O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - studeni 2008
srijeda, studeni 19, 2008
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, 26. kolovoza 1789., dokument Francuske revolucije

Na Facebooku stalno neke nove inicijative (i cijenjeni je kolega bloger vin ne tako davno pisao o njima u  tekstu pod nazivom Urlikavci) u kojima vidim tek djetinjasto prkošenje trenutku kojega inicijatori možda nisu ni svjesni. Nisam protivnik inicijativa ni prosvjeda, dapače, smatram ih korektivom društvene zastranjenosti, ali ako netko nešto inicira onda se pretpostavlja i da je dovoljno upućen i da neće izlijetati s besmislenim zahtjevima i izjavama. Neke od tih izjava uključuju i projiciranje teorija zavjere o tome kako su obavještajne službe, T-com i Facebook sam, upleteni u brisanje korisničkih računa i nedostupnost interneta pojedinih članova ove akcije. S druge strane, jedan dio zahtjeva je toliko nerealan i neprovediv (u ovim okolnostima) taman da Svjetska banka uzme Hrvatsku pod svoje okrilje. Evo samo nekih od njih:

Besplatno školovanje
Ovo je jednostavno nerealan zahtjev, a nerealnim se zahtjevima ništa ne postiže, već samo smanjuje mogućnost  ostvarenja svih ostalih. Iz čega cijenjeni misle financirati obrazovanje? Iz kojih to izvora jer smiješno je očekivati da država ima skrivenih čarapa pomoću kojih će se izvući iz krize. U krizi su daleko stabilnije zemlje pa kako ne bi bila Hrvatska u kojoj se gotovo ništa ne proizvodi. A zašto se ne proizvodi? Tko je ispraznio hrvatsko selo? Tko je radije gladan u gradu, nego sit na selu? To su sve pitanja kojima moramo pristupiti analitičnije, a ne samo izrađivati popise želja kao da je država Djed Mraz.

Smanjenja cijena osnovnih potrepština
Da bi to bilo moguće, netko mora pokrenuti gospodarstvo. S kime će se pokrenuti gospodarstvo? S kadrom koji uporno studira na fakultetima koji tržištu ne trebaju? Naravno, nije to samo krivnja mladih ljudi koji studiraju, već i sveučilišta koji odbijaju naputke ministarstva, zavoda za zapošljavanje i samoga tržišta. Ali to je očito njihovo viđenje autonomije koja vodi ka uvozu radne snage dok su hrvatski građani nezaposleni.

Poštena revizija svih privatizacija
Da bi se to moglo, trebalo bi donijeti zakon koji bi ponišito onaj prethodni a prema kojemu je sve zakonito. S time se složio i sam Ivica Račan u doba svog mandata iako je kao oporbenjak tvrdio da će mu prva zadaća biti revizija privatizacije. Kako je svaka vlast samo vlast i ništa više i uzvišenije, tako je i nakon smjene jedne ona druga zaboravila svoje predizborne parole. Odmah je sve bilo zakonito i ništa nije bilo za procesuiranje, a vrhunac vica je bio da se ne može definirati što je to obitelj pa kako izvršiti reviziju nad bogatstvom onih dvjesto bogatih?

Smjena podobnih i nesposobnih
To je problem nepolitičke prirode. Ovo je društvo jednostavno koncipirano na navici prema kojoj je očekivano zaposliti nekog svog. Tko će iz mnogih poduzeća, pa i državnih (od sveučilišta do medija), dati otkaz rodbini i prijateljima? Nitko, naravno. Ova uhodana praksa će se nastaviti po onoj staroj: Ako je mogao njegov, može i moj i tko mi što može . Ono što je realno, a izbjegavamo prihvatiti, jest da imamo preskupu radnu snagu, previsoke plaće i mirovine (o tome se u Europi odavno priča) i da nije daleko dan kada će se sve to smanjiti: i broj radnih mjesta, i plaće, i mirovine. To je neizbježno. A što onda? Sjesti i plakati što smo izgubili dva desetljeća na politikanstvo i biranje pogrešnih.Hoćemo li i onda mljeti o ustašama i partizanima?

Zamrzavanje imovine i bankovnih računa bez pokrića
Za takvo što je opet potrebno donijeti zakon, a očito da ga nijedna politička opcija još nema u planu jer su svi oni dobro tržili od parola dok je narod dobio figu. No taj isti narod se neprestano iscrpljivao o biranju jedno te istih. I sad mu je dosta. Sada kada je i Bog izgubio nadu.

