O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - listopad 2008
utorak, listopad 28, 2008
Moram priznati da mi je već poprilično dosadila hiperprodukcija političkih tema i opterećivanje pratećim disfunkcijama i devijacijama  dekadentna društva od kojega koristi imaju samo berači poreza i političkih poena. Nedavni me Indexov članak o pčelama koje znaju brojati (istina, tek na ljudski način protumačeno ponašanje životinja jer su brojevi i brojanje ljudska umotvorina) podsjetio na ta divna stvorenja za koja je slavni Albert Einstein svojedobno rekao kako bi njihov nestanak ljudskoj vrsti ostavio tek četiri godine života. Je li ova gotovo apokaliptična izjava utemeljena, zasigurno je prerano reći, ali da se u pčelinju svijetu događa nešto loše, postaje i više nego očito. Gotovo misteriozni nestanci polovice pčelinje populacije u geografskoj Europi (uključujući i Hrvatsku i Sloveniju) i SAD-u, zbog čega se smanjuju zalihe voća (jabuka, krušaka, jagoda, malina...) i povrća (mahunarki) čiji se uzgoj najvećim dijelom odvija pčelinjim oprašivanjem, dokaz su da se ne treba bojati samo nestanka meda, već i svih onih poljoprivrednih kultura čiji uzgoj ovisi o pčelama čime bi se opet prema dnu povuklo recesijom načetu svjetsku ekonomiju. Koliko moći i bitnosti po ljudsku zajednicu u opnokrilcu kraćem od dvadeset milimetara koji je prema jednom od mitova (egipatskom) nastao u suzama egipatskoga boga Sunca koje su potom pale na Zemlju.
Zašto pčele nestaju? Nagađanja ima svakojakih: od nepovoljnih vremenskih prilika preko insekticida i parazitskih crva pa sve do radijacije mobilnih telefonskih uređaja. Jesmo li mi, koji dobrano ovisimo o pčelama, zapravo krivci njihova nestanka? Je li naša djetinja potreba da telefoniramo uvijek i na svakom koraku  pčelama onemogućila povratak kući? Da štetimo pčelama svojim igračakama zvanim mobiteli i da mijenjamo njihovo ponašanje, dokazano je. Isto tako dokazano je da ih trujemo pesticidima. Naime, svojedobno je u Hrvatskoj za pomor pčela optužen proizvođač pesticida kojemu je u Njemačkoj dokazano da svojim proizvodom ubija pčele (u samo jednoj pokrajini uništena je polovica pčelinje populacije), a nakon čega je u istoj (ali i u Sloveniji) uslijedila zabrana prodaje kao i sudska tužba  za preko deset tisuća uništenih košnica. U Hrvatskoj se, međutim, to nije dogodilo jer vrlo nadležno ministarstvo nije raspolagalo nikakvim informacijama o štetnosti (?), ali je ipak umirilo javnost da hrvatske popise zabrane opasnih tvari redovito ažuriraju i korigiraju prema onim europskim (hoćemo li ostati vječni europski potrčko?). Ako i nije bilo i nema straha od proizvođača pesticida ostaje pitanje što zapravo donosimo na stol, kakve je ispravnosti hrana tretirana sredstvima zbog kojih je u samo u jednoj hrvatskoj županiji nestalo šezdeset posto pčelinje populacije.
Pčele su zbog svoga žalca nerijetko na zlu glasu i o njima najčešće čitamo na stranicama crne kronike pa se čini da je njezin ubod najveći reklamni prostor koji može dobiti. Srećom, ubodi su tek nesretne slučajnosti koje ne mogu umanjiti presudnu ulogu pčelinje vrste u ekosustavu, kao i savršenstvo njezinih proizvoda koje je čovjek već niz puta bezuspješno pokušao oponašati. I dok su današnje generacije naviknute na konzumaciju uglavnom industrijskih proizvoda s niz sumnjivih aditiva koji, istina, gode nepcu, ali istodobno ugrožavaju zdravlje ljudskog organizma, a djeca u vrtićima i školama odbijaju obroke zdrave hrane jer im roditelji nisu usadili pravilne prehrambene navike (zar nije taj projekt neslavno propao?), pčele već 150 milijuna godina proizvode svoju zimnicu odnosno naše eliksire koji sadrže gotovo sve sastojke od kojih je građen ljudski organizam. Gdje je nestao doručak s medom? Ugušen je hrenovkama i raznim mesnim narescima, tonama mesa kojim se davimo iz dana u dan. I obolijevamo. Ni ja nisam svijetao primjer ljubitelja zdrave hrane, ali znam da me očaj moga liječnika, koji više nije znao odgovor na reakcije mog iscrpljenog organizma i prepisanih ovih i onih sintetika, naveo da posegnem za drugim "ubojicom" gljivica - propolisom (pčelinjom smolom). Od tada su sve tube i tubice u smeću.
Koliko je pčela vrijedna u svakome djeliću svoga hitina dokazuje još jedan proizvod žlijezda joj slinovnica - matična mliječ, tzv. pčelinje mlijeko, kojim pčele radilice najprije hrane ličinke, a potom i maticu koja će zahvaljujući takvoj ishrani postati najveća pčela u zajednici (gotovo 50% dulja i teža) i životnoga vijeka koji će pedesetostruko nadmašiti život svojih hraniteljica (pčela radilica živi između 45 i 50 dana). No matična mliječ ne djeluje samo pozitivno na plodnost i dugovječnost pčelinje matice, već i ljudska jedinka ima velike koriste od konzumacije tog kraljevskog eliksira pa se među blagodatima po ljudski organizam spominju antivirusna, antibakterijska i antigljivična svojstva (kao i, uostalom, kod propolisa koji za razliku od matične mliječi nije preporučljiv za astmatičare), a povoljno djeluje i na imunološki (ubrzano zarastanje rana, regeneracija jetre, povećanje broja eritrocita odnosno hemoglobina u anemičnih osoba), te koštani sustav. Osim toga, uz matičnu se mliječ vežu i tvrdnje  o učinkovitu djelovanju na području steriliteta i impotencije, ali i jačanju kognitivnih funkcija, te regulaciji krvnih tlakova i masnoće u krvi.  Očito je da hrana pčelinje kraljice ponajviše koristi ženama jer se spominju njezini povoljni učinci na iste tijekom razdoblja fertiliteta (ublažavanja tegoba tijekom mjesečnih ciklusa,  pomoć rodiljama smanjene laktacije i nakon gubitka krvi nakon poroda) i menopauze.



