O blogu i lijepom ponašanju
Naputak o blogu i lijepom ponašanju


Blog, duhom zamišljenog i perom izmišljenog, lika imenom HomoLudens, nastao je u potrebi njegova tvorca da iznese svoje mišljenje o nekim stranputicama i naginjanjima društva čiji je pridruženi član. Jasno, isti je svjestan da previše tmine šteti pogledu i vidu pa je svojoj priči dodao i poglavlja o vedrim očitovanjima duha kroz aspekte kulture koja mu je prvi rod. Sve objavljeno ostaje u domeni osobna mišljenja i mašte zahvaljujući kojoj ovaj blog stvara tipični antijunak atipična štiva. Tvorac ovih stranica i glavnog antijunaka koji se muči s društvom i društvo s njime, ne očekuje niti želi apsolutno slaganje s onime iza čega stoji i pojavom i inatom, no isto tako očekuje i civilizirano ophođenje komentatora, bez obzira jesu li u svojstvu slučajnih prolaznika, slijepih putnika ili možebit gaje neke lucidne simpatije za ove retke, a koji također raspolažu tek osobnim mišljenjem kojega su slobodni iznijeti, ali ne i nametati kao jedino ispravno i postojeće onemogućavajući time pluralizam i pravo drugoga na slobodu mišljenja i govora. Ne morate znati ustav da biste se uljuđeno ponašali.

* * *

Tvorac se ograđuje od osobina svoga antijunaka i svih onih zaključaka koje bi njegovo ponašanje moglo izazvati u čitatelja, a posebice gnuša od mogućnosti komparacije jer žive dvije odvojene priče u dvije različite dimenzije. Iz tog razloga nije moguće u potpunosti spoznati niti jednoga od njih, a kamoli upoznati, stoga poštujte njihovu distancu od bilo kojeg aspekta bliskosti sa stvarnim svijetom.

* * *

Tvorac ovoga bloga i pripadajućeg mu antijunaka odbija svaku pomisao na nominiranja ili nagrade jer piše da bi namirio svoje duhovne potrebe pa mu ih nikakva ovozemaljska dobra kojima je moguće odrediti cijenu ne mogu zamijeniti i može ih čak smatrati uvredom zbog pokušaja da ga se materijalizira i odredi mu cijena u društvu u kojemu se samo zrak ne doživljava kao stvar. Jedina nagrada ovim stranicama jest da ih se prihvaća s poštovanjem kao što to zaslužuje svako nadahnuće.

* * *

Ukoliko bilo tko od posjetitelja ovih stranica ima potrebu citirati bilo koji od članaka ili dijelova članaka s bloga (a da nije jasno naznačeno kako pripada drugom autoru), molimo da se prethodno zatraži pristanak na neki od objavljenih kontakata. U suprotnom će to izgledati kao da ste uzeli igračku dječaku s kojim se ne želite igrati, a dobro znate da to nije pristojno. Također, uljudno molimo za svako suzdržavanje od prepravljanja i slobodna tumačenja misli iznesenih na ovim stranicama čiji tvorac jedini posjeduje ekskluzivno pravo na njihovu interpretaciju. Možda život nije, ali citat će svakako biti dovoljan.

* * *

Ovaj naputak je važeći za sve stranice na čiji sadržaj autorsko pravo polaže HomoLudens, a što ćete prepoznati po logotipu priloženom na dnu ovoga naputka.

Redakcija
27. veljače, 2009.

Blog - siječanj 2008
srijeda, siječanj 30, 2008
Na zagrebačkom PMF-u jedna loša reklama Bolonjskome procesu: studenti treće godine Odsjeka za geografiju tijekom zimskoga semestra uopće nisu imali predavanja pa će na ispit moći izaći tek u ljetnom ispitnom roku kada se na fakultetu napokon dogovore tko je zadužen za predavanje. Tako će predavanje spornoga kolegija uslijediti nakon predanih seminarskih radova za koje su studenti konsultirali literaturu na engleskome jeziku koji se, eto, iako propisan studijskim programom, na fakultetu uopće ne izvodi. Iako se sada možemo praviti pametnima i reći kako smo svi veliki i filofili i filolozi kojima su strani jezici, a napose engleski, u malome prstu, okrutna je činjenica da je i navika čitanja na materinskom jeziku slaba i nikakva (tako tvrde sami profesori), a da ne govorimo o stilovima koji su glavna prepreka razumijevanja među govornicima istoga jezika. Dakle, zaboravimo priče kako svi spikamo sve u šesnaest. S druge strane, koliko god je nešo trulo, toliko ne manjka straha i nelagode. Kako kaže jedna od studentica:

Mislim da im općenito nedostaje stručnjaka jer smo često prepušteni sami sebi, a ne želimo se tužiti na profesore jer nas je strah mogućih sankcija na ispitu.

Kako riješiti problem kada se samo imenovanje istoga bazira na strahu? Od koga? Nesposobnih? Kada će se konačno nesposobni početi bojati sposobnih? Još je gora ova izjava:

Dekan fakulteta dugo nije bio upoznat sa situacijom, no u četvrtak će na fakultetskom kolegiju odlučiti kako će riješiti problem neodslušanih predavanja. (Jutarnji list)

Što reći o dekanu koji cijeloga semestra ne zna što se zbiva na njegovu fakultetu. Šteta je nepovratno učinjena, neki studenti premišljaju o napuštanju takve neorganiziranosti, većina je razočarana. A zašto? Jer se nije mogao riješiti svjetski problem: kako nakon umirovljenja jednog profesora postaviti novoga. Sve me ovo podsjetilo na moje vrijeme studiranja, doduše, po starome sustavu. I mi smo imali jednog takvog bisera od profesora koji nikada nije održao nijedno predavanje (da, plaću je uredno primao). Samo bi došao popisati nazočne, kratko pričao o nebitnim stvarima i odjurio dalje uvijek žureći na neki prevažan sastanak. Iz čega smo učili? Iz knjige koju nam je velikodušno prodao s popustom. Još ni danas mi nije jasno zašto smo uredno morali dolaziti na tih petnaest minuta "predavanja". Neki su potegli iz okolnih mjesta i gradova da bi gledali lice koje se uvijek cinično smijalo -  nama dežurnoj magaradi. Ma kakvi akademski građani. Ispiti su mu bili još veći izraz idiotizma: nitko nije znao kriterije njegova ocjenjivanja. Tako biste pali ispit, a da ne biste znali zašto, i to čak ni nakon odlaska na konsultacije jer vam on jednostavno ne bi znao odgovoriti. Grešku očito nije mogao naći, a i one su sitne greške zasigurno mogle ući u sustav ocjenjivanja od dovoljne do izvrsne ocjene. Oni koji bi prošli, dobili bi ponudu tipa: Hoćeš tri? Moj prolaz kod tog profesora? Mukotrpan. Uz prosjek studija s izvrsnom ocjenom i svježom stipendijom, najviše mi je problema radio netko tko u svoj kolegij nije utrošio ni jedan pišljivi školski sat. Ma fuj.
Ovo sve ne znači da sustav ne valja, ali svakako da u sustavu ima kukolja koji usporavaju pa čak i miniraju njegovu učinkovitost. Dokle se god na takvo što bude odmahivalo uz prigodničarski Svugdje se nađe loš pojedinac, dotle će biti toliko rupa u sustavu jer sustav čine upravo ti pojedinci ma koliko ih minorizirali.
Tada sigurno nećemo čuti izjave o nemarnosti poput ove dekana PMF-a:

Ovdje je riječ o nemarnosti profesora, a odgovornost je i na pročelniku smjera.

Kako je moguće da je ta nemarnost poživjela cijelu zimu?
homoLudens @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 29, 2008
Ono što su uspjeli roditelji, katkada ne može ni sustav sam - pokrenuti se. Nedavno je ovdje bilo riječi o slučaju osnovne škole Jagodnjak u kojoj je ravnatelj ukinuo program na hrvatskome jeziku. Obzirom da je riječ o školi u Hrvatskoj i obveznosti hrvatskoga jezika i programa - ovakvo je stanje i ponašanje bilo krajnje neočekivano i poprilično zabrinjavajuće. Danas je taj ravnatelj, filozof i pedagog po vokaciji (ali ne i po manirima, mogli bismo reći) ponudio mandat na raspolaganje, a koje je ministar znanosti, obrazovanja i športa, Bogu hvala, prihvatio. Tako je završila ova trakavica u kojoj su se kršile sve moguće norme, a za čije rješavanje mnogi "slavonski" saborski zastupnici (kako smo imali prilike pročitati u novinama) ili nisu imali vremena ili nisu bili upoznati sa situacijom. Bitka roditelja trajala je pola školske godine, kao da je riječ o Piranskome zaljevu. No u svemu je pak bio najzanimljiviji stav Hrvatskoga helsinškog odbora:

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava ocijenio je da roditelji osnovnoškolaca nesrpske nacionalnosti iz Jagodnjaka imaju pravo tražiti sve što je najbolje za obrazovanje i školovanje svoje djece. Međutim, smatra kako je neprihvatljivo da utječu na izbor nastavnika, inzistirajući na etničkoj pripadnosti, a ne stručnoj osposobljenosti.
U HHO-u smatraju kako je cijeli slučaj poprimio neželjene i nepotrebne političke konotacije, a dio medija se, kažu, više bavi podmetanjem i manipulacijama nego objektivnim informiranjem. (www.hrt.hr)

U HHO-u nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti sljedeće: nitko se od roditelja nije bavio time koje je nacionalnosti dotični ravnatelj, a to što se on ponašao kao da je škola njegova tvrtka ima samo veze s bahatim ponašanjem, a nipošto s prebrojavanjem krvnih zrnaca.  Točnije, krvna je zrnca očito prebrojavao on sam obzirom da je diskriminirao cijelu jednu nacionalnu skupinu. Također, besmisleno je govoriti o tome kako svaki roditelj ima pravo tražiti najbolje za obrazovanje svoje djece jer se ovdje ne radi o kategoriji najboljeg, već o provođenju odnosno neprovođenju zakonom propisanog obrazovnog programa. Umjesto što se bavio karakterom medijskoga praćenja ovakve zabrinjavajuće situacije, Odbor se trebao baviti zaštitom prava djece koja su postala žrtvom nečije samovolje koja je, u ovome slučaju, izašla iz svih zakonskih okvira. Istina, izjavili su sljedeće:

Samo otvorenim i tolerantnim dijalogom problem može riješiti na opće zadovoljstvo, a prije svega u korist djece.

