 sati? S druge strane, bilo bi najpoštenije da kandidati budu razvrstani po kategorijama pa bi se našlo mjesta i za one kojima je politika draža od svih ostalih međunarodnih uspjeha, a istodobno bi se otvorio prostor mnogim drugim uspješnim pojedincima koji jednako pa čak i bolje promoviraju Hrvatsku u svijetu. U nadi da će tako biti narednih godina, svim djelatnicima spomenute radiopostaje želim sretnu novu godinu.
homoLudens @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 0


Citirat ću komentar cijenjenog kolege blogera kavaicigareta:

uopće ne podržavam ovakvu pljuvačinu po RH, tipa: mi hrvati smo ovakvi ili onakvi, tako ti je to kod nas, u RH se znanje ne vrednuje itd. uostalom kakva je ovo jebena patetika: strah od rada, pameti, inteligencije...daj give me a fucking break. nama je, kao, bitniji bb vedran od nekoh malog vunderkinda iz dalmatinske zagore? trebali bi se svi pogledat u ogledalo i pitat za koga nas, zapravo i uopće, boli kurac? od ovakvih textova za raju mi se naprosto bljuje. a i vjerujem kak bi jednostavno trebali odselit, svi oni koji ovdje nisu zadovoljni, ak ih već to toliko jebe.

Malo me zagolicala tvrdnja da je opis stanja u Hrvatskoj pljuvanje po državi kao pravnom objektu jer je to jednom pojedincu naprosto nemoguće. Točnije, svrha tekstova i izjava poput onih Jasmine Popović, Nele Sršen i mnogih drugih ljudi koji imaju što za reći jest da se skrene pozornost na stanje koje se uporno stavlja pod tepih. Kada bi se znanje vrednovalo na način na koji to rade neka druga društva, onda 100 000 intelektualaca ne bi tražilo kruh izvan Hrvatske, visokoobrazovani kadar ne bi postajao tehnološkim viškom a oni daleko manje obrazovani imali udobne fotelje na poslovima za koje nisu kvalificirani. S druge strane, zašto bi netko s dva fakulteta, magisterijem, doktoratom ili bilo koji drugi vrijedni pojedinac odselio iz države? Da skine brigu? S koga? Nesposobnih? No, krasan savjet, cijenjeni kolega.
homoLudens @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


Upravo pročitah jedan zabrinjavajući tekst kolumne Jasmine Popović u Večernjem listu u kojem se  govori o onoj drugoj strani Hrvatske koja je većini nepoznata. Kako i neće biti kada  nas sve zabavlja koji će novi skandal izaći iz kuhinje Pokos-Radeljak, rastaju li se Sedlarovi zbog Paoline nevjere, zašto Goran Višnjić ne želi vidjeti svoju kćer, je li Iva Majoli pred bankrotom, koliko toga je Nives Celzijus izmislila u svojoj biografiji,  ima li Zdravko Mamić dijagnozu, itd. Dobar dio građana uopće ne razmišlja da pored njih postoji stvarni svijet sa stvarnim problemima gdje žive oni kojima je potrebna pomoć društva.  Pomoć koju treba i jedan nadareni dječak o kojemu piše Jasmina Popović:

Vedran Barić šesnaestogodišnjak je iz Knina koji je postigao najbolji uspjeh na državnom natjecanju iz matematike. No osim toga on je i mladić koji ove godine nema grijanje jer nije bilo novca za ogrjev, koji s majkom živi od 820 kuna socijalne pomoći u trošnoj kući kroz koju brije smrzavica Dalmatinske zagore. Zbog siromaštva će možda morati odustati od fakulteta iako ima sve predispozicije da bude dobar student. Njegov će talent možda ostati neiskorišten, a život mu se možda svesti na puku borbu za preživljavanje. Mladi Barić drugo je lice Hrvatske, lice pred kojim svi zatvaraju oči.