Pčele ne mogu opstati bez ljudi jer im priroda ne nudi siguran dom stoga je njihov  uspješan uzgoj i zaštita od masovna uginuća istodobno jamac uspješna čovjekova suživota s prirodom koja ga, istina, više ne prepoznaje. To je jedini način da se oni koji se još od antiknih vremena dive ovim čudesnim stvorenjima kojima su pridjevali epitete dostojne bogova i božanstava iskupe za sve stanputice na koje ih je odvela pohlepa za osobnom moći i materijalnim prosperitetom, a na štetu drugih ljudskih jedinki. Pčele nisu samo korisne zbog oprašivanja trećine ovozemaljskog bilja ili proizvodnje ljekovitih proizvoda, one su primjer savršenstva organizacije jedne zajednice i njena reda, rada i discipline, učinkovitih mehanizama upravljanja koji ne trpe neposluh i neskorisnost i koji se bez predumišljaja rješavaju svih onih koji mogu ugroziti zajednicu. Jer zajednica je budućnost, a ne pojedinac. I sve to bez pisanih zakona, članaka i stavaka i dopuna im i izmjena. Ljudi su se pak, oponašajući pčelinju zajednicu i njezinu hijerarhiju, ali uz brdo pisanih zakona, članaka i stavaka i dopuna im i izmjena, oteli redu i disciplini neprestano se lomeći na granici zakonu dozvoljivog i moralu zabranjenog. Iako snažno društvena bića rijetko djeluju na dobrobit zajednice ako ista kolidira s osobnim interesom gubeći tako bitku od onih koje nemaju ni svijest ni moralnih načela. Iako su ta kola odavno nizbrdo krenula i teško je očekivati povratak na one temeljne vrijednosti ljudskosti na koje se, istina, rado pozivamo, ali su ih zadnji prakticirali knjiški likovi prije više stoljeća, najmanje što možemo učiniti za svijet kojeg gazimo (ne kojim gazimo) jest, dok su još u letu, sačuvati glasnike prirode. Da, pčele nam poručuju da smo dobrano zaglibili u pokušaju da prirodu zamijenimo sobom. Čuvajmo naše pčele. Pa i od ljudi.



