O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - siječanj 2009
nedjelja, siječanj 25, 2009
Nikada nisam pripadao čoporima, više sam nastojao biti  vuk samotnjak koji živi u nekoj svojoj basni bez pouke. No kako sam odrastao, shvatio sam da je nužno, ako već ne pripadati čoporu, a ono barem osloniti sjenu na nj. Tako sam se, čim sam postao građaninom odgovornim za vlastite postupke (srećom, te se inicijacije više i ne sjećam), priključio jednoj od mnoštva političkih stranaka. Kasnije ću uvidjeti da je to bila još samo jedna u nizu loših repriza bljutavo slanog iskustva u kojem more čini kap. Ne mogu reći da me kao novopridošla člana nisu dobro primili, dapače, dali su mi i neke zadatke, upregli me u organiziranja nekih događaja, s time da sam uvijek morao imati na umu da se u sjedište stranke smije doći samo uz prethodnu najavu na telefon. Jasno, to sam doznao kušanjem jedne britke jezikove juhe kojom me samoprozvana veličina i priležnica uvažena člana počastila preko telefona. Također sam se prethodno morao najaviti (čini mi se, čak i poslati pisamce s detaljima svrhe za prisustvovanjem) da ću nazočiti ukazanju nekog od mjesnih čelnika. Istina, nema gore nego kada Bogu možete izmjeriti temperaturu i pronaći puls. Moram priznati da se nakon ovakve prezentacije lažne moći više nisam pojavio u sjedištu, već sam nastojao marljivo raditi na terenu. Kažem, nastojao, jer je teško bilo konkurirati djeci nekih članova (nije li, uostalom, unučad Stjepana Radića, bila glavna atrakcija u njegovu uredu?) koja su izazivala daleko veći interes i pažnju, dok su ona malo veća djeca preskakala stube uspona na vrh, dok sam ja pokušavao izaći iz podruma. No nije mi odmah nakon toga prekipjelo, već nakon što je odlučeno da ne mogu biti  na jednoj bezveznoj funkciji koja mi trudom pripada, jer se u zadnji čas (nakon svih dogovora) zaključilo da nisam dovoljno dugo u stranci, iako su istodobno na daleko veće funkcije primane osobe koje su se u stranku učlanjivale pet do dvanaest. U istoj sam minuti shvatio koliki je to gubitak vremena, tim više što sam podsvjesno politiku doživljavao amoralnom manifestacijom ega. No, iz stranke se nisam ispisao, i to iz čiste lijenosti, misleći kako će me sami ukloniti iz evidencije nakon što ne budem obnovio članstvo.
U međuvremenu sam pohodio još neke stranke i strančice gdje sam naišao na gotovo identično ponašanje. U to me je vrijeme, jedan drugi kolega iz jedne druge stranke, baš priupitao što mu je činiti jer se učlanio u stranku, a nigdje glasa ni od koga. U tom mi se trenutku učinilo pametnim praviti se blesav i pustiti ga da sam stekne iskustvo političke slike postkomunističkog društva koje se još uvijek nije riješilo starih partijskih navika. Iz moga su se kuta gledišta sve te stranke činile kao da postoje samo zbog njihova predsjednika (nije li  broj političkih stranaka dokaz koliko njih voli biti čelnicima, jer ako je cilj isti, čemu stotinu političkih programa?, a i ne zaboravimo staru izreku o dva Hrvata i tri stranke) i predsjedništva koje se boji ili uopće nema interesa suprotstaviti se vođi ( u prijevodu je to češće onaj koji voda, a ne onaj koji vodi). Pitanje je koliko u političkim strankama ima mjesta za pluralizam, jer što se  manje pliva protiv struje, to se dulje ostaje na površini. Zar je jedino bitno ostati na površini, ponašati se kao naplavina i podilaziti struji? Na mome me političkom izletu najviše zapanjivala činjenica da  su u stranci najviše napredovali oni koje je doveo netko zvučnijega imena (obično uvaženi član kojega se sluša i kada nema što reći i aplaudira kada ništa  nije rekao), a ne oni naturščici nošeni idealom o pobjedi stava nad strančarenjem. I sami možemo čuti kako se većina stranaka poziva na svoje biračko tijelo, no dobar dio njih uopće ne zanimaju ni vlastiti članovi, a kamoli neupućene mase koje birački listić doživljavaju kao glasovanje protiv. I jednih  se i drugih  većina stranaka obično sjeti kada predizborni lonac počne ključati, pa se tako i moja bivša stranka mene sjetila u prigodno joj vrijeme, ali ne da aktivno sudjelujem, nego čisto obavijesti radi - da ne zaboravim doći na biralište. Možda bi mi, da sam trkaći konj i još favorit kladionica, taj podatak bio od neke važnosti, no njima je očito bio važan svaki hrzaj, oprostite, glas, da su me pronašli na pravi broj, čak i nakon što sam ga promijenio. Ali kako već rekoh na početku, ne volim ni krda ni čopore, ni  bilo kakve ostale formacije u kojima hijerarhija nije proporcionalna stupnju sposobnosti i odgovornosti., stoga sam odustao od prvotne nakane da njihove obavijesti proslijedim pravoj Ovis aries jedinki.