No zaboravljaju jedno: da je bilo dijaloga, do ovoga ne bi ni došlo pa naknadno filozofiranje o potrebnosti istoga uopće nije na mjestu jer zvuči kao pljuvanje na požar. Na kraju smo jedini smisleni komentar na sve, čuli od Primorca:

Sva djeca u Hrvatskoj imaju jednaka prava na obrazovanje na hrvatskom jeziku i to će biti omogućeno i djeci u Jagodnjaku.

U svakom slučaju  - roditeljima pljesak, sustavu pljuska. Zbog sporosti, kao i uvijek.
homoLudens @ 20:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

U današnjem Jutarnjem listu čitam jedan zanimljiv tekst o surogat majčinstvu i isti me poprilično zatekao. Naravno, ne morate ni pogađati, u Hrvatskoj takvo što nije zakonski dopustivo i jedino što preostaje onima koji na taj način žele ostvariti roditeljstvo jest prelazak granice. Zašto hrvatski zakon strepi od surogat-majčinstva? Prije svega zbog čudnovate formulacije prema kojoj je majka samo ona žena koja je rodila, i to bez obzira čije dijete i je li uopće s istim u ikakvom krvnom srodstvu. To znači da dijete na koje uopće ne bi trebala imati zakonsko pravo jer se u principu radi o usluzi posudbe reproduktivnog šupljeg organa tj. maternice (koji sa svojim domaćinom dijeli tek kisik i hranu - čista ekonomija), dobiva sva zakonska prava majke. Da budem jasniji, postavit ću hpotetski: zamislite da ne možete imati dijete jer, recimo, ne možete do kraja iznijeti trudnoću, ali to može vaša majka, sestra, sestrična, šogorica, prijateljica, itd. Jedna od njih vam dobrovoljno (dakle, nikakav biznis) ponudi da će iznijeti trudnoću umjesto vas. Naravno, ne poznajući zakon, pristanete jer je vaša odluka roditeljski plemenita i jedini vam je cilj dobivanje toliko željena potomka. Nakon transporta i implantacije zametka (koji je začet spolnim stanicama vas i partnera), čekate i taj (okvirno) 40. tjedan, ali nakon njega - hladni tuš: surogat majka se upisuje kao zakonska majka. Tako djetetova baka, teta / ujna, majčina sestrična, prijateljica postaju zakonskim majkama, dok ga njegova biološka majka, vjerojatno, može tek posjećivati. No, ključno je pitanje je li itko ikada uopće definirao pojam majke na način da on ne uključuje samo čin rađanja? Je li se itko, osim papagajskog ponavljanja istih shema, zapitao što taj pojam sve podrazumijeva? Je li majka ona koja rađa i odgaja, ona koja tek rađa ili ona koja tek odgaja? Treba li majka imati i nekakve majčinske osjećaje ili je dovoljno da iz sebe izbaci produkt reproduktivnih organa (da budemo sirovi do kraja jer je i zakon očito sirov) i time praktički imitirati stroj.
Svaka životinjska ili ljudska ženka ima potencijal postati majkom - dakle, taj potencijal može i ne mora ostvariti (u ljudskoj je zajednici taj potencijal kontroliran, ali i često izložen očekivanjima zajednice kao primarnom zadaćom žene). Neke životinjske i ljudske majke ubijaju svoju mladunčad - one ljudske sklonije su ubijanju zametaka odnosno ploda i za to ih zajednica sankcionira na propisani način (moralnom osudom ili zakonskom kaznom ili pak oboje). Sve to ih ne čini manje majkom, ali tek u biološkom smislu. Međutim, pojam majke nije samo biološki, već i sociološki, i psihološki, i lingvistički (semantički), i pravni, pa mi se inzistiranje na izjednačenju ova dva pojma čini nekvalitetnim rješenjem jer na neki način degradira sve one druge žene koje nesebično i s puno ljubavi odgajaju svoju nebiološku djecu, ali i one koje nisu rodile svoju biološku djecu. Ovakav način diskriminacije ljudskih odnosa u korist najma jednog šupljeg organa, a na štetu brige, ljubavi i odgoja, samo dodatno birokratizira ionako birokracijom zagušeno društvo. Jer, budimo realni, biti majkom ne znači samo iskustvo puknuća vodenjaka i vrištanja u rađaoni. Dakle, po mom bi skromnom mišljenju, u zakonske majke trebalo uvrstiti i sve one požrtvovne žene okupljene pod priručnim nazivima pomajka, posvojiteljica, itd. Kada bi se ovaj tzv. problem riješio na taj način, ne bismo dolazili do apsurda da se ženu koja je napustila vlastito dijete traži dozvola za njegovo udomljenje odnosno posvojenje (dakle, taj netko dobiva pravo sebično spriječiti djetetov odlazak u novu i sretnu obitelj), niti bi se surogat majkom automatski pravno proglašavalo majkom samo zato što je iznajmila svoj uterus odnosno rodila tuđe (nebiološko) dijete. Svime ovime dolazimo do apsurda da sam čin rađanja automatski otvara put ka zakonskome ostvarenju majčinstva. Pa zašto da onda i inkubatori ili umjetne maternice ne dobiju taj status?! Zapravo, još je veći apsurd što zakoniti suprug surogat-majke dobiva pravni status oca. Ne treba ni ponoviti da te osobe nemaju nikakve biološke veze s djetetom i da nikada nisu ni imale namjere odgajati odnosno biti roditeljima tako rođene djece. Zanimljivije je još da pored živoga biološkog oca, zakon kaže da ukoliko surogat-majka nema bračnoga partnera, pod identitet oca se upisuje - nepoznat. Dakle, zakon izravno niječe oca iako je on poznat i time, na neki način, krši njegova ljudska prava. Uostalom, što znači izraz nepoznat? Nepoznat kome? Čini se da nespretnom, promašenom i degradirajućem pojmovlju pravne terminologije nikada kraja. S druge strane, Što je to zakonu toliko neprihvatljivo u činjenici da netko tko je u mogućnosti iznijeti trudnoću to učini umjesto onoga koji ne može? Dakako, uvijek postoji mogućnost da će se surogat-majka emocionalno vezati za dijete koje ni po kojim kriterijima ne može biti njezino, no tu nastupa zakon kojemu i jest u opisu posla da uredi i regulira pojedine odnose. Osim toga nije potrebno nikakvo otkrivanje tople vode već je dovoljno samo primijeniti praksu prisutnu u drugim državama poput SAD-a ili Ruske Federacije, a koje nikako ne smatram demokratski problematičnijima. Dapače, ovdašnji sustav još uvijek nije dosegao njihovu funkcionalnost, a i demokraciji se tek uči.
U svemu ovome vidim još jednu invalidnost papirologije: želju da se zadovolji forma bez obzira na sve oni kojih se to izravno tiče. Birokratizacija života i budućnosti ljudske jedinke nije nimalo pohvalna u društvu koje pokušava provesti pronatalitetnu politiku i zapravo otkriva koliki je nedostatatak života u jednoj (nebitno čak i kojoj) društveno nezreloj zajednici, a to je da nekoliko nazovimudrijaša određuje što je dobro za zajednicu, a da sami u sebi nemaju nimalo dobra, pa čak ni suvislosti. Samo takvi mogu podržavati zakone prema kojima je doći do djeteta (posvojenjem, surogat-majčinstvom) ravno slijetanju airbusa na površinu Saturna, dok se istodobno oglušuju na porast zlostavljanja, zanemarivanja i napuštanja djece, manipuliranja jajnim stanicama, prijavljivanja lažnih spontanih pobačaja, nereda u raznoraznim registrima, itd. Glavno da oni brinu tko smije biti čijom majkom.
homoLudens @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, siječanj 26, 2008
Često naiđem na članke s informacijama iz svijeta poznatih i njihovoj posvojenoj djeci. Osim što me nervira da se o djeci piše na taj način, jer dijete je dijete s punim zakonskim pravima, još me više nervira kada neki par ima i biološku djecu pa se počne razlagati čitava obiteljska anamneza i tko je koga doveo iz rodilišta ili sirotišta. Osobno to smatram najgorim oblikom diskriminacije jer zasigurno u pozadini nije interes javnosti (baš neku Baru koja pase oči nad Bradom Pittom zanima i ima koristi od saznanja čiji je on biološki otac ili tek posvojitelj), već obično lešinarenje koje uključuje i one najslabije - djecu. Ta novinarska hijena kojoj je etičnost jednako bitna kao i utrošeni toaletni papir, svoj jadni život obogaćuje kopanjem po ranjivim ljudskim dušama, a što su one mlađe, to je njezin smisao veći. To biće koje samo mogu žaliti jer mu je vrsta odredljiva jedino DNK metodom, selektira djecu kao da se radi o predmetima različitih vrijednosti. Osim što isto biće zaslužuje nogom u beskarakternu stražnjicu, svakako ga prije svega treba educirati da djeca nisu krumpiri, već individue koje imaju pravo na puno poštovanje. To znači da svatko ima pravo biti djetetom svojih roditelja bez onih skorojevićevskih dodataka - posvojeno ili biološko. To može biti bitno samo onima bez vlastita života i preisturenom njuškom.
homoLudens @ 14:57 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 22, 2008
Grb autonomne pokrajine Kosovo i Metohija 
Ako je vjerovati pisanju srbijanskoga Pressa (ne, dragi novinari, nije srpskoga), u obranu "srpskoga Kosova i Metohije" su se javile i neke holivudske zvijezde. Iako je nesumnjivo u pitanju djelovanje snažnoga lobija, pitanje je koliko protagonisti ove akcije uopće imaju pojma gdje se geografski nalazi pokrajina protiv čije su se neovisnosti oglasili. Što jednome Hanksu ili Clooneyu znači Kosovo i koga uopće briga što oni misle bez obzira na njihov zvjezdani status? Pitanje Kosova se rješava  u Srbiji odnosno na Kosovo i angažiranje bilo koga izvan tih granica je najobičnije paradiranje kojemu je u pozadini samo jedan interes - novac. Hoće li to paradiranje, točnije, reklamiranje srpskoga KiM-a na američki način, biti od ikakve koristi? Bez obzira što će mnogi Amerikanci možda i promijeniti mišljenje o stanju na Kosovu, za njihov je život to tek periferni podatak. Ipak srbijanska (ne srpska) vlada očito ne misli tako, pa svoju politiku o zaštiti "vekovnih ognjišta" reklamira kao da se radi o nekom komercijalnom proizvodu nadajući se da će američka strana promijeniti stranu. Malo mi se vjerojatnim čini da bi se baš toliko približili ruskim stajalištima,i to  bez obzira na cijenu kampanje srbijanske vlade jer ipak se radi o dva diva koja su stalno na distanci. Zanimljivo je pak da se isti holivudski borci za pravednost nisu javili u slučaju američkog odbijanja izručenja Gorana Pavića, optuženika za ratne zločine nad civilnim stanovništvom u Sotinu 1991. i 1992. godine. Zbog pravne je zastare tako u vjetar otišla optužnica koja je sadržala popis kaznenih djela kao što su zastrašivanja, premlaćivanja, tjeranja na prinudni rad i ubojstva. Očito da El Dorado postoji. Uostalom, Hrvatska si je u tom slučaju sama "pomogla" potpisujući ove i one sporazume. Clooneya i kompaniju brine nešto drugo,  hoće li Kosovo ostati u statusu Srbije jer bude li drugačije to će narušiti stabilnost čitavoga susjedstva. U cijeloj priči o susjedstvu nedostaje Hollywood odnosno veza istoga s brdovitim Balkanom. Ili je jedina i najbitnija veza - novac? Sredstvo kojemu nema konkurencije ni barijere. No da ne bismo samo o čudnovato nagloj zainteresiranosti pristigloj s druge strane svijeta: Srbima se mora priznati jedna stvar - nema boljih promotora vlastite zemlje. Jer ako netko iskešira 600 tisuća dolara godišnje samo da bi svima pokazao tko je, makar to uopće ne mora odgovarati istini, onda je taj netko ili dovoljno lud ili ludo sposoban. A ovdje? Sretan ako susjedu crkne krava. U svemu ovome moja je jedina satisfakcija što su mi svojedovobno proturječile hrvatske i srbijanske kolege negirajući lobističku sposobnost istočnih susjeda. Prvi su to tako reagirali zbog političkog amaterizma, a drugi su se pravili nesposobnima. Što se krije ispod žita - vidjeli smo i vidjet ćemo. Ipak, nelegalno nije, pokazuje političku spretnost i prednost postizanja konsenzusa u pitanjima od nacionalna značaja. Ovo nije pohvala susjedima, ovo je pokuda onima koji tako ne čine. No, što se čeka?
homoLudens @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 20, 2008