Izvori:
Roman Ozmec, Medna pčela, časopis Meridijan br. 69/2002
Tko je krivac za pomore pčela u Hrvatskoj?, pčelarstvo.hr
dr.sc. Saša Radić, Matična mliječ - prirodni stimulans, pčelinjak.hr
Udruga pčelara Medun, Delnice, Pčela medarica - kranjska pčela (Apis mellifera carnica), medun.hr
Nestanak pčela počinje se osjećati: Britanija bilježi pad zaliha voća i povrća, dnevnik.hr
Mobiteli uzrokuju masovni nestanak pčela, dnevnik.hr
homoLudens @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, listopad 25, 2008
Slika preuzeta s http://www.surlalunefairytales.com

U posljednje vrijeme sve manje pratim televizijske vijesti i dnevnike, a novine zaobilazim u široku luku. Hrpa beskorisnih vijesti koje se ponavljaju od zore do sumraka, prepotentni čitači istih koji očito misle da otkrivaju osmi kontinent...i mnoštvo redaka iz crne kronike koji ovom društvenom sivilu dodaju crnila. I kao da to nije dovoljno - evo novih satova paranoje i još malo sipina crnila iz vrlih medija. Osim što su  dotični u ime puka  (kojega to točno?) ustvrdili kako je ovaj jadan postao uspaničen i prestrašen  (halo, ovaj narod je prošao kroz rat  i paljbu s kopna, mora i zraka!) zbog atentata u središtu  metropole (da slijedim misli Žarka Puhovskog i upitam po čemu umorstvo u metropoli treba zabrinuti više nego homicid u nekom drugom hrvatskom gradu?) čitavu su večer, bez da je očevid i započeo i bez da su uspjeli prijeći liniju zabrane pristupa,  gledateljstvi zamarali svojim ad hoc rekonstrukcijama koje su potom, a što je bilo i za očekivati, bezbroj puta korigirane. Tako se od eksplozivne naprave u ili ispod automobila i vađenja tijela iz istoga došlo do eksplozivne naprave među otpacima i žrtvava koje u automobil nisu ni ušle (naravno, brzopletost i površni zaključci su oduvijek  bili boljkom ove struke, pa ti poslije demantiraj i pokreni tovara koji je izdahnuo). Papagajski ponavljajući isti set neprovjerenih podataka i gradeći priču bez subjekata, vrli su se medijski radnici blijedo oslanjajali na struku koja im, jasno, bez gotova očevida nije mogla pružiti informacije koje su ovi neukusno nestrpljivo očekivali.
Na jednoj od televizijskih postaja hvalevrijedni gosti i ljudi od zanata (Željko Sačić, Joško Morić) uopće nisu uspijevali doći do izražaja jer su stalno prekidani od voditelja koji se ni sami nisu znali uskladiti pa su jedni drugima upadali u riječ. No i to bi se dalo podnijeti da uobičajen televizijski program nije svako malo prekidan izvanrednim vijestima u kojima se ništa novo nije moglo saznati i koje su nalikovale reprizi reprize. S druge strane,  jedna druga televizija i jedna druga emisija koja se već dugo ne bavi problemima građanstva već  cijedi iste teme o političkim elitama, svojim posebnim izdanjem nije puno dalje odmakla od uradaka kolega s konkurentske televizije nad kojom bezrazložno pokazuje medijsku nadmoć. Ista promašena propitkivanja o nečemu što gostima nije niti može biti poznato i kojima je stoga preostalo tapkanje u mraku tj. teoretiziranje biva presoljeno potpuno besmislenim: Što biste vi napravili da ste ministar unutarnjih poslova? Zar ne može bolje od ovakva jeftina razgovora? Je li Pukanić svojim pisanjem povukao vraga za rep ili je sadio tikve s istim, nemam pojma niti me baš nešto zanima jer kako kaže jedan cijenjeni Indexov forumaš, MP44:

boli me kurac za njihove obračune i prebijanja, sigurno neće mene dirat sa pet kredita bokte... (link)

Pridružujem se ovom nadahnutom iskazu istine što znači da za razliku od vrlih medijskih radnika ne mislim da je na ulicama zavladala panika. Dapače, mnogi su anketirani građani upravo u njihovim emisijama izjavili da smo mi, mali, sitni i Bogu i vragu nebitni i bez ugovora s ijednim od njih dvojice, zapravo, sigurni. Pa čega da se onda plašimo? Netko će reći da se treba bojati kolateralnih žrtava, no moja mi životna filozofija ne dopušta misliti kako se suđeno može izbjeći i kako iz panike može proisteći išta produktivno ili, nedajbože, promijeniti tijek budućnosti u dijelu univerzuma u kojemu su već određeni života naših potomaka, a kamoli ne nas koji smo već dobrano izlizali pola životnih tračnica. No bolje i to nego imati takav peh kao što je to imao šef SDP-a koji je jedan dan glasovao za Sanaderovu smjenu, a drugi dan pozivao na jedinstvo i suradnju s istim; ili pak peh zagrebačkih plavaca koji su osiguravali grad od navijačkog ludila, dok ih je iznenadilo jedno sasvim drugo ludilo ili pak Hrvatskog novinarskog društva koje je osudilo napad na novinarski posao (ako je to bio napad na novinarstvo odnosno ako zanemarimo izjave Jasne Babić i Mirjane Pukanić o nekim drugim poslima), a iz vlastitih je redova izbacilo svog laureata. Daleko je ovo od Bejruta, pa i Sicilije. Barem za nas građanski sitniš, stoga, šuškajmo dalje svojim životom jer premalo vrijedimo da bi nam mrak bio više od izostanka svjetla.
homoLudens @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 15, 2008