Veća ulaganja u poljoprivredu i industriju
Opet dolazimo do istog pitanja. S kojim to sredstvima? Osim toga, već su mnogo toga kreirali pristupni pregovori s Europskom unijom, a ova određuje i kakva će nam poljoprivreda biti. Ono što ovoj točki nedostaje jest zahtjev za smanjenjem uvoza hrane jer brojka od 1,3 milijarde dolara zasigurno uništava hrvatskog proizvođača. A s druge strane, ni potrošači baš nisu ludi za domaćim proizvodima, budimo iskreni.

Smanjenje deficita
Smanjenje vanjskog duga
Još jednom isto: s kojim sredstvima to učiniti? Lijepo je imati zahtjeve, ali one na koje je moguće odgovoriti pozitivno u bilo kojem roku. Vjerojatno mnogi zaposleni sanjaju o smanjenju duga na karticama, ali znaju da za to treba raditi kako bi sjela iduća plaća. Dakle, i ovdje nedostaje strategije, a onaj koji daje inicijativu mora imati pripremljenu strategiju. U suprotnom je umjetnik velike mašte. Poznata je stvar da su zaduženjima mnogo pridonijeli i sami građani koji su živjeli iznad svojih mogućnosti kao i banke koje su im to omogućavale. Na kraju smo dobili jedino moguće - prezaduženo društvo. Jasno, moramo uvažiti i činjenicu da su ova država i njezino gospodarstvo devastirani ratom i da sami plaćamo troškove obnove. Samo je jedan Vukovar izgubio šest milijardi, a koliko tek sva ostala devastirana mjesta.

Otkrivanje afera, a ne zataškavanje
Budimo realni, niti ima, niti će ikada biti vlasti koja ne pokušava zataškati afere u koje je upletena ili joj neizravno štete. Očekivati takvo što bi bilo jednako očekivanju države bez represivna aparata.Ovakav zahtjev otkriva idealiste, a vlast i sustav su sve samo ne idealni neovisno u kojem društvu djeluju.

Ukidanje zabrane prosvjedovanja na Markovu trgu
Zar to nisu podržali sindikati, to jest, predstavnici radnika? Ako su sindikati takvi, zašto bi vlast bila bolja i dala radniku ono što njegov sindikat ne želi ili nije tražio?

Ne prodaji Ine
Prodana. Glas je trebalo dignuti onda kada su prodavane banke. Danas je već debelo kasno jer  naše milijarde idu u strane džepove kao i one koje hrvatski građani ostavljaju u raznim veletrgovinama u stranom vlasništvu ne shvaćajući da su tako nenamjerno uništili male trgovine u domaćem vlasništvu. Zanima me samo do kada će se toliko bjesomučno gurati kolica po hipermarketima i potencirati potrošački mentalitet.

Odustanite od Pelješkog mosta
Najlakše je zaustaviti strojeve i reći kako ništa nismo potrošili, no ulaganjem nule se jedino dobije - nula. Kakva je to država do čijeg krajnjeg juga moraš s ispravom? Kako će ta država u Europsku uniju odnosno kako će provoditi schengenski režim s ovakvom provalijom na teritoriju? Kako revitalizirati jug odsječen od cijele države? Ako zaustavimo sve gradnje, kako potaknuti ikakav razvoj? I o tome se mora razmišljati, o ljudima čiji su krajevi pasivni zbog nepostojanja infrastrukture, a ne samo o troškovima. Kada bismo samo razmišljali o troškovima lako bismo se mogli zaključati u podrum i živjeti od konzervi, no što kada ih potrošimo?

Imovinske kartice transparentno iznijeti javnosti
To već jesu i od toga nemamo ništa. Ne znači mi ništa znati koliko koji političar ima nekretnina ili pokretnina. Bitno mi je ono što radi ili ne radi. Ovo su samo finese za zabavljanje javnosti i samoproglašenih kritičara.