Jesu li rasprave o jeziku pogubne poput tsunamija ukoliko sugovornici inzistiraju na interpretacijama interpretiranog?

Počesto od prijatelja ili znanaca čujem kako je glavni, ali i jedini argument (ako se isti tako može nazvati) postojanja razlika među dvama (ili više) jezicima samo ako se dva govornika međusobno razumiju pa su skloni zastraniti u svojoj teoriji na način da kajkavsko narječje povežu sa slovenskim, a štokavsko sa srpskim jezikom. Pritom uopće ne uzimaju u obzir da im je teorija osakaćena nedostatkom teorije, a i pitanje je kako definirati sam pojam razumljivosti obzirom da ista može biti preprekom na nekoj drugoj, a ne jezičnoj razini. Prvo na što zaboravljaju jest da se razlike među jezicima utvrđuju na temelju njihovih standarada, a ne dijalekata i narječja. To znači da se govornici koji su povezani preko zajedničkoga govornoga lanca (kod južnoslavenskih je jezika riječ o hrvatskom, srpskom, bošnjačkom, crnogorskom, makedonskom i bugarskom jeziku) mogu razumijeti obzirom na bliskost karika (govora) u tom lancu i pritom biti dijelom različitih jezika, ali i obratno - govornici povezani zajedničkim govornim lancem se uopće ne moraju razumjeti pri čemu se može raditi o istim jezicima. Uzrok, dakako, leži u bliskosti karika (govora) toga lanca, a zbog čega i nastaju ovakve pogrešne interpretacije. Iz navedenoga zaključujemo da u mnogim jezicima svijeta postoji veća razumljivost među narječjima ili dijalektima koji pripadaju dvama (ili više) različitim standardnim jezicima. Stoga se, primjerice, događa da su mnogi pogranični dijalekti bliži jeziku susjedne države - tako su pogranični portugalski dijalekti bliži španjolskom, nizozemski njemačkom, švedski norveškom, a  hrvatski dijalekti slovenskom (kajkavski) i srpskom (štokavskom) jeziku. Drugim riječima: razumljivost govornika dvaju narječja ili dijalekta jednoga jezika može biti slabija od govornika dvaju različitih jezika, no to još uvijek ove narječje i dijalekte ne čini dijelom drugog jezika. Primjer apsolutne nerazumljivosti je svakako na strani kineskoga jezika gdje se razumljivost među govornicima ostvaruje samo pomoću pisma obzirom da je sam jezik skup dijalekata koji su razumljivi samo njihovim pojedinačnim govornicima. Oni što tvrde kako se jezici na Balkanu utvrđuju po političkom ključu zaboravljaju nešto:  svaki se jezik imenuje određenim jezikom na temelju političkih i kulturno-povijesnih čimbenika. Na isti se način definira narod kao pojam. U suprotnom bismo svi bili pripadnicima jednoga velikog naroda jer, objektivno, ne postoji ni jedan realan razlog (ako uklonimo jezik kao nositelja identiteta), a ponajmanje biološki, zašto bi se netko izjašnjavo pripadnikom određena naroda. Međutim, nije bit samo u tome: mnogi govornici stječu dojam o postojanju opće razumljivosti na temelju izuzetno ograničenog fonda riječi, pa kada nađu nekoliko desetaka istih riječi zaključuju da se radi o identičnom leksiku. Pritom zaboravljaju da jezik ne čini samo leksik, što znači da bi provjerom fonoloških, morfoloških i sintaktičkih pravila vrlo jednostavno mogli uočiti o kojim se stvarnim razlikama radi. Da ne kažem koliko bi im bilo jasnije da uzmu bilo koji stručniji tekst gdje bi testirali tvrdnju: "apsolutno sve razumijem". U potpunosti mi je jasno da je nekom prosječnom govorniku svejedno (niti može detektirati) koje su to razlike u prozodijskome sustavu srednjojužnoslavenskih jezika, ali bi ti isti govornici trebali biti opreznijima u sastavljanju ad hoc teorija koje samo još više zbunjuju one znaju još manje i koji su najpogodniji za usvajanje pogrešnh teorija i termina.
homoLudens @ 03:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 17, 2008