Danas stranke i strančarenja promatram sa sigurne udaljenosti. Znam da nigdje ne bih mogao iznijeti  konstruktivnu kritiku, a da se neki stranački potplat ne osjeti ugroženim, iako sam nije u stanju ničim doprinijeti. skupini kojoj je navodno u interesu dobrobit građana. Ako je to istina, zašto političar nije volonter, a karijeru ne stvara u struci za koju se školovao? To je  jednako onomu da tvrdim kako sam humanitarac, a istodobno prodajem humanitarnu pomoć ljudima u potrebi. Naravno, onome tko je politiku shvatio kao biznis, ovo se može činiti čak i dobrodošlim. Malo sam si dao truda i na službenim stranicama Sabora bacio pogled na obrazovnu strukturu parlamentaraca. Ovom ću prilikom zaobići visokoobrazovane zastupnike jer smatram da je njima prvima tamo i mjesto s obzirom da čitanje, dopunu i izmjenu zakona ne može obavljati baš svatko tko zna čitati i pisati. Tako sam naišao na zanimljiv popis: strojarski tehničar (2 zastupnika), SSS matematičar-informatičar,  SSS stručni radnik  rudarsko-naftne struke, mesar, prirodoslovno-matematički tehničar,  upravni referent (3 zastupnika), NSS poljoprivrednik, SSS manager-strateg,  SSS organizator prodaje,  prodavač, građevinski tehničar, pomorac i SSS stručni referent. Ovaj mi je popis zgodno došao kada me jedan direktor firme pitao jesam li sposoban volontirati kod njega, a bio sam više obrazovan od ove šesnaestorice i još sam nudio rad bez naknade, i to u struci u kojoj je tek 20% zaposlenih visokoobrazovano.
Istina, nisam nikakav političar, ne znam manipulirati jednom, a kamoli s nekoliko milijuna jedinki roda Ovis aries. Čak me i ne smeta što ih vodaju od jednog do drugog pokošenog pašnjaka, no smeta me što u tom stampedu mentalnog deficita stradava i moj intelektualni kapacitet. Da, moja generacija zaslužuje više od biranja manjeg zla, kimanja glavom, prešutna slaganja i napuštanja osobnih principa u ime interesa određene elite kojoj nije bitno kako će i u kojoj  državi živjeti naši potomci. Od toga je samo gora činjenica da su neki od pripadnika te elite potpuno izgubili obraz i da im je prestalo biti neugodno što ih se svako malo uhvati u neprincipijelnosti i demantiranju sebe samih. Jedno je sigurno, Hrvati se nisu navikli na višestranačje i još uvijek se ponašaju kao da je predsjednik stranke paterfamilias  (neki idu tako daleko u krivovjerje da svoga stranačkog šefa nazivaju Mesijom) koji odlučuje o životu i smrti. Ako iz jednog stranačkog tabora čujemo da je najbitnije što su napokon pobijedili,  a iz drugoga kako su počeli s pripremama da određenog člana postave za stranačkoga predsjednika (kao da pripremaju mladu za grčko vjenčanje), onda uopće nema sumnje da Hrvatima politika, u kojoj nema ni stava ni strategije, još uvijek predstavlja nemoguću misiju.