Prosvjed protiv vlasti je trebao uslijediti još prije deset godina, prije nego su se mnogi potkožili. Sada smo u situaciji kada ništa ne možemo promijeniti jer i da svi daju ostavke, nemamo s čime naprijed. Inicijativa bez sadržaja ne znači ništa, već je tek običan performans kojemu vulgarni izrazi samo dodatno otežavaju da ih se shvati ozbiljnima i konstruktivnima. Ponavljam, inicijativa ništa ne vrijedi bez strategije, a dojma sam da ovi kreativnii mladi ljudi, iako imaju ideja, ne znaju kako i s kime ih provesti. Rušiti, a ne imati ideju što i kako sagraditi na tom mjestu svaku inicijativu unaprijed osuđuje na beskućništvo.
homoLudens @ 18:59 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 18, 2008
 

Je li Hrvatska prestala biti zainteresiranom za Vukovar i stradanja tog grada heroja koji je svojom žrtvom onemogućio daljnja žrtvovanja? Je li Hrvatska u miru dala barem polovicu od onoga što je Vukovar dao u ratu? Ako je suditi po svijećama koje će osvjetljavati prozore - nekako sumnjam, jer prošle su godine mnogi prozori moga grada ostali u mraku. Na Vukovar se pomalo zaboravlja, grad, strogo etnički podijeljen, živi od donacija do donacija, a politikanti se bave time je li namjerno žrtvovan samo da umanje žrtvu grada za koji vjerojatno nisu dali ni lipe. Vukovar još uvijek nema kolosalno zdanje poput izraelskog Yad Vashema u kojemu bi se na dostojanstveni način obilježila njegova žrtva. Židovi poštuju svoje mrtve, ubijene...i neprestano educiraju svijet o pogubnostima mržnje koja je sijala i uvijek sije smrt. Oni znaju da je zaborav opasan koliko i pristajanje uz zločin. Nasuprot tome, ovdje nikada nije bilo moguće postići ikakav konsenzus, a kamoli onaj od nacionalne važnosti jer je ideološka podijeljenost ugušila svaki identitet. Polarizacija hrvatskog bića je postala pogubna na oba pola: nacionalisti su pod iščašenim domoljubljem skrivali duge prste, a antinacionalisti su koristili svaku priliku da u suvremenoj hrvatskoj vide obnovu 1941. Svi su oni, svjesno ili nesvjesno, doprinijeli rastakanju elementarnih društvenih vrijednosti prema kojima se mrtvi štuju, a samo živi optužuju i sude. Što smo učinili od dana pada Vukovara u neprijateljske ruke? Godinama se radilo na tome da se umanji važnost stjecanja neovisnosti i zasluge branitelja i vrhovnog im zapovjednika, dok je istodobno vrhovni zapovjednik (makar na papiru) navodno narodne, a zapravo agresorske vojske, postajao apsolutni hit. Sav sjaj ratne pobjede uništen je konstantnim miješanjem ratnih i mirnodopskih uloga, pa su zasluge u ratu obrisane zbog nedokazane nečasnosti u miru. Jasno, argumenti nikada nisu bila jača strana nazovi-tužitelja koji su svoj prosperitet vidjeli u deplasiranju tuđih biografija.
Vukovar još uvijek nije zaslužio neradni dan pa da radna Hrvatska može pohoditi to stratište hrabrosti  zaboravljenih i nemoći. bahatih. Ako se Europa tada osramotila, Hrvatska se osramoćuje sada ne čineći dovoljno za one koji su joj osigurali miran san, a koji zauzvrat nisu dobili ni svog generala ni sva pripadajuća odlikovanja. Možda se nakon odlikovana vukovarskog popa koji ne da nije bio neutralan tijekom rata, već je navodno hodao naoružan po Vukovaru, netko sjeti i njih.
homoLudens @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 17, 2008