Barić ima sve ono što Hrvatskoj ne treba: nadaren je i siromašan, nije dijete nekog tajkuna, ne opija se i ne povlači po stranicama tiskovina ili u showbizz emisijama kao glavni partijaner, ima životni cilj, ali isti je opasno ugrožen zbog nebrige društva koje nije sposobno (više nezainteresirano) honorirati njegov trud i talent koji će se kasnije tom istom društvu višestruko isplatiti. Što bi još Vedran trebao postići sa svojih 16 godina da netko napokon dođe pameti i kaže: Pa nama ovaj dječak treba. On je potencijal kojeg ne smijemo izgubiti. Na žalost, ovo je društvo preuzelo samo neke obrasce zapadne kulture - neobavezni provod i zabavu, no kult rada i zakon tržišta je ostavilo izvan interesa ili mu pak površno i neozbiljno pristupa. Kako drugačije protumačiti činjenicu da se oni s najvećim potencijalom nađu na začelju, a oni za koje ne znamo što točno rade i čemu to pridonose društvu da neprestano dobivaju svoje rubrike dobivaju mjesto koje pripada onima sa začelja. Svatko s tri zrna soli u glavi zna da svako društvo može ići naprijed samo i jedino s onima koji su ga sposobni izgrađivati svojim znanjem, a ne neki lažni jet-setteri, jeftine sponzoruše i ostali profesionalni pozeri. Zapravo, može nas biti stid čime dopuštamo da nas šopaju, a mogu se kladiti i da se ne bismo iskazali ni da sutra netko organizira akciju za pomoć bilo kojem nadarenom Vedranu koji je imao tu (ne)sreću da se rodi u Hrvatskoj.
I nakon svega što napišem, naiđem na današnji intervju Nele Sršen u Jutarnjem listu koja kaže: U Hrvatskoj ne vole ljude koji vrijede.
homoLudens @ 05:15 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, prosinac 29, 2007
Ovih dana Sanaderu nije nimalo  lako i malo tko bi htio biti u njegovoj koži. Njegov konačni  i jedini pravi uspjeh ovisi o onima što su izborno prošli i deseterostruko  slabije. U navali postizbornih želja, najviše se nadula ona o  dvostrukom pravu glasa, i to daleko više od traženja potpredsjedničkih  mjesta u vladi ili mjesta državnih tajnika usprkos tome što je  broj zastupničkih mjesta tih i takvih s puno želja manji od broja  prstiju jedne ruke. Je li traženje dvostrukog prava glasa za državljane  Hrvatske sa stalnim prebivalištem u istoj realan zahtjev bez obzira  što uz to imaju i status nacionalne manjine? Kao što znamo,  u Hrvatskoj su zakonom priznate 22 manjine. To je izuzetno liberalan  zakon kojega u susjedstvu gotovo da i nema, a o uzoru, političkoj  Europi, da i ne govorimo. Da, onoj istoj koja stalno dijeli šamare,  a sama u svoje zakone ne stavlja ono zbog čega ih dijeli. S druge  strane, o reciprocitetu nema ni govora, široke smo ruke, no ne  i za sebe. Kaže meni jedan prijatelj: Pa što onda, mi moramo biti primjer drugima, a drugi neka  vode računa o sebi.Zanimljiva teza. Samo moj prijatelj  zaboravlja nešto: svaka država vodi računa o svojim građanima  izvan matice i ne može očekivati od drugih da ispunjava njezine  obveze. Uostalom, zašto bi se Srbija bolje brinula za Hrvate u  Srbiji, nego Hrvatska? Pogledajmo malo kako su Hrvati  tretirani u susjednim državama odnosno u državama maticama nacionalnih  manjina iz Hrvatske:

Bivše jugoslavenske  republike:
Od svih bivših jugoslavenskih republika,  Hrvati imaju priznat status nacionalne manjine samo u Srbiji i Crnoj Gori. Poznato je da se u Vojvodini  smanjuje njihov broj i da je od 1945. do danas pao sa 8 na svega  2%. Noviji podaci kažu daje broj Hrvata u Srbiji smanjen za 35  000 (neke pesimističniji izvori tvrde da ta brojka doseže 50  000), a da su uzroci takvoj statistici emigracije ili asmilacija.

Broj  Hrvata u Srbiji: 70.602
Broj Srba u Hrvatskoj: 201.631 (popis  2001.)