Tragedija u četiri čavla. Prvi čavao: Nepotizam
homoLudens @ 17:49 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 13, 2009


Hrvatska se polako ali sigurno utapa u  bljuvotini vlastite nesposobnosti, i to kao posljedica prejedanja alergenima komercijalna naziva: nepotizam, papirologija, politikanstvo i feudalni kapitalizam. Ta četiri čavla u klimavu lijesu naše ga bitka još samo čekaju završni udarac. Kako me uvijek netko počeše da pišem ono što već svi znaju, pisat ću o sebi, i tako im izbiti peti čavao jer još uvijek ne stanuju u mojoj glavi, a ako netko smatra da su čavli i lijesovi preteška dijagnoza za skelet  s kojega visimo, neka mu se čini da pišem u i o činovima.

Prvi čin ili čavao: Nepotizam
Svoj sam prvi ugovor u životu, u jednoj firmi na državnim jaslama, dobio preko veze jer se u to vrijeme drugačije nije  ni  moglo. Moja je majka, poduzetna kakva jest, održavala kontakte s personama koje su tada javno nešto značile jer je dobro znala kako  igrati rulet na makadamima Balkana. Bilo je to doba određene političke klike (uvijek je takvo vrijeme i prateći mu tabu band) i jedini izbor koji se nudio bio je: slijediti struju ili biti potopljen. Tako sam i ja samo slijedio struju nastojeći se održati na površini dok su razjapljene ralje jurišale oko mojih nogu. U to sam doba ima svega osamnaest ljeta, a ljudi koji su hijerarhijski bili iznad mene su se razlikovali  u samo jednoj stvari - imali su jačega mecenu. Ipak, u meni su stalno nastojali poticati osjećaj krivnje zbog dobivanja posla na način na koji su ga i oni dobili. Jedna me je kolegica priupitala: A tko je od tvojih ovdje zaposlen? Malo sam se začudio jer moj je mecena bio tek obiteljski znanac, a nikakav rod. Shvativši moju zbunjenost, odmah mi je pojasnila: Znaš, ovdje je svatko nečiji, ili po liniji roda ili lokalpatriotizma. Ma kojeg lokalpatriotizma u ovoj minijaturnoj kifli?, pitao sam se mnogo kasnije. Posao nije bio bogznašto, zapravo, nije bio ono što ide u taj opis, ali nisam se žalio jer raditi je ipak privilegij u kaotičnu sustavu koji se boji sam sebe dovesti u red. Odlazeći ranom zorom i vraćajući se u kasni sumrak, radio sam sve što se od mene tražilo, daleko više od onoga čiji sam pomoćnik bio, onoga koji se ukazivao tek da ne zaborave na njegovu nazočnost i potpis u ugovoru. Moj je status bio u vakuumu i zadnji bezveznjaci su mi nastojali potkopati korijenje, ali nisam se dao jer sam prozreo razloge njihova otpora: imao sam mladost i potencijal. To sam dokazao kasnije nagradom u struci kada više nisam gledao njihove samodopadne njuške. Iako dvostruko stariji nisu bili više obrazovani, a po mojoj slobodnoj procjeni ni imali više intelekta, no stalno su me podsjećali na to da nemam diplomu. Nisam znao da s osamnaest već trebam biti akademski obrazovan. Kasnije sam se odvažio i pitao ih gdje je njihova, a oni bi se izvlačili da imaju iskustvo koje je daleko vrednije od diplome. I dan danas se svakakvi prosječni primjerci izvlače na ovu izjavu po kojoj ispada da su se rodili s iskustvom. Da budem iskren, u to vrijeme i nisam razmišljao o studiju, bio sam u teškom životnom razdoblju u kojemu je bilo najvažnije preživjeti i dovući se do sutra u jednom komadu, a ovaj mi jadni posao, za kojega je trebalo potegnuti do vrha i natrag, nije davao nimalo nade u bolje sutra. Dapače, već sam tada znao da je kasno za karantenu. Kako izliječiti apsurd prema kojemu su istodobno problem visoka stopa mortaliteta i nezaposlenosti? Možda je upravo spas u tome da Hrvata bude što manje jer ionako ima posla samo za njih milijun!?