Mogu li oni koji su do jučer imali glavnu ulogu u igrokazu tradicije udovoljiti zahtjevima suvremenih amazonki koje neprestano kradu inicijativu? Dok žene misle da mogu apsolutno sve, muškarci su zbunjeni jer su izgubili status lovca i zaštitnika koji sada biva lovljen i neprestano tjeran biti spremnim zaštititi se od najezda estrogena. Međutim, iako dobri lovci, spretnost žena tu prestaje jer kada uhvate u mrežu svoju lovinu, ova im ili spretno izmakne ili ih vrati u položaj potčinjene. Tako završava pustolovina emancipiranih u svijetu koji je, realno gledajući, najvećim dijelom muški (dovoljno je krenuti od kanonskih oblika u jeziku, preko glavnih likova u religijama, itd.). No nije problem u svijetu koji se još nije oteo patrijarhatu, već u nerazumijevanju različitosti iz čega proizlazi većina sukoba. Komunikacija među spolovima je pomalo mučna: žene i muškarci se ne razumiju na razini svoje posebnosti koja, htjeli oni to priznati ili ne, postoji. Ideja unisexa i emancipiranosti ima smisla tek do jedne granice, i to do one koja ne pokušava obrisati fizičke granice, a što su neke feministice ipak pokušavale pa napravile više štete po tu komunikaciju, nego koristi. Žene su se danas ohrabrile, neke su postale agresivne, neke ne prezaju ni od čega postavši neprijateljski raspoložene prema drugim pripadnicama svoga spola, dok su neke posesivne prema muškarcima; nekada tjerane u brak, danas su usavršile tehniku tjeranja u isti vraćajući se tako iskonskoj potrebi - stvoriti obitelj. Nakon toga se sljepljuju sa svojom tradicionalnom ulogom potpuno gubeći obrise žena-ratnica. No dok ne ostvare taj svoj plan potican od najbližih žena u svome životu, majki, preuzimaju taktiku suprotnog spola misleći da tako dokazuju otklon od povijesne uloge čuvarice gospodareva doma. Ipak, jedini otklon koji čine je od prihvaćanja takvima kakve jesu do  jačanja nepoštovanja. Kakvo poštovanje može imati žena koja trči za muškarcem koji je ne želi ili ona koja ga tjera u brak samo da ne bude samohrana majka? Ima nekoliko detalja koje smatram bitnim u komunikaciji među spolovima, a koje želim podijeliti sa ženama kao svoja usputna razmišljanja. Dakako, nismo svi isti, ali neka obilježja nas čine pripadnicima određene grupe.
  1. nikada, ali uistinu nikada, ne pokušavajte promijeniti / preodgojiti svoga partnera. Vjerojatno ni vi same ne biste voljele biti preodgajane, pa ne tražite to od drugih jednako odraslih. Ako vam se nešto ne sviđa kod partnera, obazrivo (ne svadljivo) mu na to skrenite pažnju, a ukoliko on to ne želi ili je previše toga u njemu što vam se ne sviđa radije se pomirite s time da niste našli srodnu dušu. Nikada ne treba inzistirati na pogrešnom odabiru jer vas isti može koštati više od kvalitete života.
  2. muškarci su uglavnom manje elokventna bića od žena, nisu skloni verbalnim istrčavanjima pa ih katkada zamara tolika frekvencija zvučnih valova (zapravo, dokazano je da ih neke frekvencije iritiraju pa ih naprosto ignoriraju). Drugim riječima, ako taj vaš netko ima potrebu za šutnjom, poštujte to, a ne tražite dodatna objašnjenja zašto i kako jer time samo pokazujete nerazumijevanje. Jer zašto bi ga on onda morao imati za vaše maratonske govore? Prihvatite tu različitost umjesto da joj pokušavate otkriti izvore.
  3. dobar dio muškaraca nema potrebu svako malo iskazivati ljubav (osim ako živite na filmskom platnu). To ne znači da su bezosjećajni, već samo da su umjereni u izražavanju vlastitih emocija (koje im ipak nisu u prvom planu, niti ih žele podijeliti s cijelim svijetom ili blogosferom) i da je besmisleno tražiti dokaz ljubavi na taj način. Ako vam o ljubavi ne govore partnerovi postupci (a ljubav je upravo to - postupak), onda je inzistiranje na riječima slab pokušaj utjehe od kojega nećete imati nikakve koristi, a kamoli rezultata.
  4. predobro je poznato da je muškarcima seks važan dio života, no još je bolja zabluda da ženama nije. Uostalom, ljudska je ženka najpromiskuitetnija među primatima (znanstveno gledano) pa ne stoji da su muškarci opsjednuti divljaci koji pošto-poto nastoje ostvariti svoju pohotu. Ali i da ne znamo sve to, dovoljno je osluškivati s koliko se tko partnera hvali i tko koga s kime vara. Dakle, treba prestati s ulogama blaženica, djevica i svetica i priznati da smo svi mi samo ljudi sa sasvim normalnim potrebama kojih se ne treba sramiti, a još manje nad njima filozofirati. Da, začet sam uz čitanje Platonove Apologije.
  5. većina muškaraca voli sport i muška druženja s prijateljima. Ne razumijem neke žene svojih prijatelja koje kukaju kako ih ovi zapostavljaju i više se posvećuju prijateljima nego njima. Svatko od nas mora imati svoj mali entitet slobode, hoće li to biti kava s prijateljicama ili tekma s prijateljima, nije bitno. Bitno je da se taj dio ostavi nedirnut i da se zbog njega ne zove na raport i rade scene. Ah da, uvijek zaboravim taj izlet u teatralizam. Zaboga, žene drage, čemu taj potez očajnika?
  6. svađa je trenutak koji malo toga bitnog rješava i uglavnom izbacuje neka nakupljena nezadovoljstva u optužujućem tonu. Najopasnije je ako se krene s predbacivanjima, uvredama vjerujući kako će se tako druga strana povući. Umjesto toga dolazi do eskalacije u kojoj strada tjelesno slabija strana. Što želim reći? Da treba znati kada je pametno zašutjeti, a nebrojeno sam puta prisustvovao svađama u kojima se žene nisu znale zaustaviti. Ne branim nikoga, ali ne mogu reći da niste svadljivije, a da istodobno ne znate okrenuti leđa i otići s mjesta koje vas čini nezadovoljnom. Pomalo čudni kriteriji.
  7. uvijek, bez obzira što mislite o njoj, treba poštovati partnerovu majku. Uostalom, majka je većini nas svetinja čije vrijeđanje se ne zaboravlja, još manje oprašta. Ukoliko je na vašoj strani, ona je adut koji treba iskoristiti jer će u većini slučajeva sin prije odabrati majčinu stranu. Ako vas ne prihvaća (najčešće), dobro je ostati neutralan jer je najveća pogreška stati između majke i sina. Nitko nije toliko glup da se odrekne majke zbog jedne od milijun. Nažalost, dobar dio žena misli kako su jedine i nezamjenjive. E, pa nisu. Zato je muškarcima lako otići, bez kukanja i suvišnih objašnjenja.
Za kraj ono najbitnije: u životu vrijedi samo dogovor, dogovor i dogovor. Ako ga ne možete postići, okrenite se. Tako ćete onemogućiti svaku svađu i nasilje. Žena-ratnica danas nije potrebna, već ona koja je dovoljno blaga da drugima postane neugodno suprotstaviti joj se i dovoljno snažna duhom da je drugi bespogovorno slijede. Ma kakve amazonke i ostale ratnice koje su mrzile muškarce i ubijale vlastite sinove?
homoLudens @ 01:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 12, 2008