U Crnoj Gori je  danas za trećinu Hrvata manje nego je to zabilježeno 1973., a  osim toga, iseljavanja su se nastavila i tijekom Domovinskoga rata.  No danas se tvrdi da je njihov položaj, barem na kulturološkom  planu,  daleko bolji nego u doba Miloševićeva režima.

Broj Hrvata u Crnoj Gori: 7.602
Broj  Crnogoraca u Hrvatskoj: 4.926 (popis 2001.)

U Makedoniji Hrvati nemaju  status nacionalne manjine već se vode pod "ostali" obzirom na  njihov mali broj. U Hrvatskoj taj kriterij brojnosti nije na snazi.

Broj  Hrvata u Makedoniji: 2.248
Broj  Makedonaca u Hrvatskoj: 4.270 (popis 2001.)

Ni u Sloveniji, članici Europske  Unije, Hrvati nemaju status nacionalne manjine, iako  u toj državi  živi cca 50 000 Hrvata. No za razliku od Francuske, ovdje barem  postoji nada da će i Hrvati jednom ostvariti svoje ustavno pravo na  način kako ga ostvaruju Slovenci u Hrvatskoj, zemlji koja nije članica  EU.

Broj Hrvata u Sloveniji: 50.000
Broj Slovenaca u Hrvatskoj:  13.173 (popis 2001.)

U BiH su Hrvati konstitutuvni narod, no oni sami za  sebe tvrde da su čak ispod razine nacionalne manjine. Obzirom  na Daytonski sporazum, Hrvatska se dužna brinuti o bosanskohercegovačkim  Hrvatima, a kako to čini pitanje je za neke druge rasprave. Evo  samo podataka koji pokazuju svu nakaznost rata i pratećeg mu etničkog  čišćenja:

Broj Hrvata prije rata:  760.852
 Broj Hrvata nakon rata: 573.000

Austrija,  Mađarska i Italija
U Austriji Hrvati imaju status  nacionalne manjine s time da su manjinska prava na nižoj razini  od one koju uživa slovenska nacionalna manjina obzirom da nije  ispoštovan međunarodni ugovor iz 1955. godine. To se prvenstveno  odnosi na pravo na dvojezične natpise i radioprogram na jeziku  manjina što je slovenska manjina ostvarila, a hrvatska nije. Dakako,  ima tu još i mnogih drugih problema no o tome u jednoj drugoj temi  koja će se baviti Gradišćanskim Hrvatima.

Broj Hrvata  u Austriji: cca 40.000
Broj Austrijanaca u Hrvatskoj: 247 (popis  2001.)

I u Mađarskoj Hrvati  imaju status nacionalne manjine i taj je status najbliži pa čak i  identičan onome kojega  nacionalne manjine ostvaruju u Hrvatskoj.  Da su Mađari s odličnim položili ispit o pravima nacionalnih  manjina dokazuju i riječi predsjednika RH Stjepana Mesića:

Mađarska je zaštitila sve, pa i hrvatsku  nacionalnu manjinu, i to u mnogo čemu iznad europskog standarda. (Kaposvar,  13. 11. 2004.)
A da su obje zemlje na  razini zadatka potvrđuje i sljedeće: Predsjednici (Mesić, Madl)  su ocijenili  da Hrvati u Mađarskoj i Mađari u Hrvatskoj uživaju visoku  razinu manjinskih prava.(HRT vijesti,  arhiv)

Broj Hrvata u Mađarskoj: cca  90.000
Broj Mađara u Hrvatskoj: 16.595 (popis 2001.)

U Italiji je situacija nešto  drugačija, status autohtone manjine je priznat samo moliškim  Hrvatima. Da bude jasnije o čemu se radi citirat ću članak 8. Sporazuma između Republike Hrvatske  i Talijanske Republike o zaštiti manjina potpisan 5. studenog  1996.

Republika Italija  izričito je priznala, kao autohtonu, hrvatsku manjinu u regiji  Molise, gdje je njezina nazočnost  utvrđena. Ugovor hrvatskoj  manjini jamčislobodno izražavanje kulturnog identiteta i naslijeđa,  uporabu materinjeg jezika u privatnom i javnom životu te osnivanje  i održavanje vlastitih kulturnih ustanova i udruga. Bilateralnim sporazumom Hrvati u pokrajini Molise prvi  put su priznati kao manjina. (MVPEI, Informacije za Hrvate  izvan domovine).