Kada je svanulo novoj političkoj kliki, mojoj je smrknulo i više nije bilo ulaska ni na sporedna vrata. U firmi u kojoj je ostao moj prvi ugovor i potpis mu, ostali su raditi neki moji drugovi iz srednje škole, oni koji su jedva prolazili razrede, a pokoji i pali. Na radnom su se mjestu, gle čuda, prekvalificirali u tjedan-dva, a ja sam otišao na studije vjerujući da će se do tada promijeniti taj plemenski mentalitet naivno misleći da će diploma pridružena iskustvu vrijediti više. Bjesomučno sam se žurio kako bih završio u roku među najboljima, no to mi je donijelo samo viška briga jer su se prije zaposlili oni koji diplome nisu vidjeli ni do danas i koji su otvoreno priznali da su do posla došli obilaznim putem. Reći ćete, kao nekada ja. Ipak, imajte na umu da moje radno mjesto i nije bilo predviđeno za visokoobrazovni kadar, ali jest za moje nadređene koje taj uvjet nisu ispunjavali. Dobro, ne bi bilo fer da ne spomenem kolegu s fakulteta, vječiti propalitet u srednjoj školi, kojemu sam pisao zadaće i pomagao za ispite, a kojemu je Tata Mraz osigurao posao već za vrijeme apsolventska staža (Znam, pitat ćete se kako je netko tako ograničen vidio fakulteta? I ja se to pitam, bez brige.). Za to sam vrijeme nalazio poslove ispod svoje obrazovne i intelektualne razine svjedočeći inertnima koji su mi nudili NKV poslove i  nesposobnima koji su mi bez imalo stida slali svoje nepismene odbijenice budući da im je i sam pojam rječnika bio nepoznanica.
Neki će reći da jednostavno nisam imao sreće, a možda sam bio na pogrešnoj strani - ne politike, nego granice. Naime, moj je smotani otac odbio rad u bogatoj europskoj zemlji gdje su mu ponudili sve osim neba. Mislio je da se klinac poput mene ne bi navikao na novu i daleku sredinu (novu školu, jezik...), a i teško je bilo reći zbogom domovini. Ona mu je zahvalila - otkazom i prihvaćajući komunjare dok je on rušio komunizam. Danas je sretan što uopće ima mirovinu pored onih koji su se samo derali kako imaju Hrvatsku. Da, neki je imaju i dobro su je unovčili, ali o tome u sljedećemu nastavku ove moje zbrkane ispovijedi.
homoLudens @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 9, 2009


Ispod ovoga sam odijela samo čovjek, manufaktura prirode u najmu života i  nagonski prebirem dan po dan, ali ne žalim se jer još uvijek svim čulima osjećam svoj dom: vodu, zrak i tlo. Kako da ih svedem na granice koje vide samo suženi umovi? Kako da tekućine oštricom presiječem na pola? Kako da na zraku ucrtam crvenu liniju razgraničenja i ogradim se od onih koji ih sa mnom dijele proglašavajući ih stranima, pa čak i nepoželjnima? Moj duh je slobodan, ali ne i korak, iako mi tijelo živi po zakonima prirode. Administriraju mojom sviješću i institucionaliziraju život pozivajući se na civilizaciju koja se od divljaštva razlikuje tek pismenošću i hrpom beskorisnih propisa koji hrane neupitnost njezina ega. Za nju sam tek gola statistika, kultivirani divljak u njezinoj službi koji je svaki svoj pristanak dao već unaprijed - činjenicom da postoji. Moj dom nema kvadratnih metara ni administrativnih granica i moja stopala u moru pripadaju svim morima i oceanima s kojima se povezuje, a ne onima koji i nad vodom podižu zidove režući im tekućine na pola. Tko je taj tko se usudi reći da posjeduje vodu, zrak i tlo i da do njihovih središta ne mogu bez određena pristanka? A gdje je pristanak One da smijemo činiti to što činimo: ravnamo sve po sebi i sve pred sobom. Njezina sam svojina, svojina prirode, a ne umjetnih pokušaja njezinih nadomjestaka pogubljenih u zabranama. Kažu da je naša sloboda do onih granica koje ne ugrožavaju onu tuđu, ali zar naša sloboda već odavno nije ukinuta nasilnim istrgnućem iz prirode od koje su nam ostavili samo fotografije i pogled kroz okna. Ostatak je vidna polja ispunila samodopadnost voštanih figura s prevrtljiva vrha hijerarhije. Onih figura kojima smo mi jedini legitimitet. Imam li pravo živjeti kako želim, a da mi bilo koja umjetna tvorevina ne bude tutorom? Naravno, nemam, jer moje je pravo završilo tamo gdje je i počelo, u ličinki društva. Sve što činim pod povećalom je lažna morala i uvrnute pravde u kojoj je civiliziranost tek krinka sirovu nagonu koji jače