O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - studeni 2009
petak, studeni 20, 2009


Kada ovo pišem neobično je topao dan za kasnu jesen, da nema požutjela lišća pomislio bih da se još nismo otarasili ljeta. No kalendar me nimalo uljudno demantira. U maniri otupjela penzionera prebirem po daljinskom upravljaču kao da sviram na raštimanu glasoviru. Samo što svirati - ne znam. Odustao sam nakon nekoliko sati poduke shvativši da nikada neću biti Frederic Chopin, a za prosječnost nekako nisam bio pripravan. Znao sam da bi jedva dočekali strpati me u neku od kutija. Kao još jednu svijeću s voštana svjećnjaka.
Gdje sam ono stao?
Ah, da, kod prebiranja. Koliko god da prebirao, iz ekrana iskaču potencijalni predsjednici. Osmjehuju se, pokorno izgovaraju svaku odvaganu riječ (kao da se pričešćuju) jeftino kupujući naklonost mnoštva lakovjernih s pravom glasa. Ne znam izaziva li mi više glavobolje samo mnoštvo ili pogubne osobine tog mnoštva zbog kojih svi mi, nadglasani, imamo pravo samo na trpnju. Znate, ne strepim od nadglasavanja, nego od (ne)znanja onih što (do)nose te glasove, od obezglavljenih individua čiju  individualnost prihvaća samo teorija. Oni se, naime, u praksi ulijevaju u isto muljavo korito zablude i demagogije. Na njih računaju potencijali koji su u ove kasne dane jeseni dobili svojih medijskih pet minuta,  trenutak u kojemu će se naglo sjetiti obespravljenih, iako su do jučer lagodno živjeli sa spoznajom da takvi životare pored njih, možda ni kilometar udaljeni. Sada je trenutak da uz jabuke, naranče, kuhano vino i olovke obećaju pravedno i prosperitetno društvo. Ne znam jeste li se zapitali zašto to tek sada obećavaju (istina, utopističko-građanske fraze iz priručnika za lakovjerne), sada kada su mnogi od nas već proživjeli trećinu ili polovinu ovozemaljskog i ovograđanskog života? Jesu li tek sada prepoznali nepravdu ili su se od nje umorili, pa trebaju promjenu? Kakav god odgovor da pošalju i na koju god adresu, stići će prekasno za budućnost mnogih od nas. Znate, nisu samo nadriliječništvo i nadripisarstvo problematične radnje i nije zakonitost nečega dokaz moralnosti ma koliko se zakonodavac oslanjao na tradiciju i običajna prava neke zajednice. Ne postoji opravdanje po kojemu je metoda obmane nužna politička metoda čak i ako prihvatimo da mase redovito podbacuju po pitanju upućenosti i intelekta. Mase su, načelno, poput djece, ne razlikuju stvarnost, a samim time ni istinu odnosno laž, lako im se prodaju obećanja i sklona su na sve pristati. Ali to ipak nije razlog da ih se tretira kao idiote, zar ne? Odjednom je postalo prihvatljivo da se megalomanski obećaje mnogo, a osvari malo, pa ti, narode, budi sretan što si dobio mrvice, glavno da je meni moja pogača. Ne, nisam od jučer, samo ne mislim da se treba prilagođavati ma koliko se to nešto skrivalo iza zacementirane tradicije i prakse. Netko bi sada mogao izgubiti živce i reći: Pa, dobro, što ti zapravo hoćeš? Ništa osim onoga zajamčeno papirom. Svi znate kojim, stoga ne tražite tragove božanskog ili demagoškog između redaka.
Zastrašujuće je čuti i vidjeti na što pojedinci sve nisu spremni samo da bi dobili pogled s prozora koji osigurava onaj s svisoka. Zar još uvijek vjerujete da vam onaj ponos obećavaju iz altruizma? Da vas žele učiniti ponosnima, ne bi vas jeftino kupovali tijekom predizbornih kampanja, ne bi se bavili samo sobom i busali u pobjedu (kao da njihova pobjeda ovisi o njima, a ne o nama). Ali znam, navikao sam već da ćete opet pokleknuti kada pred vas bace sve one pakete i da ćete se opet hrvati (kako naglasak i početno slovo mijenjaju značenje i ostavljaju odškrinuta vrata dvosmislenosti)  za jednu majicu, kapu ili pogaču. Već vidim ruke što grabe i otimlju. Bez imalo stida ili soli u glavi.
Ipak, od te parodije grotesknijim mi se čine akcije stranačkih vojnika što se, odjeveni u odore raznih boja, smrzavaju na zimi od prvog izlaska do prvog zalaska sunca i skupljaju potpise dodvoravajući se jabukama, narančama, kuhanim vinom i olovkama. Zategnuti stranačkom stegom oni ne smiju ni pomisliti da promisle svojom glavom i daju potporu nekom drugom kandidatu (čak ni odmoriti umorne noge na štandu drugih političkih boja)...jer stranka zna najbolje (stranački se statuti tu neobično poštuju). Roditelj zna najbolje, profesor zna najbolje, šef zna najbolje, stranka zna najbolje, Svevišnji zna najbolje...Poznato? Ne preostaje vam drugo nego eliminirati sve oni koji znaju bolje od vas. I ne, nemojte imati milosti. Neki vojnici dobivaju kunu, dvije, tri...navodno na ruke, neki dobivaju samo zadatke. Među tim zadacima je i danonoćno patroliranje šumom internetskom. Namještaju se ankete, brane stranačke boje...sve za povlastice onih odabranih koji će nas nakon dana izbora preseliti na tribine. Da ih gledamo. I sami snosimo krivnju zbog osjećaja ljutnje, nemoći i razočaranja.
Jednom sam, prije nešto sitno godina, skupljao potpise s jednim brbljavim južnjakom. Iako dobro obrazovan, godinama je bio nezaposlen, tu i tamo bi upecao neki poslovni angažman, no nedovoljno za dostojanstveni život njegove mnogobrojne obitelji. Uprkos tome što mu nitko nije htio pomoći od onih što su se uhljebili, on se i nadalje marljivo stranački  angažirao (nisam ga htio obeshrabriti i reći mu da ga trebaju kao podvornika, a ne uvažena člana) i svako malo bi korio moj skepticizam oko stranačkog angažiranja uopće. Na vrijeme sam shvatio da u stranačkoj računici mogu biti samo razlomak pa se i nisam nešto trudio (Bi li bilo razlike da jesam?). Moj bi se južnjak poput mala djeteta svaki put razveselio viziti nadređenog kada bi ovaj došao provjeriti kako napredujemo. U toj sam antipatičnoj prikazi prepoznao svu antipatičnost ovodobnih prodavača magle i nije ni čudo što sam se vrlo rano izdvojio iz jata gusaka. Ne znajući cakle li mu se više zubi ili cipele, odustao sam od proučavanja njegove arogantne vanjštine i prepustio mom južnjaku da se pohvali rezultatima. No time nije impresionirao svog nadređenog, ovaj ga je i nadalje doživljavao kao nešto manje vrijedno, gotovo bakterijsko. No mene nije tako percipirao. U to sam vrijeme bio mladi student, suzdržan kakav jesam, nisam dopustio da se osjeća važnijim. Ne znam je li to presudilo, ali znam da sam i tada pogled nastojao zadržati u ravnini ma koliko se puran ispred mene razmahivao perjem. Danas sam izvan svega toga, ali još uvijek imam vremena uputiti prigovore na ovdašnju praksu oko izbora kojima se nikada ništa kvalitativno, pa ni sadržajno, ne mijenja. Nabrojat ću samo neke:

1. ograničavanje prava građana da svoj potpis potpore daju većem broju kandidata. Po kojoj to uzvišenoj logici građanin ne smije imati više favorita? Pristao bih na tu logiku kada bi obmana, kao osnovno sredstvo političkih kampanja, bila kazneno gonjena i kada bi netko jamčio da će potpisivanje potpore jednom kandidatu ubuduće biti oslobođeno stranačke stege i ostalih pritisaka (primjer 1, primjer 2) na koje je čak i javno upućivano, ali se mlako i nikako reagiralo. Bez obzira na stupanj istinitosti (time neka se bave istražni organi), ovakva praksa na mala vrata uvodi eksploatiranje pojedinaca koji, uslijed straha od odmazde statuta, pristaju činiti ono što se kosi s njihovim moralnim i svjetonazorskim načelima. Nije dovoljno reći: Pokušajte ići drugdje, možda će tamo više uvažavati pravo na drugačije mišljenje, jer se tako ne lišavamo despotije koju neki uporno zovu hijerarhijom. Ovdje se ispričavam što inzistiram na poštivanju hijerarhije, iako istu smatram obilježjem čopora, a istome ne pripadam. Ali kada već postoji...

2. dopuštenje kandidatima da i nakon prikupljanja dovoljnog broja potpisa nastave s prikupljanjem (bolje rečeno, pumpanjem) istih čime namjerno ili slučajno manipuliraju raspoloženjem biračkog tijela koje naivno počinje vjerovati da se radi o realnom odnosu političkih snaga (iako postoji, nazovimo to tako, jamstvo izbornog povjerenstva tek za prvih deset tisuća potpisa). Naravno, bojim se da od prekida takve prakse neće biti ništa, jer se najavljivanjem novoga zakona (o potrebitih 50 tisuća potpisa potpore) opet ide u prilog tzv. političkoj eliti koja će s vremenom postati nova društvena klasa u rangu plemstva. Mi ćemo, dakako, ostati ono što i jesmo, vlasništva svojih gospodara.

3. nedovoljno ili nikakvo informiranje javnosti. Smatram da je obveza nadležnih institucija da svakom građaninu omoguće uvid u njihova prava i obveze po pitanju građanskog prava glasa kako bi ovi bili upoznati sa svojom ulogom birača (da, to znači i da je njihovo građansko pravo ne izaći na izbore, ako tako odluče). Tada se ne bi događalo da građani ne znaju što to znači potpis potpore (da to nije glasovanje), da građani znaju  razlikovati broj identifikacijske iskaznice (da to nije isto što i matični broj), da građani znaju kako ne smiju potpisivati svima koji ih zamole (jer time poništavaju sve dotad potpisano)...i da dalje ne sramotim stupanj naše pismenosti i obaviještenosti. Ali nismo mi krivi, ta nude nam samo kandidate. I ponešto hrane, pila i odjeće.