Nije zanemarivo ni znati da broj Moliških  Hrvata iz godine u godinu opada i Hrvati danas čine većinu u  samo tri mjesta. Kakva je to zaštita nacionalnih manjina (općenito  gledajući)?

Broj Hrvata u Italiji: cca 2.500 (Molise: 2.081)
Broj Talijana u Hrvatskoj: 19.636 (popis 2001.)

Kada sve  zbrojimo i oduzmemo postavlja se pitanje: A koju to još posebnost žele  manjine u Hrvatskoj i po čemu manjini trebaju dva glasa kada sva svoja  prava sasma komotno može ostvariti na temelju više nego i povoljnih  zakona? Po čemu bi se jedna država trebala prilagođavati ama baš  svima koji se ovako ili onako izjašnjavaju? Dakako, ne zastupam francusku  praksu i nepriznavanje nacionalnih manjina, ali  ne podržavam ni  naviku da se manipulira na temelju statističkih podataka. Ispada da  Hrvatska svojim zakonima mora ispraviti ono što Europa zbog komocije,  ali i sigurnosti ne čini. Ili je Europa u pravu dok mi, po običaju,  pretjerujemo?
homoLudens @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, prosinac 28, 2007
Već dobrih deset dana čekam odgovore na e-mailove, podatke bez kojih ne mogu obaviti jedan važan posao vezan uz turizam. Iako se samo čini da su poslani u nesretno vrijeme blagdana kada svi više-manje planiraju kako što prije otići s posla, ovo je samo nastavak uobičajene prakse komunikacijske (ne)kulture. Ne vidim da bi išta drugo moglo biti u pitanju obzirom da se ne radi ni o čemu što zahtijeva preveliki napor ili neko ekstra vrijeme jer su dovoljne i dvije suvisle rečenice odgovora. Pored pogrešnih (očito neažuriranih) podataka na internetskim stranicama to bi uistinu bio napredak.
Trenutno su iscrpljene sve adrese, pitanja odaslana, a poslan muk. Koristiti telefon umjesto elektroničke pošte od jednake je beskorisnosti - informacije su mizerne i neupotrebljive, a čuđenja obilata. Imam osjećaj kao da pitam za broj živih pilića u  nekoj od kineskih pokrajina. Ako se i naiđe na nekog ljubaznog, to je sve što će vam ponuditi. A meni trenutno trebaju podaci - ne uljudna gospođa u godinama kojoj je posao prilika za trač partiju s kolegicama i koju je najčešće "pregazila" tehnologija. Trenutno me ne zanima ni to je li ta neka gospođa slabo motivirana za rad zbog male plaće ili joj se jednostavno ne da - rezultati su ionako jednako poražavajući kako im god u i kroz prste gledali. Ovdje nije pitanje to što meni trenutno treba jedna bitna informaciju koju ne mogu dobiti od Djeda Mraza iako je ovo njegovo vrijeme, nego pitanje neorganiziranosti i nekoordiniranosti pojedinih služba koje nisu zamišljene da same sebi budu svrha.

Ima li, na žalost, bolje situacije za primjenu ove slavne Krležine izjave? Iz teorije znamo da se kultura usvaja, a iz prakse da taj proces i nije tako uspješan ma kako se jednostavnim i bezbolnim činio što na kraju ide u prilog Freudu koji je tvrdio da je čovjek asocijalno biće kojeg kultura podruštvuje i čini manje divljim.
homoLudens @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 26, 2007