ostavlja na nogama. Ali to nije pravedna borba za opstanak jer je izmanipulirana većina goloruka, dok manipulatorska manjina upravlja strahom kroz mehanizme represije. Tako strahovladom onemogućava bezvlašće uvjeravajući nas da bezakonje vodi u nered, no njihovi zakoni vode u smrt - duševnu ili tjelesnu. Ako izustim da želim živjeti po zakonima prirode, neki će me revni dijagnostičari proglasiti društveno nepoćudnim, iako ima više reda u džungli, nego u njihovu i djelovanju zajednice kojoj pripadaju. Ali ja ću ipak izustiti da su moj dom i život svojina suvremenih neandertalaca, onih istih koji parazitiraju na našim podjelama i razlikama. Oni nas uče nekritičkom prihvaćanju skučena im svijeta, uvrnutom domoljublju koje završava na administrativnim granicama, ljubavi koja je normirana lažnim moralom, vjeri koja proganja dokaze i svako drugo učenje, poslušnosti koja obećava ispunjenje utopije o slobodi. Jeste li se ikada zapitali kako to izgleda odozgo - iz atmosfere? Zasigurno tragikomično. Posljedica ovog dobrovoljnog ropstva i potapanja individualnosti u istim posudama je zasigurno više tragična, nego komična jer čovjek koji voli samo do granica nije nikakav domoljub, već fanatik koji bi, da može, i sunce sveo na teritorijalne jedinice, a zrak i vodu dijelio u bočicama s adresom. Tako ni onaj tko voli samo svoju djecu, a diskriminira svu drugu, nije nikakav roditelj, već egoist koji kroz potomstvo produžava život svom egu, a pitanje je i koliko o ljubavi zna onaj tko drugome nameće svoje viđenje iste, istodobno izopačenom proglašavajući svaku koja nije u skladu s lažnim moralom. I oni koji priznaju samo svoje proroke i idole, a tuđe proganjaju, nisu nikakvi vjernici, već hipnotizirani statisti u službi farizeja. Svi oni imaju nešto zajedničko: sve nepoznato proglašavaju nenormalnim, sve tuđe neprijateljskim, iako je jedini uljez u njihovu umu. Imaju li te persone dom i domovinu? Ali što domovina uopće jest? Jesu li to sva ona mjesta, polja i ledine i svi oni tokovi koje nikada nećemo upoznati, ali ih smatramo svojima i dobrodošlima jer se nalaze unutar zamišljenih granica? Jesu li to svi omeđeni kutci, prepolovljena riječna korita i rasječene planine na kojima ne trebamo propusnice? Ali što ako sutradan nestanu te zamišljene granice, kako ćemo zvati svoju domovinu? Hoće li se ona prilagoditi novim linijama ili ćemo joj u posjet novim ispravama? Kakva je to domovina koju u istom trenutku jedni dobivaju, a drugi gube? Ili je  tajna u tome što  mi i ne razlikujemo dom od domovine? Ne znam za druge, ali znam da je moj dom čvrsto tlo nad kojim se svija propusni zrak i gdje god da krenem osjećam se dijelom nepokoriva poretka gdje je hijerarhija odavno uspostavljena i gdje je suvišna svaka intervencija loših imitatora jedine sile koju priznajem - prirodne. nadajući se da ćete dobiti još jednog podanika.
Sve granice koje postoje su naknadne i iako vidu neuhvatljive, težak su teret umu. Naši su umovi opterećeni nepostojećim zidovima koje je zabranjeno preskočiti, linijama koje se ne smiju prijeći, iluzijama iz kojih se bojimo probuditi jer gubitak zabluda i navika, pa makar i onih pogibeljnih, za nas je još uvijek najveći krimen.
homoLudens @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 3, 2009


Ne znam je li se ovoga netko dosjetio ili je to samo moj unutarnji glas kojega moram oglasiti: mislim da je krajnje vrijeme da se za indexove zvijezde i blogere čiji su blogovi samo prijepis sadržaja ove ili one redakcije otvori nova top ljestvica i odvojeni izbor bloga. Predlažem takvo što jer već dulje vrijeme blogeri s kvalitetnim upisima bivaju pometeni od onih s boljom početnom reputacijom ili s minimalnom količinom truda na svojim stranicama. Iako mi je pomisao o nagrađivanju pisuckanja u slobodno vrijeme posebno mrska i odbijam svaku pomisao na prihvat nečega materijalnog, činjenica jest da selekcija postoji i da bi bio red omogućiti svima jednake uvjete što bi u prijevodu značilo da je smislenijie i ispravnije da  nepismenom konkurencija budu panonija, vin, i suton_, a ne, recimo, Lana, Lesar ili Marija (izbor blogera je nasumičan). Oni već imaju govornice što znači da je vrijeme odvajanja i uzleta onih bez mikrofona.