Priznajem, nikada nisam bio za ovakvo višestranačje u kojemu se isto razlikovalo samo po obliku, odnosno imenu, a stranku se nisam drznuo osnivati jer nisam obučen za laganje, niti sam ikada želio savladati tu vještinu. Istina, švrljao sam po stranačkim hodnicima, no otišao sam nakon što uslijed silna truda nisam dobio ni riječi zahvale, dok su drugi, koji su se pojavili niotkuda, dobili sve moguće beneficije. U međuvremenu sam odrastao, sakrio se među koricama i našao svoj redak među retcima znanja, jedine vrijednosti koju politika i ideologije ne mogu smijeniti. Samo još ponekad osjetim žal kada bacim pogled na zajednicu koja se, nakon toliko ljeta, još muči s demokracijom i državom uopće, dok u predahu skakuće na parole i juri na parade.
Uh, zapričao sam se, a moram pogledati jesu li već stavili štogod na štand. Tako bi mi prijalo kuhano vino, ma i one jabuke i naranče. No, no, ne gledajte me tako, ta ionako smo ih već platili. Kako reče jedan kandidat: Mene financiraju hrvatski građani. Kada nisam kmet, i to sam, između ostaloga. U slast! Barem ovih mjesec dana bakanalija jer ionako nam ne nude ništa nova: ista lica, iste biografije, iste ideje. Samo druga oprema (zidova, štandova...).
homoLudens @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 7, 2009
Smatrao sam svojom dužnošću da vas podsjetim, ako ne i upoznam s informacijom, kako 15. studenog kreće prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma na kojemu bi se građani Hrvatske (a oni su u cijelom fenomenu demosa najbitniji) izjasnili o prihvatljivosti Sporazuma o arbitraži. Na žalost, iako nas je brojčano samo dvostruko više od građana Slovenije (čiji glas vlastodršci iniciraju čuti i nastoje uvažiti), moramo skupiti deseterostruko više potpisa (slovenskih 40 tisuća prema hrvatskih 450) kako bismo one, kojima smo dali punomoć, vratili na pravi put (nitko nije nepogrešiv, zar ne?). I sam držim da su za takve zahtjeve ostvareni uvjeti odnosno da se radi o pitanju koje je važno za neovisnost, jedinstvenost  i opstojnost Republike Hrvatske (kako to lijepo piše u članku 86. Ustava RH).

Predstavnici Inicijative smatraju  da bi se građani na referendumu trebali izjasniti jesu li za to  da se u cijelosti odbaci Sporazum o arbitraži između hrvatske  i slovenske vlade koji je potpisan 4. studenoga u Stockholmu, odnosno  da se spor ne može rješavati na ad hoc arbitražnim sudovima  nego isključivo na Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu  i Međunarodnom sudu pravde UN-a u Den Haagu. Svoju namjeru  da od 15. do 29. studenoga prikupe 500.000 potpisa potrebnih za raspisivanje  referenduma predstavnici udruga objavili su danas u Europskom domu  u Zagrebu. Ujedno su najavili da će ista inicijativa danas biti  objavljena i u Splitu i Umagu (business.hr)

Zašto je vrijeme za glas naroda protiv svakog teritorijalnog ustupka ili ustupka koji bi na bilo koji način oštetio zemlju (ne državu) naših predaka? Jer je prema članku 2. Ustava RH suverenitet Republike Hrvatske  neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv". Jer se po istom članku taj suverenitet prostire nad kopnenim područjem,  rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim  morem te zračnim prostorom iznad tih područja, a koji ne mogu biti predmetom ikakva dogovora pod svaku cijenu (deblokade pristupnih pregovora, ulaska u saveze s drugim državama, itd.). Jer prema tom istom članku sabor i, nota bene, narod ove države odlučuje o uređivanju gospodarskih,  pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime i o udruživanju u saveze s drugim državama.

Zašto je referendum uvijek dobra pljuska neodgovornim političarima?
  1. jer uključuje one koje su ovi zanemarili ili proglasili nebitnima - narod
  2. jer dokazuje da između Boga i sabora postoji još jedna stuba hijerarhije
  3. jer jamči da većina nije selektivno odabrana i da stoga ne postoji opasnost od premoći glasačke mašinerije koja se želi svidjeti stranci, a ne pravdi i razumu
  4. jer nam jamči prihvaćanje odluke donesena na referendumu s obzirom da je ova obvezujuća za sve, pa i za one koji su dobro nacije podredili osobnom dobru
Prije nego što se odlučite na to želite li ostvariti ustavno pravo na referendum i imati pravo glasa na još koji dan, osim na dan izbora, podsjetit ću vas:

  1. da u naše ime žele prihvatiti sporazum koji Republici Sloveniji omogućava izlaz na otvoreno more (čime neosporno, bez obzira na izbor koridora, Hrvatska postaje oštećenom stranom), bez prethodna utvrđivanja ima li dotična strana pravo na to (članak 3b Sporazuma o arbitraži jasno govori da se mora utvrditi taj pristup koji, fizike radi, ne može ići drugim koridorom osim onim koji uključuje hrvatske teritorijalne vode) i bez obrazloženja zašto se pitanje granice mora rješavati baš sada u vrijeme slovenskih prijetnja blokadom, a ne, recimo, kada Hrvatska postane članicom EU (kao što je to slučaj s Republikom Slovenijom). S obzirom na otvorena granična pitanja sa svim susjednim državama (izuzev Mađarske), pitanje je koliko nas još ustupaka čeka radi "dobrosusjedskih" odnosa.
  2. da su, u svoje ime, odlučili odreći se međunarodne pravne institucije, Međunarodnoga suda pravde u Haagu (odrekli su se ZERP-a, gdje ne bi suda), iako su na taj način mnoge članice EU-a rješavale otvorena granična pitanja, osudivši nas na nekakvu ad hoc sklepanu arbitražnu komisiju iznjedrenu od strane političke Europe koja cijeli ovaj granični spor tretira kao politički, a ne pravni problem (jer u suprotnom ne bi dozvoljavali blokiranje pristupnih pregovora zbog otvorenih graničnih pitanja, drugim riječima: ovo je presedan) požurujući obje strane, pa i na štetu međunarodna prava, da što prije riješe tu kavgu. Međutim, sva prava koja je Hrvatska ostvarila nad svojim teritorijem je isključivo u službi onog međunarodnog i nikakvim se političkim igrama i pritiscima ne bi smjela prokockati ta suverenost. Ponovimo: ucjene nisu načelo vladavine prava i nije bitno što ih se ova ili ona vlast boji pa potpisuje sve i sva.
  3. da nas uvjeravaju kako bismo bez njihove domoljubne (?) odluke ostali na mjestu još desetak godina, bez završenih pristupnih pregovora, zaboravljajući da nakon završetka istih (minimalno godinu dana) moramo pričekati njihovu ratifikaciju u parlamentima članica država Europske unije (minimalno tri godine, prema dosadašnjem iskustvu). Osim toga, nitko ne može predvidjeti koliko će po tom pitanju otezati slovenski parlament, pa sam u dobroj vjeri ostao pri 2013. kao godini pristupanja EU (ponavljam, to je ideal, nimalo realnost), što znači da će se odluka arbitražne komisije (unutar narednih godinu dana) zasigurno provesti, no nije sigurno da ćemo u narednom desetljeću pristupiti EU (iz razloga koje sam naveo). Istina, možda su četiri godine čekanja bolje od deset, ali imajmo na umu da su godine jedini dobitak i da probleme koje nismo osvijestili, a kamoli riješili, ionako neće drugi rješavati za nas (to za one koji čekaju da nam EU riješi probleme korupcije, pravosuđa, nezaposlenosti, neučinkovite administracije, itd.).
  4. da su prema sporazumu o arbitraži odluku arbitražne komisije dužne prihvatiti obje strane bez obzira na eventualnu neprihvatljivost odluke (drugim riječima, natrag se ne može, promislite na vrijeme).
  5.  da od osamnaest stručnjaka međunarodnoga prava svega njih pet podržava sporni sporazum, a što vas obvezuje da barem pročitate Sporazum (ako već niste) i ne prepustite odluku stranačkim glasačkim mašinama za koje samo znamo da su odane strankama. A gdje je tu narod? A gdje je tu država?
Slovenija je prilikom ulaska u Europsku uniju prevarila Bruxelles tvrdnjom da su granična pitanja sa susjedima riješena, a sadašnjom blokadom Hrvatske zaustavlja europski projekt tisućljeća. Oni (EU) su vjerovali Sloveniji koja je tvrdila da su sva bilateralna pitanja sa susjedima riješena i na osnovi toga je Slovenija i primljena u EU. Slovenija blokira europski tisućljetni projekt, projekt ujedinjenja, jer Slovenija zbog bilateralnog pitanja ne zaustavlja samo Hrvatsku nego i cijelu jugoistočnu Europu na putu ka EU (Stjepan Mesić u intervjuu za austrijski radio Ö1, travanj 2009.)

Rizik postoji, kazaše oni. Kao da smo općili bez zaštite. E, pa neće nas više. U mozak. Bez obzira na one kojima tih par kvadrata ne znači ništa (iako bi vjerojatno među prvima tužili susjeda za ometanje posjeda zbog psa mu koji se samo naviruje  u njihovo dvorište).
homoLudens @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 2, 2009
Zemljovid Petera Kozlera, slovenskog kartografa, odvjetnika i industrijalca.

Dugo nisam spominjao cijenjene susjede Slovence, iako time problem nije ni ponajmanje nestao. Moram priznati da se po prvi put uzdajem u njihov zdravi razum, nego u onaj domaćih političkih predstavnika. Barem sam u suprotnu stranu uvjeren da će štititi vlastite interese (mi smo nekako uvijek gubili stvari poput nemarne djece), kao što sam uvjeren i da ista nije kriva što nam geografski oblik nalikuje osušenom bečkom pecivu (to je valjda ta velika Hrvatska nad kojom strepe pojedinci opravdavajući tako razloge svog šovinizma). Moram priznati da su Slovenci izuzetno politički dovitljivi: povrh sveg političkog nabacivanja s nama, još im slijedi i počasno mjesto u preambuli hrvatskog ustava. U svoj ustav ne kane uvesti hrvatsku manjinu koju smatraju ekonomskom, iako je autohtonost Hrvata u Sloveniji istražena od strane slovenskog instituta za migracije. Ne znam nude li ovdašnji političari teritorij (o nekim je ustupcima nečega zasigurno riječ jer inače do kompromisa ne bi ni došlo), ali ne mogu se oglušiti na izjave stručnjaka (a to političari nisu i kada formalno to jesu jer im ideologija ne dopušta biti stručnima) koji za arbitražni sporazum zaključuju da je riječ o tekstu koji u sadašnjoj  verziji nije prihvatljiv bez dodatnog preciziranja sadržaja i  domašaja pojedinih odredaba. Osim toga izražavaju i sljedeću zabrinutost:

Ocjenjujemo, da je predloženi  sporazum uvelike političko-pravne naravi, umjesto proceduralno-pravni  tekst, što bi sporazum za arbitražu o graničnom pitanju trebao  biti. Naglašavamo, da pitanja razgraničenja kao i s  time povezana teritorijalna pitanja Republika Hrvatska treba rješavati  isključivo na temelju međunarodnog prava, a da pojedine odredbe  sada predstavljenog teksta sporazuma to mogu dovesti u pitanje,  pa da stoga ne mogu biti prihvatljive bez dodatnog pojašnjenja,  te da ih kao takve treba razmatrati neovisno o pridruživanju Hrvatske  EU.

Usprkos tome, politika na njemu inzistira podsjećajući nas da je nacionalni interes ući u zajednicu europskih naroda. Iznimno sam sretan što to nije proglašeno vjekovnom težnjom hrvatskog naroda oblikovanom još u vrijeme prvih mu pokrštavanja. To invalidno koketiranje s poviješću i vjekovnim težnjama je uvijek imalo samo jedan cilj: uvjeriti dječicu da roditelji čine najbolje za njih jer ipak su ih stvorili. Uočavate li problem političke evolucije po kojoj nam je zajednički predak ideologija? Ne, oni nas uopće nisu stvorili, to smo čudovište, na žalost, mi  iznjedrili i sada nam se može smijati, jer opet smo žedni prevedeni preko vode. Živimo od obećanja i tumačenja kako oblikovanje (granica) ne znači i njihovu promjenu (Malo logike, molim: kako se išta može oblikovati, a da se pritom ne izvrši smjena ili zamjena prethodne linije, oblika, površine ili smjera?), ali mogu što žele jer glasačka mašina smjenjuje svaku individualnost i svaku pojedinačnu savjest. Više nisam ni očekivao od mentaliteta koji je nicao u jednopartijskom sustavu i zato se uvijek dvoumim oko toga je li ova zemlja ikada bila uistinu spremna za demokraciju i višestranačje (Istina je da se mučimo na ovo malo geografske širine i dužine već punih osamnaest godina. Što bi tek bilo da smo nosili balast prošlosti poput jedne Njemačke.). Znam da se određenim političkim strukturama silno žuri u Europsku uniju (ne znam samo je li to zbog onih tapeciranih zastupničkih mjesta), ali žuri li se hrvatskim građanima? Žuri li se njima dati bilo kakve ustupke (možda i gubitak morske granice s Italijom, odnosno izlazak Slovenije na otvoreno more koje započinje na ušću Jadrana u Sredozemlje?), samo da postanu europski građani drugog reda (kao i sve novopridošlice s europskoga istoka)? Smije li određena elita jednostrano odlučivati o pitanjima za koje nema ovlasti samo zato što nosi pridjev izabrana? Koliko je samo puta ta neka elita s pridjevom izabrana gurala neupućeni puk u zagušljive zajednice iz kojih je ovaj izlazio manji, tanji i skoliozniji (zato sam skeptičan kada nam Hebrang obećava ponosnu Hrvatsku jer je prvo klečanje novovjeke Hrvatske već izvedeno)? Od skolioze i amnezije, odnosno pogrbljenosti i gubitka pamćenja, oduvijek patimo (to ne bi bilo za zamjeriti kada bismo bili svjesni tih disfunkcija), pa ću stoga podsjetiti kako je to bilo prije 54 godine u hrvatskom parlamentu:

Hrvatski  je sabor dne 15. XII. 1955. odobrio prijedlog da se iz NR Hrvatske  izdvaja osam sela (stvarno ih je bilo 25) u župama Pregara,  Gradina i Topolovac. Slovenske škole uvedene su još šest mjeseci  prije odluke iz Zagreba i Beograda.

Narodne novine broj 1 od 1956. objavile su da su NR Sloveniji pripojena sela Abitanti, Belvedur, Brezovica, Gradina, Koromači-Boškini, Močenigi,  Bregara i Sirči, a Vjesnik tek 8. ožujka 1956. da je Republičko  vijeće NR Slovenije donijelo odluku o izmjeni granice između  NR Slovenije i NR Hrvatske kojom se devet sela u općini Buje,  kotar Pula, odvajaju od NR Hrvatske i priključuju NR Sloveniji. Međutim,  svećenik Antun Hek u kalendaru Istarska  danica (Pazin, 1995) priredio  je tekst Sjeverna granica  hrvatske Istre Bože Milanovića, u kojemu je objavio kako je Sloveniji priključeno trinaest sela: Sv. Šimun  (Brežani), Brežinari, Krstija, Reparac, Buželi, Tuniši, Pavelići,  Rosići, Stara Mandrija, Kaline, Jarkani, Škrlji i Dugobrdo te da  je od Hrvatske odvojeno 21 selo. Iznio je i podatak da su prije  togaSloveniji priključeni Topolovac, Žrnovac, Dragonja, Hrvoji, Šemi i Škrljići,  što je ukupno 27 sela. Iako Milanović, Hek, Narodne novine i Vjesnik nisu objavili iste podatke o broju sela, najvjerojatnije  je riječ o 27 ili 28 sela, jer neki drže da su Koromači-Boškini  jedno selo. (matica.hr).