Za božićne se i novogodišnje blagdane nikada pretjerano ne uzdam u TV program niti očekujem neku kvalitetu izbora. Međutim, ne mogu ne primijetiti kako se programska politika okreće prema vjetrovima Atlantika. I dok se, do ne tako davno, moglo razaznati zašto se Božić zove Božić, a ne Djedić, zadnjih godina ti starčići u crvenom odijelcu sve više uzimaju danak. Božić postaje dan dobroćudnih starčića u poznim godinama i zavidne forme koji, iz tko zna kojih fondova, uspijevaju ispuniti želje male, pa i one nešto veće djece. Za Robina smo Hooda znali iz kojih škrinijca daje siromašnima, no za Djedicu ne znamo kako financira svoju nimalo jeftinu ulogu. No, ima tu nešto zanimljivo: taj smpatični starčić kojem biološki sat nikako ne otkucava, ispunjava samo one želje koje je moguće ostvariti posezanjem u novčanik pa osim što ne znamo odakle djedici uvijek puni džepovi (možda ima trajni stopostotni popust), još je manje poznato zašto moćni djedica, koji može napustiti i atmosferu, ne ispunjava i one želje koje nemaju cijenu. Zašto Djedica umjesto vlakića, igraće konzole ili avionskih karata ne daruje ljubav i mir? Odgovor je jednostavan: taj je djedica moćan koliko i svaki drugi mit, egzistira dokle god ima onih koji njime nadomještaju ono što im nedostaje - istinu. Taj mit zapravo opasno manipulira onima koji ne razumiju njegovo značenje (djeca) kao i onima koji na taj način kupuju ljubav onih što ga ne razumiju (njihovi bližnji). Je li itko tim tupanima objasnio da je ljubav apstraktni pojam kojemu je nemoguće odrediti cijenu a time i pustiti ga na tržište? Ima li itko više priseban koga taj pomalo dosadni starčić u bojama revolucije više ne zabavlja niti može predstavljati skromnost Božića?