Ne želim da ova moja kratka crtica o poziranju bez ili s minimalno odjeće ispadne mizoginičnom, više je neko promišljanje o višestoljetnom fenomenu ženske privrženosti poziranju na taj način. Naime, oduvijek me zanimalo zašto žene toliko vole pozirati, napose, zašto vole aktove? Znači li to da su muškarci sramežljiviji ili da takav oblik izlaganja nije nešto što im može ići u prilog niti ih predstaviti na način kako oni to žele? S druge strane, pitanje je na kakav to točno način predstavlja same žene - kao muze ljepote ili kao žrtve bescjenja? Zasigurno da se drugačije promatra akt žene u odnosu na akt muškarca i prvi se rijetko smatra umjetnošću jer, eto, koja se žena danas ne razodijeva (jasno nam je da je to samo percepcija koja počesto ne odgovara istini). Zasigurno ste primijetili (prebirući po zalihama svoga znanja) da su se žene (jasno, u početku tek u službi likovnih umjetnosti) daleko više svlačile i da i danas otkrivaju veću površinu nagoga tijela nego što to čine muškarci (dobro pogledajte slike iznad i koliko se vidi od ženskog, a koliko od muškog tijela). Zanimljivi su neki odgovori (nisu obrazac, ali samo da ih registrirate): žene obično kažu da su svjesne svoga tijela i da ne treba skrivati oni što im je podarila Majka priroda, dok muškarci tvrde kako ono što imaju ne misle pokazivati cijelom svijetu i da je taj pogled rezerviran samo za one odabrane (uzmite u obzir da je ovo zapadnjačko promatranje koje nije sapeto ograničenjima zatvorenih tradicionalnih društava i zajednica). Je li to možda koncept u kojemu je zbog različitog društvenog položaja žene i muškarca različito doživljavano pokazivanje muških i ženskih genitalija, a koje je u ovom modernom dobu samo nastavilo istom putanjom? Naravno, priči o tzv. muškoj strašljivosti i nelagodi mogu dodati potpuno suprotnu priču kćeri jedne majčine znanice: naime, nije se nadala da će tijekom ginekološkoga pregleda na njezino međunožje biti fokusirani i studenti medicine, a glavni joj je ginekolog, čovjek u poznim godinama, uočivši njezinu nelagodu, rekao: Hajde, to što ti imaš, ja viđam svaki dan. Ne umišljaj si. Dakle, iskustva su razna, ali statistika je suzbila tu šarolikost i jasno nam je da su žene i traženije i suglasnije s takvim načinom promocije. Svjedoci smo da su razlozi takvog načina skretanja pažnje različiti: od onih avanturističkih do onih kojima se spašava posrnula karijera. Ovdje ima još jedna bitna dimenzija: status žene koja to čini odnosno kako se tretira ono što čini. Koji impulsi se tumače kao pogrešni, a koji su uistinu pogrešni odnosno vođeni pogrešno usmjerenom željom za što višom razinom emancipacije. U tu sferu dolazi i pitanje: je li u pitanju novac ili umjetnost - potreba ili igra. Ako je potreba, onda je teško davati lekcije, ako je igra, pitanje je zašto su muškarci manje skloni takvoj igri. Ili je svemu krivo višestoljetno tretiranje žene kao objekta, one koja u najboljem svjetlu, kroz sebe, mora predstaviti svoga muža - jedinog društveno uvaženog člana obitelji. Jesu li se, analogno tome, stvorile i pripadajuće navike pa su umjetnost i novac samo podijelili isto nadahnuće, točnije, korist?
homoLudens @ 01:31 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 13, 2008
Iako zvuči nevjerojatno i zapravo sramotno,  postoji škola unutar granica RH u kojoj nema nikoga tko bi izvodio nastavu na hrvatskome programu pa su djeca prisiljena slušati nastavu po srpskom programu. Takav nemar je doveo do situacije u kojoj su roditelji svoju djecu upisali u drugu školu, a navodno je do cijele situacije došlo zbog toga što je ravnatelj  osnovne škole Jagodnjak,  Milovan Ležaja, otpustio sve nastavnike koji su održavali nastavu prema hrvatskom programu.
Zanimljivo je koliko se oko svega taktizira, vode beskonačni dogovori  (kao da treba pobuditi nečiju samilost), umjesto da se sankcioniraju oni što pojedinim odlukama onemogućavaju provođenje službenih programa jer nema opravdanja da u Hrvatskoj postoji ijedna škola u kojoj učenicima nije osiguran program na hrvatskom jeziku. Komentari tipa: Čini se da još nema dogovora (N.Šetić) baš i ne ulijevaju nadu jer je jedini imperativ osigurati provođenje zakona, a ne taktizirati radi mira u kući. Kojeg mira kada su djeca zakinuta za obrazovanje.
homoLudens @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Nije mi jasno je li ljudima toliko dosadno (istina, nema snijega za zimske radosti) ili su samo tako prirodno radoznali pa vole drugima viriti ispod tanjura. Naime, čitam na Indexovom portalu (preneseno iz Večernjega lista) kako Karlovcem kruži priča da je 1991. godine Branko Vukelić nekako izbjegao mobilizaciju. Kako mislim da je bavljenju tako osjetljivom temu koja traži argumente mjesto u ustanovi, a ne na ulici, zaobići ću proizvoljno skrpanu analizu nečega što mi je poznato samo na razini naslova.
Ono što mi je ovdje upalo u oči jest podatak da se Vukelić do 1994. godine izjašnjavao Jugoslavenom odnosno do godine kojom je ukinuta ta narodnost. Ne znam što ikome znači kako se Vukelić izjašnjavao odnosno kako se bilo tko izjašnjavao jer je to osobna stvar svakog pojedinca pa tako i Vukelića, a osim toga, nakon primjene zakona o općem oprostu nekome propitivati narodnost je čisti bezobrazluk i sotoniziranje tog pojma.. Uostalom, velike li koristi od rezultata takvog njuškanja.  Bilo bi bolje da se ti dušobrižnici bave životopisima onih što su u raznoraznim krajinama bili na istaknutim pozicijama pa da nas obavijeste kako su se uklopili u zajednicu koju su ne tako davno destabilizirali umjesto što se bave time kako se tko osjećao jer čovjeka čine njegova djela, a ne umjetan pojam naroda i narodnosti pa preporučam da se uhvate pametnijeg posla koji će koristiti zajednici. Što manje njuškanja oko nebitnih stvari i bit će više vremena za napredak društva u cjelini.
homoLudens @ 00:35 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, siječanj 11, 2008
Usprkos tome što nikada nije bilo povijesnih dokaza o tome da je Josif Runjanin uglazbio hrvatsku himnu, taj je neprovjereni podatak gotovo postao povijesnom istinom koja je počesto bila plodnim tlom i za neka nacionalistička prepucavanja od kojih su najradikalnije izjave tipa: Eto, Hrvati, Srbi vam moraju čak i himne pisati. Taj mit koji se prenosio generacijama ušavši čak i u školske udžbenike, opasno je ugrožen novim istraživanjima koja su ga ozbiljno dovela u pitanje.
Povjesničar i muzikolog Andrija Tomašek autor je teze da je čitava priča oko uglazbljenja Mihanovićeve Horvatske domovine zapravo mit jer nije povijesno poznato tko ju je, kada i gdje uglazbio što znači da je dovođenje u vezu Runjanina i Mihanovićeve popijevke izvedeno na temelju nagađanja. Pitanje je bi li u nedostatku povijesnih podataka bilo poštenije da se skladatelj himne vodio kao nepoznat, a kao što je to u slučaju narodnog stvaralaštva. Obzirom na povijesnu neutemeljenost, Tomašek jednako neutemeljenim smatra prijedlog Milorada Pupovca da se u Glini - gradu koji se veže za nastanak skladbe (ni on nije povijesno dokazan) - otvori muzej hrvatske himne (po čemu je skladatelj himne bitniji od autora stihova?). Osobno mi se čini da je taj prijedlog jednak utvrđivanju očinstva metodom prezimena. Također, ono što je u svemu najveća prepreka jest Runjaninova glazbena neobrazovanost (podatak na koji se poziva i sam Tomašek).  Iako se dakako ne očekuje virtuoznost a la Haydn koji je uglazbio njemačku nacionalnu himnu, malo je vjerojatno da bi melodija takve složenosti bila adekvatan izazov nekome bez glazbena obrazovanja. Mogućega skladatelja hrvatske himne Tomašek vidi u vojnome kapelanu Josifu Wendelu, inače Runjaninovom učitelju glazbe (ovdje možete primijetiti ista imena učitelja i učenika pa nije nemoguće da je došlo do zamijene identiteta).  S druge strane, pitanje je koliko bi jedan austrougarski časnik, čak i nebitno kojeg etniciteta, posjećivao književna okupljanja na kojima su se čitale rodoljubne pjesme, ali i izmjenjivale rodoljubne ideje. Upravo je na mjestu tih okupljanja Runjanin navodno prvi put izveo svoju skladbu. Također, i priča o tom glasoviru je gotovo mitska jer ne postoji ni jedan dokaz da je glasovir koji je označen kao onaj na kome je svirao Runjanin, uistinu bio upotrebljen u te svrhe. Također, prvi dokumentirani notni zapis je onaj iz 1861. godine glazbenoga pedagoga Vatroslava Lichteneggera pa sve upućuje na to da je priča o autoru hrvatske himne za sada uistinu samo priča, pa čak i glasina. Za takav status Tomašek upire prstom na Franju Kuhača koji na temelju priče Ivana Viteza Trnskog donosi zaključak kako je Runjanin taj koji je u Glini 1848. uglazbio Horvatsku domovinu Antuna Mihanovića čime je začet mit koji je preživio sve do danas.
Iako bi neki mogli zaključiti kako je pitanje autorstva hrvatske himne pokušaj politizacije, ova povijesna nepoznanica ni po čemu ne bi trebala postati predmetom bavljenja raznih teorija koje bi sezale tako daleko da dovedu u vezu nastojanje Hrvata da se ograde od Srbina kao skladatelja im himne, jer ovo pitanje nipošto nije etnički obojeno već je u službi ispravljanja povijesne nepravde kojoj nacionalna komponenta ne smije biti preprekom za uvažavanje povijesnih fakata, a pri čemu je sasvim svejedno koga će isti usrećiti ili unesrećiti jer istina je iznad prepucavanja na primitivnim razinama kao što je ona o prebrojavanju krvnih zrnaca. Na sreću, naši preci nisu bili toliko opterećeni vlastitim podrijetlom - još jednom nebitnom stavkom ljudskog stvaralaštva, ali, istina, najskliskije površine.
homoLudens @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2008