Da je Željko Čizmar, nastavnik hrvatskoga jezika u zagrebačkoj X. gimnaziji, u pravu kada kaže da će hrvatski jezik postati prvi strani jezik u hrvatskim školama (a možda i izvan njih), govori i ovaj ogromni naslov s Indexova portala gdje su, u maniri pučkoškolska neznanja, zamijenjeni padeži. Da je tekst pisao tesar Josip ili ribar Petar, možda ova pogreška i ne bi bila vrijedna pažnje, ali kada joj je uzročnik netko tko se predstavlja kao novinar, vrlo vjerojatno akademski obrazovan, onda je teško ostati ravnodušan prema izljevu đačka neznanja. Da su mediji jedni od glavnih izvoznika nepismenosti i neznanja, odavna nam je jasno,  no zašto se stalno mobiliziraju jednako nesposobni, meni pak osobno nije jasno. Medijski radnik ne može razmišljati na način kako danas većinski razmišlja: napisat ću bilo što bilo kako samo da glavni i odgovorni bude sretan pa možda doguram do njegova zamjenika i dobijem bonus na plaću. On je odgovoran za javnost jer joj u glavu trpa svoju projekciju stvarnosti i prosijane informacije. Od takvog nekog očekujem da barem zna sedam padeža, a ne da ušlagira javnost nepoznavanjem osnovnoškolskoga gradiva, poluprevedenim tekstovima iz zapadnogermanskih izvornika i čudnovatim mješavinama južnoslavenskih jezika.
Dok se Čizmar bavi kvantitetom, to jest, satnicom hrvatskoga jezika u gimnazijama i strukovnim školama (tri odnosno četiri sata tjedno) koja je smiješno niska u odnosu na pojedine europske države (u mađarskim se školama održava devet, a francuskim jedanaest sati materinskoga jezika tjedno), mene zanima ona kvalitativna strana nastave. Koliko god satnica bila mala, profesori hrvatskoga jezika nisu čisto zlato pa se događa prava mala  seoba neznanja iz osnovne u srednju školu i na kraju na fakultet po čijemu završetku svježi akademski građani ne znaju napisati ni molbu za posao, a kamoli curriculum vitae (ne znam treba li nad takvim diletantskim uratcima plakati ili smijati se iz dna duše). Zašto je tomu tako? U nekim srednjim školama profesori naprosto dube na književnosti, nastavu pretvaraju u studij komparativne književnosti, a na jezikoslovni dio ni ne obraćaju previše pažnje. Svaki viši razred ili godina donosi istu poruku: to ste već morali naučiti pa nećemo ponavljati. Ali znamo da je ponavljanje majka...(a sada, vi, vrapci na grani, nastavite...).

