O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - listopad 2009
utorak, listopad 20, 2009


Lijevim sam uhom, onako poluzainteresirano, prebirući neke stare prašnjave arke, osluškivao ponudu radijskoga programa i među mnoštvom kontakt-emisija što su vabile na rasipanje impulsa, izabrao sam onu u kojoj se jedan (bih li imao koristi od spomena njegova imena?) urednik i voditelj mučio s razlikovanjem pojmova pretplata i pristojba. Tema je, dakako, bila javna televizija (iako si još uvijek nisam rastumačio taj društveno precijenjeni pojam), a ovaj se tipični primjerak ovdašnja novinarstva tijekom cijeloga nastupa mučio s pojmovljem koje je svakoga mjeseca uredno mogao sresti na poleđini opće uplatnice. Ne imajući nešto pojma o zakonu koji propisuje obvezu plaćanja naknade koju nije znao ni pošteno imenovati, naš se radijski ptić hrabro upustio u plovidbu po suhom zajedno s jednako neupućenom slušateljskom posadom. Bilo je to pravo malo nadmetanje rasipača vremena i novaca. Naime, ništa drugo nisu imali za ponuditi. Također ni ništa novije od jedne arhivske teme koja je ovih dana ponovno izvučena iz podruma: uvreda ravnatelja javne televizije jednoj zaposlenici te iste. Ali izvlačenjem iz podruma nismo dobili prvoklasnu berbu, već pokvareni mošt koji nikako nije mogao dati ništa pitkog, a kamoli vina.
I sami znate da ne povlađujem ni vlastitoj dlaci, samim time ni tuđim keratinima, i nimalo me nisu impresionirali živčani pozivi na smjenu jer, kako to uvijek biva u ovom surom balkanskom ćorsokaku, rijetko tko razumije razloge svojih zahtjeva (reče mi moje iskustvo). I ovom sam prilikom prepoznao istu manu, a istodobno podijelio jednaka dvoumljenja: ako zapostavimo nedokumentiranost uvrede (a svjedoci smo da su uvrede čest oblik verbalna zlostavljanja, kako nadređenih, tako i podređenih, i da se ove slabo ili nikako ne sankcioniraju), ne možemo biti toliko nekorektni i tvrditi da je uvreda izrečena (ponavljam, ako jest) na nacionalnoj razini, jer četnici nikada nisu bili nacija, već jedna ideološka skupina (pokret) koja se zapadno od Drine nikada nije smatrala antifašističkom formacijom, pa samim time ni ničim pozitivnim. Dapače, na ovim prostorima, nakon službene rehabilitacije zla koje su utjelovili,, još uvijek postoji bojazan od uskrsnuća četništva. Upravo mi iz tih razloga nije jasna potreba pojedinih pripadnika srpske nacionalne manjine da reagiraju na izjavu koja se nije dotakla ni jednog etnonima, a kamoli srpskog (Prepoznajete li se, vi, ako ste Hrvat, pri prozivanju ustaša? Zasigurno ne, niti ih imate potrebu uzimati u zaštitu). Međutim, ono oko čega se moralne vertikale nisu uspravile jest uvreda te iste dame po spolnoj osnovi: koliko njih je osudilo nazivanje dotične kurvom? Taj im se dio očito nije učinio problematičnim koliko onaj s ideološkim predznakom, a cijeli je ispad odmah dilentantski neodgovorno povezan s etničkom pripadnošću njezina supruga. Kažem dilentantskim jer je naziv četnik potekao iz hrvatskog jezika i jer kao povijesni pojam predstavlja hrvatskog ustanika (iz drniškoga kraja) u doba najezde Turaka tijekom prve polovice 17. stoljeća. Istina je da su mnogo kasnije Srbi posudili taj naziv, no to nije spriječilo Hrvate (napose iz Dalmacije) da im se pridruže u njihovim pustošenjima diljem Balkana.