* * *
Malo pomalo, Djedica je zavladao i filmovima (obiteljskim) pa je i mene, nemajući pametnijeg posla, snašlo buljiti u glupavi film o novinarki koja pokušava otkriti Djedičin identitet. I gle čuda, Djedica nije nikakav multimijunaš nego tamnoputi djelatnik doma umirovljenika čiji su štićenici svoja nasljedstva ostavljali baš tom tajnom Djedici. Što smo saznali iz tog pomalo pljesnivog filnskog uratka? Da je malom nepokretnom dječaku ostvarena najveća želja - dobiti invalidska kolica (ma tko je vidio imati ili željeti imati roditelje) a da je Djedica zapravo vodoinstalater koji uspješno popravlja porozne cijevi sustava u čijem se budžetu nikako ne može naći sredstava za one najpotrebitije.  U kakvom to glupavom svijetu živimo kada nas zabavlja priča o starčiću kojeg ne muče ni vene ni kostobolja, odlično trči i spušta se niz dimnjake, a vid i sluh mu je bolji nego u dvadesetogodišnjaka. Djedica kojeg nam nameću nema veze sa životom, a još manje predstavlja svoje vršnjake, sebičan je i ne ispunjava želje sve jadne dječice čiji je svijet još u fetalnoj dobi načet zakonima tržišta. Već se iza prvog ugla dobiva uvid u moć tog Djedice, i to u ispruženoj ruci anonimnog prosjaka koji je očito svoje želje slao na pogrešnu adresu. Djedica je zapravo obični prevarant u službi Njegovog Veličanstva Novca koji je promijenio duh Božića, sveo ga na jeftini žanr, a sam postao basnoslovno skupom reprizom, smije nam se u brk dok dobro naplaćuje svoje paradiranje u kaputiću boje revolucije i prečistim čizmicama koje nisu ni vidjele snijega. Zaobići Djedicu postaje nemogućom misijom, pa se borba vodi čak i daljinskim upravljačima. Idućeg Božića možemo očekivati i da mu se pridruži i Bakica, možda i cijeli dom umirovljenika u kojem žive besmrtni starčići s odličnim smislom za financije, ali slabim i gotovo nikakvim za ljude plitkog džepa i duboke duše. Njima preostaje pisati sebi samima. A kome da ja pišem kako me nervira njegovo "postojanje"?
homoLudens @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 25, 2007
Već nekoliko godina ne slavim Božić jer ne želim biti dijelom slavlja reda radi To je moj tihi protest protiv vrišteća vašara u koji se godinama pretvara taj veliki kršćanski blagdan. Tko uopće doživljava Božić u onom pravom kršćanskom punoznačju? Najprije što ljude veže uz 25. prosinac jesu neradni dani: ma nije bitno koji je blagdan, samo neka se nepce nablaguje svih ovozemaljskih okusa. Čini se da Božić sve više postaje blagdanom jela i pića, točnije, sve je bliži Saturnalijama nego obilježavanju rođenja jednog djeteta u priprostim uvjetima rimske provincije koje se, barem po Svetome pismu, izdiglo iznad prizemnog sladostrašća (jedno je jesti, a nešto sasvim drugo prežderavati se, zar ne?). Jedina razlika je u tome što se ovdje klasna slika svijeta ne obrće: oni koji nemaju osjećaju se još jadnijima, a oni koji imaju, ne štede to pokazati. Božić je danas jelka koja se okićuje u pogrešno vrijeme, trpeza koja strepi od skromnosti, kreditirani blagdan koji se u većini slučajeva otplaćuje do Uskrsa stoga mi sve smislenijim postaje pitanje: Kako su ubili Božić? Bojim se da svi znamo kako - konzumerizmom. Ali zašto? Možda zato što deklarativna pripadnost bilo kojoj religiji i ne može dati drugog rezultata doli oskvrnjivanja njezine biti. Kažu mi neki mudrijaši: Za vrijeme komunizma nismo smjeli slaviti Božić. Ne znam tko je mogao zabraniti da netko unutar svoja četiri zida oživi duh Božića pa makar i uz jednu zimzelenu grančicu otrgnutu na putu kući i mnogo pozitivna duha koji ionako bez naknade izvire iz ljudske duše? Ili su tim mojim mudrijašima zapravo nedostajali neradni dani? Osobno mislim da je Božić svoju svrhu dosezao upravo u doba komunizma kada su ljudi izražavali iskrenu pripadnost kršćanstvu. Poput svoje braće u vjeri koja su se u katakombama, u zoru kršćanstva, skrivala od svojih progonitelja, i oni su na jednak način živjeli svoju vjeru, i to daleko više nego što to čini i osjeća tromilenijska generacija koja ne može zamisliti život bez optičkog miša i daljinskog upravljača. Danas kada je obilježavanje Božića dobilo status državnoga blagdana i privilegij neradnih dana, njegova veza s prošlošću i tradicijom kao da nikada nije bila tanja. Tako je božićno vrijeme iznjedrilo neku čudnovate ostarjele likove poput Djeda Mraza odnosno Djeda Božićnjaka zabundanih u revolucionarno crvene kaputiće kao da im je sam drug Lenjin bio stilist. Ali Djedice ipak drže do tradicije, osim što svojim metuzalemskim godinama povezuju prošlost i budućnost, njima ne pada na pamet bacati poklon-pakete iz airbusa, već do svakog Zemljinog kutka stižu na saonicama (priznajem, od ovoga je samo gluplja priča o rodi koja nema pametnija posla nego isporučivati djecu kao tvorničku robu). Osim što djecu zaglupljujemo besmrtnim čičicama koji se spuštaju niz dimnjake kako bi iz vreće bez dna izvukli baš ono što je zapisano u pisamcetu želja, navikavamo ih na bezrazložnu potrošnju u kojoj se kupnja ne obavlja zbog potrebe, nego ispunjenja forme. Kako ćemo djecu naučiti da išta cijene, ako blagdane dožive samo kroz odmatanje darova? Upravo u takvim trenucima djeca prestaju biti skromna, počinju shvaćati socijalne razlike i postaju okrutna i ohola prema onoj djeci koja su slabija imovna stanja. Da, tu smo im razliku mi usadili, a samo smo, kao, htjeli biti velikodušni. Čime? Ta kupovanje je ekonomska, a ne ljudska kategorija. Ljudski je darivati, a darivanje nije kupovanje mobitela ili šminke šestogodišnjemu djetetu.
Već sam odrastao čovjek i nemam posebnih želja, a i one obične mi ne može darovati smrtnik poput mene. Ali ono što želim u nekom svom skrivenom kutku ljudskosti jest da Božić postane blagdan u kojemu će glavnu ulogu imati čovjek, a ne sadržaj njegovih džepova, u kojemu nitko neće morati kilometrima pješačiti do pučke kuhinje jer će susjed s njime podijeliti svoj obrok ma koliko skroman bio, blagdan u kojemu će, barem na trenutak, čovjek čovjeku pružiti ruku bez da pomisli ima li od toga koristi i u kojemu čestitanje neće biti tek otrcana fraza koja se izgovara bez razmišljanja - gotovo automatizmom. Jednom je slavni Mahatma Ghandi izjavio:

Volim vašega Krista, ne volim vaše kršćane. Vaši kršćani su tako različiti vašemu Kristu (I like your Christ, I do not like your Christians. Your Christians are so unlike your Christ.).