Zadnjih tjedana nailazim po internetu na niz priča prevarenih suradnika pojedinih, uglavnom samoproglašeno perspektivnih, portala, koji za svoj rad ne samo da nisu bili adekvatno plaćeni već dobar dio njih nije od koga imao potražiti naknadu za odrađeno jer su poslodavci nove generacije, virtualni veleposjednici, naučili kako ostati virtualan prema obvezama odnosno ostati nedostupan. S umom feudalca i apetitom kapitalista, virtualni se veleposjednik nadahnuo još jednim daškom sa zapada koji osigurava kruh bez motike jer feudalac nikada nije naučio raditi, a kapitalist  zasititi se. Taj je feudalno-kapitalistički mutant plemenskih manira uvidio kako mu je s Joomlom, par suradnika koje mjesečno osvježava gospodskim vritnjakom i prepisivanjem prepisanih novosti, te obiman pašnjak pod nazivom oglasni prostor, osigurana mjesečna apanaža, a da su se pritom oznojili samo radijatori. Ako je nečega previše, a krumpirišta zvanih portali i pratećih zlatica zasigurno jest, onda je očito da su se kriteriji odavno zagubili (ili su pogubljeni) i da se uglavnom radi o utrci za kriškom financijskog kolača koju će najmanje okusiti zaslužni.
Portal je idealan ured za feudalno-kapitalističkog mutanta koji nastoji uložiti što manje, a zaraditi što više bez bojazni da će mu neki nezadovoljni kmet demolirati ured. Taj nezadovoljni kmet koji radi od danas do sutra, ne znajući što od sutra može očekivati, svoje nezadovoljstvo, zahvaljujući sporosti i slabu interesu onih koji bi ga trebali pravno zaštititi, jedino može iskazati na tuđim posjedima - od  blogova do foruma - gdje je izložen formalističkom suosjećanju anonimusa ili pak paljbi mobilizirane veleposjednikove propagande. Nije bilo tako davno da se takva jeftina predstava događala na stranicama jednog  poznatog foruma gdje su  suvremeni kmetovi svjedočili o feudalnom odnosu kojemu su bili izloženi, dok je mobilizirana propaganda nastojala demantirati svaku njihovu tvrdnju smatrajući, vjerojatno, da će tako narasti u očima svojeg gospodara. Međutim, nakon nekog vremena i oni su postali suvišnim inventarom priznavši tada skrušeno svoje zablude. Usprkos tomu, feudalno-kapitalističkom mutantu nikada ne ponestane radne snage jer naivcima i željnima kakvog-takvog posla nije teško iznajmiti kule u oblacima. Te kule u oblacima se u konačnici istalože na tisuću i pol kuna, a potom nakon mjesec-dva, jer kmet nije zadovoljio mutantski ukus i apetite, niti je mogao, biva zamijenjen novim naivcem koji vjeruje da je visokoškolska naobrazba obrana od primitivna izrabljivanja.
Na malom medijskom nebu kao što je hrvatsko, ovoliko portala s većinski nepismenom  publikom djeluje diletantski, jednako kao i gomilanje prodajnih hala dok se istodobno ne proizvodi ni čačkalica. Diletantskije je tim više i što je na nepismenu publiku najlakše utjecati jeftinim pamfletom, a internet je svakako jedan od najjeftinijih posrednika za nonsens. Kada tomu dodamo ponašanje suvremenih feudalaca koji s malo ili nimalo kreativnosti i megalomanskom željom za instant zaradom održavaju još jednu kapitalističku umotvorinu na feudalistički način, jasno nam je o kakvoj se mutaciji radi. No problem je u tome što dotični nemaju ni znanja ni manira za oponašanje sustava u kojemu je i kmet imao bolju perspektivu. Kako bi i imali kada su upravo oni jedini kmetovi.
homoLudens @ 10:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 8, 2008