Satnica hrvatskog jezika u našim školama ispod je svake razine. U drugim zemljama satnica materinskog je najjača, materinski jezik uči se najmanje dva sata više nego drugi predmeti. Jezik nije samo u funkciji zaštite nacionalnog identiteta nego i svakodnevnog života svake osobe. Stupanj pismenosti iz generacije u generaciju sve je niži i jasno nam je zašto je tako. Nema dovoljno nacionalne brige o materinskom nam jeziku. Dodatni je problem to što hrvatski nije zaštićen od vanjskih pritisaka, odnosno enormne količine anglizama. Sve druge nacionalne zajednice svoj jezik, kao dio nacionalnog identiteta, štite zakonski ili na neke druge načine, a mi ništa (Ante Gulin, ravnatelj XVI. gimnazije, Večernji list, 9. listopada 2008.)

Još uvijek mi ostaje nejasnim s kime to Gulin misli zaštiti jezik kao identitet zajednice? Novinarima koji miješaju padeže, političarima kojima jezik zapinje na jeziku? Sjeća li se itko Zlatka Tomčića koji je kao predsjednik parlamenta govorio srpskim jezikom (podsjetimo, Milorad Pupovac govori tečnim hrvatskim; zanemarimo što je lingvist)? U ovome društvu naprosto ne postoji ni volje ni želje za samoodržanjem, većina se prepustila struji pa čekaju da ih nanese na neki sprud. Problem je što će možda ostati naplavinom na istom mjestu, ali u promijenjenim uvjetima u kojima će postati prvi među nevažnima kao što to biva u kolonijama.

Djeca nemaju elementarnu pravopisnu kulturu. Ne razlikuju č i ć, ne znaju kad treba pisati -ije a kad -je, nemaju pojma o pravilima za pisanje zareza, griješe čak u velikom i malom slovu, a negaciju uz glagol redovito pišu zajedno. (Ante Gulin, ravnatelj XVI. gimnazije, Večernji list, 9. listopada 2008.)

Znatan dio srednjoškolaca ne zna padeže ni glagolska vremena.
Srednjoškolci ne razlikuju vrste riječi, brkaju npr. pridjeve i priloge.

Bilo bi utješno da takvo neznanje pokazuju samo srednjoškolci. Nažalost, daleko je više onih odraslijih đaka koji nisu bili pažljivi na satu, a danas javnosti, koja se jednako muči s glagoljanjem, prezentiraju produkt te nepažnje. Što je najgore, nemaju interesa nadoknaditi propušteno (kako i bi kada još uvijek nisu osvijestili svoj nedostatak), a dovoljno je uzeti gramatiku u ruke i prestati se sramotiti. Ovaj je tekst tek maglica u svemiru nade da će hrvatski mediji pronaći put spasenja u pismenost koja je obveza svake civilizirane zajednice.
homoLudens @ 15:13 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 8, 2008


Ovako Amerikanci slave Dan nezavisnosti.