Zgražanja (s godinu i pol zakašnjenja) kako je nedopustivo da jedna takva osoba (ravnatelj) bude na čelu javne televizije (iako nas uglavnom žulja plaćanje pristojbe, a ne koga je potvrdio parlament) licemjerna je samim činom što se bez problema prošlo preko izjava tipa Svi će Srbi stati pod jedan kišobran i Srbi iz Hrvatske mogu ponijeti samo blato koje su na opancima i donijeli u Hrvatsku. Nekako sam siguran da su autora ovakvih izjava, osim onog čudnovatog milijuna i sitniš, između ostaloga,birali i oni koji se danas zgražaju na izjavu o kojoj samo znaju da je možda izrečena i da možda ima veze s  uvredom na nacionalnoj razini. Mogu li oni biti relevantni zastupnici političke korektnosti? Teško.
homoLudens @ 22:48 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 8, 2009


Prohujao je hrvatski 4. srpnja i, u hrvatskom stilu, skroman i nezamjetan dan koji otkriva karakter jedne male zbunjene zajednice koja ne zna ni kako ni kamo dalje (pitanje je zašto uopće želi postojati). Stideći se sama sebe, zbunjena podvojenom prošlošću, nesigurna u sadašnjost i bez vizije u budućnost, neprestano se pokušava otresti sa sebe i pripadati drugom organizmu. Ali drugi je organizam, očekivano, ne želi. I tako svaki put ponovno podmeće kukavičje jaje i opet nitko ne nasjeda, a vrijeme svirepo istječe razobličavajući sve što je oblikovano umom i rukama predaka. Osuđeni smo na naturščike koji drže megafon, frekvencije i domene koje egzistenciju pronalaze u bjesomučnu nametanju pljesniva amaterizma i požutjela senzacionalizma. Svoje postojanje opravdavaju udobnošću koju im osiguravaju generacije obezglavljena kolektiva kojemu je svatko kriv za njegovu sudbinu, a sam nije u stanju primijeniti ništa od osnova svoje individualnosti. Međutim, sve će te generacije, u relativno kratkom (ljudskim parametrima gledano) vremenskom periodu, biologija nepovratno izbrisati s lica Zemlje. Ali, za razliku od mnogih prijašnjih, mršavu će ostavštinu ostaviti u naslijeđe: prenijet će samo gene na koje i nisu nešto utjecali i koji su, zapravo, upravljali njima. Sreo sam mnogo ljudi, mnogo strahova od smrti, ali nijedan strah od uzaludnosti postojanja; mnogo strahova od gubitka života, ali nijedan od gubitka suvislosti i odgovornosti. Više nego ikada riječi uporabljamo bez odgovornosti, prosipamo ih nasumično kao što su to sa sjemenom činili proto-ratari. Oni su pokrenuli civilizaciju i stvorili nove kulture, a što mi pokrećemo i stvaramo? Svojim velikim doprinosom smatramo bezočnu razmjenu mišljenja sa svakom muhom na ovom ili onom zidu, pritom zanemarujući svoja spoznajna ograničenja. Zato i ne čudi stanje u kojemu oni neuki, s megafonom, frekvencijama i domenama, vode kolo, što promoviraju rubrike u koje mogu zaći tek neuspješni ekscentrici i uzaludni društveni eksperimenti. Promocija neukusa glavna je zadaća ovih cističnih glasnica društva: uvjerivši recipijente da egzistencijalne potrebe određuju one društvene (koncept: mijenjam državu za porciju prvomajskog graha), na velika su vrata doveli malograđanštinu, bezobrazluk i neodgovornost izgovorene riječi i ideje. Pretvarajući sve stečeno, materijalno i nematerijalno, u glomazni otpad, ovi su rastakatelji civilizacije poslali jasnu poruku: vrijedno je samo ono što mi stvorimo, jer je jedino neopterećeno prošlim svršenim vremenom. Ipak, bojim se da im u tom pogledu vrijeme nije saveznik i da će im stvaranje vlastitih kopija ostati jedinom uspješnom izvedbom (tehnički gledano). Ona se neuspješna ogleda u naviknutom mnoštvu koje unaprijed, bez ikakva uvida u temu, prosuđuje i osuđuje, slijepo zalazi u aule znanosti čiju osnovnu terminologiju ni ne poznaje ili se pak objesno nabacuje tuđom biografijom kao odbačenim štafelajem. I tako je stvorena armada nekompetentnih sugovornika koji su i prije svladavanja osnova pismenosti dobili priliku sukreirati javno mnijenje. Možda je to napredno u građanskom i političkom smislu, ali je užasno nazadno u odnosu na povijesno vrijeme dirigirana ukusa. Istina, i danas se dirigira opći ukus, međutim, današnjim je općim nedostatkom ikakva ukusa onemogućena svaka daljnja usporedba.