Sve je bilo po zakonu, zar ne? Kada bismo se osvrnuli na povijest svijeta, malo toga nije bilo po zakonu, a opet tvrdimo da nije valjalo. Istina, zakon sam po sebi nema ljudsku vrijednost i postaje opasnim sredstvom u pokušaju da je svede na niz pravila. Izabrani se vade na taj niz, lingvistički šeprtljavo tumače termin koji ne znaju prevesti, a neki, poput Friščića, žele raspravljati o hrvatskom prijevodu (kao da će ga na tom jeziku čitati Rehn i članovi ad hoc arbitražne komisije) sporazuma u kojemu ga jedino zanima tko ima pravo prvenstva, a ne čije je raskrižje. Da nije nebitno čije je raskrižje, svjedoči i apel hrvatskih intelektualaca u kojemu, između ostaloga, piše i sljedeće:

Slovenija zahtijeva da taj spoj  bude teritorijalan. Nije, prema tome, riječ o nikakvom režimu  plovidbe brodova, već o tuđem teritorijalnome koridoru kroz neprijeporno  hrvatsko državno područje, hrvatsko more.

Neka mi ne zamjeri gospodin Friščić što njegovo mišljenje smatram manje relevantnim (prije svega zato što je političko) od onoga hrvatskih intelektualaca (Ive Banca, Ivana Đikića, Mirjane Kasapović, Zvonka Makovića, Milana Ramljaka, Slobodana Šnajdera, i dr.,), napose akademika (Nedjeljka Fabria, Dubravka Jelčića, Davorina Rudolfa, Velimira Pravdića, i dr.). Ali ima nešto još bitnije od samih imena: citirani se dio, kao i izjava u cijelosti, poklapa s prijašnjim pretenzijama slovenske strane:

Da  je slovenska vlast nakon završetka Drugoga svjetskog rata započela  smišljeni plan kako prigrabiti što veći dio Istre, koji su znatno  prije proglasili Slovenskim primorjem, dokaz je izrada mnogih zemljovida  Slovenije na kojima je granica bila na polovici Istre i u kojima  su bili ucrtani čak Pazin i Rovinj te otoci Cres, Lošinj i Krk.  Oni su najvjerojatnije izrađeni po uzoru na romantičarski i nostalgičarski  zemljovid slovenske dežele koji je 1853. nacrtao Peter Kozler, po  kojemu velikoj Sloveniji pripadaju Istra, Rijeka, otoci Cres, Lošinj  i Krk te Gorski kotar, čime se i danas nadahnjuju slovenski nacionalisti  i kartografi. (matica.hr)

I dok su našu glupost tijekom povijesti mogli iskorištavati ekonomski i politički jači pravni subjekti, danas istu (očito naslijeđenu) iskorištava jedna politički manje bitna zajednica koja je postala dijelom europske obitelji bez riješenog graničnog pitanja. Sada nam ta ista onemogućava ulazak u europsku obitelj sve dok ne riješimo granično pitanje. I što nam se događa? Poput djeteta željna sladoleda riskiramo upalu grla samo da tih par minuta uživamo u ledenoj slastici. Je, uvjeravaju nas, iako rizik postoji, malen je. Ali lako za upalu grla, ima medikamenata. Ali koji medikament upotrijebiti za upalu koju nam nudi nedefinirani sporazum? Nakon svega: mislite li i dalje da je problem zapadno od Kupe i da nas ne treba biti strah jer se političari povode za domoljubljem? Kako povjerovati u priču o domoljublju (do sada sam se uvjerio samo u lokalpatriotizam i dobivanje beneficija po toj liniji), o borbi za dobrobit Hrvatske kada već osamnaest godina nema političke volje (ili snage) riješiti problem Svete Gere (hrvatske katastarske čestice), jedine okupacijske zone na tlu Europe.

Prošlo je već 12 godina otkad su slovenski  vojnici zauzeli vojarnu na Svetoj Geri. Bilo je to u jesen 1991.godine  kad je taj objekt napustila bivša JNA iz Jastrebarskog, koja je  na Svetoj Geri imala svoju posadu. Hrvatska je tad bila zauzeta  organiziranjem obrane protiv velikosrpskog agresora, pa se okupaciji  tog dijela hrvatskog teritorija nije pridava la veća pozornost.  Zapravo, očekivalo se da će slovenska vojska uskoro napustiti  to područje. Međutim, eto, još se to nije dogodilo. Zanimljivo  je da nitko od relevatnih slovenskih političara i stručnjaka za  granice ni danas ne osporava da vojarna na Svetoj Geri pripada Hrvatskoj.  Unatoč tome, četvorica slovenskih vojnika i dalje su u tom objektu.  Nedaleko od te vojarne je i odašiljač koji je svojedobno služio  u vojne svrhe i s kojeg se moglo prisluškivati dobar dio Hrvatske.  (Marko Barišić, Vjesnik).