image: www.massenaworldwide.com

Vjerujem da su mnogi, ako ne i većina, zgroženi nad zločinom koji se dogodio na području Omiša, a čija je žrtva 20-godišnja studentica Kristina Šušnjara ubijena na izuzetno svirepi način.Prije nego što krenem s nekim svojim razmišljanjima, želim vas malo podsjetiti na statistiku.

Zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu
1863. - Venezuela
1865. - San Marino
1877. - Kostarika
1903. - Panama
1906. - Ekvador
1907. - Urugvaj
1910. - Kolumbija
1928. - Island
1943. - Andora
1956. - Honduras
1962. - Monako
1966. - Dominikanska Republika, Solomonski otoci
1968. - Austrija
1972. - Finska, Švedska
1976. - Portugal
1978. - Danska
1979. - Luksemburg, Nikaragva, Norveška
1981. - Zelenoortska Republika, Francuska
1982. - Nizozemska
1985. - Australija
1987. - Njemačka, Haiti, Lihtenštajn
1989. - Kambodža, Novi Zeland, Rumunjska, Slovenija
1990. - Hrvatska, Češka, Mađarska, Irska, Mozambik, Namibija, Sveti Toma i Princip, Slovačka
1991. - Makedonija
1992. - Angola, Paragvaj, Švicarska
1993. - Gvineja Bisau
1994. - Italija
1995. - Džibuti, Mauricijus, Moldavija, Španjolska
1996. - Belgija
1997. - Gruzija, Nepal, Poljska, Južna Afrika
1998. - Azerbajdžan, Bugarska, Kanada, Estonija, Litva, Ujedinjeno Kraljevstvo
1999. - Turkmenistan, Ukrajina
2000. - Obala Bjelokosti, Malta
2001. - BiH,
2002. - Cipar, Crna Gora, Srbija
2003. - Armenija, Sejšeli
2004. - Butan, Grčka, Samoa, Senegal, Turska
2005. - Liberija, Meksiko
2006. - Filipini
Smrtna je kazna pak zadržana u sljedećim državama: Afganistanu, Bahamima, Bahreinu, Bangladešu, Barbadosu, Bjelorusiji, Belizeu, Bocvani, Burundiju, Kamerunu, Čadu, Kini, Kongu, Kubi, Egiptu, Ekvatorskoj Gvineji, Eritreji, Etiopiji, Gvatemali, Gvineji, Gvajani, Indiji, Indoneziji, Iranu, Iraku, Jamajci, Japanu, Jordanu, Kazahstanu, obje Koreje, Kuvajtu, Laosu, Libanonu, Libiji, Maleziji, Mongoliji, Nigeriji, Omanu, Pakistanu, Palestinskoj Samoupravi, Kataru, Ruandi, Saudijskoj Arabiji, Siera Leoneu, Singapuru, Somaliji, Sudanu, Siriji, Tajvanu, Tadžikistanu, Tanzaniji, Tajlandu, Trinidadu i Tobagu, Ugandi, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, SAD-u, Uzbekistanu, Vijetnamu, Jemenu, Zambiji, Zimbabveu i još ponekima.

* * *
Zašto ljudi ubijaju druge, tema je o kojoj je možda i bespredmetno raspravljati jer um je ubojice poput skrivene nagazne mine zaostale u prijašnjim ratovima odnosno traumama koje se otkrije tek kada dođe do eksplozije. Kakvu kaznu dati takvim monstrumima koji, na nesreću svega što je poznato o patologiji ponašanja, žive oko i pored nas? Kako kazniti njihovu patologiju, a da ne budemo isti pa čak i gori od njih i da nas, uostalom, ne optuže kako smo pogazili civilizacijske norme i kako se igramo Boga? Europski se pravosudni sustav odavno prestao igrati Svevišnjeg, popustila je čak i muslimanska Turska, istina, pod pritiskom "tankoćutne" europske maćehe, no "okrutna" se Amerika još uvijek ne da i praktički se ravna po starozavjetnoj metodi oka za oko. Možda time stopa ubojstava nije manja, ali svaki ubojica živi i ubija sa spoznajom da će se i on "u prah pretvoriti" i da ga nikakvo "uzorno ponašanje" i "uvlačenje nadređenima" neće pustiti u novu sezonu lova na nezaštićene. Može li zatvor bešćutnom ubojici biti kazna ili je iek privremeni odmor zločinačku umu? Koliko se takvih pomaknutih ličnosti uspijeva resocijalizirati i koja je, uostalom, svrha vremenski ograničene kazne, posebice za one koji ne znaju i ne žele ništa drugo osim (po zvanju i zanimanju) biti zločincima? S jedne strane ovo društvo postaje hipersenzibilno na pogrešne pa sve lagano klizi prema ponašanju koje će život ubojica smatrati svetijim od života onih koje su te ubojice smaknule jer to je, eto, civilizacija. Ako je dio civilizacije ubiti ljudski i pravno nevinoga, po čemu njezinim dijelom nije i smrtna kazna pravno krivome? Je li SAD zbog toga manje civilizacija? Osobno me jako zanima tko su oni koji inzistiraju na ukidanju takve kazne u SAD-u. Ljudi koje nitko nije krivo ni pogledao? Dobro nam je poznato da su naša mišljenja određena hipotekom iskustva, pa ako je to iskustvo pozitivno odmah smo u stanju opraštati umjesto i uime drugih. Drugim rječima, naš pristup je upitno objektivan i prilagođen je isključivo našim unutrašnjim standardima koji počesto drugima nisu prihvatljivi. Iako je o ponovnom uvođenju smrtne kazne u Hrvatskoj bespredmetno razgovarati, ponajviše zbog prakse političke Europe čijim dijelom želimo što prije postati, ostaje pitanje koji su to motivi onih koji priželjkuju takvu kaznu? Bijes u onih izravno ili neizravno umiješanih ili pak idealistički motivi vođeni mišlju kako se ne treba miješati u Božje posle? Ove su dvije krajnosti zasigurno loš glasnogovornik onima pro i kontra i upravo zato na ovom pitanju već dugo egzistira moratorij, pa su izrazi civilizacija i Bogu Božje jedino što se može čuti dok ih vrisak nevinih žrtava još jednom deplasira u njihovoj neozbiljnosti, pa čak i kleveti. Kada pomislim koliko je izopačen netko tko ubija nedužno biće na pragu života, i to po nečijem pomračenom nalogu, pitam se kakvi to ljudi paradiraju "argumentima" poput ovoga:

As far back as the 1960s, almost every industrialized nation had abandoned the death penalty as a barbaric and pointless anachronism. (Vince Beiser)

Izvor: Amnesty International
homoLudens @ 22:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 8, 2008
 
Newark je najveći grad američke savezne države New Jersey. Grad je to kojega su 1666. godine osnovali puritanci, a broj stanovnika je do današnjega dana narastao na 280 tisuća što bi preneseno u hrvatske okvire značilo da je Zagreb jedini hrvatski grad koji broji više stanovnika. No uzimajući u obzir i druge hrvatske gradove, bismo li igdje naišli na gradonačelnika kao što ga ima Newark?