Ne znam volim li svoje kršćane, ali, istina, više ih ne razumijem...ili barem dio njih koji je  ubio Božić - malog boga. Jedno ipak znam, opće siromaštvo prema kojemu nepovratno klizimo kao civilizacija će biti jako bolan trenutak spoznaje o nemoći koju još uvijek uspješno skrivamo iza nekretnina, pokretnina i kreditnih kartica. Samo je jedna ljudska pogreška ili bijes prirode dovoljan da nas ostavi gladne, gole i bose. Bilo bi zanimljivo tada vidjeti kako bi se slavio Božić? Ali o tome ćemo razmišljati tada, zar ne?
homoLudens @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2007
Rekli bismo: danas svaka šuša  ima svoj blog. Zaista, danas svatko vodi neki svoj internetski  dnevnik bez obzira nedostaje li mu ideje ili spisateljskog dara - bitno je biti u trendu koji je po svom karakteru čista manija. Zapravo, u svakom je trenutku ovaj svijet usred neke manije - što slijedi nakon ove blogomanije? S druge strane, koja je stvarna korist od milijuna blogova  s brdo prežvakanih tema ili tema koje se nikoga ne tiču? Kakve li koristi od toga što će jedan (društveni) anonimus  dati svoje viđenje svijeta kojemu ionako ne pripada ili što će sav  svoj životni čemer i jad prosipati pred neznance kao bisere pred...je li? Politici je  stalo do vašeg mišljenja kao i bilo kome drugome do vašeg života. Čemu se lagati? Zar netko uistinu misli da je Bushu, Putinu ili bilo kojoj drugoj političkoj glavešini bitno što misli neki crni vitez s internetskim priključkom ili da je ikome bitno što se jučer dogodilo u vašem mizernom životu. No, nemojmo pretjerivati.
Ispada da je ova blogomanija  zapravo prikrivena egomanija, pišemo da bismo se čitali, jer  najmanje je bitno čitaju li nas uopće. Istresamo sve što nam  se vrzma po glavi bez obzira na to radi li se o nekim vrijednim  mislima ili marginama koje graniče s glupošću jer, ruku na srce,  tolikoj količini teksta više ne mogu konkurirati ni snježne padaline.  Dakako, samo do kategorije kvantitete jer oboje s vremenom dobiva  bitnost lanjskog snijega bez obzira što se jedno od njih čuva  u arhivi. Zanimljivo je koliko se kreativnosti i energije  prosipa zbog zadovoljenja pa i oplakivanja živoga sebe, a zamislite  koliko bi se samo postiglo ujedinjenjem te pozitivne strasti pod  uvjetom da se zamijeni medij u kojem smo svi pogubili dio ljudskosti.  Da ovih nekoliko minuta ili sati u kojima glumimo da znamo pisati  i da nas itko iole ozbiljno shvaća, utrošimo na one kojima nedostaje  toplina ljudske riječi.
Koliko ste puta zavirili na blog  samo da vidite je li netko ostavio komentar (a koje li uopće koristi  od istoga?!), koliko ste vremena utrošili na ovaj hladan dehumanizirani  medij u kojem je datirani komentar jedini trag života dok je nekome  s druge strane žice preostalo ostaviti poruku nakon signala. I sve  to da biste uživali u svom uratku kojeg će dio pročitati s čuđenjem,  a preostali s podsmijehom jer  i  papiga može naučiti abecedu,  ali pitanje je hoće li iz iste moći sastaviti rečenicu: moj  tata nije trubadur.
Da se vratim na pitanje iz naslova:  zašto uopće pisati blog? Ako je nagrada ovako izdašna kao Indexova, zaboravite na tekst iznad. Netko će već glasovati za vas.
homoLudens @ 17:23 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » pro 2007
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.