Ako Hrvatska uistinu ima političke volje da napokon (nakon osamnaest godina) riješi sva otvorena granična pitanja sa susjedima (na trima stranama svijeta, izuzev sjevera), odnosno da u praksi dokaže suverenost nad vlastitim teritorijem, onda bi ta pitanja trebala pokrenuti neovisno o pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Činjenica jest da je slovenska strana spretno iskoristila mogućnost blokade tih pregovora kako bi ispunila neke svoje želje oko teritorijalnih granica (tim više što je Jadran oduvijek smatrala jugoslavenskim morem, posredno i slovenskim), pa se sada poput nevaljala čeljadeta igra gumbićima čas zatvarajući, čas otvarajući vrata - dovoljno brzo da svaki put slomimo nos. Ali da nas više ne bi boljelo, nudi nam rješenje. Kakvo? To samo Bog i odabrani znaju. Mi samo znamo, posredstvom onih upoznatih, da ne miriše na dobro i da tetošenje i ugađanje slovenskoj strani, samo da se ne bi ponovno nosom susreli sa zatvorenim vratima (dramatiziranje koje je kičastije od ritualna samoubojstva) može nanijeti nepopravljive štete i u konačnici dovesti u pitanje smisao borbe za neovisnost. Iz tih je  razloga vrlo neugodna šutnja onih što su na svojim leđima iznijeli tu istu borbu: kao da su upali u kolektivnu letargiju. Je li tomu razlog razočaranost majkom koja je postala maćehom ili su zadovoljni darovima kojim ih je ova ušutkala? Može li kvadrat stana zamijeniti kvadrat domovine? Time neka se bavi njihova savjest.
Sporazum više ne kanim spominjati (ionako imam fobiju od hrvatskih prijevoda) jer ta se lokomotiva više ne da zaustaviti. Što nam onda preostaje? Povodeći se za člankom 86. Ustava RH možemo (ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača, da se baš ne oslanjamo na političare) osigurati raspisivanje referenduma jer se po mom osobnom viđenju stvari radi o pitanju važnom za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike  Hrvatske (kako je navedeno u navedenom članku Ustava). Također, imamo pravo (prema članku 38. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske) predložiti pokretanje postupka za  ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa  s Ustavom i zakonom, a i sam Sud može pokrenuti takav postupak. Također možemo i mirno prosvjedovati (iako u tome ne vidim konkretne koristi) kao svojedobno za Radio 101, ali nedostaje ključna figura koja bi okupila građane, umjesto da ih voda kao telad po sajmu (do sada samo viđali samo takva uprizorenja).
Pokrenimo se (vidjeli smo kako su oni pokrenuli Hrvatsku i gdje smo to dalje otišli) i demokratski zahtijevajmo svoje pravo na odluku o prostoru koji smo tek naslijedili od svojih predaka i koji smo dužni i odgovorni u istom obliku predati potomcima (kako nas prvi ne bi preklinjali u grobu, a drugi nam prekopali grob). Možda su nas moralno i materijalno osiromašili, ali ne vjerujem da su nam oduzeli ono malo sive tvari koja je oduvijek pokretala ovaj svijet. Ako padnemo na ovom ispitu zaštite vlastitih interesa, onda nismo ni zaslužili imati vlastiti prostor, a kamoli državu, mjesto nam je tamo gdje i svima takvima - u ropotarnici povijesti. Jao si ga vama, ako vam povijest ostane jedinim svjedokom.

Vezani članci:
Tako to radi slovenska politika
Trn u slovenskom oku
Zastave na vozilih niso dovoljene
Susjed je susjedu vuk
homoLudens @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 1, 2009