Savršenstvo organizacije pčelinje zajednice oduvijek je fasciniralo ljudsko društvo napose ono srednjovjekovno koje mu je ponajviše nalikovalo počevši od suverena plemenita roda do marljivih, ali potlačenih temelja društva. Isti se odnos snaga nastavio i nakon stratifikacije društva u kojemu su odabrane po rođenju smijenili prilagodljivi, pa čak i beskrupulozni pojedinci, koristeći ista sredstva i metode kao i njihovi prethodnici. Jedina je razlika bila u tome što im rođenje nije zapečatilo sudbinu i što su ih ambicije, počesto lišene morala i zakonitosti, mogle dovesti na vrh piramide. I dok su znanost i tehnologija neustrašivo grabile prema naprijed, odnosi u ljudskom društvu ostali su jednako nazadni jer su pokretani osobnim ineteresima i lažnim moralom i skrivani iza teističkih metafora čija im je višestrukost značenja pružala ugodnu hladovinu za sva zastranjivanja i krivokletstva. Tako je izreka Quod licet Iovi, non licet Bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu) postala uporabivom za sve pokrete i režime na svim stranama svijeta bez obzira na stupanj upoznatosti i usklađenosti s kulturom iz koje je ista potekla. Rijetko je koja izreka tako obilježila ponašanje jedne vrste koja je sama generirala destruktivizam urušavajući se iznutra za razliku od ponašanja ostalih vrsta čije je uništenje uglavnom bila posljedica djelovanja vanjskih čimbenika.
Sve su ljudske zajednice bile i ostale podijeljene na način kako je to milijunima godina u pčela što znači da ono što za pčelinju zajednicu predstavljaju matica, radilica i trut, za onu ljudsku predstavljaju vlast, građanstvo i mafiju s tom razlikom što je u pčela primarnim bio i ostao opstanak čitave zajednice, a u ljudi samo opstanak pojedinih segmenata, i to onih s vrhova piramide. Matica, pčelinja kraljica, tek je obična ličinka koja zahvaljujući posebnom tretmanu radilica (posebnoj hrani) postaje prva i najveća među pčelama, i to nakon što je uspješno uklonila sve ostale potencijalne matice. Matica je ona koja je odabrana, iako ni do danas nije poznato koji su to mehanizmi prema kojima radilice odabiru svoju kraljicu. Promatrajući ljudsko društvo ni do danas nije posve jasno odakle se generira tolika moć manjine da vlada nad većinom jer je nemoguće da jedini uspjeh leži u represivnu aparatu i pratećem strahu i da jedino metoda Zaplaši pa vladaj! oblikuje poniznu većinu, tim više što je nevladajuća manjina svjesna koliko je kontraproduktivno biti nasuprot nevladajuće većine. Zadaća pčelinje kraljice je da stvara potomstvo nakon što je presudila onima koji će joj ga podariti. Na isti se način ljudska matica rješava onih koji joj više nisu od koristi, a ovisno o ideologiji njene su metode manje ili više nasilne. Zakonitost istih nije upitan jer je zakon drugo ime za maticu i nema tko korigirati njezino ponašanje. S druge strane, isto tako kako o pčelinjoj matici ovisi opstanak pčelinjeg društva, tako i u ljudskoj zajednici vlast svojim odlukama odlučuje o njegovoj sudbini i može ga, pa i namjerno, dovesti i do uništenja. Pčelinje i ljudske radilice to znaju pa se štite šutnjom i marljivošću kažnjavajući jedino neposlušnike iz svojih redova jer bi kazniti maticu predstavljalo suicidalan čin. Matičina je uloga beskorisna bez truta, a njihova je povezanost nalik onoj ljudskoj, zapisanoj u odnosu vlasti i mafije, gdje jedna drugoj daje manevarski prostor za produciranje štetnosti (kršenja pravila i gomilanje obmana), i gdje jedna drugu, ali i sudbinu čitave zajednice, drže u šaci. No za razliku od pčelinjih trutova, trutovi ljudske zajednice imaju žaoku i ne bivaju istjerani ukoliko ugrožavaju prezimljavanje kolektiva jer je najbitnije osigurati dug vijek ljudskoj matici. Ne čini li se, zapravo, da je jedini cilj odabranih nelegalno učiniti legalnim, a nemoralno moralnim? Dakako, samo za sebe.
Pčelinja matica luči feromone i tako potvrđuje svoju prisutnost pčelinjem puku koji zahvaljujući takvom kemijskom načinu komunikacije ostaje na okupu. Nasuprot tome, jedina se kemijska komunikacija među ljudima skriva u demagogiji pod nazivom prava i obveze, a čija se realizacija, ovisno o sustavu, uglavnom odvija jednosmjerno jer su obveze neodgodive, a prava tek načelna. Takva disharmoničnost generira nezadovoljstvo koje neprestano eruptira sve do trenutka dok se ne nakupi dovoljno energije koja poništava formalnost prethodnih prava i uspostavlja novu formalnost, stoga se jedina promjena ovog uzaludnog trošenja energije odvija na vrhu piramide. Uostalom, zato svaka revolucija i pojede vlastitu djecu.
Kao i u pčela, ljudske su radilice najbrojnije, najproduktivnije i opslužuju maticu pazeći da ova bude sigurna i da joj ništa ne nedostaje. Ali dok svi pripadnici pčelinjeg društva besprijekorno funkcioniraju po nepisanu redu i zakonu kako bi zajednica opstala, ljudskom pčelinjaku nisu dovoljni ni svi oni napisani pa se stranputičnom praksom omogućava legalnost represije matice koja rezultira još agresivnijim odgovorom radilica. Ukoliko represija ne da rezultata, radilice preuzimaju mjesto matice koristeći novu ideologiju, ali ista sredstva i metode. Nakon što između sebe izaberu vođu, uz demagoški povik kako je novoizabrani prvi među jednakima, slijede onaj isti obrazac ponašanja kakvoga su nedavno ugušili, i to iz jednostavna razloga što za bolje nisu sposobni. U suprotnom bi se primili posla, a ne demagogije koju neprestano prodaju istim naivcima. Možda je problem samo u drugačijem pakiranju. Međutim, samo naivni svaki puta povjeruju da je smjena loših potaknuta moralnim i pravičnim razlozima i da su oni koji ih smjenjuju - bolji. Bolji mogu biti jedino utoliko što su drugačiji, manje isprani i pohabani. I tako se neprestano obnavlja nova nada: podređeni vjeruju da će prestati služiti, a nadređeni da nema kraja njihovoj vladavini. U svemu tome, u toj borbi za što bolji osobni položaj, i jedni drugi su zaboravili na dobrobit kolektiva čiji su dio, a bez čije budućnosti nema ni njihove. Ne vladanja, demagogije, manipuliranja ili lopovluka,  već opstanka. Ukoliko pripadnici jednoga kolektiva, jednako uključujući lažno napuhane vlastodršce i paranoičnu raju, to ne shvate na vrijeme, po prvi će se puta u rubrici Prirodni neprijatelj čovjeka upravo naći - čovjek.