Po čemu se Cory Booker, student Stanforda, Oxforda i Yalea, politički demokrat, tako ističe? Za početak time što je, kao izuzetno obrazovani pripadnik srednje klase,  za mjesto svoga gradonačelnikovanja izabrao grad u kojemu je gradsko vijeće bilo poznato po korupcionaštvu, a četvrti vrvjele uličnim bandama, što je štrajkao glađu i  živio u šatoru u znak protesta protiv nesmetanoga dilanja narkotika, što nije odustajao ni kada bi gubio, pa čak ni kada bi ga nazivali nedovoljno crnim. I kada je napokon pobijedio, kao prvi čovjek grada nastavio je sa svojim nekonvencionalnim ponašanjem živeći u socijalnom stanu, i to u četvrti koja je više nalik četvrtima nekih drugih, politički nestabilnih država. Booker uistinu diše plućima svoga grada, vjeruje da može promijeniti sve ono loše u njemu, ne odustaje ni kada mu prijete smrću, a ide čak tako daleko da je maloljetnike koji su pisali grafite kako ga treba ubiti poveo u prvi posjet New Yorku pa čak i prvi posjet nekom gradu uopće. S našeg aspekta i nije tako bitan jedan gradonačelnik Newarka, ali zasigurno je značajno na koji način neki predstavnik vlasti radi i kvalitativno pridonosi svome gradu ma gdje se isti nalazio i ma koliko idealistički postavio svoje ciljeve. Ono što mene kao nebitnog pojedinca fascinira jest energija i uživljenost u vlastite ideje, saživjelost s gradom u kojem nisi rođen (Booker je rođen u Washington D.C.-ju, op.a), skromnost koja možda čak graniči s lucidnošću, ali u konačnici ima pozitivan utjecaj na sve oko sebe. Kada bismo uklonili sve afere gradskih i inih vlasti koje su zadnjih godina i mandata punile novinske stupce, kao i ignorirali uobičajenu naviku kako je biti predstavnikom vlasti prije svega prilika za veličanje sebe samoga, možda bismo takve entuzijaste pronašli i u Hrvatskoj.
homoLudens @ 04:53 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 6, 2008
Kada se god susretnem sa svojim prijateljem, inače profesorom društvenih znanosti, naši razgovori završe na dokazivanju postojanja odnosno nepostojanja vrhovnoga bića. Moj prijatelj tvrdi da se znanost i religija susreću i ujedinjuju u Bogu i čovjeku koji je pak stvoren na sliku i priliku Božju, da je Bog ta ključna figura čijom je voljom i zaslugom stvoren svemir. Moj je protuargument da religija nije znanost jer ne koristi znanstvene metode stoga je empirijski (iskustveno ili eksperimentom) nemoguće potvrditi njezine tvrdnje. Osim toga, religija i znanost su predugo bile na suprotstavljenim (gotovo neprijateljskim) stranama (dijelom su to i danas), pa mi je teško zamisliti da bi se susrele i ujedinile u Bogu, a posebno ne u čovjeku s obzirom na to kako je isti presuđivao znanosti i znanstvenicima: jedan, dva, tri, pali. Iako, priznajem, nisam neki uzorni vjernik (ne s aspekta kvarljive konzerve zvane institucija), ovakvi me razgovori uvijek zbune jer je teško ne naći razloge pro i kontra. Ali krenimo samo od ovoga: tko je izmislio koga? Čovjek Boga ili Bog čovjeka? Ako je čovjek prethodio Bogu, što ćemo s debitantima Adamom i Evom i pratećom scenografijom kao što su rebro i zlatni delišes? Kako objasniti poplavu proroka koji su se uvijek pozivali na istog tvorca, bezgrešnim začećem koje je izigralo prirodne zakone ili Božjim sinom koji je je samo još jedan u nizu sinova različitih bogova kojima popularnost neprestano raste kako posljedice ljudskog prebivanja na Zemlji postaju sve pogubnijima? Čini se da je strah najbolji broker na burzi religije koja se može podičiti da dobro trži, iako malo tko zna što ova konkretno nudi i u čije to ime. Ako je Bog prethodio čovjeku, negira li to Veliki prasak, zajedničkog pretka čovjeka i majmuna pa i sam tijek evolucije i zašto bi čovjek, kao savršeno biće stvoreno na sliku i priliku drugog savršenstva, uopće trebao poći putem evolucije zajedno sa svojom životinjskom braćom? Zašto bi hipertrihozno stvorenje najprije na sve četiri skakutalo po drveću, da bi se potom spustilo na tlo kako bi jednoga dana doguralo do gospodina u odijelu koji užurbanim korakom pokušava stići na ranojutarnji kolegij? Što s animizmom, prethodnikom religije kao sustava ili pak šamanima kao prethodnicima svećenstva i crkvene hijerarhije? Tu se nameće jedno bitno pitanje: kako to da već odavno nema proroka, pobožnih mudrijaša koji su obavještavali puk o planovima Svevišnjeg ili bilo koje druge više sile? Možda zato što bi danas malo tko ozbiljno shvaćao pojedince koji pod utjecajem halucinogenih sredstava prenose mudrost s visina. Dijelom i stoga što takvih sredstava ima svugdje oko nas pa nije teško zaći u svijet plinovitih bića. Osim toga, ako je Nostradamus prije pet stoljeća bio još samo jedan mutikaša koji je spretno koristio višeznačje i pjesničku slobodu, kako to ne bi činili i oni petnaest i više stoljeća prije njega s daleko nepismenijim pukom ispred sebe? S druge strane, ako je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, kakav je taj Bog i radi li se o okrutnom biću obzirom da ga baš i nije pretjerano briga za stradanja onih koje je navodno stvorio, a što je u suprotnosti s tvrdnjama kako je Bog milostiv i čije značenje nalazimo i u imenu najmlađega evanđelista Ivana. Pretjeruju li svete knjige kada pišu:

Bog je ljubav, neusporediv, savršen, najmudriji, milostiv, strpljiv, oprašta i dobrostiv je, pravedan i nagrađuje.

Ako Bog i postoji, on svakako ima one osobine koje bi ljudi htjeli imati, ali im njihove osobine (ne mogu reći mane jer je to nametnuta vrijednosna kategorija) to ne dopuštaju jer ljudi ne mogu biti savršeni, u mudrosti su ograničeni, milostivost počesto ne ovisi o njima, a u pravednosti su ometani osjećajima. Bog sve to nije, on je nadčovjek u kojem ljudi nalaze svoju nedostižnu bezgrešnu stranu. Ali opet, što je grijeh i po čemu bilo koja religija kao institucija ima pravo staviti ga u tablice? Je li to ona kojoj je srditost (a ne silovanje) smrtni grijeh? Je li to ona koja je spremna kazniti, a sama čini dovoljno da bude kažnjena?
I danas tvrdim da je religija kao sustav samo još jedan oblik manipulacije i kontrole koji zloupotrebljava strah i naivnost masa (uostalom, svaka usustavljenost je opasnost za individualizam jer ga konzervira i ne daje mu napretka). Indoktrinirana djeca postaju sljedbenicima pokreta koji ne razumiju (zašto djecu onda ne upisati u političke stranke s obzirom da je koncept bespogovorne poslušnosti, izoliranog interesa pojedinca i nametnute nepovredivosti institucije vođe gotovo identičan), uvjerava ih se u postojanje nečega što je čak i smislom nategnuto iskorištavajući nemoć znanosti da doda ispravan odgovor. Prometnuvši se od zabranjene sekte do ljubimice državne aparature (istina, kako na kojoj paraleli), religija je pokazala svu svoju pogubnost: Bog je samo izgovor za mahanje bičem, potlačivanjem i sankcioniranjem, ljubav o kojoj se nekontrolirano lupeta je izgubljena fraza na pragu onih koji je najčešće koriste. Da, oni su prvi koji ne ljube bližnjega svoga (bilo da su ovi neposlušni ocu odnosno da su se oglušili na njegove zemaljske zapovijedi, bilo da su poslušali svoju prirodu i prepustili se nagonima). Upravo je religija, više no itko, čovjeku zabranila da bude čovjekom: nametnula mu moral kojega se ni sama odavna ne drži, lažni osjećaj grijeha i poniznosti i istodobno prognala svaku tjelesnost kao ubojicu duha halucinirajući o svijetu koji opstaje jedino na preklinjanju i poslušnosti jednih i mahanju autoritetom drugih. No, oni nisu prognali materijalizam, bar ne u svojim redovima (i tako bi od istoka do zapada): shvativši da ljubav ipak nije važnija od kruha i da se s pet riba i dva hljeba kruha ne mogu nahraniti, a kamoli uložiti u nekretnine, brzo su se prilagodili svakom ekonomskom sustavu civilnih suvremenika. Na kraju dolazimo do pitanja što je to religija uopće? Kakva je to djelatnost i zaslužuje li toliki ceremonijal, pa čak i državni blagoslov bez da je pružila i jedan dokaz svoje potrebitosti, pa čak i korisnosti. Pozivanje na to kako ista pruža utjehu jest promašeni argument, ako znamo da to područje pokrivaju naši bližnji na laičkoj i medicinski stručnjaci na stručnoj razini. Ili je smisao svega da se mi mali, nezasluženo obični, upoznamo s rajem u kojemu je izuzetno bitno da oni koji komuniciraju s Bogom ne ostanu bez satelitskog prijenosa, internetske veze, mobilnog uređaja, ljubimca na četiri kotača i ostalih vrijednih tehnikalija. Pa nećemo čovjeka pješice i bez navigacije pustiti u raj. Zato i nadalje tvrdim kako je besmisleno proučavanje postoji li Bog ili ne postoji jer je pozivanje na njega samo formalističko prenemaganje koje nema i nikada nije imalo veze s vjerom jer je jedina intencija njezina postojanja bio nadzor nad određenom zajednicom. Zato je dotična i izgubila većinu svojih duhovnih posjeda nakon što je znanost preživjela njezinu lomaču i dokazala da nije samo nebo ono koje donosi odgovore. Usprkos svemu tome, moj profesor je i nadalje uvjeren kako je bitno dokazati postojanje Boga pa se svakim našim susretom nastavlja igrokaz radnoga naziva Ima Ga - nema Ga.
homoLudens @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Vjerujem da ste već čuli za 38-godišnjaka koji boluje od akutne leukemije, a  kojemu je potrebna krv kako bi preživio. Inače, akciju je pokrenula Selma Mijatović iz časopisa Doktor u kući, a istoj se odazvala zaklada Ana Rukavina koja je javnosti i uputila ovaj apel. Naime, tridesetosmogodišnjem Tomislavu Miletiću je potrebna krv krvne grupe AB+, a dnevno mu je potrebno 10 doza. Iako je na sreću, ali i veliko srce Zagrepčana, prikupljeno dovoljno doza, iste će zadovoljiti samo trenutne Tomislavove potrebe pa se građani i dalje pozivaju na dobrovoljno darivanje krvi u zagrebačkoj Petrovoj bolnici. Iako je prigoda tužna, raduje me što ovoga puta košta samo vrijeme i odgovarajuća krvna grupa. A to je tako malo naspram života.