Usudim se reći da živimo u bljutavu vremenu neuglednih vrijednosti: svi su pozvani, ali nitko nije prepoznat u masi, nejestivoj kaši koja s vremena na vrijeme ponovno proključa i izdahne još pokoji novi mjehurić, a onda se opet vrati na isti vodostaj. S obzirom da ništa ne očekuje i ničim ne rezultira, mnogima odgovara ovakva tromost društva jer im ostavlja dovoljno vremena za sva ostala plutanja odnosno kompromise. Istodobno se paranojom proganja sve što predstavlja neku, generacijama predavanu, civilizacijsku vrednotu, sve tekovine zbog kojih nonšalantno zaboravljamo da je većina onoga što danas posjedujemo i koristimo zasluga svih prijašnjih zalaganja i beskompromisnosti, zalog veličina koje nisu gubile vrijeme na uzaludna škrabanja po tuđem zidu i koje su živjele neku svrhu, iako su daleko za njima šepala ljudska i građanska prava. Danas, kada se ta prava nekako ostvaruju, daleko za nama šepaju svrhovitost i odgovornost, a kada čovjek ne pronalazi svrhu i odbacuje odgovornost, gubi svaki osjećaj za poštovanjem (temeljnom jedinicom koegzistencije) drugoga, jer u osnovi ne štuje ni svoje postojanje. Ne očekujem ni od koga da razumije tuđe vrijednosti, da bespogovorno kolektivno aplaudira svakoj ljudskoj (umo)tvorini, već samo onu razinu društvena uvažavanja i povezanosti koji su funkcionirali na primitivnoj razini davno prije prve domestifikacije, a koju danas siluju ideologije nasilno namećući svoja stajališta i afinitete. U toj sveopćoj zbrci različitih indoktrinacija naša neodgovornost nalazi spas u priklanjanju lakoći nesnošljivosti, nemarnosti i neznanju, a što je promoviralo novi trend prema kojemu je poželjno biti nametljivo bezobrazan, nezainteresiran i malo toga znati. Ovo posljednje nas, dakako, ne sprječava da se verbalno razmećemo. Mi, koji nismo u stanju ni upamtiti datume od značaja cijeloj zajednici (a kamoli ih proslaviti na način kako to čine velike zajednice koje ne pate od kompleksa manje vrijednosti), toj istoj pripadamo samo na razini izjašnjavanja, stoga nije za čuditi se što su obitelji postale temeljne jedinice disfunkcije.
Kada sažmem sva ova propitkivanja o stanju zajednice, mogu samo zaključiti da ovo infantilno društvo, iako broji punoljetnost neovisnosti, još uvijek nije usvojilo znanja ni jednog petogodišnjaka, pa me sve manje začuđuje njegova razina svijesti. Priznajem, još uvijek se nadam nastavku njegova zrenja i vjerujem da će jednoga dana osvijestiti kako mokrenje po tuđem zidu ne znači biti društveno povezan, a kamoli društveno koristan. Zasigurno da će mnogo cvatnja proći dok svaki pojedinac ne shvati bitnost vlastite odgovornosti kako bi istu mogao pronaći u zajednici. Nasuprot tome, hračkanje, kao izrazito popularna ovdašnja nesportska disciplina, može biti kratkoročno psihološki efektna (poput psovke nakon što ste čekićem promašili čavao), ali je dugotrajno dezintegrirajuća. U obranu svih instikata koje zatupljuju, molim sve nositelje istih da neradne dane ne iskoriste samo za slavljenje odsutnosti obveza (nema ništa građanskog u pasjem izležavanju), nego da promisle o svome odnosu prema drugima i zajednici u cjelini, i zavrjeđuju li uopće biti njezinim dijelom u odnosu na stupanj svojih zalaganja i ulaganja.

Još nešto: obično se postavlja pitanje jesmo li zadovoljni državom kakvu je iznjedrila krvava borba za neovisnost (iako se time uglavnom nastoji pronaći niša za malograđansko pražnjenje slinovnice). Pita li se itko jesmo li zadovoljno onima koji istu čine i predstavljaju. Nimalo. Razočaran sam ovdašnjim potomcima kromanjonaca. Gotovo svima. I ne samo danas.
homoLudens @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » lis 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.