Vezani članak
Pčele i mi: U suzama boga Sunca
homoLudens @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, studeni 1, 2008


Blagdan Svih Svetih nije tek formalnost paljenja svijeća i prigodna uređivanja posljednjih počinaka onih koje nema među nama, već je podsjetnik na krhkost prolaznosti na koju smo zaboravili svih preostalih dana u godini, a što nas košta ljudskosti prema znanima i neznanima. Da, pored svih svijeća i vatrometa koje iznjedre blagdani mi smo još uvijek u duboku mraku jer malo toga želimo ili stignemo činiti iz srca. Naučeni poštovati samo ono čemu je moguće odrediti vrijednost i tablično prikazati, upali smo u zamku želje za napretkom pod svaku cijenu. Stoga ako naše odavanje počasti onima od kojih je ostalo tek ime na komadu slitine postoji kao puko ispunjenje nepisane obveze, onda ništa nismo naučili o tome kako ostati čovjekom jer našu ovozemaljsku baštinu ne čine ni brojevi, ni tablice, već postupci koji jamče makar suzu manje onima koji čekaju da nas zamijene. Da, toliko su i nama dugovali, i iako možda nismo naplatili dugovanje, ne znači da moramo učiniti isti propust. Nažalost, živimo u vremenu u kojemu se zbog brzine rijetko osvrćemo za onime što smo učinili  sebi ili drugima: griješimo bez nuđenja isprike i činimo nažao bez pokajanja vjerujući kako je samo kršenje napisanog protivno ljudskom. Međutim, čak i ono što je zakonu milo, ne znači da je ispravno i da se ne moramo zamisliti nad onime što činimo odnosno ne činimo. Društvo nas počesto ne potiče na dobrobit iako o njoj ovisi, a čekanje drugih da učine prvi korak najbrži je put da izoliramo ono malo ljudskosti koja je preostala iz vremena kada smo svijet oko sebe gledali drugačijim, djetinje nevinim, očima. Možda je baš danas dan za rastati se s nekim navikama koje, iako nam golicaju dušu, ostavljaju crni pečat na tkivu tuđih osjećaja i ne moramo biti tankoćutni da ne ostavljamo ono što sami ne bismo primili.
Opomena životu se svaki dan nadvija nad naša posuđena tijela, no primjećujemo je samo onda kada nas podsjeti dužnost ili posjeti nužda. I dok se prva uvijek najavi i ciklički nas obilazi  podsjećajući na obvezu prema vrijednostima zajednice koje smo nekritički prihvatili, potonja nas gotovo uvijek iznenadi  ostavljajući vrlo malo vremena za ispravljanje neravnina i rušenje  zidova koje je za sobom ostavila naša iracionalnost. Zato je čak i kasno tek sutra dati doprinos svome rehumaniziranom ja jer sutra je tek potencija čiji ostvaraj ovisi o nekim višim voljama. Ono što možemo, mi mali velikih želja, jest da se na kraju dana zapitamo sljedeće:
  • Jesam li danas ikome išta dobra učinio? Ako nisam, što me u tome spriječilo? Zašto nisam ostavio barem osmijeh ili lijepu riječ iako je druga strana pokazala lošu volju? Jer ako svi budemo oklijevali, hoće li jedinim sunčanim aspektom ostati jedna prastara zvijezda i njezine pjege?
  • Jesam li danas ikome nažao što učinio? Ako jesam, što me na to navelo i jesam li požalio? Mogu li to ispraviti i kako?