Usput, imajte na umu da postoje neka ograničenja:

Krv može davati svaki čovjek dobrog općeg zdravstvenog stanja:

- Dob: od 18 do 65 godina,
- Tjelesna težina: iznad 55 kg, proporcionalna visini,
- Tjelesna temperatura do 37°C,
- Krvni tlak: sistolični 90-180 mmHg, dijastolični 50-110mmHg,
- Puls: 50-110 otkucaja u minuti,
- Hemoglobin: muškarci 135 g/L, žene  125 g/L.
U Hrvatskoj muškarci darivatelji krvi smiju dati krv do 4 puta godišnje s razmakom između davanja od 3 mjeseca.
Žene, darivatelji krvi smiju dati krv do 3 puta godišnje s razmakom između davanja od 4 mjeseca.

http://www.ddkzg.org/brosura.html

Za detaljnije informacije:

Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu
Petrova 3
10 000 Zagreb
tel: 01/4660 - 333
faks: 01/4663 - 286 
radno vrijeme: pon - pet: 07.30 - 18.00
                                   sub: 07.30 - 15.00


homoLudens @ 04:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, siječanj 5, 2008
Savim slučajno naiđem na jedan program za provjeru pravopisa. Kako me vodi znatiželja i vježbanje surih stanica (namjerno neću reći sivih), složih jednu bezveznu rečenicu koja vrvi alternacijama:

Ljepota sunca razmještava i rješava ovaj bijedni i još bjedniji čas.

Dakako da netko tko uspješno položi pravopis očekuje da napisano bude bez greške. I jest, samo je pogriješio onaj koji je trebao naći grešku bilježeći točan oblik razmještava kao pogrešan (?).
A pravopis lijepo kaže da je izuzetak u duljenju kratkoga sloga kod glagola izvedenih od mjestiti.

Savjet: uzmite pravopise u ruke. Ako ništa drugo, neka listovi šuškaju pod prstima.
homoLudens @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 0
Nedavno me zapanjio podatak (snimka, čak) da jedan od hrvatskih ministara pjeva himnu na sljedeći način:

Lijepa naša domovino
Oj junačko zemljo bila

Kako držim da je poznavanje himne minimum minimuma znanja o zemlji u kojoj živiš i čiji si državljanin, još i više ako si i predstavnik izvršne vlasti, u narednih ću tjedana predstaviti himne nekih europskih, ali i neeuropskih, zemalja, čisto radi opće kulture. Za početak, himna koju bismo trebali znati:

                Lijepa naša domovino

                Lijepa naša domovino,
                Oj junačka zemljo mila,
                Stare slave djedovino,
                Da bi vazda sretna bila!

                Mila, kano si nam slavna,
                Mila si nam ti jedina.
                Mila, kuda si nam ravna,
                Mila, kuda si planina!

                Teci Dravo, Savo teci,
                Nit ti Dunav silu gubi,
                Sinje more svijetu reci,
                Da svoj narod Hrvat ljubi.

                Dok mu njive sunce grije,
                Dok mu hrašće bura vije,
                Dok mu mrtve grob sakrije,
                Dok mu živo srce bije!

Our beautiful homeland


Our beautiful homeland,
O so fearless and gracious,
Our fathers' ancient glory,
May you be blessed forever.

Dear, you are our only glory,
Dear, you are our only one,
Dear, we love your plains,
Dear, we love your mountains.

Drava, Sava, keep on flowing,
Danube, do not lose your vigor,
Deep blue sea, tell the world,
That a Croat loves his people.

Whilst his fields are kissed by sunshine
Whilst his oaks are whipped by wild winds,

Whilst his dear ones go to heaven,
Whilst his live heart beats.

O himni:
Lijepa naša domovino je pjesma nastala iz popijevke Horvatska domovina Antuna Mihanovića (1796, Zagreb -1861, Klanjec), a po kojoj će, taj rođeni Zagrepčanin, pravnik po struci i vojni sudac, najviše ostati upamćen bacivši time u sjenu njegove zasluge u stvaranju programa hrvatskoga narodnog preporoda. Pjesma je prvi put objavljena u Danici 1835., i to je prvi datirani podatak o njoj obzirom da nije poznata kada je ista točno nastala. Tu će pjesmu 1846. uglazbiti Josip Runjanin (1821, Vinkovci -1878, Novi Sad), kadet graničarske pješačke pukovnije na službi u Glini koji će se upravo tamo upoznati s ilircima i njihovim pjesničkim radom.  Naime, u Glini su se tada održavali književni skupovi na kojima su se čitali radovi ilirskih pjesnika, a time i oni iz pera Antuna Mihanovića. Nije naodmet pripomenuti da je Runjanin zapravo bio glazbeni amater.
Lijepa naša domovino će, kao hrvatska himna, prvi put biti izvedena 1891.godine povodom izložbe Hrvatsko - slavonskog gospodarskog društva, i to pod imenom -  Lijepa naša (objavljena pod tim naslovom već 1864. godine), a uobičajeno je bilo izvođenje prve i druge te pretposljednje i posljednje strofe  što se, uostalom, vjerno slijedi i danas. Napjev iz izvornoga oblika nije pronađen, pa je poznat samo onaj iz pera glazbenog pedagoga Vatroslava Lichteneggera zabilježenog 1861.godine. Lichtenegger je slušao svoje učenike i zapisivao note iz čega je nastao prvi poznati zapis.
Narednih će se godina mijenjati njezini nazivi no 1890-ih će se ustaliti naziv pod kojim je poznata i danas  - prvom stihu. Do 1990. godine tekst pjesme će doživljavati neprestane promjene, neke će riječi u stihovima biti mijenjane ( djedovina / domovina, junačka / hrvatska, vazda / svagda, čestna / častna / sretna, Dunaj / Dunav), a neke naknadno dodane (Drava, Drina - tijekom Drugog svjetskog rata).
1990. godine konačno završava poglavlje stalnih promjena i zakonom se potvrđuje ono što je svojedobno, po prvi put u povijesti, doneseno ustavnim amandmanom (1972) i kasnije ustavom (Ustav SRH, 1974) kao službena himna SR Hrvatske. Danas je službena državna himna RH (Ustav RH, 1990)
 

Izvori:
        www.hrt.hr
        www.mvpei.hr
        www.wikipedia.com


homoLudens @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 4, 2008
Već mjesecima traje pravna bitka da se generala Gotovinu pusti da se brani sa slobode i haško odbijanje zasigurno ljuti kako obranu, tako i mnoge u Hrvatskoj. No zašto bi Haški tribunal činio ono što hrvatsko pravosuđe ne čini u slučaju Glavaša? Zašto bi trebao imati "milosti", dok se drugog pritvorenika ostavlja bez obzira na njegovo krajnje zabrinjavajuće zdravstveno stanje. I dok se ovdje mudruje o tome koliko se zatvorenik sam doveo do ruba života, istodobno se zahtijeva da se jednom bjeguncu od zakona omogući obrana sa slobode, čak i da se započne sa suđenjem u što kraćem roku, a istodobno se u Hrvatskoj to onemogućava osobi koja se dobrovoljno predala i koja je u pritvoru dulje od 200 dana. I nakon svega, kada se mislilo da nema novih nastavaka, eto slučaja Kuda idu divlje svinje. Toliko o ispunjavanju prihvaćenih obveza, toliko o dosljednosti, toliko  o  opravdanosti zahtjeva da  Haški tribunal  bude ono što mi nismo. Jer ovdje nije pitanje Gotovine, Glavaša ili Čermaka, pitanje je principa i pomiješanih lončića koji zvone li zvone.