Nisam ljubitelj formata u kojima tračevi čine manifestaciju kulture, stoga ih izbjegavam u široku luku ne želeći evoluciji svoga ponašanja dati pogrešan ključ u ruke. Ipak, ljudski mekan, ne samo tkivom, prihvatio sam prijedlog nekih sugovornika da bacim pogled na nekoliko uradaka velike povratnice na male ekrane - Mirne Berend. Nisam očekivao puno (prvenstveno zbog samog formata), a i nisam vidio nekog smisla u još jednoj inačici komentiranja društvenih događanja ni od kakva značaja (danas uistinu svatko komentira, rekao bih oholo). Da, da, znam, i sam komentiram, ali to ne činim ni za kakve naknade, niti za promicanje ionako naslijeđena imena. Osim toga, svoje mišljenje nikada ne prepuštam neprovjerenim teorijama i neuspjelim praksama (sve čemu se čudite na mojim stranicama možete pronaći u izvorima relevantnih autora). No, dosta o mojim navikama: takav sam, kakav sam, nimalo zaslužan za oblik i funkciju.
Izbor tema je bio očekivan: nimalo relevantni događaji su bili upakirani tako da mirišu važno (nigdje ozbiljne društvene teme, nigdje ozbiljnog pojedinca). I tako iz tjedan u tjedan, a kada je dotična krenula sa serijom intervjua, loš se recept ponovio, ali uz dodatak: onemogućavanje sugovornika da dovrši misao i izostanak svakog koncepta (bezglavost i bezrepost) začinjeni trivijalnim pitanjima. Kako je to pronašlo publiku? Vjerjatno kao i kokoš jaje. Isto sam se pitao svjedočeći još jednoj devastaciji znanja i struke: castingu za izbor asistenta izvjesnom Marku Grubniću (kojeg je upravo ranije spomenuta Mirna Berend nazvala nosačem vrećica pitajući se što je on zapravo) koji se voli predstavljati stilistom. Ne znam jesam li više sažalijevao one (tzv. estrada, ma što to značilo) koji su dotičnog proglasili institucijom ili one (među njima je bilo i studenata, pa čak i jedna studentica dizajna) koji su se došli klanjati toj instituciji. Prave su institucije (akademije, instituti i zavodi) ostale nijeme. Kao i obično.
Svestran sam čovjek pa sam, ne imajući nekih većih obveza u vrtu ideja, malo prolistao biografije domaćih dizajnera (barem dio onih koje se često spominju u javnosti). Tek toliko, rekoh si, da vidim koliko su teorijski potkovani i koliki je udio samoukosti i samoprozvanosti u njihovu djelu (dijelom i time što je akademsko obrazovanje postalo imperativom svake profesionalnosti tehnološkog doba i teško prolazi legenda o nadarenosti). Nemalo sam se iznenadio otkrivši da tek jedan među njima ima formalno obrazovanje, odnosno da ima formalno pokriće za posao kojim se bavi. Ostali, bez obzira što njihova okupacija nije jednako odgovorna onoj liječnika s licencom, i nadalje ostaju - naturščici. Bez ikakva certifikata. Na žalost, s takvim se naturščicima, izvođačima neuspjelih eksperimenata, susrećem tijekom cijelog svog radnog vijeka. Razlikujemo se po mnogočemu: prošao sam testiranja i intervjue, oni nisu (došli su na stražnja vrata i još su mi zamjerili što mi biografija ima nekoliko stranica više od njihove); umjesto njih, ja sam pognut, jer nemam zaleđe onih što su im otvorili stražnja vrata. Ipak, ne žalim jer sam ispunio vrijeme između motike, sna i obroka. Oni, naprotiv, još nisu pronašli zgradu kazališta, a kamoli da su odložili motiku. No, vratimo se onima koje su mediji proglasili stručnima (referiram se na izjavu jedne TV urednice koja je jednog poznatijeg stilista nazvala neospornim stručnjakom za odijevanje - malo je nedostajalo da dotični dobije titulu primarijusa). Konkretno se zapitajmo (kada već pratimo taj putujući cirkus): koja to znanja i vještine posjeduje jedan prosječno neobrazovani hrvatski stilist, modni kreator i ostala ekipa iz branše koja slavno propada i što ima ekspertnog u obilascima trgovina i prebiranju polica? Znate, najlakše je reći: Ne da mi se učiti, sam ću izabrati područje kojim se želim baviti, proglasiti se ekspertom, a onda ću sve one koji knjige i skripte nisu bacili kroz prozor proglasiti budalama (uz trenutni obrazovni sustav i kulturološko stanje nacije to, dapače, nije ni najmanji problem). Taj je trend toliko obolio da čak i lažni iscjelitelji i proroci iskaču iz svakog grma hvaleći se disertacijama iz zemalja u kojima škole još uvijek imaju zemljane podove i drvene ploče. I sam sam osjetio što znači poplava eksperata na ovim prostorima: sušu rezultata. Od toliko stručnjaka pravi je podvig pronaći nekoga da izradi odijelo po mjeri ili, nedajbože, nešto za što se kroj ne može naći u specijaliziranom časopisu. Na kraju sam se oslonio na industriju, a znate li gdje sam našao dizajnere s diplomom? U trgovinama ili pak u kafićima. Dakako, kao radnu snagu (sretne što uopće rade). To je krajnji rezultat društva znanja s porukom iz nadležna ministarstva: ako nemate perspektivu sa završenim fakultetom, upišite drugi. Oduševljen sam, umjesto opismenjavanja nepismenih, politika nam nudi ponovno opismenjavanje pismenih. Ipak treba zaštititi nepismene i nestručne, samoprozvane eksperte i mentore im.
U konačnici, nije toliko strašno postojanje samoprozvanih kreatora i stilista ( i svih ostalih samoprozvanih), već položaj onih (mentora) što su takve lansirali u orbitu javnosti. Ti su samoprozvani svoje mjesto u reklami dobili na temelju sebe kao proizvoda, i to onog koji nudi neukus amaterizma i zadah provincijalizma. Iz tih razloga ne osuđujem onu dječurliju što je spremna izvjesnom Grubniću nositi čizme (i ja sam kao mladac bio podvornik nekim tzv. eminentnim dramskim umjetnicima) i koja njegove spisateljske pokušaje proglašava kvalitetnim štivom koje treba biti dijelom kućne biblioteke, ali me strašno brine poruke koje odašilju ovakve audicije: Ne učite, pužite! Zar ne mislite da smo malo prestari za puzanje?!
homoLudens @ 12:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » stu 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.