Dobra je vijest što je ratnom zločincu Martiću presuda od 35 godina zatvora, donesena prije godinu dana, postala pravomoćnom. Loša je pak vijest što žrtve njegova zločina, građani stradali tijekom raketiranja Zagreba, neće dobiti pripadajuću odštetu jer Srbija je nema zašto isplatiti budući da, kako kaže odvjetnik Branko Šerić, politički i pravno rata nije bilo. Ako tome dodamo jad i čemer današnje blagdanske proslave, točnije, mrtvozornički duh koji vlada na Dan neovisnosti (bojim se pomisliti koliko je ljudi uopće svjesno današnjeg dana iako mi nije jasno kako znaju da  je neradni dan i da ne trebaju doći na posao) i sramotne programske politike državne televizije (koja stalno ističe da je javna iako živi na grbači dvostruko oporezovanih građana) koja se nije udostojila uvrstiti jednu emisiju kojom bi se ljude podsjetilo i educiralo na jedan od najvažnijih datuma suvremene hrvatske države, onda današnji dan možemo promatrati kao još jedan promašaj koncepta stvaranoga početkom 90-ih koji je iznjedrio samo bijesno, isfrustrirano i osiromašeno građanstvo. To građanstvo već odavna nema ni osnovne građanske kulture, još ga manje išta konkretnog i korisnog zanima pa ga se bez problema  u nedogled može zaglupljivati. Ne suzdržava se biti nepošteno i nemoralno jer su ga jedino tomu i naučili i jer jedino tako može osigurati kakav-takav napredak. Posljedica svega jest potpuna nezainteresiranost za opće dobro,  za poštivanje drugih, pa tako i ignoriranje borbe za slobodu kao najvišeg cilja neke zajednice. Zapravo, pitanje je ima li ova zajednica ikakva cilja osim dobro se najesti, napiti i sjesti za računalo kako bi igrala virtualnog junaka.spuštenih hlača.
homoLudens @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 3, 2008


Violence has always been associated with football since the origination of the game and its ancestors, dating back to 225 BC. Essentially pitched battles between the youth of rival villages and towns, (most often played on Shrove Tuesdays and other Holy Days) Medieval football matches involved literally hundreds of men, sometimes in excess of 1000, and were commonly used as an occasion to settle arguments, personal differences and disputes over land. Rules existed purely on a local basis. (www.footballnetwork.org)