Znamo li mi uopće što želimo i znamo li se ponašati u skladu s time što želimo?
homoLudens @ 15:18 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2008

Čitam tekst cijenjenoga kolege arcanoida pa mi nije jasno šali li se on ili mu je biologija nebitna stavka. Citirat ću, po meni, sporni dio:

Mužjaci i ženke nisu ista biča pa prema tome ne ponašamo se isto niti  isto razmišljamo. U načelu prirode postoji hijerarhija kod običnih  ljudi, vladara, predatora, lovine, biljaka pa i atoma ako baš  hoćete. Kakva je to onda priča o ravnopravnosti ili jednakosti.  Možemo samo pričati o toleranciji i snošljivosti jer hijerarhija  se mora poštovati. Inače u protivnom nastaje kaos, makar i determinantni  a i on ima svoje zakonitosti. Prema tome, drage feministkinje,  zaboravite na ravnopravnost. Savršenstvo zvana priroda, unaprijed je odredila zakonitosti. Međutim, nije to izgubljeni  slučaj za vas pa se izvolte ponašati u skladu s prirodom.

Dragi kolega, prije svega: ne postoje biča, već bića. Toliko o normi. Da biste shvatili, pa i komentirali tezu o ravnopravnosti (NE jednakosti koju izjednačujete s ravnopravnošću jer nitko ne tvrdi da su muškarci i žene jednaki spol,  već se insistira na tome da imaju jednaka prava kao jedinke iste vrste Homo sapiens u kojoj se biološka kategorija spola ne može određivati društveni položaj i razinu ostvarenja ljudskih prava). Moram reći da ste u očajno velikoj zabludi jer ste sve, Vama poznate razlike među spolovima, prikazali kao dio biološke uvjetovanosti, iako se radi isključivo o društveno determiniranim ulogama. Da pojednostavim, sve ono što pripisujete prirodi - posljedica je odgoja čovjeka i razvoja društva (dakako, to ne znači da je taj razvoj isključivo pozitivna usmjerenja). Biološke razlike među spolovima su toliko neznantne,  a čak i one psihološke o kojima se toliko puno govori, a nimalo zna, su također naknadno stečene, a ne urođene. Dakle, kada se već pozivate na prirodu, trebate nešto znati o istoj, a ne se pridružiti jatu koje se glasa samo da bi ga se čulo. Vaše insistiranje na besmislenosti ravnopravnosti čini temelj kršenja ljudskih prava jer jedinku jedne vrste unaprijed hijerarhijski podređujete drugoj, a da nemate niti jedan valjan argument koji bi opravdao mišljenje da biološka kategorija spola sadrži veću odnosno manju društvenu vrijednost. Šovinizam i feminizam su zapravo dvije krajnosti koje je iznjedrilo neznanje, ljudska glupost i pokvarenost u jednom. Najveći je paradoks u sljedećem: muškarci ne mogu pobjeći od svoje biološke uloge - vlastitih spolnih stanica koje određuju spol budućeg djeteta -  i jedini su biološki "krivci" za svako žensko (i muško, dakako) biće na ovome svijetu pa je potcjenjivanje bilo kojeg spola, a sami nasljeđujemo od oba, potpuno promašen, ako ne i neprijateljski čin spram čovjeka u cjelini.

Usvajanje spolnih uloga (koje odrasli nameću djeci) i spolnoga identiteta shema je prema kojoj se prihvaćaju određena ponašanja na temelju kojih se pojedinac identificira u nekom društvu. Proces humanizacija i oslobađanja predrasuda je bio spor odnosno neuspješan: i danas roditelji djeci nameću spolne uloge (posebna odjeća i igračke za djevojčice i dječake), poticanje agresivnosti u dječaka i nametanje pasivnosti u djevojčica. To je ipak još uvijek napredak u odnosu na prošlost kada su ubijana slaba djeca, stari i bolesni, a žena bila optuživana da rađe manje vrijednu djecu (žensku), iako s određivanjem spola nije i nema biološke veze. Usprkos činjenici da je spol isključivo biološka kategorija, uspio je prijeći i na onu društvenu razinu u kojoj je jedan spol bio nadređen drugome i u kojem je pogubno djelovanje šovinizma nastojalo biti iskorijenjeno jednako pogubnim feminizmom.
(interpretacija stajališta dr.sc. Tvrtka Švoba)

Dakle, priroda ne određuje odnose koje jedinke ostvaruju unutar vrste, uostalom, čovjek živi i u prostoru civilizacije, a ne samo prirodnog okoliša pa ga ne možemo promatrati kao čopor vukova ili stado divokoza, a ponajmanje o muškarcima i ženama možemo razgovarati kao o mužjacima i ženkama (valjda Vam je jasno na koje ste se grane spustili), niti uspoređivati ljude, predatore, biljke i atome. Vaša zamolba da se feministkinje ponašaju u skladu s prirodom je ironična jer upravo Vi niječete prirodu i prilagođavate je svojim uskim svjetonazorima. Na sreću, priroda nije tako ograničena kao što su to um i prateće mu predrasude za koje je ipak žalosno da ipostoje i u 21.stoljeću, i to pored izuzetne ekspanzije znanosti i dostupnosti njezinih saznanja. A znamo do čega su predrasude vodile i dovele i koliko je neznanja o biologiji čovjeka omogućilo raznoraznim luđacima da počine genocide, etnička čišćenja ili pak "samo" opravdaju robovlasništvo. Sjetimo se samo rasizma i zabluda da postoje biološke razlike među "rasama" - pojmu kojega je osmislio  kolonijalizam i s kojim priroda -  kojom se svi ogrću kada se nađu u mraku vlastita neznanja - nije imala nikakve veze. Iako je Vaše mišljenje benigno i utemeljeno na neznanju, loša je reklama i poticaj onima što znaju još manje, a povodljivi su, pa čak i sposobni iz gluposti i pokvarenosti stvoriti zlu ideologiju. Ovaj moj tekst ne staje u obranu žena, već čovjeka općenito koji stalno ima potrebu tražiti nepostojeće razlike ne bi li pronašao nešto čime bi se izdvojio od ostalih jedinki. Za sada je uspješno pronašao i patentirao samo - glupost.
homoLudens @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 2, 2008

Svaki je rat besmislen, svirep i uništava dostojanstvo vrste koja sebe smatra posebno inteligentnom. Mit o toj posebnosti postaje sve bljeđi kada rušenje jednog kaosa izazove novi i još veći. Svrgavanje jednog zločinca ne može opravdati prolijevanje krvi na tisuće nevinih civila jer ama baš nitko, pa smatrao se taj isti prvom zemaljskom ili svemirskom silom, nema opravdanja ubijati u ime tzv. svjetske sigurnosti jer upravo on sam destabilizira cijeli svjetski poredak. Najjadnije od svega jest što oni mali i sićušni šute, poput bojažljive djece ne usude se suprostaviti strogom roditelju dok se ovaj drži "batine koja je iz raja izašla". Oni veći podupiru većeg jer na taj način osiguravaju svoje posebno mjesto, ipak,  nije mala stvar "sjediti zdesna" ma tko taj otac ili pokrovitelj bio. Svi oni zajedno ni ne trepnu na činjenicu da su izrekli "sudbonosno da" krvavom ugovoru. Je li cijena tog ugovora već odavno previsoka? Cijena - ne u dolarima,  ne u barelima - već u ljudskim životima.
A jučer je prošao još jedan svjetski dan mira - 41. po redu. Još jedno besmisleno obilježavanje dana, još jedna papina propovijed, još jedno kalendarsko paradiranje oko dana do kojega nitko ništa ne drži. Istodobno, u isforsiranom je ratnom vihoru ubijeno između 22  i 24 tisuće iračkih civila za čiju smrt nitko neće odgovarati jer sve je to bilo "u interesu svjetske sigurnosti". Žalibože takve sigurnosti pa i takvog svijeta.
homoLudens @ 15:58 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 1, 2008


Mali Nino Zec je naizgled sasma obični trogodišnjak. No za razliku od drugih dječaka, Nino je većinu svog malog života proveo ili u bolnici ili na liječničkim pregledima i kontrolama. Ninu je, naime, dijagnosticiran zloćudni tumor jetara koji se zbog svoje veličine još uvijek ne može kirurški odstraniti, bolest koju Nino jako teško fizički podnosi. Kako je Ninova majka nezaposlena, a otac je posljednja tri mjeseca na bolovanju, za obitelj su odlasci u Zagreb poprilično stresni obzirom da obitelj Zec ima još petero djece pa ovise o pomoći dobrih ljudi iz susjedstva. Ukoliko možete i želite, ništa vas ne sprečava da baš danas učinite svoje dobro djelo. Ne zaboravite, dobro se dobrim vraća.

Uplate na: OTP Banka; 2407000-1024070003 - Nino Zec


Izvor: www.dnevnik.hr
homoLudens @ 01:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Autorska prava
Svi tekstualni (izuzev citata koji su jasno istaknuti) i slikovni (početna stranica) zapisi na stranicama homoludens.bloger.hr su autorski i vlasništvo korisnika Index.hr blog servisa homoludens te se kao takvi ne smiju reproducirati, umnažati ili na bilo koji drugi način koristiti u komercijalne svrhe bez izričita pristanka autora.
Svezak II.
Trenutno online
 users online

Arhiva
« » sij 2008
Brojač posjeta
88900
Protivno oporuci
S naslovnica





































Index.hr
Nema zapisa.