  • Jesam li danas ispunio sve svoje obveze prema sebi i drugima? Ako nisam, je li to zbog neodgovornosti, zaborava ili stvarne spriječenosti? Ako sam bio neodgovoran, već sutra ću promijeniti svoj pristup obvezama; ako sam  bio zaboravan, već sutra ću početi zapisivati sve što moram ispuniti; ako sam bio spriječen, nadoknadit ću što je prije moguće. Ali ono najbitnije: oprostit ću sebi i ispričati se drugima zbog neispunjenja očekivanog.
Naučili smo živjeti prema obvezama i svijet mjeriti novcem pa olako odmahujemo nad svim onim što nas ne obvezuje i nije naplativo, dok smo istodobno odmor pronašli u negiranju tuđih vrijednosti i prekvalifikaciji neistomišljenika u neprijatelje utemeljujući tako neohedonizam - verbalno cipelarenje za dušu. Da, postali smo nasilno sebični pretjerujući u obožavanju vlastita mišljenja i imovine koje nam već sutra mogu oduzeti ne nužno ljudi, već onaj ili oni što su nanizali bisere na nisku života s koje svaki dan otkliže jedan od njih. Mora li taj biser pasti u kal naših pogrešaka ili ćemo biti dovoljno  pribrani i hrabri omogućiti mu da klizne natrag u bistrinu iz koje je izvađen onoga dana kada smo prvi put ugledali svijet. Život me naučio ići niz oluju, kliziti niz vjetar, upijati kišu; štedim na vremenu kao na najvrjednijem sitnišu ne očekujući da će mi jednoga dana donijeti kapital. Zapravo, kapital je svaka moja spoznaja koja me odvraća od prihvaćanja lakog i šturog, plitkog i povodljivog. Koga? Mene. Zato svakoga dana nastojim ne biti ono što jesam i ne postati ono u što se pretvaram.
  • Ne ogovaraj jer time gubiš dostojanstvo, ali i pravo na zaštitu od zlih jezika ukoliko ti se dogodi isto, a dogodit će se. Tko će onda biti uz tebe? Vjerojatno ni oni s kojima si do jučer činio isto. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne ponizuj tuđa uvjerenja i vjerovanja jer onda ni ti ne zavrjeđuješ tuđe poštovanje. Kako ćeš tražiti razumijevanje u nemoći od onoga koga do jučer nisi ni priznavao? Od nelagode, nikako. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne svađaj se jer svađa potiče agresiju i daje alibi za rat u kojemu jedna strana mora izgubiti. Želiš li biti gubitnik u besmislenosti? Tko će tada za tebe navijati? Vjeruj mi, nitko. Znam, dogodilo mi se.
  • Ne osvećuj se jer je osveta iracionalna odluka emocionalno slomljenih, a slomljeno se ne ispravlja novim lomom. Tko će te tješiti nakon još jednog loma? Vjerojatno ni oni s kojima si kovao te nečasne planove. Znam, dogodilo mi se.
  • Oprosti jer teško je prijeći preko sebe, a upravo je najveći pothvat onaj koji je prošao najstrmiji put. Hoće li ti biti lakše? Ne znam. Još učim kako.
Postoji samo prošlost. Ona kojoj su dokazi u arhivima jedina može dati svjedoke sadašnjosti koja ne postoji i budućnosti koja tek treba postati. Ona je ta koja nas razdvaja ili povezuje i koja nam, u konačnici, omogućava nadu u budućnost. Zato naš osvrt na prošlost, humus našeg postanka, ne može biti površan, još manje formalan ili pak propagandistički usmjeren bilo da se radi o mrtvima ili živima. No mi činimo upravo to bezrezervno poštujući jedne i beskompromisno osuđujući druge ne znajući da smo na tom putu zaboravili jedino sebe.
homoLudens @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » stu 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.