Slušam temu dana na zagrebačkome Radiju 101. Pola sata snebivanja oko nogometna huliganstva u Češkoj, lamentiranja kako je time osramoćena Hrvatska (kaže Adlešič) i ostale filipike koje nisu vrijedne ni spomena. Pa dobro, ljudi moji, kakve su to glupave teorije? Otkada nekoliko desetaka raspamećenih navijača može osramotiti jednu državu, i to posebice nakon privatizacijske pljačke i korupcijske afere najvećega sveučilišta u državi? Tko može više osramotiti državu od ratnih profitera, korumpiranih sveučilišnih profesora i političara koji nas vode ravno u nigdje? Pola Hrvatske je praktički rasprodano, jadranska  se obala betonizira, a  bahati strani vlasnici rade što ih volja pored nesposobnih sindikata i tromog provođenja zakona. Ne znam je li više smiješna ili žalosna zastarjela činjenica da je Račanova klika utvrdila kako ne može odrediti što je to obitelj pa se shodno tome i ne može utvrditi podrijetlo imovine onih dvjesto instant obogaćenih na kojima su mandatima prije skupljali političke poene. S druge strane, trenutno se hrvatsku javnost zabavlja slučajem Zagorac koji je bez ikakva valjana razloga prometnut u slučaj godine, iako, objektivno, ni vlast ni javnost nemaju s njim tolike veze i važnosti koliko si pridaju. Budimo iskreni, Zagorac je (ako uopće jest) pronevjerio donirani (ne proračunski) novac i on je briga donatora, a ne vlasti i državnih organa tim više što u vrijeme donacije Republika Hrvatska nije bila međunarodno priznata i što je taj novac privatna svojina fizičkih osoba koje su, naivno misleći da nema dugoprstića, taj novac dale, kako bismo fino rekli, na povjerenje. Tko je tada, grbavih devedesetih, mogao kontrolirati sve donacije, torbe i torbe novaca (zamislimo da ih je možda bilo) i tko je u tom trenutku pazio da sve bude lege artis? Vjerojatno nitko, pa ni oni koji se prave veliki legalisti i legitimisti.Ako je već vrloj politici cilj kazniti ratne profitere, onda neke krene od onih koji su dobro tržili tijekom privatizacije, od raznoraznih vozača kamiona do montera grijanja pred čijom bi se imovinom i loza Erdody osjećala siromaškom. Kako je završila tema dana Radija 101? Puls javnosti kaže: 65% traži sankciju zatvorom, no istodobno se pitam što s onima koji su danas uvaženi građani, koji bezbrižnu hodaju po balovima i tvore krug lažnog elitizma, a nisu svoje bogatstvo stekli na privatnim donacijama naivnih domoljuba s američkom, australskom ili nekom trećom adresom, već muzeći sve nas zajedno. Tko će to lažno hrvatsko plemstvo pitati za podrijetlo imovine jer je i slijepcu jasno da se za tri života nisu obogatili orući sa svih deset. Ima li itko normalan i priseban u ovome društvu koga to zanima, a bez da razmišlja koliko od takva saznanja ima koristi ili štete. Bojim se da sve ove akcije koje se poduzimaju i nad kojima se trepće  fotoaparatima, predstavljaju tek krušne mrvice iz bajke o Ivici i Marici i da će na kraju biti: popapale ptičice, povratka kući nema. Jer kako naprijed može ići društvo u kojemu se privatizacijska pljačka nije sankcionirala (kazao Račan da je sve bilo po zakonu: po toj logici je i u totalitarnim državicama sve po zakonu pa čemu onda rušenje takvih sustava?), a zaduženost preko glave još nije ni uočena kao problem (blažene bile obveznice)? I onda je par desetaka huligana problem? Huligana ima svugdje, no ima li ovakvog kaotičnog društva, koje glumi red, rad u disciplinu (neš ti discipline od papkara socijalizma u kopitara kapitalizma), još igdje?
homoLudens @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 2, 2008
Pratim malo Istragu Nove TV i opet prilog o "antifašizmu" hrvatskih antifašista čiji je rezultat novih tristotinjak kostura na prostoru zagrebačke Pedagoške akademije, a za što je interes pokazalo i samo Državno odvjetništvo (napokon!). U to je antifašističko vrijeme prostor nekadašnje bolnice pretvoren u zatvor, a ranjenici su potom streljani i bacani u jame. Danas, nakon toliko godina, bezbrižan hrvatski čovjek (uglavnom nezainteresirano) kroči po leševima koje su zemlji ostavili osloboditelji, a o čijim se zločinima do devedesetih nije smjelo ni pomisliti (kamoli išta izreći). Već znam odgovore: dobre namjere i ideje ne mogu biti osuđene zbog pojedinaca. Da, to ste rekli i za Domovinski rat pa smo došli do najviših zapovjednih struktura koje danas sjede u Haagu čime je praktički sve niže od njih postavljeno pod  debeli upitnik. Promatrajući svu tu bandu (nebitno koje boje odore i nazivlja) koja je 40-ih godina prošloga stoljeća za sobom ostavljala leševe kao nasade gomolja, dođe mi na pamet pomisao da se u svim udžbenicima povijesti izbriše taj mutnjikavi dio  (ili pak moratorij kao što je to bilo uvedeno za srpsku djecu iz Podunavlja) jer očito da nitko normalan ne može biti objektivan i da se shodno tome zabrani svako javno spominjanje i veličanje persona iz tog razdoblja. Zašto? Zato jer svi oni imaju dovoljno putra na glavi da zauvijek budu istjerani iz pamćenja. Nikoga neće osiromašiti činjenica da ne uči o razdoblju o kojemu ni struka ne zna dovoljno, a i ta struka je žalibože jer je teško u Hrvatskoj naći povjesničara koji neće guditi u ideološke gusle (Goldstein, Jurčević...?). Možda je ovakvo mišljenje radikalno, ali sva ta kokodakanja oko prošlosti bez pokrića izuzetno unazađuju ovo društvo jer se najveći dio energije troši na to tko je veći antifašist i tko je koga i što oslobađao, a da su mnogi od njih (povijesnih veličina i povijesnih anonimusa) radili iste prljave stvari kao i oni protiv kojih su se borili. Najžalosnije je od svega što njihovi štovatelji danas tvrde da nije isto kada ti u potiljak presude crveni ili crni jer njihovi su se idoli borili za pravu stvar. Koju to? Nije li vrijeme da ovo društvo dobije i treću boju? Onu koja svoje postojanje ne opravdava eliminacijom drugog ma tko taj drugi bio.
homoLudens @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 0
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » lis 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.