Hvala na pažnji, glasačka je kutija vaša.
homoLudens @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 2, 2009
Mrtvo palestinsko dijete

Jučer je prohujao još jedan svjetski dan mira - 42. po redu. Prohujalo je tako još jedno uzaludno kostimiranje dana u kojemu je još jedna papina propovijed ostala samo na riječima i u kojemu je kalendarsko paradiranje završilo na razini podatka. Kao što je to i slučaj s ostalim danima kojima se obilježava ideal koji se ne želi dostići, tako se ni ovoga puta nitko, od onih koji za to imaju moć i ovlasti, nije potrudio barem imitirati ga. Tako smo prošle godine u ovo vrijeme brojali 24 tisuće ubijenih iračkih civila, zadnjih pak dana preko 400 mrtvih palestinskih, no averzija prema istoku i istočnim civilizacijama nas je dijelom zadržala ili pak podijelila u osjećaju gađenja prema nasilju: jedni čvrsto drže stranu koja provodi legitimnu vojnu akciju uspoređujući je s onom hrvatskom iz 1995. godine, drugi brane pravo naroda na vlastitu državu bez obzira na koji je način taj isti uspostavio. Ako izuzmemo daljnja grananja rasprave u ekstremizam odnosno iskazivanje netrpeljivosti prema jednom od dva semitska naroda, ostaje pitanje: Zanimaju li ikoga djeca i njihova žrtva? S druge strane, politički su i ekonomski moćniji, gledajući osobnu korist i povlađujući raznim lobijima, vlastiti moral objesili u ormar pa umjesto osuda zla izražavaju tek mlaku zabrinutost pazeći da zlo ne nazovu pravim imenom. Izuzetno je zabrinjavajuće što istu bljutavost pokazuju i oni koji ni o čemu ne odlučuju i kojima je najveći ljudski domet da šute i da se poput bojažljive djece ne usude suprostaviti strogom roditelju dok se ovaj fanatično drži "batine koja je iizašla iz raja". Tako ti sitni i nebitni atomi kaosa prešutno daju za pravo sve zlo i naopako kojih se ovaj dosjeti. Postoji još jedna skupina povlađivača moćnima koji su tik do njihovih stopala, a koji si pomno razrađenim parazitiranjem osiguravaju svoje posebno mjesto u klubu odabrano zaštićenih. Svi oni zajedno, što pužu i nadlijeću, ni ne trepnu na činjenicu da su izrekli "sudbonosno da" krvavom ugovoru. Je li cijena tog ugovora već odavno previsoka? Cijena, ne u dolarima, ne u barelima, već u ljudskim životima. Da, život nikada manje nije vrijedio. Gotovo da bismo rekli kako je jeftiniji od jednog, ručno tkanog perzijskog ćilima.
Svaki je rat besmislen, svirep i nepovratno uništava dostojanstvo vrste koja sebe smatra posebno inteligentnom. Mit o toj posebnosti postaje sve bljeđim kada ova rušenjem jednoga kaosa izazove novi i razorniji. Svrgavanje kaosa novim kaosom, a pod krinkom uvođenja reda, nikako ne može pružiti izlaz, već samo dodatno zatrpati grobni ulaz u koji je civilizacija, željna napretka pod svaku cijenu, bezglavo uletjela. Isto tako ni svrgavanje jednog zločina ne može opravdati ustoličenje novoga, žrtvovanje tisuće nevinih u ime opće sigurnosti budući da taj netko, samoprozvani mesija, ministrant ili tek redar, sam destabilizira cijeli svjetski poredak. Ali taj se samoprozvani uvijek pojavljivao kao glasnik početka kraja, kraja jednog društva, imperija ili civilizacije. Postajemo li svjedocima sloma jednoga poretka koji je ljude promatrao kao žetone koji unovčenjem gube na vrijednosti? Koji je sva živa bića promatrao kao jedan veliki resurs koji treba eksploatirati do istrebljenja? Koji je sam sebe uništio okomivši se na svoga stvaraoca, smrtnika koji se nikada nije pomirio sa smrću.
homoLudens @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » sij 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.